.Inicijacija je najviša faza okultnog školovanja, o kojoj se još uvijek mogu dati pismene indikacije koje su općenito razumljive. Poruke o bilo čemu iznad toga teško je razumjeti. Ali i do toga put će naći stavko tko je kroz pripremu, prosvjetljenje i inicijaciju napredovao do nižih tajni.
Znanja i vještine koje osoba dobiva kroz inicijaciju mogla bi tek u vrlo dalekoj budućnosti - nakon mnogih inkarnacija - steći na potpuno drugačiji način i također u potpuno drugačijem obliku. Svatko tko je danas iniciran doživi nešto što bi inače doživio mnogo kasnije, pod sasvim drugačijim okolnostima.
Osoba može stvarno naučiti samo onoliko misterija egzistencije koliko odgovara njenom stupnju zrelosti. Samo zato postoje prepreke višim razinama znanja i sposobnosti. Čovjek ne bi trebao koristiti oružje dok ne stekne dovoljno iskustva da njime ne uzrokuje štetu. - Ako bi netko danas bio dalje iniciran, nedostajalo bi mu iskustvo koje će još steći kroz inkarnacije u budućnosti, sve dok mu ne budu dodijeljene odgovarajuće tajne u redovnom tijeku njegova razvoja. Stoga, na vratima inicijacije, iskustva moraju biti zamijenjena nečim drugim. Zamjena za buduća iskustva su, dakle, početne upute kandidata za inicijaciju. To su takozvane 'kušnje' kroz koje mora proći i koje rezultiraju kao redovita posljedica duševnog života ako se pravilno nastavi s vježbama poput onih opisanim u prethodnim poglavljima.
Te se 'kušnje' također često spominju u knjigama. Ali sasvim je prirodno da su, u pravilu, takve rasprave povod za potpuno lažne ideje o njihovoj prirodi. Jer tko god nije prošao kroz pripremu i prosvjetljenje, nikada nije iskusio ništa od ovih kušnji. Takav ih ne može niti dobro opisati.
Posvećeniku se moraju pojaviti određene stvari i činjenice koje pripadaju višim svjetovima. Ali on ih može vidjeti i čuti samo ako može osjetiti duhovne percepcije oblika, boja, zvukova, i tako dalje, o kojima je izviješteno u raspravi o 'Pripremi' i 'Prosvjetljenju'.
Prva 'kušnja' sastoji se u njegovom postizanju istinitijeg pogleda na tjelesne kvalitete neživih tijela, zatim biljaka, životinja i čovjeka, nego što ga ima prosječan čovjek. Ali ne misli se na ono što se danas naziva znanstvenim znanjem. Jer to nije stvar znanosti, to je stvar percepcije. - Proces je u pravilu takav da inicijat nauči prepoznati kako se prirodne stvari i živa bića otkrivaju duhovnom uhu i duhovnom oku. Na određeni način te stvari onda stoje neskrivene, gole - pred promatračem. Osobine koje netko čuje i vidi skrivene se za osjetilno oko i osjetilno uho. Za osjetilno gledanje one su prekrivene velom. Činjenica da za posvećenika taj veo pada, je zbog procesa koji se naziva 'proces duhovnog sagorijevanja'. Zato se ova prva kušnja zova 'kušnja vatrom'.
Za neke ljude, sam običan život je više ili manje nesvjestan proces inicijacije. Oni su ti koji prolaze kroz bogata iskustva takve prirode da njihovo samopouzdanje, hrabrost i postojanost, rastu na zdrav način, te uče podnijeti patnju, tugu, razočarenje, sa smirenošću i neslomljivom snagom. Svatko tko je prošao kroz iskustva ove vrste, često je već posvećenik, a da toga nije jasno svjestan; i tada je potrebno samo malo da mu se otvore duhovne uši i oči, pa da postane vidovit. Jer treba upamtiti da prava 'kušnja vatrom' nije zadovoljavanje kandidatove znatiželje. Svakako saznaje izvanredne činjenice i kojima drugi ljudi nemaju pojma. Ali učenje nije cilj, već samo sredstvo do cilja. Već je cilj da kandidat, kroz spoznaju viših svjetova, stekne veće i istinskije samopouzdanje, veću hrabrost, sasvim drugačiju velikodušnost i ustrajnost, nego se to obično može postići u nižem svijetu.
