.- ČETVRTO PREDAVANJE, Berlin, 23. siječnja 1914.
Čovjekova egzistencija u duhovnom kozmosu sa stajališta duhovne astrologije. Čovjek kao misao hijerarhija.
Bavili smo se mogućim nijansama svjetonazora, svjetonazorskim raspoloženjima i tako dalje, koji mogu zavladati ljudskom dušom, a budući da se iz širokog područja ove teme zaista mogu istaknuti samo pojedinačna stajališta, iznijeti ću jedno od ovih stajališta pomoću posebnog primjera.
Pretpostavimo da se čovjek predstavlja u svijetu na takav način da njegove dispozicije sadrže posebne sile koje ga tako određuju da dopusti nijansi svjetonazora idealizma da djeluje na njega. Dakle reći ću: on nijansu svjetonazora idealizma čini djelotvornom. Pretpostavljamo da je on čini dominantnim čimbenikom u svom unutarnjem životu, da takoreći duševno raspoloženje koje sam jučer opisao kao ono od misticizma, raspoloženje Venere, teče prema idealizmu i hrani se njegovim snagama. Stoga, kad bi se netko htio poslužiti simbolima astrologije, rekao bi da je duhovna konstelacija takve osobe u njegovim duhovnim sposobnostima, takva da je Venera u Ovnu.
Izričito naglašavam, da ne bude nesporazuma, da su ova sazviježđa mnogo značajnija u ljudskom životu od sazviježđa vanjskog horoskopa, da se nužno ne podudaraju s 'natalnom kartom', vanjskim horoskopom. Jer je slučaj da povećani utjecaj koji se vrši na ljudsku dušu činjenicom da je misticizam pod znakom idealizma, da taj utjecaj čeka povoljan trenutak u kojem može zahvatiti dušu, tako da može postići ono što se može postići s misticizmom pod znakom idealizma. Ne mora biti slučaj da se ovi utjecaji, koji se potvrđuju kroz činjenicu da je misticizam pod znakom idealizma, afirmiraju upravo pri rođenju; mogu to učiniti prije rođenja i nakon rođenja. Ukratko, čekamo točku u vremenu kada će se, na temelju unutarnje organske konfiguracije čovjeka, ti sustavi moći najbolje organizirati u ljudskom organizmu.
Dakle, uobičajena astrološka 'natalna karta' ovdje ne dolazi u obzir. Ali može se reći da određena duša ima takvo raspoloženje da je, gledano duhovno, Venera u Ovnu, a misticizam u znaku idealizma. Sada, sile koje nastaju na ovaj način ne traju cijeli život. Mijenjaju se, što znači da ljudi dolaze pod različite utjecaje, pod različite duhovne znakove Zodijaka i također pod različita duševna raspoloženja. Pretpostavimo da se čovjek mijenja tako da tijekom života dođe u duševno raspoloženje empirizma, da je misticizam, takoreći, napredovao do empirizma, a empirizam je pod znakom racionalizma.
Vidite, kao što sam jučer označio, iznutra prema van, u simboličkoj slici empirizam se pridružuje misticizmu kao što se Sunce pridružuje Veneri. Što se tiče raspoloženja, duša je napredovala prema empirizmu i ujedno se stavila pod znak racionalizma. To se u životu duše izražava tako da takva duša mijenja svoj svjetonazor. Ono što je stvorila, možda pogotovo ako je bila posebno snažna ličnost u vremenu u kojem je njezin misticizam obilježen idealizmom, to će promijeniti i sebi omogućiti da prijeđe u drugu nijansu svjetonazora. Ona će nešto drugo tvrditi i govoriti, ako je na taj način svjetonazorsko raspoloženje misticizma prešlo u empirizam i ovaj se stavio pod znak racionalizma. Ali iz ovoga što sam upravo objasnio ovdje, također možete vidjeti da ljudske duše imaju tendenciju da mijenjaju znakove i raspoloženje svog pogleda na svijet. - 'Ovoj' duši je težnja za promjenom, da tako kažemo, već dana. Pretpostavimo da želi nastaviti ovu tendenciju u životu. Želi napredovati od empirizma do sljedećeg raspoloženja duše, do voluntarizma. A kad bi tako napredovala u znakovima Zodijaka, ušla bi u matematizam. Zatim bi se prešlo na svjetonazor koji u ovoj simboličkoj slici odstupa pod kutom od 60 stupnjeva od prve linije, gdje je misticizam stajao pod znakom idealizma. I takva bi duša tada, tijekom iste inkarnacije, izrazila matematičku strukturu svijeta prožetu voljom; zasnovanu na volji. To bi izrazila.
