.- DRUGO PREDAVANJE, Berlin, 21. siječnja 1914.
Mogućnost promatranja svijeta s dvanaest različitih stajališta kroz dvanaest različitih svjetonazora.
U osnovi, proučavanje znanosti duha ide ruku pod ruku s kontinuiranim praktičnim životom u duhovnim aktivnostima. Zapravo je nemoguće postići potpunu jasnoću o mnogim stvarima o kojima se jučer raspravljalo, ako se sa stvarima ne pokuša pomiriti kroz neku vrstu živog razumijevanja aktivnosti duhovnog života, posebno misaonog života. Jer zašto je slučaj da, naprimjer, postoji nedostatak jasnoće o odnosu između općih pojmova, trokuta općenito, i predodžbe o pojedinačnim trokutima među ljudima koji se profesionalno bave tim stvarima? Odakle dolaze takve stvari koje su zaokupljale čitava stoljeća, poput jučerašnjeg primjera sa sto mogućih i sto stvarnih kantovskih talira? Zašto ne napravimo najjednostavnija razmatranja koja bi bila potrebna da bismo uvidjeli da ne može postojati nešto poput pragmatične historiografije, prema kojoj je ono što slijedi uvijek izvedeno iz onoga što je bilo prije? Zašto se ne uzme u obzir takvo razmatranje koje bi izazvalo sumnju u ono što se u najširim krugovima proširilo kao nemoguć način razumijevanja ljudske povijesti? Odakle sve te stvari dolaze?
One proizlaze iz činjenice da se, čak i tamo gdje bi trebalo, ulaže premalo truda da se nauči precizno nositi sa zadaćama duhovnog života. U naše vrijeme svi žele moći legitimno tvrditi barem sljedeće, žele moći reći: misliti, samo po sebi razumljivo, može se. Pa počnu misliti. U svijetu postoje svjetonazori. Postojali su mnogi, mnogi filozofi. Vidite da je jedna osoba rekla ovo, a druga ono. Pa, to su također bili razumno pametni ljudi koji su primijetili puno stvari, a što god u njima nalazite kontradiktorno, o tome ne razmišljate, a tome više ne mislite. Ali vi time još više mislite, da možete 'misliti'. Tako možete razmisliti o tome što ljudi misle i biti uvjereni da ćete i sami pronaći pravu stvar. Jer danas se autoritetu ne smije ništa priznati! To je u suprotnosti s dostojanstvom ljudske prirode. Svatko treba misliti svojom glavom. U oblasti mišljenja, takva je predodžba.
Ne znam jesu li ljudi shvatili da se ne osjećaju tako u svim drugim područjima života. Naprimjer, nitko se ne osjeća predanim vjeri ili ovisnosti o autoritetu, ako mu krojač kroji kaput ili mu cipele kroji postolar. On ne kaže: za vas je ispod ljudskog dostojanstva, da stvari za vas izrađuju ljudi za koje znate da se mogu nositi s relevantnim stvarima. Da, onda biste čak morali priznati da biste morali naučiti te stvari. Što se tiče mišljenja, u praktičnom životu čovjek ne priznaje da mora imati i svjetonazor koji dolazi iz mjesta na kojem se naučio misliti i mnogim drugim stvarima. To će se danas priznati samo u vrlo malom broju slučajeva.
To je nešto što dominira našim životima u najširim krugovima, što zapravo doprinosi činjenici da ljudska misao nije previše rašireni proizvod u naše vrijeme. Mislim da bi to čak moglo biti razumljivo. Jer pretpostavimo da bi svi rekli: naučiti izrađivati čizme dugo već nije osobna stvar čovjeka; svi mi jednom možemo pokušati izraditi čizme - pa ne znam hoće li iz toga proizaći sve dobre čizme. Ali u svakom slučaju, kada je riječ o oblikovanju ispravnih misli u svom svjetonazoru, ljudi danas uglavnom polaze od ovog pogleda. To je jedna stvar, koja doprinosi da rečenica koju sam jučer izgovorio, ima svoje dublje značenje: da je misao nešto u čemu je čovjek, da tako kažemo, potpuno unutra i što stoga može nadzirati iz svoje nutrine, ali da mišljenje nije toliko rašireno kako bi se željelo misliti. U naše vrijeme, međutim, postoji i vrlo posebna pretenzija koja bi postupno mogla dovesti do zamagljivanja bilo kakve jasnoće oko mišljenja općenito. S tim se treba baviti. Moramo to barem nakratko pogledati.
