.Moji dragi prijatelji,
Kada smo utemeljili njemački ogranak Teozofskog društva 1902, što mnogi naši teozofski prijatelji zasigurno znaju, bila je prisutna Annie Besant i drugi članovi Teozofskog društva, od kojih su mnogi bili članovi već neko vrijeme. Usred organizacijskog i predavačkog rada, trebao sam nakratko otići da bih nastavio ciklus predavanja kojeg sam davao. To je bilo u krugu koji uopće nije bio povezan s teozofskim pokretom, i čiji članovi mu se, većinom, nisu pridružili. Drugim riječima, prije više od deset godina, kada je teozofski pokret utemeljen u Njemačkoj, morao sam održati predavanje za grupu izvan njega. Taj ciklus predavanja je bio vrsta 'početka', i da bi opisao što sam na njemu želio reći koristio sam riječ koja mi je izgledala da izražava ovu ideju o 'početku' mnogo bolje nego riječ teozofija – riječ koja je izgledala mnogo više u skladu s cijelim okolnostima i kulturom našeg vremena. Dakle, dok smo utemeljivali njemački ogranak, na mom drugom predavanju objavio sam da se ono što moram udijeliti, najbolje može prenijeti riječju antropozofija.
Ovaj incident mi se sada vraća u sjećanje, dok smo svi okupljeni ovdje i sklonili se od, i počeli se kretati uporedo, onog što se prirodno može nazvati teozofija. Tako smo dužni izabrati drugo ime za naš rad. U prvom redu, to je samo vanjska designacija, ali i ona koja naznačuje upravo ono što želimo učiniti. Stoga, biramo riječ antropozofija.
Duhovno promatranje unutarnjih duhovnih veza među stvarima (što često sadrži neku vrstu nužnosti, čak iako sve izgleda kao stvar 'slučaja' običnom promatranju) može nam dati neke uvide. Stoga, možda će mi osjećaj koji imam dopustiti – posebno danas dok svjedočimo odvajanju Antropozofskog društva od Teozofskog društva, i bez postavljanja ikakve oprezne tranzicije – da se vratim mom nužnom potezu od prije deset godina, od moje aktivnosti kod osnivanja njemačkog ogranka, na mom 'antropozofskom' predavanju. Ipak, nikakve promjene u onome što je formirao duh našeg rada nema. Naš rad će se nastaviti u istom duhu, jer nismo zabrinuti ni za kakvu promjenu u našoj stvari, već samo promjenu imena koja je postala nužna.
Možda je novo ime, konačno, ono koje bolje služi našoj svrsi, i spominjući moj osjećaj o onome što se dogodilo prije deset godina, možemo biti upozoreni na činjenice da nam ovo novo ime može služiti vrlo dobro.
Ovaj duh je nešto što moramo naznačiti, u biti, kao biće naše stvari. To je također ono što zahtijeva naše najbolje ljudske snage, utoliko što se osjećamo potaknuti da se pridružimo ovom duhovnom pokretu. Kažem 'naše najbolje ljudske snage' jer naše sadašnje vrijeme nije sklono prihvatiti ono – bila to teozofija ili antropozofija – što se mora uvesti u progresivni duhovni život čovječanstva. Kažem 'mora', jer svatko tko poznaje preduvjete za evoluciju duhovnog života čovječanstva, upravo zna koliko je nužan ovaj teozofski ili antropozofski duh za zdrav duhovni život. Ali teško je prenijeti značenje ovoga današnjim ljudskim dušama.
Teško je, i može se razumjeti zašto. Oni koji su teozofiji ili antropozofiji prišli izravno iz suvremenog života – gdje su, za početak, sve njihove misli duboko s više materijalističkim gledanjem na stvari – osjećaju da je teško osjećati se kod kuće s raznim kozmičkim pitanjima koja su pružena od onoga što bi mogli nazvati teozofski ili antropozofski duh. Uvijek je bilo točno, međutim, da većina ljudi teži slijediti one koji sebe učine nositeljima duhovnog života na poseban način. Zasigurno, možemo naći najrazličitije nijanse unutar našeg suvremenog pogleda na svijet. Jednako je sigurno, međutim, nakon promatranja tih raznih nijansi, da jedna posebno iskače, koju većina ljudi danas slijedi – čak iako nesvjesno – ili, određene koncepte koji su se pojavili razvojem prirodne znanosti zadnjih stoljeća, ili, određeni ostatak filozofskih ideja, ili oboje. U svakom slučaju (možemo to nazvati ponos, ili se može pojaviti kao nešto drugo) nalazimo da je nešto sigurno, nešto što izgleda izgrađeno na čvrstim temeljima, i na onom što nam je dala prirodna znanost, ili, kada je izabrana druga vrsta puta, što ova ili ona filozofija daje kao orijentaciju. U onome što struji iz teozofskog ili antropozofskog duha, međutim, vjerojatno će se naći nešto više ili manje nesigurno, ili neodlučno, nešto nepotvrđeno.
