.Ako netko traži put do okultne znanosti na način opisan u prethodnom poglavlju, tada ne bi smio propustiti da ojača, i tijekom cijelog rada ima prisutnu jednu misao. Uvijek mora imati na umu da je nakon nekog vremena mogao znatno napredovati, a da se to nije pokazalo na način na koji je očekivao. Tko o tome ne razmišlja, lako će izgubiti upornost i nakon kratkog vremena odustati od svih pokušaja. Moći i sposobnosti koje čovjek treba razviti u početku su vrlo delikatne prirode. A njihova suština je nešto sasvim drugo od onoga što je čovjek dosad zamišljao. Navikao se baviti samo fizičkim svijetom. Duhovno i duševno je izmicalo njegovom pogledu i njegovom poimanju. Stoga uopće ne čudi što on ne primjećuje odmah kada se u njemu razvijaju duševne i duhovne moći. - U tome leži mogućnost zabune za one koji krenu tajnim putem ne pridržavajući se iskustava koje su prikupili upućeni istraživači. Okultni istraživač zna za napredak koji je učenik napravio puno prije nego što ga on sam postane svjestan. On zna kako se razvijaju delikatne duhovne oči prije nego učenik išta zna o tome. A velik dio uputa okultnog istraživača sastoji se upravo u tome da do izražaja dođe ono što učeniku daje da ne izgubi samopouzdanje, strpljenje i ustrajnost, prije nego dođe do vlastite spoznaje o svom napretku. Onaj koji tajne poznaje, ne može svom učeniku dati ništa što već ne leži u njemu - na skriveni način. Može samo voditi do razvoja uspavanih sposobnosti. Ali ono što prenosi iz svojih iskustava, bit će potpora onima koji žele pronaći put iz tame u svijetlo.
Dosta njih napusti put okultne znanosti ubrzo nakon što stupe na njega, jer se njihov napredak ne primjećuje odmah. Pa čak i kad se pojave prva zamjetna viša iskustva, učenik ih često smatra iluzijama jer je imao potpuno drugačije ideje o tome što treba doživjeti. Pada duhom, jer, ili prva iskustva smatra bezvrijednim, ili mu se čine toliko beznačajnima, da ne misli da bi ga u dogledno vrijeme mogla dovesti do ičega značajnijeg. Ali hrabrost i samopouzdanje su dva svijetla koja se ne smiju ugasiti na putu okultne znanosti. Ako se ne možete natjerati da strpljivo nastavite s vježbom koja je očito neuspješna bezbroj puta, ne možete daleko stići.
Mnogo prije jasne percepcije napretka javlja se mutan osjećaj da smo na pravom putu. I o tom osjećaju se treba brinuti i njegovati ga. Jer može postati siguran vodič. Iznad svega, treba iskorijeniti uvjerenje da moraju postojati vrlo čudne, misteriozne aktivnosti kroz koje se postiže više znanje. Morate shvatiti da morate početi s osjećajima i mislima, s ljudima s kojima živite cijelo vrijeme, i da tim osjećajima i mislima jednostavno treba dati drugi smjer od onog na koji smo navikli. Prije svega recite sebi: najveće tajne kriju se u mom vlastitom svijetu osjećaja i misli: samo ih još nisam primijetio. Na kraju krajeva, sve počiva na tome da čovjek stalno sa sobom nosi tijelo, dušu i duh, ali da je u doslovnom smislu svjestan samo svog tijela, a ne svoje duše i svog duha. I okultni učenik postaje svjestan svoje duše i duha kao što je običan čovjek svjestan svog tijela.
Stoga je važno osjećaje i misli voditi u pravom smjeru. Tada se razvija percepcija onoga što je u običnom životu nevidljivo. Evo jednog od načina kako to učiniti. To je opet jednostavna stvar, kao i gotovo sve što je do sada priopćeno. Ali kada se provodi ustrajno ima najveće učinke, i kada se osoba može posvetiti uz potrebno intimno raspoloženje.
