Premda smo vidjeli da ljudska bića mišljenje inicijalno koriste da zadovolje njihove vlastite potrebe — odnosno, u svrhu podizanja nivoa nečijeg vlastitog života — ipak, to mišljenje vodi izvan granica nečijeg osobnog života. Razmotrite što se zapravo događa kada naše mišljenje stavimo u službu naših nižih potreba. Pronalazimo, na primjer, brodove, željeznicu, i tako dalje; kao što smo vidjeli, sve je to stvoreno da služi samo nižim ljudskim potrebama. Da bi izumili brodove, željeznicu, i tako dalje, najprije moramo napraviti nešto drugo; moramo razumjeti zakone prirode. Te zakone moramo poznavati prije nego napravimo to da nam služe; sve to znači učiniti sile prirode pogodnim da nam služe.
Međutim, počevši shvaćati sile prirode, ljudi čine nešto što vodi izvan njihovih vlastitih života. Nešto slično je sugerirano i u primjeru o zvjezdanim nebesima. Stoga, bilo da se misli bave kretanjima zvijezda ili nečim drugim, znanje nije povezano samo s našim vlastitim dušama, već također ima i nezavisan značaj. Rudolf Steiner naglašava činjenicu da je sklad između zakona mišljenja i kozmičkog poretka samorazumljivo uvjerenje za ljudski um, i, štoviše, da kroz taj sklad ljudi upoznaju vlastito biće. To je očigledno, pošto samo kada taj sklad postoji znanje koje steknemo preko mišljenja može za nas imati ikakvu vrijednost.
Shvatiti istinu težimo kada pokušamo doći do zaključaka o prirodi pojave. Za razliku od duševnog života i osjećaja u duši pojedinca, istine su vječne. Istina je jedinstveni cilj za svakog, bez obzira koliko mogu biti različite emocije njihovih duša. To je također točno za sve što je istinski dobro; to, također, ima nezavisnu prirodu, van utjecaja osobne emocije. Stoga, kada nas mišljenje koje najprije služi nižim potrebama vodi do istinitog i dobrog, ono dušu ujedinjuje s nečim vječnim. Sva istina i dobrota koju duša u sebi može nositi je besmrtna.
Duša osjećaja, utoliko što joj je služilo mišljenje, nazvana je "razumska duša". Dio razumske duše koju istinito i dobro (vječno) osvjetljava označen je "duša svijesti". Nadalje, one nisu apstrakcije za one koji posjeduju moć "viđenja". Oni "vide" kako pojedine forme međusobno prodiru jedna u drugu; kako se razumska duša širi izvan duše osjećaja; kako se duša svijesti, sa svoje strane, širi izvan razumske duše. Ono što nazivamo "ljudska aura" sastoji se od tih formi.
"Ja" - biće
Mogli bi lako biti u iskušenju da "Ja" smatramo desetim članom ljudskog bića; ako ne ništa, većini ljudi je nejasno kako bi ga trebali klasificirati. Posebno treba naglasiti da "Ja" nije odvojeno od ostalih članova; radije, ono obuhvaća različite članove ljudskog bića, i duše i duha, utoliko što su oni evoluirali, i s njima je jedno. To će postati jasnije iz sljedećeg objašnjenja.
Razmatrali smo kako se "Ja" ujedinjuje s duševnim tijelom i tako radi kao duša osjećaja. Njena aktivnost uključuje ovo: sve dovedeno u dušu izvana preko tijela kao impresije unutar nas se osjeća kao nešto što pripada nama. "Ja", kao duša osjećaja, sa senzacijama odgovara na stimulans koji joj je prenesen. Međutim, mora se napomenuti da je to točno jedino dok je stimulans prisutan; jednom kada stimulans prestane, senzacija nestaje.