Ali jedna stvar postaje jasna - i molim vas da na ovo obratite pažnju - postaje jasno da dvije ovakve konstelacije, koje tijekom vremena postoje u duši, ometaju jedna drugu i imaju nepovoljan utjecaj jedna na drugu, kada su pozicionirane na takav način da formiraju kut od 60 stupnjeva. U fizičkoj astrologiji ovo je povoljna konstelacija; u duhovnoj astrologiji položaj takozvanog sekstila, je nepovoljan. To se izražava u činjenici da ova posljednja situacija - voluntarizam u matematizmu - nalazi oštru prepreku u duši, tako da se ne može razviti jer ne može pronaći nijednu točku na koju bi se uhvatila, jer dotična osoba ne pokazuje sposobnost za ono što matematika jest. Nepovoljnost aspekta sekstila izražava se u činjenici da uopće nema matematičkih sposobnosti. Dakle, ova pozicija ne može se uspostaviti: voluntarizam u znaku matematizma. Posljedica je da duša na ovaj način ne pokušava unaprijediti raspoloženje duše. Ali budući da sada duša o kojoj se radi ne može ići putem prema voluntarizmu u matematizmu, ona napušta poziciju koju sada ima - empirizam u racionalizmu (vidi crtež) - i traži izlaz -
stavlja se u opoziciju smjeru koji još može slijediti. Takva duša ne bi napredovala prema voluntarizmu kao što je naznačeno isprekidanom linijom na crtežu, već bi se s voluntarizmom radije postavila u opoziciju svom empirizmu u racionalizmu.
To bi se događalo u znaku dinamizma. Voluntarizam bi stajao u opoziciji racionalizmu pod znakom dinamizma. I tijekom svog života takva bi duša kao moguću konstelaciju koja bi predstavljala pogled na svijet imala onu koja se temelji na posebnom prodoru sila, dinamizma u svijet, prožetog voljom; volja - volja prožeta silom. U duhovnoj astrologiji opet je drugačije nego u fizičkoj astrologiji; u fizičkoj opozicija ima potpuno drugačije značenje nego u duhovnoj. Ovdje je opozicija izazvana činjenicom da duša ne može nastaviti putem koji je nepovoljan; prelazi u položaj opozicije.
Ovdje sam pokazao kroz što je prolazila duša Nietzschea tijekom njegova života. Ako pokušate razumjeti smjer u njegovim prvim djelima, to se može objasniti položajem misticizma u znaku idealizma. Iz tog vremena potječu 'Rođanje tragedije' i 'Neblagovremene refleksije' u njihova četiri dijela: 'David Strauß, ispovjednik i pisac', 'O koristi i štetnosti povijesti za život', 'Schopenhauer kao pedagog', 'Richard Wagner u Bayreuthu'. To je misticizam pod znakom idealizma. Onda duša prodire dalje. Dolazi drugo doba. Tu pada kreacija 'Ljudsko, odveć ljudsko', 'Praskozorje', 'Vesela znanost'. Ovdje je empirizam pod znakom racionalizma. U trećem razdoblju, koje izlazi iz položaja opozicije, spisi su koji se temelje na volji za moć, na volji prožetoj silom, moći: 'S onu stranu dobra i zla', 'O genealogiji morala', 'Slučaj Wagner', 'Sumrak bogova', 'Antikrist', 'Tako je govorio Zaratustra'.