Stavite malo sjeme biljke ispred sebe. Važno je pred tom neupadljivom stvari imati prave misli i kroz te misli razviti određene osjećaje. Prvo, razjasnite si što doista vidite svojim očima. Opišite oblik, boju i sva ostala svojstva sjemena. Zatim razmislite o sljedećem. Iz ovog sjemena, kada se posadi u tlo, izrast će biljka složene strukture. Zamislite tu biljku. Izgradite je u svojoj mašti. I onda pomislite: ono što sada zamišljam u svojoj mašti, sile zemlje i svjetlosti, kasnije će stvarno izmamiti iz sjemena. Kad bi pred sobom imao umjetno stvorenu stvar, da varljivo oponaša sjeme, da je moje oči ne mogu razlikovati od pravog sjemena, nikakva sila zemlje i svjetlosti ne bi iz nje izvukla biljku. Tko god ovu misao učini vrlo jasnom, tko je doživi iznutra, također će može oblikovati sljedeće s ispravnim osjećajima. Reći će sebi: ono što kasnije iz njega izraste, već skriveno počiva u sjemenu - kao snaga cijele biljke. U umjetnoj imitaciji te moći nema. Pa ipak, za moje oči, oboje je isto. U pravom sjemenu sadržano je nešto nevidljivo čega u imitaciji nema. Osjećaji i misli, usmjeravaju se na to nevidljivo. [Tko bi prigovorio da se pri pomnijem mikroskopskom ispitivanju imitacija može razlikovati od pravog sjemena, samo pokazuje da nije shvatio ono bitno. Nije riječ o tome što je stvarno pred osjetilima, nego o razvijanju duševno-duhovnih snaga.] Zamislite: ovo nevidljivo će se kasnije pretvoriti u vidljivu biljku, koju će imati pred sobom u obliku i boji. Čovjek se drži misli: nevidljivo će postati vidljivo. Kad ne bih mogao misliti, onda mi se sada ne bi moglo objaviti ono što će tek kasnije postati vidljivo.
Treba posebno jasno naglasiti: ono što čovjek misli, mora intenzivno i osjećati. Gore navedene misli čovjek mora doživjeti u miru, bez uznemirujuće primjese drugih misli. I treba uzeti vremena, da se misao i osjećaj koji je prati zakopaju u dušu, da tako kažem. - Ako netko to uspije učiniti na pravi način, onda će nakon nekog vremena - možda tek nakon mnogo pokušaja - osjetiti u sebi snagu. A ta snaga će stvoriti novu viziju. Sjeme će izgledati kao da je zatvoreno u malom oblaku svjetlosti. To će se na osjetilno-duhovni način osjetiti kao neka vrsta plamena. U središtu tog plamena imamo dojam sličan dojmu ljubičaste; prema rubu, kao da se percipira plavkasta. - Pojavljuje se ono što čovjek prije nije vidio, i što je stvorilo snagu misli i osjećaja koju je čovjek u sebi probudio. Ono što je osjetilima bilo nevidljivo, biljka koja će tek kasnije postati vidljiva, tu se otkriva na duhovno vidljiv način.
Razumljivo je da će neki ljudi sve ovo smatrati iluzijom. Mnogi će reći: 'Čemu služe takve vizije, takvi fantazmi?' I neki će otpasti i neće nastaviti put. Ali upravo je to važno: u ovim teškim točkama ljudske evolucije ne brkati fantaziju i duhovnu stvarnost. I također imati hrabrosti gurati naprijed i ne biti uplašen i klonuti srcem. S druge strane, međutim, mora se naglasiti da se neprestano mora njegovati zdrav osjećaj koji razlikuje istinu od obmane. Tijekom svih ovih vježbi čovjek nikada ne smije izgubiti punu svjesnu kontrolu nad sobom. Ovdje mora razmišljati jednako sigurno kao što razmišlja o stvarima i procesima svakodnevnog života. Bilo bi loše da počne sanjariti. Bistre glave, da ne kažem trijezan, mora ostati u svakom trenutku. A najveća bi pogreška bila kada bi čovjek takvim vježbama izgubio ravnotežu, kada bi bio spriječen da stvari iz svakodnevnog života prosuđuje tako zdravo i jasno kao i prije. Okultni se učenik stoga stalno treba preispitivati da vidi da li je ispao iz ravnoteže, da li je ostao isti u okolnostima u kojima živi. Čvrstu smirenost u sebi, jasan osjećaj svega, to mora sačuvati. No, treba strogo paziti da se ne prepusti bilo kakvom sanjarenju, ne treba se prepuštati svakakvim vježbama. Smjerovi mišljenja koji su ovdje navedeni testirani su i prakticirani u tajnim školama od pamtivijeka. Tko bi želio upotrijebiti nešto drugačije, što je sam oblikovao ili o čemu tu i tamo čita i čuje, mora zalutati i uskoro će se naći na putu bezgranične fantazije.
