.- Drugo predavanje, Basel, 16. rujna 1909.
Evanđelje po Luki kao izraz načela ljubavi i suosjećanja. Zadaci Bodhisattvi i Bude.
Kroz različita razdoblja kršćanskog razvoja, Ivanovo evanđelje uvijek je bio dokument koji je ostavljao najdublji dojam na sve one koji su tražili posebnu dubinu, unutarnje uranjanje u kršćansku struju svijeta. Stoga je ovo Ivanovo evanđelje bilo dokument svih kršćanskih mistika koji su nastojali živjeti ono što je predstavljano u Ivanovom evanđelju u osobnosti i biću Krista Isusa.
Kroz stoljeća, kršćanski ljudi pristupali su Lukinom evanđelju na donekle drugačiji način. Gledano iz drugačije perspektive, to u biti odgovara onome što smo već jučer nagovijestili o razlici između Ivanovog evanđelja i Lukinog evanđelja. Dok je Ivanovo evanđelje, u određenom smislu, bilo dokument za mistike, Lukino evanđelje uvijek je bilo svojevrsna poučna knjiga za širu javnost, za one koji su se, moglo bi se reći u određenom smislu, mogli uzdići iz jednostavnosti i izravnosti svojih srca u sferu kršćanskog osjećaja. Kao poučna knjiga, Lukino evanđelje opstalo je kroz stoljeća. Za sve one opterećene patnjom i boli, ono je uvijek bilo izvor unutarnje utjehe. Jer u ovom evanđelju toliko se toga proglašava o velikom Tješitelju, velikom Dobročinitelju čovječanstva, Spasitelju opterećenih i potlačenih. Knjiga kojoj su posebno posvetili pozornost oni koji su se nastojali prožeti kršćanskom ljubavlju bilo je Evanđelje po Luki, jer se više nego u bilo kojem drugom kršćanskom dokumentu, u ovom Evanđelju po Luki otkriva moć i prodorna sila ljubavi. I oni koji su na bilo koji način bili svjesni - i to se u osnovi može odnositi na sve ljude - da su opteretili svoja srca nekim grijehom, uvijek su nalazili pouku, utjehu i uzdizanje opterećene duše kada su gledali u Lukino evanđelje i njegovo naviještanje te mogli sebi reći: Krist Isus pojavio se ne samo za pravednike, već i za grešnike; sjedio je za stolom s grešnicima i carinicima. Dok Ivanovo evanđelje zahtijeva mnogo pripreme da bi djelovalo na čovjeka, za Lukino evanđelje se može reći da nijedan um nije toliko nizak, toliko nezreo da ne može u potpunosti upiti svu toplinu koja proizlazi iz Lukinog evanđelja.
Dakle, Lukino evanđelje oduvijek je bila knjiga za širu javnost, ona koja je mogla poučiti čak i djetinjasti um. Sve što je ostalo dječje u ljudskoj duši, od najranijih životnih faza do najstarijih, oduvijek je osjećalo privlačnost prema Lukinom evanđelju. I prije svega, ono gdje su kršćanske istine bile slikovito prikazane, ono što je umjetnost preuzela od kršćanskih istina kao svoju temu - mnogo je doista proizašlo i iz drugih evanđelja - ali ono što je uvijek iz umjetnosti najsnažnije govorilo ljudskim srcima, iz slikarstva, nalazimo izraženo u Lukinom evanđelju i odatle se ulijeva u umjetnost. Svi duboki odnosi između Krista Isusa i Ivana Krstitelja, koji su tako često nalazili slikovni prikaz, imaju svoj izvor u ovoj neprolaznoj knjizi, Evanđelju po Luki.
Svatko tko ovaj dokument promatra iz ove perspektive, otkrit će da je, od početka do kraja, uronjen, takoreći, u načela ljubavi, suosjećanja, jednostavnosti, čak, do određene mjere, djetinjastosti. A gdje je drugdje ta djetinjastost izražena tako toplo nego u dječjoj priči Isusa iz Nazareta, koju nam je ispričao pisac Evanđelja po Luki! Zašto je to bilo tako, postat će nam jasno kako postupno budemo dublje ulazili u ovu izvanrednu knjigu.
Danas će biti potrebno reći nekoliko stvari koje se u početku mogu činiti proturječnima onima koji su od mene čuli druga predavanja na ovu temu ili druge cikluse. Ali samo pričekajte objašnjenja sljedećih nekoliko dana, i tada će se činiti da su u skladu s onim što ste do sada čuli od mene o Kristu Isusu i Isusu iz Nazareta. Ne može se odjednom predstaviti cijeli složeni opseg istine, i danas će biti potrebno istaknuti aspekt kršćanskih istina koji će se činiti proturječnim onom dijelu istine koji sam vam do sada uspio tu i tamo izraziti. - Odabran će biti takav put da se razviju pojedinačne struje istine, a zatim će se pokazati kako su potpuno u skladu i suglasju. Naravno, u raznim ciklusima, posebno budući da je početna točka do sada - namjerno - uzeta iz Evanđelja po Ivanu, mogao sam ukazati samo na dio istine. Taj dio stoga ostaje istina; to ćemo vidjeti u nadolazećim danima. Danas je naš zadatak razmotriti dio kršćanske istine koji je većini vas nepoznat.
U Lukinom evanđelju, predivan odlomak nam govori da pastirima u polju, anđeo koji im se ukazuje javlja da se rodio 'Spasitelj svijeta'. A zatim se spominje da nakon što je ovaj anđeo to objavio, 'nebeske vojske' (Luka 2,13) dolaze ovom anđelu. Zato zamislite sliku ovih pastira koji gledaju gore i vide nešto poput 'otvorenog neba' i bića duhovnog svijeta koja se šire pred njima u moćnim slikama. Što se najavljuje pastirima?