Nakon 'kušnje vatrom' svaki se kandidat može vratiti. Tada će nastaviti svoj život fizički i duševno i vjerojatno nastaviti inicijaciju u sljedećoj inkarnaciji. U svom sadašnjem obliku međutim, bit će korisniji član društva nego što je bio prije. Kakav god bio njegov položaj, njegova čvrstina, njegova razboritost, njegov povoljan utjecaj na svoje bližnje, njegova će odlučnost porasti.
Ako kandidat želi nastaviti okultnu obuku, nakon što je kušnja vatrom završena, sada mu se mora otkriti određeni sustav pisanja, kao što je uobičajeno u okultnoj obuci. Ovim sustavom pisanja otkrivena su stvarna tajna učenja. Jer ono što je stvarno 'skriveno' (okultno) u stvarima ne može se izravno izraziti riječima običnog jezika, niti se može zapisati uobičajenim sustavima pisanja. Oni koji su učili od iniciranih, učenja okultne znanosti prevode na uobičajeni jezik najbolje što mogu. Okultni spisi se otkrivaju duši kada ona postigne duhovnu percepciju. Zato što je ovo pisanje uvijek upisano u duhovnom svijetu. Ne uči se na način na koji se uči umjetno pismo. Naprotiv, osoba raste prema vidovitom znanju na pravilan način, a tijekom tog rasta razvija se moć poput duševnih sposobnosti, ako se osjeća potaknut dešifrirati postojeće događaje i bića duhovnog svijeta, kao znakove u spisu. Moguće je da će se ova moć i s njom iskustvo odgovarajuće 'kušnje' probuditi sami od sebe kako se duša bude razvijala. Ali do cilja se stiže sigurnije ako se slijede upute iskusnih istraživača tajni, koji su vješti u dešifriranju okultnog pisma.
Znakovi tajnog pisma nisu proizvoljno izmišljeni, već odgovaraju silama koje djeluju u svijetu. Preko ovih znakova se uči jezik stvari. Kandidat ubrzo otkriva da znakovi koje uči odgovaraju oblicima, bojama, zvukovima itd., koje je naučio opažati tijekom pripreme i prosvjetljenja. Čini mu se da je sve ono što je bilo prije, bilo kao pravopis. Tek sada počinje čitati u višem svijetu. Sve ono što je prije bilo izolirani oblik, zvuk i boja, pojavljuje mu se u širem kontekstu. Tek sada stječe pravu sigurnost u promatranju viših svjetova. Prije nije nikada sa sigurnošću mogao znati jesu li stvari koje je vidio ispravno viđene. I tek sada može doći do razumijevanja između kandidata i posvećenika na području višeg znanja. Jer bez obzira kako posvećenik živi zajedno s drugom osobom u običnom životu, nešto od višeg znanja u izravnom obliku može komunicirati samo na spomenutom znakovnom jeziku.
Kroz ovaj jezik okultni učenik također se upoznaje s određenim pravilima ponašanja za cijeli život. Uči određene dužnosti o kojima prije nije znao. A kada nauči ova pravila ponašanja, može djelima postići stvari od značaja kakve ne mogu postići djela neupućenih. On djeluje iz viših svjetova. Upute za takve radnje mogu se pročitati i razumjeti samo u navedenim spisima.
No, mora se naglasiti da postoje ljudi koji su u stanju nesvjesno izvoditi takve radnje, iako nisu prošli nikakvu tajnu obuku. Takvi 'pomagači svijeta i čovječanstva' prolaze kroz život blagoslovljeno i blagotvorno. Dobili su darove koji se čine nadnaravnima iz razloga o kojima ovdje nećemo raspravljati. Jedino što ih razlikuje od okultnog učenika je to što potonji djeluje svjesno, s punim uvidom u cijeli kontekst. Kroz obuku učenik postiže ono što su drugima više sile dale za spas svijeta. Ove Božje ugodnike možemo iskreno štovati; ali to ne znači da rad na obuci treba smatrati suvišnim.
Nakon što je okultni učenik naučio spomenuto znakovno pismo, za njega počinje još jedna 'kušnja'. To treba dokazati može li se slobodno i sigurno kretati u višem svijetu. U običnom životu, čovjeka na djelovanje pokreću vanjski impulsi. On radi ovo ili ono, jer mu okolnosti nameću ovu ili onu dužnost. - Jedva da je potrebno reći, da okultni učenik ne smije zanemariti nijednu od svojih dužnosti u običnom životu, zato jer on živi u višim svjetovima. Nijedna dužnost u višem svijetu ne može natjerati čovjeka da zanemari neku od svojih dužnosti u običnom. Obiteljski čovjek ostaje jednako dobar obiteljski čovjek, majka jednako dobra majka, državnog službenika ništa ne sputava, kao i vojnika ili bilo kog drugog, to što je postao tajni učenik. Naprotiv: sve osobine koje čine čovjeka prikladnim za život, kod okultnog učenika se povećavaju do stupnja koji neupućeni ne mogu zamisliti. I ako se neupućenom to ne čini često tako - čak i rijetko - to je samo zato jer ne može ispravno prosuditi posvećenika. Djela potonjih nisu uvijek razumljiva prvima. Ali kao što sam rekao, to je vidljivo samo u posebnim slučajevima.