Na taj način vidite kako postoji unutarnji zakon između duhovnog kozmosa i načina na koji čovjek stoji unutar ovog duhovnog kozmosa. Možete reći, ako koristite astrološke simbole, ali njihovo je značenje sada nešto drugačije: kod Nietzschea je slučaj da se u određenom trenutku njegova života Venera pojavila u Ovnu, ali on, kada je ova konstelacija za njegovu dušu prešla na Sunce u znaku Bika, on nije mogao naprijed, nije mogao doći u znak Blizanaca s Marsom, nego je otišao u položaj opozicije, to jest otišao u znak Škorpiona s Marsom. Njegovu posljednju filozofsku fazu karakterizira činjenica da je bio u znaku Škorpiona s Marsom. Ali ovu konstelaciju - naime onu kada prodireš u niže položaje, ispod linije idealizam-realizam (vidi sliku gore) - možeš održati samo ako uroniš u duhovno svjetonazorsko raspoloženje, okultizam ili slično; inače te konstelacije moraju imati nepovoljan učinak na samu osobu. Otuda Nietzscheova tragična sudbina. Gornje konstelacije možete izdržati ako ste sposobni postaviti sebe u svijet kroz vanjske uvjete na odgovarajući način. Ono što se nalazi ispod crte koja ide od idealizma do realizma može se podnijeti samo ako se čovjek uroni u znanost duha, što Nietzsche nije mogao. Pod 'postavljanjem vani u svijetu' mislim na sve što se može postići, naprimjer, kroz obrazovanje, kroz vanjske životne uvjete; oni dolaze u obzir za sve što je iznad linije idealizam-realizam. Za sve što je ispod linije idealizam-realizam u obzir dolazi meditativni život, život proučavanja i razumijevanja znanosti duha.
Da bi se shvatio značaj onoga što je izneseno u ovim predavanjima, mora se znati sljedeće. Mora se sebi razjasniti što je zapravo misao u ljudskom iskustvu, kako je misao postavljena u ljudskom iskustvu.
Grubi materijalist našeg vremena smatra da je u skladu s njegovom svrhom govoriti o mozgu koji oblikuje misao, ili bolje rečeno, da središnji živčani sustav oblikuje misao. Za nekoga tko vidi kroz stvari, ovo je isto tako istinito kao što bi bilo istinito misliti, kada gledate u ogledalo, da je ogledalo stvorilo lice koje vidite. Ali ono ne pravi lice kakvo vidite već je lice izvan ogledala. Ogledalo samo reflektira lice, vraća ga natrag. O tome sam čak više puta raspravljao na javnim predavanjima. Na sličan način to je slučaj i kako osoba doživljava misli. Sada ignoriramo druge sadržaje duše. Iskustvo misli koje je aktivno i stvarno u duši kada osoba doživi misao, toliko malo proizlazi iz mozga, koliko i sliku lica proizvodi ogledalo. Zapravo, mozak djeluje samo kao aparat za refleksiju, tako da reflektira aktivnost duše, i to postaje vidljivo njoj samoj. Mozak zapravo nema više veze s onim što ljudi percipiraju kao misli nego što ogledalo ima veze s vašim licem kada u ogledalu vidite svoje lice.
Ali prisutna je još jedna stvar. Kad ljudi misle, oni zapravo percipiraju samo posljednju fazu svoje misaone aktivnosti, svoje misaono iskustvo. Kako bih ovo razjasnio, želio bih se ponovno poslužiti usporedbom s zrcalom. Zamislite da stojite i pokušavate svoje lice vidjeti u ogledalu. Ako tamo nemate ogledalo, ne možete vidjeti svoje lice. Bez obzira koliko dugo buljili, nećete vidjeti svoje lice. Ako ga želite vidjeti, prvo morate preraditi neku materiju koja leži tamo tako da postane ogledalo. To znači da ga prvo morate pripremiti kako bi mogao proizvesti zrcalnu sliku. Kada to učinite i zatim pogledate unutra, vidjet ćete svoje lice. - Duša mora učiniti s mozgom, isto što bi osoba učinila s ogledalom. Stvarnoj misaonoj aktivnosti opažanja misli prethodi takva aktivnost, naprimjer, ako želite percipirati misao 'lav', prvo se u duboko u unutrašnjosti mozga dijelovi mozga pokreće na takav način da postaju ogledalo za percepciju misli 'lav'. A osoba koja mozak pretvara u ogledalo ste vi sami. Ono što na kraju percipirate kao misli su zrcalne slike; ono što prvo morate pripremiti da bi se pojavila dotična zrcalna slika, samo je neki dio mozga. Vi sami sa svojom duševnom aktivnošću, dajete mozgu strukturu i sposobnost da odražava ono što mislite kao misao. Ako se želite vratiti na aktivnost koja je u osnovi mišljenja, to je aktivnost koja iz duše intervenira u mozgu i djeluje u mozgu. I kada iz svoje duše u mozgu provodite određenu aktivnost, to mozak tako odražava da percipirate misao 'lav'. - Vidite, prvo tu mora biti nešto duhovno-duševno. To mora djelovati na mozak. Zatim, kroz ovu duhovno-duševnu aktivnost, mozak postaje zrcalni aparat koji misli reflektira natrag. Ovo je pravi proces, što je za toliko ljudi danas zbunjujuće da ga uopće ne mogu razumjeti.
