.Iz opisa imaginacije postalo je jasno kako kroz nju okultni učenik napušta tlo vanjskih osjetilnih iskustava. Kod inspiracije je to slučaj u mnogo većem stupnju. Kod nje se predodžba još manje temelji na onome što se može opisati kao vanjski podražaj. Čovjek u sebi mora pronaći snagu koja mu omogućava da o nečemu stvara predodžbe. On u mnogo višem stupnju mora iznutra biti aktivan nego što je to slučaj kod vanjske spoznaje. Tu se jednostavno prepušta vanjskim dojmovima, a oni u njemu izazivaju predodžbe. To prepuštanje prestaje s inspiracijom. Oči ne daju boje, uši ne daju zvukove, i tako dalje. Sav predočeni sadržaj mora biti stvoren, da tako kažemo, vlastitom aktivnošću, odnosno čisto duševnim i duhovnim procesima. I objava višeg stvarnog svijeta mora se utisnuti u ono što čovjek stvara svojom unutarnjom djelatnošću. Čini se da se u takvom opisu višeg svijeta spoznaje pojavljuje neobična kontradikcija. Čovjek bi na određeni način, trebao biti tvorac svojih predodžbi; a ipak naravno, te predodžbe ne smiju biti njegova tvorevina; naprotiv, događaji višeg svijeta trebaju se izraziti kroz njih kao što se događaji nižeg svijeta izražavaju u percepcijama očiju, ušiju, i tako dalje. Ali kontradikcija je neizbježna u opisu ove vrste spoznaje. Jer to je upravo ono što okultni učenik mora steći na putu do inspiracije, da postigne nešto kroz svoju unutarnju aktivnost na koju je u običnom životu prisiljen izvana. – Zašto u običnom životu predodžbe ne teku nasumično? Jer čovjek svoje predodžbe mora temeljiti na vanjskim predmetima. Otpada svaka proizvoljnost 'Ja', jer objekti govore: mi smo ovakvi ili onakvi. Ovdje sami objekti govore kako ih treba prikazati, 'Ja' nema o čemu odlučivati. Svatko tko se ne želi pokoriti objektima sebi predočava pogrešne stvari; i uskoro će shvatiti koliko to malo može nositi u svijet. Izrazom 'nesebičan' može se označiti taj nužni čovjekov stav prema stvarima vanjskog svijeta kod spoznaje. Čovjek se mora nesebično odnositi prema stvarima. A vanjski svijet njegov je učitelj u toj nesebičnosti. Ona mu oduzima sve iluzije, sve fantazije, sve nelogične prosudbe, sve nebitno, jednostavno stavljajući ispravnu sliku pred njegova osjetila.
Ako se čovjek želi pripremiti za inspiraciju, mora svoju nutrinu razviti do te mjere da ta nesebičnost bude njegova vlastita, čak i ako ga ništa izvana na to ne prisiljava. Mora naučiti stvarati iznutra, ali na takav način da njegovo 'Ja' u tom stvaranju nije proizvoljno. Poteškoće uključene u postizanje te nesebičnosti postaju sve očiglednije što se više razmišlja koje su duševne sile posebno relevantne za inspiraciju. – Razlikuju se tri osnovne sile duševnog života: mišljenje, osjećanje i volja. U običnoj osjetilnoj percepciji predodžbe su stimulirane vanjskim objektima. I kroz te izvana potaknute predodžbe, osjećaji i volja također dobivaju svoje specifično usmjerenje. Naprimjer, osoba vidi predmet; to mu pruža zadovoljstvo, uslijed čega on to želi. Zadovoljstvo se nalazi u osjećajima; kroz to se pobuđuje volja, kao što je i sam osjećaj dobio svoj pečat od mišljenja. Ali krajnja osnova mišljenja, osjećaja i volje je vanjski objekt. – Drugi slučaj bi bio ovaj. Osoba doživljava događaj. To je plaši. Bježi s mjesta događaja. I ovdje je osnovni razlog vanjski događaj; percipira se osjetilima, nastaju predodžbe, javlja se osjećaj straha; a volja - koja se ostvaruje bijegom - je rezultat. Kod inspiracije, u ovom obliku, vanjski objekt otpada. Osjetila ne dolaze u obzir za percepciju. Dakle, ne mogu biti tu ni stimulirati predodžbe. S ove strane nema utjecaja na osjećaje i volju. – Ipak, upravo iz ovo dvoje nastaju predodžbe, takoreći izrastaju, kao iz tla. I prave predodžbe će se pojaviti kada je tlo zdravo, a greške i zablude kada je nezdravo.
