.- Četvrto predavanje, Berlin, 7. veljače 1913.
Tajanstvene tajne egipatske kulture duše osjećaja ponovno se pojavljuju u Okruglom stolu kralja Artura. Artur, njegovi vitezovi i Ginevra, ljudske slike Zodijaka, Sunca i Mjeseca. Ponavljanje tajni intelektualne i duše osjećaja u Svetom gralu. Protivnici Grala, Klingsor i Iblis. Dvojna priroda suvremenog čovjeka: umirući Parsifal i ranjeni Amfortas. Prevladavanje tuposti i sumnje kroz nove misterije.
Prekjučer smo govorili o iskustvima čovjekove duše u odnosu na drevna misterijska načela, istočnjačka, egipatska misterijska načela. Time dolazimo, da tako kažemo, do završnog dijela početnih koraka. Jer smo naveli četiri koraka kao karakteristike suštine svih misterija: približavanje granici smrti, upoznavanje sa životom u elementarnom svijetu, viđenje Sunca u ponoć, i stajanje pred gornjim i donjim bogovima. To je stajanje pred nižim bogovima kada, s jedne strane, treba uočiti one sile koje upravljaju svime što se odnosi na čovjekovo tijelo, ono koje pri spavanju ostaje kao fizičko tijelo i etersko tijelo. Ovdje se radi o nižim bogovima u najširem smislu riječi. S druge strane, treba govoriti u vezi svih sila koje su povezane s najdubljim bićem čovjeka, to jest s onim što prolazi kroz različite inkarnacije: 'Ja' i astralno tijelo. Prekjučer sam mogao opisati kakva su današnja iskustva osobe koja se upozna s bićem misterija, kada se u Akaša zapisu osvrne na iskustva kroz koja su duše prolazile unutar misterija drevnih vremena. I morali smo istaknuti tragični dojam koji su egipatske duše koje će biti inicirane, stekle u odnosu na promjene koje su se dogodile s tom kozmičkom moći koja se u egipatskim misterijima nazivala 'Izida'. Izidi - to je poznato iz legende o Ozirisu - muž je bio uzet, savladan, odnesen od strane neprijatelja, tako da vidimo da je ono što smo zvali Oziris otrgnuto od Izide. Ali također smo naučili o posljedicama ove promijenjene situacije u životu Izide, na život u višim svjetovima. Duša, koja se uzdigla u duhovne svjetove u kasnijim egipatskim vremenima, postala je sudionikom sudbine Boga, koji je postupno umirao za više svjetove i silazio u zemaljsko područje: u sudbini Ozirisa. Jer tako se to doživljavalo.
Sada je vrlo teško govoriti u idejama i konceptima, o daljnjem razvoju ove, da tako kažemo, 'božanske sudbine'. Ali budući da smo se navikli dodavati slike u odnosu na najintimnije stvari viših svjetova, tamo gdje naš jezik, koji je s pojmovima i idejama u riječima postao toliko profan, nije dovoljan, neka ono što bi trebao biti lajtmotiv današnje rasprave bude izraženo lako razumljivom slikom.
Stavljamo se u tragično raspoloženje čovjeka koji je bio iniciran u egipatskom razdoblju, i zamislite kako je to raspoloženje proizašlo iz činjenice da je morao sebi reći ono što je izražavalo njegova iskustva: prije, kad sam ušao u duhovne svjetove, našao sam Ozirisa, kako prodire u prostranstva kreativnom Riječi i njenim značenjem, koja predstavlja osnovne sile svake egzistencije i nastajanja. Sad je Riječ zanijemila i utihnula. Bog kojeg su nazivali Oziris napustio je ovo područje. Sprema se za prodor u druge oblasti. Sišao je u zemaljsku oblast da uđe u duše ljudi. - Tek tada je on, koji je ranije bio duhovno poznat ljudskim dušama, postao očit i u fizičkom životu, kada je Mojsije čuo glas koji se prije mogao čuti samo u duhovnim svjetovima: 'Ejeh asher Ejeh!' Ja sam koji jesam, koji je bio, koji je tu, koji će biti! A onda je prebivalište ovog bića, koje se postupno izgubilo kao kreativna Riječ u duhovnom svijetu za osobu koja je inicirana, prešlo u zemaljsku oblast kako bi postupno moglo oživjeti u dušama ljudi na Zemlji, i u ovoj preobrazbi, do sve više i više slave, bilo je u stanju potaknuti daljnji razvoj Zemlje - do kraja zemljine evolucije.
Pokušajmo zorno dočarati raspoloženje takvog posvećenika, kako je on osjetio da u duhovnim predjelima do kojih može doseći, kreativna Riječ nestaje, kako nestaje u zemaljskoj oblasti i izmiče duhovnom pogledu. Pratimo evoluciju Zemlje, kako za duhovni pogled ova kreativna Riječ napreduje, poput rijeke koja je bila na površini, i zatim na određeno vrijeme nestaje ispod površine Zemlje, da bi se kasnije ponovno pojavila na drugom mjestu. A ono što se ponovno pojavilo, bilo je ono što su duše u kasnijim egipatskim misterijima, u tragičnom raspoloženju vidjele kako tone. Ponovno se pojavilo, oni kojima je bilo dopušteno sudjelovati u misterijima u kasnijim vremenima, mogli su to vidjeti. I ono što su vidjeli morali su unijeti u sliku, ono što se ponovno uzdizalo, ali sada se uzdizalo na takav način da pripada zemljinoj evoluciji.
