.- DEVETO PREDAVANJE, Berlin, 4. ožujka 1913
Ovisnost oblika života nakon smrti o ponašanju u zemaljskom životu. Postizanje razumijevanja darova hijerarhija u životu između smrti i novog rođenja kroz upijanje duhovnih ideja tijekom zemaljskog života. Posljedice nerazumijevanja. Ljudsko biće u životu nakon smrti kao suradnik duhovnih bića koja imaju konstruktivan ili destruktivan učinak u svijetu. Misija antropozofije: premošćivanje jaza između živih i umrlih. 'Čitanje umrlima'. Opis pojedinačnih okolnosti. Preobrazba života kroz antropozofiju.
U razdoblju u kojem je materijalizam cvjetao uglavnom teoretski, to jest sredinom i djelomice u zadnjim desetljećima 19. stoljeća, kada su spisi Büchnera ili Vogta, takozvanog 'debelog' Vogta, ostavili dubok dojam na krugove ljudi koji su se tada osjećali prosvijećenima, često su se mogle čuti fraze - fraze koje se i danas ponekad mogu čuti, budući da su, takoreći, u pojedinim ideološkim skupinama još uvijek prisutni zaostaci tog teorijskog materijalizma. Ako ljudi ne žele izravno odbaciti nekakav život nakon smrti, ako ponekad žele priznati ovaj život, kažu: pa, možda postoji takav zagrobni život. Ali zašto bismo brinuli o tome ovdje u ovozemaljskom životu? Vidjet ćemo, nakon što nastupi smrt, postoji li takav život. I ako se mi na Zemlji brinemo samo za ono što nam Zemlja daje i ne obraćamo pozornost na ono što će doći nakon smrti, onda nam ništa posebno ne može promaknuti. Jer ako život poslije smrti nešto nudi, vidjet ćemo!
Kao što rekoh, ova se izreka mogla vrlo često čuti, a i danas se može čuti u širim krugovima, a kad se tako kaže - u određenom smislu djeluje gotovo prihvatljivo. Pa ipak: potpuno je u suprotnosti s činjenicama koje proizlaze iz duhovnog istraživanja, kada se duhovno razmatraju one činjenice koje se događaju u životu između smrti i novog rođenja. Kada osoba prođe kroz vrata smrti, stupa u odnose sa širokim spektrom sila i bića. Čovjek ne samo da živi, da tako kažemo, u zbroju nadosjetilnih činjenica, nego također dolazi u dodir s određenim silama, zapravo s bićima, koja poznajemo i o kojima smo često raspravljali kao o bićima pojedinih viših hijerarhija. Zapitajmo se sada kakvo ima značenje za ljude, kada prolaze kroz život između smrti i novog rođenja, da dođu u kontakt s tim silama i bićima viših hijerarhija.
Znamo da kada osoba prođe kroz ovaj život u nadosjetilnom svijetu i vrati se u postojanje kroz novo rođenje, postaje na određeni način samograditelj svog tijela, dapače cijele svoje sudbine u sljedećem životu. Unutar određenih granica, ljudsko biće oblikuje i izgrađuje svoje tijelo, sve do vijuga svog mozga, sa snagama koje mora donijeti sa sobom iz duhovnih svjetova, kada rođenjem ponovno uđe u fizičku egzistenciju. I ovdje u fizičkoj egzistenciji, cijeli naš život zavisi o činjenici da imamo takve oblike, takve konfiguracije našeg fizičkog tijela, kroz koje možemo stupiti u odnos s vanjskim fizičkim svijetom, kroz koje možemo djelovati i biti aktivni u ovom fizičkom svijetu, da, kroz koje možemo misliti u ovom vanjskom fizičkom svijetu. Jer ako nemamo primjereno oblikovan mozak ovdje u fizičkom svijetu, koji smo stekli rođenjem, formirali iz sila nadosjetilnog svijeta, tada ostajemo manjkavi u odnosu na život u fizičkom svijetu. Primjereni smo ovom životu u fizičkom svijetu, samo ako sa sobom iz duhovnog svijeta donesemo takvu snagu pomoću koje možemo izgraditi tijelo koje je doraslo ovom fizičkom svijetu i svim njegovim zahtjevima. Moći, nadosjetilne moći koje su potrebne za oblikovanje svoga tijela, a također i svoje sudbine, primamo od onih bića i moći viših hijerarhija s kojima dolazimo u kontakt između smrti i novog rođenja. Ono što nam je potrebno za izgradnju našeg života, moramo steći u vremenu koje prethodi našem rođenju nakon naše zadnje smrti! Između smrti i sljedećeg rođenja, da tako kažemo, moramo se korak po korak približiti relevantnim bićima koja nam mogu dati, mogu nam predati, moći koje su nam tada potrebne za naš život kada se vratimo u fizičku egzistenciju.
