.Kao što se imaginacija može nazvati duhovnim gledanjem, tako se i inspiracija može nazvati duhovnim slušanjem. Naravno, s ovim izrazom 'slušanje' mora biti jasno da to znači percepciju koja je mnogo udaljenija od osjetila sluha u fizičkom svijetu, nego što je 'vidjeti' u imaginativnom (astralnom) svijetu od gledanja s fizičkom očima. O pojavama svijetla i boje u ovom potonjem svijetu može se reći: kao da se svijetleće površine i boje osjetilnih predmeta izdvajaju iz njih i slobodno lebde prostorom, odvojeni od njih. Ali to daje samo približnu predodžbu. Jer prostor imaginativnog svijeta nipošto nije kao prostor fizičkog. Dakle, tko god zamišlja da gleda imaginativne slike u boji kada vidi slobodno lebdeće pahuljice boje s normalnim prostornim opsegom, vara se. Ipak, formiranje takvih predodžbi u bojama put je do imaginativnog života. Onaj tko pokuša zamisliti cvijet, a zatim ostavi po strani sve u svojoj predodžbi što nije slika u boji, tako da slika lebdi pred njegovom dušom kao obojena površina oguljena s cvijeta, može takvim vježbama postići imaginaciju. Sama ta slika nije takva imaginacija, već više-manje pripremna slika mašte. Imaginacija - to jest pravo astralno iskustvo - postaje takvo tek onda, kada je ne samo boja potpuno drugačija od osjetilnog dojma, nego i kada je potpuno izgubljeno trodimenzionalno širenje prostora. Da je ovo drugo slučaj, može se uočiti samo određenim osjećajem. Taj se osjećaj može opisati samo tako da se čovjek više ne osjeća izvan, već unutar slike u boji, i svjestan je da sudjeluje u njenom stvaranju. Ako tog osjećaja nema, ako netko vjeruje da se suočava sa stvarima poput osjetilne slike u boji, tada nema posla sa stvarnom imaginacijom, već s nečim maštovitim. Međutim, to ne znači da su takve maštovite slike potpuno bezvrijedne. One mogu biti eterske slike - sjene, da tako kažemo - stvarnih astralnih činjenica. I kao takve imaju neku vrijednost za obuku u okultnoj znanosti. One mogu tvoriti most do pravih astralnih (imaginativnih) iskustava. – Njihovo promatranje nosi izvjesnu opasnost samo ako promatrač u tom graničnom području između osjetilnog i nadosjetilnog, do kraja ne upotrijebi svoj zdrav razum. Ne treba očekivati da se ikome može dati općenita naznaka kako može razlikovati iluziju, halucinaciju i maštu od stvarnosti na toj granici. Takvo opće pravilo bi bilo ugodno. Ali ugodno je riječ koju okultni učenik treba izbaciti iz svog rječnika. – Može se samo reći da svatko tko želi steći jasnoću razlikovanja u ovom području mora o tome razmišljati već u običnom životu u fizičkom svijetu. Tko u ovom običnom životu ne bude pazio da misli oštro i jasno, postati će žrtvom svakojakih iluzija u uspinjanju u više svjetove. Samo razmilite koliko zamki ovaj običan život nudi zdravom rasuđivanju. Kako se često događa da ljudi ne vide jasno ono što jest, već ono što žele vidjeti. U koliko slučajeva ljudi vjeruju u nešto, ne zato što su to vidjeli, već zato što im je ugodno vjerovati, ili kakve pogreške nastaju zato jer ne idete do dna stvari, već formirate preuranjeni sud. Svi ovi uzroci zabluda u običnom životu mogli bi se množiti unedogled. Kakve trikove igra strančarenje, strast, itd., sa zdravom prosudbom. Ako su takve pogreške u prosudbi uznemirujuće i često pogubne u običnom životu, one su najveća zamisliva opasnost za cjelovitost nadosjetilnog iskustva. Okultni učenik ne može primiti opće pravilo kao vodič u više svjetove, već samo uputu da učini sve što je moguće za zdravo rasuđivanje, za svoje slobodno, neovisno rasuđivanje.
