.- Prvo predavanje, Basel, 15. rujna 1909.
Inicijati i vidovnjaci. Različiti aspekti inicijacije. Četiri evanđelja sa stajališta duhovnog istraživanja.
Kad smo se prije nekog vremena okupili ovdje, mogli smo razgovarati o dubljim kršćanskim strujanjima sa stajališta Evanđelja po Ivanu. I tada su se pred našim duhovnim okom pojavile one snažne slike i ideje, koje čovjek može steći ako se udubi u ovaj jedinstveni dokument čovječanstva, naime Evanđelje po Ivanu. U nekoliko navrata smo morali naglasiti, kako, kada se razmatra ovaj dokument, najveće dubine kršćanstva izlaze na vidjelo. I danas bi se, mnogi od onih koji su u to vrijeme slušali, ili koji su slušali drugi ciklus o Evanđelju po Ivanu, mogli zapitati: bi li sada bilo moguće, proširiti ili produbiti gledišta koja se u nekim aspektima moraju opisati kao najdublja, ona koja se mogu steći iz Evanđelja po Ivanu, je li nekako moguće proširiti ili produbiti ta gledišta razmatranjem drugih kršćanskih dokumenata, naprimjer tri druga evanđelja, razmatranjem Evanđelja po Luki, Evanđelja po Mateju ili Evanđelja po Marku? A svatko tko, reklo bi se, voli teoretsku praktičnost, zapitat će se: je li doista potrebno, sada kada smo postali svjesni s kakvim se velikim dubinama kršćanskih istina suočavamo u Evanđelju po Ivanu, je li doista potrebno o biti kršćanstva raspravljati sa stajališta ostalih evanđelja, osobito sa stajališta Evanđelja po Luki, koje je - kako bi se lako moglo povjerovati - manje duboko?
Svatko tko postavi takvo pitanje i vjeruje da je rekao nešto bitno takvim gledištem, napravio bi vrlo značajan nesporazum. Ne samo da je kršćanstvo kao takvo neizmjerno u svojoj biti, i da se može promatrati iz različitih perspektiva, nego je i ono drugo istinito - a ovaj ciklus predavanja ima namjeru pružiti dokaz u prilog tome - iako je Evanđelje po Ivanu tako beskrajno dubok dokument, proučavanjem Evanđelja po Luki, naprimjer, mogu se naučiti stvari koje se ne mogu naučiti iz Evanđelja po Ivanu. Ono što smo onda navikli nazivati dubokim idejama kršćanstva, u ciklusu o Evanđelju po Ivanu, nipošto nije kršćanstvo u njegovoj punoj dubini; već postoji mogućnost prodiranja u dubine kršćanstva s drugačijeg polazišta. A ovo drugo polazište želimo postići upravo postavljanjem Evanđelja po Luki u središte naših razmatranja, ovoga puta s antropozofskog, duhovno znanstvenog stajališta.
Razmotrimo nekoliko stvari kako bismo razumjeli tvrdnju da još uvijek postoji nešto što se može dobiti od Evanđelja po Luki, nakon što se iscrpe dubine Evanđelja po Ivanu. Moramo krenuti od onoga što vidimo, kada razmatramo svaki redak Evanđelja po Ivanu, naime da se dokumenti poput evanđelja, antropozofskom promatraču, čine kao dokumenti koje su napisali ljudi koji su dublje zavirili u bit života i bit egzistencije, koji su kao inicijati i vidovnjaci gledali u dubine svijeta. Ako govorimo općenito, pojmove 'inicijat' i 'vidovit' možemo koristiti kao sinonimi jedan za drugog. Ali ako sada želimo prodrijeti u dublje slojeve duhovnog života tijekom naših antropozofskih razmatranja, onda ono što s pravom prije nismo razlikovali, sada moramo razlikovati, vidovnjaka i inicijata, moramo ih razlikovati kao dvije kategorije ljudi koji su pronašli svoj put u nadosjetilna područja egzistencije. U određenom pogledu postoji razlika između inicijata i vidovnjaka, iako to ne govori ništa protiv činjenice, da je inicijat u isto vrijeme vidovit, i da je vidovnjak u isto vrijeme inicijat do određenog stupnja. Ako želite jasno razlikovati ove dvije kategorije ljudi, tada se morate sjetiti opisa danih u mojoj raspravi o 'Kako se stječe uvid u više svjetove?' Morate se sjetiti, da u biti postoje tri stupnja koja vode onkraj uobičajenog pogleda na svijet.
Znanje koje je u prvom redu dostupno čovjeku, može se okarakterizirati na sljedeći način, da čovjek promatra svijet svojim osjetilima, i ono što opaža gleda svojim intelektom i drugim moćima duše. Osim toga, postoje još tri razine spoznaje svijeta. Prva je ona takozvanog imaginativnog znanja, druga je razina inspiracijskog znanja, a treća je razina intuitivnog znanja, ako riječ intuitivno razumijemo u pravom, duhovno znanstvenom smislu.
Tko sada, posjeduje imaginativno znanje? Onaj pred čijim se duhovnim okom, ono što se nalazi iza svijeta osjetila, prostire u slikama, na golemom svjetskom platnu sa slikama, koje, međutim, nisu nimalo slične onome što se u običnom životu naziva slikama. Osim razlike što za te slike imaginativnog znanja, ne postoji ono što nazivamo zakonima trodimenzionalnog prostora, postoje i druge osobitosti ovih imaginativnih slika, koje se ne mogu lako usporediti ni s čim u običnom svijetu osjetila.
