.Časopis 'Lucifer', koji izdaje Rudolf Steiner u službi znanosti duha, proširen je 1904. kada je spojen s austrijskim časopisom 'Gnoza'. Pod dvojnim imenom 'Lucifer-Gnoza', objavio je tada one eseje Rudolfa Steinera koji su, sabrani, kasnije postali knjiga koja je, uz 'Teozofiju' i 'Tajnu znanost', jedno od temeljnih djela za uvod u antropozofski usmjerenu znanost duha. Nastavak tih eseja pojavio se pod naslovom 'Stupnjevi više spoznaje'. Namjera je bila da se kasnije pretvori u drugi svezak razmatranja započetih u 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova?' No, preobimnost radova i iznimni zahtjevi koje su pred Rudolfa Steinera postavljala njegova predavanja, postupno su onemogućili posvećivanje dovoljno vremena časopisu, iako je imao stalnu nakladu. Zbog nedostatka vremena morao je biti prekinut. Tako je daljnje objavljivanje tih eseja o 'Stupnjevima više spoznaje' prekinuto. Često su od nas tražili da ih ponovno učinimo dostupnima kroz novo izdanje. Ta želja je ovim ispunjena. Budući da se tekst iznenada prekida, ne može se reći da je knjiga potpuna. Stoga je bilo opravdano postaviti pitanje, ne bi li bilo bolje ne objaviti je. Ovdje dana izlaganja nisu privedena kraju ali su mnogo puta objavljena u drugom obliku i pod drugim naslovima. Ali za duhovnog tragatelja ostaje činjenica da je zahvaćanje duhovne stvarnosti jedino moguće i nije iluzija, ako se neprestano vraća duhovnom sadržaju koji je jednom prorađen i nikad dovoljno obrađen, ako se stalno iznova doživljava put, onaj koji je pokazivao do duhovne oblasti. Meditativni duševni život mora se održavati toliko fleksibilnim da mu izgledi koje jednom dobije, čine put još prijemčivijim za daleki pogled s drugih gledišta.
Ovdje objavljeni eseji imaju i povijesnu vrijednost. Oni pokazuju početnu točku koju su morale imati ezoterne upute Rudolfa Steinera; pokazuju nam kako je postao pionir i u ovom polju, u kojem je čovjeku prvi put omogućio slobodu. Da bi se to postiglo, morali su biti postavljeni temelji s globalnim pogledom i najvećim osjećajem odgovornosti, stvoren stav koji omogućuje čovjeku na pronađe u sebi čvrst moralni oslonac, a ne da podlegne iskušenjima da zaluta. Da bi se takvo djelo ostvarilo na odlučnoj povijesnoj prekretnici, usred neprijateljskih protusila, vlastitim snagama, bio je potreban golemi etos koji je pulsirao kroz cjelokupno životno djelo Rudolfa Steinera i ništa drugo mu nije bilo na umu osim dobrobiti čovječanstva, spasenja Zapada prije nadolazeće propasti. Da bi se to postiglo trebalo je izgraditi temelje na način koji je odgovarao zahtjevima vremena. Za to je bila potrebna sinteza svih znanja.
Posegne li se za ovim esejima, koji su nastali na početku tog zadivljujućeg životnog djela koje je završilo 30. ožujka 1925. i koje je, ubrzo nakon prijelaza stoljeća, dobilo sudbinski poticaj kroz povezanost s teozofskim grupama koje su se hranile iz istočnjačkih izvora, stoga se treba zapitati: kako razumjeti da se Rudolf Steiner, koji nas je također doveo do slobode u oblasti ezoterije, i ovdje oslanjao na sebe i samo dopustio da nam vlastito više 'Ja' obeća ono što je inače učenik morao obećati učitelju, da Rudolf Steiner ovdje još u ovim esejima govori o nužnosti striktne privrženosti vođi, čineći učenika ovisnim o učitelju, da tako kažem?
