.- PRVO PREDAVANJE, Berlin, 20. siječnja 1914.
Uspon od krute do pokretne misli kao uspon iz oblasti Duhova oblika u oblast Duhova kretanja.
Na ova četiri predavanja, koja ću održati tijekom naše Generalne skupštine, želio bih govoriti o vezi između čovjeka i kozmosa, s određenog gledišta. I ovo gledište bih želio naznačiti sljedećim riječima.
Čovjek u sebi doživljava ono što možemo nazvati mišlju, a u mišljenju čovjek sebe može osjetiti kao nešto neposredno aktivno, kao nešto što njegovu aktivnost može nadgledati, osjetiti. Ako gledamo bilo koju vanjsku stvar, naprimjer ružu ili kamen, i predočimo si tu vanjsku stvar, netko bi mogao reći: nikada zapravo ne možete reći koliko od stvari, biljke, zapravo imate od kamena ili ruže, predočavajući si to. Vidite ružu, njezino vanjsko crvenilo, njezin oblik, kako je podijeljena na pojedinačne latice, vidite kamen s njegovom bojom, s njegovim različitim uglovima, ali uvijek morate sebi reći: možda postoji nešto unutra što se ne pojavljuje izvana. Ne znate koliko kamena, ruže, zapravo imate u svojoj predodžbi.
Ali ako netko ima misao, onda je on sam taj koji misli. Moglo bi se reći da je čovjek prisutan u svakom djeliću svoje misli. Dakle, za cijelu misao on je sudionik njene aktivnosti. On zna: ono što je u misli, tako sam u misao umislio, a što u misao nisam umislio, ne može biti u njoj. Pregledavam misao. Nitko ne može tvrditi da kada iznosim misao, u misli može biti toliko drugih stvari kao što ih ima u ruži i kamenu; jer sam ja sam stvorio misao, prisutan sam u njoj i stoga znam što je unutra.
Stvarno, misao je naša vlastita. Ako pronađemo odnos misli prema kozmosu, prema svemiru, tada ćemo pronaći i odnos samog našeg bića prema kozmosu, prema svemiru. To nas može uvjeriti da je stvarno plodonosno razmatrati čovjekov odnos prema svemiru iz perspektive misli. Stoga ćemo poduzeti ovo razmatranje, i ono će nas dovesti do značajnih visina antropozofskog razmatranja. Ali danas ćemo morati izgraditi temelje koji će se nekima od vas možda učiniti pomalo apstraktnim. No, u idućim danima vidjet ćemo da nam je taj temelj potreban, i da bez njega možemo samo s određenom površnošću pristupiti visokim ciljevima kojima težimo na ova četiri predavanja. Ono što je upravo rečeno obećava nam da ako se čovjek drži onoga što ima u svojim mislima, može pronaći intiman odnos svoga bića prema svemiru, prema kozmosu.
Ali nailazimo na poteškoću ako idemo s ovog gledišta, veliku poteškoću. Ne mislim za naše razmatanje, ali za objektivne činjenice to je velika poteškoća. A ova poteškoća leži u činjenici da je istina da čovjek živi u svakom vlaknu misli i stoga, kada ih ima, misao mora poznavati najintimnije od svih predodžbi; ali, da ali - većina ljudi nema misli! I o tome se obično ne razmišlja dublje, jer većina ljudi nema nikakvih misli. Razlog zašto se o tome ne razmišlja temeljito je taj što to zahtijeva misli! Prvo treba istaknuti jednu stvar. Ono što u širokim krugovima u našim životima sprječava ljude da imaju misli, to je što ljudi u uobičajenom životu nemaju potrebu stvarno proniknuti u misao, već se umjesto misli zadovoljavaju riječju. Većina onoga što se u običnom životu naziva mišljenjem, odvija se u riječima. Čovjek razmišlja riječima. Daleko više nego što to vjerujete, mislite riječima. I mnogi ljudi, kada traže objašnjenje za ovo ili ono, zadovoljavaju se da im se kaže neka riječ koja im zvuči poznato, koja ih podsjeća na ovo ili ono; a zatim ono što osjećaju kada čuju takvu riječ uzimaju kao objašnjenje, i vjeruju da tada imaju misao.