Još jedna vježba koju treba dodati ovoj upravo opisanoj je sljedeća. Zamislite biljku koja je u fazi punog razvoja. Sada se ispunite mišlju da će doći vrijeme kada će ova biljka uvenuti. Neće postojati ništa od ovoga što sada vidim pred sobom. Ali ova biljka će tada iz sebe razviti sjeme, koje će opet postati nova biljka. Opet postajem svjestan da se u onome što vidim nešto krije, što ne vidim. Ispunjavam se mišlju: ovaj biljni oblik sa svojim bojama u budućnosti više neće postojati. Ali ideja o formiranju sjemena, uči me, da neće nestati u ništavilo. Ono što je sprječava da nestane sada ne mogu vidjeti svojim očima, kao što prije nisam vidimo ni biljku u sjemenu. Dakle, tu postoji nešto što ne mogu vidjeti svojim očima. Ako ovu misao pustim da živi u meni i da se s njom poveže odgovarajući osjećaj, tada se, nakon razumnog vremena, u mojoj duši razvija snaga koja postaje nova percepcija. Neka vrsta formacije duhovnog plamena ponovno izrasta iz biljke, naravno, odgovarajuće veća od one prethodno opisane. Plamen se u središnjem dijelu osjeća kao zelenkasto-plav, a na vanjskom rubu kao žućkasto-crven.
Mora se izričito naglasiti da se ono što se ovdje naziva 'bojama' ne vidi na način na koji fizičke oči vide boje, već da kroz duhovnu percepciju čovjek osjeća nešto slično fizičkom dojmu boje. Duhovno percipirati 'plavo' znači osjetiti nešto slično onome što se osjeća kada se pogled fizičkog oka zaustavi na plavoj boji. O tome mora voditi računa svatko tko se stvarno želi postupno uzdići do duhovnih percepcija. Inače će očekivati puko ponavljanje fizičkog u duhovnom. To bi ga moralo ljuto zavesti.
Svatko tko je upio duhovno takve stvari, dobio je mnogo. Jer stvari mu se ne otkrivaju samo u sadašnjem bivanju, nego i u svom nastajanju i nestajanju. Počinje duh vidjeti posvuda, što fizičke oči ne mogu spoznati. I time je vlastitim promatranjem učinio prve korake prema postupnom otkrivanju tajne rađanja i umiranja. Prema vanjskim osjetilima, biće nastaje rođenjem; nestaje smrću. Ali to je samo zato jer ta osjetila ne opažaju skriveni duh bića. Za duh su rođenje i smrt samo preobrazba, baš kao što je cvjetanje cvijeta iz pupoljka preobrazba koja se odvija pred osjetilnim pogledom. No, ako to netko želi spoznati vlastitim promatranjem, mora prvo probuditi duhovno osjetilo na naznačeni način.
Kako bih otklonio još jednu primjedbu koju bi mogli uputiti neki ljudi koji imaju neko duševno (psihičko) iskustvo, dopustite mi da kažem ovo. Ne treba sporiti da postoje kraći, jednostavniji načini, da neki uče o pojavama rađanja i umiranja iz vlastitog iskustva, a da prethodno nisu prošli kroz sve što je ovdje opisano. Postoje ljudi koji imaju značajne psihičke sklonosti koje treba samo malo potaknuti da se razviju. Ali to su izuzeci. Međutim, način koji je ovdje dat je općenit i siguran. Na izniman način se mogu steći i neka znanja iz kemije; ali ako želiš postati kemičar, moraš krenuti općenitim i sigurnim putem.