Sada, pred bićima viših hijerarhija u ovom životu između smrti i novog rođenja, možemo proći na dvojak način. Možemo proći ispred njih na način da ih prepoznamo, da shvatimo njihovu prirodu, njihove karakterne osobine i da možemo primiti ono što nam oni mogu dati, jer radi se o primanju od viših hijerarhija onoga što nam one mogu dati i što nam je potrebno u sljedećem životu. S obzirom na ono što treba dati, moramo biti u stanju razumjeti, čak i samo vidjeti, kada nam se daje ovo ili ono, što onda možemo koristiti. Jer pored tih bića bismo mogli proći i na način da nam, slikovito rečeno, ruke tih bića viših hijerarhija uručuju darove, koji su nam također potrebni za život, ali da ih ne uzimamo jer je mračno, duhovno govoreći, u ovom višem svijetu kroz koji prolazimo. Dakle, kroz ovaj svijet možemo proći s razumijevanjem tako da postanemo svjesni što nam ta bića žele dati, ili također možemo proći s nedostatkom razumijevanja i ne postati svjesni onoga što nam ta bića žele dati. Put kojim prolazimo, koji od dva puta ćemo nužno izabrati za prijelaz između smrti i novog rođenja, predodređen je posljedicama prethodnog, zadnjeg i ranijih zemaljskih života. Osoba koja se u svom posljednjem životu na Zemlji ponašala tupo i negativno prema svim mislima i idejama koje nam mogu doći kao informacije o nadosjetilnom svijetu, takva osoba kroz život između smrti i novog rođenja prolazi kao kroz svijet tame. Jer svjetlost, duhovno govoreći, koja nam je potrebna da prepoznamo kako nam ta bića pristupaju, da prepoznamo koje darove trebamo primiti od jednog ili drugog bića za naš sljedeći život, jer svjetlost razumijevanja za to ne možemo postići u samom nadosjetilnom svijetu, već to moramo postići ovdje u fizičkom zemaljskom utjelovljenju. Kroz nadosjetilni svijet do sljedećeg rođenja prolazimo na takav način da ništa ne prepoznajemo i nigdje ne primamo moći koje su nam potrebne za sljedeći život, ako, kada prođemo kroz vrata smrti, s nama ne donesemo nikakve ideje i koncepte da ih prenesemo u duhovni život.
Iz ovoga vidimo koliko nije moguće reći da se može čekati dok smrt ne nastupi, jer će tada postati jasno koja činjenica, ili postoji li uopće stvarnost s kojom ćemo se suočiti nakon smrti. Kako se tada možemo odnositi prema ovoj stvarnosti, ovisi o tome jesmo li u našoj duši ovdje u našem zemaljskom životu, reagirali na način dobrodošlice ili odbijanja, koncepata o nadosjetilnom svijetu koje smo mogli primiti, i koji moraju biti svijetlo, kojim osvjetljavamo prolaz između smrti i novog rođenja.
Iz rečenog vidimo još nešto. Uvjerenje da samo trebate umrijeti da tako kažemo, da biste dobili sve što vam nadosjetilni svijet može dati, čak i ako se niste uspjeli pripremiti za to, potpuno je pogrešno. Svi svjetovi imaju svoju posebnu misiju. I ono što čovjek može steći u svom zemaljskom utjelovljenju, ne može steći ni u jednom od drugih svjetova. Između smrti i novog rođenja, čovjek može pod bilo kojim okolnostima stupiti u zajednicu s bićima viših hijerarhija. Ali da bismo prihvatili njihove darove, da ne bismo pipali u mraku ili u strašnoj samoći, nego da bismo mogli uspostaviti odnos s višim hijerarhijama i njihovim moćima, ideje i koncepti se moraju steći ovdje u zemaljskom životu, koji su svjetlo za vidjeti više hijerarhije. Naprimjer, osoba koja je prezirala stjecanje duhovnih ideja u svom zemaljskom životu, u današnjem vremenskom ciklusu prolazi kroz život između smrti i novog rođenja u strašnoj usamljenosti, a u odnosu na viši život, strašna usamljenost znači pipanje u mraku, i zatim u sljedeći život ne donosi sa sobom snage koje bi trebale izgraditi njeno tijelo i izgraditi njegove alate na odgovarajući način. Može ga izgraditi samo u nesavršenom obliku, te će za sljedeći život biti neadekvatan kao osoba.