Da, ovo što sam upravo rekao dovelo je u određeno vrijeme razvoja duhovnog života do stvaranja gledišta, kojeg mnogi ljudi koji sebe nazivaju misliocima, i danas dijele. U novom izdanju moje knjige 'Pogledi na svijet i život u devetnaestom stoljeću' pokušao sam potpuno redizajnirati ovu knjigu dajući povijest razvoja zapadne misli, počevši od 6. stoljeća prije Krista do 19. stoljeća, i onda, na kraju, onome što je dano kada se knjiga prvi put pojavila dodao sam, nazovimo to, prikaz misaonog duhovnog života do naših dana. Sadržaj koji je već postojao, također je mnogo puta redizajniran. Morao sam pokazati kako misao zapravo nastaje tek u određenom dobu. Zapravo je nastala tek, moglo bi se reći, oko 6. ili 8. stoljeća prije Krista. Prije toga ljudske duše nisu iskusile ništa što bi se moglo nazvati mislima u pravom smislu te riječi. Što su ljudske duše prije doživljavale? Prije su doživljavale slike. I sva iskustva vanjskog svijeta zbivala su se u slikama. S određenih stajališta to sam rekao mnogo puta. Ovo doživljavanje slika posljednja je faza starog vidovitog iskustva. Tada za ljudsku dušu, slika prelazi u misao.
Ono što sam namjeravao u ovoj knjizi, jest pokazati ovaj rezultat znanosti duha isključivo praćenjem filozofskog razvoja. Ostajući posve na temelju filozofijske znanosti, pokazuje se da je misao rođena u staroj Grčkoj, da proizlazi iz činjenice da kao iskustvo duše ona proizlazi iz starog slikovitog iskustva vanjskog svijeta. Zatim sam pokušao pokazati kako se ta misao nastavlja kod Sokrata, kod Platona, Aristotela, kako poprima određene oblike, kako se dalje razvija i onda u Srednjem vijeku dovodi do onoga o čemu ću sada govoriti.
Razvoj misli o tome može li na svijetu postojati išta što se naziva općim mislima, općim konceptima, dovodi do takozvanog nominalizma, do filozofskog pogleda, da opći koncepti mogu biti samo imena, dakle samo riječi. Tako je postojao čak i filozofski na ovu ideju općenitosti, a mnogi ga imaju i danas, da te opće misli mogu biti samo riječi.
Kako bismo pojasnili ovo što je upravo rečeno, uzmimo jedan lako razumljiv i opći koncept; uzmimo koncept 'trokut' kao opći koncept. Sada onaj koji dolazi sa stajalištem nominalizma, koji ne može pobjeći od onoga što se u tom pogledu razvilo kao nominalizam u razdoblju od 11. do 13. stoljeća, kaže otprilike sljedeće: nacrtaj mi trokut! - Dobro, nacrtat ću trokut, naprimjer ovako:
Lijepo, kaže, to je poseban trokut s tri oštra kuta, to postoji. Ali nacrtat ću ti još jednog. - I nacrta trokut koji ima pravi kut i onaj koji ima takozvani tupi kut.
Dakle, sada prvog nazivamo oštrokutnim trokutom, drugog pravokutnim trokutom, a trećeg tupokutnim trokutom. Tada dotični kaže: vjerujem ti, postoji oštrokutni trokut, pravokutni trokut i tupokutni trokut. Ali sve to nije sam trokut. Opći trokut mora sadržavati sve ono što trokut može sadržavati. Prvi, drugi i treći trokut moraju potpadati pod opću misao trokuta. No, trokut koji je oštrokutan ne može biti i pravokutan i tupokutan u isto vrijeme. Oštrokutni je poseban, a ne opći trokut; isto tako, posebni su pravokutni i tupokutni trokut. Ali ne može postojati opći trokut. Dakle, opći trokut je riječ koja sažima posebne trokute. Ali opći koncept trokuta ne postoji. To je riječ koja sažima detalje.