Kako je nastalo ono što je bilo potopljeno u starom Egiptu? - Pojavilo se na način da je postalo vidljivo u toj svetoj posudi, koja se naziva 'Sveti Gral', koju čuvaju vitezovi Svetog Grala. A u uzdizanju Svetog Grala može se osjetiti ono što je sišlo u starom Egiptu. U ovom uzdignuću Svetog Grala pred nama je sve što je post-kršćanska obnova starog bića misterija. Uglavnom, riječ 'Sveti Gral' i sve što je s njom povezano, uključuje ponovno pojavljivanje bića istočnjačkih misterija.
Sve što se u određeno vrijeme događa u ljudskom razvoju da bi se on nastavio, mora, u određenom pogledu, sadržavati neku vrstu ponavljanja onoga što je bilo prije. U svakoj kasnijoj epohi, ranija iskustva čovječanstva moraju se ponovno pojaviti u drugačijem obliku. Znamo da je u trećoj post-atlanstkoj epohi ljudskog razvoja sudjelovala duša osjećaja, da je u četvrtoj post-atlantskoj kulturnoj epohi, grčko- latinskoj epohi, prvenstveno sudjelovala duša razuma ili intelekta, i da se u epohi koja je slijedila nakon četvrte, u kojoj mi sami još uvijek živimo, treba posebno razviti duša svijesti. Sve su te stvari važne za osobu koja se inicira; i za tu osobu, najvažnije sile inicijacije u određenoj epohi moraju dolaziti od onog člana duše koji je posebno važan za tu epohu.
Tako je egipatska inicijacija bila povezana s dušom osjećaja, grčko- latinska inicijacija bila je povezana s dušom intelekta ili razuma, pa tako inicijacija pete post-atlantske kulturne epohe mora biti povezana sa dušom svijesti čovjeka. Ali ono kroz što je inicijat jednom prošao kroz moći duše osjećaja mora se ponoviti, čak i u osvit ove pete epohe, a mora se ponoviti i ono što se dogodilo u četvrtom post-atlantskom kulturnom razdoblju. Zatim se dodaje nešto novo, što god mora doći iz duše svijesti za iniciranog mora biti tu. Kao da se mora dogoditi ponavljanje onoga što je bilo u igri u dvije prethodne epohe, i mora se dodati ono novo, što je posebno važno za dušu svijesti. Stoga peto post-atlantsko kulturno razdoblje, koja posebno pokazuje pojavu nove inicijacije, mora imati središta koja mogu ponoviti čovjeku, ljudskoj duši, tajne koje su se izlile na ljudski razvoj kroz egipatsko- kaldejsku dušu, i mogu ponoviti misterije koji su se pojavili u razdoblju koje nazivamo četvrtim post-atlantskim kulturnim razdobljem, grčko- latinskim razdobljem, u kojem se također dogodio i misterij na Golgoti. I treba dodati nešto novo.
Kao u starim vremenima, tako i u ovim modernim vremenima ono što se dogodilo u dubini misterija izvana je izraženo najrazličitijim legendama, koje više ili manje, izražavaju misterije u kojima je čovjekova duša sudjelovala. Bilo je potrebno da se tajne egipatsko- kaldejskog razdoblja pojave kao neka vrsta ponavljanja, pred dušama petog razdoblja. To su bile tajne koje su se odnosile na kozmos, na dotok sila Zodijaka, planeta, ali posebno tajne koje su se odnosile na interakciju Sunca i Mjeseca, te na posebne učinke Sunca i Mjeseca - govorim o prividnim kretanjima jer nam sasvim adekvatno karakteriziraju procese - dok prolaze kroz znakove Zodijaka.
Ali morala je postojati razlika između načina na koji su se te misterije pojavile za peto kulturno razdoblje i načina na koji su se pojavile u trećem kulturnom razdoblju. Sve bi trebalo djelovati na dušu svijesti, na ono što čini čovjekovu osobnost, što sačinjava čovjekovu osobnost. To se dogodilo na vrlo poseban način jer su one inspiracijske sile koje su, kad bi se duše preselile u duhovnu oblast, u trećoj post-atlantskoj kulturi, vidjele i tekle iz kozmičkog prostora u Zemlju, tijekom petog kulturnog razdoblja, nadahnule određene ljude. Tako da su u osvit pete kulturne epohe postojali ljudi koji su, ne baš kroz svoju obuku, već kroz određene misterijske učinke koji su se inicijalno dogodili, postali oruđe, nositelji kozmičkih učinaka poput onih koji emaniraju od Sunca i Mjeseca, tijekom njihovog prolaza kroz znakove Zodijaka. A tajne koje su ti ljudi tada mogli dobiti za svoje duše, bile su ponavljanje onoga što je jednom osjećala duša osjećaja. A ljudi koji su promjenu kozmičkih sila izražavali kroz znakove Zodijaka bili su oni koji su nazivani 'Vitezovi okruglog stola kralja Artura'.