Jednom kad promatrač viših svjetova spozna što je zapravo imaginacija, ubrzo dobiva osjećaj da slike astralnog svijeta nisu puke slike, već manifestacije duhovnih bića. Uči prepoznati da imaginativne slike mora povezati s duhovnim ili duševnim bićima, baš kao što su osjetilne boje povezane s osjetilnim stvarima ili bićima. O detaljima će, međutim, još morati puno naučiti. Morat će razlikovati formacije boje koje se čine neprozirne od onih koje su potpuno prozirne i iznutra, kao da su potpuno osvijetljene. Da, opazit će i takve strukture koje u sebi neprestano generiraju svoju obojenu svjetlost, tako da ne samo da su potpuno osvijetljene i prozirne, nego i neprestano svijetle u sebi. I neprozirne formacije će povezati s nižim bićima, osvijetljene sa srednjim; slike koje zrače u njega samoga bit će za njega manifestacije viših duhovnih bića.
Ako netko želi pronaći istinu imaginativnog svijeta, ne smije usko oblikovati pojam duhovnog gledanja. Jer u ovom svijetu ne postoje samo percepcije svjetla i boja, koje se mogu usporediti s vizualnim iskustvima fizičkog svijeta, nego i dojmovi topline i hladnoće, okusa i mirisa, da, i drugih iskustava imaginativnih 'osjetila' za što ne postoji ništa slično u fizičkom svijetu. Dojmovi toplog i hladnog su u imaginativnom (astralnom) svijetu manifestacije volje i namjere duševnih i duhovnih bića. Namjerava li takvo biće nešto dobro ili loše, otkriva se u određenom toplinskom ili učinku hladnoće. Također se mogu 'kušati' i 'namirisati' astralna bića. – Samo ono što u stvarnom smislu sačinjava fizički aspekt tona i zvuka gotovo u potpunosti nedostaje stvarnom imaginativnom svijetu. S tim u vezi, ondje prevladava bešumna tišina. S druge strane, onima koji napreduju u duhovnom promatranju, nudi se nešto sasvim drugo, što se može usporediti s tonom i zvukom, s glazbom i jezikom fizičkog svijeta. I taj viši element se upravo tada pojavljuje, kada svi tonovi i zvukovi vanjskog fizičkog svijeta potpuno utihnu, čak i kad je najmanji odjek duše iz ovoga vanjskog svijeta utihnuo. Tada se za promatrača javlja ono što se može nazvati razumijevanjem značenja imaginativnih iskustava. Ali bi željeli usporediti ono što je ovdje doživljeno s nečim u fizičkom svijetu, za pojašnjenje možete koristiti samo nešto što u tom svijetu ne postoji. Ako bi željeli sebi predočiti da biste mogli percipirati misli i osjećaje neke osobe, a da ne čujete njegove riječi fizičkim uhom, tada bi takva percepcija bila usporediva s izravnim razumijevanjem imaginativnog, što se u duhovnom smislu naziva 'sluh'. Ono što 'govori' su dojmovi boje i svjetla. U svjetlucanju i blijeđenju, u promjeni boja slika, otkrivaju se harmonije i neskladi koji otkrivaju osjećaje, predodžbe i misli duševnih i duhovnih bića. I kao što se zvuk u fizičkom čovjeku uzdiže do riječi kada se u njega utisne misao, tako se harmonije i neskladi duhovnog svijeta uzdižu do otkrivenja, koja su sama u suštini misli. Da bi to učinio, međutim, u ovom svijetu mora postati 'tamno', ako se želi otkriti u svojoj neposrednosti. Iskustvo koje se ovdje događa je sljedeće: vidimo svijetle tonove, crvenu, žutu i narančastu kako nestaju i opažamo kako viši svijet tamni preko zelene do plave i ljubičaste; čovjek u sebi doživljava povećanje unutarnje energije volje. Čovjek doživljava potpunu slobodu mjesta i vremena; osjećate se u pokretu. Postoje određene linijske forme i oblici. Ali ne doživljavate ih kao da ste ih vidjeli nacrtane ispred sebe u nekom prostoru, nego kao da svojim 'Ja' pratite svaku krivulju linije, svaki oblik u neprestanom kretanju. Da, 'Ja' se osjeća kao crtač i ujedno kao materijal kojim se crta. A svaka linija, svaka promjena mjesta ujedno je i doživljaj ovog 'Ja'. Čovjek uči prepoznati da je njegovo pokretno 'Ja' utkano u kreativne kozmičke sile. Zakoni svijeta sada više nisu nešto što se opaža izvana, već prava čudesna mreža koju čovjek plete. – Okultna znanost stvara sve vrste simboličkih crteža i slika. Ako oni doista odgovaraju činjenicama, i nisu samo imaginarne figure, onda se temelje na iskustvima promatrača u višim svjetovima, koje treba promatrati na gore opisani način.