Kao što je sigurno da inspiracije koje potječu iz zdravih osjećaja i volje mogu biti otkrivenja iz višeg svijeta, tako sigurno i greške, zablude i fantazije o višem svijetu izviru iz zbrkanih osjećaja i volje.
Okultno školovanje stoga sebi postavlja zadatak pokazati ljudima načine koji im omogućuju da svoje osjećaje i svoje impulse volje učine zdravim i plodonosnim za inspiraciju. Kao i u svim stvarima ezoternog školovanja, ovdje se radi o intimnoj regulaciji i oblikovanju života duše. Čovjek prvo mora steći određene osjećaje koje u običnom životu poznaje samo u manjoj mjeri. Ovdje ćemo navesti neke od tih osjećaja. Među najvažnijima je veća osjetljivost na 'istinito' i 'neistinito', 'ispravno' i 'netočno'. Zasigurno običan čovjek ima slične osjećaje. Ali okultni ih učenik mora istrenirati do mnogo većeg stupnja. Pretpostavimo da netko napravi logičku pogrešku: drugi vidi ovu grešku i ispravi stvari. Treba sebi razjasniti koliki je udio prosudbe, intelekta u takvom ispravljanju i koliko je mali osjećaj zadovoljstva u onom što je ispravno, nezadovoljstva u onom što nije u redu. Pazite, nikako ne treba tvrditi da zadovoljstvo, a shodno tome i nezadovoljstvo, uopće nisu prisutni. Ali stupanj do kojeg su prisutni u običnom životu, mora se bezgranično povećati u ezoternom treningu. Okultni učenik mora sustavno skretati pozornost na svoj duševni život: i mora ga dovesti do točke da ono logički netočno za njega postane izvor boli, koja nipošto nije niža od fizičke boli; i obrnuto, 'prava stvar' mora mu pružiti pravu radost i zadovoljstvo. Dakle, tamo gdje netko drugi pokreće samo svoje razumijevanje, svoju prosudbu, okultni učenik mora naučiti živjeti kroz cijelu gradaciju osjećaja, od boli do entuzijazma, od žalosne napetosti do užitka u posjedovanju istine. Da, mora naučiti osjećati nešto slično mržnji prema onome što 'normalni' ljudi doživljavaju samo kao hladno i trijezno 'neispravno'; mora u sebi razviti ljubav prema istini koja ima vrlo osobni karakter; odnosno, onoliko toplu koliku ljubavnik osjeća prema voljenoj. – I u našim kulturnim krugovima zasigurno se mnogo govori o 'ljubavi prema istini'; ali ono što se tu misli uopće se ne može usporediti s onim kroz što okultni učenik mora proći u tihom, unutarnjem radu duše u ovom smjeru. On strpljivo, uvijek iznosa, mora testirati ovo ili ono 'istinito' ili 'lažno'; i posvetiti se tom pitanju, ne samo da uvježba svoju moć prosuđivanja, koja trezveno razlikuje 'istinito' i 'lažno', već mora steći vrlo osoban odnos prema svemu tome. – Sasvim je točno da na početku takvog treninga čovjek može pasti u ono što bi se moglo nazvati 'pretjeranom osjetljivošću'. Pogrešna prosudba koju čuje oko sebe, nedosljednost i slično, može mu uzrokovati gotovo nepodnošljivu bol. – To se prilikom treninga stoga mora uzeti u obzir. Jer ako se to ne napravi, mogle bi postojati velike opasnosti za ravnotežu duše učenika. Ako se vodi računa o tome da karakter ostane čvrst, tada se u životu duše mogu odvijati oluje, a čovjek će još uvijek imati snage živjeti u skladu s vanjskim svijetom u izrazima lica i gestama. U svakom slučaju pogreška se čini kada se okultni učenik postavi u suprotnost s vanjskim svijetom, tako da mu je nepodnošljiv ili čak želi pobjeći od njega. Viši