Pretpostavimo sljedeće: U Görlitz-u je bio postolar po imenu Jakob Böhme. I taj je postolar po imenu Jakob Böhme izučio postolarski zanat, dobro je naučio rezati poplate, oblikovati cipelu do pete, zabijati čavle u poplate i kožu i tako dalje. On bi jasno znao i bio u stanju u osnovi sve to učiniti. Sada bi ovaj postolar po imenu Jakob Böhme došao i rekao: sada želim vidjeti kako je izgrađen svijet. Pa, pretpostavljam da svijet leži na velikom kalupu. Preko ovog kalupa nekada je bila navučena koža svijeta. Tada bi bili uzeti čavli svijeta i potplat svijeta bi bio povezan s kožom svijeta pomoću čavala svijeta. Onda bi uzeli vosak za cipele svijeta i voskom obložili čitavu cipelu svijeta. Ovako mogu objasniti zašto je ujutro svijetlo. Tu blista vosak za cipele svijeta. A kad se ovaj vosak za cipele navečer svačim prekrije, više se ne sjaji. Stoga zamišljam da netko noću mora učiniti nešto kako bi ponovno olaštio čizmu svijeta. I tako nastaje razlika između dana i noći.
Pretpostavimo da je ovo rekao Jakob Böhme. Da, smijete se jer Jakob Böhme to nije rekao, nego je radio pristojne cipele za građane Görlitza i za to je iskoristio svoje postolarsko umijeće. No, razvijao je i svoje grandiozne misli kroz koje je želio izgraditi svjetonazor. Zatim je posegnuo za nečim drugim. Rekao je sebi: moje misli o izradi cipela ne bi bile dovoljne; jer ako želim imati svjetske misli, na strukturu svijeta ne smijem primijeniti misli kroz koje pravim cipele. I došao je do svojih uzvišenih misli o svijetu. Dakle, Jakob Böhme kojeg sam prvo konstruirao hipotetski, u Görlitzu nije bilo takvog, ali je bio drugi koji je znao kako su stvari postavljene.
Ali takvi Jakobi Böhme koji su poput onoga kojemu smo se danas smijali, postoje posvuda. Tu nalazimo, primjerice, fizičare i kemičare. Naučili su zakone po kojima se tvari u svijetu spajaju i razdvajaju. Postoje zoolozi koji su načuli kako ispitivati i opisivati životinje. Postoje liječnici koji su naučili kako liječiti fizičko ljudsko tijelo i ono što nazivaju dušom. Što oni rade? Kažu: ako ćete tražiti pogled na svijet, uzmete zakone koje ste naučili u kemiji, fizici ili fiziologiji - drugih ne može biti - i iz njih izgradite pogled na svijet. Ti ljudi rade točno ono što bi napravio hipotetski postolar da je konstruirao čizmu svijeta. Ali danas ne primjećujemo da svjetonazori metodički nastaju na potpuno isti način kao ta hipotetska čizma svijeta. No, izgleda pomalo groteskno kada razliku između dana i noći, zamišljate kao prljanje kože cipela i laštenje noću. Ali pred istinskom logikom, to je u načelu potpuno isto kao da pokušavate stvoriti strukturu svijeta pomoću zakona kemije, fizike, biologije i fiziologije. Potpuno isti princip! To je ogromna arogancija fizičara, kemičara, fiziologa, biologa, koji žele biti samo fizičari, kemičari, fiziolozi, biolozi, a ipak žele imati sud o cijelom svijetu.
Stvar je u tome da dođemo do dna stvari, i ne izbjegavamo baciti malo svijetla na stvari, svođenjem onoga što nije tako transparentno na pravi izraz. Dakle, ako sve promatrate iz metodološke i logičke perspektive, onda se ne morate čuditi što toliki pokušaji svjetonazora ne proizvode ništa drugo nego čizmu svijeta. A to je nešto što nas može uputiti na preokupaciju znanošću duha i preokupaciju praktičnim načinima mišljenja, što nekoga može učiniti sklonim da se brine o tome kako mora misliti kako bi vidio što je neadekvatno u svijetu.
Spomenuo bih još nešto da pokažem gdje leži korijen nebrojenih nesporazuma u svjetonazorima. Kad se bavite svjetonazorima, ne doživljavate li stalno iznova sljedeće: jedan vjeruje ovo, drugi vjeruje ono; jedan brani jedno, ponekad s dobrim razlozima - jer za sve se mogu naći dobri razlozi - a drugi, s jednako dobrim razlozima, brani ono drugo; i jedan jednako dobro pobija nešto, kao i drugi s dobrim razlozima? Sljedbenici u svijetu ne nastaju u prvom redu jer su jedni ili drugi prilično uvjereni u ono što se podučava ovdje ili ondje. Ako samo krenete stazama, kojima učenici velikih ljudi moraju proći da bi došli do ovog ili onog velikana, onda ćete vidjeti da tu postoji nešto važno u smislu karme, ali u smislu pogleda koji danas postoje u vanjskom svijetu, mora se reći: hoće li netko postati Bergsonovac ili Haeckelijanac ili ovo ili ono - kao što sam rekao, karma ne prepoznaje današnji vanjski svjetonazor - u konačnici ovisi o drugim stvarima osim činjenice da je netko na putu duboko sklon onome do čega je doveden. Bore se i ovamo i preko. Jučer sam rekao: nekad su postojali nominalisti, ljudi koji su tvrdili da opći koncepti uopće nemaju stvarnosti i da su samo imena. Imali su protivnike, ti nominalisti. U to vrijeme - ta je riječ tada imala drugačije značenje nego danas - protivnike nominalista nazivali su realistima. Oni su tvrdili: opći pojmovi nisu samo riječi, oni se odnose na vrlo specifičnu stvarnost.
