.- PRVO PREDAVANJE, Köln, 28. prosinca 1912.
Tri tisućljeća oblikovana grčkom kulturom. Pojava istočnjačke mudrosti u 19. stoljeću. Komentar Wilhelm von Humboldta o tome. Spoj triju duhovnih struja u Bhagavad Giti: Vede, Sankhye, Yoge; obnovljeni oblik tih istih struja u modernoj znanosti duha; njihova živa transformacija kroz kršćanstvo i Pavla.
U određenom smislu, danas stojimo na početku osnivanja Antropozofskog društva u užem smislu, i u takvoj prilici možemo se sjetiti važnosti i značaja našeg cilja. Istina, ono što Antropozofsko društvo namjerava biti za modernu kulturu ne bi se trebalo bitno razlikovati od onoga što smo oduvijek slijedili u svom krugu kao teozofija. Ali možda će ovo davanje novog imena još jednom podsjetiti naše duše na ozbiljnost i dostojanstvo s kojim želimo raditi unutar naše duhovne struje, i upravo iz te perspektive odabrana je ova tema za ovaj ciklus predavanja. Na početku našeg antropozofskog pothvata želimo raspraviti temu koja će na najrazličitije načine biti prikladna za isticanje važnosti i značaja naše duhovne struje za suvremeni kulturni život.
Možda su se neki iznenadili kada su ovdje suprotstavljene dvije naizgled prilično različite duhovne struje, ono što je s jedne strane izraženo u velikoj istočnjačkoj poemi Bhagavad Gita, a s druge strane u pismima onoga koji je tako blizu temeljima kršćanstva: apostola Pavla. Blizinu ovih dviju duhovnih struja najbolje ćemo prepoznati ako uvodno istaknemo kako se, s jedne strane, ono što je povezano s velikom pjesmom Bhagavad Gita predstavlja našoj sadašnjosti, a s druge strane, kako se ono što je utemeljeno na početku kršćanstva - pavlinstvu - umeće u nju. Mnogo toga u duhovnom životu naše sadašnjosti razlikuje se od onoga što je bilo relativno nedavno, i upravo ta razlika u duhovnom životu sadašnjosti, u usporedbi s duhovnim životom prošlosti koja je nedavno završila, zahtijeva nešto poput teozofske ili antropozofske duhovne struje.
Razmotrimo kako su se ljudi, u relativno nedavnom dobu, kada bi se uzdigli do duhovnog života vlastitog vremena, zapravo bavili, kao što sam već naglasio na ciklusu predavanja u Baselu i Münchenu, s tri tisućljeća: predkršćanskim tisućljećem i dva ne u potpunosti zaključena, prožeta i zasićena kršćanskom duhovnom strujom. Što su ljudi mogli reći do nedavno, uronjeni u duhovni život čovječanstva, kada se nije moglo govoriti o teozofskoj ili antropozofskoj duhovnoj struji kako je mi razumijemo? Mogli su reći: ono što istinski dopire u sadašnjost jest ono što se može naći samo u tisućljeću prije kršćanske ere. Jer tek u tom tisućljeću prije kršćanske ere, pojedinačna ljudska bića, kao osobnosti, počela su imati značaj za duhovni život. Koliko god nam se duhovne struje ranijih vremena činile grandiozne, moćne i gigantske, osobnosti, individualnosti, ne ističu se iz onoga što je u osnovi tih duhovnih struja. Osvrnemo li se na ono, što ne možemo u striktnom smislu pripisati posljednjem tisućljeću prije kršćanske ere, ako se osvrnemo na drevne egipatske ili kaldejsko-babilonske duhovne struje: promatramo, takoreći, koherentan duhovni život. Tek u grčkom duhovnom životu stvari zaista počinju postajati takve, da se pojedinačne individualnosti živo pojavljuju pred našim očima. U egipatsko i kaldejsko-babilonskom dobu nalazimo velika, snažna učenja i široke perspektive koje se protežu dalje u kozmos; tek su se u Grčkoj stvari počele razvijati na takav način da smo mogli promatrati pojedinačne individualnosti, Sokrata ili Perikla, Fidiju, Platona, Aristotela. Osobnost kao takva, došla je u prvi plan. To je karakteristična značajka duhovnog života tijekom posljednja tri tisućljeća. I ne mislim samo na istaknute osobe, već na dojam koji duhovni život ostavlja na svakog pojedinca, svaku osobnost. U ova tri tisućljeća osobnost je ono što je važno, ako se tako može reći. A duhovne struje su značajne jer pojedinci imaju potrebu sudjelovati u duhovnom životu, jer pojedinci pronalaze unutarnju utjehu, nadu, mir, unutarnje blaženstvo i unutarnju sigurnost kroz te duhovne struje.
