.- DESETO PREDAVANJE, Berlin, 1. travnja 1913.
Suglasje između opisa života između smrti i novog rođenja u knjizi 'Teozofija' (s unutarnjeg duševnog gledišta) i prezentacije na ovim predavanjima (povezivanje s kozmičkim uvjetima). Mjesečeva sfera ili period kamaloke. Sfera Merkura: 'područje svijetla duše'. Sfera Venere: 'područje aktivne moći duše'. Sfera Sunca: 'područje stvarnog života duše'. Konačno oslobađanje od posljednje inkarnacije. Sfera Marsa: ' kontinentalna oblast' zemlje duha, svijet arhetipova fizičkog života. Sfera Jupitera: 'oceanska oblast'; odvojenost od religijskog uvjerenja. Sfera Saturna: 'zračna oblast'. Zvjezdano nebo: četvrta oblast zemlje duha. - Stimulacija vanjskog kulturnog napretka iz zvjezdanog kozmosa izvan sfere Saturna. Stimulacija unutarnjeg ljudskog napretka iz života Sunca.
Odlučili smo život između smrti i novog rođenja sagledati s određenog gledišta, a tijekom ovih zimskih predavanja pokušali smo iznijeti mnoge stvari o ovom životu, te smo mogli dodati važne nadopune više općim gledištima koja su u mojoj 'Teozofiji' i također u 'Osnovama tajne znanosti'. Danas se prvenstveno bavimo jednim gledištem, koje proizlazi iz pitanja: kako se ono što je navedeno u 'Teozofiji', naprimjer, o životu između smrti i novog rođenja, odnosi prema onome što je rečeno ovdje tijekom ovih zimskih predavanja?
Sjećamo se kako je u 'Teozofiji' prolaz duše nakon prolaska kroz vrata smrti, u početku bio predstavljen u oblasti duše. I znamo da je ovo područje duše podijeljeno na područje 'goruće želje', na podruje 'tekućeg poticaja', na područje 'želja', na područje 'zadovoljstva i nezadovoljstva', i zatim na viša područja 'svijetla duše', 'aktivnih sila duše' i 'stvarnog života duše'. To je opisano kao oblast duše, svijet duše, a poznato je da duša mora proći kroz ta područja nakon smrti, što ćete u određenom pogledu naći opisano u mojoj 'Teozofiji'. Duša zatim nastavlja kroz ono što treba opisati kao zemlja duha, a u mojoj 'Teozofiji' ova zemlja duha također je opisana po regijama, čija su imena dana na temelju određenih zemaljskih slika: zemlja duha, zatim oceansko područje zemlje duha, da tako kažemo, i tako dalje.
Sada, tijekom zime, opisano je ovdje kako duša, kada prolazi kroz vrata smrti, odbacuje svoje fizičko tijelo, a zatim i svoje etersko tijelo, kako se povećava, postaje sve veća i veća. Zatim je objašnjeno kako ova duša doživljava područja koja se - iz određenih razloga o kojima je već bilo riječi - mogu nazvati područjem Mjeseca, zatim Merkura, Venere, Sunca, Marsa, Jupitera i tako dalje, Saturna, i zatim stvarno zvjezdano nebo; kako se duša, odnosno stvarna duhovna individualnost čovjeka, neprestano širi i živi kroz ove regije, koje opisuju sve veća kozmička područja; kako se duša tada počinje ponovno skupljati, sve je manja i manja, da bi se konačno spojila s klicom koja dolazi iz struje nasljeđa. I kroz povezanost ljudske klice koja je stečena nasljeđem, i onoga što teče u dušu iz velike, makrokozmičke oblasti svijeta, nastaje ljudsko biće u zemaljskom protoku vremena, i ono što treba iskusiti u životu između rođenja i smrti.
Sad, zapravo, oba puta, i u mojoj 'Teozofiji' i u ovdje danim prezentacijama, u osnovi je dana ista stvar. Na to je skrenuta pozornost. Ali ovaj put je opisano više iznutra, da tako kažem. U mojoj 'Teozofiji' pronaći ćete opis dat u određenim slikama, koje više podsjećaju na unutarnja stanja duše. U opisima koji su ovdje dani ove zime, opis je dat na temelju velikih kozmičkih uvjeta i povezan s imenima planeta. Poanta je da se ova dva opisa mogu pomiriti.
