.- Deseto predavanje, Basel, 26. rujna 1909.
Učenje o reinkarnaciji i karmi, i kršćanstvo. Dvije vrste drevne inicijacije, Jona i Solomon. Krist princip i nova vrsta inicijacije. Događaj Golgote kao događaj izveden na vanjskom planu svjetske povijesti inicijacije.
Ono na što ćemo se danas usredotočiti jest dovođenje raznih uvida koje smo stekli posljednjih dana do vrhunca svega, kako nam to izgleda kroz duhovno istraživanje, posebno u svjetlu Evanđelja po Luki - tog vrhunca koji nazivamo otajstvo Golgote.
Jučer smo pokušali slikovito opisati što se zapravo dogodilo u toj točki ljudske evolucije kada je Krist tri godine hodao Zemljom, a na prethodnim predavanjima pokušali smo okarakterizirati kako se taj događaj mogao dogoditi kroz spajanje duhovnih struja koje smo razmatrali. Pisac Evanđelja po Luki, posebno, divno karakterizira cijelu misiju Krista Isusa na Zemlji, ako ono što on opisuje možemo sagledati u svjetlu uvida dobivenih iz Akaša kronike.
Netko bi se sada mogao zapitati: kako je moguće, s obzirom na to da je budistički tok misli tako organski isprepleten s kršćanskim učenjem, da unutar kršćanskog učenja nema aluzija na veliki zakon karme, na ono uravnoteženje koje se događa tijekom pojedinačnih inkarnacija osobe? Međutim, bilo bi pogrešno vjerovati da ono što bismo trebali prepoznati kroz zakon karme nije sadržano i u propovijedi Evanđelja po Luki. Jest. Ali mora nam biti jasno, ako to želimo ispravno shvatiti, da su potrebe ljudskih duša u različitim vremenima doista različite, i da veliki misionari razvoja svijeta nisu uvijek zaduženi da ljudima daju apsolutnu istinu u apstraktnom obliku. Jer ljudi u različitim fazama razvoja ne bi razumjeli takvu apstrakciju; radije, veliki misionari moraju ljudima govoriti na takav način da prime ono što je ispravno u njihovom odgovarajućem dobu. U onome što je čovječanstvo primilo pod utjecajem velikog Bude sadržana je sva mudrost koja, u kombinaciji s učenjima suosjećanja i ljubavi te formuliranjem tih učenja u Osmostrukom putu, može dovesti do razumijevanja mudrosti učenja o karmi. A to znači: ne tražite sve u ljudskoj duši, što vodi do učenja o karmi i srodnog učenja o reinkarnaciji, ako se, polazeći od toga, ne dođe do ovoga učenja.
Jučer je opisano kako će, tri tisuće godina nakon našeg vremena, veliki dio čovječanstva napredovati do točke, u kojoj može izvući učenje Osmostrukog puta i time - kako danas možemo dodati - i učenje karme i reinkarnacije, iz sebe samih. Međutim, to se mora dogoditi postupno, vrlo sporo. Jer kao što biljka ne može odmah razviti cvijet nakon što smo sjeme posadili u zemlju, već se, prema nuždi, mora razvijali list po list, tako je nužno da duhovni razvoj kroz koji prolazi čovječanstvo ide od faze do faze, i da se prava stvar pojavi u pravo vrijeme. Tko god, prožet sposobnostima koje znanost duha može dati, danas zaroni u vlastitu dušu, otkrit će da je učenje karme i reinkarnacije nužno učenje. Ali imajte na umu da taj razvoj nije slučajan; da je doista slučaj da su tek u našem vremenu duše ponovno sazrele da u sebi pronađu ono što se naziva učenjem karme i reinkarnacije. Ne bi bilo koristi da je to učenje egzoterično proglašeno nekoliko stoljeća ranije, i da ne bi bilo dobro za razvoj čovječanstva, da je ono što je sada predmet znanosti duha, za čime ljudske duše žude i što je povezano s istraživanjem dubina evanđelja, bilo otvoreno proglašeno čovječanstvu prije nekoliko stoljeća. Da bi se to dogodilo, bilo je potrebno da duše ljudi žude za tim i razviju sposobnost da apsorbiraju učenje karme i reinkarnacije. Bilo je potrebno da su te duše već prošle kroz prethodne inkarnacije, uključujući i one iz post-kršćanskog doba, i iskusile ono što su doživjele prije nego što su spremne primiti učenje karme i reinkarnacije. Da se učenje o karmi i reinkarnaciji proglasilo tako otvoreno u prvim stoljećima kršćanstva kao što se to čini danas, to bi značilo zahtijevati od razvoja ljudi, isto ono kao kada bi zahtijevali da cvijet raste izravno iz biljke umjesto zelenog lista.
Dakle, čovječanstvo je tek sada sazrelo da u potpunosti shvati duhovni sadržaj učenja karme i reinkarnacije. Stoga uopće ne čudi da mnogo toga što je iz evanđelja predano čovječanstvu tijekom stoljeća, zapravo predstavlja potpuno lažnu sliku kršćanstva. Evanđelja su, u određenom smislu, čovječanstvu dana prerano, i tek sada čovječanstvo sazrijeva da u svojoj duši razvije sve sposobnosti koje mogu dovesti do razumijevanja onoga što je uistinu sadržano u evanđeljima. Bilo je apsolutno nužno da ono što je Krist Isus propovijedao, uzme u obzir tadašnje stanje, tadašnje stanje ljudskih duša; tako da se reinkarnacija i karma nisu podučavale u apstraktnim učenjima, već da se dopusti da u ljudsku dušu teku osjećaji kroz koje su duše postupno sazrijevale da prime učenje o reinkarnaciji i karmi. To jest, u to vrijeme trebalo je reći ono što bi moglo postupno dovesti do razumijevanja učenja o karmi i reinkarnaciji, a ne sama učenja.
Jesu li Krist Isus i oni oko njega to rekli? Da bismo to razumjeli, moramo otvoriti Evanđelje po Luki i dopustiti mu da na pravi način uđe u naše duše. A ako dopustimo da uđe u naše duše s pravilnim razumijevanjem ovih stvari, tada ćemo pročitati kako se zakon karme mogao objaviti ljudima u to vrijeme.
"Blago vama siromašnima, jer vaše je kraljevstvo nebesko.
Blago vama koji sada gladujete, jer ćete se nasititi.
Blago vama koji sada plačete, jer ćete se smijati.