To se može doživjeti na različite načine. Naprimjer, uobičajeno je da se antropozofsko ili teozofsko predavanje, da se negdje održava o konkretnoj temi. Razmotrimo pogodan (premda rijedak) primjer da znanstvenik ili profesor filozofije sluša takvo predavanje. Lako se može dogoditi, nakon što ga je čuo, da profesor formira mišljenje o onom što je čuo. Zaista, u većini slučajeva profesor će smatrati da je tako mišljenje dobro utemeljeno i čvrsto – čak u nekoj mjeri, jednostavno očigledno. Na svim drugim područjima misli, međutim, to jednostavno nije moguće, nakon što se čuje samo jednostavno predavanje, da se prosudi o tome. A ipak, u odnosu na ono što teozofija ili antropozofija nudi, ljudi jedva čekaju da daju prenaglo daju sud, na način koji odstupa od njihove uobičajene suptilnosti. Zaista, osjećaju da je njihov sud opravdan nakon što se uključe, možda nesvjesno, u monolog kao što je sljedeći: 'Konačno, ja sam zapravo prilično bistra osoba; cijeli život se trudim da razumijem filozofske i znanstvene ideje, i stoga sam veoma sposoban prosuditi ovu ili onu stvar. Konačno, čuo sam što je osoba koja stoji ovdje rekla.' Zatim, poslušavši naše predavanje – a to je činjenica duševnog života za koji svatko tko promatra život zna da je točna – takva osoba stiže do uvida: 'Zapanjujuće je koliko mnogo ja znam a koliko malo zna predavač!' Ta osoba zapravo formira mišljenje poslušavši jednosatnu prezentaciju – ne oko onoga što predavač zna, već češće oko onoga što slušatelj misli da predavač ne zna, jer nije spomenuto na predavanju. Bezbrojne primjedbe bi otpale bez takvog nesvjesnog prosuđivanja.
Apstraktno, ili teoretski, može izgledati sasvim ludo izjaviti nešto tako budalasto – ne budalasto kao mišljenje već kao činjenica. Ipak, premda ljudi to ne shvaćaju, ova činjenica je veoma raširena u odnosu na ono što dolazi od teozofije ili antropozofije. Naše doba, još uvijek ima, malo želje da otkrije se ono što antropozofija ili teozofija – barem kako se ovdje misli – predstavlja publici, nema čega bojati kod točnog, savjesnog propitivanja od moderne znanosti i učenja, ali se ima čega bojati od 'znanosti' koja je zaista samo trećinu – ne, osminu, desetinu, dvanaestinu, ili možda čak ni toliko – znanstvena. Trebati će vremena da ljudska bića mogu prosuditi nešto bezgranično kao i sam svijet, kroz znanje stečeno vani na fizičkoj razini. Ipak, s vremenom ćemo vidjeti, da što je više prave antropozofije i teozofije iskušano svim mogućim znanstvenim sredstvima i od svake pojedine znanosti, da će više biti potvrđeno. I također ćemo vidjeti da antropozofija sada ulazi u svijet, ne na proizvoljan način, već iz preduvjeta povijesne svijesti. To će, također, biti potvrđeno.