Do predodžbe imaginativnog svijeta možemo doći, ako zamislimo da pred nama stoji biljka i iz biljke bismo uspjeli izvući sve ono što je osjetilnom vida vidljivo kao boja, tako da slobodno lebdi u zraku. Kad bismo izvukli samo ovu boju iz biljke, i pustili je da slobodno lebdi ispred nas, imali bismo oblik mrtve boje pred sobom. Za vidovitu osobu, međutim, ovaj oblik boje uopće ne ostaje mrtva slika boje, radije, kada ona iz stvari izvuče ono što je u njima boja, tada kroz njegovu pripremu i vježbe, ova slika u boji počinje biti animirana od strane duhovnog, baš kao što je u osjetilnom svijetu bila animirana materijalom biljke; i čovjek tada pred sobom nema mrtvi obojeni oblik, nego slobodno lebdeću obojenu svjetlost, blistavu i svjetlucavu na najrazličitije načine. ali iznutra živu. Tako da je svaka boja izraz posebnosti duhovno-duševnog bića koje nije zamjetljivo u svijetu osjetila; to jest, boja u osjetilnoj biljci počinje postajati, za vidovnjaka, izraz duševno-duhovnih bića.
Sada zamislite svijet ispunjen takvim šarenim oblicima koji se odražavaju na najrazličitije načine, vječno se mijenjaju, preobražavaju, ali ne ograničavajući svoj pogled na šareno, kao na slici treperavih odsjaja boja, već sve to zamislite kao izraz duhovno-duševnih bića, tako da kažete sebi: kad ovdje bljesne zelena boja, za mene je to izraz činjenice da iza nje soji inteligentno biće; ili kad zasvijetli crvenkasta boja, za mene je to izraz nečega što je strastveno biće. Sada zamislite cijelo ovo more boja koje igraju jedna u drugoj - mogao bih uzeti još jedan primjer i reći: more ispreplićućih senzacija zvuka, mirisa ili okusa, jer sve su to izrazi duhovno-duševnih entiteta koji stoje iza njih - onda imate ono što se naziva svijet imaginacije. To nije nešto za što se koristi riječ imaginacija kao u običnom jeziku, iluzija, već je stvaran svijet. To je drugačija vrsta percepcije od one koja je osjetilna.
Čovjek se u tom imaginativnom svijetu susreće sa svime onim što se nalazi iza svijeta osjetila i što ne može percipirati svojim 'senzualnim osjetilima', ako ćemo se tako izraziti, kojim on ne opaža, recimo, čovjekovo etersko tijelo, čovjekovo astralno tijelo. Svatko tko kao vidovita osoba upoznaje svijet kroz to imaginativno znanje, upoznaje viša bića iz njihove, da tako kažemo, vanjštine, kao što upoznajete ljude u osjetilnom svijetu iz njihove osjetilne vanjštine, kada hodate ulicom i ljudi prolaze pored vas. Bolje ćete ih upoznati kada budete imali priliku razgovarati s ljudima. Ljudi vam tada govore nešto drugačije od onoga što vidite kada prođu pored vas na ulici i pogledaju vas. Samo ću jedno reći, u nekim stvarima pored kojih prolazite ne vidite da li postoji unutarnja bol ili radost u duši, zrači li duša tugom ili oduševljenjem. Ali to sve možete saznati ako razgovarate s osobom. Jednom on otkriva vanjštinu kroz ono što možete vidjeti bez njegove pomoći, drugi put on sam vam govori. Isto je i s bićima nadosjetilnog svijeta.
Tko kao vidovnjak imaginativnom spoznajom upoznaje bića nadosjetilnog svijeta, upoznaje samo duhovno-duševnu vanjštinu, da tako kažem. Ali čuje ih kako sami govore, onda dok se od imaginativnog znanja uspinje do spoznaje kroz inspiraciju. Tada je to stvarno prava komunikacija s tim bićima. Tada mu iz vlastitog bića govore tko su i što su. Dakle, inspiracija je viši stupanj znanja od same imaginacije, te se uspinjanjem do inspiracijskog znanja, o bićima duhovno-duševnog svijeta saznaje više nego što se može steći imaginativnim znanjem.
Još viši stupanj znanja je intuicija, ako se riječ intuicija ne koristi kao u običnom jeziku, gdje se sve nejasno što se čovjeku dogodi naziva intuicijom, nego ako se koncept intuicije uzme u pravom duhovno znanstvenom smislu. Intuicija je oblik spoznaje gdje čovjek ne može samo duhovno slušati što mu bića komuniciraju iz njih samih, već gdje se postaje jedno s tim bićima, gdje se uranja u njihovu vlastitu bit. To je visoka razina duhovnog znanja. Jer to zahtijeva da čovjek najprije razvije ljubav prema svim bićima u sebi, gdje više ne pravi razliku između sebe i drugih bića u duhovnom okruženju, gdje je, da tako kažemo, izlio svoje biće u cijelo duhovno okruženje, gdje stvarno više nije izvan bića koja imaju duhovni kontakt s njim, već tamo gdje je unutar tih bića, stoji u njima. A budući da to može biti slučaj samo u odnosu na duhovno-božanski svijet, posve je opravdan izraz intuicija, što znači 'stajati u Bogu'. - Dakle, u prvom redu se javljaju ova tri stupnja spoznaje nadosjetilnog svijeta: imaginacija, inspiracija i intuicija.