Naravno da se ovo nastavlja. Recimo da netko kaže riječ lav. Sada osoba koja zauzima stajalište nominalizma kaže: postoji lav u berlinskom zoološkom vrtu, postoji također lav u zoološkom vrtu u Hannoveru, postoji također lav u zoološkom vrtu u Münchenu. Pojedinačni lavovi postoje; ali ne postoji općeniti lav koji bi trebao imati veze s berlinskim, hannoverskim i münchenskim lavovima. To je samo riječ koja sažima pojedinačne lavove. Postoje samo pojedinačne stvari, a osim pojedinačnih stvari, kaže nominalist, ne postoji ništa osim riječi koje sažimaju pojedinačne stvari.
Ovakvo stajalište se, kao što sam rekao, pojavilo; i danas ga predstavljaju oštroumni logičari. A svatko tko se malo zamisli nad temom o kojoj je upravo riječ, u biti će si morati priznati: ima tu nešto posebno; ne mogu se lako odlučiti postoji li taj 'općeniti lav' i 'općeniti trokut', jer ga zapravo i ne vidim. Kad bi netko naišao i rekao: gledaj, prijatelju, neću dopustiti da mi pokažeš lava iz Münchena, Hannovera ili Berlina. Ako tvrdiš da lav postoji 'općenito', onda me moraš odvesti negdje gdje postoji taj 'općeniti lav'. Ako mi pokažeš minhenske, hannoverske i berlinske lavove, onda mi nisi dokazao da 'općeniti lav' postoji. - Kad bi naišao netko tko ovako gleda na stvari, i morali bi mu pokazati 'općenitog lava', imali bi poteškoće. Nije tako lako odgovoriti na pitanje kamo treba odvesti osobu kojoj treba pokazati 'općenitog lava'.
Pa, ne želimo ići na ono što nam daje znanost duha; to će već doći. Želimo se držati razmišljanja, želimo se držati onoga što se može postići razmišljanjem, i morat ćemo si reći: ako želimo ostati na ovom tlu, nije u redu da bilo koga tko sumnja navodimo na 'općenitog lava'. To stvarno neće ići. To je jedna od poteškoća koja se jednostavno mora priznati. Jer ako ne želimo priznati ovu poteškoću u oblasti običnog mišljenja, tada nećemo priznati ni poteškoće u oblasti ljudskog mišljenja općenito.
Ostanimo pri trokutu; na kraju krajeva nije bitno, hoćemo li stvar shvatiti koristeći trokut, lava ili nešto treće. Od početka se čini beznadnim da crtamo opći trokut koji sadrži sva svojstva, sve trokute. A budući da ne samo da se čini beznadnim, nego i jest beznadno i za obično ljudsko mišljenje, zato sva izvanjska filozofija stoji na granici, a njezina bi zadaća bila doista priznati sebi da kao vanjska filozofija stoji na granici. Ali ta granica je samo granica vanjske filozofije. Postoji mogućnost prelaska preko te granice i sada bismo se željeli upoznati s tom mogućnošću.
Zamislimo da ne nacrtamo trokut na način da kažemo: sad sam nacrtao trokut, evo ga. - Uvijek se može staviti prigovor: ovo je oštrokutni trokut, nije opći trokut. Trokut možete nacrtati i drugačije. Zapravo ne možete; ali uskoro ćemo vidjeti kako su ta mogućnost i nemogućnost, povezane jedna s drugom. Recimo da nacrtamo ovaj trokut koji imamo ovdje, i dopustimo svakoj stranici da se kreće u kojem god smjeru želi. Dopuštamo da se kreće različitim brzinama (govoreći dok crta na ploči):
Ova stranica se pomiče tako da u sljedećem trenutku zauzme ovaj položaj, ova se stranica pomiče tako da u sljedećem trenutku zauzme ovaj položaj. Prva se kreće puno sporije, onda se kreće brže. Sada je smjer obrnut.