*******
Oni koji traže da unaprijede ljudski razvoj moraju izvlačiti ono što žele dati iz onih izvora iz kojih napredujući život čovječanstva i sam teče. Takvi ljudi ne mogu slijediti proizvoljno konstruirane ideje i krenuti prema njima samo zato jer su im ugodne. U svakom danom periodu, moraju slijediti ideal za koji se može reći, 'To pripada upravo našem vremenu'. Biće antropozofije je intimno povezano s bićem našeg vremena – ne s našim neposrednim malim sadašnjim trenutkom, naravno, već s cijelim dobom unutar kojega stojimo. Sljedeća četiri predavanja i, zaista, sva predavanja koja ću dati sljedećih nekoliko dana zaista će se baviti s 'bićem', ili esencijom, antropozofije. Sve što ću imati za reći o prirodi Istočnih i Zapadnih misterija biti će pojačanje ovog bića antropozofije.
Danas želim ukazati na karakter tog bića govoreći o nužnosti utemeljenja antropozofije u naše vrijeme. Još jednom, ne želim početi s definicijama ili apstrakcijama, već s činjenicama i, za početak, jednom konkretnom činjenicom: činjenicom pjesme koja je jednom – za sada ću reći samo 'jednom' – napisana od pjesnika. Pročitati ću vam dio ove pjesme (samo par redova, za početak) da iznesem što želim reći.
Ljubav koja mi se obraća
Govori mi dubokim riječima punim čežnje,
O divnim stvarima
Koje moj intelekt dovode u konfuziju.
Sve što kaže je tako slatko
Slušajući pažljivo, postajem očaran,
Pokušavajući ponoviti što sam čuo. Uzalud. Ne mogu....
[Prijevod Dantea iz originala je izuzetno težak. Nadmašuje moje mogućnosti. To se vidi i po tome što su njemački i engleski prijevodi toliko različiti da izgleda kao da se radi o dvije pjesme. Ovo ovdje je pojednostavljeni prikaz 'njemačkog prijevoda koji je koristio Steiner a koji mi je dostupan na engleskom', haha. Izgleda da se dobro uklapa. nap. pr.]
Nakon što je pjesnik dalje pjevao o teškoćama da izrazi ono što mu je boginja ljubavi rekla, biće koje voli opisuje sljedećim riječima:
Pri njenom pogledu, povjetarac iz Raja
vije oko mene nježno.
Sama ljubav daje ovaj osmijeh
i ono što njene oči kažu nije laž.
Izgleda vrlo jasno. Pjesnik je napisao ljubavnu pjesmu. I izvjesno je da, ako bi ova pjesma bila objavljena anonimno negdje danas (to lako može biti suvremena pjesma nekog od naših boljih pjesnika), ljudi bi rekli, 'Kakvu je to zvijezdu našao da ljubljenu opisuje ovako divnim stihovima!' I doista bi se ljubljena mogla osjećati polaskana ako joj se obraća na ovaj način:
Pri njenom pogledu, povjetarac iz Raja
vije oko mene nježno.
Sama ljubav daje ovaj osmijeh
i ono što njene oči kažu nije laž.
Ova pjesma nije napisana u naše vrijeme. Da jest, i da su je kritičari otkrili, rekli bi. 'Kakva duboki, izravan, konkretan živi odnos! Zapanjujuće je kako netko tko može pisati poeziju iz dubine duše, kako mogu samo naši najsuvremeniji pjesnici, kako takav pjesnik može reći nešto u čemu nam se, ne puka apstrakcija, već izravno, konkretno predstavljanje ljubljene, obraća i postaje manifestirana stvarnost'. Današnji kritičari mogli bi reći tako nešto. Međutim, pjesma nije napisana danas, već je napisao Dante. A moderni kritičari, znajući to sada, možda bi rekli, 'Mora da je Dante pjesmu napisao kada je bio strastveno zaljubljen u Beatrice (ili nekog drugog), i ovo je sjajan primjer kako velike ličnosti ulaze u život kroz neposredno iskustvo, daleko od bilo kojih koncepata ili ideja'. Možda bi čak našli i modernog kritičara koji bi rekao, 'Ljudi bi trebali naučiti od Dantea mogućnost da se podignu u najviše nebeske sfere, kao što radimo kod Božanske komedije, i da još mogu osjetiti izravan, živi odnos između jednog ljudskog bića i drugog'. Međutim, nasreću, Dante je sam napisao objašnjenje ove pjesme i identificirao ženu o kojoj je napisao najljepše riječi:
Pri njenom pogledu, povjetarac iz Raja
vije oko mene nježno.
Sama ljubav daje ovaj osmijeh
i ono što njene oči kažu nije laž.