Nastala bi kobna pogreška kada bi netko vjerovao da, kako bi lakše došao do cilja, može samo zamisliti sjeme ili biljku o kojoj se radi, samo je imati u svojoj mašti. Tko to učini, također može doći do cilja, ali ne tako pouzdano kao na navedeni način. Takav stav, do kojeg čovjek dođe, u većini je slučajeva samo obmana. Tako bi najprije trebalo pričekati preobrazbu u duhovnu percepciju. Jer važno je da ja ne stvaram svoje percepcije svojom voljom, nego da ih stvarnost stvara u meni. Istina mora poteći iz moje vlastite duše; ali moje obično 'Ja' ne može biti čarobnjak koji će izmamiti istinu, već bića moraju biti taj čarobnjak, čiju duhovnu istinu želim vidjeti.
Nakon što je ljudsko biće pronašlo prve početke duhovne percepcije kroz takve vježbe, može se uzdići do promatranja samog ljudskog bića. Najprije se moraju odabrati jednostavne pojave ljudskog života. - Prije nego se tome pristupi, međutim, potrebno je posebno ozbiljno poraditi na punom integritetu vlastitog moralnog karaktera. Mora se ukloniti svaka pomisao o korištenju tako stečenog znanja za osobni interes. Mora se složiti da nikada nikakvu moć neće koristiti nad svojim bližnjima u zle svrhe. Stoga, svatko tko traži misterije ljudske prirode kroz vlastito promatranje mora slijediti zlatno pravilo istinske okultne znanosti. A ovo zlatno pravilo glasi: ako pokušaš napraviti jedan korak naprijed u spoznaji tajnih istina, napravi tri koraka naprijed u usavršavanju vlastitog karaktera. Svatko tko slijedi ovo pravilo može raditi vježbe kakve će sada biti opisane.
Zamislite osobu koju ste jednom promatrali koja kao da nešto traži. Pažnju treba usmjeriti na želju. Najbolje je prisjetiti se trenutka kada je želja bila najaktivnija i kada je bilo prilično neodlučno hoće li čovjek dobiti ono što želi ili neće. I potpuno se prepustite ideji onoga što promatrate u sjećanju. Stvorite najveći zamislivi unutarnji mir vlastite duše. Pokušajte koliko god možete biti slijepi i gluhi na sve ostalo što se događa oko vas. Osobitu pozornost obraćamo na činjenicu da se kroz potaknutu ideju u duši budi osjećaj. Neka vas ovaj osjećaj privuče, poput oblaka koji se kreće na inače potpuno praznom horizontu. Prirodno je da se promatranje u pravilu prekida jer osoba na koju se skreće pozornost nije dovoljno dugo promatrana u opisanom duševnom stanju. Vjerojatno ćete napraviti stotine i stotine neuspješnih pokušaja. Ne smije se gubiti strpljenje. Nakon mnogo pokušaja uspjet će se u vlastitoj duši doživjeti osjećaj koji odgovara duševnom stanju promatrane osobe. Ali onda, nakon nekog vremena, također ćete primijetiti da kroz ovaj osjećaj u vašoj vlastitoj duši raste snaga, koja postaje duhovna percepcija stanja duše druge osobe. U vidnom polju pojavit će se slika koju čovjek doživljava kao nešto svijetleće. A ova duhovno blistava slika je takozvano astralno utjelovljenje želje - promatranog stanja duše. Ova slika se opet može opisati kao plamen. U sredini će biti poput žuto-crvene, a na rubovima će se osjetiti kao crvenkasto-plava ili ljubičasta. - Mnogo ovisi o delikatnosti takve duhovne percepcije. Najbolje je u početku o tome ne razgovarati ni s kime, osim možda s učiteljem, ako ga imate. Jer ako takvu pojavu pokušate opisati nespretnim riječima, uglavnom se varate. Riječi koje se koriste su uobičajene, nisu namijenjene takvim stvarima, i stoga su za njih pregrube i nespretne. Posljedica toga je da čovjek biva zaveden vlastitim pokušajem da stvar izrazi riječima, miješanje kojekakvih zabluda za istinite poglede. Ovo je važno pravilo za okultnog učenika: znati šutjeti o svojim duhovnim vizijama. Da, čak šuti o tome i prema sebi. Ne pokušavajte izraziti riječima ono što vidite u duhu, ili razmišljati o tome nespretnim razumijevanjem. Prepustite se svojoj duhovnoj percepciji i nemojte je remetiti previše razmišljajući o njoj. Jer morate uzeti u obzir da vaše razumijevanje u početku uopće nije doraslo vašoj viziji. Rasuđivanje ste stekli u svom prethodnom životu, koji je bio ograničen na fizički, osjetilni svijet; a ono što sada stječete nadilazi to. Stoga ne pokušavajte primijeniti stari standard na novo, više. Samo oni koji imaju čvrstinu u promatranju unutarnjih iskustava mogu o njima govoriti, kako bi takvim razgovorom potaknuli svoje bližnje.