Svatko tko malo napreduje u okultnoj percepciji, može razlikovati dvije faze duševne aktivnosti. Može vidjeti kako, ako želi bilo što misliti , mora prvo ne samo smisliti misao, već je pripremiti; odnosno mora pripremiti svoj mozak. Ako ga je pripremio tako da odražava, onda ima misao. Ako se želite baviti okultnim istraživanjem, tako da imate predodžbu o stvarima, prvi vam je zadatak ne predstaviti si to odmah, već izvršiti aktivnost koja priprema predodžbu. To je ono što je iznimno važno uzeti u obzir. Te stvari moramo imati na umu, jer tek kada ih imamo na umu, pred sobom imamo stvarnu djelatnost ljudske misli. Tek sada znamo kako funkcionira aktivnost ljudskog mišljenja. Prvo, ova misaona aktivnost zahvaća mozak, ili bolje rečeno središnji živčani sustav negdje, provodi aktivnost, pokreće, recimo, po mojoj volji, atomističke dijelove na neki način, na neki način uzrokuje njihovo kretanje. Kao rezultat toga, oni postaju zrcalni aparat, misao se zrcali i duša je postaje svjesna kao takve. Dakle, moramo razlikovati dvije faze: prvu rad na mozgu iz duhovno-duševnog; onda percepcija dolazi nakon što je duša obavila pripremni rad na mozgu za ovu percepciju. Kod običnih ljudi, rad mozga u potpunosti ostaje u podsvijesti; oni samo opažaju odraz. Kada je riječ o ljudima koji se bave okultnim istraživanjem, prvo se mora doživjeti priprema. Morate doživjeti, kako morate uliti djelatnost duše i najprije pripremiti mozak, tako da to dovede do toga da je moguće imati predodžbu o misli.
Ono što sam sada objasnio, ljudima se neprestano događa između buđenja i padanja u san. Misaona aktivnost uvijek radi na mozgu i tako ga čini zrcalnim uređajem za misli, tijekom cijelog budnog stanja. Ali nije dovoljno da je ono što se u nama prerađuje misaonom aktivnošću samo ono što sami prerađujemo. Budući da se radi o, mogli bi reći, usko definiranoj djelatnosti, koja se odvija kroz duhovno-duševno. Kada se ujutro probudimo, ostanemo budni tijekom dana i navečer ponovno zaspemo, tako se duhovno-duševna aktivnost koja pripada mišljenju sastoji u tome da ta djelatnost cijeli dan djeluje na mozak i da mozak time postaje zrcalni aparat. Ali mozak prvo mora biti tu; tada duhovno-duševna aktivnost može napraviti svoje male brazde, moglo bi se reći, svoje bilješke i gravure u mozgu. Mozak stoga mora biti tamo u svom glavnom obliku, sa svojom osnovnom masom. Ali to nije dovoljno za naš ljudski život.
Naš mozak ne bi mogao biti korišten za svakodnevne poslove života da cijeli naš organizam nije pripremljen tako da bude osnova za svakodnevni rad. A ovaj rad koji priprema ljudski organizam dolazi iz kozmosa. Baš kao što svaki dan od buđenja dok ne zaspemo radimo na - trivijalno rečeno - graviranju mozga, što ga čini zrcalnim aparatom za svakodnevne misli, dakle tamo gdje ne možemo sami gravirati, odnosno dati sebi oblik, oblik nam mora biti dan iz kozmosa. Baš kao što naše male misli rade u mozgu i prave svoje male gravure, cijeli naš organizam mora biti izgrađen iz kozmosa prema istom obrascu misaone aktivnosti. I tako će biti, jer ista stvar koja radi u nama na malim gravurama prisutna je u kozmosu, mreškajući se i tkajući kroz ovaj kozmos kao misaona aktivnost. Naprimjer, ono što nam se pojavljuje kao ideja, što imamo kao idealizam, prisutno je u duhovnom kozmosu kao aktivnost koja dovodi do idealizma, i na čovjeka može imati takav učinak da priprema njegov cijeli organizam na takav način da naginje idealizmu. Isto tako, druge nijanse u raspoloženjima i znakovima iz duhovnog kozmosa usađuju se u ljude.