Ono što im se najavljuje odjeveno je u monumentalne riječi, riječi koje su izgovarane kroz cijelu evoluciju čovječanstva i koje su postale božićni stih kršćanskog razvoja. Riječi odjekuju pastirima, koje bi, ispravno prevedene, glasile otprilike ovako:
"Objavljuju se božanska bića odozgo [Slava Bogu na visini, nap.pr.], i na Zemlji mir ljudima dobre volje".(Luka 2,14)
'Slava', kako se obično prevodi, potpuno je pogrešan prijevod. Trebao bi glasiti onako kako sam upravo rekao. I kontrast treba oštro naglasiti: ono što pastiri vide jest objava duhovnih bića odozgo, i to se događa upravo u ovom trenutku kako bi mir mogao ući u ljudska srca ispunjena dobrom voljom.
U osnovi, kao što ćemo vidjeti, mnoge misterije kršćanstva leže u ovim riječima, ako se ispravno shvate. Bit će potreban određeni napor da se osvijetle ove paradigmatske riječi. Ono što je prije svega potrebno jest da pokušamo razmotriti izvještaje koje čovjekovo vidovito osjetilo prima iz Akaša kronike. Važno je prvo otvorenim okom duha pogledati doba u kojem se Krist Isus pojavljuje za ljude, a zatim se zapitati: kako se ono što je tada ušlo u evoluciju Zemlje duhovno pojavljuje kada to pratimo u cijelom povijesnom razvoju, kada se pitamo: odakle je to došlo?
U to vrijeme, u ljudski razvoj je dotjecalo nešto što se činilo kao stjecište duhovnih struja iz najrazličitijih smjerova. U najrazličitijim dijelovima Zemlje, tijekom vremena su se pojavili najrazličitiji svjetonazori. Sve što se pojavilo u raznim regijama Zemlje, u to se vrijeme slilo u Palestini i na neki način pronašlo izraz u tim događajima u Palestini, tako da se možemo zapitati: kamo vode struje koje vidimo kako se slijevaju u središnju točku u palestinskim događajima?
Već smo jučer naznačili da Lukino evanđelje pruža ono što nazivamo imaginativnom spoznajom i da se ta imaginativna spoznaja stječe putem slika. U onome što je upravo predstavljeno predstavljena nam je slika: slika otkrivenja duhovnih bića odozgo koja se pojavljuju iznad pastira, slika duhovnog bića, anđela, a zatim i mnoštva anđela. Stoga moramo postaviti pitanje: kako vidovito ljudsko biće, koje je također inicirano u misterije postojanja, gleda na ovu sliku, koju može ponovno stvoriti u bilo kojem trenutku gledajući natrag u Akaša kroniku? Što se to predstavilo pastirima? Što je sadržano u ovom mnoštvu anđela i odakle dolazi?
Jedna od velikih duhovnih struja koja je tekla kroz ljudski razvoj, struja koja se postupno uzdizala sve više, tako da je u vrijeme palestinskih događaja mogla sjati na Zemlju samo s duhovnih visina, otkriva se u ovoj slici. Ako započnemo - sada kroz dešifriranje Akaša kronike - s ovim mnoštvom anđela koji su se pojavili pastirima, vraćeni smo jednoj od najvećih duhovnih struja u ljudskom razvoju, koja se, moglo bi se reći, posljednji put proširila kao budizam prije pojave Krista Isusa na Zemlji, nekoliko stoljeća ranije. Koliko god vam to čudno zvučalo, onaj tko prati put unatrag kroz Akaša kroniku, od te objave dane pastirima do prethodnih vremena čovječanstva, vođen je do onoga što je bilo 'prosvjetljenje' velikog Bude. Ono što je sjalo pred ljudima u Indiji, što je tamo nekad pokretalo duhove i srca kao religija suosjećanja i ljubavi, kao veliki svjetonazor, i što i danas pruža duhovnu hranu velikom dijelu čovječanstva, ponovno se pojavilo u objavi pastira. Jer i to se trebalo ulijevati u objavu u Palestini. Ono što nam je prvi put rečeno u Evanđelju po Luki može se razumjeti samo ako - opet iz perspektive duhovno znanstvenog istraživanja - pogledamo što je Buda bio čovječanstvu i što je Budino otkrivenje zapravo postiglo tijekom ljudskog razvoja. Sljedeće nam mora biti jasno.
Kad se Buda pojavio na Dalekom istoku pet ili šest stoljeća prije naše ere, u njemu se pojavila individualnost koja se mnogo puta reinkarnirala i koja je kroz svoje brojne inkarnacije napredovala do visoke razine razvoja. Buda je mogao postati ono što je bio, samo zato što je u svojim prethodnim inkarnacijama već postigao visoku, visoku razinu razvoja u najvišem smislu te riječi. Razina razvoja bića u kozmosu koju je Buda postigao naziva se, u orijentalnom smislu, 'Bodhisattva'. Priroda Bodhisattvi već je bila raspravljana - barem s nekim od vas - iz različitih perspektiva. U ciklusu 'Duhovne hijerarhije i njihov odraz u fizičkom svijetu', Düsseldorf, travanj 1909, pokazao sam kako se Bodhisattve odnose prema cjelokupnom kozmičkom razvoju; u Münchenu, u ciklusu predavanja 'Orijent u svijetlu Okcidenta' u kolovozu 1909, mogao sam to istaknuti iz drugačije perspektive. Danas će priroda Bodhisattvi biti ispitana iz još jedne perspektive. Postupno ćete pronaći sklad između ovih pojedinačnih istina.
Onaj tko je postao Buda prvo je morao biti Bodhisattva. Bodhisattva je stoga bila prethodna faza individualnog razvoja prema biti Buda. Sada razmotrimo prirodu Bodhisattvi iz perspektive čovjekove evolucije. Možemo je razumjeti samo ako evoluciju ispitamo iz perspektive znanosti duha.
