.- Četiri žrtve Krista / Tri pripremne faze otajstva Golgote
Nužnost stjecanja novog razumijevanja Krista i njegovanja nesebičnosti. Znanost duha kao škola nesebičnosti za intelektualni i moralni život čovječanstva. Pravo razumijevanje otajstva Golgote.
Basel, 1. lipnja 1914.
Za našu sadašnju kulturu, prije svega je nužno da sve više i više, dopuštajući rezultatima znanosti duha da djeluju na nas, dobivamo novo razumijevanje Krista. I upravo je to novo razumijevanje Krista ono prema čemu je mnogo toga što danas nosi službeni pečat kršćanstva toliko neprijateljski raspoloženo. Nužno je da steknemo sve veće razumijevanje kako je našoj kulturi potrebna škola nesebičnosti. Obnova morala, produbljivanje etičkog života ljudi, može se dogoditi samo kroz školu nesebičnosti. Ovu školu nesebičnosti, prema uvjetima trenutnog ciklusa vremena, ljudi mogu proći samo ako steknu razumijevanje istinske nesebičnosti, prodorno razumijevanje istinske nesebičnosti. Sada, ako ispitamo evoluciju i razvoj svijeta, ne možemo pronaći dublje razumijevanje nesebičnosti od onog koje nam je dano pojavom Krista na Zemlji. A upoznati Krista znači proći školu nesebičnosti. Upoznati Krista znači upoznati se sa svim onim impulsima ljudskog razvoja koji prodiru u naše duše na takav način da žare, griju i pozivaju na aktivnu duševnu egzistenciju, na sve u toj duši što je predisponirano za nesebičnost. Pod utjecajem materijalizma, ljudska nesebičnost je izgubljena na način koji će se u potpunosti prepoznati tek u budućim dobima. Ali kroz uranjanje u misterij Golgote, kroz prožimanje spoznaje misterija Golgote cijelim našim osjećajem, cijelim našim duhovnim bićem, možemo ponovno steći kulturu nesebičnosti. I možemo reći: ono što je Krist učinio za evoluciju Zemlje sadržano je u temeljnom impulsu nesebičnosti, a ono što On može postati za svjesni razvoj ljudske duše jest škola nesebičnosti! Toga postajemo najviše svjesni kada misterij Golgote razmatramo u njegovom velikom kontekstu.
Ovaj misterij Golgote, kakav poznajemo, jednom se odvijao unutar fizičke evolucije Zemlje. Jednom se biće koje prepoznajemo kao biće Krista utjelovilo u ljudskom tijelu, u tijelu Isusa iz Nazareta. Ali ovaj misterij Golgote ima tri prethodne faze. Tri puta se nešto dogodilo prije toga, još ne na Zemlji, već u duhovnom svijetu. I u određenom smislu imamo tri misterija Golgote za koje moramo reći da se još nisu dogodili na fizičkom planu. Samo se četvrti dogodio na fizičkom planu i to je onaj o kojem nam govore Evanđelja i Pavlove poslanice. Ovaj najveći zemaljski događaj pripremila su tri nadzemaljska događaja. Ti su se nadzemaljski događaji dogodili na takav način da jedan leži u lemurskoj epohi, dva u atlantsko vrijeme. Četvrti događaj leži u post atlantskoj epohi i to je naš misterij Golgote.
Tri prethodna događaja nisu se dogodila na Zemlji, već u nadzemaljskom svijetu, no snaga tih događaja prodrla je na Zemlju. Želimo pokušati shvatiti kako su sile triju nadzemaljskih događaja koje su pripremile misterij Golgote utjecale na razvoj čovječanstva.
Što se tiče našeg moralnog života, našeg razumijevanja svijeta i onoga što se događa u našoj duši svijesti, prvo moramo postati nesebični. To je zadatak sadašnje kulture suočene s budućnošću. Čovječanstvo mora postajati sve nesebičnije, u tome leži budućnost istinski etičkih djela, budućnost svih djela ljubavi koje zemaljski ljudi mogu izvršiti. Naš svjesni život je na putu nesebičnosti, ili mora biti na putu nesebičnosti. U određenom pogledu, međutim, u nama već postoji suština nesebičnosti. I bila bi najveća nesreća zemaljskih ljudi kada bi, u pogledu određenih aspekata svog bića, morali biti sebični kao što još uvijek moraju biti danas u mnogim aspektima u pogledu svog moralnog, intelektualnog i života osjećaja. Ako bi, naprimjer, sebičnost zaokupila, ili mogla zaokupiti, naša osjetila u istoj mjeri u kojoj zaokuplja naš moral, to bi bila najveća nesreća za zemaljske ljude. Jer naša osjetila djeluju na naša tijela na takav način da se nesebičnost izražava u djelovanju osjetila.
