.- 7. Sedmo predavanje, Stuttgart, 7 ožujka 1920.
Taljenje leda pod pritiskom kao slika zraka. Eduard von Hartmann. Čvrsti planet: gravitacija, plinoviti planet: negativna gravitacija, tekući planet: nulta sfera.
Moji dragi prijatelji,
Sjetiti ćete se kako smo jučer ovdje imali blok leda za koji bi očekivali da se razdvoji na dva komada kada ga siječemo s žicom na kojoj je obješen uteg. Premda ste vidjeli samo početak pokusa, mogli ste se uvjeriti da to nije bio slučaj, jer čim pritisak žice ukapi led ispod, on se odmah smrzne iznad žice. Odnosno ukapljivanje se odvija jedino kao posljedica pritiska. Stoga, pošto smo sačuvali led kao takav, toplinski entitet je djelovao na takav način da bi se blok odmah zatvarao. Izraz koristim promišljeno.
Sada vas je to prilično iznenadilo na početku, zar ne? Ali iznenadilo vas je zato jer zapravo niste prilagođeni na promatranje koje je nužno ako ćemo stvarno slijediti fizičku pojavu. U jednom drugom slučaju stalno radite isti pokus i uopće mu se ne čudite. Jer kada podignete vašu olovku i prođete s njom kroz zrak, vi stalno siječete zrak i on se odmah iza zatvara. Vi tada ne radite ništa drugo nego ono što smo mi jučer s blokom leda, ali vi to radite u drugoj sferi, u drugoj oblasti. Iz ove opservacije možemo naučiti sasvim malo, jer vidimo da kada prođemo olovkom kroz zrak (nećemo uzeti u obzir uvjete pod kojima to radimo) da svojstva samog zraka dovode do zatvaranja materijalnog iza olovke. U slučaju leda ne možemo izbjeći misao da entitet topline ulazi u proces na takav način da doprinosi istoj stvari kojoj je doprinijela priroda samog zraka kada prolazi olovka. Ovdje samo imate daljnje proširenje onog što sam vam rekao jučer. Kada sebi predstavite zrak i zamislite ga rezanog i odmah zatvorenog, tvar koja čini zrak odgovorna je za sve što možete percipirati. Kada imate posla s čvrstim tijelom, kao što je led, tada je toplina aktivna na isti način kao što je u drugom slučaju sam materijalni zrak. Odnosno, ovdje ste se susreli sa stvarnom slikom onog što se odvija u toplini. I opet ste utvrdili da kada promatramo plinovito ili parno stanje — zrak je paran, plinovit u stvari — imamo u pojavi plinova predstavljeno na materijalni način sliku onog što se odvija u entitetu topline.
I ako promatramo pojavu topline kod čvrstog tijela u osnovi nemamo ništa drugo nego čvrsto tijelo koje postoji pored nečeg što se odvija u oblasti bića topline. Vidimo, takoreći, pred našim očima, pojavu unutar oblasti topline koju također vidimo kako djeluje preko plina. Iz ovog možemo zaključiti ili radije jednostavno izjaviti, jer je jedino očito ono što pokazujemo, možemo izjaviti slijedeće: Ako se želimo približiti biću topline u njegovoj stvarnosti moramo nastojati onoliko koliko možemo prokrčiti naš put u oblast plinovitog, u plinovita tijela. I u onom što se odvija u plinovima vidjeti ćemo jednostavno slike pojava unutar oblasti topline. Tako priroda dočarava pred našim očima, takoreći, slike procesa u biću topline manifestirajući određene pojave u plinovima. Sada uočite, bili smo vođeni daleko od modernih metoda opservacije kakve se obično prakticiraju u prirodnoj znanosti, ne samo fizici. Zapitajmo se gdje nas moderna metoda zaista vodi u