Blago vama kad vas ljudi mrze, kad vas odbacuju, vrijeđaju i ismijavaju vaše ime kao zlo, zbog Sina čovječjega.
Radujte se u taj dan i veselite se, jer je velika vaša nagrada u duhovnim svjetovima" (Luka 6,20-23).
Ovdje imamo učenje o ravnoteži, koje, bez ulaženja u apstraktne koncepte karme i reinkarnacije, nastoji usaditi u duše sigurnost osjećaja da će, tko god gladuje u bilo kojem području, doživjeti ravnotežu. Ti osjećaji morali su prožeti ljudsku dušu. A duše koje su tada živjele, u koje je to učenje u ovom obliku uliveno, bile su zrele tek, kada su se reinkarnirale, da učenje karme i reinkarnacije prime kao mudrost.
Dakle, u to vrijeme, u duše je moralo teći ono što je trebalo sazreti. Jer je svanula potpuno nova era, vrijeme u kojem se čovječanstvo, u punoj zrelosti, pripremalo razviti svoje 'Ja', svoju samosvijest. Dok su prije ljudi primali objave i doživljavali njihove učinke u astralnom, eterskom i fizičkom tijelu, sada je 'Ja' trebalo postati potpuno svjesno. Ali trebalo se postupno ispunjavati moćima koje je trebalo primiti. Samo jedno 'Ja' koje je u to vrijeme hodalo Zemljom, pripremljeno u svom fizičkom obliku, koje je kao natanski Isus utjelovilo individualnost Zaratustre u sebi, samo to 'Ja' je moglo ostvariti sveobuhvatni Krist princip u sebi. Drugi ljudi sada moraju postupno razvijati, slijedeći Krista, ono što je postojalo u toj jednoj osobnosti na Zemlji tri godine. Samo početni poticaj, sjeme, takoreći, mogao je Krist Isus usaditi u čovječanstvo u to vrijeme, i to sjeme sada mora postupno rasti i razvijati se. Za to je također bila osigurana mogućnost, kako bi se u prikladnim vremenima, unutar razvoja Zemlje mogle pojaviti one osobnosti koje bi mogle donijeti ono za što će čovječanstvo kasnije sazreti. Onaj koji se na Zemlji pojavio kao Krist, morao je osigurati da čovječanstvo odmah nakon njegove pojave primi poruku, na način na koji je može razumjeti; a također je morao osigurati pojedince koji će se kasnije pojaviti i koji će se brinuti za duše u duhovnom smislu dok sazrijevaju.
Način na koji se Krist pobrinuo za vremena koja su uslijedila nakon događaja na Golgoti opisuje nam pisac Evanđelja po Ivanu. Pokazuje nam kako je sam Krist u Lazaru uzdignuo onu individualnost koja je potom nastavila djelovati kao Ivan, i iz koje je proizašlo učenje u obliku opisanom u Evanđelju po Ivanu. Ali Krist se također morao pobrinuti za pojavu individualnosti u kasnijim vremenima, koja je, sasvim prikladno za daljnji razvoj, mogla unijeti u čovječanstvo ono za što će ljudi tek kasnije biti spremni. Međutim, da bi se to dogodilo, Krist je morao probuditi drugu individualnost. Kako se to dogodilo, vjerno nam opisuje pisac Evanđelja po Luki. Dok kaže da želi opisati što su imaginativni i inspirativni vidovnjaci tog vremena mogli reći o događaju u Palestini, on također ukazuje na ono što će jednog dana drugi poučavati; ali to će se poučavati tek u budućnosti. I kako bi nam opisao ovaj tajanstveni proces, pisac Evanđelja po Luki u svoj je izvještaj utkao i uskrsnuće (Luka 7,11-17). Ono što čitamo o 'uskrsnuću mladića u Nainu' sadrži tajnu kontinuiranog utjecaja kršćanstva. Dok su u iscjeljenju Jairove kćeri, koje sam barem ukratko spomenuo prekjučer, uključeni misteriji toliko duboki da Krist Isus sa sobom vodi samo nekoliko onih koji su svjedočili iscjeljenju, a zatim im daje upute da to ne smiju prepričavati, vidimo drugo uskrsnuće koje se odvija na takav način da se odmah prepričava. Jedno je bilo iscjeljenje koje je pretpostavljalo da onaj koji ga izvodi ima dubok uvid u procese fizičkog tijela. Drugi je bio uskrsnuće, inicijacija. Individualnost sadržana u tijelu mladića u Nainu trebala je proći kroz vrlo posebnu vrstu inicijacije.
Postoje različite vrste inicijacije. Jedna vrsta uključuje pojedinca, odmah nakon procesa inicijacije, kako ima uvid u više svjetove, kako svijetle u njemu, stječući uvid u procese i zakone duhovnih oblasti. Međutim, druga vrsta inicijacije, može se dogoditi na način da se u dušu u početku usađuje samo sjeme, koje zatim mora čekati još jednu inkarnaciju; tada to sjeme izbija i u sljedećoj inkarnaciji pojedinac postaje posvećenik u pravom smislu.
Takva je inicijacija izvršena na mladiću u Nainu. U to vrijeme, tijekom događaja u Palestini njegova se duša transformirala; još nije posjedovala svijest za uzdizanje u više svjetove. Tek u sljedećoj inkarnaciji počele su se razvijati moći koje su tada bile položene u ovu dušu. - Ovdje nije moguće na egzoteričnom predavanju spomenuti imena; može se samo istaknuti da se kasnije, u velikom vjerskom učitelju, probudila ta individualnost koju je Krist Isus probudio u mladiću u Nainu, te se na taj način kasnije mogao pojaviti novi učitelj kršćanstva s moćima koje su tada bile položene u njegovu dušu.
Tako je Krist osigurao da se kasnije može pojaviti individualnost koja će dalje razvijati kršćanstvo. I ta individualnost, probuđena u mladiću u Nainu, predodređena je da sve više prožima kršćanstvo učenjem o reinkarnaciji i karmi, da s kršćanstvom poveže ona učenja koja, kada je sam Krist hodao Zemljom, još nisu mogla biti proglašena učenjima mudrosti, jer su se prvo morala osjećajem usaditi u ljudske duše.