Istina, Rudolf Steiner opisuje samo odnos povjerenja. Od početka je izbjegavao i odbijao autoritativnost. U drevnim vremenima svećenici su inicirajući preuzimali punu odgovornost za one koji su bili inicirani u misterije duhovne egzistencije, i u njima su djelovali svojom voljom. Tako je bio zaštićen i vođen u isto vrijeme, i mogao je izbjeći opasnosti koje bi ga inače nadvladale. Njegovo 'Ja' još je lebdjelo nad njegovom fizičkom ljuskom, njegovo samopouzdanje nije se probudilo. Dovodeći to sve više do buđenja, bio je put progresivnog učenja misterija. I u kršćanskoj inicijaciji vidimo već smanjenu ovisnost o osobnom učitelju pozivanjem na svjetskog učitelja, čak i ako ona još uvijek postoji. Ona u rozenkrojcerskom školovanju sve više gubi svoj osobni karakter i pretvara se u odnos povjerenja. Učitelj stoji uz učenika, pokazuje mu put koji traži a ne može ga sam naći, daje mu moralnu potporu, ukazuje na opasnosti koje prijete iz njegovog karaktera – iz taštine, iz privida varljivih slika koje on mora naučiti razlikovati od prave duhovne stvarnosti. Tako je učitelj pomoćnik koji bi se odmah povukao čim bi se povjerenje izgubilo. Na prekretnici sudbine u kojoj se nalazimo, učitelj je radeći za sadašnje vrijeme morao ukazati na prošlost, sadašnjost i budućnost ljudskog duhovnog stremljenja, i počevši od obuke pojedinca, proširiti svoj rad na takav način da može stajati kao čin humanosti: novi element života za potomstvo. Na taj je način Rudolf Steiner stvorio inicijacijsku znanost u kojoj sada svaka ozbiljna, osoba koja moralno stremi, može pronaći tlo koje je podupire, može shvatiti elemente koji izoštravaju njegovu sposobnost razlučivanja dok mu se otvaraju novi svjetovi. Ne treba biti nesiguran, ima dovoljno toga za pipati dok ne pronađe vodiča u zemlji duha. Tako nešto nije postojalo prije nego što je Rudolf Steiner započeo svoj duhovni rad. Njegovo djelo je – 'znanost' inicijacije. Ona otkriva ono što je ležalo skriveno u misterijima drevnih hramova: uz znanje o postanku svjetova, znanje o dolazećem silasku Krista; i ono što je zapečaćeno u Crkvi: iskupiteljski čin ljudskog oslobođenja kroz Krista, 'Ja' prodiranje pojedinca koje se odvija kroz 'Ja' tijekom vremena. Umjesto osobnog vodstva, sada je zadatak upotrijebiti snage duha vremena, kako bi se omogućilo ljudima da pronađu put do ljudskog 'Ja', do Krista. Svijest ljudskog bića spremna je za prihvaćanje više moći 'Ja', samosvijest je podignuta do duhovnog jastva.
To je posao budućnosti. Ali samo stojeći na tlu prošlosti može se oploditi sadašnjost dok se priprema za budućnost. Inače stvarate prazninu. I tu je metamorfoza. Budućnost se oblikuje preoblikovanjem sadašnjosti koja se temelji na prošlosti. Nove stvari se dodaju, kako novo proljeće slijedi iza zime. Sunčeva energija izbija kroz Zemlju; ono što umire, ono što se preobražava u suštini, razgara novi život dok milost uranja odozgo.
I u oblasti ezoterije kontinuirani povijesni događaji odvijaju se kroz zakon rasta, plime i oseke, pada i cvjetanja života sve do naizgled iznenadnog trenutka kada milost provali blistavo, poput čuda rascvjetanog cvijeta u zelenom biljnom svijetu. Ali bez te preobrazbe, koja mudro prelazi iz oblika u oblik, i sve većeg izražaja na svim područjima, nove vrijednosti, darovi duha, vatreni jezici riječi, ne bi sišli na nas. Bez znanja o takvim događajima, primatelji ne bi bili u položaju procijeniti što će se dogoditi. Nova velika moć ne bi mogla imati učinka, budućnost se ne bi mogla spasiti.
Duše koje su se približavale Rudolfu Steineru, boreći se s duhovnim znanjem, bile su ljudski materijal po volji sudbine, koji je donijelo vrijeme, s kojim je Rudolf Steiner morao raditi, iz čijih je potreba i preduvjeta morao oblikovati ono što bi moglo postati znanost inicijacije na temelju epistemološki utemeljene strukture. Radilo se o tome da se ljudi istrgnu iz inercije vremena s obzirom na duh, bi mogli postati most za zahtjeve budućnosti.
Najteže je bilo probuditi osjećaj unutarnje slobode i moći se osloniti na sebe i preuzeti odgovornost za sebe. U najmukotrpnijem promišljanju tog cilja, Rudolf Steiner želio je biti ništa drugo nego instruktor i – gdje se od njega to tražilo – savjetnik, buditelj duhovnih poriva. Mogao je predstaviti duhovne činjenice jer je njegovo mišljenje i promatranje bilo prožeto životom i razvijalo se korak po korak, snagom prirodnog organizma. Njegovo duhovno djelo stoji pred nama: obnovljeno jedinstvo znanosti, umjetnosti i religije.