Ukratko, dolazimo do neugodne predodžbe da kažemo: ne želim samo nacrtati trokut i ostaviti ga tako, nego postavljam i određene zahtjeve vašoj predodžbi. Morate misliti da se stranice trokuta neprestano pomiču. Kada su u kretanju, iz oblika kretanja može simultano nastati pravokutni ili tupokutni trokut ili bilo koji drugi.
U ovoj oblasti se mogu učiniti i zahtijevati dvije stvari. Prvo što možete tražiti je da vam bude udobno. Kad vam netko nacrta trokut, on je gotov i znate kako izgleda; sada se možete lijepo odmoriti u svojim mislima jer imate ono što želite. Ali možete učiniti i drugu stvar: promatrajte točku kao početnu točku, da tako kažemo, i dopustite svakoj stranici da se okreće različitim brzinama i u različitim smjerovima. U ovom slučaju, međutim, nije tako lako, već u svojim mislima morate izvoditi pokrete. Ali u tome stvarno imamo misao o općem trokutu; do toga se jednostavno ne može doći, ako se zadovoljimo jednim trokutom. Opći misaoni trokut postoji kada imate misao u stalnom pokretu, ako je svestrana.
Budući da filozofi nisu učinili ono što sam upravo rekao, da pokrenu misao, oni nužno stoje na granici i uspostavljaju nominalizam. Sada ovo što sam upravo rekao prevedimo na jezik koji poznajemo, jezik koji znamo već dugo.
Ono što se od nas traži, ako se želimo uzdići od posebne misli do opće misli, jest da pokrenemo posebnu misao, tako da je misao u pokretu opća misao, koja klizi iz jednog oblika u drugi. Kažem oblik; ispravno je mišljeno: cijela se stvar kreće, a svaka pojedinačna stvar koja iz nje izađe kroz pokret, samostalan je oblik. Ranije sam crtao samo pojedinačne oblike, oštrokutni trokut, pravokutni trokut i tupokutni trokut. Sada crtam nešto - zapravo ne crtam, to sam već rekao, ali možete zamisliti - što bi trebalo evocirati predodžbu da je opća misao u kretanju i da stojeći na mjestu stvara individualni oblik - 'stvara oblik', kažem.
Ovdje vidimo da se filozofi nominalizma, koji nužno stoje na granici, kreću u određenoj oblasti, u području Duhova oblika. Unutar oblasti Duhova oblika koje je oko nas, vladaju oblici; i budući da vladaju oblici, u ovoj oblasti postoje pojedinačne, strogo pojedinačne samostalne stvari. Iz ovoga vidite da filozofi o kojima govorim nikada nisu donijeli odluku da odu izvan područja oblika i stoga u svojim općim mislima ne mogu imati ništa osim riječi, zapravo samo riječi. Kad bi izašli iz oblasti posebnih stvari, odnosno oblika, došli bi do predodžbe koja je u stalnom kretanju, odnosno u svom mišljenju imali bi prisutnu oblast Duhova kretanja, sljedeće više hijerarhije. Ali većina si filozofa to ne dopušta. I kad se netko u zadnjem razdoblju zapadne misli usudio stvarno misliti u tom smislu, bio je malo shvaćen, iako se o njemu mnogo govorilo i brbljalo. Okrenite se onome što je Goethe napisao u svojoj 'Metamorfozi biljaka', onome što je nazvao 'prabiljka'. zatim pogledajte ono što je on nazvao 'praživotinja' i otkrit ćete da se s tim izrazima 'prabiljka' i 'praživotinja' možete složiti samo ako ih smatrate pokretnima. Ako se prihvati ta pokretljivost o kojoj govori sam Goethe, onda nemate zatvoreni koncept ograničen u svojim oblicima, naprotiv, imate ono što živi u svojim oblicima, što se provlači kroz cijeli razvoj životinjskog carstva ili carstva biljaka, što se u tom provlačenju mijenja kao što se trokut mijenja u oštrokutni ili tupokutni, i što uskoro postaje 'vuk, i 'lav', a ponekad može biti i 'buba', ovisno o pokretljivosti, dok se provlači kroz osobitosti mijenjaju se svojstva. Goethe je pokrenuo krute koncepte oblika. To je bilo njegovo veliko, središnje djelo. To je ono značajno što je unio u pogled na prirodu svoga vremena.