Doista, Krist Isus, također u duhu Lukinog evanđelja, dovoljno ističe kako je nešto sasvim novo, buđenje 'Ja,' ušlo u razvoj čovječanstva; on ističe - i to jednostavno treba znati pročitati - da ljudi prije nisu percipirali duhovni svijet kako struji u njihovo samosvjesno 'Ja', već da su imali taj duhovni element koji je strujao u njih, kroz njihova fizička, eterska i astralna tijela, i da je uvijek postojao određeni stupanj nesvjesnosti kada su božansko-duhovne sile tekle u ljude. To se sada trebalo promijeniti. Prije su ljudi, unutar struje u koju je Krist Isus bio izravno smješten, morali primiti Zakon Sinaja, koji se mogao obraćati samo astralnom tijelu. Čovječanstvu je dan na takav način da je u njemu djelovao, ali ne izravno iz sila njegova 'Ja'. Te su sile postale moguće tek u vrijeme Krista Isusa, jer su tek tada ljudi uopće počeli razvijati svijest o svojem 'Ja'. Krist Isus također aludira na to u Evanđelju po Luki, gdje govori o tome kako ljudi prvo moraju postati potpuno zreli kako bi u svoje duše primili potpuno novi princip; na to aludira kada govori u svom preteči Ivanu Krstitelju (Luka 7,18-35).
Kako je sam Krist gledao na ovu individualnost? Rekao je: Ivan je bio pozvan, prije pojave samoga Krista, da čovječanstvu u njegovom najčišćem, najplemenitijem obliku okarakterizira ono što je drevno proročko učenje, što je čisto i plemenito proizašlo iz davnih vremena. Ivana je, takoreći, vidio kao onoga koji je, kao posljednji, u njegovom najčišćem, najplemenitijem obliku iznio ono što je pripadalo davnim vremenima. 'Zakon i proroci' sežu do Ivana. Čovječanstvu je trebalo još jednom predstaviti što su drevna učenja i drevni sadržaj duše mogli ponuditi. Jer kako je taj drevni sadržaj duše morao funkcionirati u vremenima prije pojave Krist principa?
Ovdje imamo nešto što će jednog dana postati učenje moderne prirodne znanosti, ako dopusti da se i malo nadahne onim što je znanost duha ili teozofija, čak i ako joj to danas izgleda prilično neobično. Ovdje se moram osvrnuti na nešto čega se mogu samo ukratko dotaknuti, ali što će vam pokazati dubine u koje je znanost duha pozvana sjati, posebno u odnosu na prirodnu znanost. Ako pogledate oblast današnje prirodne znanosti i vidite kako ona, kroz ograničene mogućnosti ljudskog mišljenja, pokušava prodrijeti u misterije ljudske egzistencije, možete otkriti da interakcija muškog i ženskog embrija stvara cijelo ljudsko biće. Upravo je to temeljni cilj moderne prirodne znanosti: pokazati kako cijelo ljudsko biće nastaje iz interakcije muškog i ženskog embrija. Mikroskopija nastoji pomno odrediti u tvarima, koje karakteristike mogu potjecati od muških, a koje od ženskih zametnih stanica, i zadovoljna je kada vjeruje da može dokazati kako se ljudsko biće razvija iz interakcije muških i ženskih zametnih stanica. Ali sama prirodna znanost će biti prisiljena priznati, da je samo dio ljudske prirode određen interakcijom muškog i ženskog spola, i da je za moderne ljude u trenutnom razvojnom ciklusu doista slučaj, da čak i ako se s apsolutnom preciznošću zna što dolazi iz svakog spola, da se u pravilu time ne objašnjava cijelo ljudsko biće.
U svakom ljudskom biću postoji nešto što nije stimulirano zametkom, već nešto takoreći od djevičanskog rođenja, nešto što se u zametak ulijeva iz sasvim drugih oblasti. S ljudskim zametkom se ujedinjuje nešto što ne potječe od oca i majke, već mu pripada i predodređeno je za njega, ulijeva se u njegovo 'Ja' i može se pročistiti kad primi Krist princip. Ono što se ujedinjuje s Kristom tijekom ljudskog razvoja, rađa se djevičanski unutar čovjeka. I to je povezano - kako će prirodna znanost jednog dana prepoznati koristeći vlastite metode - s tim značajnim prijelazom koji se dogodio u vrijeme Krista Isusa. Prije toga, unutar osobe nije moglo postojati ništa što u nju nije ušlo kroz zametak. Događa se nešto što zaista mijenja razvoj 'Ja' tijekom vremena. Čovječanstvo se od tada promijenilo; međutim, mora postupno razvijati i usavršavati ono što je od tada dodano pukom zametku kroz asimilaciju Krist principa.
Tako se približavamo vrlo suptilnoj istini. I za one koji su upoznati s modernom znanošću, izvanredno je zanimljivo kako već postoje područja gdje su prirodoslovci, da tako kažemo, prisiljeni prepoznati da nešto u čovjeku ne potječe od zametka. Preduvjeti za to već su prisutni; jednostavno intelekt istraživača nije dovoljno napredan da ispravno prepozna ono što su sami otkrili svojim opažanjima i pokusima. Jer u onom što se objektivno događa u pokusima, djeluje mnogo više toga nego što to prepoznaje trenutna prirodna znanost. Prirodna znanost ne bi daleko dogurala kada bi bila prepuštena isključivo vještini istraživača. Dok ovaj ili onaj istraživač stoji u laboratoriju, klinici ili kabinetu, iza njih stoje sile koje usmjeravaju i vode svijet, dopuštajući da na površinu izađe ono što istraživač ne razumije i čega je samo alat. Stoga je potpuno točno da čak i objektivna istraživanja vode 'učitelji', odnosno više individualnosti. Međutim, stvari na koje se sada ukazuje obično se ne opažaju. Ali bit će opažene kada svjesne sposobnosti istraživača budu prožete onim što je duhovno učenje antropozofije.
Zbog ovoga što sam upravo opisao, dogodila se velika promjena u ljudskim sposobnostima od pojave Krista na Zemlji. Prije su ljudi mogli koristiti samo one sposobnosti koje su proizašle iz očinskog i majčinskog načela; samo one su se mogle razviti unutar ljudskog bića. Kada stojimo između rođenja i smrti, razvijamo sposobnosti, koje su iz fizičkog tijela, eterskog tijela i astralnog tijela. Prije vremena Krista Isusa, alati koje je čovjek koristio, trebali su se pripremati isključivo iz samog zametka; nakon toga dodano je ono što je djevičansko rođenje, ono što zametak uopće ne stimulira. To se, naravno, može uvelike iskvariti, ako je čovjek posvećen pukom materijalnom gledanju. Ali ako se preda toplini koja proizlazi iz Krist principa, tada se može pročistiti, i on zatim to nosi u sljedeće inkarnacije u sve višem i višem obliku.