svijet osjećaja ne smije se razvijati na uštrb redovite aktivnosti i rada u vanjskom svijetu; stoga unutarnje uzdizanje života osjećaja mora biti usklađeno s jačanjem moći otpora vanjskim dojmovima. Praktični okultni trening stoga upućuje ljude da nikada ne poduzimaju gore navedene vježbe za treniranje svog svijeta osjećaja, bez da se istovremeno razvijaju u smjeru da mogu steći razumijevanje onoga što život zahtijeva od ljudi u smislu tolerancije. Istovremeno mora biti u stanju osjetiti najživlju bol u sebi, npr. kada osoba daje krivu prosudbu, i biti potpuno tolerantan prema toj osobi, jer je u duši jednako živo prisutna misao: ova osoba mora ovako prosuđivati, a s njegovom prosudbom se mora računati kao s činjenicom. – Istina je međutim, da će se unutarnji život okultnog znanstvenika sve više pretvarati u dvostruki život. Na njegovom hodočašću kroz život u njegovoj će se duši odvijati sve bogatiji procesi, drugi će svijet postajati sve neovisniji o onome što vanjski svijet daje. Ali ovaj dvostruki život bit će plodan u praksi stvarnog života. Ono što iz toga proizlazi je pronicljivost u prosudbi, točnost u odnosu na odluke. Gdje netko tko je daleko od takvog treninga, mora proći kroz dugi niz misli, tjeran je naprijed-natrag između odluke i bespomoćnosti, okultni znanstvenik će brzo promotriti životnu situaciju, brzo otkriti veze skrivene običnim očima, itd., čak mu je potrebno strpljenja da se navikne na spor način na koji drugi nešto može razumjeti, dok je za njega to razumijevanje munjevito.
Do sada smo govorili samo o kvalitetama koje život osjećaja mora imati kako bi inspiracija mogla doći na pravi način. Drugo pitanje je sljedeće: kako osjećaji postaju plodonosni tako da rađaju stvarne predodžbe koje pripadaju svijetu inspiracije? Ako netko želi znati što okultna znanost ima dati kao odgovor na ovo pitanje, mora se upoznati s činjenicom da život duše uvijek ima određenu riznicu osjećaja koji nadilaze mjeru onoga što je potaknuto osjetilnim percepcijama. Čovjek osjeća, takoreći, više od onoga na što ga stvari prisiljavaju. Ali u običnom životu ovaj se višak primjenjuje u smjeru kojeg okultni trening mora transformirati u jedan drugi. Uzmimo, naprimjer, osjećaj tjeskobe ili straha. Bit će lako vidjeti da su u mnogim slučajevima strah ili tjeskoba gori nego što bi bili kad bi bili sasvim primjereni odgovarajućem vanjskom događaju. Sada zamislite: okultni učenik energično radi na sebi tako da ni u kojem slučaju nema veći strah ili tjeskobu nego što je stvarno opravdano u odnosu na odgovarajuće vanjske događaje. Sada, određena mjera straha ili tjeskobe koja se stvara uvijek troši duševne snage. Moć duše zapravo se gubi činjenicom da se stvara strah ili tjeskoba. Okultni učenik stvarno štedi ovu snagu duše kada se odrekne straha ili tjeskobe - i drugih takvih stvari. Ostaje mu na raspolaganju za nešto drugo. Ako to često ponavlja, oblikuje se unutarnje blago zaliha sila duše koje se neprestano spremaju, a učenik će uskoro iskusiti da iz takvih ušteda rastu klice predodžbi koje izražavaju otkrivenja višeg života. Takve se stvari ne mogu 'dokazati' u uobičajenom smislu; okultnom učeniku se može samo dati uputa: učini ovo ili ono - i čim to učini vidjeti će da će neizostavno doći plodovi.