I budući da je, do relativno nedavno, povijest prvenstveno mogla imati interes u mjeri u kojoj se odvijala od pojedinca do pojedinca, nije postojalo tako duboko, prodorno razumijevanje onoga što je ležalo prije posljednja tri tisućljeća. Doista, povijest za koju se imalo razumijevanje do nedavno započela je s grčkom kulturom, a u tu povijest, na prijelazu iz prvog u drugo tisućljeće, ušlo je ono što se povezuje s velikim bićem Krista Isusa.
U prvom tisućljeću, ono što vidimo je ono što nam je dala grčka kultura. A ono što je jedinstveno kod ove grčke kulture jest to što u njezinom izvoru leže misteriji. Ono što je iz njih proizašlo - kao što smo često pokazivali - prenijelo se na velike pjesnike, filozofe i umjetnike na svim područjima. Jer ako želimo istinski razumjeti Eshila, Sofokla i Euripida, izvore njihovog razumijevanja moramo tražiti u onome što je proizašlo iz misterija. Ako želimo razumjeti Sokrata, Platona i Aristotela, izvore njihove filozofije moramo tražiti u misterijima. A da ne spominjemo tako visoke figure poput Heraklita. U mojoj knjizi 'Kršćanstvo kao mistična činjenica', možete vidjeti kako je on potpuno utemeljen u misterijima.
Zatim vidimo kako se s drugim tisućljećem kršćanski impuls ulijeva u duhovni razvoj, i vidimo kako se to drugo tisućljeće odvija na način da Krist impuls postupno apsorbira grčku kulturu, da tako kažemo, i ujedinjuje se s njom. Cijelo drugo tisućljeće odvija se na način da se moćni Krist impuls ujedinjuje s onim što je došlo iz grčke kulture u živoj tradiciji i u životu općenito. Dakle, vidimo kako se vrlo polako i postupno grčka mudrost, grčki osjećaj i grčka umjetnost organski povezuju s Krist impulsom. To je tijek drugog tisućljeća.
Tada počinje treće tisućljeće individualne kulture. Možemo reći da u ovom trećem tisućljeću vidimo kako grčka kultura na drugačiji način ostvaruje svoj utjecaj. To vidimo kada uzmemo u obzir umjetnike poput Rafaela, Michelangela i Leonarda da Vincija. Grčka kultura ne postoji uz kršćanstvo u trećem tisućljeću kako je to bilo u kulturi drugog. U drugom tisućljeću grčka kultura nije prihvaćena kao povijesni entitet, kao nešto što se promatra izvana; u trećem tisućljeću ljudi se moraju izravno okrenuti grčkoj kulturi. Vidimo kako Leonardo, Michelangelo i Rafael puštaju da velika umjetnička djela, koja se ponovno pojavljuju, utječu na njih, kako se grčka kultura prihvaća sa sve većom sviješću. U drugom tisućljeću prihvaćana je nesvjesno; u trećem tisućljeću prihvaća se sve svjesnije i svjesnije.
Vidimo kako se taj grčki utjecaj svjesno uključuje u svjetonazore, naprimjer u filozofskoj figuri Tome Akvinskog, koji je prisiljen ono što proizlazi iz kršćanske filozofije kombinirati s filozofijom Aristotela. Grčki utjecaj se i tu svjesno apsorbira, tako da se grčke i kršćanske tradicije svjesno spajaju u filozofskom obliku, baš kao što se to događa u umjetničkom obliku s Rafaelom, Michelangelom i Leonardom. I cijeli taj trend nastavlja se kroz duhovni život, čak i dok se u djelima Giordana Bruna i Galileja javlja određena religijska opozicija. Unatoč svemu tome, posvuda nalazimo da se grčke ideje i koncepti, posebno u pogledu pogleda na prirodu, ponovno javljaju: svjesna apsorpcija grčkog utjecaja!
Ali to ne ide dalje od Grka. I u svim dušama, ne samo u učenim ili visokoobrazovanim ljudima, već u svim dušama do najjednostavnijih, širi se i živi takav duhovni život, život u kojem su se grčka i kršćanska misao svjesno spojile. Od sveučilišta do seljačke kolibe, grčke i kršćanske predodžbe se apsorbiraju.
Nešto jedinstveno dogodilo se u 19. stoljeću, nešto što je samo teozofiji ili antropozofiji bilo istinski suđeno razviti i ostvariti. U jednom jedinom fenomenu vidimo kako se odvijaju značajni događaji. Kada je čudesna poezija Bhagavad Gite prvi put postala poznata u Europi, značajni umovi bili su očarani njezinom veličinom i dubokim sadržajem. I možda ostaje nezaboravno da je um dubok poput Wilhelma von Humboldta, susrevši se s njom, da je mogao proglasiti najdubljom filozofskom poezijom koju je ikada vidio. Također je dao prekrasnu izjavu da je vrijedilo živjeti tako dugo, jer je mogao iskusiti Bhagavad Gitu, veliku duhovnu pjesmu koja odjekuje iz drevne, svete, orijentalne starine.