Ono što je upravo rečeno, pretpostavlja da razumijemo da je u svim objavama koje su prethodile objavi Krista, bilo nešto vezano uz sposobnosti koje su proizašle iz loze koju je čovjek primio sa zametkom; i nadalje pretpostavlja, da moramo biti svjesni da se Krist Isus morao obraćati onim sposobnostima koje nemaju nikakve veze sa zametkom iz Zemlje, već se ujedinjuju sa zametkom iz božanskih oblasti. Svi oni koji su se pojavili prije Krista Isusa, mogli su, kako bi se obraćali čovječanstvu, koristiti samo one sposobnosti koje su bile dodijeljene njihovom zemaljskom biću kroz strukturu zametka. Svi proroci i glasnici, koliko god visoko bili, čak i oni koji su se spustili kao Bodhisattve, morali su, kako bi objavili svoju poruku, koristiti sposobnosti koje su proizašle kroz zametak. Ali Krist Isus obraćao se onome u čovjeku što ne prolazi kroz zametak, već što je iz oblasti božanskog. Na to ukazuje u kontekstu Lukinog evanđelja kada svojim učenicima govori o biću Ivana Krstitelja:
"Kažem vam, nema proroka većeg od Ivana među onima koji su rođeni od žena."
to znači, njihovo biće, onakvo s kakvim stoje pred nama, objašnjeno je činjenicom da je to biće nastalo fizičkim rođenjem iz muškog i ženskog zametka. Ali on dalje kaže:
"Najmanji od onih koji nisu rođeni od žene, a sjedinjen je s kraljevstvom Božjim, veći je od Ivana" (Luka 7,28).
Takvo duboko značenje krije se iza takvih riječi. Kada ljudi proučavaju Bibliju, obasjani bićem znanosti duha, vidjet će da ona sadrži fiziološke istine veće od svega što novo, nespretno fiziološko razmišljanje može iznijeti na vidjelo. U riječima poput onih upravo citiranih, leži poticaj za prepoznavanje jedne od najvećih fizioloških istina. Toliko je Biblija duboka kada je istinski razumijemo.
Ovo što sam upravo rekao, Krist Isus također objašnjava na mnogo načina i u drugim oblicima. Želi istaknuti kako je ono što će ući u svijet kroz Njega nešto potpuno novo, nešto potpuno drugačije od svega što je ikada prije propovijedano, jer je povezano sa sposobnostima koje su rođene iz kraljevstva nebeskog, a koje nismo naslijedili. Ističe koliko je ljudima teško se uzdići do razine razumijevanja takvog učenja, takvog evanđelja, jer će ljudi zahtijevati da ih se uvjeri na isti način na koji ih se uvjeravalo prije. Ali istovremeno im govori: ne možete se uvjeriti na isti način u novu stvar koja je došla, u novu istinu; jer ono što je došlo kao svjedočanstvo u starom obliku ne može vas uvjeriti u novom. Priroda i oblik stare istine najpotpunije su predstavljeni, koliko ljudi mogu shvatiti, na način simboliziran znakom Jone. U ovom znaku stari način simbolizira kako čovjek postupno raste prema znanju i prodire u duhovne svjetove ili, biblijski rečeno, kako postaje prorok (Luka 11,29-32).
Ovo je drevni način postizanja inicijacije: prvo, sazreti dušu, pripremiti sve što može sazreti dušu, zatim biti doveden, tijekom tri i pol dana, u stanje u kojem je čovjek potpuno uklonjen iz vanjskog svijeta, a također i od alata kojima percipira vanjski svijet. Stoga su oni koji su trebali biti odvedeni u duhovni svijet prvo bili pažljivo pripremljeni; njihove su duše bile pripremljene da prepoznaju duhovni život. Zatim su tri i pol dana bili odvedeni iz svijeta i dovedeni na mjesto gdje nisu mogli ništa percipirati, čak ni svojim vanjskim osjetilima, gdje su im tijela bila u stanju sličnom smrti. Nakon tri i pol dana bili su oživljeni; njihove su duše tada bile pozvane natrag u njihova tijela. Onda su se takvi ljudi mogli sjetiti onoga što su primili kao vizije viših svjetova i sami objaviti duhovne svjetove. To je bila velika tajna inicijacije: da je dugo pripremana duša izvedena iz svog tijela na tri i pol dana u potpuno drugačiji svijet; bila je odsječena od vanjskog svijeta i odvedena u duhovni svijet. Među narodima je uvijek bilo takvih ljudi, ljudi koji su mogli biti glasnici duhovnog svijeta; to su bili oni koji su prošli ono što se u Bibliji spominje kao Jona koji se odmara u kitu (Jona 2,1). Takva je osoba bila pripremljena za to, a zatim, kao stari posvećenik, kada se pojavio među ljudima, nosio je žig koji su nosili oni koji su sami iskusili duhovni svijet - žig Jone.
To je bila jedna vrsta inicijacije. Nema - tako je rekao Krist - drugog znaka u drevnom smislu osim znaka Jone (Luka 11,29). I on se još jasnije izražava u duhu Lukinog evanđelja: međutim, kao nasljeđe iz davnih vremena, postoji da se može postati prigušeno vidovit bez ikakvog napora sa svoje strane, bez inicijacije, i biti uveden u duhovni svijet kroz objavu odozgo. - Htio je istaknuti da, osim upravo opisane vrste, postoji i druga vrsta posvećenika u duhovni svijet, da postoje takvi ljudi koji hodaju među drugim ljudima i, zbog svog odgovarajućeg podrijetla, sposobni su, bez ikakve posebne inicijacije, primati objave odozgo u nekoj vrsti povišenog stanja transa. I Krist je istaknuo da je ovaj dvostruki način pristupanja duhovnom svijetu nasljeđe iz davnih vremena. Rekao je: Pogledajte i sjetite se kralja Salomona. - U njemu je htio predstaviti individualnost takve vrsta koja, bez ikakvog napora sa svoje strane, može vidjeti u duhovni svijet kroz objavu odozgo. Stoga je kraljica od Sabe, koja dolazi kralju Salomonu, također nositeljica mudrosti odozgo, predstavnica onih koji su predodređeni da posjeduju sve naslijeđene kvalitete tupe, sumračne vidovitosti, kao što su ih imali svi ljudi u atlantsko doba (Luka 11,31).
