Postoji metoda predstavljanja teorija znanosti duha, ili antropozofije, koja, u izvjesnom smislu, uključuje potpuni preokret svega što smo navikli slušati. Epistemologija je izraz koji ćemo dati toj metodi izlaganja, jer ona studente ove mudrosti tjera natrag na njihove vlastite principe spoznaje. Za razliku od toga, takva metoda izlaganja može također biti u stanju pokazati kako samodostatna teorija spoznaje, kakva se obično danas prakticira, nudi malo od potreba filozofije. Ipak može biti visoko plodonosna i pozitivna za ljudsku spoznaju i ničim nije prisiljena da ostane unutar okova koje joj postavlja sadašnji stupanj duhovnog života. Štoviše, ta vrsta epistemologije ne treba sebe ograničiti na predstavljanje oblika spoznaje već zadržava vlastiti karakterističan i esencijalan sadržaj, što pokazuje koliko se filozofsko razmišljanje približava učenjima znanosti duha samo ako ostane vjerno sebi.
Jedino je prirodno da način predstavljanja doktrina kakav je dan od istraživača duha također bude zadržan od onih koji su te doktrine napravili predmetom vlastitog istraživanja ili čiji je zadatak da ih šire. Ali upravo kada osjećamo potrebu da prilagodimo, što bolje možemo, povjerena nam učenja životu, upravo nas tada mora pogoditi činjenica da je poruka istraživača duha odjevena u posebnu formu i da ta iskustva u višim svjetovima nisu prenesena onako kako su doživljena. Radije, istraživač duha mora jasno praviti razliku između opisa iskustava u višim svjetovima i onog što je preneseno kao istina, ili doktrina, o svijetu i ljudskim bićima. Ta posebna forma obraća se razumijevanju; ona povezuje ono što već znamo ili bi trebali znati.
Istraživači duha koriste naše vlastite kognitivne forme misli kao odjeću za njihove doživljaje. To pretpostavlja, međutim, da bi trebali poznavati i upravljati našim vlastitim formama spoznaje, i da bi također trebali biti uvjereni u njihovu pogodnost za shvaćanje stvarnosti. Ta pretpostavka nije u našoj svijesti kada se bavimo manje složenim područjima znanosti duha i još se možemo povezati s poznatim iskustvima. Međutim, kako rezultati preneseni nam od istraživača duha napreduju u više oblasti postojanja, veći je, također, i naš nedostatak epistemološke unutarnje izvjesnosti. Sve više osjećamo ustrajni zov i primjedbu kada se, u onim uzvišenijim izlaganjima, istraživač duha počinje povezivati s finijim nitima kognitivne sposobnosti u svrhu našeg razumijevanja. S našim vlastitim razumijevanjem ne možemo slijediti istraživača duha u visine duhovnog istraživanja ukoliko nismo uvidjeli određenu prisutnost duha u nama. Stoga, naš prvi cilj mora biti razumjeti realnost duha.
Našu vlastitu duhovnu prirodu nazivamo "Ja", i našim umovima je odmah jasno da je sva spoznaja i potraga za stvarnošću najintimnije povezana s našim "Ja"-bićem. U znanosti duha, "Ja" upoznajemo kao četvrtog člana ljudskog bića. Podučeni smo da se ljudska bića sastoje od fizičkog tijela, koje sadrži sva mineralna svojstva; eterskog tijela, koje nosi biljne osobine kao što je rast, prehrana, razmnožavanje; astralnog tijela, koje nosi animalna svojstva instinkta, želja, strasti, i tako dalje; i "Ja", koje ljudsko biće uzdiže iznad zvijeri i dodjeljuje nas našem vlastitom carstvu ljudi. Kada na taj način upoznamo "Ja", ulazimo u rizik da ga kontempliramo od izvana, takoreći, gledajući na njega možda kao na druge, niže članove ljudske prirode, kao na vrstu "tijela". Radeći to, smještamo se odvojeno od našeg "Ja", kao da je takoreći još jedna stvar u vanjskom svijetu. Međutim, ništa ne može biti više pogrešno.
Iznad svega, istraživači duha su duboko zaokupljeni pokazujući da je "Ja" jezgra ljudskog bića, koju se ne može, upravo iz tog razloga, opisati vanjskim izrazima već se mora razumjeti iznutra od svakog pojedinca. To nam sjeda tek kada smo postali svjesni da riječ "Ja" označava ime koje se, kada do naših ušiju stigne izvana, nikada ne može odnositi na nas same. Svatko stol može nazvati "stol", ali "Ja" možemo reći samo u vezi sebe kao individue. Ipak smo izloženi opisanoj opasnosti, koja nam nikada ne dopušta da potpuno shvatimo ono što je duhovno. To je zato jer smo, kada su nam opisani vanjski članovi, mi već pretpostavili da smo iznutra shvatili naše "Ja", pošto je apelirano na našu moć spoznaje koja, zapravo, svoj razvoj postiže kroz "Ja" ujedinjeno s objektom spoznaje. To se može navesti kao općenita istina. Kada smo stoga od duhovnog istraživača vođeni kroz članove esencijalne prirode ljudskog bića, sve do "Ja", može nam svanuti da trebamo kontemplirati najprije "Ja", shvaćajući naše samo "Ja", koje se pretpostavlja na našem putovanju. To, dakle, može samo voditi do epistemoloških razmišljanja koja moraju početi sa samim "Ja". Tako dolazi do prividnog obrata, koji je spomenut na početku. Istraživač duha se povezuje s onim što već znamo i vodi nas do "Ja". Naša spoznaja, međutim, povezana je upravo s tim "Ja" i mora od njega početi.