Bilo ih je dvanaestorica, koji su bili okruženi gomilom drugih ljudi, ali oni su bili glavni vitezovi. Drugi su predstavljali, takoreći, zvjezdanu vojsku, u njih su tekla nadahnuća koja su bila više raspršena u kozmičkom prostoru; ali u dvanaest vitezova nadahnuća su došla iz dvanaest smjerova Zodijaka. A nadahnuća koja su dolazila iz duhovnih moći Sunca i Mjeseca, predstavljali su kralj Artur i njegova žena Ginerva. Ovako smo u 'Okruglom stolu kralja Artura' imali humanizirani kozmos. Ono što se može nazvati visokom pedagoškom školom za dušu osjećaja, proizašlo je iz Okruglog stola kralja Artura. Stoga nam je rečeno - a legenda ovdje u slikama vanjskih činjenica povezuje unutarnje misterije koje su se odvijale u ljudskoj duši u osvit tog razdoblja - kako su vitezovi Okruglog stola kralja Artura lutali zemljom i ubijali čudovišta i divove. Ono što je ovdje predstavljeno u vanjskim slikama, ukazuje na napore koji su napravljeni s ljudskim dušama, koje bi trebale napredovati u smislu čišćenja i pročišćenja onih sila astralnog tijela, koje su vidovnjaku izražene u tim slikama, u slikana čudovišta, divova i slično. Sve što duša osjećaja treba iskusiti kroz novo biće misterija, vezano je uz koncepte Okruglog stola kralja Artura.
Ono što je duša uma ili intelekta trebala doživjeti u ovom modernom razdoblju za zapad, ponovno je pronašlo prezentaciju u legendi, i izraženo je u legendi o samom Svetom Gralu. Dakle, ono što je trebalo ponoviti iz vremenskog perioda u kojem se dogodio misterij Golgote bilo je koncentrirano u svemu što je proizašlo iz misterija Svetog Grala. I odatle su oni koji su stekli razumijevanje Svetog Grala primili učinke koje su mogli u svojoj duši intelekta ili razuma, ako su željeli razumjeti svoje vrijeme. Čak i u sadašnjosti, ovi se učinci moraju izvršiti na dušu ako se duša želi inicirati i imati razumijevanje onoga što se zapravo bit našeg vremena. Ovaj Sveti Gral okružen je mnogim, mnogim tajnama. Naravno, danas se o tim tajnama mogu dati samo vrlo šture naznake; međutim, to može biti polazište za kasnija, detaljnija razmatranja koja bi se možda mogla napraviti o tim misterijama Svetog Grala. Sve što je karakteriziralo misterije čovjekove duše u moderno doba, bilo je sadržano u Svetom Gralu, ako se razumije njegova bit.
Uzmimo novog posvećenika koji je, nakon što se sa svojim 'Ja' i astralnim tijelom oslobodio fizičkog tijela i eterskog tijela, i pogledao to fizičko tijelo i etersko tijelo izvana, uzmimo tako novijeg posvećenika i vizualizirajmo što je vidio u ovom fizičkom i eterskom tijelu. Vidio je nešto što bi, u određenom pogledu, ako se temeljito ne razumije, moglo biti vrlo uznemirujuće. I vidi to i danas. U fizičko tijelo i etersko tijelo, nešto je integrirano što prolazi kroz njih u različitim smjerovima poput struja i provlači se kroz njih poput niti. Baš kao što živčane niti prolaze kroz fizičko tijelo, samo finije od živaca, nešto je integrirano u fizičko tijelo, što okultno gledanje pokazuje: mrtvo je - toliko mrtvo da to čovjek zapravo ima kao mrtvi dio tvari u vlastitom tijelu. Isto to što je sada mrtvo, ono što je osuđeno na smrt tijekom života između rođenja i smrti, to je ono što je još uvijek bilo živo tijekom orijentalnog razdoblja ljudskog razvoja. Da, čovjek ima to iskustvo, da je u ljudskom tijelu danas mrtvo ono što je nekad bilo živo. I sada istražujemo što je to zapravo, što je mrtvo poput inkluzije u ljudskom tijelu, a što je nekad bilo živo. 'Mrtvo' treba razumjeti relativno; ono mrtvo doista stimulira okolina, ali postoje takve linije i strujanja u ljudskom tijelu koja, u usporedbi sa živim, uvijek imaju predispoziciju za mrtvo. Istražujete odakle to dolazi, i otkrivate da dolazi od sljedećeg.
Nekada davno, u davnim vremenima, ljudske su duše imale određenu vidovitost, a čak i u posljednjim vremenima egipatsko- kaldejske kulture ta je vidovitost bila toliko prisutna, da kad su ljudi pogledali u zvjezdano nebo, nisu vidjeli samo fizičke zvijezde, nego također i duhovna bića ujedinjena s ovim zvijezdama. To je ostavljalo drugačiji dojam na ljudsku dušu, kada je u srednjim stanjima između sna i jave, gledala u kozmos i vidjela nešto duhovno, drugačije od dojmova koje za dušu postoje danas, kada se u današnjem smislu uči znanost, ili općenito živi s današnjom običnom sviješću. Ali sve duše koje danas žive, koje su danas utjelovljene, također su bile utjelovljene u egipatsko- kaldejskom razdoblju. Sve duše koje danas ovdje sjede, jednom su iz svojih tijela gledale u zvjezdani prostor, sudjelovale u duhovnom životu u kozmosu i iz njega primale dojmove. To se nataložilo na duše, postalo je dio duša. Sve su današnje duše nekada gledale u svemir i primale duhovne dojmove, baš kao što danas primaju dojmove boja i tonova. To je na dnu duša, a duše su prema tome izgradile svoja tijela. Ali duše su zaboravile! Za današnju svijest to više nije u dušama. I koje god konstruktivne snage u dušama odgovaraju onim starim, koje su duše tada apsorbirale, sada ne mogu graditi na tijelu, one ostavljaju odgovarajući dio fizičkog tijela i eterskog tijela mrtvim. I ako se ništa drugo ne dogodi, kada bi ljudi nastavili živjeti samo s onim znanostima koje se odnose na vanjsko fizičko, onda bi morali sve više propadati, jer duše su ono - iz prijašnjih dojmova duhovnog svijeta - što vitalizira i izgrađuje fizička i eterska tijela, zaboravili.