Ono što ljudi mogu učiniti u nekom vremenu, ono koje sposobnosti razviju, nije oduvijek postojalo. To je samo kratkovidna perspektiva, nesposobna vidjeti dalje od vlastitog doba, vjerovati da su iste sposobnosti koje ljudi danas posjeduju već bile prisutne u pretpovijesno doba. Ljudske sposobnosti, ono što ljudi mogu postići, znati i učiniti, mijenja se od doba do doba. Danas su ljudske sposobnosti toliko razvijene da ljudi mogu, takoreći, prepoznati ovo ili ono vlastitim razumom, da s pravom mogu reći: ja percipiram ovu ili onu istinu svojim razumijevanjem, svojim razumom; mogu prepoznati što je moralno i nemoralno, što je logično ili nelogično u određenom pogledu. Ali čovjek bi pogriješio kad bi vjerovao da su te sposobnosti, razlikovanja logičnog od nelogičnog ili moralnog od nemoralnog, oduvijek bile inherentne ljudskoj prirodi. One su tek došle, razvile se postupno. Ono što je čovjek danas sposoban postići vlastitim sposobnostima, morao je naučiti - poput djeteta od oca i majke ili svog učitelja - od bića koja su, iako su također utjelovljena među ljudskim bićima, bila više razvijena kroz svoje duhovne sposobnosti, i koja su u misterijima, mogla komunicirati s duhovnim bićima koja su bila iznad njih, s božanskim duhovnim bićima.
Takve osobe, koje su doista bile utjelovljene u fizičkom tijelu, ali su bile sposobne komunicirati
s višim, ne fizički utjelovljenim individualnostima, oduvijek su postojale. Naprimjer, prije nego što su ljudi, postigli dar logičkog razmišljanja, putem kojeg i sami danas mogu logički razmišljati, morali su slušati određene učitelje. Ti učitelji nisu mogli logički razmišljati kroz određene sposobnosti razvijene u fizičkom tijelu, već samo kroz svoju povezanost s božanskim duhovnim bićima u višim oblastima u misterijima. Takvi učitelji, koji su podučavali logiku i moral iz objava koje su primili iz viših svjetova, postojali su prije nego što su sami ljudi, po svojoj prirodi na Zemlji, bili sposobni logički razmišljati ili otkrivati moral. Određena kategorija takvih bića, koja su doista utjelovljena u fizičkom tijelu, ali koja komuniciraju s božanskim duhovnim bićima kako bi ono što od njih nauče mogli prenijeti ljudima, su Bodhisattve. Oni su stoga bića utjelovljena u ljudskom tijelu, čije se sposobnosti protežu do zajedništva s božanskim duhovnim bićima.
I prije nego što je Buda postao 'Buda', bio je Bodhisattva, odnosno pojedinac koji je mogao komunicirati s višim, božanskim duhovnim bićima u misterijima. Jedno takvo biće, kao Bodhisattva, jednom je primilo određenu misiju, specifičan zadatak u višem svijetu, u davnim vremenima razvoja Zemlje, i ostaje predano toj misiji.
Ako ovo primijenimo na Budu, moramo reći: kao Bodhisattva, imao je specifičan zadatak. Kad je Zemlja još bila u ranijim fazama razvoja, prije atlantskog i lemurijskog razdoblja, biće koje se utjelovilo kao Buda u šestom stoljeću prije Krista dobilo je specifičan zadatak. Taj je zadatak ostao isti. Kroz sva vremena morao je raditi iz epohe u epohu, uvijek prenoseći zemljinom razvoju onoliko koliko je Zemlja mogla apsorbirati snagom svog bića. Za svako takvo biće - to jest, za svakog Bodhisattvu - postoji vrijeme kada, takoreći, s misijom koju je primio u praiskonskim vremenima, doseže određenu točku gdje ono što je mogao izliti u čovječanstvo odozgo, može postati vlastita sposobnost ljudi. Jer ono što je sada ljudska sposobnost, prije je bila sposobnost božanskih duhovnih bića, a Bodhisattve su to spustile čovječanstvu s duhovnih visina. Takav duhovni misionar tako doseže točku u kojoj može sebi reći: ispunio sam svoju misiju; ljudima je sada dano ono što je bilo pripremano kroz mnoga, mnoga stoljeća. Došavši do takve točke, Bodhisattva može postati Buda. To jest, dolazi trenutak u vremenu kada se, kao biće s misijom koju smo upravo okarakterizirali, više ne treba utjeloviti u fizičkom ljudskom tijelu, kada se posljednji put utjelovi u takvom fizičkom tijelu i zatim se više ne treba utjeloviti kao takvo biće s misijom. Za Budu je takva točka u vremenu došla. Ono što je prije radio, stalno ga je iznova vodilo na Zemlju. Ali u vrijeme kada je bio prosvijetljen kao Buda, za njega se dogodila konačna inkarnacija kao Bodhisattve. Ušao je u ljudsko tijelo, koje je do visokog stupnja razvilo sposobnosti koje su se prije morale podučavati odozgo, i koje su sada postupno trebale postati njegove vlastite ljudske sposobnosti.