Sada ne može biti zadatak da damo detaljnu teoriju spoznaje već samo predlažemo da se spomene nekoliko glavnih principa. Sva spoznaja se odvija između "Ja" i onog što možemo obuhvatiti izrazom "ne-Ja". "Ja" traži stvarnost "ne-Ja" i radeći to pretpostavlja svoju vlastitu stvarnost. To je, međutim, ostvarivo jedino ako je "Ja" sposobno shvatiti njegovu vlastitu stvarnost. To je glavni zadatak s kojim je suočena teorija spoznaje. Otuda, zadatak teorije spoznaje možemo također formulirati pitanjem: što je stvarnost? Radeći to moramo imati na umu da "Ja" može naći stvarnost i, s njom, temelj svega znanja samo u sebi.
Ako bi zaista željeli pokušati shvatiti "Ja" u njegovoj apstraktnoj čistoći, moramo se upitati upravo to kako je "Ja" kao takvo razlučivo od "ne-Ja". Prvo, jedino na isti način kao što su drugi objekti također razlučivi jedni od drugih — prosudbom, ili mišlju. Misao, naravno, nije jedini takozvani sadržaj "Ja". Ipak, samo "Ja" postaje svjesno svega što ga može ispuniti kao senzacije, osjećaji, impulsi volje, i slično jedino preko mentalnih slika i koncepata povezanih s njima — odnosno, preko misli. Preko svega što ispunjava "Ja", misao je povezana s "ne-Ja", od kojeg je primila svoj stimulans. "Ja" uspostavlja vezu sa samim sobom samo kroz mentalne slike i koncepte povezane s njim. Misao prvo čini da "Ja" bude "Ja". Sva druga svojstva uspostavljaju vezu između "Ja" i "ne-Ja"; misao uspostavlja vezu "Ja" sa samim sobom. Stoga, "Ja" možemo shvatiti, osnovni odraz, kada pustimo da se sila — pomoću koje je "Ja" razgraničeno od svega drugog — okrene natrag na sebe. Drugim riječima, moramo si predočiti misao onakvu kakva jest nakon što je sve što zovemo "ne-Ja" učinjeno apstraktnim. Misao o misli; to je formula koja izražava da se "Ja" bavi samo svojom vlastitom esencijom.
Misao o misli ("promatranje mišljenja") je točka na kojoj epistemološki odlomak Filozofije duhovne aktivnosti Rudolfa Steinera nagovještava i odjekuje druge misli tu izražene. U toj knjizi, na jedinstveni značaj te formule za spoznaju ukazano je po prvi puta, i naša vlastita razmišljanja slijede različite staze, unatoč njihovoj unutarnjoj srodnosti, i pokazuju nam koliko je nemoguće odgovoriti na epistemološka pitanja bez te formule kao osnove.
Što je sada ostalo ako se misao bavi samo s mišlju — odnosno, ako "Ja" zanemaruje sve što od "ne-Ja" zaviruje u "Ja"? Nema ničeg izuzev misaonih formi, svih zakona, i svojstava koja izražavamo u logici. U sveobuhvatnom smislu, to možemo zvati svijet čiste misli. Kada "Ja" živi u čistoj misli, ono je samo sa svojim najdubljim bićem. Zaista, ono što živi u misli o misli možemo označiti kao čisto "Ja". U promatranju mišljenja imamo sumu najčišće esencije "Ja". Međutim, formula "mišljenje o mišljenju" — ili, točnije, promatranje mišljenja — sadrži još nešto od krajnjeg značaja. U svemu drugom što može ispuniti svijest, moramo praviti razliku između samog sadržaja i forme u kojoj se taj sadržaj predstavlja. U promatranju mišljenja, grabimo jedinu točku gdje se oboje podudara. Misao koja formira sadržaj ista je kao i misao na njega primijenjena. Forme protječu upravo prema pravilima koja čine sadržaj. To je, međutim, upravo ono što smo tražili.
Ovdje imamo sadržaj podržavan od svoje vlastite forme, ili forme koja ima svoju vlastitu esenciju za sadržaj. Tu sigurno imamo nešto što postoji kroz sebe, nezavisno od svega drugog. Tako smo razvili koncept kojeg možemo označiti imenom obično primijenjenom na svakakve stvari, osim one za koju je najpogodnije — to jest, stvarnost. Stvarnost nazivamo samo ono što postoji kroz sebe i ništa drugo. Stvarnost se mora pojaviti kada je misao fokusirana na sebe.
Sada moramo pitati: što se u čistoj misli pojavljuje kao stvarnost? Promatranje mišljenja prvo donosi zakone logike. Oni, naravno, nisu stvarnost kao takva. Stvarnost mora biti nešto u čemu je što je najviše i najčišće u čistoj misli okupljeno u jednoj točci, obuhvaćajući u sebi sve što se može nazvati čista misao. Točno je da se u svim raspravama o logici misao kreće u svojoj vlastitoj domeni, ali u bilo kom danom vremenu to radi samo s dijelom sebe, takoreći. Na kraju, to je ono što stvarnost promatranja mišljenja mora biti.