Opisana vježba može se dopuniti dodatnom vježbom. Promatrajte na isti način kako čovjek ima zadovoljenje neke želje, ispunjenje očekivanja. Ako netko koristi ista pravila i mjere opreza koje su upravo dane za drugi slučaj, također će doći do duhovne vizije. Taj netko će primijetiti duhovnu formaciju plamena, koja se u sredini čini žutom, i koja se osjeća kao da ima zelenkasti rub.
Promatrajući svoje bližnje na ovaj način čovjek može lako pasti u moralnu grešku. Može postati bez ljubavi. Da to ne bi bio slučaj, treba nastojati na svaki mogući način. Promatra li se na ovaj način, onda bi svakako već trebao biti na razini na kojoj je potpuno sigurno da su misli stvarne stvari. Ne smije se više dopustiti razmišljanje o bližnjima na način koji bi bio nespojiv s najvišim poštivanjem ljudskog dostojanstva i ljudske slobode. Da bi nam ljudsko biće moglo biti samo predmet promatranja: ta nas misao ne smije ispuniti ni na trenutak. Ruku pod ruku s bilo kakvim promatranjem ljudske prirode, samoodgoj mora dovesti do bezrezervnog poštivanja pune vrijednosti svakog ljudskog bića kao nečeg svetog - također u mislima i osjećajima. Mora nas ispuniti osjećaj strahopoštovanja svega ljudskog, čak i u sjećanjima.
Za sada se mogu dati samo dva primjera da se pokaže kako se postiže prosvjetljenje ljudske prirode. Ali barem bi se morao pokazati put kojim treba ići. Svatko tko pronađe potrebnu unutarnju tišinu i smirenost koja pripada takvom promatranju, već će doživjeti veliku preobrazbu u svojoj duši. To će uskoro ići toliko daleko da mu unutarnje obogaćenje koje doživljava njegovo biće daje sigurnost i smirenost i u vanjskom ponašanju. I ovo promijenjeno vanjsko ponašanje imat će učinak na njegovu dušu. I tako će nastaviti pomagati sam sebi. Pronaći će daljnje načine otkrivanja sve više od ljudske prirode koja je skrivena vanjskim osjetilima; i tada će također postati zreo da stekne uvid u tajanstvene veze između ljudske prirode i svega ostalog što postoji u kozmosu. - I na taj se način čovjek približava točci u vremenu kada može ostvariti prve korake inicijacije. Međutim, prije nego to može učiniti potrebna je još jedna stvar. To je nešto što će okultni učenik isprva možda najmanje cijeniti. Ali kasnije hoće.