Ako je takav Bodhisattva, kroz svoj raniji razvoj, postigao takvo savršenstvo u ljudskom tijelu da može razviti kvalitete povezane s misijom Bodhisattve, tada se više ne treba inkarnirati. Tada lebdi u duhovnim oblastima, promičući i vodeći poslove ljudi, te odatle utječe na ljude. A ljudska bića tada imaju zadatak dalje razvijati ono što im je ranije dotjecalo s nebeskih visina i sebi reći: sada se moramo razvijati na takav način da razvijemo one sposobnosti koje po prvi put u potpunosti vidimo ostvarene u onoj inkarnaciji postignute kroz sposobnosti Bodhisattve i koje su se pojavile u Budi. I kako se biće koje je funkcioniralo kao Bodhisattva kroz epohe pojavljuje kao ljudsko biće, čak i kao potpuno individualno ljudsko biće, gdje je sve što je prije teklo s nebeskih visina apsorbirano u ljudsku prirodu, kako bi se u jednom ljudskom biću pokazalo što je Bodhisattva sposoban, to biće je 'Buda'. Buda je to također pokazao. Da se Bodhisattva ranije povukao iz svoje misije, čovječanstvo više ne bi moglo imati koristi od blagoslova onih sposobnosti koje su im dotjecale s visina. Ali nakon što je razvoj napredovao do točke u kojoj su te sposobnosti mogle biti prisutne u jednom biću na Zemlji, stvoren je i potencijal klice da ih čovječanstvo u budućnosti razvije u sebi. Dakle, individualnost koja se prethodno razvila kao Bodhisattva, i koja nije, sve dok je bila Bodhisattva, u potpunosti ušla u ljudski oblik, već je dosezala nebeske visine, potpuno se povlači u ljudsko biće, tako da je u potpunosti obuhvaćena ovom inkarnacijom. Ali onda se ponovno povlači. Jer sada - s ovom inkarnacijom kao Bude - čovječanstvu je dan određeni kvantum otkrivenja koja će se sada nastaviti razvijati unutar samog čovječanstva. Stoga, nakon što postane Buda, biće Bodhisattve može se povući sa Zemlje do određenih duhovnih visina, može tamo ostati i može nastaviti poslove ljudi voditi odatle, gdje ga samo određena sposobnost vidovitosti može percipirati.
Koji je bio zadatak te divne, moćne, velike individualnosti koju u svakodnevnom životu nazivaju Budom? Ako zaista želimo razumjeti zadatak, misiju ovog Bude u smislu istinske ezoterije, moramo reći sljedeće. Sva kognitivna sposobnost ljudi razvijala se postupno. Više smo puta istaknuli kako je u atlantskom razdoblju veliki dio čovječanstva bio sposoban vidovito zaviriti u duhovne svjetove, a rekli smo da su određeni ostaci drevne vidovitosti još uvijek postojali u post atlantskom razdoblju. Kad bismo se iz atlantskog razdoblja spustili u drevno indijsko, drevno perzijsko, egipatsko kaldejsko, pa čak i u grčko latinsko razdoblje, pronašli bismo brojne ljude, daleko više nego se to danas može sanjati, koji su posjedovali nasljeđe te drevne vidovitosti, kojima je astralna razina bila otvorena, koji su zavirivali u skrivene dubine egzistencije. Čak i u grčko-latinskom razdoblju, viđenje čovjekova eterskog tijela bilo je sasvim uobičajeno za veliki dio čovječanstva, posebno glave okružene tim eterskim oblakom, koji se, međutim, postupno, potpuno sakrio unutar glave.
Ali čovječanstvo se moralo uzdići od tog znanja koje je postupno cijelo postalo osjetilno znanje, do znanja stečenog putem vanjskih osjetila i putem duhovnih sposobnosti usmjerenih prema vanjskim osjetilima. Čovječanstvo se moralo postupno, takoreći, potpuno izvući iz duhovnog svijeta i ući u puko osjetilno promatranje, u racionalno, logičko razmišljanje. Čovječanstvo se postupno moralo uzdići do ovog nevidovitog znanja, jer je bilo potrebno proći kroz njega kako bi se u budućnosti ponovno postigla vidovitost, ali tada sjedinjeno s onim što se steklo putem osjetilnog i intelektualnog znanja.
U ovom vremenu živimo u sadašnjosti. Osvrćemo se na prošlost u kojoj je čovječanstvo bilo vidovito i gledamo u budućnost u kojoj će ljudi ponovno biti vidoviti. U međuvremenu, međutim, većina ljudi ovisi o onome što percipiraju svojim osjetilima i shvaćaju svojim intelektom i razumom. Svakako postoji određena razina osjetilne percepcije te intelektualnog i racionalnog znanja. Međutim, postoje stupnjevi znanja. Jedna osoba, u određenoj inkarnaciji svoje zemaljske egzistencije, živi na način da malo razumije što je moral, da razvija malo suosjećanja za svoje bližnje: nazivamo je osobom na niskoj moralnoj razini. Ili druga živi na način da su joj intelektualne moći slabo razvijene: nazivamo je osobom na niskoj intelektualnoj razini. Znamo, međutim, da se te intelektualne moći spoznaje mogu uzdići na visoku razinu. Od osobe koja je malo moralna i intelektualna, do osobe koju nazivamo 'moralnim genijem' u Fichteovom smislu, koja se razvila do najviše moralne imaginacije, imamo sve moguće međufaze; i znamo da se do ove visine ljudskog savršenstva za sadašnjost, možemo razviti bez vidovitosti, samo kroz usavršavanje moći dostupnih običnim ljudima. Ove stupnjeve čovječanstvo je moralo dosegnuti tijelom evolucije Zemlje. Ono što čovječanstvo danas već do određene mjere prepoznaje kroz vlastitu inteligenciju, a također i ono što postiže kroz vlastitu moralnu snagu, naime, da treba imati suosjećanja za patnju i bol drugih, nešto je što primitivni čovjek nije mogao postići sam. Danas se može reći da se zdravi moralni osjećaj čovjeka već uzdiže do ovog uvida, čak i bez vidovitosti, a ljudi će se sve više uzdizati do uvida da je suosjećanje najviša vrlina i da čovječanstvo ne može napredovati bez ljubavi. Može se reći: čovjekov smisao za moral to danas može prepoznati i to će nastaviti rasti. Ali treba se osvrnuti na vremena kada je smisao za moral bio takav da to sam nije mogao prepoznati.