U stvari, takvu točku možemo naći kada počnemo raditi jednostavnu analizu misli. Radeći to možemo se nakloniti smjeru teorije logike kako se općenito predstavlja, ali uvijek se moramo fokusirati na esencijalno. Logika počinje klasifikacijom koncepata i nastavlja kombinirajući koncepte u prosudbe, i zatim prosudbe ujedinjuje u zaključke. Sada nam jednostavan čin razmišljanja pokazuje da se svo mišljenje u potpunosti odvija pomoću koncepata. Pošto su zaključci napravljeni od prosudbi, dovoljno je pokazati da su prosudbe u cijelosti izgrađene putem koncepata.
Uzmimo samo jednostavnu prosudbu: ljudska bića su smrtna. Ovdje najprije imamo subjektni koncept "ljudska bića" i predikatni koncept "smrtna". Oboje je povezano takozvanim veznim glagolom „su“. Ta mala riječ izražava činjenicu da, od dva koncepta, jedan može biti subjektni a drugi predikatni koncept. Sada, ako pobliže pogledamo stvari, vidimo da je to, također, određeni koncept, kojeg bi mogli označiti riječju predikatnost. To je koncept izražen u svim prosudbama. Prema tome, sve kombinacije koncepata, ili čak prosudbi, opet su određeni koncepti. Na ovaj način imamo suženo promatranje mišljenja tako da se sada moramo baviti samo konceptima. Međutim, individualni koncepti su različiti; njihova diferencijacija je zaista ono što smo učili u konceptualnoj teoriji logike.
Važna stvar za nas je da koncepti imaju različite stupnjeve čistoće. Stoga je, na primjer, u prosudbi predikatni koncept uvijek čistiji nego subjektni koncept, pošto je značenje prosudbe upravo to da će relativno manje čisti subjektni koncept biti razjašnjen u čistoći predikatnog koncepta. Ipak, naš zadatak je naći točku u čistoj misli koja združuje sve pojedinosti. Međutim, to mora biti koncept, pošto misao nastavlja samo putem koncepata. To mora biti najviši i najčistiji koncept, koji u sebi obuhvaća sve što je konceptualno. Takav koncept možemo izraziti, i on predstavlja najvišu elaboraciju misli, najvišu apstrakciju, ali u isto vrijeme u sebi obuhvaća sve čiste misli. To je koncept koncepta.
Sada, što ova formula izražava? U našim umovima mora nam biti jasno da koncept kao forma uvijek obuhvaća ono što može varirati kao sadržaj. Prema tome, koncept "sjedalica" obuhvaća sve moguće forme koje sjedalica može poprimiti. Slijedi da, slično, koncept koncepta mora, kao forma, obuhvaćati sve varijacije koje konceptualni sadržaj može poprimiti. Ona je, dakle, suma i supstanca svih potencijalnih misli sposobnosti mišljenja. Ipak, ostaje razlika između formule — koncept koncepta — i sposobnosti mišljenja, kao što ćemo još i jasnije vidjeti kasnije. Dok je sposobnost nešto kao forma, koja također može ostati prazna, koncept koncepta pretpostavlja korištenje te sposobnosti sve dok, u njenom najvišem razvoju, nema njenu najdublju esenciju za sadržaj. To je kao početna točka i završna točka kruga; one se zapravo podudaraju. U svakom slučaju, u toj najvišoj apstrakciji imamo upravo ono što dobijemo kada "Ja" ogolimo od svega što proizlazi od "ne-Ja". Stoga, koncept koncepta je čisto "Ja". Odmah vidimo da smo u formuli "koncept koncepta" saželi sve što možemo reći o "promatranju mišljenja". Ovdje, također, imamo formu koja za sadržaj ima svoju vlastitu esenciju, sadržaj koji je nošen njegovom vlastitom formom.
Koncept koncepta, ili čisto "Ja", stvarnost je koja se pojavljuje tijekom promatranja mišljenja. Čisto "Ja" je stvarnost. Izvanredno je da smo stvarnost pronašli u najvišoj apstrakciji, ali slijedeći naš put također smo izvršili ružokrižarsko geslo, koje nam je, kao početna točka ružokrižarskog uzlaza do viših stupnjeva postojanja, još jednom napravljeno dostupnim od znanosti duha. Ono kaže: "U čistoj misli nalaziš "Ja", koje može podržati sebe".
Pronašli smo čvrstu točku, početak razumijevanja, i stvarnost, kao i standard za sve što tražimo kao razumijevanje stvarnosti. Stvarnost je ono što postoji kroz sebe i ništa drugo. Taj standard je uzet od stvarnosti "Ja"-bića, koje dokučuje sebe, i s time se sada možemo okrenuti onom što nam pristupa od "ne-Ja" — onom što možemo zvati promatranje u svakoj formi. Prvo, međutim, još moramo elaborirati nekoliko koncepata koji će nam pokazati koliko smo se približili određenim temeljnim principima znanosti duha. Ne bi trebali izbjeći takva elaboriranja, onako kako bismo općenito mogli izbjeći prazne konceptualne kalupe; ovdje se povezujemo s prvobitnim konceptom koji je vitalna stvarnost koji izričito moramo označiti kao biće, čisto "Ja".