Iz ovoga vidimo kako karma djeluje iz jednog života u drugi. U jednom životu, čovjek proizvoljno prezire razvijanje bilo kakve veze s duhovnim svjetovima; u sljedećem životu nema snage ni steći organe pomoću kojih bi mogao misliti, osjećati i htjeti, istine duhovnog svijeta. Ostaje tup i ravnodušan prema duhovnim okolnostima, a duhovni život prolazi pored njega kao u snu, što je slučaj s tolikim ljudima. Tada na Zemlji ne može biti zainteresiran za duhovne svjetove. A kada takva duša tada prođe kroz vrata smrti, onda je ona pravi plijen za luciferske snage, Lucifer se približava upravo takvim dušama. I čudna stvar je da će u sljedećem životu u duhovnom svijetu, u kojem je ono što slijedi dosadno i ravnodušno, da su za takvu osobu entiteti i činjenice viših hijerarhija osvijetljene, ali sada ne kroz ono što je čovjek stekao u zemaljskom životu, već kroz svijetlo koje Lucifer kaplje u njegovu dušu. Dok prolazi kroz život između smrti i novog rođenja, sada mu viši svijet osvjetljava Lucifer. Sada on može uočiti više hijerarhije, može uočiti, ako mu žele dati moći. Ali činjenica da mu je Lucifer dao svijetlo za to, daje posebnu nijansu, posebnu boju; time su svi darovi posebne vrste. Moći viših hijerarhija tada nisu onakve kakve bi čovjek inače mogao apsorbirati, već su one takve da kada uđe u sljedeći život, on sigurno može formirati i oblikovati svoju tjelesnost, i to na takav način da sada postaje osoba koja se može nositi s vanjskim svijetom i njegovim zahtjevima; ali u određenim aspektima takva je osoba iznutra neadekvatna, jer je njegova duša prožeta i obojena Luciferovim darovima, ili barem Luciferom obojenim darovima.
Kada u životu sretnemo ljude koji su radili na svom tijelu na takav način da mogu dobro koristiti svoj intelekt, a također steći određene vještine pomoću kojih mogu napredovati, ali samo u vlastitu korist, ako koriste svoje darove da shvate ono što ima značenje samo za njih i njihovo biće, ako imaju vrlo nemilosrdan, suh pogled na vlastitu korist, kao što ima puno ljudi u našem vremenu, onda vidovnjak često otkrije da su prošli kroz pretpovijest koja je upravo okarakterizirana. Prije nego su došli do suhog, inteligentnog i umješnog života, kroz svijet koji se proteže između smrti i novog rođenja vodili su ih luciferska bića; a mogla su im se približiti jer su u prethodnoj inkarnaciji prolazili kroz život tupo i sanjarski. Ali oni su ovu tupost i sanjivost stekli jer su prethodno prošli kroz život između smrti i novog rođenja, gdje su napipavali svoj put kroz tamu, kroz život u kojem su im duhovi viših hijerarhija trebali dati snagu za izgradnju novog života, ali koju oni nisu mogli ispravno prihvatiti; a to se opet dogodilo, jer su prethodno samovoljno odbili baviti se idejama i konceptima o duhovnom svijetu. Ovdje imamo karmičku vezu! Ovisno o činjenicama u povijesnom razvoju čovječanstva, stvari koje su sada predstavljene su svakojake. Ali pojavljuju se; kada uz pomoć duhovnog istraživanja prodremo u više svjetove, i prepoznajući uvjete ljudskog života, ove stvari stavimo pred svoje duhovno oko, prečesto se pojavljuju.
Dakle, netočno je reći: trebamo se samo brinuti za ono što nas okružuje u našoj zemaljskoj egzistenciji, jer ono što će se dogoditi kasnije, već će se pokazati. - Kako će ispasti ovisi isključivo o tome kako smo se mi ovdje za to pripremili.
Lako se može dogoditi nešto drugo. I ovo govorim kako bi nam uz pomoć razumijevanja života između smrti i novog rođenja, život između rođenja i smrti mogao postati sve razumljiviji.
U ovom životu na Zemlji, ako ga s razumijevanjem promatramo, vidimo neke ljude - pogotovo u naše vrijeme ti su ljudi vrlo česti - koji na određeni način mogu misliti samo polovično, čija logika uvijek zaostaje u odnosu na stvarnost. Navedimo primjer. Jednom je prilikom jedan liberalni propovjednik, u prvom kalendaru 'slobodnih mislioca', propovjednik koji je inače bio prilično pošten u svojim nastojanjima, rekao sljedeće: djecu ne treba učiti vjerskim pojmovima, jer bi to bilo neprirodno. Ako pustite djecu da odrastaju bez usađivanja religijskih koncepata u njih, onda vidimo da ona prirodno ne dolaze do pojmova o Bogu, besmrtnosti i tako dalje. Ali iz toga se može vidjeti da su takvi koncepti ljudima neprirodni; i ne treba podučavati ono što je čovjeku neprirodno, nego samo ono što može izvući iz vlastite duše. - Kao i u mnogim stvarima, kada je riječ o takvoj izjavi, danas postoje tisuće i tisuće ljudi kojima se to čini vrlo pametnim, vrlo pronicljivim. Ali sve što trebate učiniti je primijeniti pravu logiku i pronaći ćete sljedeće. Uzmite osobu koja još nije naučila govoriti, stavite je na pusti otok i pobrinite se da ne čuje nikakav zvuk govora. Rezultat će tada biti: nikada neće naučiti govoriti. I svatko tko kaže da ljude ne treba podučavati religijskim konceptima, logično bi također morao reći da ljudi ne bi trebali učiti govoriti, jer govor ne dolazi sam od sebe. Dakle dotični propovjednik ne može svojom logikom širiti navedenu ideju, jer njegova logika zaostaje za činjenicama. Može obuhvatiti samo mali krug, i ne primjećuje da se misao, ako je se uopće dohvati, sama poništava.