Osoba koja danas treba biti inicirana to vidi i može si reći: duše čeznu da ožive nešto u fizičkom i eterskom tijelu što moraju ostaviti mrtvo, jer ono što su nekada upile ne prodire u današnju svijest. To je uznemirujući dojam koji ima osoba koja se danas sprema inicirati.
Dakle, ima nešto u čovjeku što je izvan suvereniteta duše. Molim vas da ove riječi shvatite vrlo ozbiljno, jer bit modernog čovjeka karakterizira činjenica da postoji nešto u biti modernog čovjeka što je izvan suvereniteta duše, nešto što je kao mrtvo u usporedbi s živom okolnim ljudskim organizmom. I radeći na ovoj mrtvoj stvari, luciferske i ahrimanske sile imaju utjecaj na ljude u vrlo posebnom stupnju, na vrlo poseban način. Dok s jedne strane čovjek može postati sve slobodniji i slobodniji, upravo su ahrimanske i luciferske sile te koje se uvlače u ono što je izvan suvereniteta duše. To je razlog zašto u današnje vrijeme ima toliko ljudi koji kažu - s pravom - da se osjećaju kao da dvije duše žive u njihovim grudima, kao da se jedna stvarno želi odvojiti od druge. Velik dio zagonetki suvremenog čovjeka, unutarnjih iskustava suvremenog čovjeka leži u ovome što je upravo rečeno. A takozvani Sveti Gral bio je i nije ništa drugo nego ono što može njegovati živi dio duše tako da može postati gospodar onoga što je postalo mrtvo. A Montsalvat, svetište Svetog Grala, škola je u kojoj se za živi dio duše mora naučiti, ono što prirodno nije trebalo učiti u istočnjačkim i egipatskim misterijima: gdje čovjek uči što mora uliti u dio duše koji je živ, tako da može postati gospodar fizičkog tijela koje je postalo mrtvo i duše koja je postala nesvjesna. Stoga je srednjovjekovni pogled u tim misterijima Grala vidio nešto, što se odnosilo na ponavljanje grčko-latinskog razdoblja, na ponavljanje iskustva u duši intelekta ili razuma; jer upravo tu ima svoje korijene ima većima onoga što je postalo zaboravljeno i mrtvo. Stoga su se misteriji Grala odnosili na prodiranje nove mudrosti u ovu dušu intelekta ili razuma.
Kada je srednjovjekovni posvećenik želio slikama dočarati što je morao naučiti kako bi novom mudrošću prodro u dio svoje duše koji je ostao živ, pokazao je na dvorac Svetog Grala i na ono što se nazivalo novom mudrošću - to jest 'Gral' - koja izvire iz ovog dvorca. I ako je želio ukazati na ono što je neprijateljsko prema ovoj novoj mudrosti, ukazao je na drugu oblast, na ono područje u kojem su živjela sva bića i sile kojima je zadatak bio doći do onoga dijela čovjekovog tijela koji je postao mrtav i dijela ljudske duše koji je postao nesvjestan. Ova domena u kojoj su svi potomci zlih duhovnih bića iz starijih vremena, koji su zadržali najgore sile istočnjačke magije - ne one najbolje koje su također ostale - s pravom smješteni - u okultnom smislu, s pravom - bilo je područje koje je najzlobnije u ovom naznačenom pogledu, koje je bilo neprijateljsko prema Gralu, 'dvorac Marveille', sabirno mjesto svega što dolazi čovjeku, u ovaj dio tijela i duše, koji je doživio upravo naznačenu karmičku sudbinu. Ono što je već danas više produhovljeno, što je prešlo u mudrost koja se može donijeti bilo gdje - jer sada smo na prijelazu u šestu kulturnu epohu, gdje te stvari više nisu vezane za mjesta - bilo je u tim srednjovjekovnim vremenima, kao što sam također naznačio u knjizi 'Duhovno vodstvo svijeta i čovječanstva', još uvijek vezano za određene lokacije. Dakle, dok se u davnim vremenima zapravo nije govorilo u neprikladnom smislu kada se govorilo o lokacijama, tako da se mora putovati na određeno mjesto ako se želi imati relevantna učenja, danas se mora govoriti na takav način da mudrost ima manje lokalni karakter; jer živimo u vremenu prijelaza, iz života u prostoru i vremenu u duhovnije oblike vremena.
Dok se dvorac Grala odnosi na zapadnu Europu, dvorac suprotstavljen Gralu treba se lokalno odnositi na drugo mjesto, gdje čovjek kada dođe, kroz određene duhovne sile koje su tamo, može imati sjajan, snažan dobar dojam, kao i suprotan, kroz druge sile koje su tu ostale sve do danas, poput naknadnog djelovanja Akaše onih protivnika Grala o kojima je ovdje bilo riječi. Jer na tom mjestu se može govoriti o najgorim silama, koje su još uvijek vidljive u svom naknadnom djelovanju. Zla umijeća koja su se prakticirala na ovom mjestu nekada su se odvijala, mogli bi reći, u cijelosti u fizičkom životu, i iz njih su pokretani napadi na dio ljudske duše koji je postao nesvjestan i dio ljudske organizacije koji je postao mrtav. I sve je to strukturirano oko figure koja legendarno svjetluca iz Srednjeg vijeka, ali koju svatko tko je upoznat s misterijama prilično dobro poznaje, oko ličnosti koja je bila stvarna oko sredine Srednjeg vijeka, oko Klingsora, vojvode od Terra de Labour, na području koje moramo potražiti lokalno u sadašnjoj južnoj Kalabriji. Odatle su se napadi neprijatelja Grala širili osobito na Siciliju. Baš kao kad danas kročimo nogom na tlo Sicilije i imamo okultni pogled, vidimo kako na nama djeluju - što je već nekoliko puta spomenuto - Akaša posljedice velikog Empedokla, budući da su one također još i danas prisutne u atmosferi Sicilije, također još uvijek možete uočiti zle posljedice Klingsora, koji je jednom udružio snage preko tjesnaca s vojvodstvom Terra de Labour, s onim neprijateljima Grala koji su bili nastanjeni tamo u toj tvrđavi koja se u okultizmu i legendi zove Kalot Bobot.