Na početku smo rekli da se sva spoznaja odvija između "Ja" i "ne-Ja". "Ja" traži stvarnost "ne-Ja" pretpostavljajući svoju vlastitu stvarnost. Vidjeli smo da "Ja" zaista može shvatiti svoju vlastitu stvarnost, stoga izgleda sasvim dopustivo uputiti se na takav put do spoznaje čime "Ja" proširuje svoje vlastito mjerilo stvarnosti na "ne-Ja". U stvari, sve znanje koje nam je dostupno — uključujući sve znanstveno znanje — slijedi tu stazu, premda mu možemo dati još daleko dublje opravdanje nego je to uobičajeno, kao što ćemo vidjeti. Ipak, zasigurno ne smijemo pretpostaviti da je to jedini put do znanja. Ako će znanje uspostaviti odnos između dva faktora, "Ja" i "ne-Ja", tada može postojati samo jedna od nekoliko mogućnosti ako faktor pretpostavi preferencijalni položaj u odnosu na drugi jer je mjera za drugog uzeta od njega.
Kod svih misaonih konstrukcija, najvažnije je održati potpunu harmoniju između svih ispitanih značajki. Izbjegavanje bilo kakve parcijalnosti prvi je preduvjet ako će misaono razmišljanje voditi do potpunog rezultata. Prema tome, moramo barem uzeti u obzir mogućnost da može postojati spoznaja u kojoj drugi faktor sa svoje strane može igrati dominantnu ulogu, čime stvarnost nije određena prema mjeri "Ja", već prema mjeri "ne-Ja". Nadalje, čak moramo i dopustiti mogućnost treće vrste spoznaje, u kojoj ni jedan od faktora nema prevagu, tako da se spoznaja javlja kroz uzajamno prodiranje. Za nas oba slučaja nisu više od mogućnosti misli, ali samo dok se ne nađemo suočeni s rezultatima tako sačinjenog znanja. Tada sigurno možemo biti vođeni da priznamo takve rezultate ako smo prethodno otkrili mogućnost takve spoznaje misaono.
Sada se takvi rezultati mogu stvarno pronaći. Posebno je to priroda znanosti duha; njeno znanje i obično znanje stečeni su na različite načine. Pokazano nam je kako svi ljudski odnosi poprimaju drugačiji oblik kako se dižemo do viših stupnjeva egzistencije; tu sa stvarima više nismo suočeni kao da su oštro razdvojene; tako da se osjećamo kao da smo od njih razdvojeni. "Ja" proširuje svoju oblast tako da stvari uključuje; ono se s njima osjeća ujedinjeno u nekoj vrsti unutarnje ravnoteže. Stvari počinju otkrivati njihovu nutrinu onima koji su vidoviti, tako da se s njima mogu osjećati kao da su s bićima svoje vlastite vrste. Opis stupnja spoznaje koji daje znanost duha potpuno se slaže sa slučajem za koji smo vidjeli da je moguć, čime su "Ja" i "ne-Ja" u ravnoteži. Taj stupanj je poznat kao imaginativna spoznaja.
Treći stupanj nam je opisan od duhovnih istraživača — da se ljudska bića počinju uvlačiti u stvari, takoreći; više ne stojimo nasuprot njima, već ih doživljavamo unutar našeg unutarnjeg bića. Tako se odvija potpuni obrat u odnosu kojeg poznajemo između "Ja" i "ne-Ja". To je stupanj koji znanost duha naziva inspiracijska spoznaja, stupanj na kojem "Ja" više ne primjenjuje svoju mjeru stvarnosti na "ne-Ja", već nalazi svoju vlastitu stvarnost, novu i višu stvarnost, u "ne-Ja". Unutar cijelog širokog opsega onog što okružuje ljudska bića, posvećenici na ovom stupnju nalaze njihovo "Ja" — više ja kako je opisano u nadahnutim spisima. Pogrešno je potražiti više ja u našem vlastitom biću; tu smo ostavljeni sami sa sobom. U najboljem slučaju, nalazimo čisto "Ja" i više ne možemo pobjeći od sebe. Mogli bi čak i izgubiti sebe u egoizmu ukoliko se ne vratimo "ne-Ja". Više ja leži izvana, i tamo ga moramo naći. To je ono što nam je rečeno od duhovnih istraživača.
Prema tome, našli smo tri stupnja spoznaje:
1. "Ja" prevladava: intelektualno znanje.
2. "Ja" i "ne-Ja" u ravnoteži: imaginativno znanje.
3. "ne-Ja" prevladava: inspiracijsko znanje.
Znanost duha govori o ta tri svijeta. Iz našeg izlaganja također vidimo da ta tri svijeta nisu međusobno odvojena već postoje jedan unutar drugog. Koji se svijet otkriva zavisi o stupnju razvoja onoga tko kontemplira. Dalje vidimo da, da bi se uspeli u te svjetove traži se da potpuno izađemo iz sebe; to se može postići samo metodama pokazanim od znanosti duha. Na ovaj način ne možemo shvatiti neposredne percepcije duhovnih istraživača, već samo kada su znanje odjenuli u formu našeg razumijevanja — odnosno, kada je preneseno u obliku misli i doktrina, kako je navedeno na početku naših razmišljanja. Takvo "izlaženje iz sebe" treba razlikovati, naravno, od onog što radimo kada pristupamo "ne-Ja" s našim standardom stvarnosti izvedenim od "Ja", tako da ne ostajemo učvršćeni u "Ja", ili egoizmu, u kom slučaju odvojenost bi, naravno, stvarno ustrajala. Međutim, mi zasigurno možemo razumjeti, kako ovaj više teoretski prijelaz izvan nečijeg „Ja“ može biti prvi zahtjev za uzlaz u više svjetove, i on je, iznad svega, dio toga da će "Ja" morati uistinu shvatiti sebe.