I kako je divno što je, iako još ne s širokim utjecajem, velik dio orijentalne davnine apsorbiran u 19. stoljeću, posebno kroz Bhagavad Gitu. Jer ova Bhagavad Gita nije poput drugih tekstova koji su proizašli iz orijentalne starine. Drugi tekstovi, orijentalnu misao i osjećaje uvijek predstavljaju iz ove ili one perspektive. Ali u Bhagavad Giti susrećemo nešto što možemo opisati kao spoj različitih smjerova i perspektiva orijentalne misli. osjeta i osjećaja. To je značaj Bhagavad Gite.
Pogledajmo dolje na drevnu Indiju. Tamo, ako zanemarimo ono manje značajno, nalazimo, kao da izranjaju iz magle indijske prapovijesti, tri različite duhovne struje. Prva, koju susrećemo u najranijim Vedama i koja se kasnije dalje razvila u vedskoj poeziji, vrlo je specifična duhovna struja - uskoro ćemo je okarakterizirati - jednostrana, ali vrlo specifična duhovna struja, ako smijemo tako reći. Zatim susrećemo drugu duhovnu struju u Sankhya filozofiji, opet specifičnu duhovnu struju, i konačno, susrećemo se s trećom nijansom istočnjačke duhovne struje u Yogi. Time smo našoj duši predstavili tri najznačajnije istočne duhovne struje: vedsku, Sankhya i Yoga struju. Ono s čime se susrećemo kao Sankhya sustav Kapile, ono s čime se susrećemo u Yoga filozofiji Patanjalija i u Vedama, duhovne su struje specifične nijanse, duhovne struje koje su, budući da posjeduju tu specifičnu nijansu, u određenom smislu jednostrane, i koje svoju veličinu crpe upravo iz svoje jednostranosti.
U Bhagavad Giti nalazimo skladno prožimanje sve tri duhovne struje. Ono što je vedska filozofija imala za reći, nalazimo izraženo u Bhagavad Giti; ono što je Patanjali Yoga ponudila ljudima, nalazimo u Bhagavad Giti, ono što je Kapila Sankhya imala ponuditi, nalazimo u Bhagavad Giti. I ne nalazimo je predstavljenu kao konglomerat, već kao tri dijela koja skladno teku zajedno u jedan organizam, kao da izvorno pripadaju zajedno. To je veličina Bhagavad Gite; da na tako sveobuhvatan način opisuje kako ovaj istočnjački duhovni život utječu Vede s jedne strane, Kapila Sankhya filozofija s druge i Patanjali Yoga s treće.
Prvo, karakterizirajmo ukratko ono što nam svaka od ove tri duhovne struje može ponuditi.
Vedska tradicija je, u najizraženijem smislu, filozofija jedinstva, najduhovniji monizam koji se može zamisliti. Monizam, duhovni monizam, jest vedska filozofija koja se zatim razvija u Vedanti. Ako želimo razumjeti ovu vedsku filozofiju, prvo moramo imati na umu da ova vedska filozofija pretpostavlja da čovjek u sebi pronalazi najdublju bit, koja je njegovo istinsko jastvo, i da je ono što pod tim shvaća u običnom životu, svojevrstan izraz ili otisak toga jastva; da se čovjek može razvijati, a njegov razvoj sve više i više iz dubina duše izvlači njegovo istinsko jastvo. Dakle, više jastvo leži uspavano unutar čovjeka, i to više jastvo nije ono čega je čovjek trenutno svjestan, već ono što u njemu djeluje, prema čemu se razvija. Nakon što čovjek jednom postigne ono što u njemu živi kao jastvo, tada će, prema vedskoj filozofiji, postati svjestan da je to jastvo jedno sa sveobuhvatnim jastvom svijeta općenito, da ne samo da počiva unutar ovog sveobuhvatnog jastva svijeta, već je jedno sa svim jastvom svijeta. I toliko je jedno sa svim jastvom svijeta, da se njegova bit prema njemu odnosi na dva načina. Vedantist shvaća odnos između čovjekova jastva i jastva svijeta otprilike kao fizički udisaj i izdisaj. Kao što se udiše i izdiše, i kao što općenito postoji zrak vani i komadić zraka koji smo udahnuli unutra, tako imamo i univerzalno, sveobuhvatno jastvo vani, koje živi i diše kroz sve, a udišemo ga kada smo posvećeni kontemplaciji duhovnog jastva svijeta. Udišemo ga duhovno sa svakim osjetom koji imamo o ovom jastvu; udišemo ga sa svime što unesemo u svoju dušu. Sva spoznaja, svo znanje, sva misao i osjećaj je duhovno disanje. A ono što primamo u svoju dušu kao dio jastva svijeta - što, međutim, ostaje ujedinjeno s ovim jastvom svijeta - jest Atman: disanje koje je, u odnosu na nas same, poput zraka koji udišemo i koje se općenito ne može razlikovati od zraka. Dakle, Atman je u nama, ali se ne može razlikovati od onoga što je svemoćno jastvo svijeta. I baš kao što fizički izdišemo, tako postoji i predanost duše kroz koju ona molitveno i žrtvujući se okreće svoje najbolje ovom jastvu. To je poput duhovnog izdisaja_ Brahmana. Atman i Brahman, poput udisaja i izdisaja, čine nas dijelom svemoćnog jastva svijeta.