Sam Dante nam je rekao – a ne mislim da će bilo koji moderni kritičar poreći da Dante zna što je želio reći – da je ljubljena dama s kojom ima tako izravan i osobni odnos, nitko drugi nego filozofija. Dante kaže da kada govori o njenim očima i kaže da one ne lažu, misli na svjedočenje istine, a sa njen 'osmijeh' misli na umjetnost izražavanja istine prenesene duši, a sa 'ljubav', ili 'amor', misli na znanstveno proučavanje – ljubav za istinu. Dante eksplicitno kaže da kad je njegova ljubljena Beatrice otrgnuta od njega, i treba nastaviti bez osobne veze, da se blizu njegove duše primakla dama filozofija, puna suosjećanja i više ljudska nego ijedna ljudska stvar. I – osjećajući u njegovim dubinama duše da njene 'oči' predstavljaju svjedočenje istine, njen 'osmijeh' istinu priopćenu duši, a 'ljubav' ljubav za istinu, kognitivan život, ili znanstveno proučavanje – Dante može reći za tu damu, filozofiju:
Pri njenom pogledu, povjetarac iz Raja
vije oko mene nježno.
Sama ljubav daje ovaj osmijeh
i ono što njene oči kažu nije laž.
Jedna stvar je jasna: moderan pjesnik ne može se lako obratiti filozofiji sa stvarnom iskrenošću ovakvo izravnim ljudskim jezikom. Ako bi moderan pjesnik to napravio, kritičari bi ga zgrabili za ovratnik i rekli, 'Nema više formalnih alegorija'. Čak je i Goethe morao trpjeti da su mnogi ljudi alegorije u drugom dijelu Fausta uzimali u krivom duhu. Ljudi koji ne znaju kako se vremena – u koja naša duša uvijek urasta s novim životom – mijenjaju, nedostaje im predodžba da je upravo Dante bio jedan od onih (između mnogih) sa sposobnošću za konkretno iskustvo strastvenog i osobnog odnosa, izravnog i duševnog, s damom filozofijom, kakav mi danas možemo osjetiti samo prema čovjeku ili ženi od krvi i mesa. U tom smislu, Danteovo vrijeme je prošlost. Moderna duša više ne pristupa dami filozofiji – ženi, filozofiji – kao da je iste, tjelesne prirode, kao što je to Dante napravio. Ili je možda bliže i poštenije reći da je filozofija vila nešto, ili netko, tko je išao okolo kao biće od krvi i mesa – netko s čime se mogao imati odnos, kojega se izraz ne bi mogao razlikovati od intenzivnih riječi ljubavi koje bi netko koristio u odnosu na biće od krvi i mesa. Tko god uđe u cijeli odnos koji je Dante imao s filozofijom zna da je taj odnos bio konkretan, takve vrste kakve moderno ljudsko biće može zamisliti samo između muškarca i žene.
Dakle, u vrijeme Dantea, filozofija se pojavljuje kao biće koje Dante kaže da voli. I kada je potražimo, zasigurno nalazimo da riječ filozofija također izbija na površinu u grčkom duhovnom životu, ali tamo nećemo naći ono što danas zovemo 'definicije'. prezentacije filozofije. Kada Grci nešto predstavljaju, to je Sofija, ne Filozofija. I predstavljaju je na takav način da je, ponovno, doživljavamo kao živo biće, kao neposrednu prisutnost. Grčku Sofiju doživljavamo kao neposredno, živo biće, baš kao što je Dante osjećao da je filozofija. Međutim, uvijek osjećamo ovu grčku Sofiju – i molim vas da prođete kroz opise koji postoje – da je elementarna sila, takoreći, aktivno biće koje u egzistenciju intervenira djelovanjem.
Početkom otprilike petog stoljeća nove ere, nalazimo da je filozofija prvo predstavljena, početno opisana od pjesnika u najrazličitijim maskama: njegovateljica, dobrotvor, vodič i tako dalje. Zatim nešto kasnije, počeli su je predstavljati slikari. Tako, dolazimo do perioda tijekom Srednjeg vijeka zvanog skolastika, kada su mnogi filozofi osjećali da doživljavaju izravan ljudski odnos kada su postali svjesni divne plemenite dame Filozofije, koja im je zapravo pristupila iz oblaka. Mnogi srednjovjekovni filozofi, u stvari, osjećali su duboke, goruće osjećaje prema dami Filozofiji dok je lebdjela prema njima na oblacima, kao što je Dante opisao prema njegovoj Dami. I svatko tko može osjetiti ove stvari naći će izravnu vezu između Rafaelove Sikstinske Madone koja lebdi u oblacima, i uzvišene dame Filozofije.