Ovo nas vraća ponovno natrag na dio našeg propitivanja gdje smo vidjeli kako se "Ja" najprije odvaja od "ne-Ja". Baš kao što vidimo sastavljanje "Ja" s "ne-Ja" prema budućnosti u uspinjanju ljudskih bića, tako isto, također, odvajanju "Ja" mora prethoditi stanje u prošlosti u kojem su "Ja" i "ne-Ja" formirali jedinstvo. Također u tom smjeru, možemo, na strogo analogan način, razlikovati tri stupnja u odnosu to dvoje. Prvi stupanj je gdje "Ja" može fokusirati sebe, gdje je, u stanju odvojenosti. Drugi, koji prethodi potonjem, onaj je gdje odnos naginje od "Ja" prema "ne-Ja" i gdje je, obrnuto, održavana vrsta ravnoteže. Treći stupanj, još udaljeniji, je gdje samo "Ja" još uopće ne postoji, već je prisutna jedino njegova mogućnost u "ne-Ja".
Sada bez daljnjih prepreka, stupanj na kojem "Ja" može shvatiti sebe možemo nazvati duhovni stupanj, gdje se ljudski duh probija vani. Stupanj na kojem odnos postoji recipročno — na kojem "Ja" djeluje na "ne-Ja" a "ne-Ja" na "Ja" — pokazuje na ljudsku dušu. Treći stupanj, na kojem je "Ja" prisutno samo kao potencijal u "ne-Ja", takoreći, izraz je za ljudsko tijelo. Čak smo u položaju da konceptualno izrazimo finije tranzicije, i tu opet naši rezultati odgovaraju onima dobivenim od duhovnog istraživača. U ovom istraživanju, također, moramo početi odozgo — to jest, od točke iz koje se naši koncepti izvlače. Tamo možemo zvati čisto "Ja", rođeno u čistoj misli, prvom točkom naše prave duhovnosti. To je zametak onog što je znanost duha nazvala duh-sam, dok su viši stupnjevi spoznaje povezani s razvojem članova koje znanost duha naziva životni-duh i duhovno-tijelo.
Promatranje misli, ili život u oblasti čiste misli, preduvjet je za pojavljivanje čistog "Ja", duhovne iskre. Tu sferu možemo izjednačiti s onim što znanost duha naziva duša svijesti, ili duhovna duša. Ona pruža tranziciju od duhovnog u ljudskim bićima, gdje naše "Ja" može shvatiti sebe, do duše, gdje je još uvijek vezano s "ne-Ja". Ovo kasnije stanje također bi se moglo opisati kao preduvjet duše svijesti, u tome što moramo imati sposobnost za misliti prije nego se misao može usmjeriti na sebe kao objekt. Time smo dobili izraz za intelektualnu (ili razumsku) dušu; ona označava stanje u kojem "Ja" izvlači svoj sadržaj od "ne-Ja". Također, za to, ono još jednom treba temelj ili stanje, u kojem "ne-Ja" sada može penetrirati u "Ja", za koje se izraz "Ja" još uvijek ne može, na ovom stupnju, ispravno primijeniti da bi mu dalo svoj stimulans. To je označeno izrazom duša osjećaja. S time, ulazimo u sferu "ne-Ja", utoliko što ona unutar sebe nosi preduvjet za "Ja" — to jest, u sferu tjelesnosti, koju znanost duha naziva tijelo osjećaja.
Prema tome, prema stupnju u kojem se sfera "Ja" širi, ljudska priroda nam se predstavlja kao direktni rezultat teorije spoznaje. To, naravno, nije slučajno već je zapravo jamstvo da naša teorija spoznaje, kako je prije skicirana, dobiva svoj žig. U suglasju je sa samom prirodom teorije spoznaje to da bi nam trebala dati informaciju o ljudskim bićima u odnosu na svijet — odnosno, iznad svega, o našoj vlastitoj prirodi.
Iz ovoga, također slijedi da opravdano možemo odbaciti teoriju spoznaje i njene primjedbe ako ona ne vodi do pozitivnog rezultata ili stvarnog sadržaja. Ipak, svrha epistemologije, ili teorije spoznaje, zasigurno neće biti ispunjena formalnim epistemološkim izjavama koje nas sile da zaključimo da ljudska bića apsolutno ne mogu imati "objektivno" znanje o svijetu, da ne možemo prekoračiti naše vlastite poglede, da svo znanje mora biti „subjektivno“, i tako dalje. Takav rezultat je potpuno samo-destruktivan. Takva pretpostavka se svodi na piljenje grane na kojoj sjedimo; upravo je to samo znanje — o kojem je izjavljeno da ne može voditi do stvarnosti — ono koje je korišteno i smatra se za nas valjanim da bi se napravila ta tvrdnja. Ako je sve znanje subjektivno — to jest, prema uobičajenom značenju te riječi, nerealno — tada je, također, „spoznaja“ da ljudska bića ne mogu imati objektivno znanje sigurno jednako subjektivna ili nerealna.