Kada duhovna moć "Ja" počinje senzaciji davati trajanje — kada kroz svoju aktivnost senzacije skrućuje tako da one postaju mentalne slike — ta duhovna moć ne može svoj život izraziti jedino kao senzaciju; ona također postaje sila sjedinjavanja općenito nazvana snaga misli. Ta aktivnost duhovne moći "Ja" je esencijalno različita od onog što je izraženo u senzaciji. Gdje se pojavljuju mentalne slike (dakle gdje postoji pamćenje), za nekog također postoji mogućnost ponovnog evociranja duhovnog sadržaja. U senzacijama, duhovna moć "Ja" ostaje pasivna; ona je primatelj dovedenog joj stimulansa. Međutim, kao kombinirana snaga ona izvlači iz svojih vlastitih dubina; postaje aktivna — zaista, kreativno aktivna.
Kao posljedica, ta aktivnost je pripisana posebnoj oblasti duše. Dio duše koji samo prima senzacije nazivamo duša osjećaja; misleću dušu nazivamo razumska duša. Rezultati te kombinirajuće snage "Ja" dani su nam u tehnološkim postignućima kao što je željeznica, telegraf, i tako dalje. Ta kombinirajuća snaga, međutim, radi samo kao priprema za činjenicu da ono ("Ja"-biće, koje je postalo apstraktno u mišljenju) zna kako diferencirati svoju vlastitu aktivnost od svega drugog. Ono sebe usmjerava prema stvarima i tako stječe svijest o tim stvarima; sebe usmjerava prema sebi, prema svojoj vlastitoj aktivnosti, i tako stječe samosvijest. Tek kroz ovu posljednju aktivnost "Ja"-svijest je potpuno postignuta. Sada vidimo da sve što smo do sada nazivali duhovna moć "Ja" još ne zaslužuje to imenovanje; izraz "Ja" odnosi se na tu moć samo na ovom stupnju. Kada snaga duše tako postaje svjesna svog vlastitog duhovnog bića, ili "Ja" bića, unutar duše počinje sijati ono vječno. Sve unutar duše što ima karakter vječnog shvaćeno je kao "duša svijesti".
Vidimo da "Ja" stječe svijest o sebi — odnosno, prepoznaje sebe kao duh od duha. "Ja" tako raste izvan onog što je do tada bila njegova standardna mjera, uzdižući se iznad "svoje vlastite" sfere. Kod duše svijesti standard "vlastite mjere" ostaje, ali "Ja" sada savladava sebe; ono više ne mjeri po sebi, već po onom što spoznaje. Stoga u Teozofiji čitamo: ".... ali "Ja" se predaje duhu da bi od njega bilo ispunjeno". "Ja" se izlijeva preko duhovnog svijeta, kojeg poznaje. Preko te predaje duhovnom svijetu, postiže početak intuicije. Upravo kao što je manifestacija fizičkog nazvana senzacija, Rudolf Steiner je na isti način otkrivenje duhovnog nazvao intuicija. Štoviše, sve što iz duhovnog svijeta prodire u ljudsko biće mora se manifestirati kroz "Ja". Tu dolazi do nečega što je slično promjeni pomoću koje ono što je tjelesno, preko duševnog tijela, postaje tjelesni organ percepcije. Tu "Ja", koje je prije živjelo kao duša, postaje organ preko kojeg duhovni svijet otvara sebe. "Ja" koje tako živi kao organ intuicije, spoznajući sebe kao duh, nazvano je duh sam.
Može se dodati mnogo toga onom što je Rudolf Steiner rekao o budhi i atma. Jer ti uzvišeni članovi ljudskog bića, koji će se steći tek u dalekoj budućnosti, ne mogu se učiniti dostupnijima našem razumijevanju bez opasnosti da se evociraju materijalističke slike.
Možemo reći da fizičko tijelo egzistira kao prvobitna forma u misli božanstva i u duhovnom svijetu je manifestirano kao atma, ili duhovno tijelo. Samo oni koji participiraju na nivou božanstva mogu o njemu davati izjave. Budhi, ili životni duh, ime je dano mediju preko kojeg duhovna prvobitna forma postaje živo biće. Budhi, duhovna životna sila, radi u "Ja" kao nesvjesna, ali koja traži cilj, sila koja "Ja" podiže od nesvjesnog do samosvijesti. Kada unutar ljudskog bića ta sila postaje svjesna njene vječne i božanske prirode, postaje sredstvo za dovođenje prvobitne forme duhovnog tijela (atma) do duhovne manifestacije.