konačnici. Ovdje imam rad od Eduarda von Hartmanna, u kojem razmatra posebno polje s njegovog gledišta, naime polje moderne fizike. Tu je čovjek koji je sasvim iz duha vremena izgradio za sebe široki horizont, i koji je mogli bi reći, stoga u položaju o fizici nešto reći kao filozof. Sada je zanimljivo vidjeti kako se takav čovjek, govoreći sasvim u modernom duhu, bavi fizikom. Samo prvo poglavlje počinje kako slijedi: „Fizika je proučavanje transformacija i kretanja energije i njenog odvajanja na faktore i njihovog ponovnog zbira“. Rekavši to, mora naravno dodati daljnju izjavu. On dalje kaže: „Fizika je proučavanje kretanja i transformacija energije (sile) i njenog razlaganja na faktore i njenog sumiranja. Valjanost ove definicije nije zavisna o tome kako mi razmatramo energiju. Ne počiva na tome da li je mi razmatramo kao nešto finalno, konačno, niti da li gledamo na nju kao da je stvarno proizvod nekih šire obuhvaćajućih čimbenika. Niti je zavisna o tome imamo li ovo ili ono gledanje na konstituciju materije. Ona samo izjavljuje da sve opservacije i percepcije počivaju na činjenici da može mijenjati mjesto i oblik i biti analizirana unutar tih kategorija“. (Pogled na svijet prema modernoj fizici od Ed. v. Hartmann, Leipzig, 1902, Hermann Haake, strana 3)
Što to sada znači kada netko govori na ovaj način? To znači da se pokušalo definirati ono što je pred nekim fizikalno tako da nije nužno ući u pravu prirodu toga. Formiran je određeni koncept energije i rečeno je: sve sa čime se susrećemo izvana, fizikalno, samo je transformacija ovog koncepta energije. Odnosno, sve esencijalno je izbačeno iz nečijih koncepata, netko je mislio biti prilično siguran, jer nije shvaćeno da je upravo ovo najnesigurnija vrsta definicije. Ali ovakve stvari su našle svoj put u najnesretnijoj mjeri u naše fizikalne koncepte. Tako su potpuno ušle, moji prijatelji, da je danas nama gotovo nemoguće napraviti pokuse koji će nam otkriti stvarnost. Svi naši laboratoriji, o kojima zavisimo u fizikalnom istraživanju, potpuno su predani razradi teoretskih pogleda moderne fizike. Ne možemo lako iskoristiti ono što imamo kroz alate da bi otkrili esencijalnu fizikalnu prirodu stvari. Lijek za ovu situaciju je najprije da jedan broj ljudi postane upoznat s učincima metoda ulaska u pravu fizikalnu prirodu stvari. Ta će grupa zatim morati pronaći eksperimentalnu metodu, odgovarajuće postavljanje laboratorija da napravi mogućim postupni ulazak u stvarnost. Danas u stvari, trebamo, ne samo revidirati naš pogled na svijet u njegovu konceptualnom aspektu, već trebamo istraživačke institute da rade na našem načinu razmišljanja. Ne možemo nastaviti brzo koliko bi trebali da dobijemo ljude da uzmu u obzir antropozofiju ukoliko ih ne možemo odvesti od rute u kojoj juri moderno mišljenje. Baš kao što fizičar može pokazati na tvornice da jasno pokaže, veoma jasno, da je ono što kaže točno, tako i mi moramo ljudima pokazati pokusima da je ono što govorimo o stvarima ispravno. Međutim naravno, moramo prodrijeti u stvarno fizikalno razmišljanje prije nego to možemo. A da bi mislili u stvarnim fizikalnim terminima nužno je da se dovedemo u stanje uma naznačeno u ovim predavanjima, posebno jučerašnjem predavanju.