Za one koji su došli do spomenutog stupnja inicijacije sada postoje dužnosti za koje nema izvanjskog poticaja. U tim ga stvarima ne potiču vanjske okolnosti, nego samo ono što mu se otkriva u pravilima u 'skrivenom' jeziku. Sada mora drugom 'kušnjom' pokazati da postupa, vođen takvim pravilima, jednako sigurno i čvrsto kao što, naprimjer, dužnosnik obavlja svoju dužnost. - U tu svrhu, kandidat će se kroz tajnu obuku osjećati suočen s određenim zadatkom. Djelo treba izvršiti kao rezultat percepcija koje stvara na temelju onoga što je naučio u fazama pripreme i prosvjetljenja. A ono što mora učiniti mora prepoznati kroz naznačeni zapis koji je usvojio. Ako zna svoju dužnost i ako radi pravu stvar, onda je kušnju ispunio. Uspjeh promjene koja se odvija tim djelom, prepoznaje se percepcijama uha i oka, kao oblici, boje, i zvukovi. Napredak tajnog treninga točno opisuje kako će ti oblici itd., izgledati, kako će se osjećati nakon djela. A kandidat mora znati kako dovesti do takve promjene. Taj se test naziva 'kušnja vode' jer pri radu u tim višim sferama čovjeku nedostaje potpora vanjskih uvjeta, kao što pri plivanju u vodi ne doseže dno. - Proces se mora ponavljati sve dok kandidat ne bude potpuno siguran.
Ovaj test se također odnosi na stjecanje sposobnosti; i kroz iskustva u višem svijetu čovjek tu sposobnost razvija u kratkom vremenu do tako visokog stupnja, da bi u normalnom tijeku razvoja morao proći kroz mnoge inkarnacije kako bi je postigao. Ono što je bitno, to je sljedeće. Kandidat, kako bi došlo do naznačene promjene u višoj oblasti postojanja, mora slijediti samo ono što mu je otkriveno zahvaljujući njegovoj višoj percepciji i kao rezultat čitanja skrivenih spisa. Kada bi se tijekom njegova djelovanja umiješala bilo koja njegova želja, mišljenje itd., on se na trenutak ne bi pridržavao pravila koje je priznao kao ispravna, nego svoje samovolje: tada bi se dogodilo nešto sasvim drugo nego ono što bi se trebalo dogoditi. U tom slučaju kandidat bi odmah izgubio iz vida cilj svog djelovanja i nastala bi zbrka. - Dakle, kroz ovaj test čovjek ima dovoljno mogućnosti da razvije samokontrolu. I o tome se radi. Opet, dakle, ovaj test lakše prolaze oni koji su kroz život prije inicijacije prošli na način da im je to donijelo stjecanje samosvladavanja. Svatko tko je stekao sposobnost slijediti visoka načela i ideale, stavljajući ih u prvi plan ispred osobnog hira i samovolje, tko zna kako uvijek ispuniti svoju dužnost tamo gdje bi sklonosti i simpatije htjeli odvratiti od te dužnosti: on je nesvjesno posvećenik usred običnog života. I da prođe opisani test biti će potrebno samo malo. Da, mora se reći da će određeni stupanj posvećenja, stečen nesvjesno u životu, u pravilu biti apsolutno neophodan da bi se prošao drugi test. Jer kao što je mnogim ljudima koji nisu naučili pravilno pisati u mladosti, teško nadoknaditi propušteno nakon što dostignu punu zrelost, također je teško razviti potreban stupanj samokontrole gledajući u više svjetove, ako netko već nije stekao određeni stupanj toga u svakodnevnom životu. Stvari u fizičkom svijetu se ne mijenjaju, bez obzira što želimo, bez obzira na naše sklonosti. U višim svjetovima, međutim, naše želje i sklonosti imaju utjecaja na stvari. Ako želimo na stvari utjecati na pravi način, moramo imati potpunu kontrolu nad sobom, moramo se pridržavati samo pravih pravila i ne podlijegati samovolji.