Sada, naravno, postoji mogućnost stjecanja ove tri razine nadosjetilnog znanja. Ali također je moguće, naprimjer, u bilo kojoj inkarnaciji napredovati samo do razine imaginacije; tada dotičnom vidovnjaku ostaju skrivena ona područja duhovnog svijeta do kojih se može doći samo inspiracijom i intuicijom. Tada je osoba 'vidovita' osoba. - U našem današnjem vremenu općenito nije uobičajeno voditi ljude do viših stupnjeva nadosjetilnog znanja, a da ih prethodno ne pustimo da prođu kroz stupanj imaginacije, tako da je u našim današnjim okolnostima teško moguće da bi netko mogao, da tako kažemo, preskočiti stupanj imaginacije i da bude vođen ravno na stupanj inspiracije ili intuicije. Ali ono što danas nikako ne bi bilo ispravno, ipak se moglo dogoditi u nekim drugim razdobljima ljudskog razvoja i također se događalo.
Postojala su vremena u evoluciji čovječanstva kada su stupnjevi nadosjetilnog znanja bili, da tako kažemo, raspoređeni između različitih osobnosti: imaginacija s jedne, inspiracija i intuicija s druge strane. Tako su, naprimjer, postojala mjesta misterija gdje su ljudi imali tako otvorene oči, da su bili vidoviti u svijetu imaginacije, da im je bio dostupan simbolički svijet slika. Jer ti ljudi, koji su bili tako vidoviti, rekli su sebi: za ovu inkarnaciju odričem se postignuća viših stupnjeva, inspiracije i intuicije - time bi postali sposobni točno vidjeti unutar svijeta imaginativnog. Oni su se, da tako kažemo, istrenirali do vrlo posebnog stupnja da vide u ovom svijetu imaginacije.
Ali sada je jedna stvar za njih neophodna. Svatko tko želi vidjeti samo u svijetu imaginacije, a suzdržava se od prodora u svijet inspiracije i intuicije, živi, u izvjesnom smislu, u neizvjesnosti. Taj svijet protočnog, imaginativnog je tako reći bezgraničan, i ako se čovjek prepusti samome sebi, u njemu dušom pliva amo-tamo, a da zapravo ne zna točan smjer i odredište. Dakle, u tim vremenima i kod onih naroda gdje su se neki ljudi odricali viših razina znanja, bilo je potrebno da se vidoviti, imaginativni ljudi potpuno predano vežu za svoje vođe, za one koji su imali duhovnu percepciju otvorenu inspiraciji i intuiciji. Samo inspiracija i intuicija pružaju sigurnost u duhovnom svijetu, da se točno zna: tamo vodi put, tamo je cilj. - S druge strane, ako nedostaje znanje inspiracije, čovjek ne može sebi reći: tu je put, tamo moram ići da dođem do cilja. - Ako to sami ne možete reći, onda se morate prepustiti stručnom vođenju nekoga tko vam to može reći. Stoga se na tako mnogo mjesta s pravom naglašava, da se osoba koja se prvo uspinje do imaginativnog znanja mora intimno vezati uz gurua, uz vodiča, koji joj daje smjernice i ciljeve u odnosu na ono što sama sebi ne može dati.
S druge strane, međutim, bilo je također korisno u određenim vremenima - danas se to više ne radi - dopustiti drugim ljudima da na određeni način preskoče imaginativno znanje i odvesti ih ravno do inspiracijske spoznaje ili eventualno do intuitivne spoznaje. Takvi ljudi su se suzdržali od gledanja imaginativnih slika duhovnog svijeta oko sebe; prepustili su se samo onim dojmovima iz duhovnog svijeta koji su emanacije iz nutrine duhovnih bića. Oni su duhovnim ušima slušali ono što su bića duhovnog svijeta govorila. To je kao da ste imali zid između sebe i druge osobe, i niste mogli vidjeti tu osobu; ali čujete ga kako govori iza zida. Svakako je moguće, da bi ljudi mogli odustati od gledanja u duhovni svijet, kako bi se brže doveli do duhovnog slušanja izjava duhovnih bića. Svejedno vidi li netko slike imaginativnog svijeta ili ne, ako je u stanju duhovnim ušima čuti što bića u nadosjetilnom svijetu imaju za reći o sebi samima, onda za takvu osobu kažemo: obdaren je 'unutarnjom riječi' - za razliku od vanjske riječi koju imamo u fizičkom svijetu od osobe do osobe. Tako možemo stvoriti predodžbu da također postoje ljudi koji, bez gledanja u imaginativni svijet, imaju unutarnju riječ, i mogu čuti izjave duhovnih bića i komunicirati ih.