U Srednjem vijeku pitanje 'realizma ili nominalizma' postalo je goruće, osobito za teologiju, na jednom polju koje se danas malo tiče mislioca. Jer u vrijeme kada se pojavilo pitanje 'nominalizam ili realizam', u 11. do 13. stoljeća, postojalo je nešto što je bilo dio najvažnijeg vjerovanja, pitanje triju 'božanskih osoba', Oca, Sina i Duha svetog, koji tvore jedno božansko biće, ali koje bi trebale biti tri prave osobe. A nominalisti su tvrdili: ove tri božanske osobe postoje samo pojedinačno, 'Otac' za sebe, 'Sin' za sebe, 'Duh' za sebe; a kada se govori o zajedničkom Bogu koji uključuje ovo troje, to je samo naziv za troje. - Dakle, nominalizam je eliminirao jedinstvo u Trojstvu, a nominalisti ne samo da su jedinstvo proglasili logički apsurdnim nasuprot realistima, nego su čak smatrali heretičkim ono što su tvrdili realisti, da tri osobe trebaju činiti ne samo imaginarno nego stvarno jedinstvo.
Dakle, nominalizam i realizam bili su suprotnosti. I doista, svatko tko se udubi u knjiženost proizašlu iz nominalizma i realizma u označenim stoljećima, steći će duboki uvid u ono što ljudska domišljatost može iznijeti, jer postoje najoštroumniji razlozi za primjenu i nominalizma i realizma. Tada je bilo teže usvojiti takvo razmišljanje jer tada nije bilo tiskarskog umijeća i nije bilo lako uplesti se u sporove poput onih između nominalista i realista; tako da je svatko tko je sudjelovao u takvim sporovima morao biti puno bolje pripremljen u duhu vremena, nego što su ljudi koji sudjeluju u sporovima pripremljeni danas. Ogromna količina domišljatosti je pozvana da obrani realizam, druga golema količina domišljatosti je pozvana da obrani nominalizam. Odakle dolazi ovako nešto? Žalosno je da stvari ovako stoje. Ako dublje razmislite, morate reći da je žalosno da ovako nešto postoji. Jer ako dublje razmisliš, možeš si reći: što ti vrijedi što si tako pametan? Možeš biti pametan i braniti nominalizam, a možeš biti jednako pametan i pobijati nominalizam. Čovjek se može zbuniti u vezi svekolike ljudske inteligencije! Tužno je i slušati što se pod takvim karakterizacijama podrazumijeva.
Sada onome što je upravo rečeno želimo suprotstaviti nešto što možda nije tako genijalno kao većina onoga što je izneseno za nominalizam ili realizam, ali što možda ima jednu prednost u odnosu na većinu toga: ide ravno do cilja, odnosno pronalazi smjer u kojem se mora misliti.
Pretpostavimo da zamislite kako netko oblikuje opće koncepte, odnosno kako sažima niz detalja. Pojedinosti se mogu sažeti na dva načina - prvo primjer. Možete šetati svijetom, kao što to čine ljudi u svojim životima, i vidjeti niz određenih životinja koje su svilenkaste ili vunaste, različitih boja, imaju brkove i koje u određeno vrijeme obavljaju neobičnu aktivnost koja podsjeća na ljudsko pranje, jedu miševe i tako dalje. Takva bića koja ste promatrali možete nazvati mačkama. Time je nastao opći koncept mačka. Sva ova stvorenja koje ste vidjeli imaju neke veze s onim što se naziva mačka.
Ali recimo da ste učinili sljedeće. Prošli ste kroz bogat život, život koji vas je spojio s dosta vlasnika mačaka, a otkrili ste da veliki broj vlasnika mačaka svoju mačku naziva 'Mufti'. Budući da je to pronađeno u vrlo mnogo slučajeva, sva bića koja su pronađena pod imenom 'Mufti' su grupirana zajedno pod nazivom 'Mufti'. Izvana gledano, imamo opći koncept mačka i opći koncept Mufti. Prisutna je opća činjenica, opći koncept; a brojna pojedinačna bića u oba slučaju spadaju pod opći pojam. Međutim, nitko neće tvrditi da opći koncept Mufti ima isto značenje kao i opći koncept mačka. Ovdje u stvarnosti imamo razliku. To jest, u onome što smo učinili stvaranjem općeg koncepta Mufti, koji je samo skup imena koja se moraju smatrati vlastitim imenima, slijedili smo nominalizam i to s pravom; a formiranjem općeg koncepta mačka, slijedilo se realizam i to s pravom. U jednom slučaju nominalizam je ispravan, u drugom slučaju realizam je ispravan. Oba su ispravna. Ove stvari samo morate primijeniti u njihovim pravim područjima. A ako su oba ispravna, onda nije iznenađujuće ako se mogu pronaći dobri razlozi za jedno ili drugo. Upravo sam upotrijebio pomalo groteskan primjer s imenom Mufti. Ali mogao bih vam dati mnogo značajniji primjer i sada ću ga iznijeti.