Takva auto-kontradikcija je, međutim, u velikoj mjeri priroda današnjeg mišljenja, kao što je Rudolf Steiner pokazao u Filozofiji duhovne aktivnosti. Svi takvi rezultati jasno nose pečat svog porijekla u materijalističkom mišljenju; tipično je za materijalističke „istine“ da one sebe poništavaju. Prema tome, izreka koja je tako često korištena — posebno kao argument protiv pristalica znanosti duha — je da „bez mozga, nema misli“. Ova izreka ima namjeru izraziti kao istinu da su sve misli proizvod mozga — drugim riječima, subjektivni proizvodi organizma, iz čega slijedi da je mišljenje prirodno subjektivno i ne može odrediti ništa o objektivnoj stvarnosti. Ondje gdje je materijalizam manje žestoko definiran, takva izjava barem znači da su misli povezane s fizičkim mozgom; stoga naše ispitivanje mora započeti s mozgom. U svakom slučaju, korištena je ta sama ideja i pretpostavljeno je da njena točnost podržava izjavu „bez mozga, nema misli“. Takvim i sličnim argumentima ne smije se, dakle, dopustiti da ometu naše ispitivanje; radije, moramo zauzeti položaj da misao može razumjeti jedino sebe. Duh se može dokučiti jedino uzdizanjem do njega, ne povlačeći ga dolje k nama.
Definirali smo sferu "Ja" i preko čistog razmišljanja dosegnuli "ne-Ja" iz dva smjera. Iz jednog smjera put je vodio do osjetilne percepcije; iz drugog je vodio do nadosjetilne intuicije. Sada nam je potrebno da se okrenemo "ne-Ja" da bi se upoznali s vrijednošću i epistemološkim značajem kontemplacije ili percepcije, pošto "Ja" sadržaj za spoznaju može dobiti samo idući izvan sebe prema "ne-Ja", počevši s onim što mu dolazi od "ne-Ja". To je općenito objekt promatranja. Ako "Ja" ostane unutar sebe tada je jasno da može poznavati samo vlastitu stvarnost i može se izgubiti u egoizmu u toj mjeri da sumnja u sve ostalo (solipsizam). U našem konceptualnom propitivanju dovedeni smo pravo do granice "Ja", što je također i granica "ne-Ja". Od te točke dalje, ne smijemo jednostavno ići dalje kao od "Ja" već moramo potražiti "ne-Ja", kakvo je ono za "ne-Ja".
Sada se moramo sjetiti da "Ja" može shvatiti sebe samo ako se najprije odvoji od "ne-Ja"; sve mora biti isključeno od misli što potječe od "ne-Ja". Dva koncepta, "Ja" i "ne-Ja" nastaju simultano; oni uvjetuju jedno drugo. Prema tome, ista prava moraju pripadati "ne-Ja" kao i "Ja" od trenutka kada ovo potonje nastaje; oboje moraju nositi vrstu odnosa. Ovo nije implicitno, naravno, u čistoj konceptualnoj negaciji u izrazu "ne-Ja", pošto konj i ne-konj, na primjer, ni na koji način ne moraju biti povezani jedno s drugim. Međutim, to se pokazuje u tome da je odvojenost "Ja" od "ne-Ja" stvaran, potpuno realan proces, kao što je već pokazano.
Ovo postaje još jasnije kada se sjetimo da se prava tranzicija odvija od "Ja" do "ne-Ja", sve do točke gdje smo našli mogućnost "Ja" u "ne-Ja" (tjelesnost). Prema tome, to je zaista "ne-Ja" ono koje produžuje sebe sve do točke gdje ono postaje "Ja", tako da "Ja" predstavlja sebe kao dio "ne-Ja", ako se može reći koji dio se odvaja usmjeravajući se na sebe. Samo "Ja" se povlači od "ne-Ja" i suprotstavlja mu sebe kao "Ja". Sada se "Ja" ponovno ujedinjuje s "ne-Ja", i do toga može doći kroz to da "Ja" daje natrag, takoreći, "ne-Ja" ono što je od njega bilo uzelo; to je, u prvom redu, čista misao.