Postojalo je vrijeme u evoluciji čovječanstva kada su, ljudi s ove dvije vrste nadosjetilnih iskustava radili zajedno. I budući da se svaki od njih odrekao pogleda od drugoga, i mogao preciznije i jasnije razviti ono za što je bio sposoban, jer je to bio slučaj, to je u određenim trenucima unutar misterija rezultiralo divnom suradnjom. Neki su imali, da tako kažem, imaginativnu vidovitost; oni su se posebno uvježbavali da vide svijet slika. A bilo je i onih koji su preskočili svijet imaginacije; oni su se posebno uvježbavali da u svoje duše upijaju unutarnju riječ, koja se doživljava kroz inspiraciju. I tako je jedan mogao reći drugome što je naučio kroz svoju posebnu obuku. To je bilo moguće u vremenima kada je postojao stupanj povjerenja među ljudima koji je danas nemoguć - jednostavno zbog načina na koji živimo. Danas nitko ne vjeruje drugome tako snažno, da bi slušao ono što drugi opisuje kao slike imaginativnog svijeta, a zatim dodao ono što sam zna iz inspiracije, u dobroj vjeri da su opisi drugoga točni. Danas se svatko želi sam u to uvjeriti. To je legitiman način našeg vremena. Vrlo malo ljudi bi se danas zadovoljilo jednostavnim vježbanjem imaginacije, kao što je to bila uobičajena praksa u nekim vremenima. Stoga je za današnje vrijeme neophodno da se čovjek vodi korak po korak kroz tri stupnja višeg znanja, ne izostavljajući ni jedno ni drugo.
Na svim razinama nadosjetilnog znanja susrećemo se s velikim misterijama koje su povezane s onim događajem koji nazivamo Krist-događaj, tako da imaginativno znanje, inspiracijsko znanje i intuitivno znanje imaju mnogo, beskrajno mnogo za reći o tom Krist-događaju.
Ako sada, polazeći s ovog gledišta, okrenemo pogled natrag na četiri Evanđelja, možemo reći da je Evanđelje po Ivanu napisano sa stajališta inicijata koji je u misterije svijeta bio uronjen do razine intuicije, koji tako opisuje Krist-događaj za percepciju nadosjetilnog svijeta do razine intuicije. Ali svatko tko pomno promatra osobitosti Evanđelja po Ivanu morat će reći - kao što ćemo vidjeti u ovom nizu predavanja - da je sve što nam se u Ivanovu evanđelju čini posebno jasno, da je rečeno sa stajališta inspiracije i intuicije, te da je sve što proizlazi iz slika imaginacije, s tim u usporedbi blijedo i nejasno. Tako autora Evanđelja po Ivanu možemo nazvati - zanemarimo li ono što je još pokupio iz imaginacije - glasnikom svega što se odnosi na Krist-događaj koji se javlja za one koji imaju od unutarnje riječi do intuicije. Stoga pisac Evanđelja po Ivanu u biti govori tako da otajstva kraljevstva Kristova karakterizira unutarnjom Riječi ili Logosom. Evanđelje po Ivanu temelji se na inspiracijski-intuitivnom uvidu.
Drugačija je situacija s ostala tri evanđelja. I nijedan drugi pisac evanđelja nije tako jasno izrazio ono što je zapravo imao za reći kao pisac Evanđelja po Luki.
Kratak, izvanredan prolog prethodi Evanđelju po Luki, prolog koji kaže, zapravo, da su mnogi ljudi prije pisca Evanđelja po Luki već krenuli sa prikupljanjem i predstavljanjem svakakvih priča koje su kružile o događajima u Palestini, i da, kako bi to učinio preciznijim i urednijim, pisac Evanđelja po Luki sada se obvezuje prikazati ono što - sada dolaze značajne riječi - oni koji su od početka - kako se obično prevodi - 'bili očevici i sluge Riječi' mogu priopćiti (Luka 1, 1-2). Dakle, pisac Evanđelja po Luki želi priopćiti ono što imaju reći oni koji su bili očevici - bilo bi bolje da upotrijebimo riječ 'vidjeoci' - i sluge Riječi. U smislu Evanđelja po Luki, 'vidjeoci' su oni ljudi koji imaju imaginativno znanje, koji mogu prodrijeti u svijet slika i tamo uočiti Krist-događaj, koji su posebno osposobljeni da vide kroz takve imaginacije, vidjeoci koji vide precizno i jasno - na tome temelji svoje izjave pisac Lukinog evanđelja - i koji su ujedno bili 'sluge Riječi'. Značajne riječi! On ne kaže 'posjednici' Riječi, jer to bi bili ljudi koji imaju potpuno inspiracijsko znanje, već 'sluge' Riječi, sluge, dakle onih, koji nemaju pristup u onoj mjeri u kojoj ga imaju u imaginaciji, ali kojima su dostupna očitovanja svijeta inspiracije. Njima, slugama, priopćeno je ono što se s inspiracijom opaža, to mogu proglasiti jer su im tako rekli njihovi učitelji s inspiracijom. Oni su sluge, a ne vlasnici Riječi.
Dakle, Evanđelje po Luki vraća se na poruke onih koji u vidjeoci i putuju svjetovima imaginacije, koji su ono što vide u svjetovima imaginacije naučili izražavati sredstvima dostupnim čovjeku inspiracije, koji su tako postali sluge Riječi.
Opet imamo primjer kako su Evanđelja precizno izgovorena i kako te riječi moramo shvatiti upravo doslovno. Sve je egzaktno i točno, u takvim dokumentima pisanim na temelju znanosti duha, a suvremeni čovjek često nema pojma o egzaktnosti, o točnosti s kojom su u tim dokumentima odabrane riječi.