Već je rečeno da je u prvom razdoblju nakon što je prošla kroz vrata smrti, ljudska duša bitno ovisna o osvrtanju, na određeni način, na ono što je doživjela na Zemlji. Vrijeme kamaloke, kako se još naziva, predstavlja u potpunosti življenje s uvjetima na Zemlji. Ovo vrijeme kamaloke je u biti vrijeme u kojem se duša mora osjetiti pozvanom da se postupno oslobodi svega što u njoj još živi, u smislu izravnih veza s posljednjim zemaljskim utjelovljenjem. Uzmimo u obzir da čovjek ima duševna iskustva ovdje u fizičkom tijelu koja su veća ili manja, i potpuno ovise o njegovom fizičkom životu. Razmotrimo koliko iskustva duše u potpunosti ovise o osjetilnim dojmovima. Razmislite o svemu što osjetilni dojmovi unose u vašu dušu, i pokušajte razjasniti koliko toga još ostaje u vašoj duši nakon što se riješite svega što su vam osjetilni dojmovi dali, onda dobijete sliku vrlo oskudnog duševnog sadržaja! Pa ipak, uz konačno promišljanje, moći ćete sebi reći: sve što su osjetila dala završava kada duša prođe kroz vrata smrti; a ono što tada može ostati - sasvim prirodno - nije više živost osjetilnog dojma, nego samo sjećanja koja proizlaze iz osjetilnih dojmova. - Dakle, ako razmislite o tome koliki dio osjetilnih dojmova živi u vašoj duši, tada ćete lako dobiti predodžbu o tome što ostaje od osjetilnih dojmova velikog dijela života duše nakon smrti. Želim reći da ako se sjećate određenih osjetilnih dojmova od jučer - uzmimo ovo kao primjer gdje su osjetilni dojmovi još uvijek relativno živi - kada pomislite koliko su izblijedjeli osjetilni dojmovi koje ste jučer doživjeli, kada se želite prisjetiti živog dojma koji se dogodio pred vama: tako blijedo - kao sjećanje - ostaje u duši ono što su osjetilni utisci prenijeli. Iz ovoga vidite da je u osnovi, sav život u osjetilnom svijetu zapravo dostupan duši kao specifično zemaljsko iskustvo. - Gubitkom osjetilnih organa, do kojeg dolazi kada čovjek prođe kroz vrata smrti, gubi se i svaki smisao osjetilnih dojmova. Ali budući da čovjek ostaje vezan za osjetilne dojmove, jer još uvijek zadržava želju za osjetilnim dojmovima, zato u životu nakon smrti prvo prolazi kroz oblast 'goruće želje'. Želio bi osjetilne dojmove imati dugo, ali ih ne može imati jer je odbacio osjetilne organe. Život koji teče u žudnji za osjetilnim dojmovima, i u nemogućnosti posjedovanja osjetilnih dojmova, život je u oblasti 'goruće želje'. Ovaj život zapravo gori u duši. Ovaj život je dio stvarnog života u kamaloki kada duše čezne za osjetilnim dojmovima, na koje je navikla ovdje na Zemlji, i - budući da su osjetilni organi odbačeni - ne može primiti takve osjetilne dojmove.
Druga oblast kamaloka života je 'poticaja koji teče'. Duša ovu oblast doživljava na takav način da, kada čisto iskusi ovo područje, ona je već odustala od želje za osjetilnim dojmovima, ali još uvijek ima želje za mislima, za mislima koje se stječu u zemaljskom životu pomoću instrumenta mozga. U području goruće želje, duša prolazi kroz nešto što je navodi da postupno kaže samoj sebi: apsurd je, besmislica, željeti osjetilne dojmove u svijetu za koji su odbačeni osjetilni organi, u kojem ni jedno biće ne može imati osjetilne organe koji su formirani samo od zemaljske tvari. - Ali duša se možda već odavno odrekla ove čežnje za osjetilnim dojmovima, ali još čezne da može misliti na način kako se misli na Zemlji. Ovo zemaljsko mišljenje se odbacuje u području poticaja koji teče. Ljudi postupno doživljavaju kako misli, kako su mišljene na Zemlji, imaju značenje samo u životu između rođenja i smrti.