Svatko tko pogleda oko sebe u životu, naći će ovo neadekvatno, polovično mišljenje rašireno. Ako netko uz pomoć nadosjetilnog istraživanja prati put takve osobe i dođe do područja kroz koja je duša živjela između posljednje smrti i posljednjeg rođenja, gdje je postala nelogična na ovaj način, tada vidovnjak često nalazi da je takva osoba prošla kroz duhovni svijet u svom posljednjem životu između smrti i novog rođenja, na takav način da je, pod vodstvom Ahrimana, susrela viša duhovna bića i moći, koji su joj trebali dati ono što joj je sada potrebno u ovom životu, koja joj nisu mogla dati ono što je potrebno da se osposobi kako bi mogla pravilno razmišljati. Ahriman je bio vođa, i Ahriman mu je omogućio da darove i moći bića viših hijerarhija primi na način da njegovo mišljenje uvijek zastane pred stvarnim činjenicama, da svoje mišljenje nigdje ne može učiniti zaokruženim i valjanim. Velik dio onih ljudi - a ima ih mnogo - koji danas ne mogu misliti, duguju to činjenici, da su u svom posljednjem životu između smrti i novog rođenja morali biti u pratnji Ahrimana, jer su se za to u izvjesnoj mjeri učinili podobnim kroz svoj prošli zemaljski život, kroz onaj zemaljski život koji prethodi sadašnjem.
A kako je tekao ovaj zemaljski život ako ga se pravi vizijom vidovnjaka?
Kod takvih ljudi se ustanovi da su bili hipohondri, mrzovoljni ljudi koji se nisu željeli približiti svijetu i njegovim činjenicama i bićima, kojima je u određenom pogledu uvijek bilo neugodno ostvariti bilo kakav odnos s okolinom. Vrlo često su takvi ljudi u prijašnjim životima bili nepodnošljivi hipohondri. Ako bi se fizički ispitala njihova tjelesna moć, imali bi takve fizičke bolesti, kakve se često nalaze kod hipohondričnih priroda. I ako se zatim vratite dalje, vratite se na raniji život između smrti i novog utjelovljenja, koji je prethodio životu hipohondra, tada ćete otkriti da su ti ljudi u to vrijeme bili lišeni pravog vodstva, da nisu ispravno percipirali ono što su trebali biti darovi viših hijerarhija. A kako su tako nešto pripremili u svom trećem životu na Zemlji? To su sebi priredili razvijanjem određenog duševnog raspoloženja, makar se ono moglo nazvati religioznim, ali samo iz egoizma. Bili su to ljudi koji su samo iz egoizma imali pobožne, čak i mistične naravi, kao što misticizam često proizlazi iz egoizma, onako kako ljudi kažu: tražim u sebi, da u sebi prepoznam Boga. - A pratite li što on tamo traži, pa to je samo njegovo jastvo, koje čini bogom. Mnoge se pobožne duše smatraju pobožnima, samo zato da bi u njima nakon smrti procvjetalo ovo ili ono duhovno raspoloženje. Ono što su na ovaj način pripremili, to je egoistično raspoloženje duše.
Pratimo li uz pomoć duhovnog istraživanja tri takva zemaljska života, u prvome nalazimo osnovno raspoloženje duše egoistične mistike, egoistične religioznosti. I ako danas gledamo ljude koji se tako ponašaju prema životu, onda se duhovnim istraživanjem vraćamo u vremena u kojima je bilo na pretek duša, koje su zapravo samo iz potpune sebičnosti razvile religiozno raspoloženje. Zatim su prošle kroz život između smrti i novog rođenja, nesposobni od duhovnih bića primiti darove koji bi pravilno oblikovali njihov sljedeći život. Zatim je sljedeći život bio mrzovoljan, hipohondrijski, u kojem im je sve bilo odvratno. Na taj način su se pripremili, tako da kada su prošli kroz vrata smrti, njihovi vođe su bili Ahriman i njegove trupe, i dobili su takve moći da su u sljedećem životu na Zemlji imali defektnu logiku, kratkovidnost, tupo mišljenje.
Dakle, imamo drugi slučaj tri uzastopne inkarnacije. I uvijek iznova vidimo kako je besmislica vjerovati da možete čekati da vam se približi smrt da biste stupili u kontakt s nadosjetilnim svijetom. Da, kako netko dolazi u odnos s nadosjetilnim svijetom nakon smrti, ovisi o unutarnjim duševnim sklonostima i interesima koje je netko ovdje stekao prema nadosjetilnom svijetu. Ne samo da su uzastopni životi na Zemlji povezani poput uzroka i posljedica - već su također životi ovdje između rođenja i smrti, i životi između smrti i novog rođenja, u određenom odnosu povezani poput uzroka i posljedica. To možemo vidjeti iz sljedećeg.