Ali sada, kao i uvijek kada takva razmatranja vodimo s antropozofskog gledišta, moramo se također sjetiti, da za znanost duha, Evanđelja nisu izvori znanja u pravom smislu riječi. Činjenica da je nešto zapisano u Evanđeljima, ne bi to nužno učinila istinom, za nekoga tko striktno stoji na temelju znanosti duha. Duhovni se znanstvenik ne oslanja na pisane dokumente, već na ono što sama duhovno znanstvena istraživanja pružaju u njegovo vrijeme. Ono što bića duhovnog svijeta imaju za reći iniciranima i vidovnjacima u naše vrijeme, izvor je prave znanosti duha, za inicirane i za vidovnjake. I ti su izvori u nekim aspektima isti, u naše vrijeme kao i u vremenima koja sam upravo opisao. Stoga se i danas vidovitima mogu nazvati oni koji imaju uvid u imaginativni svijet, a iniciranima samo oni koji se mogu uzdići do razine inspiracije i intuicije. Stoga, za ova vremena, iskaz vidovnjaka, ne mora se podudarati s onim od inicijata.
Ono što susrećemo u Evanđelju po Ivanu, moglo se temeljiti samo na istraživanju inicijata koji je bio u stanju uzdići se do inspiracijskog i intuitivnog znanja. Ono što susrećemo u drugim evanđeljima, moglo se temeljiti na porukama imaginativnih, vidovitih ljudi koji još nisu bili sposobni sami se uzdići u svijet inspiracije i intuicije. Dakle, ako se strogo držimo današnje razlike, Evanđelje po Ivanu temelji se na inicijaciji; ostala tri evanđelja, posebno Lukino evanđelje, čak i prema samom piscu, temelje se na vidovitosti. I budući da se osobito temelji na vidovitosti, jer je pozvano u pomoć sve što i najvještiji vidovnjak može vidjeti, nudi nam točnu sliku onoga što se u Evanđelju po Ivanu može prikazati samo u blijedim slikama. Kako bih još jasnije istaknuo razliku, želio bih reći sljedeće.
Pretpostavimo - što danas teško da je slučaj - da je osoba inicirana, pa joj je otvoren svijet inspiracije i intuicije, ali da nije vidovita, pa stoga nije mogla percipirati svijet imaginacije. Takva se osoba susreće s drugom osobom koja možda uopće nije inicirana, ali kojoj je kroz neke okolnosti otvoren svijet imaginacije, tako da može vidjeti cijelo polje imaginacije. Osoba ove druge vrste mogla bi priopćiti prvome mnogo toga što ovaj ne vidi, što možda prije može objasniti inspiracijom, ali što sam ne može vidjeti jer mu nedostaje vidovitosti. Ljudi koji su vidoviti a da nisu inicirani, danas su vrlo brojni; suprotno jedva da je slučaj. Ipak, može se dogoditi da neka inicirana osoba ima dar vidovitosti, ali u određenom slučaju, iz nekog razloga ne može vidjeti imaginaciju. Tada bi mu vidovita osoba mogla reći mnoge stvari koje su mu još nepoznate.
Uvijek se mora striktno naglašavati, da se antropozofija ili znanost duha ne temelji ni na čemu drugome nego na izvorima inicijata, odnosno da niti Evanđelje po Ivanu niti ostala Evanđelja nisu izvori njezina znanja. Ono što se danas može istraživati bez povijesnog dokumenta, izvor je za antropozofsko znanje. Ali onda pristupamo dokumentima i tražimo ono, što duhovno istraživanje danas može pronaći, i uspoređujemo s dokumentima. Ono što duhovno istraživanje danas može pronaći bez dokumenta o Krist-događaju - može pronaći u bilo kojem trenutku - ponovno nalazimo na veličanstven način u Evanđelju po Ivanu. I zato je to tako vrijedan tekst, jer nam pokazuje da je u vrijeme kada je napisan, postojao netko tko je pisao na isti način na koji danas može pisati netko tko je iniciran u duhovni svijet. Takoreći, isti glas koji se danas čuje, dolazi nam iz dubine stoljeća.
Sličan je slučaj i s drugim evanđeljima, kao i s Evanđeljem po Luki. Nisu nam slike koje nam opisuje pisac Evanđelja po Luki izvor spoznaje viših svjetova, već je za nas izvor, ono što nam daje uzdizanje u sam nadosjetilni svijet. A kada govorimo o Krist-događaju, izvor za nas je i onaj veliki prikaz slika i imaginacija koje se pojavljuju kada usmjerimo svoj pogled na ono što stoji na početku naše ere. A ono što nam se predstavlja, uspoređujemo sa slikama i imaginacijama, koje nam opisuje Evanđelje po Luki. A ovaj ciklus predavanja, ima za cilj pokazati kako se slike imaginacije, koje ljudi danas dobivaju, mogu usporediti s opisima s kojima se suočavamo u Evanđelju po Luki.
Istina je da za duhovno istraživanje, kada se proširi na događaje iz prošlosti, postoji samo jedan izvor. Taj izvor ne leži u vanjskim dokumentima. Ni kamenje koje vadimo iz zemlje, ni dokumenti koji se čuvaju u arhivima, ni ono što su povjesničari, nadahnuti ili nenadahnuti, napisali, nije izvor znanosti duha. Izvor za naše duhovno istraživanje, je ono što možemo pročitati u neprolaznoj kronici, u Akaša kronici. Moguće je znati što se dogodilo bez ikakvog vanjskog dokumenta.
Dakle, današnji čovjek može birati dva načina za dobivanje podataka o prošlosti. On može uzeti vanjske dokumente ako želi saznati nešto o vanjskim događajima, povijesne dokumente, ili, ako želi naučiti nešto o duhovnim okolnostima, pogleda vjerske dokumente. Ili se može upitati: što kažu oni ljudi koji su svojim duhovnim očima otvorili onu neprolaznu kroniku koju nazivamo Akaša kronika, taj veliki plato u kojem je neprolaznim zapisom, zapisano sve što se ikada dogodilo u razvoju svijeta, Zemlje i čovječanstva?