Bila su vremena, kada ljudi nikako nisu mogli shvatiti sami, da suosjećanje i ljubav mogu biti dio najvišeg razvoja ljudske duše. Stoga su se duhovna bića, poput Bodhisattvi, morala utjeloviti u ljudskom obliku. Primala su objave iz viših svjetova o aktivnoj moći suosjećanja i aktivnoj moći ljubavi, te su ljudima mogli reći kako bi se trebali ponašati sa suosjećanjem i ljubavi, jer ljudi još nisu bili dovoljno zreli da to sami shvate. Ono što ljudi danas sami prepoznaju kao uzvišenu vrlinu suosjećanja i ljubavi, do koje se uzdiže moralni smisao, moralo se podučavati s nebeskih visina, kroz epohe i epohe. A učitelj ljubavi i suosjećanja u tim vremenima, kada ljudi sami još nisu posjedovali uvid u prirodu suosjećanja i ljubavi, bio je Bodhisattva koji se kasnije posljednji put utjelovio u Gautama Budi.
Dakle, Buda je prethodno bio Bodhisattva, učitelj ljubavi i suosjećanja i svega što je s njima povezano. Ostao je takav kroz te karakterizirane epohe u kojima su ljudi još uvijek bili po prirodi vidoviti do određene mjere. Utjelovljivao se kao Bodhisattva u takvim vidovitim ljudskim tijelima. A kada se zatim utjelovio kao Buda i vidovito zavirio u te ranije inkarnacije - od inkarnacije do inkarnacije - mogao je opisati kako se nutrina duše osjećala kada je provirila u dubine egzistencije skrivene iza osjetilnih pojava. Tu sposobnost je posjedovao u svojim ranijim inkarnacijama, i s tom sposobnošću je rođen u Sakya lozi, iz koje je došao Gautamin otac, Suddhodana. U vrijeme kada se Gautama Buddha rodio, još je uvijek bio Bodhisattva. To jest, pojavio se kao biće u koje se razvio u svojim prethodnim inkarnacijama. Onaj koji se obično naziva Budom rođen je preko svog oca, Suddhodane, i majke, Mayadevi, kao Bodhisattva. Ali budući da je rođen kao Bodhisattva, već kao dijete je posjedovao visok stupanj vidovitosti. Mogao je zaviriti u dubine egzistencije.
Mora nam biti jasno, da je tijekom ljudskog razvoja uvid u dubine egzistencije, poprimao sasvim posebne oblike. Misija razvoja ljudi na Zemlji bila je postupno dopustiti da se dar stare, prigušene vidovitosti, povuče; i ono što je ostalo kao nasljeđe te stare vidovitosti, stoga nisu bili najbolji dijelovi te vidovitosti. Ti najbolji dijelovi su prvi izgubljeni. Ono što je ostalo, bio je u mnogim slučajevima, nizak uvid u astralni svijet; to je upravo bio uvid u one demonske sile koje, kroz porive i strasti, vuku ljudska bića u nižu sferu. Kroz inicijaciju, doista možemo zaviriti u duhovni svijet i vidjeti sile i bića povezana s najljepšim mislima i osjećajima ljudi; ali također vidimo one duhovne moći koje leže iza divljih strasti, iza divlje osjetilnosti, i proždirućeg egoizma. Ono što je u širem krugu sačuvano za čovječanstvo - ne među iniciranima, već među većinom ljudi - upravo je vizija tih divljih demonskih sila koje leže iza niskih ljudskih strasti. Svatko tko uopće može zaviriti u duhovni svijet, naravno, može sve to i sam vidjeti. To ovisi o razvoju ljudskih sposobnosti. Čovjek ne može postići jedno bez drugog.
Kao Bodhisattva, Buda se prirodno morao utjeloviti u ljudskom tijelu organiziranom kako su ljudska tijela bila u to vrijeme, tijelu koje mu je dalo sposobnost da duboko zaviri u astralne dubine egzistencije. Čak i kao dijete, bio je sposoban vidjeti sve astralne sile koje leže u osnovi divljih, burnih strasti, koje leže u osnovi proždiruće, pohlepne osjetilnosti. Bio je zaštićen od viđenja vanjskog svijeta u njegovoj fizičkoj pokvarenosti, muci i boli. Osamljen u palači, zaštićen od svega, bio je razmažen i mažen, jer su, na temelju prevladavajućih predrasuda, ljudi vjerovali da je to dužan prema svom statusu. Ali kroz ovu izolaciju, moć njegovog unutarnjeg pogleda postala je još jasnija. I dok je bio pažljivo čuvan, i sve što je podsjećalo na bolest i bol držalo se podalje od njega, u svojoj izolaciji, svoje duhovno oko držao je otvorenim za astralne slike. Astralne slike svega što može povući čovjeka dolje u obliku divljih strasti, vrtjele su se oko njega.
Svatko s duhovnim pogledom, svatko tko je sposoban pročitati Budinu biografiju, sačuvanu egzoterično, s istinskim ezoterizmom, osjetit će to kada mu se kaže ono što je upravo rečeno. Jer treba naglasiti: iz egzoteričnih izvještaja ne može se puno razumjeti, osim ako se ne prodre u ezoterične temelje. A ono što se najmanje može razumjeti iz egzoteričnih izvještaja jest Budin život. Mora se činiti doista čudnim kada orijentalisti i drugi koji proučavaju Budin život otkriju da je opisano da je Buda u svojoj palači bio okružen s 'četrdeset tisuća plesačica i osamdeset četiri tisuće žena'. Čak i današnje knjige, koje se mogu kupiti za nekoliko pfeninga, to bilježe; ali primjećuje se da pisci nisu nešto zapanjeni haremom od četrdeset tisuća plesačica i osamdeset četiri tisuće žena. Što to znači? Ljudi ne znaju, da se ovo odnosi na stvari koje je Buda doživio kroz astralni pogled, što se može izliti samo u ljudsko srce: kako od djetinjstva nadalje nije doživio patnju i bol koja se događala vani u fizičkom svijetu ljudi, jer je od početka bio zaštićen od toga, već je sve to vidio kao duhovne aktivnosti u duhovnom svijetu. Vidio je to jer je rođen u tijelu kakvo se moglo roditi od tada, i od samog početka bio je zaštićen, ojačan i uzdignut iznad svih strašnih iluzija koje su ga okruživale, jer se u svojim prethodnim inkarnacijama uzdigao do visine Bodhisattve. Ali budući da je živio kao individualnost Bodhisattve u ovoj inkarnaciji, bio je potaknut vidjeti ono na što je upućivala svaka pojedinačna slika ovog astralnog svijeta, kako ga je okruživala u palači. Svaka pojedinačna slika, takoreći, poticala ga je da vidi svijet, da napusti svoj zatvor, da tako kažem. To je bila pokretačka snaga u njegovoj duši. Jer kao Bodhisattva, u njemu je živjela uzvišena duhovna moć. Upravo ta duhovna moć koja je živjela u njemu, bila je povezana s misijom podučavanja čovječanstva punoj snazi suosjećanja i ljubavi, i svemu što je s njima povezano. Da bi to učinio, on je sam morao upoznati ljude u svijetu; morao ih je vidjeti u svijetu gdje bi mogli iskusiti učenje o suosjećanju i ljubavi, upravo u moralnom smislu. Morao je upoznati ljude u fizičkom svijetu. Morao se uzdići od Bodhisattve do Bude, čovjeka među ljudima. To je mogao učiniti samo ako se okrene od svih sposobnosti koje su mu ostale iz prethodnih inkarnacija, ako izađe na fizičku razinu živjeti među ljudima na način da unutar ljudi predstavlja model, ideal, uzor za razvoj tih jedinstvenih kvaliteta.