Zar nije točno da moderni fizičar promatra što se događa, i kada to promatra, on se odmah podvrgne naporu da iz percipirane pojave izbriše sve što ne može svesti na kalkulaciju. Sada napravimo ovaj pokus da bi danas pred naše umove smjestili nešto što ćemo izgrađivati tijekom slijedećih predavanja. Postavimo ovu lopaticu koju se može okretati u tekućini i uredimo to tako da će lopatica rotirana pomoću uređaja prenositi mehanički rad. Kao rezultat toga da je mehanički rad prenesen u vodu u koju je lopatica uronjena, imati ćemo zamjetan rast temperature. Tako je dakle pred nama na najelementarniji eksperimentalni način ono što je nazvano transformacija mehaničke energije u toplinu ili termičku energiju. Sada imamo temperaturu od 16° i nakon kratkog vremena opet ćemo bilježiti temperaturu. (Kasnije je utvrđen rast temperature.)
Sada se na trenutak vratimo na ono što je već kazano. Pokušali smo dokučiti sudbinu, takoreći, fizičke tjelesnosti, noseći tjelesnost kroz točke otapanja i ključanja. Odnosno, čineći čvrsta tijela tekućima i tekuća tijela plinovitima. Sada ću o tim stvarima govoriti najjednostavnijim mogućim terminima.
Vidjeli smo da je fundamentalno svojstvo čvrstih tijela posjedovanje forme. Čvrsta tijela ne pokazuju sile građenja forme kao što su one koje kasnije djeluju u tekućini prije nego ima dovoljno vremena da dođe do isparavanje. Čvrsta tijela imaju oblik sama po sebi. Tekućine moraju biti zatvorene u posudi, i da bi formirale tekuću površinu, kao što to rade svuda, trebaju sile cijele Zemlje. To smo zaista, donijeli pred naše duše. To zahtijeva da damo slijedeću izjavu: Kada razmatramo tekućine cijele Zemlje u njihovoj ukupnosti, obvezni smo ih razmatrati povezane s tijelom Zemlje u njegovoj ukupnosti. Samo se čvrsta tijela emancipiraju iz tog odnosa sa Zemljom, ona primaju individualnost, preuzimaju njihovu vlastitu formu. Ako sada primijenimo metodu kojom obična fizika predstavlja stvari na ono što se zove gravitacija, na ono što uzrokuje formiranje tekuće površine, tada to moramo napraviti na slijedeći način. Moramo, ako ćemo se držati promotrivog, na neki način uvesti u individualizirana čvrsta tijela stvar koja je esencijalna u toj vodoravnoj tekućoj površini. Na neki način, moramo pojmiti ono što je aktivno u tekućoj površini, i na što se mislilo pod naslovom gravitacije kao što je unutar čvrstih tijela koja, dakle, na neki način individualiziraju gravitaciju. Dakle vidimo da čvrsta tijela uzimaju gravitaciju unutar njih. S druge strane vidimo da u trenutku isparavanja formacija tekuće površine nestaje. Plin ne formira površinu. Ako plinu želimo dati oblik, ograničiti prostor koji zauzima, moramo to napraviti smještajući ga u posudu zatvorenu sa svih strana. Pri prijelazu iz tekućine u plin nalazimo da formacija površine nestaje. Vidimo raspršeni podsjetnik na Zemljom izazvanu tendenciju za formiranjem površine kakvu pokazuje tekućina. I također vidimo da su svi plinovi grupirani zajedno kao cjelina, kao što je ilustrirano činjenicom da svi imaju jednak koeficijent širenja; plinovi kao cjelina predstavljaju tvar emancipiranu od Zemlje.
Sada si živopisno predstavite ove misli: nalazite se na Zemlji kao ugljični organizam, vi ste među pojavama proizvedenim od čvrstih tijela na Zemlji. Pojavama proizvedenim od čvrstih tijela vlada gravitacija koja se, kako je rečeno, manifestira svugdje. Kao zemaljski čovjek vi oko sebe imate čvrsta tijela koja su na neki način uzela gravitaciju za izgradnju oblika. Ali razmotrite pojavu manifestiranu od čvrstih tijela u slučaju o kojem sam govorio jučer kada ste u mislima sustavu dodali tekuću površinu — u toj pojavi imate vrstu kontinuuma, nešto o čemu možete misliti kao o vrsti nevidljive tekućine raširene svugdje. Dakle čvrsta tijela Zemlje, u onoj mjeri u kojoj su se slobodna kretati, manifestiraju kao cjelina ono što se može smatrati kao tekuće stanje. Ona predstavljaju nešto slično onom što se manifestira u materijalnoj tekućini. Možemo dakle reći: pošto smo smješteni na Zemlji svjesni smo toga, nazivajući to gravitacija. Djelujući na tekućinu ona formira površinu.