Kada vidovnjak pogleda gore u nadosjetilni svijet, gdje duše borave nakon smrti, ondje nalazi duše koje su, u određenoj fazi ovog života između smrti i novog rođenja - prolazi se kroz mnoga iskustva u ovom dugom vremenskom razdoblju, mogu se opisati samo dijelovi toga - sluge onih moći, koje nazivamo gospodarima svega zdravog, ničućeg i bujajućeg života na Zemlji. Među preminulim ljudima zasigurno nalazimo one koji, određeno vrijeme, u nadosjetilnom svijetu sudjeluju u prekrasnom zadatku - jer to je prekrasan zadatak - izlijevanja u fizički svijet, kapanja u sve što može unaprijediti zdravlje bića na Zemlji, što može učiniti da cvjetaju i napreduju. Baš kao što možemo postati sluge zlih sila bolesti i nesreće kroz određene uvjete, tako možemo postati sluge onih duhovnih bića koja promiču zdravlje i rast, koja iz duhovnog svijeta u naš svijet šalju sile koje promiču procvat života. Jer samo je materijalističko praznovjerje da su tjelesna higijena i vanjski objekti jedina stvar koja promiče zdravlje. Sve što se događa u fizičkom životu usmjeravaju bića i moći viših svjetova, koja neprestano šalju svoje sile u fizički svijet, ulijevaju ih u njega, sile koje na određeni način slobodno djeluju, koje djeluju na ljude i druga bića, tako da promiču zdravlje ili štete zdravlju i rastu. - Određene duhovne moći i bića, vodeća su u odnosu na te procese zdravlja i bolesti. Ali u životu između smrti i novog rođenja čovjek postaje suradnik tih snaga; i možemo, ako smo se pravilno pripremili, uživati u blaženstvu suradnje u usađivanju snaga za promicanje zdravlja i rasta, iz viših svjetova u ovaj naš fizički svijet. I kad vidovnjak prati kako su takve duše ovo zaslužile, primjećuje: u fizičkom životu na Zemlji ljudi mogu postići i misliti, ono što žele postići i misliti na dva načina.
Pogledajmo život. Vidimo brojne ljude koji rade svoj posao onako kako im propisuje služba ili ovaj ili onaj. Ali čak i da se ne pojavi radikalni slučaj da takvi ljudi imaju odnos prema poslu kao životinja koja se vodi na klanje, ipak se može reći da rade jer moraju. Oni nikada ne bi zakazali u svojoj dužnosti - naravno, to bi moglo biti bilo što! U određenom pogledu ne može biti drugačije u današnjem vremenskom ciklusu, s obzirom na ono što dužnost zahtijeva i za što čovjek nema druge motivacije osim onoga da to dužnost zahtijeva. Ovo ne treba reći kao da se obvezni rad mora kritizirati do srži! Ne smije se tako shvatiti; evolucija Zemlje je takva da ova strana života postaje sve raširenija. To neće biti ništa bolje ni u budućnosti: zadaci koje će ljudi morati obavljati bit će sve kompliciraniji utoliko što utječu na vanjski život, i sve će više ljudi biti osuđeno činiti i misliti samo ono na što ih tjera dužnost. Ali već danas imamo - i bit će sve više - da postoje ljudi koji rade svoj posao samo jer ih vodi dužnost, a da će, s druge strane, biti onih koji traže društvo poput našeg, gdje mogu nešto postići, ne iz vanjskog osjećaja dužnosti, kao u vanjskom životu, već nešto za što imaju predanost i entuzijazam. Stoga rad možemo gledati sa strane: bilo da je to, takoreći, djelo vanjskog postignuća i zamišljeno iz dužnosti, ili djelo koje se obavlja s entuzijazmom, s predanošću, iz najdubljeg poriva duše, na koji ne potiče ništa osim same duše. Ovo raspoloženje duše: ne samo iz dužnosti, nego iz ljubavi, iz sklonosti, iz odanosti razmišljanju i djelovanju, ovo raspoloženje priprema dušu da postane sluga dobrih sila zdravlja, svih iscjeljujućih sila koje su iz nadosjetilnog svijeta poslane u naš fizički svijet, postane sluga svega što niče i pupa i buja i osjeti blaženstvo koje se može osjetiti kao rezultat toga.
To je iznimno važno za ljudski život u cjelini. Jer samo stjecanjem moći koje ga čine sposobnim za spajanje s dotičnim moćima, samo to osobi omogućuje da duhovno radi prema sve većem oporavku i sve većem poboljšanju zemaljskih uvjeta.