Da bi od Bodhisattve postao Buda u ovom smislu, prirodno su nužne međufaze razvoja. To se ne događa preko noći. Bio je prisiljen izaći iz kraljevske palače. I izvještaj nam govori da je, jednom kada je 'pobjegao' iz svog zatvora u palači, takoreći, vani pronašao starca, sijedog čovjeka. Do tada je bio okružen samo slikama mladosti; bio je naveden da vjeruje da postoji samo živahna snaga mladosti. Sada je u sijedom čovjeku spoznao ono što se na fizičkoj razini manifestira kao starost. Zatim je upoznao bolesnu osobu, i zatim je upoznao leš - to jest, smrt na fizičkoj razini. Sve se to pojavilo pred njegovom dušom, sada kada je mogao istinski promišljati fizičku razinu.
Vrlo karakteristično za ono što Buda zapravo jest, jest legenda, koja je ovdje opet istinitija od bilo koje vanjske znanosti: dok je napuštao kraljevsku palaču, tjerao ga je konj koji je bio toliko ožalošćen činjenicom da je sada želio napustiti sve u čemu se rodio, da je umro od tuga i zatim je kao duhovno biće prenesen u duhovni svijet. Ova slika izražava duboku istinu. Danas bih bio previše dug da detaljno objašnjavam zašto se konj koristi za predstavljanje ljudske duhovne moći. Samo podsjećam na Platona, koji govori o konju kojeg drži za uzde kada želi upotrijebiti sliku za određene ljudske sposobnosti koje su još uvijek dane odozgo, a koje nisu razvijene unutar ljudskog bića. Kada Buda napusti kraljevstvu palaču, ostavlja za sobom sposobnosti koje se nisu razvile iz same duše. Ostavlja ih u duhovnim svjetovima iz kojih su ga oduvijek vodile. To je naznačeno konjem koji umire od tuga kada ga napusti, a zatim je prenesen u duhovni svijet.
Ali samo postupno, Buda može postati ono što je trebao postati u svojoj posljednjoj inkarnaciji na Zemlji. Prvo mora naučiti na fizičkoj razini ono što je, kao Bodhisattva, naučio samo kroz duhovnu kontemplaciju. Tamo prvo susreće dva učitelja. Jedan je predstavnik drevnog indijskog svjetonazora poznatog kao Sankhya filozofija, a drugi je predstavnik filozofije joge. Buda upoznaje ovo dvoje i udubljuje se u ono što mu oni nude. Živi u tome. Jer bez obzira koliko je neko visoko biće, prvo mora pronaći put u vanjski svijet, u ono što je čovječanstvo postiglo. Čak i ako Bodhisattva to može brže naučiti, ipak mora naučiti. Bodhisattva, koji je živio oko pet ili šest stoljeća prije naše ere, da se rodio danas - dakle, kada djeca uče u školama - prvo bi morao uhvatiti korak s onim što se u međuvremenu dogodilo na Zemlji, dok je živio u visinama neba. Dakle, i Buda je morao naučiti što se dogodilo od njegove posljednje inkarnacije.
I od jednog učitelja je naučio filozofiju Sankhye, a filozofiju Yoge od drugog. Tamo je uspio steći svoj prvi uvid u svjetonazore koji su mnogima u to vrijeme rješavali zagonetke života, i uspio je naučiti kako je to za dušu koja dopusti tim svjetonazorima da rade na njoj.
U filozofiji Sankhye uspio je upiti suptilni, logički filozofski pogled na svijet. Ali što se u njega više uranjao, to ga je manje zadovoljavao. Na kraju je postao kao ispreden, bez vitalnosti. Osjećao je da resurse za ono što je morao učiniti mora crpiti negdje drugdje nego što je ova filozofija Sankhya.
Druga je bila filozofija joge Patanjalija, koja je tražila vezu s božanskim kroz određene unutarnje duševne procese. Stoga se i on uronio u filozofiju joge, upio je, i učinio dijelom svog bića. Ali i ona ga je ostavila nezadovoljnim, jer je shvatio da je to nešto što se prenosilo iz davnina; a ljudima su trebale različite sposobnosti; morali su u sebi postići moralni razvoj. Nakon što je Buda ispitao filozofiju joge u vlastitoj duši, vidio je da ona ne može biti izvor za njegovu misiju u to vrijeme.