Zatim, kada se osoba odrekla navike njegovanja misli koje se oslanjaju na fizički instrument mozga, ona još uvijek doživljava određenu vezu sa Zemljom u obliku onoga što je sadržano u njenim željama. Promislite samo da su želje zapravo nešto što je intimnije povezano s dušom nego, moglo bi se reći, svijet misli. Želje svake osobe imaju određenu boju. I dok neki imaju jedne misli u mladosti, druge u srednjim godinama, treće u starosti, lako je prepoznati kako se određeni oblik želje provlači kroz cijeli ljudski život na Zemlji. Ovaj oblik, ta nijansa želja, odbacuje se tek kasnije u oblasti 'želja'. I onda, na kraju, ali ne manje važno, u području 'zadovoljstva i nezadovoljstva' čovjek se oslobađa sve čežnje da bude povezan s fizičkim zemaljskim tijelom općenito, s ovim fizičkim zemaljskim tijelom, s kojim je bio povezan u prošloj inkarnaciji. Dok prolazite kroz ove oblasti, goruće želje, poticaja koji teče, želje, zadovoljstva i nezadovoljstva, još uvijek je prisutna određena čežnja za posljednjim ovozemaljskim životom. Prvo, u oblasti goruće želje. Duša još uvijek žudi da može vidjeti kroz oči, čuti kroz uši, iako oči i uši više ne može imati. Kada je duša konačno odbacila svaku takvu čežnju da može imati utiske iz očiju, ušiju itd., ona još uvijek čezne da može misliti pomoću mozga kakav je imala na Zemlji. Oslobodivši se i ove navike, još uvijek čezne da može srcem željeti želje poput onih na Zemlji. I konačno, više ne čezne za osjetilnim dojmovima, ne više za mislima svoje glave, i ne više za željama svog srca, nego još uvijek za svojim zadnjim zemaljskim utjelovljenjem u cjelini. Tada se postupno odvaja i od te čežnje.
Sva iskustva u ovim regijama, točno će se poklopiti s prolaskom duše koja se širi do regije koju smo nazvali sfera Merkura, to jest širenje duše kroz sferu Mjeseca do sfere Merkura. Ali kada se dođe nasuprot ove sfere Merkura, tada se ono što je u mojoj 'Teozofiji' opisano kao svojevrsno duhovno područje oblasti duše, svijeta duše, približava duši. Pokušajte ponovno pročitati ovaj opis oblasti duše i prolaska duše kroz ovu oblast duše; tada ćete iz karakteristika onoga što duša doživljava, kako, da tako kažemo, ono što se obično naziva neugodnošću kamaloke, završava u oblasti duševnog svijetla - također i prema opisu u 'Teozofiji'. Ovo područje svijetla duše sada se poklapa sa sferom Merkura; i također sve ono što je rečeno o sferi Merkura možete primijeniti na ono što je u 'Teozofiji' opisano kao područje svijetla duše. Usporedite bez pristranosti ono što je opisano u životu duše kada se proširila do sfere Merkura, s onim što je sadržano u 'Teozofiji' o području svijetla duše, i vidjet ćete kako je u jednom slučaju učinjen pokušaj da se to opiše sa gledišta unutarnjih iskustava duše, a u drugom slučaju sa gledišta velikih makrokozmičkih uvjeta kroz koje duša prolazi kada ima ta unutarnja iskustva.
Zatim idite dalje i pokušajte pročitati u 'Teozofiji' što je rečeno o aktivnoj sili duše, tada ćete shvatiti da se kroz unutarnja iskustva u području aktivne sile duše mora dogoditi ono što je ovdje navedeno kao odlučujuće za prolaz kroz sferu Venere. Objašnjeno je da je duša morala na određeni način razviti religiozne impulse tijekom zemaljskom života. Da bi pravilno prošao kroz ovu sferu Venere, da ne bi tamo morala biti usamljena nego da bi mogla razviti društveni život, mora imati svojstva koja su ovdje opisana, mora biti prožeta određenim religijskim konceptima. Ako usporedite ono što je rečeno o ovome s opisom područja aktivne sile duše u 'Teozofiji', pronaći ćete dosljednost u tome da su ti odnosi jedanput bili prikazani iznutra, a drugi put izvana.
Ono što je opisano kao najviše, najduhovnije područje svijeta duše, područje stvarnog života duše, doživljava se kada duša prolazi kroz područje života Sunca. Tako da se može reći i: stvarna sfera kamaloke proteže se donekle izvan sfere Mjeseca, kao što je već spomenuto; tada počinju svjetlije regije svijeta duše, do Sunca. Ono što duša doživljava na Suncu, upravo je u oblasti života duše. Za vrijeme nakon smrti, duševno iskustvo karakteristično je do epohe gdje duša prolazi kroz oblast Sunca. Također znamo da se u ovom području Sunca duša blisko upozna sa duhom svijetla, koji je postao njen iskušavatelj i kvaritelj na Zemlji: Luciferom. I znamo kako se širi u kozmičke prostore, dolazi sve bliže i bliže onim silama koje joj omogućuju da razvije ono što joj je potrebno za sljedeće zemaljsko utjelovljenje. - Kada duša prođe kroz područje Sunca, kroz područje života Sunca, onda je tek završila s posljednjom zemaljskom inkarnacijom. Sve do područja zadovoljstva i nezadovoljstva, to jest do mjesta gdje je duša, takoreći, između Mjeseca i Merkura, ona još uvijek duboko čezne za svojim posljednjim životom na Zemlji; ali čak ni u području Merkura, Venere i Sunca, duša još nije potpuno slobodna od posljednje zemaljske inkarnacije. Ali ona se mora pomiriti sama sa sobom u odnosu na ono što nadilazi puko osobno iskustvo; u oblasti Merkura mora se nositi s onim što se razvilo ili se nije razvilo u smislu moralnih koncepata, u oblasti Venere mora se nositi s onim što se razvilo u smislu religioznih koncepata, a u oblasti Sunca s onim, što se u njoj razvilo u smislu shvaćanja onoga što je univerzalno ljudsko, što nije ograničeno na vjersko uvjerenje, nego odgovara religioznom životu koji je primjeren cijelom čovječanstvu. Dakle, radi se o višim interesima, koji se još mogu razviti u daljnjem razvoju čovječanstva, s kojima se duša ima baviti do vremena oblasti Sunca.