Postoji cijelo jedno područje unutar našeg vanjskog iskustva za koje nominalizam, odnosno predodžba da je ono što je sažeto samo naziv, ima svoje puno opravdanje. Postoji 'jedan', postoji 'dva', postoji 'tri', 'četiri', 'pet' i tako dalje. Ali u izrazu 'broj' nemoguće je da bilo tko pronađe nešto što stvarno postoji. 'Broj' ne postoji. 'Jedan,', 'dva', 'tri', 'pet', 'šest' i tako dalje, to postoji. Ali ono što sam jučer rekao, da bi se pronašao odgovarajući koncept, da tada treba pustiti odgovarajući stvar da se pokrene, to se ne može učiniti s konceptom 'broj'. Jer 'jedan' nikada ne prelazi u 'dva' ; uvijek ostaje 'jedan'. Niti 'jedan' prelazi u 'dva' u mislima, niti 'dva' prelazi u 'tri'. Postoje samo pojedinačni brojevi a ne broj općenito. Za ono što je prisutno u broju, nominalizam je apsolutno točan; realizam je apsolutno točan za sve što postoji kao pojedinačna životinja u odnosu na svoju vrstu. Jer nemoguće je da postoji jelen i još jedan jelen i još jedan jelen, a da ne postoji rod jelena. 'Dva' može postojati samo po sebi, 'jedan', 'sedam' i tako dalje, mogu postojati sami po sebi. Ali u onoj mjeri u kojoj se stvarno javlja kod broja, ono što je broj je pojedinačno, a izraz broj, nema nikakvu posebnu egzistenciju. Postoji razlika kod vanjskih stvari i njihovog odnosa prema općim konceptima, a jedne treba tretirati u stilu nominalizma, druge u stilu realizma.
Na taj način, jednostavnim usmjeravanjem misli, dolazimo do nečeg sasvim drugog. Sada počinjemo shvaćati zašto u svijetu postoji toliko ideoloških prijepora. Ljudi općenito nisu skloni, ako su shvatili jedan koncept, da shvate i onaj drugi koncept. Kad netko u nekoj oblasti shvati da opći pojmovi ne postoje, ono što je prepoznao generalizira na cijeli svijet i njegovu strukturu. Ova rečenica: opći pojmovi ne postoje - nije pogrešna; jer je ispravna za područje koje je osoba gledala. Jedina stvar koja nije u redu je generaliziranje. Toliko je bitno, da ako netko uopće želi stvoriti predodžbu o mišljenju, da shvati da istinitost misli u jednom području ne govori ništa o općoj valjanosti misli. Misao svakako može biti ispravna za jedno područje; ali time ništa nismo utvrdili o općoj valjanosti misli. Dakle, ako mi dokažete ovo ili ono, ma koliko mi ispravno dokazali, ono što je dokazano neće biti moguće primijeniti na područje gdje mu nije mjesto. Stoga je potrebno da se svatko tko se želi ozbiljno putovima koji vode do svjetonazora, prije svega upozna s činjenicom da je jednostranost najveći neprijatelj svih svjetonazora i da je, prije svega, jednostranost potrebno izbjegavati. Moramo izbjegavati jednostranost. To je ono što želim istaknuti, posebno danas, kako trebamo izbjegavati jednostranost.
Pogledajmo najprije ono što će biti pobliže objašnjeno na sljedećim predavanjima i najprije dobijmo pregled toga.
Mogu postojati ljudi koji su tako predisponirani da im je nemoguće pronaći put do duha. Takvim ljudima će biti teško uopće dokazati duhovno. Zaustavljaju se na onome o čemu nešto znaju, o čemu su predisponirani da nešto znaju. Drže se, recimo, onoga što na njih ostavlja najveći dojam, materijalnog. Takva osoba je materijalist, a njen svjetonazor je materijalizam. Nema potrebe ono što materijalisti iznose kao obranu i dokazivanje materijalizma smatrati glupim, jer je na tom polju napisano jako puno pronicljivih stvari. Ono što je napisano odnosi se prvenstveno na materijalno područje života, odnosi se na materijalni svijet i njegove zakone.