Osobina čovjeka koja je posebno važna u ovoj fazi inicijacije je apsolutno zdrava i sigurna moć prosuđivanja. Razvoj toga mora se vidjeti u svim ranijim fazama; i na tome se mora pokazati da li kandidat prikladan za pravi put znanja. Može napredovati samo ako može razlikovati iluziju, beznačajne fantazme, praznovjerje i sve vrste zabluda od prave stvarnosti. A na višim razinama postojanja to je u početku teže nego na nižima. Svaka predrasuda, svako njegovano mišljenje o stvarima koje su važne, mora nestati; a samo istina mora biti vodič. Mora postojati potpuna spremnost da se odustane od ideje, pogleda, sklonosti, odmah kada to logična misao zahtijeva. Sigurnost u višim svjetovima može se postići samo ako se nikad ne štedi osobno mišljenje.
Ljudi s načinom razmišljanja sklonim fantastici, praznovjerju, ne mogu napredovati na tajnom putu. Tajni učenik bi trebao osvojiti vrijedno blago. Kod njega je uklonjena svaka sumnja o višim svjetovima. Oni se pred njegovim očima otkrivaju sa svojim zakonitostima. Ali neće doći do tog blaga sve dok je zaveden maštarijama i iluzijom. Za njega bi bilo loše da njegova mašta, njegove predrasude, nadvladaju njegov intelekt. Sanjari i maštari jednako su neprikladni za tajni put kao i praznovjerne osobe. To se ne može dovoljno naglasiti. Jer u sanjarenju, fantaziji i praznovjerju, na putu do znanja o višim svjetovima, vrebaju najgori neprijatelji. Ali nitko ne treba vjerovati da tajni učenik gubi poeziju života, sposobnost entuzijazma, jer riječi iznad vrata koja vode do druge kušnje inicijacije stoji: 'Moraš se osloboditi svih predrasuda', i zato jer mora pročitati na ulazu za prvu kušnju: 'Bez zdravog razuma svi su ti koraci uzaludni'.
Kad je kandidat na ovaj način dovoljno napredovao, čeka ga treća 'kušnja'. Tu nema određenog cilja koji bi trebao postići. Sve je u njegovim rukama. Nalazi se u položaju u kojem ga ništa ne potiče na djelovanje. Mora sam pronaći svoj put. Nema stvari ili ljudi koji ga pokreću da nešto učini. Ništa i nitko mu ne može dati potrebnu snagu osim njega samog. Ako ne pronađe tu moć u sebi, vrlo brzo će se vratiti tamo gdje je bio prije. Ali mora se reći da tek rijetki od onih koji su prošli prethodne kušnje ovdje neće pronaći tu snagu. Ili zaostaneš ranije, ili prođeš i ovdje. Sve što je potrebno je brzo se pomiriti sa samim sobom. Jer ovdje morate pronaći svoje više 'Ja' u pravom smislu te riječi. Čovjek mora brzo odlučiti slušati poticaje duha u svemu. Ovdje više nema vremena za bilo kakve nedoumice, sumnje i slično. Svaka minuta oklijevanja samo bi pokazala da čovjek još nije zreo. Ono što vas sprječava da čujete duh morate hrabro nadvladati. U ovoj situaciji je potrebno pokazati prisebnost. A to je također osobina koju je cilj u potpunosti razviti u ovoj fazi razvoja. Prestaju sva iskušenja djelovanja, čak i razmišljanja, na koja je čovjek ranije navikao. Da ne bi ostao besposlen, čovjek se ne smije izgubiti. Jer samo u sebi može pronaći čvrstu točku za koju se može držati. Nitko tko ovo čita, a da nije detaljnije upoznat s materijom, ne bi trebao osjećati nikakvu antipatiju prema ovom samoodbacivanju. Jer za čovjeka, ako prođe opisani test, to znači najveće blaženstvo.
I ne manje nego u drugim slučajevima, već običan život je po tom pitanju tajna škola za mnoge ljude. Ljudima koji su uspjeli donijeti brzu odluku bez oklijevanja kada se iznenada susretnu sa životnim zadacima, sam život je takav trening. Prikladne situacije su one u kojima je uspješna akcija nemoguća ukoliko se brzo ne intervenira. Onaj tko brzo djeluje kada je nesreća na vidiku, kada bi se nesreća dogodila uz nekoliko trenutaka oklijevanja, i tko je takvo brzo odlučivanje učinio svojom trajnom kvalitetom, nesvjesno ima zrelost za treću 'kušnju'. Jer ono što je važno je razvoj bezuvjetne prisutnosti duha. - U okultnim školama to se zove 'zračna kušnja' jer se kandidat ne može osloniti, niti na čvrsto tlo vanjskih uzroka, niti na ono što proizlazi iz boja, oblika itd., koje je spoznao pripremom i prosvjetljenjem, već isključivo na sebe.