Postojale su dvije vrste inicijacija: jedna vrsta, predstavljena Salomonom i simboličkim pristupanjem kraljice od Sabe, kraljice Juga, njemu; druga vrsta bila je ona koja se dogodila pod znakom Jone, to jest, drevna inicijacija, u kojoj se tri i pol dana putuje kroz duhovni svijet u potpunoj izolaciji od vanjskog svijeta. Sada Krist dodaje: "Evo nešto veće od Salomona .... evo nešto veće od Jone" (Luka 11,31-32), time ukazujući da je nešto novo ušlo u svijet, da se eterskim tijelima ne govori samo izvana kroz objave, kao kod Salomona, niti im se govori iznutra kroz objave koje pripremljeno astralno tijelo može komunicirati eterskom tijelu, kao kod onih simboliziranih znakom Jone. Krist time želi reći: ovdje je nešto gdje se čovječanstvo, kada sazre u sebi, povezuje s onim što pripada kraljevstvu nebeskom, jer se sile iz kraljevstva nebeskog sjedinjuju s djevičanskim dijelom ljudske duše koji pripada kraljevstvu nebeskom, dijelom koji ljudi mogu pokvariti odvraćajući se od Krist principa, ali koji također mogu i njegovati i o njemu brinuti ako se prožmu onim što proizlazi iz Krist principa.
Dakle, Krist Isus - u smislu Lukinog evanđelja - uključuje u svoje učenje ono što je u to vrijeme došlo na Zemlju kao novi element, i vidimo kako su svi stari načini objave kraljevstva Božjeg primijenjeni događajem u Palestini. Stoga, on onima za koje je mogao pretpostaviti da ga mogu donekle razumjeti kroz svoju pripremu, kaže: Zaista, među vama ima nekih koji ne mogu vidjeti kraljevstvo Božje samo na način kako ga je Salomon vidio kroz objavu ili kroz inicijaciju pod znakom Jone; kad takvi među vama ništa drugo ne bi postigli, nikada ne bi vidjeli kraljevstvo Božje u ovom utjelovljenju; radije bi umrli. - To jest, ne bi vidjeli kraljevstvo Božje prije svoje smrti osim ako ne bi bili inicirani; ali tada bi morali i proći kroz stanje slično smrti.
Ali sada je Krist htio pokazati da mogu postojati i ljudi koji će, prije smrti, moći vidjeti kraljevstvo nebesko kroz ono što je sada došlo na svijet kao novi element. Učenici isprva nisu razumjeli što to znači. Ali on im je htio pokazati da su oni ti koji će, prije nego što umru prirodnom smrću ili smrću koja se prije doživljavala tijekom inicijacije, iskusiti misterije kraljevstva nebeskog. To je onaj divni odlomak u Evanđelju po Luki gdje Krist govori o višem otkrivenju i kaže:
"Zaista vam kažem, neki od onih koji ovdje stoje neće okusiti smrti prije nego što vide kraljevstvo nebesko" (Luka 9,27).
Nisu razumjeli da su oni, koji su bili oko Njega, bili predodređeni iskusiti taj snažan utjecaj tog 'Ja', Krist principa, kroz koji su trebali izravno prodrijeti u duhovni svijet. Duhovni svijet im se trebao otkriti bez znaka Salomona i bez znaka Jone. Je li se to dogodilo?
Odmah nakon ovih riječi slijedi scena Preobraženja, gdje su tri učenika, Petar, Jakov i Ivan, uvedeni u duhovni svijet i ono što je u duhovnom svijetu prisutno susreću kao Mojsija i Iliju, a istodobno i samo ono duhovno koje živi u Kristu Isusu (Luka 9,28-36). Oni na trenutak bace pogled na duhovni svijet kako bi dobili svjedočanstvo da se u njega može steći uvid bez znaka Salomona i bez znaka Jone. Ali istovremeno postaje jasno da su još uvijek početnici: zaspu odmah nakon što ih sila onoga što se događa otkine od njihovih fizičkih i eterskih tijela. Stoga ih Krist zatiče kako spavaju. To je trebalo pokazati treći način ulaska u duhovni svijet, osim putova pod znakom Salomona i znakom Jone. To je nešto što je znao onaj koji je razumio kako tumačiti znakove vremena: da se 'Ja' mora razviti, da sada mora biti izravno nadahnut, da božanske sile moraju djelovati izravno u 'Ja'.
Istovremeno, treba pokazati koliko ljudi tog vremena, iako su bili najvišeg reda, nisu bili sposobni u potpunosti prihvatiti Krist princip. Početak u tom pogledu treba napraviti u Preobraženju, ali istovremeno treba pokazati da učenici u početku nisu bili sposobni u potpunosti apsorbirati Krist princip. Stoga ih njihove moći odmah nakon toga izdaju, kada pokušaju primijeniti Krist princip i izliječiti osobu opsjednutu zlim duhom; ne mogu to učiniti. Krist tada ističe da su tek na početku, govoreći: Moram ostati s vama dugo vremena prije nego što vaša moć može strujati i na druge ljude (Luka 9,41). A zatim iscjeljuje onoga kojeg učenici nisu mogli izliječiti. Ali onda, ponovno ih upućujući na sve što je ležalo skriveno kao misterij iza svega toga, kaže: "Sada je došlo vrijeme da se sin čovječji preda u ruke čovječje", to jest, ono što ljudi iz sebe trebaju razviti u svojoj zemaljskoj misiji postupno će strujati u njih, gdje će ljudsko 'Ja' biti predano onome koga trebaju prepoznati u najvišem obliku, u Kristu.
"Poslušajte ove riječi: došao je čas da sin čovječji bude predan u ruke čovječje.
Ali oni nisu razumjeli tu riječ; bila im je skrivena te je nisu razumjeli" (Luka 9,44-45).
Koliko je ljudi do danas razumjelo ovu riječ? Ali sve više ljudi će razumjeti ovu riječ, da je tada 'Ja', sin čovječji, trebao biti predan ljudima. Što bi se moglo dodati kao objašnjenje za to vrijeme, sada dodaje i Krist Isus. On kaže: dok čovjek danas stoji pred nama, on je produkt, koji je nastao iz onih drevnih sila koje su bile aktivne kada još nijedan luciferski entitet nije intervenirao u čovječanstvo; tada su došle luciferske sile i povukle čovječanstvo dolje. Sve je to ugrađeno u sposobnosti koje ljudi danas posjeduju. U svemu što je iz zametka, što je izmiješano u ljudskoj svijesti, ono je što ga je povuklo u nižu sferu.