Zatim ulazi u kozmički duhovni život i pridružuje se oblasti Marsa. Ova oblast Marsa Sada se podudara s onim što nalazite opisano u mojoj 'Teozofiji' kao prvi dio zemlje duha. U ovom opisu u 'Teozofiji' pronaći ćete pogled od iznutra na to kako je ljudska duša produhovljena do te mjere da sada vidi ono što je, da tako kažemo, arhetip fizičkog tijela, fizičkih uvjeta na Zemlji općenito, kao nešto izvanjsko. Sve što su arhetipovi fizičkog života na Zemlji, pojavljuje se kao neka vrsta kontinentalnog područja zemlje duha. Ono što je uvučeno u ovo kontinentalno područje su vanjski oblici raznih inkarnacija. Ovo područje zemlje duha je iznutra opisana ista stvar, kroz što ljudi moraju proći, ako se govori kozmički, u oblasti Marsa. - Mogli bi izgledati čudno da u ovoj oblasti Marsa, koje je na ovim predavanjima više puta opisivano kao područje borbe, impulsa agresije sve do početka 17. stoljeća, da je u ovoj oblasti Marsa, da tako kažem, prva oblast devahana, stvarne zemlje duha. A ipak je tako. Sve što na zemlji pripada stvarnom materijalnom području, zbog čega se mineralno carstvo pojavljuje kao materijalno, temelji se na činjenici da su sile na Zemlji u stalnom sukobu jedna s drugom. Ovo je također dovelo do činjenice da, kada je materijalizam cvjetao i materijali život je viđen kao jedini na Zemlji, jedini dani zakon materijalnog života se također vidio u sporu, u 'borbi za opstanak'. To je naravno pogreška, jer se na Zemlji ne razvija samo materijalna egzistencija. Ali kada čovjek uđe u zemaljsku egzistenciju, on može ući samo u egzistenciju koja ima svoje arhetipove u najnižoj oblasti zemlje duha, onoga što je za Zemlju zemlja duha. - Sada pročitajte ovaj opis najniže oblasti zemlje duha u mojoj 'Teozofiji'. Želio bih danas ovdje predstaviti ovo poglavlje kako biste mogli vidjeti što se zapravo može reći o našim razmatranjima. Sjetite se da je opis zemlje duha u mojoj 'Teozofiji' počeo na sljedeći način:
'Formiranje duha u 'zemlji duha' događa se kroz da je čovjek u različitim oblastima ove zemlje'.
Dakle, na temelju naših razmatranja ove zime, sada bismo mogli reći da od područja Marsa nadalje, počinje se živjeti dublje u duhovnom uvjetima.
Nadalje:
'Njegov vlastiti život stapa se s tim oblastima u odgovarajućem nizu; on privremeno preuzima njihova svojstva. Na taj način one svojim bićem prodiru u njegovo biće, da onda mogu zajedno ojačano djelovati na zemaljske stvari. - U prvoj oblasti 'zemlje duha' ljudi su okruženi duhovnim arhetipovima zemaljskih stvari. Tijekom svog ovozemaljskog života upoznaje samo sjene tih arhetipova, koje hvata svojim mislima. Što god se na Zemlji jednostavno misli, to se doživi u ovoj oblasti. Čovjek hoda među mislima, ali te misli su stvarni entiteti.'