Čovjek koji se uzdiže u nadosjetilne svjetove, postupno uči čitati ovu kroniku. Ona nije običan zapis. Zamislite pred vašim duhovnim okom, tijek događaja kako su se odvijali. Zamislite cara Augusta i sva njegova djela kako vam se kao u magli pojavljuju pred očima. Sve što se nekad dogodilo, pred vašim je okom. Tako to stoji pred duhovnim istraživačem, i on to svaki čas može ponovno doživjeti. Ne trebaju mu nikakvi vanjski dokazi. Dovoljno je samo usmjeriti svoj pogled na određenu točku svijeta ili ljudske povijesti, i događaji koji su se zbili, pojavit će se pred njegovim očima u duhovnoj slici. Na taj način duhovni pogled može lutati kroz prošla vremena. Ono što tamo vidi, zabilježeno je kao rezultat duhovnog istraživanja.
Što se tada dogodilo, u vremenima kada počinje naš kalendar? Ono što se tamo dogodilo, može se vidjeti duhovnim okom, i može usporediti s onim što nam, naprimjer, govori Evanđelje po Luki. Tada duhovni istraživač prepoznaje da su u to vrijeme postojali takvi vidovnjaci koji su također vidjeli što je bilo u prošlosti; i možemo usporediti, kako se ono što nam oni mogu reći kao svoju sadašnjost, odnosi prema onome što mi možemo vidjeti kada pogledamo natrag u Akaša zapis.
Uvijek moramo imati na umu da ne crpimo iz dokumenata, nego da crpimo iz samog duhovnog istraživanja, i da u dokumentima iznova tražimo ono što je izvučeno iz duhovnog istraživanja. To povećava vrijednost dokumenata, i omogućuje nam da na temelju vlastitog istraživanja odlučimo o istinitosti onoga što sadrže. Na taj način oni pred nama rastu kao izraz istine, jer istinu i samo možemo prepoznati. Ne može se izraziti nešto što je upravo opisano, a da se istovremeno ne istakne, da ovo čitanje Akaša zapisa nije tako jednostavno kao, naprimjer, promatranje događaja u fizičkom svijetu. Želio bih se poslužiti posebnim primjerom, kako bih ilustrirao gdje leže određene poteškoće pri čitanju Akaša zapisa. Želio bih to ilustrirati na primjeru samog čovjeka.
Iz elementarne antropozofije znamo da se čovjek sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja'. Onog trenutka kada se čovjeka više ne promatra samo na fizičkom planu, nego se uspinje u duhovni svijet, tada počinju poteškoće. Kada čovjeka imate ispred sebe, pred sobom imate jedinstvo; tu imate njegovo fizičko tijelo, njegovo etersko tijelo, njegovo astralno tijelo i njegovo 'Ja'. Ako čovjeka promatrate dok je budan, sve vidite u jednoj cjelini. Onog trenutka, kada čovjeka više ne promatrate dok je budan, nego kada se, da bi ga se promatralo, morate uzdići u više svjetove, gdje taj uspon postaje nužan, odmah počinju poteškoće. Ako se, naprimjer, noću, kada želimo vidjeti cijelog čovjeka, uzdignemo u svijet imaginacije kako bismo vidjeli, naprimjer, astralno tijelo - jer ono je izvan fizičkog tijela - tada smo čovjeka podijelili na dva odvojena dijela.
Ovo što sada opisujem, doista će se dogoditi samo u najrjeđim slučajevima, jer je promatranje ljudi još uvijek relativno lako; ali možete dobiti predodžbu o poteškoćama. Zamislite da netko uđe u prostoriju u kojoj spava više ljudi. Ako ima sposobnost vidovitosti, vidi fizička tijela i eterska tijela kako leže u krevetima; onda, kada postane vidovit, vidi astralna tijela. Ali ovaj svijet astralnog je svijet propusnosti. Tamo gore u astralnom svijetu, astralna tijela prolaze jedna kroz drugo. Čak i ako obučenom vidovnjaku to neće biti lako shvatiti, ipak bi se moglo dogoditi da, kada pogleda cijelu skupinu ljudi koji tamo spavaju, lako može pobrkati koje astralno tijelo pripada kojem fizičkom tijelu dolje. Rekao sam da nije lako da se to dogodi, jer ovakvo viđenje relativno spada u najniže stupnjeve, i jer je osoba dobro pripremljena kako da pravi razliku u takvom slučaju. Ali ako se u višim svjetovima ne razmatraju ljudi, nego druga duhovna bića, tada poteškoće postaju prilično velike. Da, za čovjeka su prilično velike, ako ga se promatra ne kao sadašnjeg čovjeka, nego u cijelom njegovom biću dok prolazi kroz inkarnacije.
Dakle, ako pogledate osobu koja je sada živa, pitate se: gdje je bilo njegovo 'Ja' u prethodnoj inkarnaciji? - tako da do njegove prethodne inkarnacije morate proći kroz svijet devahana. Morate moći odrediti koje je 'Ja' uvijek pripadalo prethodnim inkarnacijama te osobe. Morate biti u stanju držati zajedno kontinuirano 'Ja', i različite razine ovdje dolje na Zemlji na kompliciran način. Vrlo je lako moguća greška, vrlo je lako pogriješiti ako se traži boravište 'Ja' u prethodnim tijelima. Dakle, kada se netko uspinje u više svjetove, nije lako držati zajedno sve što osobnosti pripada, zajedno s onim što je zabilježeno u Akaša zapisima kao njene prethodne inkarnacije.