Mogu postojati drugi ljudi koji su, kroz određenu nutrinu, od samog početka predisponirani u svemu materijalnom vidjeti otkrivenje duhovnog. Naravno, znaju kao i materijalisti da postoje vanjske materijalne stvari; ali oni kažu: materijalno je samo otkrivenje, očitovanje kojem u osnovi leži duhovno. Takvi ljudi možda nisu posebno zainteresirani za materijalni svijet i njegove zakone. Oni se možda kreću kroz svijet, pokrećući u sebi sve što im može dati predodžbe duhovnog, sa sviješću da je ono istinito, ono čime se treba baviti, ono što je prava stvarnost, samo duh; materija je samo privid, samo je vanjska fantazmagorija. To bi bilo ekstremno gledište, ali ono može postojati i može dovesti do potpunog poricanja materijalnog života. O takvim ljudima bismo morali reći: oni u potpunosti prepoznaju ono što je stvarnost, duh; ali su jednostrani, negiraju smisao materijalnog i njegove zakonitosti. Mnogo domišljatosti će biti potrebno, za zastupanje svjetonazora takvih ljudi. Svjetonazor takvih ljudi nazivamo spiritualizmom. Može li se reći da su spiritisti u pravu? Njihove će tvrdnje za duh otkriti nešto izvanredno točno, ali malo toga važnog o materiji i njenim zakonima. Može li se reći da su materijalisti u pravu u svojim tvrdnjama? Da, možda će moći otkriti nešto izuzetno korisno i vrijedno o materiji i njenim zakonima; ali ako će govoriti o duhu, iznijeti će samo ludosti. Dakle, moramo reći: zagovornici ovih svjetonazora u pravu su u svojim područjima.
Ima ljudi koji kažu: da, postoji li u svijetu istine samo materija ili samo duh, o tome ne mogu ništa posebno znati; ljudska mogućnost spoznaje s time se ne može nositi. Jedino što je sigurno je da se oko nas prostire svijet. Ne znam temelji li se na onome što kemičari i fizičari, kad postanu materijalisti, nazivaju atomima materije. Ali ja prepoznajem svijet koji se prostire oko mene; vidim ga, mogu razmišljati o njemu. Nemam posebnog razloga pretpostaviti bilo što o tome postoji li duh u pozadini toga ili ne. Držim se onoga što se pruža oko mene. - Takve ljude možemo nazvati realistima, a njihov svjetonazor realizam, s nešto drugačijim značenjem nego kada sam ranije upotrijebio tu riječ. Kao što se može imati beskonačna domišljatost za materijalizam kao i za spiritualizam, i kao što se također može vrlo pronicljivo govoriti o spiritualizmu i najveće gluposti o materijalizmu, kao što se može vrlo pronicljivo govoriti o materijalnom a vrlo glupo o duhovnom, tako se mogu iznijeti najgenijalniji razlozi za realizam, koji nije ni spiritualizam ni materijalizam, nego ovo što sam sada okarakterizirao.
Ali mogu postojati drugi ljudi koji kažu nešto poput sljedećeg. Svuda oko nas je materija i svijet materijalnih pojava. Ali svijet materijalnih pojava zapravo je sam po sebi besmislen. On nema pravog smisla ako u njemu nema one tendencije koja vuče naprijed, ako se iz ovog svijeta koji se prostire oko nas ne može roditi nešto prema čemu se ljudska duša može usmjeriti, neovisno o svijetu koji se širi oko nas. Prema gledištu takvih ljudi, ideal i idealno moraju biti prisutni u procesu svijeta. Takvi ljudi procesima u stvarnom svijetu daju njihovo pravo. Nisu realisti, iako se slažu sa stvarnim životom, ali su mišljenja da stvarni život mora biti zasićen idealom, tek tada će imati smisla. - S prizvukom ovakvog raspoloženja Fichte je jednom rekao: sav svijet koji se širi oko nas, materijal je koji je napravljen osjetilnim za ispunjavanje dužnosti. - Zastupnici takvog svjetonazora, koji vidi sve što prožima proces svijeta vidi kao sredstvo za ideje, mogu se nazvati idealistima, a njihov svjetonazor idealizam. Lijepe, velike i veličanstvene stvari iznesene su u ime ovog idealizma. A u području koje sam upravo okarakterizirao, gdje je važno pokazati da bi svijet bio bez svrhe i besmislen, da su ideje samo strukture ljudske fantazije i na nisu stvarno utemeljene u procesu svijeta, u ovom području idealizam ima svoje puno značenje. Ali ovim idealizmom ne možete vanjsku stvarnost, naprimjer, ne možete objasniti vanjsku stvarnost realista. Dakle, za razliku od drugih, netko ima svjetonazor koji se može nazvati idealizmom:
Već imamo četiri legitimna svjetonazora jedan uz drugoga, od kojih svaki ima svoje značenje za svoje određeno područje. Između materijalizma i idealizma postoji određeni prijelaz. Sam grubi materijalizam - možete ga posebno u naše vrijeme jasno uočiti, iako je već počeo zalaziti - sastojat će se u tome da se kantovska izreka dovede do krajnosti - sam Kant to nije učinio! - da u pojedinim znanostima ima prave znanosti samo onoliko koliko u njima ima matematike. To znači da od materijalista možete postati onaj koji izračunava univerzum, ne prihvaćajući ništa osim svijeta ispunjenog materijalnim atomima. Oni se sudaraju, vrte okolo, a vi onda izračunate kako se vrte. Dobivate vrlo lijepe rezultate, koji mogu dokazati da je ovakav svjetonazor potpuno opravdan. Naprimjer, dobivate brojeve vibracija za plavo, za crveno i tako dalje; cijeli svijet dobivate kao neku vrstu mehaničke naprave i sve možete fino izračunati. Ali ova vas stvar može malo i zbuniti. Naprimjer, možete sebi reći: da, ali ako imate stroj, koliko god bio kompliciran, nikada ne može proizaći iz tog stroja, koliko god bio složen, ono kako vi percipirate plavo, crveno i tako dalje. Dakle, ako je mozak samo komplicirani stroj, ono što netko ima kao iskustva duše, ne može proizaći iz mozga. Ali onda se može reći, kao što je jednom rekao Du Bois-Reymond: ako samo matematički želite objasniti svijet, nećete moći objasniti ni najjednostavniji osjet; ali ako ne želite stati na matematičkom objašnjenju, postajete neznanstveni. - Grubi materijalist bi rekao: ne, ne bavim se izračunavanjem; jer to pretpostavlja praznovjerje, praznovjerje da pretpostavljam da su stvari uređene prema mjeri i broju. I tko god se uzdigne iznad ovog materijalizma, postaje matematička glava, i prihvaća kao stvarno samo ono što se može staviti u formule za izračun. To rezultira pogledom na svijet koji zapravo ne prihvaća ništa osim matematičke formule. To se može nazvati matematizmom.
Ali netko sada može razmisliti o tome i onda, nakon što je matematičar, reći sebi: ne može biti praznovjerje to da plava boja ima toliko vibracija. Svijet je matematički uređen. Ako su matematičke ideje stvarnost u svijetu, zašto i druge ideje ne bi bile stvarnost u svijetu? Takva osoba pretpostavlja: u svijetu žive ideje. Ali on prihvaća samo one ideje koje pronađe, ne one koje bi iznutra dokučio nekom vrstom intuicije ili inspiracije, već samo one koje iščitava iz vanjskih, osjetilno stvarnih stvari. Takav čovjek postaje racionalist, a njegov svjetonazor je racionalizam. - Ako idejama koje nalazite dodate one koje steknete iz moralne i intelektualne sfere, onda ste već idealist. Put ide od sirovog materijalizma, preko matematizma i racionalizma do idealizma.
Ali idealizam se sada može uvećati. U naše vrijeme ima ljudi koji pokušavaju uvećati idealizam. U svijetu ćete pronaći ideje. Ako se pronalaze ideje, onda u svijetu mora postojati i takva vrsta bića u kojima bi ideje mogle živjeti. Ne mogu jednostavno živjeti u nekoj vanjskoj stvari. Ideje ne mogu visjeti u zraku, da tako kažem. U 19. stoljeću vladalo je mišljenje da ideje dominiraju poviješću. Ali to je samo bilo dvosmisleno; jer ideje kao takve nemaju moć djelovanja. Stoga se ne može govoriti o idejama u povijesti. Svatko tko vidi da su ideje, ako bi uopće postojale, vezane za biće koje može imati ideje, više neće biti puki idealist, već će napredovati do pretpostavke da su ideje vezane za bića. Postaje psihist, a njegov svjetonazor je psihizam. Psihist, koji može unijeti mnogo domišljatosti u svoj pogled na svijet, do tog pogleda na svijet dolazi tek kroz jednostranost, ali koju možda može primijetiti.
Ovdje moram odmah dodati: za sve svjetonazore koje ću napisati iznad vodoravne linije postoje sljedbenici, a ti sljedbenici su uglavnom tvrdoglavi ljudi, koji zbog nekih elemenata u sebi, zauzmu ovaj ili onaj svjetonazor i na tome se zaustave. Sve što se nalazi ispod ove crte (vidi crtež ispod) ima pristaše, kojima je lakše dostupna spoznaja da pojedini svjetonazori uvijek gledaju s određene točke gledišta, i stoga lakše dolaze do prijelaza iz jednog svjetonazora u drugi.
Ako je netko psihist i sklon je, budući da je osoba znanja, promatrati svijet kontemplativno, dolazi do toga da sebi kaže da u vanjskom svijetu mora pretpostaviti nešto psihičko. Ali u trenutku kada on nije samo osoba znanja, nego kada ima i simpatiju za ono što je aktivno, za ono što je djelatno, za ono što je voljno u ljudskoj prirodi, on sam sebi kaže: nije dovoljno da postoje samo bića koja mogu imati ideje; ta bića također moraju imati i nešto aktivno, i također moraju biti sposobna djelovati. Ali to se ne može zamisliti bez činjenice da su ta bića individualna bića. To jest, takva se osoba uzdiže od prihvaćanja duševnosti svijeta do prihvaćanja duha ili duhova u svijetu. Još mu nije jasno treba li prihvatiti jedno ili više duhovnih bića, ali on se uspinje od psihizma do pneumatizma, do doktrine duha.