Zatim je kasnije objašnjeno sljedeće:
'Ovdje se vlastita utjelovljenja stapaju s ostatkom svijeta i tvore jedinstvo. Dakle, ovdje gledate na arhetipove fizičke stvarnosti kao na jedinstvo kojem i sami pripadate. Stoga promatranjem postupno učite o svom odnosu, svom jedinstvu s okolinom. Učimo joj reći: ono što se širilo oko tebe, bio si ti sam. - Ali to je jedna od temeljnih ideja drevne indijske mudrosti Vedante. 'Mudar' tijekom svog života na Zemlji stječe ono što drugi doživljava nakon smrti, naime misao da je povezan sa svim stvarima, misao: 'To si ti'. U zemaljskom životu ovo je ideal kojemu se može posvetiti misaoni život; u 'zemlji duha' to je neposredna činjenica koja nam kroz duhovno iskustvo postaje sve jasnija. I sami ljudi na ovoj Zemlji sve više postaju svjesni da po svojoj stvarnoj prirodi pripadaju duhovnom svijetu. Sebe doživljavaju kao duh među duhovima, kao pripadnika iskonskih duhova, a u sebi će osjetiti riječ iskonskog duha: 'Ja sam iskonski duh'. (Mudrost Vedante kaže: 'Ja sam Brahman', to jest, kao član pripadam iskonskom biću iz kojeg sva bića potječu.)'
Ove riječi ćete naći u mojoj 'Teozofiji'. Tako vidimo da kada čovjek uđe u područje Marsa, u životu između smrti i novog rođenja, čovjek uči puno značenje 'Ovo si ti', 'Tat tvam asi' i 'Ja sam Brahman'. I kada ovdje na Zemlji ili u duši zazvuči riječ: 'Ja sam Brahman', ili druga riječ: 'Tat tvam asi', 'Ovo si ti', zemaljska je replika u duši onoga što zvuči kao prirodno iskustvo u oblasti Marsa, u najnižem području zemlje duha. Ako se sada pitamo gdje je drevna indijska mudrost posudila ono, što je unutar ove mudrosti uvijek vodilo do duboko značajnih riječi 'Tat tvam asi' , 'To si ti', 'Ja sam brahman', onda smo sada pronašli tu oblast, i oni učitelji drevne Indije izgledaju nam kao pripadnici oblasti Marsa presađeni na Zemlju. I na ono što je prije nekoliko godina rečeno o oblasti Marsa, o najnižem području devahana u 'Teozofiji', sada čujemo ono što smo mogli pratiti ove zime: da je s osvitom modernih vremena na Zemlji, Buda prebačen u ovo isto podruje, područje Marsa. Da je bio postavljen na Zemlju i u to područje pola tisućljeća prije otajstva Golgote, da tako kažem kao pripravnik otajstva Golgote, duhovno promatran kao pripravnik, u područje u kojem od davnina zvuči marsovska mudrost. A nakon misterija na Golgoti, kao što znamo, ružokrižarstvo ga je poslalo u oblast Marsa da tamo nastavi svoj rad. Što se dakle dogodilo u kozmosu: to da je u starim vremenima stari brahmanizam bio kod kuće u oblasti Marsa, da je početkom 17. stoljeća nakon misterija na Golgoti, kao što smo vidjeli, ovaj brahmanizam prešao u Budin impuls, slika toga dogodila se ovdje na Zemlji: prijelaz brahmanizma u budizam u indijskoj kulturi.
Dakle, vidimo kako je ono što se događa na Zemlji, u širokom, grandioznom smislu, slika onoga što se događa na nebesima.
Dakle, ako ste čitali poglavlje u 'Teozofiji', koje se bavi onim što smo sada otkrili kao oblast Marsa, i za koju ste postali svjesni da je tamo samo po sebi razumljivo iskustvo 'Ja sam brahman', dakle ponovnim čitanjem tog poglavlja, možete zamisliti događaj u oblasti kozmosa, kako se taj događaj može sagledati na određeni način i kako je Budin impuls kozmički povezan s događajem koji je opisan u relevantnom poglavlju moje 'Teozofije'. Na taj način, rezimiramo ono što smo gledali ove zime, primjerice, s čime smo u određenom smislu započeli naš teozofski rad prije više od deset godina. Kada smo prvi put opisali zemlju duha i govorili o kontinentalnom području zemlje duha, kada smo govorili kako ovu zemlju duha u njenom najnižem području treba karakterizirati s gledišta unutarnjeg života, opis je već bio dan na takav način da ćete, ako ste razumjeli tadašnju prezentaciju, smatrati sasvim prirodnim da se Budin impuls može smjestiti u ovu zemlju duha, u njeno najniže područje, kako smo to mogli opisati ove zime. Ovako su dijelovi duhovnog istraživanja međusobno usklađeni.
Ako onda želimo kozmički predstaviti drugu oblast zemlje duha, koja je tada opisana sa stajališta unutrašnjosti duše, oceansku oblast zemlje duha, mora se podudarati s područjem Jupitera. I ako želimo opisati treće područje devahana, zračno područje, kozmički, ono se pokapa s aktivnošću Saturna, s oblasti Saturna. A ono što je opisano kao četvrto područje zemlje duha, nadilazi naš planetarni sustav. Duša se širi, da tako kažem, u daljnje prostore, u šire zvjezdano nebo. I naći ćete u opisu koji je dat u to vrijeme sa unutarnjeg stajališta duše, kako su karakteristike duševnih iskustava za četvrto područje zemlje duha dane tako da se može vidjeti: u onom što je još uvijek u takvom prostornom kozmičkom odnosu prema Zemlji kao što je cijeli planetarni sustav, ona se ne mogu iskusiti. Iz četvrte oblasti zemlje duha donosi se nešto što je toliko iskonsko da se ne može pomiriti s bilo čime, što se može doživjeti unutar posljednje planetarne sfere, sfere Saturna.