Ovdje na primjeru možete vidjeti kako je ono što nazivamo znanošću duha, zapravo prikladno da ljude izvede iz onoga čega se danas nužno moraju pridržavati, čak i ako su filozofi. Jer bez koncepata koji se stječu znanošću duha, nije moguće, ako smo iskreni, priznati išta drugo osim da su opće misli samo riječi. Zato sam rekao: većina ljudi jednostavno nema misli. A kad s njima razgovarate o mislima, oni to odbijaju.
Kada s ljudima govorite o mislima? Naprimjer, ako netko kaže da životinje i biljke imaju grupne duše. Bilo da kažete općenite misli ili grupne duše - vidjet ćemo tijekom predavanja kakav je odnos to dvije - to rezultira istom stvari za mišljenje. Ali grupna duša se ne može razumjeti ni na koji način osim razmišljanjem o njoj u pokretu, u stalnom vanjskom i unutarnjem kretanju; inače nećete doći do grupne duše. Ali ljudi to odbijaju. Stoga također odbacuju grupnu dušu, to jest odbacuju opću misao.
Ali ne trebate misli da bi upoznali objavljeni svijet; sve što trebate je sjećanje na ono što ste vidjeli u oblasti oblika. I to je ono što većina ljudi jedino zna: ono što su vidjeli u oblasti oblika. Tada općenite misli ostaju samo riječi. Stoga bih mogao reći: većina ljudi nema misli. Jer za većinu ljudi općenite misli ostaju samo riječi. I da među raznim duhovima viših hijerarhija nema genija jezika, koji oblikuje općenite riječi za općenite pojmove, sami ljudi to ne bi činili. Dakle, ljudi u prvom redu svoje općenite misli dobivaju iz jezika, i nemaju mnogo toga osim općenitih misli pohranjenih u jeziku.
Ali iz ovoga vidimo da mora postojati nešto jedinstveno u mišljenju pravih misli. Možemo shvatiti da u ovome mora postojati nešto vrlo neobično ako vidimo koliko je ljudima zapravo teško postići jasnoću na polju misli. U vanjskom, trivijalnom životu često se može tvrditi, ako se netko želi malo hvaliti, da je misliti lako. Ali nije lako. Jer stvarno mišljenje uvijek zahtijeva vrlo blizak, u određenom smislu nesvjestan, dodir s dahom iz oblasti Duhova kretanja. Kad bi mišljenje bilo tako jednostavno, tada se ne bi činile tako kolosalne pogreške u području mišljenja i ljudi se ne bi morali tako dugo boriti sa svim vrstama problema i grešaka. Dakle, već više od stoljeća ljude muči misao koju sam mnogo puta spomenuo i o kojoj je govorio Kant.
Kant je htio eliminirati takozvani ontološki dokaz Boga. Taj ontološki dokaz Boga dolazi iz vremena nominalizma, gdje se govorilo da postoje samo riječi za opće koncepte i da ne postoji nešto opće što bi odgovaralo pojedinačnim mislima, kao što pojedinačne misli odgovaraju predodžbama. Ovaj ontološki dokaz Boga želim navesti kao primjer, kako ljudi misle.
Otprilike on kaže: ako netko prihvaća Boga, On mora biti najsavršenije biće. Ako je On najsavršenije biće, tada mu ne bi trebao nedostajati bitak, egzistencija; inače bi postojalo još savršenije biće koje bi imalo svojstva na koja se misli, a imalo bi i egzistenciju. Stoga se o najsavršenijem biću mora razmišljati kao o postojećem. Dakle, o Bogu ne možete razmišljati drugačije nego kao o postojećem ako o njemu razmišljate kao o najsavršenijem biću. To znači da se iz samog koncepta može zaključiti da, prema ontološkom dokazu Boga, Bog mora postojati.