U našem tijelu imamo oči. Ali vidimo samo zato što su oči istinski nesebične, jer ih zapravo ne osjećamo. Nosimo ih u sebi, vidimo stvari, takoreći, kroz oči, ali same oči su kao takve ugašene za našu percepciju. Isto je i s drugim osjetilima. Svijet opažamo jer je naš osjetilni sustav nesebičan. Pretpostavimo trenutak da su nam oči sebične. Što bi tada bilo s ljudima? Mi bismo, naprimjer, prilazili plavoj boji i dok bismo joj se približavali, naše bi oko, budući da bi funkcioniralo na način da ne propušta boju već je iscrpljuje izravno unutar samog oka, bilo usisano od plave boje dok mu se približava. Osjećali bismo to kao usisnu silu u očima kad bi oko moglo postati sebično kao što smo mi u svom moralnom, intelektualnom i emocionalnom životu. Kad bismo se približili crvenoj boji, a naše oči ne bi djelovale nesebično, već bi zahtijevale da na sebi iskuse učinak crvene, tada bi crvena boja imala žareći učinak na naše oči. Kad bi nam oči postale sebične, osjećali bismo bol sisanja ili žarenja kao odgovor na sve dojmove. Bili bismo svjesni da imamo oči, ali bismo percipirali samo bol sisanja ili žarenja. U stvarnosti, moderni ljudi prolaze kroz svijet znajući da učinci boje i svjetlosti postoje. Ali ne moramo razmišljati o oku. Ono se nesebično gasi tijekom percepcije. A isto je i s ostalim osjetilima.
U našim osjetilima vlada nesebičnost. Ali osjetila ne bi postigla tu nesebičnost, čak i u vrijeme Lemurije, da je Lucifer mogao slobodno djelovati u vlastitu korist u tim drevnim lemurskim razdobljima. Duh, o kojem s pravom govore biblijske riječi: otvorit će vam se oči - taj je duh zahtijevao da se čovjek smjesti u sferu zemaljskog života u kojoj bi, da su se oči razvile onako kako su morale pod luciferskim utjecajem, postale sebične. I sa svakim dojmom - a tako bi bilo i s drugim osjetilima - čovjek bi viknuo: oh, peče! - i ne bi percipirao crvenu boju u svojoj okolini, ili bi rekao: oh, usisava me - i ne bi percipirao plavu boju, već učinak sisanja u oku. Ova opasnost za ljudski razvoj otklonjena je tijekom lemurske epohe činjenicom da se - ne na Zemlji, već u nadzemaljskim svjetovima - biće koje se kasnije, kroz misterij na Golgoti, utjelovilo u tijelu Isusa iz Nazareta, u to vrijeme preobrazilo - ne mogu reći utjelovilo - u biće arhanđela, biće iz hijerarhije arhanđela. Dakle, dok je Zemlja prolazila kroz svoje lemursko doba, u duhovnim visinama živjelo je biće koje je - moglo bi se reći, kao svojevrsni nagovještaj krštenja od Ivana - nastalo kada je arhanđeo žrtvovao svoju dušu i Krist je prožeo ovo anđeosko biće. Kroz to, oslobodio je moć koja je utjecala na razvoj čovječanstva na Zemlji. Rezultat tog utjecaja bio je smirivanje osjetila, usklađivanje osjetila. A ako danas možemo koristiti svoja osjetila na takav način da ta osjetila budu nesebična, onda - kad shvatimo tu činjenicu i postanemo zahvalni na poretku svijeta - osvrnut ćemo se na davna vremena i reći: ono što jesmo kao osjetilna bića, ono što nam omogućuje da ne doživljavamo bol kroz svoja osjetila, već veličanstvenu prirodu oko nas, proizlazi iz prve Kristove žrtve. Preobrazivši se u arhanđela, donio je učinak koji je odvratio opasnost sebičnosti osjetila iz razvoja čovječanstva. To je bila prva prethodnica misterija na Golgoti.
Ljudi će postupno naučiti razvijati dubok, smislen religiozni osjećaj kada gledaju slavu prirode, kada gledaju u zvjezdano nebo, u sve što je obasjano sunčevom svjetlošću, sve u životinjskom, mineralnom i biljnom carstvu oko nas; ljudi će naučiti reći: to što svijet oko sebe mogu vidjeti na ovaj način, što sam na ovaj način smješten u ovaj svijet, da moja osjetila nisu izvor boli, već instrument za opažanje slave svijeta, to dugujem prvoj žrtvi koja je prethodila misteriju na Golgoti od strane Krista. I pred nama je vrijeme kada će kontemplacija i uživanje u prirodi biti kristijanizirani, kada će ljudi osjećati, kada će ljudi osjećati, kad izađu i uživaju u slavi proljeća, ljepotama ljeta ili drugom sjaju prirode, kada će sebi reći: da bismo mogli upiti sve što je slava, što priroda širi oko nas, moramo biti svjesni: to nismo mi sami, već Krist u našim osjetilima ono što nas čini sposobnima iskusiti slavu prirode.