I tada duša živi sve udaljenije od Zemlje, ali i udaljenije od Sunca, u zvjezdanom nebu. Ovo je opisano u tri najviša dijela zemlje duha, kroz koje duša prolazi prije nego što se ponovno skuplja i počne vraćati kroz cijelu situaciju na drugačiji način, tako da povratkom stječe snage pomoću kojih tada može izgraditi novi život na Zemlji. - Općenito možemo reći: kada duša prođe kroz oblast Sunca, gotova je sa svime što se na određeni način može doživjeti na temelju 'osobnosti' ljudskog bića. Ono što se doživljava izvan oblasti Sunca, izvan oblasti stvarnog života duše, tada je duhovno; to nadilazi bilo što osobno. Ono što duša tada doživljava kao 'To si ti' - a posebno u naše vrijeme, kada doživljava ono što se na Marsu može doživjeti kao Budin impuls, ono što se čini tako čudnim ovdje na Zemlji, ali na Marsu to više nije tako - impuls koji se označava riječju 'nirvana', što znači osloboditi se svega što na Zemlji ima svoje značenje, to jest približiti se velikom kozmičkom značenju kozmosa: sve to duša doživljava na način da se oslobađa onoga što osobnost jest. U oblasti Marsa, najnižem području zemlje duha, gdje duša dolazi do razumijevanja 'To si ti', ili u naše vrijeme, do upijanja Budinog impulsa, oslobađa se veza sa svime zemaljskim i prirodnim. Nakon što se toga duhovno oslobodila - u čemu joj može pomoći Krist impuls - ona se duhovno oslobađa toga prepoznajući da je sve što je krvna povezanost iskovano na Zemlji, i zemaljski određeno, i zatim prelazi na nove uvjete.
U oblasti Jupitera tada se oslobađaju uvjeti koji dušu prisiljavaju na specifično, uže religijsko uvjerenje. Znamo kako duša hoda oblašću Venere na način da je društvena; postala bi usamljena kad uopće ne bi imala religijska uvjerenja. A rekosmo da može dobro proći oblašću Sunca samo ako ima razumijevanja za sve vjeroispovijesti. U oblasti Jupitera, međutim, duša se najprije oslobađa konfesije kojoj je pripadala tijekom posljednje inkarnacije. To nije nešto čemu je ona osobno pripadala, već nešto u čemu je rođena, nešto što je dijelila s drugim dušama. Dakle, dok ona može proći kroz sferu Venere samo ako je stekla religiozne ideje u svom životu na Zemlji, dok kroz oblast Sunca može proći samo ako razumije sva zemaljska religijska uvjerenja, kroz oblast Jupitera može proći samo, ako je u stanju otrgnuti se od konfesije kojoj je pripadala tijekom života; nije dovoljno samo da može razumjeti druge. Jer kada prođe oblast Jupitera onda se odlučuje mora li sljedeći put proći istu vjeru ili je doživjela sve što se može doživjeti u određenoj vjeroispovijesti. Duša plod određene vjeroispovijesti prima na Veneri; plod razumijevanja cjelokupnog religioznog života prima na Suncu; ali kada tada duša stigne u oblast Jupitera, mora biti u stanju uspostaviti novi vjerski odnos za sljedeći život koji mora živjeti na Zemlji. To su tri faze koja duša doživljava između smrti i novog rođenja: prvo duševno iskusiti plod vjeroispovijesti kojoj je duša pripadala u svom prošlom životu; zatim primiti plod onoga što je razvila u odnosu na sve druge vjerske ispovijesti; zatim se otrgnuti od zadnje vjeroispovijesti do te mjere da zapravo može prijeći na drugu vjeroispovijed. Budući da u isto vrijeme cijenite sve vjeroispovijedi, ne možete prijeći na drugu; i znamo da kada se duša vrati kroz ove oblasti ona ponovno dolazi u oblast Jupitera; tada sebi priprema sposobnosti koje su joj potrebne da bi u sljedećem životu živjela u drugoj vjeri. Na taj način u dušu se polako utiskuju snage koje su duši potrebne za stvaranje novog života.