Monističku-duhovnu filozofiju, koja je ujedno i religija, nalazimo u Vedama. A cvijet i plod ovih Veda je taj osjećaj jedinstva s univerzalnim i sveprožimajućim jastvom, ujedinjenje s bićem svijeta, osjećaj tako blažen, tako duboko utješan. Vedska tradicija bavi se ovom vezom ljudi s jedinstvom svijeta, uranjanjem čovjeka u veliki duhovni kozmos - ne možemo reći vedska riječ, jer Veda je već riječ - riječ Veda, koja je dana, i koja je sama izdahnuta prema vedskoj predodžbi sveprožimajućeg jedinstvenog bića, i koju ljudska duša može primiti kao najviši izraz znanja.
Primanjem vedske riječi prima se najbolji dio sveprožimajućeg jastva; postiže se svijest o povezanosti između pojedinačnog ljudskog jastva i ovog svemoćnog jastva svijeta. Ono što Vede govore jest božja riječ, koja je kreativna i ponovno se rađa u čovjekovoj spoznaji, ujedinjujući tako čovjekovu spoznaju s kreativnim principom koji prožima i isprepliće svijet. Stoga se ono što je napisano u Vedama smatralo božanskom riječju, a oni koji su u to proniknuli smatrani su posjednicima božanske riječi. Božanska riječ došla je na svijet na duhovan način i bila je sadržana u vedskim knjigama. Oni koji su proniknuli u te knjige, sudjelovali su u kreativnom principu svijeta.
Stvar je drugačija sa Sankhya filozofijom. Kada nam se tek predstavi onakva kakva je prenesena, u njoj nalazimo upravo suprotno od učenja o jedinstvu. Ako želimo uspoređivati Sankhya filozofiju, možemo je usporediti s Leibnizovom filozofijom. Sankhya filozofija je pluralistička filozofija. Pojedinačne duše kakve susrećemo - ljudske duše i božanske duše - Sankhya filozofija ne prati prema jedinstvenom izvoru, već ih prihvaća kao pojedinačne duše, koje postoje, takoreći, od vječnosti, ili barem kao duše čije se podrijetlo ne traži u jedinstvu. U Sankhya filozofiji suočeni smo s pluralizmom duša. Neovisnost svake pojedinačne duše koja se razvija u svijetu, potpuno u svom vlastitom biću i suštini, oštro je naglašena.
A nasuprot ovom pluralizmu duša stoji ono što se u Sankhya filozofiji naziva praktičnim elementom. Ne možemo ga adekvatno opisati modernom riječju 'materija', jer ta riječ ima materijalističko značenje. Međutim, to nije ono što se u Sankhya filozofiji podrazumijeva pod supstancijalnošću, koja stoji nasuprot mnoštva duša i koja se, pak, ne može svesti na jedinstvo.
U prvom redu imamo mnoštvo duša i ono što možemo nazvati materijalnom osnovom, poput prvobitne poplave koja teče kroz svijet u prostoru i vremenu, iz koje duše uzimaju elemente za svoje vanjsko postojanje. Duše se moraju odjenuti tim materijalnim elementom, koji se ne može svesti na jedinstvo sa samim dušama.
I tako se u Sankhya filozofiji suočavamo prvenstveno s ovim materijalnim elementom, pažljivo proučavanim. Fokus u Sankhya filozofiji nije toliko na individualnoj duši. Individualna duša se prihvaća kao nešto što je istinski prisutno, isprepleteno i povezano s materijalnom osnovom, i što unutar te materijalne osnove poprima širok raspon oblika i time se prema van manifestira u različitim oblicima. Duša se odijeva temeljnim materijalnim elementom, koji se, takoreći, shvaća kao da postoji od vječnosti, baš kao i individualna duša. Ono duševno izražava se u ovom temeljnom materijalnom elementu. Kroz to, duševno poprima različite oblike. I upravo je proučavanje tih materijalnih oblika ono s čime se suočavamo u Sankhya filozofiji.