A možemo razmotriti još jedan slučaj. Uzmimo osobu koja se trudi prilagoditi okolini i njenim zahtjevima. To nije slučaj kod svih ljudi. Postoje oni koji se ne trude prilagoditi svijetu; postoje ljudi koji se ne mogu snaći u okolnostima kako u svom duhovnom, tako i u vanjskom fizičkom životu. Naprimjer, imamo ljude koji na oglasnoj ploči pročitaju poruku da se ovdje ili ondje održava antropozofsko predavanje; uđu jednom tamo, ali čim uđu, već spavaju. Njihova duša se ne može prilagoditi okolini, ne slaže se s njom. Poznavao sam ljude koji ne mogu prišiti otrgnuto dugme; ali to znači da se ne mogu prilagoditi vanjskim fizičkim uvjetima. I tako možemo navesti tisuće načina kako se čovjek snalazi u životu, spretno ili nespretno. Puno ovisi o ovakvim stvarima, to sam već rekao. Sada nas samo zanima što o tome ovisi u životu između smrti i novog rođenja.
Sve postaje uzrok i iz svega proizlaze posljedice. Osoba koja se trudi integrirati u svoju okolinu, koja si može čak i prišiti dugme ili slušati nešto što joj je nepoznato da ne zaspe odmah, takva se osoba priprema da postane, nakon smrti, suradnik, pomagač, onih duhova koji promiču ljudski napredak, koji šalju duhovne moći i sile u Zemlje kako bi promicali ljudski napredak, i progresivni život, koji napreduje iz epohe u epohu. Samo radeći to možemo biti sretni nakon smrti, gledajući s visoka na zemaljski život kako napreduje i uvijek radeći sa silama koje su poslane na Zemlju, tako da napredak može biti postignut kada se ovdje u životu potrudimo prilagoditi okolnostima, pronaći put u okolinu. Karma će biti shvaćena na pravi sveobuhvatan način samo kada je budemo mogli sagledati u njenim detaljima, u onim detaljima koji nam pokazuju koliko su različiti uzroci i posljedice povezani ovdje u fizičkom svijetu, u duhovnom svijetu i cjelokupnoj egzistenciji.
Ovo još jednom baca svjetlo na činjenicu da naš život u duhovnim svjetovima ovisi o tome kako provodimo život u fizičkom tijelu. Jer, kao što rekoh, svi svjetovi imaju svoju posebnu misiju, i ne postoje dva svijeta koji imaju istu misiju. Ono što su karakteristične pojave, karakteristična iskustva u jednom svijetu, to nisu karakteristične pojave i iskustva u drugom svijetu. I ako, naprimjer, biće treba apsorbirati one stvari koje može apsorbirati samo na Zemlji, onda ih mora apsorbirati na Zemlji. A ako to ne učini, ne može dobiti pristup u drugi svijet. To je posebno vidljivo u jednoj stvari koje smo se zapravo već dotakli, ali koju je dobro posebno duboko upisati u svoju dušu: to se pokazuje u upijanju određenih pojmova i ideja koje su ljudima potrebne za potpuni život. Uzmimo primjer koji nam je očit: antropozofija, koja je u našoj epohi opravdana i učinkovita. Ljudi je usvajaju na način, da prvo žive na Zemlji i pristupe antropozofiji na način koji vam je poznat, i onda je upijaju. Lako se može pojaviti uvjerenje da nije potrebno prakticirati antropozofiju ovdje na Zemlji, već da će se u duhovnim svjetovima moći naučiti kako to izgleda, kada netko prođe kroz vrata smrti; također će duhovni učitelji viših hijerarhija biti tu i te stvari mogu donijeti duši!
Sada, je činjenica da je čovjek cijelom svojom dušom, nakon razvoja kroz koji je prošao do sadašnjeg ljudskog ciklusa, sada spreman pristupiti vrsti antropozofskog života na Zemlji, kojem može pristupiti samo zato što živi u fizičkom tijelu, jer sudjeluje u fizičkom životu. To je ono za što su ljudi predodređeni. A ako to ne učini, neće moći razviti odnose ni s jednim od duhovnih bića koja mu mogu biti učitelji. Ne možete jednostavno umrijeti i onda nakon smrti pronaći učitelja, koji bi mogao zamijeniti ono što se može približiti dušama ovdje u zemaljskom životu kao antropozofija. Ne trebamo imati mračne misli jer vidimo da mnogi ljudi preziru antropozofiju, i onda bi morali pretpostaviti da je ne mogu steći između smrti i novog rođenja. Zato ne bi trebali očajavati, jer će se ti ljudi roditi u novi život na Zemlji i tada će već biti dovoljno antropozofske stimulacije i antropozofije na Zemlji da je mogu apsorbirati. Očaj još nije primjeren u današnjem vremenu - ali to nikoga ne bi trebalo navesti da kaže: mogu se baviti antropozofijom u sljedećem životu; sada mogu bez nje! - Ne, ni ovdje se ne može nadoknaditi ono što je propušteno. Kad je naš njemački teozofski pokret bio na samom početku, jednom sam govorio o nekim stvarima u višim svjetovima na predavanju o Nietzscheu. U kontekstu u kojem se tada govorilo, ubačene su rasprave. Tijekom toga, netko je ustao i rekao: uvijek morate testirati takvo što s Kantovom filozofijom, a onda dođete do zaključka da ne možete znati sve te stvari ovdje; jer o tome možeš znati nešto tek kad umreš. - Dotični je to rekao sasvim doslovno. Pa, nije da jednostavno morate umrijeti da biste iskusili stvari. Kad prođete kroz vrata smrti, ne doživite stvari za koje se niste pripremili. Život između smrti i novog rođenja definitivno je nastavak života ovdje, kao što smo već vidjeli u navedenim primjerima. Stoga, kao ljudi, ono što možemo steći od bića viših hijerarhija nakon smrti postavši antropozofi, možemo steći samo tako da se pripremimo ovdje na Zemlji. Naša povezanost sa Zemljom, naš prolazak kroz ovozemaljski život ima smisao koji se ničim ne može nadomjestiti.