Pretpostavimo da je netko dobio sljedeći zadatak. Ispred sebe bi imao osobu, recimo Hansa Müllera. Kao vidovnjak ili inicirana osoba on pita: tko su fizički preci ovog Hans Müllera? Pretpostavimo da su svi vanjski fizički dokumenti izgubljeni i da se možemo osloniti samo na Akaša zapis. Stoga je morao potražiti fizičke pretke, morao je pokušati odrediti oca, majku, djeda i tako dalje, iz Akaša zapisa, kako bi vidio kako se fizičko tijelo razvilo u fizičkoj lozi. Ali onda bi se moglo postaviti pitanje: koje su bile prethodne inkarnacije ove osobe? Mora krenuti potpuno drugačijim putem od onog kojim dolazi do fizičkih predaka čovjeka. Morat će se vratiti mnogo, mnogo vremena ako želi doći do ranijih inkarnacija 'Ja'. Tu već imate dvije struje. Niti je fizičko tijelo, kakvo stoji pred nama, potpuno nova kreacija, jer potječe od predaka u fizičkoj liniji nasljeđa, niti je 'Ja' potpuno nova kreacija, jer je povezan s ranijim inkarnacijama.
Ali ono što se odnosi na fizičko tijelo i 'Ja', također se odnosi na srednje članove, etersko tijelo i astralno tijelo. Većina vas će znati da etersko tijelo nije potpuno nova kreacija, već da je možda slijedilo neki put kroz najrazličitije oblike. Rekao sam vam kako se etersko tijelo Zaratustre, ponovno pojavilo u eterskom tijelu Mojsija - to je isto etersko tijelo. Ako bismo ispitali Mojsijeve fizičke pretke, dobili bismo jednu liniju. Kad bi se ispitali preci Mojsijeva eterskog tijela, našla bi se drugačija linija: tu bi došli do eterskog tijela Zaratustre i do drugih eterskih tijela.
Baš kao što treba slijediti potpuno različite struje za fizičko tijelo nego za etersko tijelo, isto vrijedi i za astralno tijelo. Iz svakog člana ljudske prirode, možemo doći u različite struje. Dakle, možemo reći: etersko tijelo je eterska reinkarnacija eterskog tijela koje je bilo u potpuno drugoj individualnosti, uopće ne u istoj u kojoj je 'Ja' prethodno bilo utjelovljeno. A isto možemo reći i za astralno tijelo.
Kada se uspinjemo u više svjetove da ispitamo čovjeka u smislu njegovih ranijih članova, sve pojedinačne struje se razilaze. Jedno nas vodi u ovom, drugo u onom smjeru, i u duhovnom svijetu dolazimo do vrlo složenih procesa. Ako netko želi potpuno razumjeti čovjeka sa stajališta duhovnog istraživanja, ne smije ga opisati samo kao potomka njegovih predaka, ne samo da svoje etersko tijelo izvodi od ovog ili onog bića, ili svoje astralno tijelo od ovog ili onoga bića, već u potpunosti mora opisati kako su sva ova četiri člana prošla svoj put dok se sada nisu ujedinila u ovo biće. Ne možete učiniti samo jedno. Naprimjer, može se pratiti put koji je imalo etersko tijelo, i doći do važnih spoznaja. Druga osoba može slijediti put astralnog tijela. Jedan može o eterskom tijelu, drugi može staviti veći naglasak na astralno tijelo i dati svoje opise u skladu s tim. Onome tko i sam ne promatra sve ono što vidoviti ljudi govore o nekom biću, biti će mu svejedno kaže li se ovo ili ono; činit će mu se kao da se uvijek iznova opisuje ista stvar. Za njega će onaj koji opisuje samo fizičku osobnost reći isto što i onaj koji opisuje etersko tijelo; uvijek će vjerovati da se opisuje Hansa Müllera.
Sve ovo vam sada može dati sliku složenosti okolnosti, s kojima se suočavamo kada želimo opisati prirodu bilo kojeg fenomena u svijetu - bio to čovjek ili bilo koje drugo biće - sa stajališta vidovitih istraživanja ili istraživanja iniciranih. Ono što sam upravo rekao, morao sam reći; jer iz ovoga možete vidjeti, da samo najopsežnije istraživanje Akaša zapisa, koje ide u svim smjerovima, može dovesti bilo koji entitet jasno pred naše duhovno oko.
Biće koje stoji pred nama, također u smislu u kojem ga opisuje Ivanovo evanđelje, koje pred nama stoji s 'Ja' - bez obzira da li prije ili poslije Ivanova krštenja, oslovljavamo li ga kao Isusa iz Nazareta prije krštenja, ili kao Krista nakon Ivanova krštenja - on pred nama stoji s 'Ja', s astralnim tijelom, s eterskim tijelom i s fizičkim tijelom. Potpuno ih možemo opisati sa stajališta Akaša zapisa, samo ako slijedimo staze kojima su ta četiri člana tadanjeg bića Krista Isusa išla u razvoju čovječanstva. Tek tada ih možemo ispravno razumjeti. Ovdje se radi o potpuno razumijevanju podataka o Krist događaju sa stajališta suvremenog duhovnog istraživanja, gdje se mora rasvijetliti ono što se čini proturječnim u četiri evanđelja.