Čovjek je dvojno biće. Ono što je do sada razvio u smislu svijesti, u potpunosti je prožeto ranijim, luciferskim silama. Samo ono, što nesvjesno vlada u čovjeku je ono što se, takoreći, što je poput posljednjeg ostatka razvoja kroz Saturn, Sunce i Mjesec, kada još nisu bile prisutne luciferske sile, ulijeva u čovjeka kao djevičanski dio; ali to se s čovjekom ne može sjediniti bez onoga što čovjek može razviti u sebi kroz Krist princip. Kako čovjek danas stoji pred nama, on je u prvom redu proizvod nasljedstva, spoj onoga što izvire iz zametka. Odrastajući na taj način, on je inherentno dualnost. Međutim, ta dualnost je već prožeta luciferskim silama. Sve dok čovjek još nije obasjan samosviješću, sve dok ne može u potpunosti razlikovati dobro i zlo od unutar vlastitog 'Ja', on nam, kroz veo kasnijeg života, otkriva svoju prijašnju, svoju izvornu prirodu. Samo ono što je djetinjasto u današnjim ljudima, još uvijek zadržava posljednji trag bića kojeg je čovjek imao prije nego što je podlegao utjecaju luciferskih sila.
Stoga sada pred sobom imamo ljude na način da, imamo 'djetinjast' dio i 'odrasli' dio. Odrasli dio je onaj prožet luciferskim silama, ali on svoj utjecaj vrši već od zametka. Luciferske sile prožimaju i dijete, tako da u običnom životu, ono što je bilo uronjeno u čovjeka prije luciferskog utjecaja ne može izaći na vidjelo. Sila Krista to mora ponovno probuditi. Sila Krista se mora ujediniti s najboljim silama dječje prirode u čovjeku. Ne smije se oslanjati na sposobnosti koje je čovječanstvo iskvarilo, na ono što proizlazi iz mudrosti rođene iz pukog intelekta, već se mora povezati s onim što je ostalo iz davnih vremena dječje prirode. To je ono najbolje; to je ono što se mora regenerirati i odatle oploditi ostalo.
"Tada se među njima pojavilo pitanje tko je od njih najveći"
to jest, tko je najprikladniji za primanje Krist principa u sebe.
"Ali Isus, znajući misli njihova srca, uze malo dijete i postavi ga pokraj sebe
i reče: Tko god primi ovo dijete u moje ime,"
to jest, tko god se u ime Kristovo poveže s onim što je ostalo iz predluciferskih vremena,
"mene prima; a tko mene prima, prima onoga koji me poslao" (Luka 9,46-48),
to jest, onoga koji je ovaj dio čovječanstva poslao na Zemlju. Tu imate naglašeno veliku važnost onoga što je u čovječanstvu ostalo dječje i što treba čuvati i njegovati u ljudskoj prirodi.
Može se reći: čovjek, koji stoji preda mnom, zapravo ima prilično dobre sposobnosti. Može se uložiti svaki napor da se te sposobnosti razviju, baš kao što u običnom životu ljudi dobro napreduju. Međutim, takav pristup zanemaruje ono što leži duboko u čovjeku. Ali treba gledati ono što je u čovjeku ostalo dječje, jer upravo kroz taj dječji aspekt Krist sposobnost ponovno će probuditi ostale sposobnosti. Moramo njegovati mudrost u toj dječjoj kvaliteti kako bi odatle sposobnosti imale mudrost. Svatko u sebi nosi tu dječju prirodu, i ako je ta priroda aktivna, bit će prijemčiva i za povezivanje s Krist principom. Međutim, sile pod luciferskim utjecajem, bez obzira koliko jake bile, danas će, kada djeluju unutar čovjeka, odbacivati i ismijavati ono što može živjeti na Zemlji kao moć Krista, baš kao što je sam Krist predvidio.
Dakle, u duhu Lukinog evanđelja, značenje nove objave jasno je postavljeno pred naše duše. Kad je netko, tko je na čelu nosio Jonin žig, stari posvećenik, hodao među ljudima, bio je prepoznat kao onaj koji mora objavljivati duhovne svjetove. Ali samo oni koji su bili upućeni znali su kako takva osoba izgleda; bila je potrebna posebna priprema da bi se razumio Jonin žig. Međutim, bila je potrebna nova priprema da bi se rodila - više nego za znak Salomona i više nego za Jonin znak - nova vrsta razumijevanja, novi način sazrijevanja duše. Suvremenici Krista Isusa u početku su mogli razumjeti samo stari način, a jedan od načina poznat većini, bio je onaj koji je donio Ivan Krstitelj. Ali činjenica da je Krist Isus sada donio nešto sasvim novo, da je tražio duše među onima koji nisu nimalo izgledali onako kako su ti ljudi prije zamišljani, bila im je potpuno strana. Pretpostavljali su da će sjediti među onima koji su prolazili kroz vježbe starog puta, i propovijedati im svoja učenja. Stoga nisu mogli shvatiti da sjedi među onima koje su smatrali grešnicima. Ali im je rekao: Kad bih ono potpuno novo što imam dati čovječanstvu proglasio na stari način, ako potpuno novi oblik ne bi zauzeo mjesto starog, onda bih učinio isto kao da prišijem novu zakrpu na staru odjeću, ili uzmem novo vino i stavim ga u stare mješine. Ono što se sada treba dati čovječanstvu, a što je više od znaka Salomona ili Jone, mora se uliti u nove mješine, u nove oblike. I morate se probuditi da biste razumjeli novu objavu u novom obliku (Luka 5,36-37).
Oni koji su trebali razumjeti, morali su razumjeti kroz golem utjecaj 'Ja', ne kroz ono što su naučili, već kroz ono što ih je preplavilo iz duhovnog bića Krista. Međutim, oni koji su za to odabrani nisu bili oni koji su pripremljeni prema starim učenjima, već oni koji su prošli kroz inkarnacije i inkarnacije, a ipak su se činili kao jednostavni ljudi, sposobni razumjeti kroz moć vjere koja ih je preplavila. Stoga je pred njih morao biti postavljen znak, znak onoga što se odvijalo pred očima sviju. Ono što se stoljećima i tisućljećima događalo u misterijskim hramovima, kao prolazak kroz 'mističnu smrt', moralo se odvijati na velikoj pozornici svjetske povijesti. Sve misterijsko što se događalo u velikim inicijacijskim hramovima, sada se pojavilo i stajalo tamo kao jedinstveni događaj na Golgoti. Ono što je prije bilo otkriveno samo iniciranima tijekom tri i pol dana kada se izvodila drevna inicijacija, sada je na intenzivan način otkriveno čovječanstvu. Stoga je onaj koji je poznavao činjenice, događaj na Golgoti morao opisati onakvim kakav je bio, kao drevnu inicijaciju pretvorena u povijest, dovedenu na vanjsku pozornicu svjetske povijesti.