Jer ono što inicijat mora donijeti sa sobom je određeni stupanj razvijene hrabrosti i neustrašivosti. Okultni učenik mora tražiti prilike kroz koje se njeguju te vrline. Njegova obuka trebala bi omogućiti prilično sustavno njegovanje. Ali i sam život je dobra tajna škola u tom smjeru; možda najbolja. Smireno se suočiti s opasnostima, željeti prevladati poteškoće bez oklijevanja: tajni učenik to mora moći učiniti. Mora, naprimjer, kad se suoči s opasnošću, odmah se sabrati s osjećajem: moj strah nikako ne koristi; ne smijem ga ni imati; samo moram smisliti što učiniti. I on to mora dovesti do točke gdje, u prilikama u kojima je prethodno bio tjeskoban, 'strah', 'gubljenje hrabrosti', za njega postanu nemoguće stvari, barem u njegovim najdubljim osjećajima. Kroz samoodgoj u tom smjeru čovjek u sebi razvija vrlo specifične moći koje su mu potrebne ako želi biti iniciran u više misterije.Baš kao što fizički čovjek treba snagu živaca da bi koristio svoja fizička osjetila, tako i duševni čovjek treba onu snagu koja se razvija samo u hrabrim i neustrašivim prirodama - tko god prodre u više misterije, vidi stvari koje običnim ljudima ostaju skrivene varkama osjetila. Jer, čak i ako nam fizička osjetila ne dopuštaju vidjeti višu istinu, ona su također dobročinitelji ljudskog bića. Taje mu stvari koje bi ga, nespremnog, bacile u neizmjernu konsternaciju, pogled na njih ne bi mogao podnijeti. Okultni učenik mora biti u stanju nositi se s ovim prizorom. Gubi određene oslonce u vanjskom svijetu, koje duguje činjenici da je uhvaćen u iluziju. To je stvarno i doslovno kao da nekoga upozorite na opasnost u kojoj se već dugo nalazi, ali za koju nije znao. Prije se nije bojao: ali sada kada zna, obuzima ga strah, iako njegovo znanje nije povećalo opasnost.
Sve sile svijeta su destruktivne i konstruktivne: sudbina vanjskih bića je nastajanje i nestajanje. U djelovanje tih sila, u tijek ove sudbine, znalac gleda. Zastor koji prekriva duhovni pogled u običnom životu treba ukloniti. Ali sam čovjek je protkan tim silama, tom sudbinom. U njegovoj prirodi postoje destruktivne i konstruktivne sile. Neprikriveno kao što se druge stvari pojavljuju pred vidovitim pogledom znalca, tako se neprikriveno pokazuje i njegova duša. Okultni učenik ne smije izgubiti snagu pred takvom samospoznajom. I snage mu neće nedostajati, tek ako donese višak nje. Da bi to bilo tako, mora naučiti zadržati unutarnji mir i sigurnost u teškim životnim uvjetima; mora se obrazovati da bi imao veliko povjerenje u dobre moći egzistencije. Mora biti spreman da ga neki motivi više neće voditi; koji su ga dosad vodili. Morat će shvatiti da je do sada tako radio i razmišljao jer je bio zarobljen u neznanju. Takvi razlozi koje je imao prije više neće postojati. Neke je stvari učinio iz taštine; uvidjet će koliko je svaka taština neizrecivo bezvrijedna za čovjeka znanja. Neke je stvari učinio iz pohlepe; shvatit će koliko je svaka pohlepa razorna. Morat će razviti potpuno nove motive za djelovanje i razmišljanje. A za to je potrebna hrabrost i neustrašivost.
Iznad svega, radi se o njegovanju ove hrabrosti i neustrašivosti u samim dubinama samog misaonog života. Okultni učenik mora naučiti ne očajavati zbog neuspjeha. Mora biti sposoban misliti: 'Želim zaboraviti da sam ponovno doživio neuspjeh u ovoj stvari i pokušati ponovno kao da se ništa nije dogodilo'. Tako će se boriti iz uvjerenja da su izvori snage u svijetu iz kojih može crpiti neiscrpni. Uvijek iznova teži onom duhovnom, koje će ga podići i nositi, ma koliko se puta njegova zemaljska priroda pokazala nemoćnom i slabom. Mora biti sposoban živjeti prema budućnosti i u tom stremljenju ne smije ga ometati nikakvo iskustvo iz prošlosti. Ako čovjek u određenoj mjeri ima opisane kvalitete, tada je zreo da iskusi prava imena stvari koje su ključ višeg znanja. Jer inicijacija se sastoji u učenju imenovanja stvari svijeta imenom koje imaju u duhu svojih božanskih autora. Misterije stvari leže u njihovim imenima. Zbog toga inicirani govore drugačijim jezikom od neiniciranih, jer ovi prvi nazivaju stvari imenima kroz koja su stvorena. - Koliko se može govoriti o samoj inauguraciji (inicijaciji), to će uslijediti u sljedećem poglavlju.