Čovjek je izgrađen prema mislima kozmosa. Kozmos je veliki mislilac koji u nas urezuje naš oblik do posljednjeg nokta, baš kao što naš mali misaoni rad čini male gravure u mozgu tijekom svakodnevnog života. Kao što je naš mozak - to jest samo u odnosu na male dijelove na kojima se može gravirati - pod utjecajem misaonog rada, tako je i cijeli čovjek pod utjecajem kozmičkog misaonog rada.
Što to znači? - Ono što sam ovdje pokazao kao primjer Nietzschea, znači: pod utjecajem kozmosa, Nietzsche je bio tako pripremljen u svojoj karmi kroz raniju inkarnaciju da su u određenom trenutku, zahvaljujući njegovoj ranijoj inkarnaciji, sile idealizma i misticizma - koje su djelovale zajedno jer je misticizam bio pod znakom idealizma - djelovale na njegovu cjelokupnu tjelesnu konstituciju na takav način da je on inicijalno bio sposoban postati mistični idealist. Onda se konstelacija promijenila na naznačeni način.
Mi smo mišljeni iz kozmosa. Kozmos nas misli. I kako mi u našem malom svakodnevnom misaonom radu pravimo male gravure u našem mozgu, i onda nam ideje lav, pas, stol, ruža, knjiga, gore, dolje, lijevo, desno, dolaze u svijest kao odraz onoga što smo prethodno pripremili u mozgu - odnosno, kako mi u konačnici kroz obradu mozga percipiramo lava, psa, stol, ružu, knjigu, gore, dolje, pisanje, čitanje - tako bića svjetskih hijerarhija djeluju na takav način da provode veliku misaonu aktivnost koja u svijetu urezuje nešto značajnije nego što to mi činimo svojom svakodnevnom misaonom aktivnošću. Tako dolazi do toga da ne nastaju samo male, sićušne gravure, koje se zatim pojedinačno odražavaju kao naše misli, nego se mi samo cijelim svojim bićem pojavljujemo bićima viših hijerarhija kao njihove misli. Kao što naši mali moždani procesi odražavaju naše male misli, na taj način, ugravirane u svijet, odražavamo misli kozmosa. Kada hijerarhije kozmosa misle, one misle, naprimjer, nas ljude. Baš kao što naše male misli dolaze iz naših malih moždanih čestica, tako i njihove misli proizlaze iz onoga što hijerarhije rade, i kojima mi sami pripadamo. Baš kao što su nam dijelovi u mozgu zrcalni aparat kojeg prvo pripremamo za svoje misli, mi, mala bića, ono smo što hijerarhije kozmosa pripremaju za svoje misli. Dakle, u određenom pogledu možemo reći: kozmos možemo osjećati onako kako bi mali dio našeg mozga mogao osjećati nas same. Ali onoliko koliko smo duhovno-duševno mi ono što je naš mozak, toliko su malo bića duhovnih hijerarhija 'mi'. Stoga smo neovisni o bićima viših hijerarhija. I možemo reći: na neki način im služimo da mogu misliti kroz nas; ali u isto vrijeme mi smo neovisna bića koja u sebi imaju vlastito biće, kao što i čestice našeg mozga imaju svoj život na određeni način.