No, upravo na ovom području može se dogoditi svojevrsno posredovanje. I o tome sam već govorio. Osoba može umrijeti, a da nije iskusila ništa od znanosti duha tijekom svog života na Zemlji; ali njegov brat, njegova žena ili blizak prijatelj je antropozof. Pokojnik je za života odbio išta naučiti o antropozofiji; možda se samo žalio na to. Sada je prošao kroz vrata smrti. Tada se može upoznati s antropozofijom preko drugih osoba na Zemlji. I također vidimo, da je netko tu na Zemlji i drugome daje iz ljubavi, tako se i ovdje mora održavati veza sa zemaljskim elementom. To je osnova onoga što sam nazvao 'čitanje umrlima'. Na ovaj način im možemo učiniti veliku uslugu, čak i ako prije nisu htjeli ništa znati o duhovnom svijetu. Možemo, ili to učiniti u misaonoj formi i na taj način poučavati umrle, ili možemo uzeti antropozofsku knjigu ili nešto slično, zamisliti osobnost umrle osobe i onda joj pročitati knjigu. Onda umrli to čuju. Upravo kroz takve stvari mi smo u našem antropozofskom pokretu doživjeli velike, lijepe primjere onoga što možemo učiniti za umrle. Mnogi naši prijatelji čitaju svojim umrlima. - Možete imati i iskustvo koje sam nedavno imao, da me je netko pitao za osobu koja je nedavno umrla, jer je davala svakakve znakove, posebno tijekom noći, bio je vidljiv nemir u sobi, tutnjava i slično. Iz toga se često može zaključiti da umrla osoba nešto želi. U ovom slučaju se zapravo pokazalo da je umrli imao čežnju da nešto zna. Dotični je u životu bio učen čovjek, ali je ranije odbacivao sve što mu je dolazilo kao znanje o duhovnom svijetu. Moglo bi se reći da je imao velike koristi kada bi mu se, naprimjer, pročitao vrlo specifičan ciklus predavanja, jer se u njemu govorilo o stvarima za kojima je, da tako kažem, žudio. Na ovaj način, nakon smrti, nešto što je propušteno na Zemlji može biti ispravljeno na posebno značajan način.
To je ono što nam doista govori o velikoj, smislenoj misiji antropozofije, da će antropozofija premostiti ponor između živih i umrlih, da ljudi ne umiru kao da odlaze od nas, nego da možemo ostati u kontaktu s njima i raditi za njih. Ako se netko pita može li se uvijek znati sluša li nas umrla osoba, mora se reći da, s jedne strane, ljudi koji ovako nešto rade s pravom predanošću, nakon nekog vremena, po načinu na koji misli žive u vlastitoj duši, koje čitaju umrloj osobi, doista će primijetiti da umrli lebdi oko njih. Ali to je svakako osjećaj moji mogu imati samo istančane duše. Najmučnija stvar koja se može dogoditi je da se takva stvar, koja može biti velika usluga ljubavi, ne čuje; u tom slučaju je dotičnoj osobi postalo nepotrebno. Ali možda ima neko drugo značenje u širem kontekstu. Ali ne treba se puno brinuti zbog takvog promašaja, jer se i ovdje dogodi da čitate nešto većem broju ljudi - i ni oni vas ne slušaju.
Ove stvari mogu ozbiljnost i dostojanstvo antropozofije izraziti na pravi način. Ali uvijek moramo reći da će način na koji ćemo živjeti u duhovnom svijetu nakon smrti, u potpunosti ovisiti o načinu na koji smo živjeli ovdje na Zemlji. Zajednički život s drugim ljudima u duhovnom svijetu, također ovisi o tome kakvu vrstu odnosa s njima imamo ovdje. Ne možemo lako uspostaviti odnos s osobom na onom svijetu između smrti i novog rođenja, s kojom nismo uspostavili odnos ovdje. Mogućnost da budemo dovedeni do nje, da budemo zajedno s njom u duhovnom svijetu, obično se stječe kroz ono što je uspostavljeno ovdje na Zemlji, ali ne samo kroz ono što se dogodilo u posljednjoj, već i ono što je uspostavljeno u prethodnim inkarnacijama.