Tako se svijet inspiracije smješta u imaginativni. Kada imaginacije počnu otkrivati svoja značenja promatraču u 'nijemom jeziku', tada se unutar imaginativnog otvara svijet imaginacije.
Onog svijeta, u koji duhovni promatrač prodire na ovaj način, fizički je objava. Što god je od ovog svijeta dostupno osjetilima, i s njima ograničenom razumijevanju, samo je ono izvanjsko. Da navedem samo jedan primjer: biljka, promatrana fizičkim osjetilima i fizičkim razumijevanjem, nije cijelo biće biljke. Svatko tko poznaje samo ovu fizičku biljku, ima nešto slično onome što bi imalo biće koje bi moglo percipirati nokat čovjeka, a kojemu bi percepcija samog čovjeka bila nedostupna. Međutim, struktura i priroda nokta može se razumjeti samo ako se objasni u smislu cjeline ljudskog bića. Zapravo, biljku je moguće razumjeti samo ako se zna ono što joj pripada, kao što i cijelo ljudsko biće pripada čovjekovom noktu. Ali ono što pripada biljci ne može se naći u fizičkom svijetu. Osnova biljke je nešto što se otkriva samo kroz imaginaciju u astralnom svijetu, a zatim nešto što se otkriva samo kroz inspiraciju u duhovnom svijetu. – Dakle, biljka kao fizičko biće objava je entiteta koju treba dokučiti kroz imaginaciju i inspiraciju.
Kao što se može vidjeti iz prethodnog, promatraču viših svjetova otvara se put koji počinje u fizičkom svijetu. On može krenuti iz ovog fizičkog svijeta i njegovih otkrivenja i uzdići se do viših bića na kojima se ona temelje. Ako krene od životinjskog carstva, može se uzdići do svijeta imaginacije; ako polazi od carstva biljaka, duhovno ga promatranje vodi kroz imaginaciju u svijet inspiracije. Ako slijedite ovaj put, ubrzo ćete pronaći bića i činjenice unutar svijeta imaginacije i inspiracije, koje se uopće ne otkrivaju u fizičkom svijetu. Ne treba dakle, vjerovati, da se na ovaj način upoznaju samo ona bića viših svjetova koja imaju fizičke manifestacije. Kad jednom uđete u svijet imaginacije, upoznajete se s obiljem bića i događaja o kojima puki fizički promatrač ne bi ni sanjao.