Nemarno propitivanje onoga što je upravo opisano lako bi moglo izgledati proturječno, da se s jedne strane zahtijeva obogaćivanje svijeta osjećaja, u tom da se osjećaji zadovoljstva, boli, i tako dalje, trebaju pobuditi onim što inače samo pobuđuje intelektualnu prosudbu - a s druge strane govori se o štednji u osjećajima. Ovo proturječje smjesta nestaje kada se uzme u obzir da treba štedjeti u onim osjećajima koji su potaknuti vanjskim osjetilima. Upravo ono što je sačuvano pojavljuje se kao obogaćivanje kod duhovnih iskustava. I apsolutno je točno da na taj način, osjećaji 'ušteđeni' u osjetilnom svijetu percepcije, ne samo da postaju slobodni u drugoj oblasti, već se u toj oblasti pokazuju kreativnima. – Oni stvaraju materijal za predodžbe u kojima se otkriva duhovni svijet.
Naravno, ne bi se daleko stiglo kada bi se željelo zaustaviti na uštedama koje su gore navedene. Za veće rezultate potrebno je još više. Čovjek mora dušu opskrbiti još većim resursima snage za stvaranje osjećaja nego što je to moguće na taj način. Naprimjer, čovjek se mora iskušati izlažući se određenim vanjskim dojmovima, a zatim sebi uskratiti osjećaje koji se javljaju u takozvanom 'normalnom' stanju. Naprimjer, treba se suočiti s događajem koji 'uobičajeno' uzbuđuje dušu i sebi potpuno zabraniti to uzbuđenje. To možete učiniti ako se stvarno suočite s takvim događajem ili ga samo sebi predočite. Ovo posljednje je čak i bolje za plodonosno okultno školovanje. Budući da je učenik iniciran u imaginaciju, bilo prije svoje pripreme za inspiraciju ili u isto vrijeme s inspiracijom, on zapravo mora biti sposoban imaginativno staviti događaj pred svoju dušu, s istom snagom kao da je stvarno tamo. – Ako se tijekom dužeg unutarnjeg rada učenik opetovano izlaže stvarima i procesima, i odbija imati odgovarajuće 'normalne' osjećaje, tada se u njegovoj duši stvara matično tlo za inspiraciju. – Ovdje treba samo usput napomenuti da onaj tko opisuje ovakav trening za inspiraciju, može u potpunosti razumjeti prigovore sa stajališta naše suvremene kulture. I ne samo da se može prigovoriti ovome ili onome, može se čak i oholo nasmiješiti i reći: 'inspiracija se ne može pedantno podučavati; to je prirodni dar genija. – Da, svakako, sa stajališta ove kulture vremena, može izgledati vrlo komično kada se puno govori o procesu za koji se neće priznati da je objašnjiv, ali sama ova kultura nije svjesna koliko je malo sposobna misliti kroz vlastite misaone procese do kraja. Tko bi očekivao od sljedbenika ove kulture da vjeruje da neka razvijenija životinja nije sporo evoluirala, nego se pojavila 'iznenada': uskoro bi čuo da oni koji su obrazovani u modernom smislu ne vjeruju u takvo 'čudo'. Tako nešto je 'praznovjerje'. Pa, u području duševnog života takva suvremena obrazovana osoba, sasvim unutar vlastitih pogleda, zahvaćena je grubim praznovjerjem. Ne želi misliti da se savršenija duša morala razviti i da ne može odjednom biti tu kao dar prirode. Izvana, međutim, izgleda kao da su mnogi geniji tu 'niotkuda', na neobjašnjiv način; tako ipak izgleda samo materijalističkom praznovjerju; znanstvenik duha zna da je dar genija rođenog niotkuda u životu, jednostavno rezultat njegove obuke za inspiraciju u prethodnom životu. – U području teorije, materijalističko praznovjerje je loše; ali daleko je gore na praktičnom polju kao što je ovo. Pod pretpostavkom da će geniji u budućnosti morati 'pasti s neba', on se ne zamara takvim 'okultnim besmislicama' niti takvom 'fantastičnom mistikom' koja govori o pripremi za inspiraciju. Na taj način, međutim, praznovjerje materijalista koči pravi napredak čovječanstva. Ne brine o tome da se razvijaju sposobnosti koje spavaju u ljudima. U stvarnosti, oni koji sebe nazivaju progresivcima i slobodnim misliocima, često su oni koji su neprijatelji istinskog napretka. Ali ovo bi - kao što sam rekao - trebala biti samo umetnuta napomena, koja je neophodna s obzirom na odnos okultne znanosti prema sadašnjoj epohi.