Sada je sljedeće pitanje ovo: gdje "Ja" može početi raditi s čistim mišljenjem? Gdje ono može naći "ne-Ja"? Očito, upravo na mjestu gdje se "Ja" počinje odvajati i kojeg, u smislu znanosti duha, označavamo duša osjećaja i tijelo osjećaja. Ovdje, ne smijemo previdjeti dvostruku mogućnost. Jedna je prije spomenuta — mogućnost da se "Ja" formira u "ne-Ja". Druga je da će sada "Ja" ponovno naći "ne-Ja". Taj susret "Ja" i "ne-Ja" izražen je izrazom osjetilna percepcija. Prema znanosti duha, do toga dolazi kroz suradnju tijela osjećaja i duše osjećaja, koji su jedinstvo. Sa našeg stajališta možemo zaista vidjeti da se tu, u izvjesnom smislu, s obje strane susreću slične stvari. "Ja" dolazi s jedne strane i usmjerilo je sebe na sebe, tako donoseći svijet čistog mišljenja sve do "ne-Ja"; drugim riječima, sve zakone mišljenja koji su izraženi u logici. Osjetilni utisci dolaze s druge strane. Ako bi sada stvarno predstavili "ne-Ja" koje sebe izražava ovdje onakvo kakvo jest kao "ne-Ja", tada moramo reći da je osjetilni utisak jednostavno usmjeren na sebe, koje ovdje, međutim, proizlazi od "ne-Ja". Osjetilni utisak se sigurno sastoji upravo od ovoga: dio "ne-Ja" — dio tjelesnosti kojeg smo prisiljeni zvati najfinija elaboracija "ne-Ja", pošto u sebi nosi mogućnost "Ja" — može se usmjeriti na cijeli tjelesni svijet. Ljudsko tijelo, koje je čulni organ preko cijele njegove površine (uz samo sitne iznimke), je apparatus u kojem je svijet reflektiran — "ne-Ja" kojem i samo pripada. Ljudsko tijelo može čak reflektirati sebe unutar sebe, prinoseći time najbolji izraz za osobiti reflektirajući proces "ne-Ja". Samom svojom osjetilnom aktivnošću pruža mogućnost da "Ja" zasvijetli u misli. Prema tome, kod osjetilne aktivnosti, također, imamo nešto što i samo postoji, i time vidimo standard za stvarnost koji je izveden od "Ja" primijenjen na "ne-Ja". U skladu s time, dakle, imamo susret sličnih stvari, pošto do oba faktora dolazi kroz vrstu refleksivne aktivnosti — čisto mišljenje na jednoj strani i čista percepcija na drugoj. Činjenica da se ovdje slične stvari zaista susreću također nam se može razjasniti pomoću sljedećih razmatranja, za koja se može reći da postavljaju test za gore spomenute misli.
Osjetilna percepcija pregledava cijelu puninu svijeta čula. Takozvani čulni objekti pojavljuju se tamo za naivnu osjetilnu percepciju. Iz te perspektive, međutim, zanemarena je činjenica da svaki objekt predstavlja određeni zbroj pojedinih osjetilnih dijelova koji su prvo ujedinjeni od misli. Sada, jednom kada se misao svjesno uroni u svijet osjetila, objekti su razgrađeni, takoreći, u odvojene osjetilne percepcije, kao što je crveno, svijetlo, toplo, glasno, lijepo, čvrsto, i tako dalje. Sada ako čisto mišljenje dalje ispituje prirodu onih pojavnih formi "ne-Ja", nalazi da su sve te osjetilne kvalitete, a s njima i objekti koje formiraju, ništa drugo nego koncepti, koji su ipak dani na način veoma različit od koncepata stvorenih od "Ja" u mišljenju.
Dok misli — ili radije, sami pojedinačni koncepti — ne označavaju stvarnost u sebi već samo kada su shvaćeni u čistom "Ja", mi sada te iste koncepte nalazimo dane od strane od "ne-Ja" na način koji je nezavisan od "Ja", upravo od čiste percepcije. Stoga, takvi koncepti — koje "Ja" ne samo da stvara iz sume svih konceptualnih mogućnosti već ponovno nalazi u opažajima —stvarni su objekti ili, općenito, stvarnosti "ne-Ja". Kada se čista misao i čista percepcija susretnu, "Ja" i "ne-Ja" mogu se ponovno ujediniti, što vodi do spoznaje. S ovime smo pronašli epistemološki značaj percepcije.
Put do znanja (ovdje samo skiciran u širokim okvirima) zapravo je primijenjen u svim prirodnim istraživanjima, gdje se strogo drži unutar svog područja; vidimo da taj proces pripada svim aktivnostima prirode. Oboje, i rast ljudskih bića do "Ja" i znanje prirode su slični procesi; oni imaju veliko značenje u kozmičkim događajima. Možemo sa strahopoštovanjem gledati na aktivnosti prirode, čije oblikotvorne sile stvaraju preduvjet za "Ja". U strahopoštovanju, možemo također usmjeriti čiste misli koje su nam dane od prirode djelujući na čisti osjetilni doživljaj. Takvo strahopoštovanje je potrebno da bi ispravno nastavili proces nastajanja svijeta kroz znanje o prirodi. To strahopoštovanje uključuje prepoznavanje činjenice sa smo mi sami samo dio velikog nastajanja — da mi, kao "Ja", moramo osjećati dio "ne-Ja", da su ono što nas okružuje naši drugovi ljudska bića, koja su na njihov vlastiti način poput nas. Tada naša težnja za znanjem postaje potraga našeg duha, našeg "Ja", za duhom — "Ja" — pojave.
Ovdje imamo jednu stranu veze između "Ja" i "ne-Ja" koja vodi do osjetilne percepcije i tako do znanja o prirodi. To je strana na kojoj "Ja" primjenjuje svoj standard stvarnosti na "ne-Ja".