Tako nalazimo vezu između ljudske i kozmičke misli. Ljudska je misao vladarica mozga; kozmička misao je takav vladar da mi sami cijelim svojim bićem pripadamo onome što ona mora izvršiti. Jednostavno moramo, jer zbog naše karme ne može uvijek svoje misli usmjeriti prema nama na isti način, biti izgrađeni prema njenoj logici. Mi ljudi imamo logiku po kojoj razmišljamo, a svoju logiku imaju i duhovne hijerarhije kozmosa. A njihova logika leži u onome što smo zabilježili kao shemu (vidi prvi crtež). Baš kao što, kada mislimo, 'lav je sisavac', dovodimo dva koncepta zajedno da formiramo sud, tako duhovne hijerarhije misle dvije stvari zajedno, misticizam i idealizam: misticizam se javlja u idealizmu. Prvo ovo zamislite kao pripremnu aktivnost kozmosa: misticizam se pojavljuje u idealizmu - tako zvuči kreativni 'fiat', kreativna riječ. Za bića duhovnih hijerarhija, pripremni čin sastoji se u zahvaćanju osobe čija karma odgovara činjenici da se u njoj razvija dispozicija da postane mistični idealist. U hijerarhije kozmosa zrači natrag, ono što bismo za nas nazvali mišlju, za njih je izraz ljudskog bića koje je mistični idealist, što je njihova misao, nakon što su pripremili kozmički sud: misticizam se pojavljuje u idealizmu.
Mi smo, na neki način, zabilježili nutrinu kozmičke riječi, kozmičke misli. Ono što smo u shemi zabilježili kao kozmičku logiku, pokazuje nam kako misle duhovne hijerarhije kozmosa, naprimjer: empirizam se javlja u znaku racionalizma! - i tako dalje. Pokušajmo zamisliti što se na taj način može misliti u kozmosu. Može se misliti: 'neka se misticizam pojavi pod znakom idealizma! Neka se promjeni! Neka bude empirizam u znaku racionalizma! - Otpor!' Ono što bi došlo sljedeće, bio bi lažni kozmički sud. Misao je preusmjerena - imamo korigirano 'krivo mišljenje', dok provjeravamo misao. Mora se pojaviti i treće gledište: voluntarizam u znaku dinamizma. - Rezultat ove tri presude donesene tijekom vremena u kozmičkim svjetovima, pojavljuje se u čovjeku 'Nietzsche'. I zrači natrag kao misao kozmosa.
Tako govori zbroj duhovnih hijerarhija u kozmosu. A naša ljudska misaona aktivnost je slika, mala slika toga. Svjetovi su povezani s duhom ili duhovima kozmosa kao što je naš mozak povezan s našom dušom. Tako da možemo gledati u ono što vidimo, samo s određenim strahopoštovanjem, gledati sa svetim poštovanjem. Jer time smo, da tako kažem, suočeni s tajnama ljudske individualnosti. Učimo razumjeti da - ako se smijem figurativno izraziti - oči bića viših hijerarhija lutaju nad pojedinačnim ljudskim individualnostima, i da su za njih individualnosti ono što su za nas pojedinačna slova knjige koju čitamo. To je ono na što možemo gledati samo sa svetim strahopoštovanjem. Osluškujemo misaonu aktivnost kozmosa.
U naše vrijeme, veo takve tajne mora biti podignut, u određenoj mjeri. Zato što su zakoni koji su ovdje prikazani kao zakoni misli kozmosa, aktivni u ljudima. A njihovo poznavanje može nas potaknuti da razumijemo život, i da, razumijevajući ovaj život, naučimo razumjeti sebe, naučimo razumjeti na način da znamo, čak i ako smo na određeni način zbog ovog ili onog postavljeni jednostrano u životu: pripadamo većoj cjelini, jer smo članovi misaone logike kozmosa. A znanost duha nas vodi da razumijemo te odnose, dajući nam upute da shvatimo svoju jednostranost u odnosu na svoje sposobnosti, kao i da se kroz spoznaje znanosti duha učinimo sveobuhvatnijima. Onda ćemo naći raspoloženje, koje je upravo u našem vremenu nužno.