Ukratko, činjenični i osobni odnosi koje smo stvorili na Zemlji, ono su što određuje život između smrti i novog rođenja. Iznimni slučajevi se javljaju, ali oni su onda iznimni slučajevi. I ako se sjećate što sam rekao ovdje u vrijeme Božića o Budi i njegovoj trenutnoj misiji na Marsu, imate takav izniman slučaj u liku Bude. Postoje brojne duše na Zemlji koje su osobno susrele Budu kao rezultat nadahnuća misterija - ili ranije u njegovoj egzistenciji kao Bodhisattva. Ali budući da je Buda, kao sin Suddhodana, prošao kroz svoju posljednju zemaljsku inkarnaciju, a zatim ono što sam opisao kao njegov rad u eterskom tijelu, i sada preselio svoju aktivnost na Mars, zato sada imamo priliku, čak i ako prije nismo susreli Budu, stupiti u odnos s njim u životu između smrti i novog rođenja; i ono čime taj odnos rezultira, mi onda vraćamo u sljedeću zemaljsku inkarnaciju. Ali to je izniman slučaj. U pravilu, nakon smrti nalazimo ljude s kojima smo uspostavili odnose i kontakte, i nastavljamo te odnose i kontakte nakon smrti.
Ove rasprave, koje se nastavljaju na ono što je o životu između smrti i novog rođenja dano tijekom zime, izrečene su s ciljem i perspektivom kako je antropozofija nešto polovično ako je teorija i ostane vanjska znanost, jer ona je ono što bi trebala biti samo ako prodre u duše kao eliksir života, i omogućuje ljudima da u potpunosti iskuse osjećaje kada stupe u neki odnos spoznaje o višim svjetovima. Smrt se onda ljudima ne čini kao nešto što uništava osobne ljudske odnose. Ponor između života ovdje na Zemlji i života poslije smrti bit će prevladan; mnoge aktivnosti koje će se odvijati u budućnosti, odvijati će se s ove točke gledišta. Mrtvi će utjecati na žive, živi će utjecati na carstvo umrlih.
A sada bih želio da vaše duše malo dublje proniknu u to kako život postaje bogatiji, potpuniji, duhovniji, kada se stvarno sve događa kroz antropozofiju. Samo oni koji tako mogu osjećati antropozofiju, imat će ispravne osjećaje prema antropozofiji. Nije glavna stvar znati: čovjek se sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja', prolazi kroz različite inkarnacije, Zemlja je prošla kroz različite inkarnacije tijekom svog postojanja, egzistenciju Saturna, egzistenciju Sunca, egzistenciju Mjeseca. - Znati to nije glavna stvar; najvažnija i najbitnija stvar je da možemo naše živote preobraziti kroz antropozofiju na način kako to budućnost Zemlje zahtijeva. Taj osjećaj ne možemo dovoljno duboko osjetiti niti se time dovoljno često stimulirati. Jer osjećaji koje ponesemo sa sobom sa naših susreta pod poticajem spoznaje nadosjetilnog svijeta, i s kojima se onda krećemo kroz život, važne su stvari u antropozofskom životu. Stoga u antropozofiji nije dovoljno samo znati, već mi u antropozofiji znamo s osjećajem, i osjećamo znanjem. Samo moramo shvatiti koliko je pogrešno vjerovati da možemo nešto ispravno u raditi svijetu, a da se o svijetu ne zna ništa. Istinite su riječi koje je izrekao Leonardo da Vinci: Velika ljubav je kći velikog znanja. A ako ne želite spoznati, nećete naučiti voljeti u pravom smislu riječi.
Dakle, u tom smislu, antropozofija treba najprije doći u naše duše, tako da se iz tog utjecaja, koji proizlazi iz nas, u evoluciji Zemlje sve više i više počinje pojavljivati struja, duhovna struja, koja će duh i materiju oblikovati u sklad. Tada će doći vrijeme u kojem će ljudi na Zemlji i dalje živjeti materijalno - a vanjski život na Zemlji će postati sve više i više materijalan - ali će ljudi hodati Zemljom i u svojoj duši nositi vezu s višim svijetom. Izvana, život će na Zemlji postajati sve više i više materijalan - to je zemaljska karma - ali u istoj mjeri u kojoj život na Zemlji izvana postane više materijalan, ako zemaljska evolucija želi postići svoj cilj, duše iznutra moraju postati sve više duhovne. O tome kako taj zadatak izgleda, kroz današnje promišljanje želio sam dati mali doprinos.