Često sam isticao zašto današnje čisto materijalističko istraživanje ne može vidjeti visoku vrijednost, istinitu vrijednost Evanđelja po Ivanu: jer ne može shvatiti da viši inicijat vidi drugačije, dublje od ostalih. Između ostala tri evanđelja, sinoptička, oni kojima se Ivanovo evanđelje ne sviđa pokušavaju stvoriti nekakav sklad. Međutim, bit će teško postići sklad ako se uzmu u obzir samo vanjski materijalni događaji. Jer ono što će za nas biti od posebne važnosti na sutrašnjem predavanju, razmatranje života Isusa iz Nazareta prije njegova krštenja od Ivana, opisali su nam dvojica evanđelista, pisac Evanđelja po Mateju i pisac Evanđelja po Luki; i s vanjskog materijalističkog gledišta ovdje postoje razlike, koje ni na koji način ne podliježu onome što se mora pretpostaviti kao razlike između ostala tri Evanđelja i Evanđelja po Ivanu.
Uzmimo činjenice. Pisac Evanđelja po Mateju opisuje da je rođenje kreatora kršćanstva unaprijed najavljeno, da se to rođenje događa, da dolaze magovi s istoka koji su vidjeli zvijezdu, da ih je zvijezda dovela do mjesta gdje se rodio Spasitelj. Dalje opisuje kako to privlači Herodovu pozornost i kako, da bi izbjegli Herodovu akciju, koja se sastoji u pokolju djece u Betlehemu, Spasiteljevi roditelji s djetetom bježe u Egipat. Kad je Herod umro, Josipu, Isusovom ocu, rečeno je da se može vratiti, a on se iz straha od Herodova nasljednika ne vraća u Betlehem, već odlazi u Nazaret. - Danas ću se suzdržati od najave Krstitelja. Međutim, želio bih istaknuti da ako usporedimo Evanđelje po Luki i Evanđelje po Mateju, navještaj Isusa iz Nazareta odvija se sasvim različito u dva evanđelja: jednom je to Josipu, drugi put Mariji.
Zatim iz Evanđelja po Luki vidimo kako su roditelji Isusa iz Nazareta prvotno živjeli u Nazaretu, a zatim su jednom prilikom otišli u Betlehem, naime na popis stanovništva. Dok su bili tamo, Isus se rodi. Zatim, nakon osam dana, dolazi do obrezivanja - ništa o bijegu u Egipat - i nakon nekog vremena, nedugo zatim, dijete se prikazuje u hramu. Vidimo da se prinosi žrtva, što je uobičajeno, i da se nakon toga, roditelji s djetetom vraćaju u Nazaret i tamo žive. A onda nam je ispričana izvanredna priča, priča o tome kako je dvanaestogodišnji Isus, tijekom posjeta koji su njegovi roditelji učinili Jeruzalemu, ostao u hramu, kako su ga tražili, kako ga onda ponovno nalaze u hramu među onima koji tumače Pismo, kako im se tamo čini kao vješt u tumačenju Pisma, kako se u krugu pismoznanaca čini inteligentnim i mudrim. Zatim ide priča kako dijete opet vode kući i kako ono odrasta; a o njemu ništa posebno ne čujemo do Ivanova krštenja.
Ovdje imamo dvije priče o Isusu iz Nazareta prije Kristova uznesenja. Onaj tko ih želi pomiriti, mora se prije svega zapitati, kako može pomiriti priču da su odmah nakon Isusova rođenja roditelji, Josip i Marija, ponukani da s djetetom pobjegnu u Egipat i potom se opet vrate, prema uobičajenom materijalističkom gledištu, s prikazanjem u hramu po Luki.
Tu ćemo vidjeti, da će nam se ono što nam se čini kao potpuna kontradikcija za fizičko poimanje, pokazati kao istina u svijetlu duhovnog istraživanja. Obje su istinite, iako se čini da proturječe jedna drugoj u fizičkom svijetu. Upravo su tri sinoptička evanđelja, Evanđelja po Mateju, Marku i Luki, trebala ljude prisiliti da usvoje duhovno razumijevanje činjenica ljudskih događaja. Jer ljudi bi trebali shvatiti da se ništa ne postiže, ako se ne razmišlja o prividnim proturječjima u takvim dokumentima ili se govori o 'pjesničkoj' slobodi kada se ne može proći kroz stvarnost.
Ovoga puta imat ćemo priliku govoriti o nečemu o čemu nam Evanđelje po Ivanu nije dalo priliku govoriti detaljnije, a to su događaji koji su se zbili prije Ivanova krštenja, prije nego što je biće Krista ušlo u tri tijela Isusa iz Nazareta. A mnoge važne zagonetke o naravi kršćanstva razriješiti ćemo slušajući - iz istraživanja Akaša zapisa - kakva je bila narav Isusa iz Nazareta prije nego što je Krist uzeo njegova tri tijela.
Sutra ćemo započeti ispitivanjem prirode i života Isusa iz Nazareta iz Akaša zapisa, a zatim se zapitati: kako se ono što možemo znati iz ovog izvora, o pravoj prirodi Isusa iz Nazareta, može usporediti, s onim što je opisano u Evanđelju po Luki, kao ono što dolazi od onih koji su u to vrijeme 'vidjeoci' ili 'sluge Riječi', Logosa?