Međutim, postoji još jedan put. Onaj koji ne polazi od fizičkog svijeta. To čovjeka čini izravno vidovitim u višim područjima egzistencije. Za mnoge ljude ovaj put bi mogao biti privlačniji od onog prethodno naznačenog. Ali za naše životne uvjete treba izabrati uspon iz fizičkog svijeta. On promatraču nameće odricanje koje je nužno ako prvo želi razgledati fizički svijet i tamo prikupiti neka znanja a osobito iskustva. Ali u svakom slučaju on je primjeren našim sadašnjim kulturnim uvjetima. Drugi način pretpostavlja prethodno stjecanje osobina duše koje je iznimno teško postići u sadašnjim uvjetima života. Čak i ako se takve osobine duše uvijek iznova naglašavaju u relevantnim spisima sa svom oštrinom i jasnoćom: većina ljudi nema ni približno adekvatnu predodžbu o stupnju do kojeg se takve osobine (npr. nesebičnost, predana ljubav, itd.) moraju steći, ako se ne želi krenuti od čvrstog tla fizičkih svjetova da bi došlo do viših svjetova. A ako se netko tada probudi u višim svjetovima bez potrebnog stupnja odgovarajućih osobina duše, rezultat bi mogao biti neizreciv jad. Sada ne smijemo misliti da možemo i bez tih izraženih duševnih osobina, kada polazimo od fizičkog svijeta i njegovih iskustava. Vjerovati u takvo što također bi bila kobna pogreška. Ali takav početak omogućuje stjecanje tih duševnih kvaliteta u onoj mjeri, i iznad svega u obliku u kojem je to moguće u našim sadašnjim životnim uvjetima.
I još nešto treba uzeti u obzir. Ako netko krene od fizičkog svijeta na naznačeni način, ostaje u živoj vezi s ovim fizičkim svijetom, unatoč svom usponu u više svjetove. Zadržava se puno razumijevanje za sve što se u njemu događa i puna energija za rad u njemu. Da, ovo razumijevanje i ova energija rastu na najblagotvorniji način kroz spoznaju viših svjetova. U svakom području života, koliko god prozaično i praktično izgledalo, oni koji poznaju više svjetove radit će korisnije i bolje od onih koji ne znaju, sve dok zadržavaju živu vezu s fizičkim svijetom.
Ali onaj koji je probuđen u višim oblastima egzistencije, a da nije krenuo od fizičkog svijeta, previše se lako otuđuje od života; postaje pustinjak koji se suočava sa svojim suvremenicima bez razumijevanja i suosjećanja. Doista, često je slučaj s onima koji nisu savršeno uvježbani na ovan način - iako ne i s onima potpuno razvijenim - da s prezirom gledaju na iskustva fizičkog svijeta, da se osjećaju previše plemenito za njega, i tako dalje. Umjesto da se njihova simpatija prema svijetu poveća, postaju okorjeli, samoživi u duhovnom smislu. A oni koji teže usponu u više svjetove, trebali bi dobro na to obratiti pažnju.
Od inspiracije duhovni promatrač može se uzdići do intuicije. U terminologiji znanosti duha, ova riječ u mnogočemu znači upravo suprotno od onoga za što se često koristi u običnom životu. U potonjem se govori o intuiciji kada se ima na umu ideja za koju se nejasno osjeća da je istinita, ali kojoj još uvijek nedostaje jasan, konceptualan izraz. U njoj se vidi više preliminarni stupanj znanja, nego samo znanje. Takva odgovarajuća 'ideja' može - prema ovom konceptu - rasvijetliti veliku istinu kao bljesak; kao znanje se može računati samo kada je utemeljena na konceptualnom sudu. Ponekad se intuicijom označava i nešto što se 'osjeća' kao istina, nešto u što je netko prilično uvjeren, ali se ne žali opterećivati razumijevanjem. Ljudi koji dolaze u dodir s okultnim znanstvenim spoznajama često kažu: to mi je uvijek bilo jasno 'intuitivno'. Sve se to mora zanemariti ako se ovdje želi razmatrati izraz 'intuicija' u njegovom pravom značenju. U ovoj primjeni, intuicija nije znanje koje jasnoćom zaostaje za intelektualnim znanjem, već ono koje ga daleko nadmašuje.