Sada zamislite, da mi kao ljudska bića možemo živjeti na tekućem kozmičkom tijelu, da smo tako organizirani da možemo egzistirati na takvom tijelu. Tada bi živjeli na površini te tekućine, i imali bi jednak odnos prema plinovitom, stremeći prema vani u svim smjerovima kakav sada imamo prema tekućem. To znači ni više ni manje nego da ne bi trebali biti svjesni gravitacije. Govoriti o gravitaciji prestalo bi imati značenje. Gravitacija vlada jedino čvrstim planetarnim tijelima i poznata je jedino onim bićima koja žive na takvim tijelima. Bića koja bi mogla živjeti na tekućem planetu ne bi ništa znala o gravitaciji. Ne bi bilo moguće govoriti o takvoj stvari. A bića koja su živjela na plinovitom planetarnom tijelu gledala bi kao normalno nešto što bi bilo suprotno od gravitacije, stremljenje u svim smjerovima od središta. Ako se smijem izraziti nekako paradoksalno mogao bih reći: Bića koja borave na plinovitom planetu umjesto da vide tijela kako padaju prema planetu uvijek bi ih vidjeli kako odlijeću. Moramo misliti u stvarno fizikalnim terminima a ne samo u matematičkim terminima, koji stoje izvan stvarnosti ako ćemo ovdje naći put. Tada stvari možemo dati ovako: Gravitacija počinje kada se nađemo na čvrstom planetu. Prelazeći od čvrstog na plinoviti planet, prolazimo kroz vrstu nulte-točke, i dolazimo do stanja suprotnog od onog na čvrstom planetu, do manifestacije sila u prostoru koja se može smatrati negativnom u odnosu na gravitaciju. Vidite dakle da kada prelazimo kroz materijalna stanja, zapravo dolazimo do nulte-točke u prostornosti, do sfere gdje je prostornost nula. Iz tog razloga moramo smatrati gravitaciju kao nešto sasvim relativno. Ali kada plinu dovedemo toplinu (pokus vam je bio pokazan) ta toplina koja uvijek u plinu povećava tendenciju raspršivanja ponovno vam pokazuje sliku koju pokušavam staviti pred vas. Zar to što je aktivno u plinu stvarno ne leži na suprotnoj strani ove nulte-točke od strane na kojoj je aktivna gravitacija? Zar za nas nije moguće promišljati stvar dalje, još uvijek ostajući u bliskom kontaktu sa aktualnom pojavom kada kažemo da idući od čvrstog do plinovitog planeta prolazimo kroz nultu-točku? Ispod imamo gravitaciju; iznad, gravitacija se mijenja u svoju suprotnost, u negativnu gravitaciju. Zaista to nalazimo, ne moramo to zamisliti. Biće topline radi upravo ono što bi radila negativna gravitacija. Naravno, nismo potpuno postigli naš cilj ali smo došli do točke gdje biće topline možemo shvatiti na relativan način u takvoj mjeri da bi se stvar mogla iznijeti ovako: Biće topline manifestira se upravo kao negacija gravitacije, kao negativna gravitacija. Stoga, kada netko ima posla s fizikalnom formulom koja uključuje gravitaciju i stavi negativan predznak ispred simbola gravitacije, nužno je razmišljati o magnitudi o kojoj se radi ne kao o količini gravitacije niti liniji djelovanja gravitacije, već o toplinskoj količini, liniji djelovanja topline. Zar ne vidite da na ovaj način matematiku možemo obliti vitalnošću? Na dane formule može se gledati kao da predstavljaju gravitacijski sustav, mehanički sustav. Ako postavimo negativne predznake ispred „g” tada smo obvezni razmatrati kao toplinu ono što je prije predstavljalo gravitaciju. I iz toga shvaćamo da moramo dohvatiti ove stvari konkretno ako ćemo doći do stvarnih rezultata. Vidimo da pri prelasku od čvrstog na tekuće prolazimo kroz stanje u kojem je forma razgrađena. Forma se gubi. Kada otopim kristal ili ga rastalim, on gubi formu koju je prije imao. Prelazi u formu koja mu je nametnuta pomoću činjenice da dolazi pod opći utjecaj Zemlje. Zemlja mu daje tekuću površinu i tu tekućinu moram staviti u posudu ako ću je sačuvati.