Ako je netko doista postao pneumatist, može se dogoditi da on vidi ono što sam danas rekao o brojevima, da je zapravo upitno govoriti o jedinstvu kad su u pitanju brojevi. Onda dolazi do toga da sebi kaže: tada će biti zbunjujuće govoriti o jedinstvenom duhu, o jedinstvenoj pneumi. I onda postupno postaje slobodan stvoriti predodžbu o duhovima različitih hijerarhija. On tada postaje spiritualist u pravom smislu, tako da s te strane dolazi do izravnog prijelaza iz pneumatizma u spiritualizam.
Sve što sam napisao na ploči su svjetonazori koji imaju svoje mjestu na svojim područjima. Budući da postoje područja za koja psihizam radi objašnjavajuće, postoje područja za koja pneumatizam radi objašnjavajuće. Međutim, ako se želi ispitati zagonetka svijeta tako temeljito kao što smo mi pokušali, tada se mora doći do spiritualizma, do prihvaćanja duhovna hijerarhija. Tada se ne možete zaustaviti na pneumatizmu; jer bi u tom slučaju zaustavljanje na pneumatizmu značilo sljedeće. Ako smo spiritualisti, možemo naići na ljude koji govore: zašto toliko duhova? Zašto koristiti broj? Neka bude jedan sveobuhvatni duh! - Svatko tko dublje ulazi u materiju zna da je taj prigovor isto kao da netko kaže: kažeš mi da tamo ima dvjesto komaraca. Ali ja ne vidim dvije stotine komaraca, ja vidim samo jedan roj komaraca. - Upravo tako bi se prema sipritualistu ponio pristaša pneumatizma, panteizma i tako dalje. Spiritualist vidi svijet ispunjen duhovima hijerarhija; panteist vidi samo jedan roj, vidi samo jedinstveni univerzalni duh. Ali to se samo temelji na netočnosti gledanja.
Sada postoji još jedna mogućnost: da netko ne dolazi do djelovanja duhovnih bića putevima kojima smo mi pokušali ići, nego da dolazi do određenih osnovnih duhovnih bića svijeta. Jedna takva osoba, naprimjer, bio je Leibniz, poznati njemački filozof. Leibniz je bio izvan predrasude da išta na svijetu može postojati samo materijalno. Pronašao je ono stvarno, tražio je ono stvarno. Detalje sam iznio u svojoj knjizi 'Zagonetke filozofije'. Smatrao je da postoji biće koje u sebi može utemeljiti postojanje, kao što je ljudska duša. Ali nije to dalje razmatrao. Rekao je samo da postoji biće koje u sebi može utemeljiti egzistenciju, koje iz sebe predodžbe izbacuje van. Za Leibniza to je monada. I rekao je sebi: mora postojati mnogo monada i monada najrazličitije jasnoće. Kad bih ovdje imao zvono, tu bi bilo mnogo monada - poput roja komaraca - ali te monade nisu doprle niti do svijesti spavanja, monade koje su gotovo nesvjesne, ali koje ipak u sebi razvijaju najtamnije predodžbe. Postoje monade koje sanjaju, postoje monade koje u sebi razvijaju budne predodžbe, ukratko, monade različitih stupnjeva. - Jedan takav. Ljudi ne zamišljaju konkretnost pojedinačnih duhovnih bića na isti način kao spiritualist; ali on o svijetu razmišlja kao o duhovnom, jedino što mu dopušta da bude neodređen. On to naziva monadom, odnosno brine samo o karakteru predodžbe, to jest kao da kaže: da, duh, duhovi su u svijetu, ali ja ih opisujem govoreći samo da su to bića koja imaju drugačije predodžbe. Izvlačim iz njih svojstvo apstraktnosti. Tada formiram taj jednostrani svjetonazor za koji se, prije svega, može argumentirati onoliko koliko je inteligentni Leibniz iznio. Tako na ovaj način formiram monadizam. - Monadizam je apstraktni spiritualizam.
Ali mogu postojati ljudi koji se ne uzdižu na razinu monade, koji ne mogu priznati da ono što postoji, da su bića različitih stupnjeva predodžbi, ali koji se također ne zadovoljavaju samo priznavanjem onoga što se širi u vanjskoj stvarnosti, umjesto toga, oni dopuštaju da ono što se širi u vanjskoj stvarnosti posvuda bude pod dominacijom sila. Naprimjer, ako kamen padne na Zemlju, kažu: To je gravitacija. Kad magnet privlači strugotine željeza, kažu: to je magnetska sila. Oni se ne zadovoljavaju samo time da kažu: to je magnet - umjesto toga kažu: magnet pretpostavlja na magnetska sila postoji nadosjetilno i nevidljivo i da se širi posvuda. Može se formirati takav svjetonazor koji svugdje traži silu, za sve ono što se događa u svijetu, i to se može nazvati dinamizmom.