Postoji također još jedna strana koja vodi do višeg "Ja" koja svoju stvarnost prima od "ne-Ja". To je put do posvećenja, ili nadosjetilne percepcije — odnosno, do više spoznaje i stvarnosti. U principu, naravno, ništa nije promijenjeno u konceptu percepcije onako kako je prethodno izgrađena, bilo da imamo posla s osjetilnom ili nadosjetilnom percepcijom. Da je ova druga strana iznimno važna postaje jasno iz činjenice da znanje o prirodi, dok stvara ravnotežu između "Ja" i "ne-Ja", radi to samo kao stupanj na putu do potpunog jedinstva. Kod spoznaje, "Ja" zaista vraća, takoreći, čistu misao prirodi, ali zadržava svoje vlastito živo biće za sebe; za sebe ono ostaje razdvojeno od "ne-Ja". Stoga, također, znanje o čistoj misli često nam izgleda hladno i neprijateljsko prema životu. Toplina i život tom znanju dolaze iz osjećaja i izvjesnosti da stupanj čistog mišljenja označava samo prvi korak prema pravom jedinstvu s "ne-Ja".
Naša svrha ovdje ne može biti to da opišemo put do viših svjetova, već samo da ukažemo, temeljeno na epistemološkim razmatranjima, da takav put do višeg znanja postoji. Istina je da takav put na početku ukazuje na žrtvu koju "Ja" mora napraviti. U isto vrijeme, također vidimo da je naš cilj postizanje novog i višeg sebe koje postoji u "ne-Ja". Preko posvećenja, ljudska bića shvaćaju svijet vani od iznutra; prodiremo naprijed do oblikovnih snaga skrivenih u aktivnostima prirode i do "Ja" prirode kao cjeline. To je velika perspektiva koja se pred nama otvara kada provedemo teoriju znanja do njenog ispravnog zaključka. Nadalje, u razvoju novog i višeg "Ja", imamo proces odigran u "ne-Ja". Međutim, dok je paralelni proces u aktivnosti osjetila izvršen od oblikovnih snaga egzistencije bez ljudske pomoći, do ovog drugog procesa moraju dovesti sama ljudska bića. Tu stječemo pravi stvaralački udio u "procesu svijeta". Do toga dolazi preko žrtve nižeg sebe, ali ta žrtva je jednostavno naš odgovor na žrtvu oblikovnih snaga egzistencije kada smo bili stvoreni kroz naše "Ja". Preko posvećenja ljudska bića vladajućim silama vraćaju ono što su one žrtvovale da ih stvore.
Nakon svega o čemu smo razmišljali, ne bi trebalo biti teško dokučiti ovu misao, pošto nas cijela naša teorija znanja vodi da shvatimo razdvajanje "Ja" od "ne-Ja" kao duhovni proces — to jest, kao proces iza kojeg postoje svjesne sile, jer se inače nikakva svijest ne bi mogla formirati kao rezultat tog procesa. Ipak, "Ja" je duh, svijest, i stvarnost, i utjelovljuje se iz cjelokupne svijesti o "ne-Ja". Put do višeg znanja pokazan nam je od znanosti duha; iz viših svjetova ona donosi dolje čovječanstvu ono što će mu u budućnosti omogućiti da razvije više "Ja". Kada smo jednom postali upoznati s idejom da u slučaju viših svjetova nemamo posla s apstrakcijama, već radije s snagama i bićima iznad čovjekove vrste i čijeg je duha ljudsko "Ja" iskra, tada možemo razumjeti da smo s principom "Ja"-razvoja shvatili svjetski princip razvoja.
Tri puta smo vidjeli kako je nešto više oblikovano kada sila usmjeri sebe prema sebi. "Ne-Ja", koje usmjerava sebe na sebe u osjetilnoj aktivnosti, je prvi razvoj, takoreći, "Ja". Iz tog se javlja čista percepcija, i s njome moguće zapaljenje ljudskog "Ja". Drugi razvoj "Ja" je u promatranju mišljenja. Treće, čisto "Ja" nudi mogućnost da više ja može biti formirano time što "Ja" daje natrag za "ne-Ja" svu duhovnost koju je od njega uzelo. Ako možemo pretpostaviti tu ljudsku sposobnost danas, još uvijek moramo priznati da je ta sposobnost jednom bila dodijeljena čovječanstvu iz viših svjetova od nadljudskih bića. Štoviše, bez da idemo izvan vanjskih povijesnih činjenica, možemo ukazati na trenutak kada se to dogodilo.
Ako usporedimo uvjete naše vlastite kulture i svijesti s onima od predkršćanskih civilizacija, možemo vidjeti kako se pojavljivanje intelektualne samosvijesti, nezavisnosti, i individualizma počinje postupno osjećati iz ranije grupne svijesti nacionalne jednolikosti. Najveći "Ja" razvoj, možemo reći, je na toj prekretnici ljudskog razvoja, i možemo se izboriti da priznamo da je esencijalno točno reći da je ono što je bilo kod Boga na početku i iz čega je sve što je napravljeno postalo meso na početku naše ere, kada je duh čovječanstva, iz kojeg se rast do "Ja" razvio, usmjerilo sebe na sebe. Kroz to, više ja cijele ljudske rase pojavilo se kao Krist duh, koji je dao prvi impuls i mogućnost za individualna ljudska bića, preko njihovog vlastitog slobodnog žrtvenog dara, da uruče veliku, veliku žrtvu.
To je za nas opisano od znanosti duha, i to nas može potaknuti na put koji pokazuje naprijed ako smo sposobni kroz samo-percepciju našeg vlastitog duha razviti ideje koje nas mogu voditi do razumijevanja tih uzvišenih principa.