Sada razmotrimo još jednu općenitu pojavu kojoj ćemo kasnije pristupiti konkretnije. Ako je tekućina podijeljena na dovoljno male čestice dolazi do formiranja kapi, koje poprimaju sferični oblik. Tekućine imaju mogućnost, kada su dovoljno fino podijeljene, da se emancipiraju od općeg gravitacijskog polja i u tom posebnom slučaju manifestiraju ono što inače izlazi na vidjelo u čvrstim i kristalnim oblicima. Jedino, u slučaju tekućina, osobitost je da one sve uzimaju oblik sfere.
Ako sada, razmatram taj sferični oblik, mogu na njega gledati kao na sintezu svih poliedarskih oblika, svih kristalnih oblika.
Kada prijeđem od tekućine na plin, imam difuziju, raspuštanje sferičnog oblika, ali u ovom slučaju, usmjereno vani. I sada dolazimo do prilično teške ideje. Predstavite sebi da promatrate neki jednostavan oblik, recimo tetraedar, i želite ga prevrnuti kao što bi mogli rukavicu. Tada shvatite da je prolazeći kroz taj proces prevrtanja nužno proći kroz sferu. Nadalje, svi odnosi forme postaju negativni i pojavljuje se negativno tijelo. Čim je tetraedar stavljen u tu transformaciju, morate sebi predstaviti da je cijeli prostor van tetraedra ispunjen, unutra je plinovito. S ovim ispunjenim vanjskim prostorom morate u tetraedru zamisliti rupu. Tamo je prazno. Zatim morate količine povezane s tetraedrom napraviti negativnima. Tada imate formiran negativni, otvoren tetraedar, umjesto ispunjen materijom. Ali srednje stanje između pozitivnog i negativnog tetraedra je sfera. Polihidroksilno tijelo prelazi u svoje negativno jedino prolazeći kroz sferično kao nultu-točku.
Sada ovo potpuno slijedimo u slučaju stvarnih tijela. Imate čvrsto tijelo s određenim oblikom. Ono prolazi kroz tekući oblik, to je sfera, i postaje plin. Ako želimo ispravno gledati na plin moramo na njega gledati kao na formu, ali kao na negativnu formu. Ovdje dolazimo do vrste forme koju možemo shvatiti jedino prelazeći kroz nultu točku u negativno. Odnosno, kada prelazimo na plinovito, mi ne ulazimo u oblast bezobličnog. Jedino ulazimo u oblast težu za shvatiti od one u kojoj uobičajeno živimo gdje je forma pozitivna a ne negativna. Ali upravo ovdje vidimo da je svako tijelo kod kojeg se radi o stanju fluida u središnjem položaju. Ono je u stanju između oblikovanog i onog što zovemo „bezoblično“, ili onog negativnog oblika.