Ovdje imamo, prije svega, najizvorniji oblik ovog materijalnog elementa, poput svojevrsne iskonske duhovne struje u koju duša prvo uranja. Ako bismo usmjerili pozornost na početne faze evolucije, imali bismo, takoreći, nediferencirani oblik materijalnog elementa, i uronjeno mnoštvo duša, koje će proći daljnji razvoj. Prvi oblik koji susrećemo, a koji se još ne diferencira od jedinstvene duhovne struje, jest sada duhovna supstanca, koja leži na početnoj točki evolucije.
Sljedeća stvar koja se pojavljuje, u koju se duša može individualno odjenuti, jest Buddhi. Ako zamislimo dušu odjevenu u prvobitnu supstancu, ovaj izraz duše općenito još nije različit od valova prvobitne poplave. Ne samo obavijajući se ovom početnom egzistencijom valova prvobitne poplave, već i onim što se javlja sljedeće, duša se može odjenuti u Buddhi.
Treći element koji se pojavljuje, omogućujući dušama da postanu sve individualnije, jest Ahamkara. To su sve niži i niži oblici prvobitne materije. Dakle, imamo prvobitnu materiju, čiji je sljedeći oblik Buddhi, i još jedan oblik, Ahamkaru. Daljnji oblik je Manas, zatim osjetilni organi, treći su finiji elementi, a konačni oblik su materijalni elementi koje nalazimo u fizičkom okruženju.
Dakle, imamo, takoreći, evolucijsku liniju u smislu Sankhya filozofije. Na vrhu je najviše nadosjetilni element iskonskog duhovnog toka, i, postajući sve zgusnutiji, spušta se do onoga što nas okružuje u grubim elementima od kojih je izgrađeno ljudsko fizičko tijelo. Između su tvari od kojih su, naprimjer, tkani naši osjetilni organi i finiji elementi od kojih je tkano naše etersko ili životno tijelo. Treba napomenuti da su sve to omotači duše u smislu Sankhya filozofije. Čak i ono što potječe od prvog iskonskog toka je omotač duše. Duša je prvo unutar toga. A kada Sankhya filozof proučava Buddhi, Ahamkaru, Manas, osjetila, finije i grublje elemente, on misli na sve gušće omotače u kojima se duša izražava.
Mora nam biti jasno da način na koji nam se vedska filozofija i Sankhya filozofija predstavljaju, može biti samo zato što su razvijene u tim davnim vremenima, kada je još uvijek postojala drevna vidovitost, barem do određene mjere.
I Vede i sadržaj Sankhya filozofije nastali su na različite načine. Vede se u potpunosti temelje na izvornoj inspiraciji, još uvijek prisutnoj u iskonskim ljudima poput prirodne predispozicije, dane su čovjeku bez da je čovjek učinio bilo što drugo osim da se cijelim svojim bićem pripremio da mirno i spokojno primi božansku inspiraciju koja je prirodno došla u njega.
Obuka u Sankhya filozofiji bila je drugačija. Odvijala se na sličan način kao i naše moderno učenje, osim što potonje nije prožeto vidovitošću. Tada je bilo prožeto vidovitošću. Bila je to vidovita znanost, inspiracija, darovana kao milošću odozgo: vedska filozofija. Znanost koja se tražila na isti način na koji mi danas tražimo znanost, ali koju su tražili ljudi koji su još uvijek imali pristup vidovitosti - to je bila Sankhya filozofija.
Stoga, Sankhya filozofija ostavlja istinski duhovni element netaknutim, da tako kažem. Ona kaže: u onome što se može proučavati u vanjskim nadosjetilnim oblicima, tu se duše utiskuju; ali mi proučavamo vanjske oblike, koje nam se javljaju kao odjeća duše. Stoga nalazimo razvijeni sustav oblika s kakvim smo suočeni u svijetu - baš kao što u našoj znanosti nalazimo zbroj prirodnih činjenica - samo što je u Sankhya filozofiji pogled usmjeren na nadosjetilno promatranje činjenica. Sankhya filozofija je znanost koja, iako se postiže vidovitošću, ipak ostaje znanost vanjskih oblika, koja ne prodire do samog duhovnog. Duhovno ostaje, u određenom smislu, netaknuto proučavanjem. Onaj tko je posvećen Vedama osjeća da je njegov religiozni život u potpunosti jedno s životom mudrosti. Sankhya filozofija je znanost, znanje o oblicima u kojima se duša manifestira. I uz to, njezini sljedbenici zasigurno mogu osjećati religioznu odanost duše. A kako se ta duša zatim integrira u oblike - ne sama duša, već kako se integrira - ono je što se istražuje u Sankhya filozofiji.