Tada je došao u društvo petorice pustinjaka. Oni su tajne egzistencije nastojali dosegnuti kroz najstrožu samodisciplinu, kroz poricanje i odricanje. Buda je također pokušao taj put, ali je zaključio da to ne može biti izvor za njegovu misiju u ovom trenutku. Neko je vrijeme podnosio sva odricanja i umrtvljenja koja su podnosili redovnici. Postio je poput njih kako bi uklonio pohlepu iz života i time prizvao dublje moći koje se pojavljuju upravo kada je tijelo oslabljeno postom, a koje tada brzo vode iz dubina čovjekova tijela u duhovni svijet. Ali upravo zato što je Buda dosegao svoj stupanj razvoja, prepoznao je uzaludnost ovog umrtvljivanja, odricanja i posta. Budući da je bio Bodhisattva, kroz svoj razvoj u prethodnim inkarnacijama, uspio je dovesti ovo ljudsko tijelo tog vremena do najviše razine razvoja koju je ljudsko biće u to vrijeme moglo postići. Stoga je Buda i mogao iskusiti ono što čovjek mora iskusiti kada korača ovim putem do duhovnih visina.
Svatko tko napreduje do određene razine Sankhya ili Yoga filozofije, a da nije razvio ono što je Buda prethodno iskusio, svatko tko se želi uzdići do čistih visina božanskog duha kroz logičko razmišljanje, a da prethodno nije postigao moral u Budinom smislu, suočava se s iskušenjem koje je Buda iskusio, a koje nam se pokazuje kao iskušenje demona Mara. Tada osoba dolazi do točke u kojoj prevladavaju svi demoni ponosa, taštine i ambicije. Buda je to naučio. Lik Mare, taštine i ambicije, stajao je pred njim. Ali budući da je bio na toj visokoj razini Bodhisattve, prepoznao ga je i bio je imun na njega. I znao je kako si reći: ako se ljudi nastave dalje razvijati starim putem, bez novog poticaja u učenju o suosjećanju i ljubavi, bez primanja ovog samoodrživog moralnog smisla, onda, budući da nisu svi Bodhisattve, moraju podleći ovom demonu Mari, koji u njihove duše ulijeva svakakve sile ponosa i taštine. To je ono što je Buda iskusio u sebi dok je istraživao filozofije Sankhye i Yoge, do njihovih konačnih zaključaka.
Ali onda, kad je bio s redovnicima, imao je još jedno iskustvo. Tamo je svjedočio demonu kako uzima drugi oblik, onaj koji je karakteriziran time što ljudima pokazuje svakakva vanjska fizička posjedovanja, takoreći, 'carstvo svijeta i njegovu slavu', kako bi ih odvratio od duhovnog svijeta. Buda je iskusio da čovjek pada u ovo iskušenje na putu poniženja, upravo kada se suočio s demonom Marom i on mu rekao: 'Nemoj biti u iskušenju da napustiš sve što si imao kao kraljev sin; vrati se u kraljevsku palaču!'. Drugi bi podlegao onome što mu je otkriveno, ali Buda je dovoljno napredovao da prozre zavodnika. Mogao je iskusiti što bi zadesilo čovječanstvo ako nastavi živjeti kao prije, i pokuša se uzdići u duhovno carstvo samo postom i gladovanjem. On sam je bio imun na to i stoga je mogao ukazati ljudima na veliku opasnost do koje bi došlo ako bi ljudi, bez jakog temelja u vlastitom moralnom smislu, pokušali prodrijeti u duhovni svijet isključivo postom i vanjskim sredstvima.
Dakle, Buda je, kao Bodhisattva, napredovao do te dvije granične točke ljudskog razvoja koje bi čovjek, upravo zato što nije Bodhisattva, trebao u potpunosti izbjegavati. Prevedeno na obični ljudski jezik, možemo reći: najviše znanje je slava, najviše znanje je ljepota, ali tom znanju pristupite čistim srcem, plemenitim umom, pročišćenim duhom, inače će vas svladati vrag arogancije, taštine i ambicije. - A drugo učenje je: ne pokušavajte ući u duhovni svijet ni na koji vanjski način, kroz odricanje ili post, prije nego što ste na odgovarajući način pročistili svoj moralni smisao, inače će vam se zavodnik približiti s druge strane. - To su dva učenja, koja nas u naše vrijeme obasjavaju od Bude. Dakle, Buda, dok je još bio Bodhisattva, govori nam što je eminentni dio njegove misije. Jer donijeti ovaj moralni smisao ljudima u vrijeme kada ljudi još nisu bili sposobni razviti ga iz svojih srca, uvijek je bila njegova misija. Stoga je, kada je prepoznao opasnost asketizma za ljude, napustio pet pustinjaka, i otišao tamo gdje je, u unutarnjoj kontemplaciji, primjerenoj našem vremenu, u onim sposobnostima ljudske prirode koje se mogu razviti bez stare vidovitosti, bez onoga što je predano kao nasljeđe iz ranijih vremena, mogao postići najviše što će čovječanstvo ikada moći postići upravo kroz te sposobnosti.