Imamo li bilo koji primjer gdje ovo stvarno možemo slijediti? Osim onog što je u našem neposrednom okruženju, primjer kojeg promatramo ali zapravo ne ulazimo u životnost? To možemo kada razmatramo pojavu taljenja čvrstog tijela ili isparavanje tekućine. Ali možemo li na bilo koji način ući u to životno? Da, možemo i zapravo to stalno radimo. Mi taj proces doživljavamo zahvaljujući našem statusu kao zemaljski ljudi, i pošto je Zemlja, ili barem njen dio na kojem mi živimo, čvrsto tijelo na kojoj su druga čvrsta tijela to uključuje mnoge pojave koje promatramo. Kao dodatak uključeno je u zemaljsko i pripada mu, tekuće stanje. Plinovi također pripadaju tome. Sada dolazi do velike razlike između onog što ću nazvati Toplinska noć i Toplinski dan. (Koristim ove izraze da nas približim razumijevanju problema.) Što je Toplinska noć? Toplinska noć i Toplinski dan jednostavno su ono što se događa našoj Zemlji pod utjecajem toplinskog bića kozmosa. I što se događa? Uzmimo ove pojave Zemlje tako da dokučimo ono što se lako može shvatiti našim mišljenjem. Pod utjecajem Toplinske noći, odnosno za vrijeme kada Zemlja nije izložena Suncu, dok je Zemlja prepuštena sebi i emancipirana od utjecaja kozmičkog sunčeva bića, ona teži obliku kakav poprima kapljica kada se može povući iz opće sile gravitacije. Stoga imamo, kada razmatramo opću težnju Zemlje za oblikom, obilježje Toplinske noći u usporedbi s običnom noći. Sasvim je opravdano da u vezi toga kažem da Zemlja teži obliku kapi. Mnoge druge tendencije su djelatne tijekom Toplinske noći, kao što je tendencija prema kristalizaciji. I ono što svake noći doživljavamo je stalno pojavljivanje sila koje teže prema kristalizaciji. Tijekom dana pod utjecajem bića Sunca, prisutna je stalna razgradnja ove tendencije prema kristalizaciji, stalna volja da se prevlada forma.
I možemo govoriti o „zori“ i „sumraku“ ovog toplinskog stanja. Sa zorom mislimo da nakon što se Zemlja nastojala kristalizirati tijekom Toplinske noći, taj proces kristalizacije se opet razgrađuje i Zemlja prolazi kroz stanje sfere u njenoj atmosferi i nastoji se ponovno raspršiti. Iza Toplinskog dana dolazi stanje sumraka gdje Zemlja ponovno počinje nastojati formirati sferu i kristalizirati tijekom noći. Moramo dakle misliti o Zemlji kao uhvaćenoj u kozmičkom procesu koji se sastoji od zbližavanja u Toplinskoj noći kada kretanje Zemlje nju odvraća od Sunca, tendencije da postane kristal. U odgovarajuće vrijeme to je provjereno kada je Zemlja vođena kroz stanje zore, kroz sferu. Zatim Zemlja nastoji raspršiti njene snage kroz kozmos dok stanje sumraka ponovno ne uspostavi suprotne snage. U slučaju Zemlje ne moramo imati posla s nečim fiksnim u kozmosu, već s nečim što vibrira između dva stanja, Toplinskog dana i Toplinske noći. Vidite sa stvarima kao što je ovo naš istraživački institut se treba baviti. Našem običnom termometru, higrometru, itd., trebamo dodati druge instrumente preko kojih bi mogli pokazati da se određeni procesi Zemlje, posebno tekućih i plinovitih dijelova, odvijaju noću drugačije nego danju. Dalje vidite da ovdje imamo da racionalno vodi do fizikalnog pogleda pomoću kojeg konačno možemo s odgovarajućim instrumentima demonstrirati delikatne razlike u svim procesima u tekućinama i plinovima tijekom dana i tijekom noći. U budućnosti moramo moći napraviti dani pokus tijekom dana i u odgovarajuće vrijeme noći i imati mjerne instrumente koji će nam pokazati razliku u načinu na koji proces ide po danu i po noći. Jer po danu one sile u Zemlji koje teže prema kristalizaciji ne igraju ulogu u procesu, ali po noći, igraju. U noći se javljaju sile koje dolaze iz kozmosa. I one kozmičke sile koje nastoje kristalizirati Zemlju nužno imaju učinka na proces. Ovdje je otvoren put pokusima koji će pokazati odnos Zemlje prema kozmosu. Možete shvatiti da će istraživački institut koji u budućnosti mora biti utemeljen prema našim antropozofskim pogledima imati ozbiljne probleme. Moraju računati sa stvarima koje se danas samo rijetko uzimaju u obzir. Naravno uzimamo ih u obzir danas, s pojavom svijetla barem u određenim slučajevima kada moramo umjetno zamračiti prostoriju, itd. Ali u drugim pojavama koje se odvijaju unutar određene nulte sfere, ne. Zatim, kada smo napravili ove stvari očitima i demonstrirali ih, s njima ćemo zamijeniti svakakve teoretske sile u atomima i molekulama.