Sankhya filozofija razlikuje stupanj u kojem duša odražava svoju neovisnost ili postaje više uronjena u materiju. Bavi se duševnim koje, iako uronjeno, odražava svoju duševnu prirodu unutar materijalnih oblika. Duševno, koje je tako uronjeno u vanjski oblik, ali se objavljuje i otkriva kao duhovno, prebiva u elementu Sattva. Duhovno koje uranja u oblik, ali je, takoreći, obraslo oblikom, nikada istinski ne izlazeći iz njega, prebiva u elementu Tamas. A ono u čemu duševno odražava ravnotežu s vanjštinom oblika prebiva u elementu Rajas. Sattva, Rajas, Tamas - tri Gune - bitne su karakteristike onoga što nazivamo Sankhya filozofijom.
Nasuprot tome, postoji duhovna struja koja nam se obraća kao Yoga. Ona se obraća samom duševnom, izravno tom duševnom i traži sredstva i načine, da ljudsku dušu shvati u neposrednom duhovnom životu, tako da se duša sa svog položaja u svijetu uzdigne na sve više i više razine. Dakle, Sankhya je kontemplacija o ovojima duše, a Yoga je vođenje duševnog na sve više i više razine unutarnjeg iskustva. Predanost Yogi je stoga buđenje viših moći duše, tako da duša uranja u nešto što ne doživljava u svakodnevnom životu i što može otvoriti sve više i više razine bića. Yoga je stoga put u duhovne svjetove, put do oslobođenja duše od vanjskih oblika, put do neovisnog unutarnjeg života duše. Druga strana Sankhya filozofije je Yoga. Yoga je dobila svoje veliko značenje, kada ta inspiracija kao kroz milost odozgo, koja je inspirirala Vede, više nije mogla postojati. Yogu su morale prakticirati one duše, koje pripadaju kasnijoj epohi čovječanstva, koje više nisu primale ništa samo otkriveno, već su se morale probiti do visina duhovnog bića s nižih razina.
Dakle, u drevnim indijskim vremenima suočavamo se s tri oštro nijansirane struje mišljenja: Vedama, Sankhyom i tradicijom Yoge. A danas smo pozvani da ponovno povežemo te duhovne struje, da tako kažemo, izvlačeći ih iz dubina duše i svijeta.
Sve tri struje možete pronaći odražene u našoj znanosti duha. Pročitajte što sam pokušao predstaviti u svojoj 'Tajnoj znanosti', u prvim poglavljima o ljudskoj konstituciji, o spavanju i budnosti, o životu i smrti, i pronaći ćete ono što možemo nazvati Sankhya filozofijom u modernom smislu. Zatim pročitajte što je rečeno o evoluciji svijeta od Saturna do našeg vremena, i razvili ste vedsku filozofiju za naše vrijeme. I pročitajte posljednja poglavlja, koja se bave ljudskim razvojem, i razvili ste Yogu za naše vrijeme. Naše vrijeme mora organski ujediniti ono što nam sja iz drevne Indije kao tri oštro nijansirane struje misli: vedsku filozofiju, Sankhya filozofiju i Yogu.
Stoga, čudesna Bhagavad Gita, koja na duboko poetski način sadrži sintezu triju smjerova, i u naše vrijeme mora dotaknuti u najdubljem smislu. I moramo tražiti nešto poput srodnosti između vlastitih duhovnih nastojanja i dubljeg značenja Bhagavad Gite. Naše trenutne duhovne struje ne samo da se općenito slažu sa starijima, već i u detaljima.
Prepoznat ćete da se u mojoj 'Tajnoj znanosti' stvari pokušavaju u potpunosti izvesti iz njih samih. Ništa se nigdje be temelji na povijesti. Ni u jednoj tvrdnji o Saturnu, Suncu i Mjesecu nitko tko istinski razumije što se govori, ne može pronaći da su te stvari izvedene iz povijesnih izvještaja; one su izvučene iz same stvari. Ali kako neobično: ono što nosi pečat našeg vremena ipak u ključnim točkama rezonira s onim što nam odjekuje iz davnih vremena. Evo samo malog primjera: u Vedama, u određenom trenutku, čitamo o kozmičkom razvoju, što se otprilike može izraziti sljedećim riječima: u početku je tama bila obavijena tamom; sve je to bilo nerazlučiva poplava. Nastala je golema praznina, posvuda prožeta toplinom. - A sada vas molim da se prisjetite onoga što je iščitano iz same materije u vezi s konstitucijom Saturna, gdje se o supstanci Saturna raspravlja kao o toplinskoj tvari, i osjetite rezonancu ovog, takoreći, najnovijeg aspekta tajne znanosti s onim što je rečeno u Vedama. Sljedeći odlomak glasi: tada se prva pojavila volja, koja je bila prvo sjeme misli, veza između biti i ne-biti. I tu su vezu pronašli u volji. I sjetite kako se u novoj formulaciji govori o duhovima volje. U svemu što imamo reći u sadašnjosti, ne traži se rezonanca sa starim, već rezonanca nastaje sasvim prirodno, jer se tamo tražila istina, a istina se traži i na našem vlastitom tlu.
