Mišljenje je sposobnost kroz koju se ono zaista esencijalno — ono stvarno, sa stvarnim postojanjem — manifestira u prirodi. Sva znanost se sastoji od predstavljanja onog što ima postojanje, stvarnog; ona pukoj opservaciji dodaje mišljenje. Znanost je tako mišljenjem prinuđena praviti razliku između kvaliteta minerala, biljke, i životinje. Stoga, imamo razlike u aktualnom postojanju između ta tri carstva prirode određene njihovim oblikom manifestacije.
Postoji i druga znanost koja slično tome ljudsko biće uključuje u objekte proučavanja, ali ljudska bića ne smatra samo za živa stvorenja, kao što to čini zoologija, već kao duhovno aktivna bića. Ta znanost je povijest; ona za esencijalni uključujući princip smatra biografije povijesnih osoba. Baš kao što su "vrste" esencijalni element u biologiji, "biografija" je esencija povijesti. Ono što se u životinji odnosi na vrste to odgovara biografiji u ljudskim bićima.
Tri svijeta
Tri svijeta nisu predstavljena na takav način da ih treba jednostavno prihvatiti kao rezultate opservacije i prenesena nam od vidovnjaka. Radije — i to je esencijalna stvar — tri svijeta su otkrivena promatrajući ljudsko biće. Vidjeli smo, na primjer, da se fizičko tijelo može istraživati preko osjetila, ali da ta metoda propadne ako je primijenimo na dušu. Trebamo drugačije sredstvo promatranja da bi istražili dušu i još jedno za duhovno; u tom slučaju, ne samo da fizički način promatranja ne valja, već također i duševni, koji mjeri prema onom što pripada nama samima. K tome, postaje jasno da se ta tri člana ljudskog bića podudaraju sa tri svijeta. Našu trostruku egzistenciju mogu otkriti sva ljudska bića unutar sebe; kroz to isto istraživanje možemo živjeti u mislima, što ima veliku važnost.
Standard po kojem možemo mjeriti sve što je rečeno o duševnom svijetu je, kao što znamo, ono što pripada nama. Međutim, ne možemo doći do bilo kakvog iskustva ili sadržaj istraživati jednostavno ostajući unutar duše.
Da bi ovo razumjeli, moramo uzeti u obzir što je to što trebamo da bi shvatili objekt u fizičkom svijetu. Kada razmatramo pojave fizičkog svijeta moramo stati licem u lice s tim stvarima. Ne smijemo biti unutar njih. Samo u kontrastu prema "ne-Ja", može se razviti "Ja". "Ja" se mora suočiti s "ne-Ja"; samo tada može postati svjesno tog "ne-Ja" i razlikovati sebe od njega. Prije, sve je bilo nediferencirano. Nešto slično se javlja i u duševnom svijetu. Na astralnom planu, mi nemamo objektivnu svijest; stvari nam se tamo predstavljaju — ne od izvana, već samo iznutra. Međutim, da bi ih promatrali i istraživali treba nam sposobnost da sebe odvojimo od njih. Moramo osjećati da smo jednako odvojeni od njih kao što smo i od objekata u fizičkom svijetu. Moramo steći objektivnu svijest ("Ja" svijest) u astralnom svijetu da bi stekli našu vlastitu direktnu spoznaju. Za to moramo imati duševni organ percepcije, analogan našim osjetilnim organima u fizičkom svijetu. Preko takvih organa percepcije, duševni svijet koji postoji izvan našeg vlastitog bića dolazi s nama u kontakt i može biti istraživan.
Kako bi trebali razumjeti taj proces pristupanja, s objektivnom sviješću, svijetu čija je osobina upravo to da je naš vlastiti? Moramo jednostavno povući naše "Ja" biće od onog što je naše vlastito. Ono što je dio nas mora postati organ — "Ja" koje spoznaje — preko kojeg mjerimo "naše vlastito"; mora se suočiti s našim vlastitim "Ja" objektivno. Ne smijemo iznutra biti ujedinjeni s onim što jesmo, već najprije sebe od toga odvojiti i zatim se, preko naše volje, ponovno ujediniti. To je teže nego se obično vjeruje; kada ljudi tvrde da su suočeni s njihovom vlastitom prirodom objektivno, to je rijetko istina. Ono što se zapravo događa je kasnije razmišljanje u mislima; u trenutku osjećanja, takva objektivnost nije prisutna. S našim vlastitim duševnim bićem, trebamo stati licem u lice s našom senzacijom, našim vlastitim iskustvom, u samom trenutku tog doživljaja, kao odvojeni promatrač. To traži da duša stoji kao nešto čvrsto ispred impresija. Usporedba s fizičkim svijetom će ovo razjasniti.
Ako bi naše fizičko tijelo bilo fluidno — odnosno, sa svakim potiskom od izvana moglo bi poprimiti formu onog što daje potisak i odmah bi se harmoniziralo s formom svega što na njega djeluje izvana — nikada ne bi doživjeli senzaciju dodira. Samo kroz otpor fizičko tijelo se suprotstavlja utiscima od izvana i nama posreduje osjećaj dodira. Tako je također i u psihičkom svijetu. Duša poprima formu, takoreći, svakog utiska koji na nju djeluje; svaki utisak je zarobi, i ona ne pruža otpor. Međutim, ako će duša duševni svijet susresti kao osjetilni organ, mora postati "čvrsta" i sposobna pružiti otpor.
Vidimo da duševni osjetilni organi pretpostavljaju granicu koja je esencijalno različita od granice između našeg astralnog tijela i duševnog svijeta. Naravno, ne možemo se ovdje baviti supstancijalnim konceptima; radije, ono što je razdvojeno su osjećaji. U svijetu instinkta i osjećaja, stvoreno je tijelo osjećaja. U običnom životu nismo mi sami ti koji kreiraju naše osjećaje; oni su u nama stimulirani od izvana. Sada moramo naučiti da se oslobodimo tih stimulacija i naše osjećaje kreiramo preko naših vlastitih snaga. Kako do toga dolazi predstavljeno je u poglavlju 4, "Put do spoznaje". Ta ukupna suma osjećaja koje sami kreiramo tada formira granicu i pruža otpor, što je potrebno da generira objektivnu percepciju — objektivnu svijest, ili "Ja" svijest — na astralnom planu.
Tako su naši organi percepcije izgrađeni od onog što sačinjava duševni svijet — odnosno, svijet osjećaja.