U naše vrijeme, kada u mnogim vodećim umovima nema ni traga uvida u uvjete koje smo ovdje dotaknuli, doživljavamo da su ljudi podložni tim uvjetima, ali ne znaju kako živjeti u tim uvjetima. Ali tako stvaraju uvjete zbog kojih je kompenzacija neophodna. Uzmite primjer Wundta kojeg sam jučer predstavio. Njegova jednostranost uvjetovana je vrlo specifičnom konstelacijom. Pretpostavimo da bi se Wundt ikada mogao natjerati da razumije znanost duha; tada bi svoju jednostranost shvatio na način da bi sam sebi rekao: budući da dobro stojim s empirizmom i tako dalje, mogu dobro raditi na određenim područjima. Ostajem u ovoj oblasti, a ostalo nadopunjavam znanošću duha. - On bi došao do takve odluke. Ali on ne želi znati ništa o znanosti duha. Pa što on radi? Dok je mogao postići nešto dobro, produktivno u konstelaciji koja je njegova, Wundt ono što može postići zahvaljujući ovoj konstelaciji pretvara u cjelovitu filozofiju, dok bi inače bio u stanju postići nešto još veće, daleko veće, zapravo jedino korisno kad bi prestao filozofirati i eksperimentirati na duševnim fenomenima - koje razumije - i istražio prirodu matematičkih prosudbi - koje također razumije - umjesto da to spaja u svakakve filozofije; jer tada bi bio na pravom putu.
Ali to se mora reći za mnoge. Stoga, znanost duha, baš kao što mora urediti stvari da se prepozna kako pomiriti svjetonazore, s druge strane, mora oštro ukazati na prekoračenje nužnog priklanjanjem osobitostima sadašnje konstelacije, koje sugestivno utječući na svijet prosudbama, nanose veliku štetu, koje dolaze ne uzimajući u obzir njihovu konstelaciju. Jednostranost koja se želi afirmirati kao cjelina mora se oštro odbaciti. Svijet ne može objasniti osoba koja je sklona jednoj ili drugoj stvari. A ako se tako želi objašnjavati i uspostaviti filozofiju, onda ta filozofija ima nepovoljan učinak, a znanost duha ima zadatak odbaciti ohole pretenzije ove jednostranosti, koja se kao cjelina pojavljuje u svijetu. U naše vrijeme, što je manje smisla i osjećaja za znanost duha, to opisana jednostranost mora biti izraženija.
Vidimo dakle, da nas upravo poznavanje prirode ljudske i kozmičke misli može dovesti do ispravnog razumijevanja smisla i zadaće znanosti duha u našem vremenu, te vidimo kako može dovesti u pravi odnos s drugim takozvanim duhovnim strujama, naime filozofskim strujama, u naše vrijeme. Bilo bi poželjno da se spoznaje kakve smo ovim predavanjima nastojali iznijeti duboko urežu u srca i duše naših prijatelja, tako da tijek antropozofske duhovne struje u svijetu postane takav da uzima vrlo specifičan, pravi smjer. Ako to uzmete u obzir, tada ćete sve više prepoznavati kako je ljudsko biće oblikovano onim što u njemu živi kao kozmičke misli.
Upravo kroz ovakvo izlaganje, još dublje nam se ukazuje misao poput Fichteove nego što bi se inače mogla činiti, kada kaže: kakvu filozofiju netko ima, ovisi o tome kakva je osoba. Da, uistinu, kakvu tko filozofiju ima, ovisi o tome kakva je osoba! Činjenica da je u prvom razdoblju svoje inkarnacije, u kojem je živio kao Fichte, kao temeljni nerv svog svjetonazora mogao reći: 'Naš svijet je senzualizirani materijal naše dužnosti', što, kao i gornje riječi koje je kasnije izgovorio, pokazuje kako je njegova duša promijenila svoju konstelaciju u duhovnom kozmosu, odnosno, kako je bogato ova duša bila oblikovana tako da je duhovne hijerarhije mogu transformirati kako bi kroz nju same mislile različite stvari. Nešto slično bi se moglo reći i za Nietzschea, naprimjer.
Mnogi aspekti pogleda na svijet, pojavljuju se kada pred dušom držimo stvari poput ovih koje su okarakterizirane na ova četiri predavanja. Najbolja stvar koju od ovoga možemo dobiti, međutim, je da kroz takve stvari možemo gledati sve dublje i dublje u duhovnu strukturu svijeta, i također u nju gledati s osjećajem i opažajući. Kad bi se kroz ovakav ciklus predavanja moglo postići samo jedno, da što više vaših duša u sebi kaže: da, ako želite uroniti u duhovni svijet, odnosno u svijet istine, a ne u svijet zablude, zaista morate krenuti tim putem! Jer o mnogo, mnogo toga treba voditi računa da bi se došlo do izvora istine. I ako bi mi se u prvi mah moglo učiniti kao da je tu ili tamo nastala proturječnost, da ne mogu razumjeti ovo ili ono, zato sebi želim reći da svijet nije tu da uvijek u svakoj situaciji bude razumljiv, i da ću radije postati tragač nego osoba koja se svijetu uvijek predstavlja na način da se onda pita: Što mogu razumjeti? Što ne razumijem? - Ako netko postane tragatelj, ako ozbiljno krene na put traženja, onda nauči prepoznati da mora prikupiti impulse sa najrazličitijih strana kako bi stekao neko razumijevanje svijeta. Tada će potpuno zaboraviti postavljati se prema svijetu na način poput: Razumijem li ja to? Ili to ne razumijem? - već traži i traži i nastavlja tražiti. Najgori neprijatelji istine su zatvoreni i zaključeni svjetonazori koji žele sastaviti nekoliko misli i vjeruju da s nekoliko misli mogu izgraditi strukturu svijeta.