I sada, u Bhagavad Giti, suočeni smo s onim što je u biti poetsko veličanje triju upravo opisanih duhovnih struja. U značajnom trenutku svjetske povijesti - značajnom za to drevno vrijeme - predstavljeno nam je veliko učenje koje je sam Krišna prenio Arjuni. Trenutak je značajan jer je to trenutak kada stare krvne veze počinju popuštati. Uz sve što će se reći na ovim predavanjima o Bhagavad Giti, morate se sjetiti onoga što je više puta naglašavano: kako su krvne veze, rasne i plemenske pripadnosti imale sasvim posebno značenje u davnim vremenima i tek su postupno nestajale. Sjetite se svega što je rečeno u mom spisu: 'Krv je sasvim osobit sok'.
Kako te krvne veze popuštaju, upravo kroz to popuštanje nastaje velika borba, koja nam je opisana u Mahabharati, čija je Bhagavad Gita epizoda. Tamo vidimo kako se potomci dvaju braće, još uvijek krvnih srodnika, razilaze u pogledu svojih duhovnih usmjerenja, kako se ono što je krv prethodno spojila kao jedinstveni pogled, razdvaja; i zato je tu borba, jer u toj točki razdvajanja mora nastati borba, gdje krvne veze gube svoj značaj i za vidovite uvide, a s tim razdvajanjem počinje kasnije duhovno grupiranje. Za one za koje stare krvne veze nemaju značaj, Krišna se pojavljuje kao veliki učitelj. On mora biti učitelj novog doba, uzdignut iz starih krvnih veza. Kako on postaje učitelj, okarakterizirat ćemo sutra. Ali već sada se može reći, što nam pokazuje cijela Bhagavad Gita: kako Krišna, tri duhovne struje koje su sada okarakterizirane, uključuje u svoje učenje. U organskom jedinstvu ih prenosi svom učeniku.
Kako ovaj učenik mora stajati pred nama? On s jedne strane gleda na svog oca, a s druge na očeva brata. Braća i sestre više ne smiju biti bliski; moraju biti razdvojeni. Sada će ih obuzeti drugačija duhovna struja. Arjunina duša se budi: što će se dogoditi kada ono što je bilo povezano krvnim vezama više ne bude tu? Kako će duša pronaći svoje mjesto u duhovnom životu kada taj duhovni život više ne može teći kao nekada, pod utjecajem starih krvnih veza? Arjuni se čini da se sve mora ići svome kraju. I da stvari moraju biti drugačije, da se ne smiju događati na ovaj način - to je bit Krišninog velikog učenja.
Sada Krišna pokazuje svom učeniku, koji će živjeti u prijelazu iz jednog doba u drugo, kako duša mora upiti nešto od sve tri duševne struje ako želi postati skladna. Vedsko učenje o jedinstvu, bit Sankhye i bit Yoge, nalazimo ispravno predstavljene u Krišninim učenjima. Jer što se zapravo krije iza svega što ćemo naučiti iz Bhagavad Gite? Krišnina objava je otprilike ovakva: da, postoji stvaralačka riječ svijeta koja sadrži sam stvaralački princip. Kao što zvuk osobe koja govori uzburkava, tka i živi kroz zrak, tako se i ona uzdiže, tka i živi kroz sve stvari, stvarajući i uređujući postojanje. Dakle, vedski princip tka u svim stvarima. Tako ga ljudsko razumijevanje može primiti u ljudskom duševnom životu. Postoji vladajuća, riječ stvaranja koja tka; postoji prikaz te vladajuće, riječi koja tka, u vedskim tekstovima. Riječ je stvaralačka sila svijeta; ona se otkriva u Vedama. To je jedan dio Krišninog učenja.
I ljudska duša je sposobna razumjeti kako se riječ manifestira u oblicima egzistencije. Ljudska spoznaja uči zakone egzistencije shvaćajući kako pojedinačni oblici egzistencije zakonito izražavaju duhovno-duševno. Učenje o oblicima svijeta, o zakonitim strukturama egzistencije, o zakonu svijeta i njegovom djelovanju - to je Sankhya filozofija, druga strana učenja Krišne. I baš kao što Krišna jasno daje do znanja svom učeniku da iza sve egzistencije leži stvaralačka riječ, tako jasno daje i do znanja da ljudska spoznaja može prepoznati pojedinačne oblike i tako apsorbirati zakone svijeta. Riječ svijeta, zakon svijeta, kako je to ispričano u Vedama, u Sankhyi: to je ono što Krišna otkriva svom učeniku.
I također mu govori o putu koji pojedinog učenika vodi prema visinama gdje ponovno može sudjelovati u spoznaji riječi svijeta. Krišna također govori o Yogi. Učenje Krišne je trostruko: to je učenje riječi, zakona i pobožne predanosti duhu.