To je ono, što se dogodilo na Golgoti. Ono čemu je svjedočila nekolicina iniciranih u hramovima inicijacije, tri i pol dana mirovanje u stanju sličnom smrti, kroz koji se stjecalo uvjerenje da će duhovno uvijek nadvladati fizičko, da duševno-duhovno čovjeka pripada duhovnom svijetu, to se sada trebalo odvijati pred očima svih. Događaj na Golgoti je inicijacija provedena na planu svjetske povijesti. Međutim, ta inicijacija nije bila ostvarena samo za one koji su bili prisutni u to vrijeme, već za cijelo čovječanstvo. I ono što je poteklo iz smrti na križu, odatle teče u cijelo čovječanstvo. Struja duhovnog života teče, i kapi krvi koje su potekle iz rana Krista Isusa na Golgoti, teku odatle u cijelo čovječanstvo. Jer ono što je poteklo kao mudrost od drugih propovjednika, u čovječanstvo je trebalo ući kao snaga. To je velika razlika između događaja na Golgoti i učenja drugih osnivača religija.
Potrebno je dublje razumijevanje od onog koje danas postoji, kako bismo shvatili što se istinski dogodilo na Golgoti. Ono za što je ljudsko 'Ja' bilo fizički vezano kada je započela zemljina evolucija, jest krv. Krv je vanjski izraz čovjekova 'Ja'. Bez pojave Krista, čovječanstvo bi u svom 'Ja' postajalo sve jače, i silazilo u razvoj egoizma. Od toga ga je spasio događaj na Golgoti. Što je moralo teći? Ono što je višak supstancijalnosti 'Ja', krv, moralo je teći. Ono što je započelo kada je na Maslinskoj gori Otkupiteljev znoj kapao poput kapi krvi, moralo se nastaviti protokom krvi iz rana Krista Isusa na Golgoti. Ono što je tada teklo kao krv znak je onoga što je moralo biti žrtvovano kao višak egoizma u ljudskoj prirodi. Stoga moramo dublje proniknuti u duhovno značenje žrtve na Golgoti. Ono što se dogodilo na Golgoti nije transparentno kemičaru - osobi sa samo vanjskom, intelektualnom perspektivom. Kad bi netko kemijski analizirao krv koja je tekla Golgotom, pronašao bi iste tvari kao i u krvi drugih ljudi. Ali tko god tu krv ispituje metodama okultnog istraživanja, otkriva da je ona doista drugačija. To je višak krvi čovječanstva, kroz koji bi ljudi degenerirali u sebičnost, da nije došla beskonačna ljubav i dopustila da ova krv teče. Beskonačna ljubav pomiješana je s krvlju koja je tekla na Golgoti, a okultni istraživač pronalazi da ta beskonačna ljubav potpuno prožima krv na Golgoti. I budući da je pisac Evanđelja po Luki posebno želio opisati kako je po Kristu beskonačna ljubav došla na svijet, ljubav koja postupno treba istjerati sebičnost, on ostaje u toj ulozi. Svaki evanđelist opisuje ono što on, prema svojoj posebnoj ulozi, mora opisati.
Kad bismo mogli još dublje proniknuti u te veze, otkrili bismo da bi sve proturječnosti koje bi moglo otkriti materijalističko istraživanje nestale, baš kao što su nestale proturječnosti iz pretpovijesti Isusa iz Nazareta, čim bismo vidjeli kakva je ta rana povijest zapravo bila. Svaki od pisaca Evanđelja opisuje ono što mu je bilo očigledno iz njegove perspektive; stoga Luka opisuje ono što su njegovi izvjestitelji, 'vidovnjaci' i 'sluge Riječi', mogli percipirati prema svojoj posebnoj pripremi. Drugi evanđelisti percipiraju različite stvari; pisac Lukinog evanđelja percipira što je preobilna ljubav, koja oprašta čak i tamo gdje joj se čine najstrašnije stvari u fizičkom svijetu, tako da, potpuno opravdano, riječi koje izražavaju taj ideal ljubavi - oprost čak i kad se nekome čini najgore - odjekuju s križa na Golgoti: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine" (Luka 23,24). Oprost moli onaj koji na križu ostvaruje beskonačno, iz svoje beskonačne ljubavi prema onima koji su Ga razapeli.
I još jednom, evanđelje o moći vjere. Treba potvrditi da u ljudskoj prirodi postoji nešto, što iz nje može proizaći, nešto što treba biti prisutno samo da bi čovjeka istrgnulo iz svijeta osjetila, koliko god duboko bio vezan za njega. Zamislimo čovjeka koji je kroz sve vrste zločina, isprepleten sa svijetom osjetila, tako da sud svijeta osjetila provodi svoju kaznu; ali zamislimo da je ta osoba spasila sebe onim što snaga vjere može probuditi u njoj; tada će se razlikovati od druge koja to ne može probuditi u sebi, baš kao što se jedan od dvojice zločinaca razlikovao od drugog. Jednom nedostaje vjere; njemu je dosuđena kazna. Ali drugi posjeduje tu vjeru poput slabog svjetla koje sja u duhovni svijet; stoga ne može izgubiti vezu s duhovnim. Zbog toga mu se mora reći: "Zaista kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju" (Luka 23,43).
Dakle, istine vjere i nade, zajedno s istinom ljubavi, odjekuju s križa u Lukinom evanđelju.