Svijet je beskonačan, kvalitativno i kvantitativno. I sreća će biti ako se nađu pojedine duše koje žele jasno vidjeti, posebno u odnosu na ono što je tako strašno u naše vrijeme, u smislu samobitne jednostranosti koja želi biti cjelina. Želim reći, kažem to krvarećim srcem: najveća prepreka spoznaji činjenice kako se u mozgu odvija pripremni rad misaone aktivnosti, kako se time mozak pretvara u zrcalo i kako se duševni život reflektira natrag - činjenica čije bi poznavanje moglo baciti beskrajno svijetlo na mnoge druge fiziološke spoznaje - najveća prepreka spoznaji ove činjenice je suluda današnja fiziologija, koja govori o dvije vrste živaca, motoričkim i osjetilnim živcima. Toga sam se već dotaknuo na nekim predavanjima. Da bi proizvela ovo učenje, koje proganja fiziologiju, fiziologija je zapravo prethodno morala izgubiti svaki smisao. Ipak, danas je to učenje priznato u cijelom svijetu, koje stoji na putu svakom istinskom upoznavanju prirode misli i prirode duše. Nikada neće biti moguće spoznati ljudsku misao, dok fiziologija predstavlja takvu prepreku upoznavanju misli. Ali došli smo toliko daleko, da je neutemeljena fiziologija sada uvod u sve udžbenike psihologije i da proučavanje duše čini ovisnim o sebi. U isto vrijeme, ovo blokira put do spoznaje kozmičke misli.
Čovjek nauči prepoznati što je misao u kozmosu tek kada osjeti što je misao u čovjeku, kada osjeti sebe u istini ove misli, koja kao misao nema nikakve veze s mozgom osim što je ona gospodar ovoga mozga. Ali ako ste prepoznali misao u njezinoj biti kao ljudsku misao, tada se s tom mišlju već osjećate u kozmičkom, a naše znanje o pravoj prirodi ljudske misli, proširuje se na znanje o pravoj prirodi kozmičke misli. Ako naučimo ispravno prepoznati kako razmišljamo, tada ćemo također naučiti prepoznati kako sile kozmosa misle nas. Da, čak dobivamo priliku zaviriti u logiku hijerarhija. Pojedinačne komponente prosudbi hijerarhija, koncepte hijerarhija, zapisao sam vam. Koncepti hijerarhija leže u dvanaest duhovnih znakova Zodijaka, u sedam svjetonazorskih raspoloženja, i tako dalje. A ono što ljudi jesu, to su prosudbe kozmosa koje proizlaze iz ovih koncepata. Tako se osjećamo unutar logike kozmosa, odnosno u pravom smislu, unutar logike hijerarhija kozmosa, i kao duše se osjećamo ukorijenjeni u kozmičke misli, kao što male misli, koje mislimo, osjećamo da su ugrađene u naš duševni život.
Meditirajte na ideju: 'Mislim svoje misli. - A ja sam misao, koju misle hijerarhije kozmosa. Moje vječno sastoji se u činjenici da je mišljenje hijerarhija vječno. I ako sam jednom mišljen od jedne kategorije hijerarhija, tada ću biti predan - kao što se ljudska misao predaje s učitelja na učenika - iz jedne kategorije u drugu, tako da me može nastaviti misliti u mojoj vječnoj, pravoj prirodi. Ovako se osjećam unutar misaonog svijeta kozmosa.'
Time završavamo ovaj kratki ciklus predavanja.