Cijela stvar kako je danas shvaćena počiva na vjerovanju da sve možemo istražiti tijelom dana. Kod te nove vrste istraživanja, mi ćemo, na primjer, prvo u kristalizaciji naći razlike zavisno od toga da li vršimo isti pokus tijekom dana ili tijekom noći. Naša pažnja posebno mora biti usmjerena na takve stvari. I takvim ćemo putem najprije doći do prave fizike. Jer danas, fizikalne činjenice stvarno stoje u kaotičnom odnosu jedna prema drugoj. Govorimo na primjer o mehaničkoj energiji, o akustičkoj energiji. No, ne treba to shvatiti da kada mislimo o ovim stvarima na ispravan način mehanička energija može raditi samo gdje su čvrsta tijela. Oblast tekućina leži između čisto mehaničke i akustičke energije. Zaista, kada napustimo oblast u kojoj najlakše promatramo akustičku energiju, plinovitu oblast, tada dolazimo u oblast sljedećeg agregatnog stanja, kako je nazvana, topline. To leži iznad plinovitog, baš kao što tekućina leži iznad čvrstog. Te stvari možemo tabulirati ovako:
X
Toplina
Plinovito-akustičko
Tekućina
Čvrsto-mehaničko
Mehaničko nalazimo kao osobinu čvrstog stanja. Kod plinovitog nalazimo akustičku energiju kao karakterističnu. Baš kao što smo ovdje izostavili tekućinu, tako moramo izostaviti toplinsku oblast a iznad nalazimo nešto što bih za sada označio sa X. Tako za nešto moramo gledati izvan oblasti topline. Između ovog X i naših akustičkih pojava koje igraju u zraku ležalo bi biće topline, baš kao što tekuće stanje leži između plinovitog i čvrstog stanja. Pokušavamo, vidite, dokučiti prirodu topline na sve načine na koje možemo, pristupiti joj svim mogućim putovima. I kada sebi kažete: tekuće stanje leži između plinovitog i čvrstog, morate na sličan način nastojati prijeći od toplinskog stanja do X stanja. Morate naći nešto što leži na dalekoj strani oblasti topline baš kao što na primjer svijet tonova onakav kakav je izražen u zraku leži na ovoj strani oblasti topline. Pomoću ovoga vidite kako pokušati izgraditi ovakve prave koncepte fizikalnog pošto će vas voditi izvan samo apstraktnog. Geometrija stvarno shvaća prave prostorne forme ali nikada ne može shvatiti mehaničko osim kao kretanje. Koncepti koje formiramo pokušavaju zaista uključiti fizikalno. Uranjaju se u prirodu fizikalnog i prema takvim konceptima moramo težiti. Stoga trebam misliti da je to odgovarajuća stvar koja treba pripadati onom što leži u temeljima „Slobodne Waldorfske škole“. Treba pokušati proširiti pokuse na danas ovdje naznačeni način. Ono što je veoma zapostavljeno u našim fizikalnim procesima, vrijeme i tijek vremena, tako će biti uvučeno u fizikalne pokuse.