Često sam opisivao kako su, u drevnim vremenima ljudskog razvoja, duhovni odnosi u svijetu još bili perceptibilni kroz normalne ljudske kognitivne sposobnosti. Pokušao sam objasniti kako je postojala, takoreći, iskonska vidovitost, kako je u iskonskim vremenima svatko tko se normalno razvio bio tako konstituiran da vidi u duhovni svijet. Polako i postupno tijekom ljudske evolucije, ova iskonska vidovitost je izgubljena i pojavila se naša sadašnja kognitivna situacija. To se dogodilo polako i postupno, kao što sam rekao. I naši suvremeni životni uvjeti – koji predstavljaju prolaznu i vrlo duboku upetljanost. takoreći, u materijalnu percepciju – također su došli postupno i polako.
Za osobu kao što je Dante, što možemo zaključiti iz njegovih opisa u Božanstvenoj komediji, još uvijek je bilo moguće na prirodan način doživjeti, takoreći, zadnje ostatke neposredne veze s duhovnim svjetovima. Za moderne ljudi samo je budalasta besmislica očekivati da bi mogli prvo, kao damu, voljeti Beatrice od krvi i mesa, i kasnije se upetljati u drugu strast s Filozofijom, i da su to dvoje – Beatrice od krvi i mesa, i Filozofija – bila vrlo slična bića.
Točno je, čuo sam da kažu, da je Kant jednom bio zaljubljen i da je netko postao ljubomoran jer je Kant volio 'Metafiziku', i pitao: 'Meta koja?' Ipak, zasigurno je teško uvesti dovoljno razumijevanja u moderni duhovni život da bi se omogućilo ljudima da osjete Danteovu Beatrice i Filozofiju, jednako stvarnim. Ali zašto je to tako? Jer je jednom izravan, neposredan odnos ljudske duše prema duhovnom svijetu postupno postao ono što je danas. Oni od vas koji su me često čuli da govorim, vrlo dobro znaju kako visoko cijenim filozofiju devetnaestog stoljeća, ali ni ja ne bih savjetovao da itko izlije osjećaje za Hegelovu Logiku govoreći:
Pri njenom pogledu, povjetarac iz Raja
vije oko mene nježno.
Sama ljubav daje ovaj osmijeh
i ono što njene oči kažu nije laž.
Bilo bi teško, mislim, reći ovo za Hegelovu Logiku. Čak bi bilo teško, premda više moguće, na ovaj način govoriti o intelektualnim dubinama Schopenhauer-ovom pogledu na svijet. Sigurno bi bilo lakše u tom slučaju, ali i tu bi bilo teško doći do neke konkretne ideje ili osjećaja da se filozofiji pristupa kao konkretnom biću onako kako govori Dante. Vremena su se promijenila.
Za Dantea, život unutar elementa filozofije, unutar duhovnog svijeta, bio je izravan, osobni odnos – kao i svaki odnos unutar onoga što se danas naziva stvarni, materijalni svijet. I, može izgledati čudno – jer Danteovo stoljeće nije toliko daleko od našeg – a ipak je točno da se svakome tko može promatrati duhovni život čovječanstva, čini gotovo očigledno da, premda pokušavamo upoznati svijet, ako pretpostavimo da su ljudska bića ostala kroz stoljeća ista, zaista ne možemo vidjeti dalje od vrha našeg nosa! Čak i tako nedavno kao u Danteovo vrijeme, život je općenito – cjelokupan odnos duše prema duhovnom svijetu – bio veoma različit. Dakle, ako filozofi misle da je odnos koji mogu imati s duhovnim svijetom kroz filozofiju Hegela ili Schopenhauera jedini moguć, to samo znači da filozofi još uvijek mogu ignorirati istinu.