Kalot Bobot na Siciliji bio je sredinom Srednjeg vijeka sjedište boginje koja se zove Iblis, kćer Eblisa. A od svih poveznica koje su se dogodile unutar zemaljskog razvoja, između bića u čijim su dušama postojale okultne moći, okultistima je najgora od tih veza poznata kao ona Klingsora i Iblis, kćeri Eblisa. 'Iblis' je već po svom imenu okarakterizirana kao povezana s 'Eblis': a Eblis je ime lika u muhamedanskoj tradiciji kojeg nazivamo 'Lucifer'. Neka vrsta ženskog aspekta 'Eblis', muhamedanskog Lucifera, je 'Iblis', s kojom je zli čarobnjak Klingsor bio povezan zlim vještinama kroz koje je u Srednjem vijeku djelovao protiv Grala.
Te stvari trebaju biti izražene slikama koje odgovaraju stvarnosti; ne mogu se izraziti apstraktnim idejama. A cjelokupno neprijateljstvo prema Gralu dogodilo se na Iblis festivalu 'Kalot Bobot', kojemu su prisustvovali i neobična kraljica Sybille i njezin sin William 1194. godine za vrijeme vladavine Henrika VI, koji su tamo pobjegli. Sve što je poduzeto kao neprijateljsko protiv Grala, a što je također rezultiralo ranjavanjem Amfortasa, u konačnici se može pratiti do saveza koji je Klingsor sklopio u Iblisovoj tvrđavi, Kalot Bobot. I sve što sja u smislu bijede i nevolje, preko Amfortasa, izraženo je u ovom savezu. To znači da i danas duša mora biti snažno naoružana kada se približi ovim područjima iz kojih mogu proizaći svi neprijateljski utjecaji, koji se odnose na tajne Grala i napredak razvoja čovječanstva.
Ako tako gledamo, s jedne strane imamo carstvo Grala, a s druge strane carstvo zla Castel Marveille, u kojem ulogu igra savez Klingsora i Iblisa. I ovdje imamo, na prekrasan dramatičan način, interakciju između onoga što je najneovisniji, najdublji član duše - duše intelekta ili razuma - i što mora pretrpjeti od napada izvana. Duša intelekta ili razuma, još nije bila tako unutarnja u četvrtom post-atlantskom kulturnom periodu kao što je morala biti u petom. Više se povukla iz života s vanjskim svijetom, kakav je postojao u grčko i rimsko doba, natrag u nutrinu ljudskog bića, postajući samostalnija, a također i slobodnija. Međutim, zbog navedenih razloga, bila je mnogo ranjivija na napade svih sila nego u grčko- latinskom razdoblju. Cijela promjena koja se dogodila u duši intelekta ili razuma, izražena je u onome što stoji pred nama, mucajući, legendarno, a opet tako dramatično, u kontrastu između 'Montsalvat' i 'Castel Marveilla'. Osjećamo kako sva patnja i sva nadvladavanja duše intelekta ili razuma, odzvanjaju u pričama koje su povezane sa Svetim Gralom. Sve što se moralo promijeniti s ljudskom dušom u moderno doba, postaje očito onima koji su upoznati s bićem misterija. Treba samo ukazati na konkretan slučaj.
Ljudi koji još nisu stekli dovoljno znanja o ovoj stvari često ističu sljedeće: kako, naprimjer, može osoba poput Goethea, s jedne strane, nositi u svojoj duši neke tajne ove duše, a s druge strane, često biti prožet strašću, kao što to nalaze ljudi koji Goetheovu biografiju prate na donekle površan način. I zapravo: kod Goethea, ako ga ovako pogledamo, pred sobom imamo nešto što je očito, 'dvostruka priroda'. Površno gledajući, njegove dvije strane teško se mogu pomiriti: s jedne strane, tu je visokoumna, velika duša koja se mogla uvući u pojedine dijelove drugog dijela 'Fausta', koja je u 'Bajci o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani' izrazila mnoge duboke tajne ljudske prirode, i željeli bi zaboraviti sve što možda znamo iz Goetheove biografije, i samo se prepustiti duši koja je bila u stanju tako nešto učiniti, ući baš u tu dušu. Pa opet kod Goethea, mučeći ga i prožimajući ga u mnogočemu grižnjom savjesti, javlja se druga priroda, u mnogočemu 'ljudska, previše ljudska'.