Sada pročitajte što je u 'Teozofiji' rečeno o trećem području zemlje duha, i ponovno ćete pronaći stvari koje su ovdje rečene u opisu oblasti Saturna. U ovoj oblasti, samo one duše koje su u stanju stvarno prakticirati određenu razinu samospoznaje, samospoznaje bez predrasuda, moći će biti društvene prirode, da tako kažemo, i ne moraju iskusiti užasnu usamljenost. Samo sposobnošću prakticiranja samospoznaje čovjek može ući u one oblasti koje idu izvan oblasti Saturna, a time i izvan našeg sunčevog sustava, u kozmički svjetski život, iz kojeg duše moraju donositi ono što stvarno donosi zemaljski napredak. Jer da duše kao društvene prirode nikada nisu živjele život izvan Saturna, Zemlja nikada ne bi mogla doživjeti nikakav napredak. Uzmimo, naprimjer, duše koje danas sjede ovdje: da duše koje žive utjelovljene u današnjem svijetu nikada nisu otišle izvan oblasti Saturna između smrti i novog rođenja, tada bi kultura Zemlje još uvijek bila ista kao, naprimjer, u staro indijsko doba. Drevna indijska kultura mogla je napredovati prema staroj perzijskoj kulturi, samo jer su u međuvremenu duše otišle izvan područja Saturna; i opet je napredak od drevne perzijske do egipatsko-kaldejske kulture bio postignut činjenicom da su impulsi za napredak bili doneseni iz oblasti izvan sfere Sunca. Ono što su ljudi pridonijeli napretku zemaljske kulture, donijele su duše iz oblasti izvan oblasti Saturna.
Sve ono, što je donijeto od izvan oblasti Saturna, donijelo je vanjski ljudski napredak; to je značilo da su se pojedine kulturne epohe s vremena na vrijeme mijenjale i da su se javljali novi kulturni impulsi. Osim toga, imamo onu struju unutarnjeg iskustva koje se razlikuje od vanjskog kulturnog napretka, koje ima svoj zemaljski fokus u otajstvu Golgote. Ako sada znamo da tijek unutarnjeg iskustva u zemaljskom duševnom životu ima svoje središte u otajstvu Golgote, i ako, pak, to otajstvo Golgote vežemo za oblast Sunca, onda se postavlja pitanje; pitanje koje bi nas moglo dugo zaokupljati u ovim razmatranjima, ali koje želimo danas barem staviti pred svoju dušu. Jer upravo je to dobro, da naše duše mogu same razmišljati o takvim pitanjima, unutar sebe, na temelju onoga što već imamo na predavanjima i ciklusima, mogu stvarati vlastite misli, koje se onda mogu ispraviti prema predstavljenom istraživanju.
S jedne strane imamo činjenicu da je Krist duh Sunca koji se sa zemaljskim životom sjedinio kroz misterij na Golgoti. Ovu činjenicu najpreciznije možete iščitati u ciklusu 'Evanđelje po Ivanu u odnosu na ostala tri evanđelja, posebno Evanđelja po Luki', koji je održan u Kasselu, te u ciklusu 'Od Isusa do Krista'. Sada imamo drugu činjenicu da sav vanjski napredak na Zemlji, napredak pojedinačnih kulturnih epoha, treba tražiti od izvan oblasti Saturna, i da stoga mora biti donesen od izvan oblasti Saturna. Stoga se postavlja pitanje. Ono što zapravo donosi zemaljski napredak, iz kulturne epohe u kulturnu epohu, povezano je sa sasvim drugim svijetom - izvan oblasti Saturna - od onoga koji uzrokuje napredak, a koji se može okarakterizirati kao ona duhovna struja koja prolazi kroz ljudsku evoluciju, dolazi do čovječanstva u davnim vremenima, ima svoj fokus u misteriju Golgote i zatim nastavlja, kako je često opisivano. Kako se ove dvije stvari slažu? Zapravo, treba reći: te dvije stvari se potpuno slažu.