Razmotrimo što smo predstavili – da, u našoj evoluciji do sada, s tranzicijom od grčko-rimske epohe do naše pete post-atlantske epohe, da se dio cjelokupnog ljudskog bića koji nazivamo duša intelekta, ili duša uma, koja se posebno razvila tijekom grčko-rimskog perioda, da je evoluirala u dušu svijesti. U svijetlu ove opservacije, možemo pitati, dakle: Kakav je u konkretnom slučaju filozofije, tranzicija od duše intelekta grčko-rimske epohe do duše svijesti našeg vremena, poprimila oblik? To se odvilo na takav način da je, tijekom razvoja duše intelekta – duše uma – čovječanstvo još uvijek doživljavalo izvjesnu separaciju između ljudskih bića i duhovnih svjetova, iz kojih potječu. Tako su se, Grci suočili sa Sofijom, ili Mudrošću, kao s bićem, takoreći, s kojim su se mogli susresti stojeći pred njim na određenom mjestu. Dakle dva bića su se – Sofija i Grci – suočila jedno s drugim, kao da je Sofija određeni objektivni entitet, kojeg će se pogledati, sa svom objektivnošću grčkog načina gledanja. U isto vrijeme, međutim, Grci, jer su još živjeli u duši intelekta (duši uma), morali su izraziti izravan osobni odnos njihove svijesti prema objektivnosti bića koje s kojim su suočeni. To je bilo nužno da se postupno pripremi put za novu epohu, onu od duše svijesti.
Kako se dakle duša svijesti suočava sa Sofijom? Tako da to dovodi 'Ja' u izravan odnos sa Sofijom, dok u istom izražavaju – mnogo više nego objektivno biće Sofije – aktivnost 'Ja' unutar odnosa između duše svijesti i Sofije. 'Ja volim Sofiju' bio je prirodan osjećaj doba koje se još uvijek moralo suočiti s bićem kojeg označavamo kao filozofija – doba koje je pripremalo dušu svijesti i, iz odnosa između 'Ja' i duše svijesti (čemu treba pridati najveću vrijednost), radilo prema predstavljanju Sofije jednostavno kao što se predstavlja bilo što drugo. Bilo je prirodno u vrijeme duše intelekta – koje je pripremalo dušu svijesti – izraziti ovaj odnos prema filozofiji. A pošto stvari dolaze do izražaja polako i postupno, ovaj odnos je pripreman u grčko-latinska vremena. Izvana, međutim, također možemo vidjeti ovaj odnos ljudskih bića prema filozofiji kako se razvija do određenih visina u slikovitom predstavljanju kako se spušta iz oblaka i, kasnije, u izražaju filozofije (čak iako nosi drugo ime) kada vidimo njen pogled pun nježnih osjećaja koji još jednom izražavaju odnos prema duši osjećaja.
Uistinu, to je oblik specifično ljudskog osobnog odnosa, kao muškarca prema ženi, koji se kao odnos ljudskog bića prema filozofiji pojavio tijekom doba kada je filozofija izravno zahvatila cijeli duhovni život ljudske evolucije. Taj odnos – ako nećete olako uzeti ove riječi, već uzeti malo vremena da nađete značenje iza njih – je postao hladan, zaista hladan. Čak je postao ledeno hladan. Ako uzmemo većinu knjiga o filozofiji danas – čak i od onih filozofa koji su se borili i postigli najfiniji mogući odnos prema filozofiji – zaista moramo reći da je odnos, tako gorljiv kada su ljudi filozofiju vidjeli kao osobno biće, postao vrlo hladan. Filozofija više nije 'žena' kao Danteu i drugima koji su živjeli u njegovo vrijeme. S filozofijom se danas susrećemo u obliku o kojem se možemo izraziti govoreći, 'Sam oblik filozofije s kojom smo suočeni u devetnaestom stoljeću, u njenom najvišem razvoju – njemački idealizam, filozofija koncepata, filozofija objekata – pokazuje nam da je njena uloga u duhovnom razvoju čovječanstva, odigrana'. Zaista je samo simbolično kada uzmemo Hegelovu filozofiju, posebno Enciklopediju, i nađemo da je zadnja stvar predstavljena u ovom svesku iz devetnaestog stoljeća o tome kako filozofija shvaća sebe. Shvatila je sve drugo; konačno, shvaća sebe. Što je još ostalo da razumije? To je simptom kraja filozofije, čak iako je – od Hegelove smrti – mnogo pitanja ostalo neodgovoreno. Radikalni mislilac Richard Wahle slijedio je tu misao u svojoj knjizi Cjelina filozofije i njen kraj, i vješto je razradio tezu da se sve što je filozofija postigla može podijeliti među raznim odjelima fiziologije, biologije, estetike, i tako dalje, i da kada se to napravi, ne ostaje ništa za filozofiju. Naravno, ovakve knjige idu predaleko, ali sadrže duboku istinu – da duhovni pokreti imaju svoje vrijeme i dan, i da, baš kao što dan ima svoje jutro i svoju večer, duhovni pokreti, također, imaju svoje jutro i večer u povijesti ljudskog razvoja.