Dvije čovjekove prirode u drevnim vremenima nisu bile tako razotkrivene; nisu se mogle tako razići. Osoba čiji bi životopis trebalo prikazati na način kao što je Goetheov, ne bi se mogla uzdići do visina kakve se postižu u pojedinim dijelovima drugog dijela Fausta ili u 'Priči o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani', i tako se raspasti u svojoj duši. To je u starim vremenima bilo nemoguće. Tek u novije vrijeme to je postalo moguće jer u ljudskoj prirodi postoji naznačeni dio duše koji je postao nesvjestan i mrtvi dio organizma. Ono što je ostalo na životu, može se promijeniti i pročistiti do te mjere da ostane mjesta za ono što vodi do bajke o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani, a drugi dio može biti izložen napadima vanjskog svijeta. A budući da se tamo mogu uspostaviti karakterizirane sile, može postojati vrlo malo slaganja s višim 'Ja' čovjeka. Treba samo shvatiti kako je duša koja je živjela u Goetheu nekada također pripadala egipatskim posvećenima, zatim je živjela u Grčkoj, tamo je bila kipar i istovremeno učenik filozofije. Zatim dolazi inkarnacija - vjerojatno samo jedna - između ove grčke inkarnacije i one kao Goethe, koju još nisam uspio pronaći. Ako ovo imamo pred dušom, tada možemo vidjeti kako je takva duša, koja je u starim inkarnacijama mogla dominirati cijelim čovjekom, odvedena prema dolje, ali mora nešto ostati od cjelokupne ljudske prirode na što zle sile mogu utjecati.
To je ono što je tajanstveno i teško razumljivo kod ljudi poput Goethea. Ali to je također ono što izražava tolike tajne u ljudskoj duši modernog doba. Sve što se događa u dualnosti ljudske prirode najprije pogađa dušu intelekta ili dušu razuma, i ona se zapravo dijeli na ove 'dvije duše', od kojih jedna može dosta snažno uroniti u materijalno, druga se može uzdići u duhovno.
U 'Vitezovima okruglog stola kralja Artura', pred nama je ponavljanje svega što novo inicirana osoba mora doživjeti u određenom smislu, u duši osjećaja. Ono što je grupirano oko Svetog Grala predstavlja ono što duša intelekta ili razuma, može iskusiti u moderno doba. Sve što čovjek mora proći da bi jedan dio svoje dualne prirode dovoljno ojačao da može prodrijeti u tajne duhovnih svjetova, u moderno doba mora se odvijati u duši svijesti. To je nova stvar koju treba dodati. A ono što se mora dogoditi u duši svijesti izraženo je u svemu što se kristalizira oko lika Parsifala. Sve legende koje su povezane s Okruglim stolom kralja Artura predstavljaju ponavljanje iskustava ranijih vremena u duši osjećaja; sve legende i priče koje su izravno povezane sa Svetim Gralom, osim Parsifala, predstavljaju ono što mora proći duša intelekta ili razuma; i sve što je izraženo u liku Parsifala, ovaj ideal novije inicijacije, u onoj mjeri u kojoj ova novija inicijacija zavisi o duši svijesti, predstavlja snage koje prvenstveno mora prisvojiti ono što nazivamo dušom svijesti.
Tako je u osnovi, u obliku trostruke legende, predstavljena interakcija triju članova ljudske duše modernog doba. I kao što se kroz starije legende mogu osjetiti duboke tajne ljudske duše, sada se kroz ove legende mogu osjetiti i duboke tajne modernog doba. Postoji nešto što je duboko neistinito u stvaranju predodžbe, da se proces inicijacije nije promijenio od davnina, i da bi osoba sa zapada danas morala proći kroz iste faze kao osoba iz prošlosti ili novijeg istoka. Stvari se događaju na takav način da ono što je bilo karakteristično u ranijem trenutku vremena, nastavljaju utjecati na određene narode u kasnijem trenutku vremena. Naprotiv, istina je da cijeli sustav inicijacije modernog doba ima mnogo više unutarnji karakter, i postavlja mnogo veće zahtjeve za najdublje dijelove ljudske duše, ali na određeni način nije moguće izravno pristupiti vanjskoj prirodi čovjeka, tako da mnogo više nego u staroj inicijaciji, vanjština mora biti reformirana i pročišćena nutrinom koja postaje snažnija i ovladava onim vanjskim. Vanjski asketizam i vanjska obuka, mnogo su više dio suštine stare inicijacije; izravan razvoj same duše, tako da ova duša u sebi snaži i razvija sile, mnogo je više dio prirode novije inicijacije. A budući da su vanjski uvjeti takvi da će tek s vremenom biti prevladane inkluzije ljudske prirode, koje danas mogu toliko zabrinjavati iniciranog, mora se reći: u našem vremenu i u budućnosti, sigurno će biti mnogo priroda sličnih Goetheovoj, koje se jednim dijelom svog bića penju visoko, dok su drugim dijelom vezane za 'ljudsko, odviše ljudsko'. Prirode koje u današnjim utjelovljenjima uopće nisu pokazivale ove osobitosti, koje su naprotiv, pokazivale izvjestan sklad vanjskog i unutarnjeg u to vrijeme, mogu biti bačene u nove inkarnacije u kojima može postojati izraziti nesklad između vanjske i unutarnje organizacije. A oni koji znaju tajne ljudskih inkarnacija neće biti obeshrabreni ako takav nesklad može postojati; jer kako se te stvari povećavaju, tako raste i sposobnost ljudi da prosuđuju, a s tim starom principu autoriteta dolazi kraj. Stoga mora postojati sve veći i veći apel da se ispita ono što dolazi iz misterija. Bilo bi prikladnije obratiti pažnju samo na vanjske karakteristike onih koji moraju podučavati, jer ne trebate brinuti o tome jesu li činjenice, ono što imaju podučavati i reći i moraju duhovno činiti, povezane s ljudskim razumijevanjem i nepristranom logikom. Premda dvojnost ljudske naravi ne treba braniti, nego se prije mora zahtijevati dominacija duše nad onim vanjskim, u najstrožem smislu, ipak se mora reći da su navedene činjenice svakako točne za moderan razvoj.