Kant je htio opovrgnuti ovaj dokaz pokušavajući dokazati da se iz pojma ne može dokazati postojanje stvari. Skovao je poznate riječi, koje sam već nekoliko puta spomenuo: stotinu pravih talira nije ni više ni manje nego sto mogućih talira. To znači da ako jedan talir ima tri stotine feninga, sto pravih talira treba računati kao svaki po tri stotine feninga, a na isti način, sto mogućih talira treba računati kao svaki po tri stotine feninga. Dakle, stotinu mogućih talira sadrži isto toliko, koliko i stotinu pravih talira; to jest, nema razlike mislim li na sto stvarnih ili sto mogućih talira. Stoga se iz puke misli o najsavršenijem biću ne smije izdvajati postojanje, jer bi puka misao o mogućem Bogu imala ista svojstva kao i misao o stvarnom Bogu.
To se čini vrlo razumnim. I stoljeće se ljudi muče s pitanjem sto mogućih i sto stvarnih talira. Ali uzmimo očito gledište, naime ono praktičnog života. S ove točke gledišta, može li se reći da sto pravih talira ne sadrži više od stotinu mogućih? Može se reći da sto pravih talira sadrži upravo sto talira više nego stotinu mogućih talira! Sasvim je jasno: stotinu mogućih zamišljenih talira s jedne strane, i stotinu stvarnih s druge, to je razlika! S druge strane ima upravo stotinu talira više. A čini se da je sto pravih talira ono s čime se računa u većini životnih slučajeva.
Ali postoji i dublji aspekt te stvari. Može se postaviti pitanje: koja je razlika između sto mogućih i sto stvarnih talira? Mislim da će svatko priznati, da za svakoga tko može imati stotinu talira nedvojbeno postoji velika razlika između stotinu mogućih i stotinu pravih talira. Jer zamislite da vam netko treba dati sto talira, i da vam na izbor, hoće li vam dati sto mogućih ili sto stvarnih talira. Ako ih možete imati, čini se daje razlika bitna. Ali pretpostavimo da ste u situaciji da stvarno ne možete primiti stotinu talira; onda bi vam moglo biti svejedno hoće li vam tko dati sto mogućih ili sto pravih talira. Ako ih ne možete imati, onda sto pravih i sto mogućih talira zapravo sadrže točno isti iznos.
To ima jedno značenje. Značenje je da se na način na koji je Kant govorio o Bogu, moglo govoriti samo u vrijeme kada se više nije moglo imati Boga kroz iskustvo ljudske duše. Kada on kao stvarnost nije bio dostižan, pojam mogućeg Boga ili stvarnog Boga, bio je jednako nevažan, kao što je nevažno može li se imati sto pravih talira ili sto mogućih talira. Ako za dušu nema puta za stvarnog Boga, onda sigurno nikakav razvoj misli u stilu Kanta neće dovesti do njega.
Tada vidite da postoji dublja strana stvari. Ali to spominjem samo zato što sam htio razjasniti da kada se radi o mišljenju, morate kopati malo dublje. Jer greške u mišljenju provlače se kroz najprosvjećenije umove, i dugo se ne uviđa u čemu je krhkost takve misli, primjerice kantovske ideje o sto mogućih i sto stvarnih talira. Kada mislite, uvijek je važno uzeti u obzir situaciju u kojoj misao nastaje.
Prvo iz prirode općeg mišljenja, a potom i iz postojanja greške mišljenja kao što je Kantova, pokušao sam pokazati da se načini mišljenja ne mogu u potpunosti razmotriti bez udubljivanja u stvari. Stvari bih želio pristupiti iz treće perspektive.