Ako je učenik prošao ovaj test, tada može ući u 'hram višeg znanja'. - Što bi još o tome trebalo reći mogu biti samo tanke natuknice. - Ono što sada treba učiniti često se izražava na način da se kaže: tajni je učenik sada morao položiti 'zakletvu' da neće 'izdati' ništa o tajnim učenjima. Ali izrazi 'zakletva' i 'izdaja' nipošto nisu prikladni. To nije 'zakletva' u uobičajenom smislu riječi. Naprotiv, na ovom stupnju razvoja čovjek ima iskustvo. Uči se kako primijeniti tajno učenje, kako ga staviti u službu čovječanstva. Počinje stvarno shvaćati svijet. Ono što je ovdje važno nije 'prešućivanje' viših istina, već pravi takt, odgovarajući način, za njihovo predstavljanje. Ono o čemu se nauči 'šutjeti' nešto je sasvim drugo. Jer čovjek stječe ovu prekrasnu osobinu u odnosu na mnoge stvari o kojima je prethodno govorio, naime, način na koji je govorio. Loš posvećenik bio bi onaj koji naučene tajne nije stavio u službu svijeta, što je bolje i koliko je to moguće. Ne postoji nikakva druga prepreka priopćavanju na ovom polju osim neznanja od strane onoga koji prima. Međutim, više tajne nisu prikladne za nasumični razgovor o njima. Ali nije 'zabranjeno' bilo što reći bilo kome tko je dosegao opisani stupanj razvoja. Nijedan drugi čovjek i nijedno biće ne nameće mu 'prisegu' u tom smislu. Sve je njegova odgovornost. Ono što uči jest potpuno sam pronaći što učiniti u svakoj situaciji. A 'zakletva' ne znači ništa drugo nego da je čovjek sazrio da može nositi takvu odgovornost.
Ako je kandidat sazrio iznad onoga što je opisano, tada prima ono što se simbolično naziva 'napitak zaborava'. Upućen je u tajnu kako se može raditi a da ga niža memorija neprestano ne ometa. To je posvećeniku potrebno. Jer uvijek mora imati puno povjerenje u neposrednu sadašnjost. Mora biti sposoban razbiti valove sjećanja koji se šire oko čovjeka u svakom trenutku života. Ako o nečemu što mi se danas događa sudim prema onome što sam doživio jučer, podložan sam mnogim pogreškama. Naravno, to ne znači da netko negira svoje iskustvo u životu. Uvijek ga treba imati na umu što jasnije. No, kao posvećenik, osoba mora imati sposobnost prosuđivanja svakog novog iskustva za sebe, pustiti ga da djeluje na njega, neometano prošlošću. U svakom trenutku moram biti spreman da mi svaka stvar ili biće može donijeti potpuno novo otkrivenje. Ako procjenjujem novo po starom, podložan sam pogrešci. Sjećanje na stara iskustva mi je korisno upravo zato što mi omogućuje da vidim nove stvari. Da nemam određeno iskustvo, možda ne bih ni vidio kvalitete stvari ili bića koje susrećem. No, iskustvo treba poslužiti upravo da se vidi novo, a ne da se sudi po starom. U tom pogledu posvećenik postiže određene sposobnosti. Time mu se otkrivaju mnoge stvari koje neupućenima ostaju skrivene.
Drugi 'napitak' koji se daje posvećeniku je 'napitak sjećanja'. Kroz njega on stječe sposobnost da u svom umu uvijek ima prisutne više misterije. Obično sjećanje za to ne bi bilo dovoljno. Čovjek mora postati jedno s višim istinama. Čovjek ih ne samo mora poznavati, već se s njima sasvim prirodno nositi u životnim okolnostima, baš kao što jede i pije kao običan čovjek. One moraju postati praksa, navika, sklonost. Ne treba o njima razmišljati u uobičajenom smislu; moraju se predstavljati kroz samog čovjeka, protjecati kroz njega poput životnih funkcija njegova organizma. U duhovnom smislu, on sve više postaje ono što ga je u fizičkom smislu učinila priroda.