Snage duše, koje su kao riznica pohranjene u unutarnjem biću učenika, samoodricanjem od 'normalnih' osjećaja, sigurno bi se pretvorile u inspiraciju, čak i ako ništa drugo ne bi pomoglo. I okultni bi učenik doživio kako se u njegovoj duši pojavljuju predodžbe, koje predstavljaju iskustva u višim svjetovima. Stvar bi počela s najjednostavnijim iskustvima nadosjetilnih procesa, da bi se postupno pojavile složenije i više stvari ako bi učenik nastavio u sebi živjeti u naznačenom smjeru. – U stvarnosti bi, međutim, takva obuka danas bila nepraktična, pa se vjerojatno ne provodi nigdje gdje se ozbiljno radi. Jer kad bi učenik na ovaj način htio razviti sve 'iz sebe' što inspiracija može dati: sigurno bi 'istkao iz sebe' sve što je ovdje ikada rečeno o prirodi čovjeka, o životu nakon smrti, o razvoju ljudske rase i planeta, i tako dalje. Ali takvom bi učeniku bilo potrebno nemjerljivo dugo vremena. To bi bilo kao da je, naprimjer, netko želio ispresti svu geometriju iz sebe, bez obzira što su ljudi prije njega već radili na tom polju. Svakako, 'teoretski' je takvo što sasvim moguće. Učiniti to u praksi bila bi ludost. U okultnoj znanosti, također, ne postupa se na taj način; umjesto toga, dopušta se učitelju da preda ono što je kroz inspiraciju za čovječanstvo postignuto preko prethodnika. Ta tradicija sada daje osnovu za vlastitu inspiraciju. Ono što se danas nudi u relevantnoj literaturi i na predavanjima itd. iz područja okultne znanosti, svakako može pružiti takvu osnovu za inspiraciju. To su npr. učenja o različitim osnovnim dijelovima ljudskog bića (fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo, itd.), znanje o životu nakon smrti do novog utjelovljenja, zatim npr. sve što je tiskano pod naslovom 'Iz Akaša kronike'. Čovjek se mora držati toga da je inspiracija potrebna da pronađemo i iskusimo više istine, ali ne i da ih razumijemo. Ne može se pronaći ono što je dano pod naslovom 'Iz Akaša kronike' bez inspiracije. Ali ako to netko primi kroz komunikaciju, onda to može razumjeti kroz sasvim običnu logičku prosudbu. Nitko ne bi trebao tvrditi da se tamo tvrde stvari koje se ne mogu logički razumjeti bez inspiracije. Čovjek ih ne smatra neshvatljivima zato jer mu nedostaje inspiracija, već samo zato što ne želi dovoljno misliti. – Takve istine, kada se prime, svojom vlastitom snagu u duši bude inspiraciju. Ako želite biti dio takve inspiracije, samo se morate potruditi ne primati to znanje trezveno i racionalno, već dopustiti da vas nalet ideja prenese u sva moguća iskustva osjećaja. A kako to ne bi bilo moguće? Može li osjećaj ostati tup kada pred sobom vidi te silne duhovne procese, kako se Zemlja razvila iz Mjeseca, Sunca i Saturna, ili kad netko vidi beskrajne dubine ljudske prirode kroz znanje o eterskom, astralnom tijelu i tako dalje? Čovjek bi gotovo htio reći: tako je loše kad netko može doživjeti takve strukture misli u trezvenom stanju. Jer ako ih se ne doživi trezveno, nego se kroz njih prožive sve napetosti osjećaja i oslobađanja osjećaja, sva uzdizanja i krize, sve napretke i nazatke, sve katastrofe i širenja: tada bi samo po sebi, u njemu bilo pripremljeno tlo za inspiraciju. Naravno, potreban život osjećaja u odnosu na takve komunikacije iz višeg svijeta, čovjek može razviti samo ako radi vježbe gore naznačene vrste. Onima koji svoje snage osjećaja usmjere na vanjski, osjetilni svijet percepcije, priopćenja iz višeg svijeta izgledat će kao 'suhi koncepti', kao 'siva teorija'. Nikada neće moći razumjeti zašto se drugome srce zagrije kad čuje poruke okultne znanosti, dok on ostaje 'hladna srca'. Čak će reći: 'Sve je to razumijevanje, to je intelektualno; želim nešto za dušu'. Ali ne misli da je sam kriv ako mu srce ostaje hladno.