A onda postoji još jedna stvar, koja se treba ispuniti, iz te oblasti duše koju nam pisac Evanđelja po Luki, posebno, želi opisati. Kada je čovjek prožet tom ljubavlju koja se slila s križa na Golgoti, može pogledati u budućnost i reći: na Zemlji se razvoj mora postupno odvijati na način, da ono što u meni živi kao duh postupno preobrazi cijelu moju fizičku zemaljsku egzistenciju. Ono što je postojalo prije luciferskog utjecaja, princip Oca, duh koji primamo, postupno ćemo se vratiti principu Oca; ali dopustit ćemo da cijeli naš duh bude prožet Krist principom, a naše će ruke izražavati ono što živi u našim dušama kao jasnu, izražajnu sliku. Kao što naše ruke nisu stvorene od nas, već od principa Oca, tako će ih prožeti princip Krista. I kako ljudi prolaze kroz inkarnacije i ponovna rođenja, postupno će ono što rade u svojim fizičkim tijelima biti prožeto onim što se kao duhovnost slijeva iz otajstva Golgote prema principu Oca, tako da će vanjski svijet biti prožet principom Krista. Ljudi će ponovno proživjeti taj spokoj koji je odjekivao s križa na Golgoti, i koji vodi do najviše nade za budućnost, do ideala: puštam da vjera klija u meni, puštam da ljubav klija u meni; tada će vjera i ljubav živjeti u meni i tada ću znati da će, kada budu dovoljno jake, prožeti sve izvanjsko. Tada ću također znati da je princip Oca u meni biti prožet njima. - Nada za budućnost čovječanstva bit će dodana vjeri i ljubavi i ljudi će shvatiti da, gledajući u budućnost, moraju steći taj spokoj: samo ako imam vjeru, samo ako imam ljubav, tada se mogu prepustiti nadi da će ono što je u meni od Krista Isusa postupno izaći prema van. Tada će ljudi razumjeti riječi koje kao visoki ideal odjekuju s križa:
"Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh" (Luka 23,46).
Dakle, riječi ljubavi, riječi vjere i nade odjekuju s križa u Evanđelju, koje opisuje kako su se nekada odvojene struje duha spojile u duši Isusa iz Nazareta. Ono što je nekoć čovječanstvo primalo kao mudrost, u to se ulilo kao duhovna snaga, visoki ideal Krista. I zadatak je ljudske duše da sve bolje razumije ono što nam se naviješta kroz dokument poput Lukinog evanđelja, kako bi duboko prodirući tonovi sadržani u tri riječi koje odjekuju s križa, u ljudskim dušama moglo biti sve više života. Kada ljudi, sa sposobnostima koje će se u njima razviti kao duhovne istine koje nam može dati znanost duha, osjete da s križa više ne teče mrtva poruka, već živa riječ, tada će reći: počinjemo shvaćati da se u takvom religijskom dokumentu kao što je onaj koji je napisao Luka nalazi živa riječ. Dakle, znanost duha postupno mora otkrivati što se krije u religijskim dokumentima.
Kroz ovaj niz predavanja nastojali smo što bolje proniknuti u duboko značenje Lukinog evanđelja. Naravno, i za ovo evanđelje vrijedi da jedan niz predavanja nije dovoljan da otkrije sve. Stoga ćete shvatiti da je mnogo toga ostalo neobjašnjeno, bez da posebno naglašavamo da mnogo toga mora ostati neobjašnjeno u dokumentu s tako univerzalnim sadržajem. Ali ako krenete putem koji je naznačen u ciklusu predavanja, moći ćete sve dublje prodirati u takve istine, a vaše će duše sve više sazrijevati da prime takvu živu riječ, skrivenu ispod vanjske riječi. Znanost duha, ili teozofija, nije novo učenje. To je instrument za razumijevanje onoga što je čovječanstvu u osnovi dano. I stoga je za nas znanost duha instrument za razumijevanje religijskih dokumenata kršćanske objave. Ako znanost duha razumijete u ovom smislu, više nećete reći: postoji jedna kršćanska teozofija, i postoji jedna druga teozofija. - Postoji samo jedna teozofija ili znanost duha, samo jedan instrument za proglašavanje istine. I mi ga koristimo da otkrijemo blaga duhovnog života čovječanstva. To je ista znanost duha koju koristimo, s vremena na vrijeme, da objasnimo Bhagavad Gitu, a s vremena na vrijeme, Evanđelje po Luki. To je velika stvar u vezi s pokretom znanosti duha: da može prodrijeti u svako blago koje je čovječanstvu dano iz duhovne oblasti. Ali krivo bismo to shvatili ako bismo se zatvorili pred bilo kojom od objava koje su dane čovječanstvu.
Primite navještaj Lukinog evanđelja s ovim načinom razmišljanja i shvatite koliko je potpuno prožet nadahnućem ljubavi. Tada će ono, što u Lukinom evanđelju naučite sve jasnije prepoznavati kroz znanost duha, teći u vašu dušu i doprinijeti ne samo razumijevanju misterija naše okoline, otkrivanju duhovnih temelja egzistencije, već će iz takvog razumijevanja znanosti duha, koje može prodrijeti i u Lukino evanđelje, teći k vama i ono što izražavaju uvjerljive riječi: "I mir u srcima onima s dobrom voljom". Jer više od bilo kojeg drugog dokumenta, Lukino evanđelje, kada ga u potpunosti razumijemo, savršeno je prikladno da u ljudsku dušu ulije onu toplu ljubav kroz koju mir živi na Zemlji - najljepša slika koja se može pojaviti kroz otkrivanje božanskih misterija na Zemlji. Ono što je u otkrivenju mora se odraziti na Zemlji, i, u tom odrazu, ponovno uzdići do duhovnih visina. Ako znanost duha naučimo shvaćati u tom smislu, tada će nam ona moći otkriti tajne božansko duhovnih bića i duhovne egzistencije, a odraz tih otkrivenja živjet će u našim dušama: ljubav i mir, najljepši odraz koji na Zemlji pokazuje ono što struji s visina.
Dakle, možemo prisvojiti riječi Lukinog evanđelja, koje odjekuju, dok Nirmanakaya Bude struji dolje na natanskog malog Isusa. Iz duhovnih sfera na Zemlju se izlijevaju objave, a te se objave odražavaju iz ljudskih srca kao ljubav i mir, u mjeri u kojoj se ljudi razvijaju prema onome što Krist princip istinski ostvaruje kao dobru volju koja teče iz čovjekova središta, iz čovjekovomg 'Ja'. To zvuči jasno, a istovremeno toplo teče iz ovih riječi kada razumijemo Lukino evanđelje:
"Otkrivenje duhovnih svjetova s visina, i njihov odraz u srcima ljudi, donosi mir onima koji na Zemlji žele razviti istinsku dobru volju u sebi tijekom zemaljskog razvoja".