Jer u osnovi su još uvijek tu, iako u drugačijem obliku, posljedice Klingsora i Iblis. Konkretno, trenutno se suočavamo s epohom u kojoj se ti učinci, ti napadi koji izviru iz Klingsora i Iblis i postupno obuzimaju ljude, također uvlače u intelektualni život, u onaj intelektualni život koji je povezan s modernim obrazovanjem, s popularizacijom moderne znanosti. Ono što ljudi već dugo uče, što se smatra ispravnim učiti dijete i njegovati u djetetu, a što se uzima kao temelj modernog obrazovanja, ne može se jednostavno prosuđivati na temelju toga je li netko, tko vjeruje da je potpuno pametan, kaže da vidi stvari i da su one potpuno istinite, već o svemu treba suditi po tome kako djeluje na duše, kako oplođuje duše, kakve dojmove može ostaviti na duše. A ako postajete sve pametniji i pametniji u smislu kako je danas moderno nazivati ljude 'pametnima', tada u svojoj duši razvijate takve snage da se u ovoj inkarnaciji mogu pokazati vrlo sposobnima da imaju glavnu riječ ondje gdje želite živjeti materijalistički ili monistički; ali tada se određene životne snage koje bi trebale biti u ljudskom organizmu okoštaju. I kada takva duša, koja je upila samo ovaj osebujni talog moderne kulture, dođe u sljedeću inkarnaciju, nedostaje joj snage da pravilno izgradi organizam. Što ste intelektualniji i 'pametniji' u ranijoj inkarnaciji u odnosu na vrijeme kojem se približavamo, to ste 'gluplji' u kasnijoj inkarnaciji. Jer one kategorije i pojmovi koji se odnose samo na izvanjsku osjetilnu egzistenciju, i one ideje koje ti vanjsku osjetilnu egzistenciju drže na okupu, u duši stvaraju takvu konfiguraciju, koja koliko god suptilna može biti u intelektualnom smislu, ali gubi intenzitet djelovanja na mozak i korištenja mozga. A ne moći koristiti svoj mozak u fizičkom životu znači biti glup.
Kad bi bilo istinito ono što materijalisti tvrde: da je mozak taj koji misli, onda bi to svakako bila neka utjeha. Ali ova tvrdnja nije točna, kao što nije točna ni ona da se 'centar za govor' sam formirao. Nastao je kada su ljudi naučili govoriti, i stoga je centar za govor rezultat govora. I tako je sva aktivnost mozga rezultat mišljenja, a ne obrnuto, čak i u prošlosti. Mozak je plastično oblikovan kroz mišljenje. Ako se razvijaju samo takve misli koje su danas uobičajene, ako misli nisu prožete duhovnom mudrošću, tada duše koje misle samo o materijalnim stvarima, neće to moći činiti u kasnijim inkarnacijama, jer sile koje djeluju na mozak postaju preslabe. To je tako da se duša koja danas samo zbraja, recimo, zaduženja i kredite, ili se bavi običajima komercijalnog ili industrijskog života ili apsorbira samo materijalističke znanstvene koncepte, ispunjava se misaonim strukturama koje postupno zamračuju svijest u kasnijim inkarnacijama jer mozak, poput neplastične mase - baš kao što je danas u slučajevima omekšanog mozga - više nije mogao biti takav da ga zahvate sile mišljenja. Stoga, za one koji gledaju u te dublje sile ljudskog razvoja, sve što može živjeti u duši mora biti prožeto duhovnim zahvaćanjem svijeta.
Dakle, ljudska priroda u modernim vremenima još uvijek može biti dvojna priroda. Čovjek mora apsorbirati znanje, duhovno znanje, unutarnju spoznaju, u snage koje prvenstveno pripadaju duši svijesti. Mora prevladati dvije oblasti kroz koje prolazi Parsifal: mora prevladati 'tupost' i 'sumnju' u svojoj duši. Jer kad bi tupost i sumnju ponio sa sobom u kasniju inkarnaciju, ne bi se s njima mogao nositi. Čovjek mora steći znanje o duhovnim svjetovima. Samo činjenicom da se u ljudskoj duši širi život, koji Wolfram von Eschenbach naziva Saelde, i koji nije ništa drugo nego život koji izlijeva duhovno znanje u dušu svijesti, samo na taj način razvoj duše može stvarno plodonosno napredovati iz petog razdoblja u šesto.
To je jedan od plodova novih misterija; to su važni, značajni rezultati koji se moraju apsorbirati iz današnjih misterija, koji su posljedica misterija Grala. Ali to je također - za razliku od svih ranijih znanja misterija - ono što se doista može razumjeti. Jer malo po malo nesvjesne i mrtve sile duše i organizma, moraju se pobjeđivati prodiranjem duhovnog znanja u dušu svijesti, to jest, znanjem koje je shvaćeno i dokučeno, a ne znanjem izgrađenim na autoritetu.