Pretpostavimo da je ovdje planina ili brdo (vidi crtež, desno) i ovdje je strma padina (crtež, lijevo). Na ovoj krševitoj planini izvire izvor; vrelo pada okomito niz padinu kao pravi vodopad. Pod potpuno istim uvjetima kao tamo, postoji i izvor s druge strane. Potonji bi želio potpuno isto kao i prvi; ali to ne čini. Ne može se spuštati kao slap, ali se sasvim lijepo slijeva kao potok ili rijeka. - Ima li voda drugačiju moć na drugom izvoru nego na prvom? Jasno da ne. Jer drugi bi izvor učinio potpuno isto što i prvi, da ga planina ne ometa i ne šalje svoje snage uvis. Da nema sila koje planina šalje gore, sila zadržavanja, izvor bi se obrušio kao i prvi izvor. Dakle, dvije sile dolaze u obzir: sila zadržavanja planine, i gravitacija Zemlje, koja uzrokuje pad jednog izvora. Ali to je upravo isto kao i kod drugog izvora, jer možete reći: ona je tamo, vidim je kako ruši izvor. Ako je netko skeptik, mogao bi poreći ovo o drugom izvoru i reći: za početak ne vidim ništa, dok se na prvom izvoru svaka kapljica vode povlači prema dolje. Dakle, kod drugog izvora morate u svakoj točci dodati silu koja se suprotstavlja gravitaciji, silu zadržavanja planine.
Pretpostavimo sada da je netko došao i rekao: ne vjerujem stvarno u ono što mi govoriš o gravitaciji, a ne vjerujem ni u ono što mi govorite o sili zadržavanja. Je li tamošnja planina razlog što izvor ide tim putem? Ne vjerujem. - Sad bi ga se moglo pitati: što onda mislite? - Mogao bi odgovoriti: mislim da dolje ima nešto vode; odmah iznad toga je nešto vode, iznad toga opet, i tako dalje. Vjerujem da je voda koja je ispod, gurnuta prema dolje od vode iznad nje, a ovi vodi iznad, gura dolje voda iznad nje. Svaki dio vode uvijek gura prema dolje onaj ispred. - To je bitna razlika. Prvi čovjek je tvrdio: gravitacija vuče vodene mase prema dolje. Drugi, pak, kaže: dijelovi vode su oni koje one ispod sebe uvijek guraju prema dolje, a kao rezultat toga voda iznad njih slijedi.
Nije li istina? Bilo bi glupo da čovjek govori o takvom guranju. Ali pretpostavimo da nije riječ o potoku ili struji, nego o povijesti čovječanstva, i da bi na kraju netko kao ovaj zadnji okarakteriziran rekao: jedino što vjerujem je ovo: sada živimo u 20. stoljeću, tamo su se dogodili određeni događaji; takve su ih donijeli oni iz zadnje trećine 19. stoljeća; ovi potonji su pet uzrokovani onima u drugoj trećini 19. stoljeća a ovi opet onima iz prve trećine. - To se zove pragmatični pogled na povijest, gdje se govori o uzrocima i posljedicama u smislu, da se događaji koji slijede uvijek objašnjavaju iz relevantnih događaja koji su prethodili. Kao što netko može zanijekati gravitaciju i reći da uvijek postoji guranje dijelova vode, isto vrijedi ako se netko bavi pragmatično poviješću i situaciju u 19. stoljeću objašnjava kao rezultat Francuske revolucije. Naravno, mi kažemo: ne, tamo ima i drugih sila osim onih koje tamo guraju, koje nisu prisutne u pravom smislu. Jer isto tako malo kao što se one sile u planinskom potoku guraju, tako se guraju i događaji koji stoje iza u povijesti čovječanstva; već uvijek postoje novi utjecaji koji dolaze iz duhovnog svijeta, baš kao što gravitacija neprestano djeluje na izvoru; i te se sile s drugim silama sijeku, kao što se gravitacija u potoku siječe sa silom zadržavanja planine. Da je samo jedna sila prisutna, vidjeli biste da bi povijest bila potpuno drugačija. Ali u tome ne vidite pojedinačne sile. Ne vidite što je evolucija fizičkog svijeta, što je opisano kao rezultat evolucije Saturna, Sunca, Mjeseca i Zemlje; i ne vidite što se neprestano događa ljudskim dušama koje žive kroz duhovni svijet i vraćaju se ponovno dolje, što neprestano u ovaj razvoj ulazi iz duhovnih svjetova. Sve to jednostavno poričete.