Znamo da živimo u dobu koje priprema duha-samog. Tako, znamo da, iako živimo u dobu duše svijesti, priprema se duh-sam. Baš kao što su Grci živjeli u dobu duše intelekta, i gledali u osvit duše svijesti, tako mi živimo u dobu duše svijesti i pokušavamo pripremiti doba duha-samog. Grci su utemeljili filozofiju, koja je, unatoč Paulu Deussen i drugima, najprije postojala u Grčkoj tijekom razvoja duše intelekta kada su ljudska bića još uvijek izravno doživljavala dugotrajan utjecaj objektivne Sofije: i filozofije koja je nastala, i koju je Dante mogao vidjeti kao stvarno, konkretno biće koje mu je donijelo utjehu kada je Beatrice otrgnuta od njega smrću; na isti način, sada živimo u dobu duše svijesti i gledamo prema osvitu doba duha-samog, i na taj način znamo da opet nešto postaje objektivno ljudskim bićima – nešto što se raduje dolazećim vremenima koje ćemo dobiti s onim što smo postigli u vrijeme duše svijesti.
Što, dakle, treba razviti? Mora doći do toga, da još jednom, kao stvar koja se podrazumijeva, Sofija postane prisutna. Ali moramo naučiti povezati ovu Sofiju s dušom svijesti, dovesti je dolje izravno ljudskim bićima. To se događa u dobu duše svijesti. I time Sofija postaje biće koje izravno prosvjetljuje ljudska bića. Nakon što je Sofija ušla u ljudska bića, mora ponijeti njihovo biće sa sobom i predstaviti im se izvana, objektivno. Dakle, Sofija će biti privučena ljudskoj duši i stići do točke da je tako iznutra povezana s njome da se ljubavna pjesma divna kao što je Dante napisao, može o njoj napisati.
Sofija će opet postati objektivna, ali će uzeti sa sobom ono što čovječanstvo jest, i objektivno se predstaviti u tom obliku. Dakle, predstaviti će se ne samo kao Sofija, već kao Antropozofija – kao Sofija koja, nakon prolaska kroz ljudsku dušu, kroz samu bit ljudskog bića, ubuduće nosi to biće sa sobom, i u tom obliku se suočava s prosvijetljenim ljudskim bićem kao objektivno biće Sofija, koja je jednom stajala pred Grcima.
*****
Takvo je napredovanje ljudske evolucijske povijesti u odnosu na duhovna pitanja koja smo razmatrali. Ovdje moram stvar pustiti svim onima koji žele detaljnije ispitati, sljedeći sudbinu Sofije, Filozofije, i Antropozofije, kako se može pokazati kako se čovječanstvo napredujući razvija kroz one dijelove duše koje zovemo duša intelekta, duša svijesti, i duh-sam. Ljudi će naučiti koliko je duboko ono što daje antropozofija temeljeno na cijelom našem biću. Ono što primamo kroz antropozofije je samo naše biće. To je jednom lebdjelo prema nama u obliku nebeske boginje s kojom smo mogli ući u odnos. To je biće živjelo kao Sofija i Filozofija, i sada je opet možemo iznjedriti iz sebe i smjestiti pred nas kao plod prave antropozofske samospoznaje. Možemo strpljivo čekati dok svijet ne bude želio iskušati dubine temelja onoga što moramo reći, sve dolje do najmanjih detalja. To je esencija antropozofije da se njeno vlastito biće sastoji od bića čovjeka, i njena djelotvornost, njena stvarnost, sastoji se od onoga što primamo od antropozofije što smo mi sami i što moramo postaviti pred sebe, jer moramo provoditi samospoznaju.