Onda također možete reći: ne, vjerovati u sile, to je praznovjerje! Primjer koji pobliže objašnjava kako je vjerovanje u sile praznovjerje nalazi se u 'Kritici jezika' Fritza Mauthnera. U ovom slučaju ostaje nam ono što se prostire oko nas. Na taj način dolazimo, od spiritualizma, preko monadizma i dinamizma, ponovno do realizma.
Ali sada možete učiniti i nešto drugo. Možete reći: naravno, držim se svijeta koji me okružje. Ali ne tvrdim da imam pravo reći da je ovaj svijet onaj pravi. Sve što znam o njemu je da mi se pojavljuje. I nemam pravo učiniti više nego reći: ovaj svijet mi se pojavljuje. Nemam pravo o njemu reći ništa više. - Dakle, to je razlika. Za ovaj svijet koji se prostire oko nas može se reći da je pravi svijet. Ali također možete reći: ne mogu govoriti o drugom svijetu; ali jasno mi je da je svijet taj koji mi se pojavljuje. Ne govorim o tome da je taj svijet boja i tonova, koji nastaje samo zato što se u mom oku odvijaju neki procesi koji mi se pokazuju kao boje, što se u mom uhu odvijaju procesi koji mi se pokazuju kao tonovi i tako dalje, da je ovaj svijet onaj pravi. To je svijet fenomena. - Fenomenalizam je svjetonazor, o kojem bi se ovdje radilo.
Ali možete ići dalje i reći: imamo oko sebe svijet fenomena. Ali sve ono što vjerujemo da imamo u tim fenomenima, nešto je što smo sami dodali, što smo sami smislili - to smo samo dodali fenomenima. Ali legitimno je samo ono što nam naša osjetila govore. - Takav čovjek koji to kaže nije pristaša fenomenalizma, već od fenomena izdvaja ono za što vjeruje da dolazi od razumijevanja i razuma, a ono što osjetila daju kao dojmove prihvaća kao nekako najavljeno stvarnošću. Ovaj svjetonazor se može nazvati senzualizmom.
Pribjegavate li reći: razmišljate li o tome, da je to ono što osjetila govore, i bez obzira koliko genijalne razloge imalo - mogu se navesti genijalni razlozi - zauzimam stav da postoji samo ono što izgleda kao ono što osjetila govore; prihvaćam to kao materijalno - poput atomista koji kaže: pretpostavljam da postoje samo atomi, a ako oni koliko god bili mali, imaju svojstva poznata u fizičkom svijetu - onda ste opet materijalist. Dakle, vratili smo se materijalizmu drugim putem.
Ono što sam ovdje opisao i okarakterizirao kao svjetonazore, to postoji i može se braniti. I moguće je iznijeti najpronicljivije razloge za svaki od pogleda na svijet; moguće se zauzeti stajalište svakog od tih pogleda na svijet, i druge poglede na svijet opovrgavati pronicljivim razlozima. Između ovih pogleda na svijet mogu se osmisliti drugi pogledi na svijet; međutim, razlikuju se samo u stupnjevima od navedenih i mogu se pratiti do glavnih tipova. Ako želite upoznati tkivo svijeta, morate znati da ga upoznajete kroz ovih dvanaest ulaznih vrata. Ne postoji jedan svjetonazor koji se može braniti i opravdati, nego ih ima dvanaest. I treba priznati: koliko se dobrih razloga može iznijeti za jedan svjetonazor, toliko se dobrih razloga može iznijeti i za svaki drugi od dvanaest svjetonazora. Svijet se ne može promatrati s jednostranog svjetonazora ili načina mišljenja, svijet se otkriva samo onima koji znaju da ga treba sagledati sa svih strana. Baš kao što Sunce, čak i ako koristimo kopernikanski svjetonazor kao osnovu, prolazi kroz znakove Zodijaka da bi osvijetlilo Zemlju s dvanaest različitih točaka, na isti način ne treba se držati jednog gledišta - gledišta idealizma, senzualizma, fenomenalizma ili bilo kojeg pogleda koji nosi takvo ime - već čovjek mora biti u stanju hodati po svijetu i smjestiti se u dvanaest različitih gledišta s kojih se može promatrati svijet. Misaono, svih dvanaest različitih gledišta potpuno je opravdano. Ne postoji jedan svjetonazor za mislioca koji može proniknuti u prirodu mišljenja, nego dvanaest jednakih, u smislu da se s gledišta mišljenja, za svaki mogu iznijeti jednako valjani razlozi. Postoji dvanaest takvih jednako opravdanih pogleda na svijet. Sutra želimo dalje razgovarati s ove točke gledišta, kako bismo se mogli uzdići od misaone kontemplacije do kontemplacije kozmičkog.