Čak i stvari poput ovih koje su danas izrečene, ako se uzme u obzir sve što današnje obrazovanje i današnje znanje mogu dati ljudima, ako su se čule - otkriti stvari mogu samo oni koji to mogu vidjeti - mogu se razumjeti, skroz valjano razumjeti. I treba ih temeljito razumjeti! Tako će biti da možda neki moderni ljudi koji teže višim svjetovima još uvijek vidljivo u sebi imaju 'ljudsko, odviše ljudsko' ili se teže izdvojiti od toga ljudskog, odviše ljudskog. Da, 'odjeća lude' još uvijek može biti vidljiva kroz duhovno ruho, kao kod Parsifala. Ali nije u tome stvar. Bitno je da u duši postoji poriv za duhovnim znanjem, za duhovnim razumijevanjem - onaj poriv koji je u Parsifalu neugasiv i koji ga na kraju dovodi u dvorac Svetog Grala. U onome što je predstavljeno u Parsifalu, ako se ispravno razumije, mogu se pronaći sve različite metode treniranja duše svijesti, koje su neophodne da bi duša svijesti djelovala na ispravan način, kako bi čovjek došao u dominaciju nad silama, koje se kovitlaju i bore jedne s drugima u duši intelekta ili razuma. Što više današnji čovjek ulazi u sebe i želi prakticirati samospoznaju, to će više otkrivati kako u njegovoj duši bijesni bitka, bitka unutar duše intelekta ili razuma. Zato što je 'samospoznaja' u tom pogledu danas nešto teže nego što mnogi ljudi vjeruju, i u biti će to biti sve teže i teže. Čovjek pokušava doći do samospoznaje, pa čak i ako je sposoban obuzdati mnoge vanjske stvari i biti karakter, često primijeti, kada dođe vrijeme, kako duboko u sebi ima najskrivenije strasti i većina tih sila pretura okolo dok razdire upravo oblast duše intelekta ili razuma.
A kako su ponekad drugačiji ljudi u ovom našem vremenu koji ozbiljno shvaćaju spoznaju i znanje! Teškoća ovog unutarnjeg života možda nikada neće sinuti ljudima koji pravo i istinsko znanje vide u vanjskoj znanstvenoj aktivnosti, ili u plodovima onoga što je vanjska znanstvena aktivnost. Ali duša koja želju za znanjem shvaća ozbiljno i s dostojanstvom, drugačija je kada istinski pogleda u svoju nutrinu. Ona traži, možda traga u ovoj ili onaj znanosti, također se pokušava pomiriti s onim što vidi u ljudskom životu. Nakon što je neko vrijeme tražila, misli da zna ovo ili ono. Ali ona onda nastavi tražiti. A što više traži sredstvima našeg vremena, to se više osjeća rastrganom, to se više osjeća uvučenom u sumnju. A duša koja, nakon što se prihvatila onoga što naše vrijeme može dati, tek time sama sebi prizna da ne može ništa znati, ta je duša često ta koja najozbiljnije i najvrijednije prakticira samospoznaju.
Zapravo, ne postoji dublja moderna duša koja ne prolazi kroz mučnu sumnju. Moderna bi duša trebala upoznati tu mučnu sumnju! Tek tada će snažno uroniti u ono duhovno znanje koje je zapravo ono za dušu svijesti, i koje mora poteći iz duše svijesti, u dušu intelekta ili razuma, da bi tamo postalo gospodar. Stoga moramo razumom pokušati shvatiti ono što je našoj duši svijesti predstavljeno iz okultnog znanja. Čineći to, u sebi ćemo kultivirati takvo jastvo koje je stvarni gospodar i vladar iznutra. Zatim, kada upoznamo biće modernih misterija, dolazimo licem u lice sa samim sobom.
Tako se zapravo mora osjećati osoba koja prilazi misteriju, suočiti se sa samim sobom na način da teži postati netko tko teži vrlinama Parsifala, a ipak zna da je nešto drugo: da je on - kroz opisane okolnosti modernog vremena, jer je čovjek modernog vremena - ranjeni Amfortas. Čovjek modernog doba ima tu dvojaku prirodu u sebi: težnja Parsifalu - ranjeni Amfortas. Tako u samospoznaji treba osjećati sebe. Iz toga proizlaze sile koji iz ove dvojnosti moraju izaći u jedinstvo, i odvesti ljude malo dalje u razvoju. U našoj duši intelekta ili razuma, u dubini našeg unutarnjeg bića, moraju se susresti moderni čovjek, Amfortas, koji je u određenom pogledu ranjen u duši i tijelu, i Parsifal, njegovatelj duše svijesti. I nije rečeno neprikladno, nego je to stvarnost, da bi čovjek osvojio slobodu, mora proći kroz 'rane' Amfortasa, mora u sebi upoznati Amfortasa kako bi mogao upoznati i Parsifala. Baš kao što je u egipatsko doba bilo prikladno uzdići se u duhovne svjetove kako bi upoznali Izidu, danas je primjereno krenuti od duhovnosti ovoga svijeta, i putem ovog svijeta se uzdići u više svjetove. Ako se želi zanijekati Amfortasa, to nije stvarna osobina našeg vremena. Žele zanijekati Amfortasa jer se ljudi toliko vole okružiti mayom. Jer kako lijepo zvuči kad se kaže: čovječanstvo uvijek ide naprijed! Da, ali ovo kretanje naprijed ide vijugavim putem! Da bi se u čovjekovoj prirode razvije sile Parsifala, u samom čovjeku mora biti prepoznana priroda Amfortasa.
Tako sam za ovaj ciklus pokušao, najprije na temelju legendi iz kojih sam pokušao dobiti slike za duboke duševne procese, donijeti barem nešto o dubljem porijeklu modernog bića misterija. Možda ćemo jednog dana moći još jasnije govoriti, ako bude moguće, o tome što suvremeno biće misterija govori o prirodi suvremenog čovjeka, o dvostrukoj prirodi koju čovjek nosi u sebi: o Amfortasu i Parsifalu.