Ali mi imamo takav pogled na povijest koji izgleda kao da netko dođe s pogledima koje sam upravo opisao, a to nije osobito rijetko. Čak i u 19. stoljeću smatrano je to nevjerojatno pametnim. Ali što bismo o tome mogli reći sa stajališta koje smo upravo stekli? Kad bi netko o planinskom potoku tvrdio isto što i o povijesti, rekao bi apsolutnu besmislicu. Ali što je to što ga tjera da iste besmislice tvrdi s obzirom na povijest? - Povijest je toliko komplicirana da se ne primjećuje da je gotovo svugdje predstavljena kao pragmatična povijest; čovjek to ne primjećuje.
Iz ovoga vidimo da znanost duha, koja mora steći zdrava načela za poimanje života, ima nešto za raditi u različitim područjima života; da zapravo postoji stanovita nužnost da se najprije nauči misliti, da se najprije upozna s unutarnjim zakonima i impulsima mišljenja. Inače se mogu dogoditi svakakve groteskne stvari. Naprimjer, oko problema mišljenja jedan čovjek se danas sudara, spotiče, šepa. To je poznati jezični kritičar Fritz Mauthner, koji je sada napisao i veliki filozofski rječnik. Mauthnerova debela 'Kritika jezika' doživjela je svoje drugo izdanje; pa je postala poznata knjiga našim suvremenicima. U ovoj knjizi ima puno pameti, ali i strašnih stvari. Naprimjer, možete pronaći neobičnu pogrešku u mišljenju - a spotaknete se o takvu pogrešku u mišljenju gotovo nakon svakog petog retka - da dobri Mauthner sumnja u korisnost logike. Jer za njega je mišljenje samo govorenje, a onda nema smisla vježbati logiku, onda samo vježbate gramatiku. Ali on također kaže: budući da logika ne može legitimno postojati, svi su logičari budale. Lijepo. A zatim kaže: u običnom životu zaključci rađaju prosudbe, a prosudbe predodžbe. Tako to ljudi rade. Zašto vam treba logika ako ljudi to rade na način da stvaraju prosudbe iz zaključaka, i predodžbe iz prosudbi? Zašto nam treba logika? - To je jednako pametno kao i kada bi netko rekao: zašto vam je potrebna botanika? Prošle godine i prije dvije godine biljke su rasle. - Ali takve logike ima kod onih koji se mršte na logiku. Razumljivo je da se mršti na nju. Mnogo se još čudnijih stvari nalazi u ovoj čudnoj knjizi, koja o odnosu mišljenja i jezika ne postiže jasnoću, već zbrku.
Rekao sam da trebamo osnovu za stvari koje bi nas trebale dovesti do visina duhovne kontemplacije. Konstrukcija kakva je danas postavljena nekima se može činiti pomalo apstraktnom; ali trebat ćemo je. I mislim, stvari pokušavam učiniti lakšima da bude jasno ono što je važno. Posebno bih želio naglasiti da se kroz ovakva jednostavna razmatranja može dobiti predodžba o tome gdje je granica između oblasti Duhova oblika i oblasti Duhova kretanja. Ali činjenica da netko dobiva takav koncept, usko je povezana s tim smije li se uopće priznati općenite ideje ili je dopušteno priznati samo predodžbe ili koncepte pojedinačnih stvari. Izričito kažem: dopušteno priznati.
Na tim preduvjetima, kojima neću ništa dodati jer su pomalo apstraktni, želimo sutra graditi dalje.