Pod Bodhi drvetom, u dvadeset devetoj godini svoj života, nakon što je Buda napustio put jednostranog asketizma, sinule su mu velike istine koje se pojavljuju u sedam dana kontemplacije, istine koje se pojavljuju kada u tihoj, unutarnjoj kontemplaciji traži ono što mu mogu pružiti njegove sadašnje ljudske sposobnosti. Tada je shvatio velika učenja koja je podučavao u takozvane Četiri istine, i veliko učenje suosjećanja i ljubavi koje je podučavao u Osmostrukom putu. S tim Budinim učenjima morat ćemo se pozabaviti kasnije. Danas ćemo se zadovoljiti jednostavnom izjavom da su ta učenja parafraza moralnog značenja najčišćeg učenja suosjećanja i ljubavi. Pojavila su se u ono vrijeme kada se, pod Bodhi drvetom, indijski Bodhisattva transformirao iz Bodhisattve u Budu. U to vrijeme, učenja suosjećanja i ljubavi su se prvi put pojavila u čovječanstvu kao jedinstvena ljudska sposobnost, i od tada su ta učenja suosjećanja i ljubavi ljudi mogli razviti iz sebe. To je bitno. Stoga je Buda neposredno prije smrti rekao svojim bliskim učenicima: "Ne tugujte što vas Učitelj napušta. Ostavljam vam nešto. Ostavljam vam zakon mudrosti i zakon discipline; oni će vam u budućnosti zamijeniti Učitelja." - To ne znači ništa drugo nego: do sada vas je Bodhisattva učio onome što je u tome izraženo; sada, nakon što je postigao svoju inkarnaciju na Zemlji, može se povući. Jer će čovječanstvo u svoje srce usaditi ono što ga je prethodno naučio Bodhisattva i moći će to razviti iz vlastitog srca kao religiju suosjećanja i ljubavi. - To se dogodilo kada je u drevnoj Indiji Bodhisattva postao Buda kroz sedam dana unutarnje kontemplacije. To je ono što je mogao podučavati, u različitim oblicima, učenike oko sebe. Oblicima u koje je to uokvirio, bavit ćemo se kasnije.
Danas se moramo osvrnuti na ono što se dogodilo šest stoljeća prije naše ere, jer ako ne bismo pratili razvoj od događaja u Palestini do propovijedi u Benaresu koristeći Akaša kroniku, ne bismo razumjeli put kršćanstva, a prije svega, ne bismo razumjeli onoga koji je tako eminentno opisao taj put: pisca Evanđelja po Luki. Budući da je Bodhisattva postao Buda, više se nije trebao vraćati na Zemlju; od tada je bio duhovno biće, lebdeći u duhovnim svjetovima i odatle sposoban intervenirati u svemu što se događa na Zemlji. I dok se pripremao najvažniji događaj na Zemlji, a pastiri bili na polju, pojavila im se individualnost s duhovnih visina i najavila ono što je upravo opisano u Evanđelju po Luki: I 'nebeske vojske' dođoše anđelu. Tko je to bio?
Ono što se ovdje na slici suočilo s pastirima bio je preobraženi Buda, Bodhisattva iz davnih vremena, biće u svom duhovnom obliku koje je tisućljećima ljudima nosilo poruku ljubavi i suosjećanja. Sada, nakon što je završio svoju posljednju inkarnaciju na Zemlji, vinuo se u duhovne visine i ukazao se pastirima u nebeskim visinama uz anđela koji im je predvidio događaj u Palestini.
To nas uči duhovno istraživanje. Pokazuje nam preobraženog Bodhisattvu iz davnih vremena, kako lebdi iznad pastira. Da, dogodilo se ovako - to nas uči Akaša istraživanje - da se u Palestini, u 'Davidovu gradu', rodilo dijete roditeljima koji su potjecali iz svećeničke loze Davidove kuće. Ovo dijete - ovo izričito spominjem - rođeno roditeljima koji su, barem prema ocu, potjecali iz svećeničke loze Davidove kuće, ovo dijete bilo je predodređeno da od rođenja bude osvijetljeno i osnaženo onim što je Buda mogao zračiti nakon što je uzdignut do duhovnih visina. Tako, s pastirima gledamo u jasle u kojima se rodio Isus iz Nazareta, kako ga obično zovu; gledamo i od početka vidimo aureolu iznad dojenčeta, i znamo da je u toj slici izražena moć Bodhisattve, koji je postao Buda, moć koja je tekla čovječanstvu i koja je sada na čovječanstvo djelovala iz duhovnih visina, i napravila svoje najveće djelo kada je zasjala na betlehemskom djetetu, tako da je ono moglo na odgovarajući način zauzeti svoje mjesto u razvoju čovječanstva.
U to vrijeme, kada se ova individualnost, koja je sada svom snagom zračila iz duhovnih visina na ovo dijete Davidovih roditelja, rodila u drevnoj Indiji - to jest, kada se Buda rodio kao Bodhisattva, jedan mudrac je ugledao punu moć onoga što smo danas opisali. I ono što je prvo ugledao u duhovnim svjetovima potaknulo je mudraca - njegovo ime bilo je Asita - da uđe u kraljevsku palaču i potraži Bodhisattva dijete. Kada je ugledao dijete, predvidio je njegovu moćnu misiju kao Bude. Na očev užas, Asita je predvidio da dijete neće vladati očevim kraljevstvom, već da će postati Buda. Ali tada je počeo plakati; a kada su ga pitali čeka li dijete neka nesreća, Asita je odgovorio: "Ne! Plačem jer sam toliko star da neću doživjeti dan kada će ovaj spasitelj, Bodhisattva, hodati Zemljom kao Buda!" Asita nije doživio da vidi Bidhisattvu kako postaje Buda, pa je njegov plač bio potpuno opravdan iz njegove tadašnje perspektive. - Taj Asita, koji je Bodhisattvu vidio samo kao dijete u Suddhodaninoj palači, ponovno se rodio kao osoba opisana u Lukinom evanđelju kao Simeon na 'Predstavljanju u hramu' (Luka 2,25-35). Simeon, kaže Lukino evanđelje, bio je 'nadahnut duhom' kada mu je dijete dovedeno. To je bio isti čovjek koji je, kao Asita, nekoć plakao jer više nije mogao doživjeti kako Bodhisattva postaje Buda, u svojoj prethodnoj inkarnaciji. Sada mu je bila sudbina da iskusi daljnji stupanj razvoja ove individualnosti. I budući da je u to vrijeme bio 'nadahnut duhom', mogao je vidjeti aureolu preobraženog Bodhisattve iznad malog Isusa iz Davidove loze na prikazu djeteta u hramu. Tada je rekao sebi: sada više ne moraš plakati; ono što tada nisi vidio, sada vidiš, sada vidiš svog Spasitelja preobraženog nad ovim malim djetetom: "Gospodine, pusti svog slugu da umre u miru".