Trebate samo zamisliti da je cijeloj našoj evoluciji Zemlje, kakvu imamo danas, prethodilo ranije utjelovljenje Zemlje, staro lunarno razdoblje. A sada zamislite, jedno za drugim, staro vrijeme Mjeseca, kako smo ga često opisivali, i sadašnje zemaljsko vrijeme. Od drevne lunarne ere do sadašnjeg zemaljskog svijeta, čitava evolucija teče tako da u sredini imamo nešto poput neke vrste kozmičkog spavanja. Prilikom prijelaza sa starog Mjeseca na Zemlju, sve što je postojalo na starom Mjesecu, ušlo je u neku vrstu stanja klice, a iz toga je kasnije nastalo ono što postoji na Zemlji. Ali ovim izlaskom iz stanja kozmičkog spavanja, pojavile su se i sve pojedinačne planetarne sfere. Planetarne sfere u drevnim lunarnim vremenima, nisu bile ono što su danas. Imamo staro lunarno vrijeme; koje zatim prelazi u kozmičko spavanje. Tada se razvijaju svjetske sfere, planetarne sfere; tu pripadaju, onakve kakve su sada. Stoga možemo izaći u sferu Saturna, i u njoj imamo sve što se razvilo u kozmosu između starog Mjeseca i Zemlje. Ali ako uzmemo Krist impuls, on ne pripada onome što se u kozmosu razvilo tijekom ovog vremena, već onome što je već pripadalo starom Suncu, što se razvilo iz starog Sunca, ali Suncu kada se stari Mjesec odvojio od njega, koji se razvio u Zemlju, ali je sa Suncem ostao ujedinjen nakon što su se sve sfere odmotale od Sunca, koje su unutar Saturna, Jupitera i tako dalje. Dakle, uz ono što je bila prije misterija na Golgoti, duša sada u sebi ima ono što je sadržano u planetarnim sferama, ono što je duboko ukorijenjeno u kozmosu, ono što se u početku spušta sa Sunca na Zemlju, ali što duhovno pripada mnogo dubljim regijama od onih koje imamo pred sobom u planetarnim sferama. Jer planetarne sfere su rezultat onoga što je postalo evolucijom od starog Mjeseca do Zemlje. Ali ono što nam dolazi od Krist impulsa dolazi od starog Sunca, koje je prethodilo starom Mjesecu.
Iz ovoga vidimo da je vanjsko kretanje kulture Zemlje, u tome što se predstavlja kao napredak, naravno povezano s kozmosom, ali i da je unutarnji život povezan sa životom Sunca u mnogo dubljem smislu nego vanjski kulturni život. Tako u svim tim okolnostima, i duhovno imamo pred sobom nešto, o čemu možemo reći: da, kada pogledamo u zvjezdane svjetove, u početku u tim zvjezdanim svjetovima vidimo svijet, kao da je raširen u kozmosu, svijet koji je u kulturi ljudi oživljen kroz duše koje odlaze u te zvjezdane svjetove između smrti i novog rođenja; ali kada pogledamo u Sunce, u Suncu vidimo nešto što je postalo ono što danas jest, samo jer je prošlo kroz dugi, dugi razvoj tijekom vremena. I kada još nije bilo moguće govoriti o odnosu između zemaljske kulture i zvjezdanih svjetova, kao što se može danas, život Sunca već je bio povezan s Krist impulsom, stojeći s njim u vezi, u pretpovijesnim vremenima u kojima se još nije moglo govoriti o povezanosti Zemlje i zvijezda. Dakle, takoreći, sve što je sa zvjezdanih svjetova doneseno za zemaljsku kulturu, treba promatrati kao neku vrstu zemaljskog tijela koje bi trebalo dobiti dušu - i dobilo je - s onim što je došlo na Zemlju s razvojem Sunca, s Krist impulsom. Zemlju je oživjelo otajstvo Golgote; tada je zemaljska kultura dobila svoju dušu; ono što je 'smrt na Golgoti' zapravo je prividna smrt; to je rođenja zemaljske duše. I sve što se može donijeti iz kozmičkih prostora, čak i od izvan sfere Saturna, odnosi se na sferu Zemlje na isti način na koji se tijelo Zemlje odnosi prema duši Zemlje.
Ovo su razmatranja koja nam mogu pokazati kako prikaz u knjizi 'Teozofija' već sadrži, samo nešto drugačijim riječima i s drugačijeg gledišta, ono što je ove zime opisano, da tako kažemo, s kozmičkog stajališta, kozmografski. Trebate samo zamisliti da je jednom opis sa gledišta duše, drugi put iz perspektive velikih kozmičkih uvjeta, i ta dva opisa možete dovesti do potpunog slaganja, do potpunog paralelizma.
Ono što bih želio izvući iz ovoga kao zaključak, je da vidite koliko je znanost duha široka, i da njena metoda mora biti takva da se s različitih strana prikuplja ono što može dati prosvjetljenje o duhovnom svijetu. Čak i ako se godinama kasnije nešto doda onome što je rečeno prije mnogo godina, stvari ne moraju proturječiti jedna drugoj; jer one ne proizlaze iz filozofskih sustava ili ljudskog razmišljanja, već iz okultnog istraživanja. Ono što je danas žuto bit će žuto i za deset godina, čak i ako će se bit toga što je žuto shvatiti tek nakon deset godina. Dakle, ono što je ovdje izneseno ranijih godina i dalje vrijedi godinama kasnije, čak i ako se sada može osvijetliti iz novih perspektiva zahvaljujući onome što sada možemo dodati.