Mnogi još uvijek podcjenjuju moć onoga što je skriveno u tim priopćenjima iz višeg svijeta. I u vezi s tim precjenjuju sve vrste drugih vježbi i postupaka. Da, što mi koristi, kažu, kad mi drugi govore kako stvari izgledaju u višim svjetovima: htio bih i sam pogledati. Takvi ljudi obično nemaju strpljenja da uvijek iznova urone u takva priopćenja iz viših svjetova. Da imaju, vidjeli bi pokretačku snagu ovih 'pukih priča' i koliko se istinski potiče nečija inspiracija kada se netko upozna s inspiracijom drugih. – Dakako, 'učenju' se moraju dodati i druge vježbe ako učenik želi brzo napredovati u doživljaju viših svjetova; međutim, nitko ne bi trebao podcijeniti golemu važnost 'učenja'. I u svakom slučaju, nikome se ne može pružiti nada da će brzo imati iskustvo putem bilo kakvih vježbi tko se u isto vrijeme ne može natjerati da neprestano ulazi u priopćenja koja, čisto pripovijedajući, o događajima i bićima viših svjetova, daje kvalificirana osoba. – Zbog činjenice da se takve informacije trenutno daju u literaturi i na predavanjima itd., i jer se također daju naznake o vježbama koje vode ka spoznaji viših svjetova (npr. kao prve naznake u 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova?'), sada se može naučiti nešto od onoga što se prije priopćavalo samo u strogo zatvorenim tajnim školama. Kao što je često spominjano, takva objava proizlazi iz uvjeta našeg vremena i mora se dogoditi. No, uvijek se mora naglasiti da se time lakše stječe okultno znanje, ali da se pouzdano vodstvo iskusnog okultnog učitelja još ne može u potpunosti nadomjestiti.
Spoznaja kroz inspiraciju dovodi čovjeka do iskustva procesa u nevidljivim svjetovima, npr. razvoja čovjeka, Zemlje, i njenih planetarnih inkarnacija; ali ako se unutar tih viših svjetova ne razmatraju samo procesi, nego i bića, tada kao vrsta spoznaje, u igru mora stupiti intuicija. Ono što se događa kroz takva bića može se prepoznati u slici kroz imaginaciju; zakoni i odnosi kroz inspiraciju; ako se želi suočiti s tim bićima, potrebna je intuicija. – O tome kako se inspiracija artikulira u svijet imaginacije, kako u potonji prodire kao 'duhovna glazba' i time postaje sredstvo izražavanja bića koje se prepoznaje intuicijom, bit će riječi kasnije. Tada će se također baviti i samom intuicijom. Ovdje samo treba istaknuti da ono što se u okultnoj znanosti naziva 'intuicija' nema nikakve veze s onim za što se riječ intuicija često koristi u popularnom govoru. Time se opisuje više ili manje nesiguran pojam za razliku od jasnog, logično stečenog znanja intelekta ili razuma. U okultnoj znanosti 'intuicija' nije ništa nejasno i neizvjesno, već visoka vrsta znanja, puna najveće jasnoće i najveće nesumnjive sigurnosti.