Riječ, zakon i predanost - to su tri struje kroz koje duša može proći svoj razvoj. Te tri struje uvijek će na neki način djelovati na ljudsku dušu. Upravo smo vidjeli kako moderna znanost duha ove tri struje mora tražiti na novo oblikovani način. Ali doba su različita i ono što čini trostruki svjetonazor ljudskoj duši je predstavljeno na različite načine. Krišna govori o riječi svijeta, stvaralačkoj riječi, oblikovanju egzistencije, pobožnoj kontemplaciji duše, Yogi.
U drugom obliku, susrećemo isto trojstvo, samo na konkretniji, življi način, u biću koje je zamišljeno kao da hoda Zemljom, utjelovljujući božansku stvaralačku riječ. Vede: apstraktno pristupaju čovječanstvu. Božanski Logos, o kojem govori Evanđelje po Ivanu: živa i sama stvaralačka riječ! A ono s čime smo u Sankhya filozofiji suočeni kao zakonito razumijevanje oblika svijeta: prevedeno u povijesne zakone u drevnom hebrejskom otkrivenju, to je ono što Pavao naziva zakonom. I to kao vjera u uskrslog Krista, treći je element s kojim smo suočeni kod Pavla. Ono što je Yoga za Krišnu, za Pavla je, prevedeno u konkretno, vjera, koja treba zauzeti mjesto zakona.
Dakle, poput crvenila u zoru onoga što je kasnije izašlo kao Sunce, jest trojstvo: Vede, Sankhya i Yoga. Vede se ponovno pojavljuju u neposrednom biću samog Krista, sada konkretno i živo ulazeći u povijesni razvoj, ne apstraktno emanirajući u prostranstvo prostora i vremena, već kao jedinstvena individualnost, kao živa Riječ. U Sankhya filozofiji zakon nam se pojavljuje u onome što nam pokazuje kako se materijalna osnova, Prakriti, oblikuje, sve do najgrublje materije. Zakon otkriva kako je svijet nastao i kako se pojedinačna ljudska bića razvijaju unutar ovog svijeta. To je izraženo u drevnom hebrejskom zakonu, u svemu što Mojsijev zakon jest. Ukoliko se, s jedne strane, Pavao poziva na ovaj zakon hebrejske davnine, on se poziva na Sankhya filozofiju; ukoliko se poziva na vjeru u uskrslog Krista, on pokazuje Sunce onoga za što se jutarnje crvenilo pojavilo u Yogi.
Tako se na jedinstven način pojavljuje ono s čime se suočavamo kao prvim elementima, kao Vede, Sankhya i Yoga. Ono s čime smo suočeni kao Vede, pojavljuje se u novom, ali sada konkretnom obliku kao živa Riječ iz koje su sve stvari stvorene i bez koje ništa od onoga što je stvoreno nije stvoreno, i što je, tijekom vremena, postalo tijelom. Sankhya se pojavljuje kao povijesni prikaz, kao zakonit prikaz kako je svijet pojava, svijet grube materijalnosti, nastao iz svijeta Elohima. Yoga se transformira u ono što je, Pavlovim riječima, postalo: "Ne ja, nego Krist u meni"; to jest, kada Krist moć prodre i apsorbira dušu, čovjek se uzdiže do visina božanstva.
Tako vidimo, kako je jedinstveni plan doista prisutan u svjetskoj povijesti, kako je priprema orijentalna, kako ona sadrži, takoreći, u apstraktnim oblicima, ono s čime smo konkretno suočeni u Pavlovom kršćanstvu. Vidjet ćemo da će nam se upravo shvaćanjem veze između velike poezije Bhagavad Gite i Pavlovih poslanica, otkriti najdublje tajne onoga što se može nazvati djelovanjem duhovnog u cjelokupnom obrazovanju čovječanstva. Budući da se to moralo osjetiti u modernom dobu, ovo moderno doba moralo je ići dalje od puke grčke kulture i razviti razumijevanje onoga što leži izvan prvog tisućljeća prije Krista, onoga s čime smo suočeni kao Vede, Sankhya i Yoga. I baš kao što su se Rafael u umjetnosti i Toma Akvinski u filozofiji morali vratiti grčkoj kulturi, tako ćemo i mi vidjeti kako se u našem vremenu mora pojaviti svjesna ravnoteža između onoga što sadašnjost nastoji postići i onoga što leži dalje od grčke kulture, dosežući u dubine orijentalne starine. Svakako tim dubinama orijentalne starine možemo pustiti da se približe našim dušama, ako razmotrimo te različite duhovne struje u skladnom jedinstvu s kojim se suočavaju s nama, u onome što Humboldt naziva najvećim filozofskim djelom, Bhagavad Giti.