U inspiraciji iskustva viših svjetova izražavaju svoje značenje. Promatrač živi u svojstvima i djelima bića tih viših svjetova. Ako, kao što je gore opisano, on svojim 'Ja' slijedi liniju ili oblik, zna da nije unutar samog bića, već unutar njegovih svojstava i funkcija. Već u imaginativnoj spoznaji doživljava da se osjeća, naprimjer, ne izvan nego unutar slika u boji; ali isto tako dobro zna da te slike u boji nisu neovisna bića, već svojstva takvih bića. U inspiraciji on postaje svjestan da postaje jedno s djelima takvih bića, s manifestacijama njihove volje; u intuiciji, po prvi put, on stapa svoje vlastito 'Ja' s onim od tih samostalnih bića. U pravom smislu to se može dogoditi samo ako to stapanje nije slučaj s poništavanjem, već s potpunim održanjem vlastitog bića. Svako 'gubljenje sebe' u nepoznatom biću je zlo. Dakle, samo 'Ja' koje je u visokom stupnju utemeljeno u sebi može bez štete uroniti u drugo biće. – Čovjek je nešto shvatio intuitivno tek kada je došao do toga 'nečega' s osjećajem da se u njemu izražava biće koje je iste prirode i unutarnjeg sadržaja kao i vlastito 'Ja'. Svatko tko promatra kamen osjetilima i pokušava shvatiti njegove osobitosti intelektom - i uobičajenim znanstvenim alatima - upoznaje samo vanjštinu kamena. Kao duhovni promatrač, napreduje do imaginativne i inspirativne spoznaje. Živeći unutar inspiracije, može doći do daljnjeg osjećaja. Usporedbom se to može opisati na sljedeći način. Zamislite da vidite osobu na ulici. Isprva ostavlja letimičan dojam na promatrača. Kasnije se bolje upoznate s njim; i dođe trenutak da se toliko sprijateljite s njim da se duša otvori duši. Iskustvo kroz koje čovjek prolazi kada ljuske duše padnu i 'Ja' stoji licem u lice s 'Ja', može se usporediti s onim kada se duhovnom promatraču kamen pojavljuje samo kao vanjska objava i on napreduje prema nečemu čemu kamen pripada, kao što nokat pripada ljudskom tijelu, i koje se izražava kao 'Ja' poput vlastitog 'Ja'.
Samo u intuiciji čovjek dolazi do takve spoznaje koja ga vodi u 'nutrinu' bića. U raspravi o inspiraciji nešto je rečeno o transformaciji kroz koju mora proći unutarnje stanje duše duhovnog promatrača ako želi postići ovaj oblik spoznaje. Tamo je rečeno da, naprimjer, netočna prosudba ne smije imati učinka samo na intelekt, već i na osjetilnu prirodu, da mora uzrokovati patnju i bol. A promatrač mora sustavno razvijati takvo unutarnje iskustvo. No, sve dok ta bol proizlazi iz simpatija i antipatija 'Ja', iz njegove pristranosti, ne može se govoriti o pripremi za inspiraciju kao adekvatnoj. Biti dirnut na taj način još je daleko, jako daleko, od unutarnjeg interesa koji 'Ja' mora imati za istinu - kao puku istinu - ako želi postići spomenute ciljeve. Ne može se previše oštro naglasiti da zapravo svi oblici interesa koji se u običnom životu izražavaju kao užitak i patnja, u odnosu na istinu i zabludu, moraju potpuno biti ušutkani, i zatim se mora pojaviti druga vrsta interesa koja je posve bez sebičnosti, ako se nešto želi učiniti u svrhu spoznaje kroz inspiraciju. Ali ova osobina unutarnjeg života duše samo je jedno od sredstava pripreme za inspiraciju. Postoji neograničen broj drugih koje je potrebno dodati. I što se duhovni promatrač više usavršava u odnosu na ono što mu je već poslužilo kao inspiracija, to se više može približiti intuiciji. U daljnjim spisima, bit će raspravljeno o propisanim uputama koje okultna znanost daje za intuiciju.