I upravo je u ranim fazama atlantskog razvoja - sada kroz Lucifera i Ahrimana - sebičnost drugog sustava ljudske prirode nastojala preuzeti kontrolu, naime vitalnih organa. Pokušajmo razmotriti bit naše organizacije iz te perspektive. Što je bit? Treba samo razmisliti o tome što se događa s osobom kada je ta bit vitalnih organa narušena. A narušena je kada se pojave organske bolesti vitalnih organa. Tada čovjek počinje doživljavati sebičnost svojih pluća, srca, želuca i drugih organa. Tada počinje vrijeme kada čovjek, samo osjećajući bol, zna da ima želudac, srce, kada to zna u neposrednoj svijesti: biti bolestan znači da je organ postao sebičan, vodi vlastiti život unutar našeg organizma. U običnom, normalnom ljudskom životu to nije slučaj. Tu, unutar cjelokupne organizacije ljudskog bića, pojedinačni organi žive nesebično. I naša svakodnevna konstitucija drži nas sigurno uspravnima u svijetu samo ako možemo kroz svijet ići s nesebičnim organima, ako ne osjećamo da imamo želudac, pluća i tako dalje, već ako ih imamo a da ih ne osjećamo, ako se odmah ne ispoljavaju, već ako su kao članovi u službi cijelog organizma.
Drugom prilikom, drugi put, raspravljat ćemo zašto bolest uzrokuje sebičnost organa, danas ćemo samo istaknuti normalno stanje. Da se radilo isključivo o Ahrimanu i Luciferu, čak bi i u atlantskom razvoju nastali sasvim drugačiji uvjeti. Svaki pojedini ljudski organ postao bi sebičan i dogodilo bi se nešto sasvim čudno. Pretpostavimo da se čovjek približava nekoj vrsti voća, odnosno nečemu što postoji u vanjskom svijetu i u čemu možemo uživati ili što ima veze s našom fizičkom organizacijom. Upravo ta veza s našim vitalnim organima jednog će dana biti predmet medicinskog proučavanja, kada znanost dopusti da je stimulira znanost duha. Tada ćemo znati da, naprimjer, kada čovjek bere trešnje s drveta i jede ih, upravo ono što s trešnjama ulazi u tijelo ima posebnu vezu s određenim organima, drugo voće ima drugačiju vezu s drugim organima. Sve što ulazi u ljudsko tijelo ima određene veze s tim tijelom. Da se ono što su Ahriman i Lucifer željeli u atlantskoj epohi ispunilo, tada bismo, naprimjer, brali trešnje, a organ koji ima vezu s trešnjama osjetio bi duboku žudnju. Izrazila bi se nezasitna pohlepa i čovjek bi osjećao dotični organ, koji bi se sebično nametnuo ostatku organizma, dok bi se ostali organi unutar organizma jednako sebično borili kao odgovor tome. Ili razmotrimo drugi slučaj: recimo da postoji nešto što je štetno za čovjeka. Kao što stvari u vanjskom svijetu imaju određene korisne odnose s čovjekom, tako i druge stvari u vanjskom svijetu imaju štetne odnose. Ako bi se čovjek približio otrovnoj biljci ili nečem drugom što ima samo štetne učinke na ovaj ili onaj organ, osjetio bi taj učinak kroz unutarnju aktivnost tog organa, a to bi se manifestiralo kao strašan, mučan osjećaj straha. Čovjek bi osjetio: ispred njega je nešto što utječe na njegov organ na takav način da bi osjećao kao da izgara.
Nemojmo razmatrati što ljudi jedu, već zrak koji nas okružuje. Sve u zraku povezano je s našim organima. Da se ostvarilo ono što su Ahriman i Lucifer namjeravali, da su ljudi toliko ovisni o sebi, jurili bi i bacali se po svijetu između životinjskih želja za onim što je korisno jednom ili drugom organu i strašnog gađenja prema onome što je štetno za ovaj ili onaj organ. Zamislite da smo smješteni u svijet na takav način, s tjelesnim organima takvim da bismo bili potpuno prepušteni na milost i nemilost svakom ugodnom mirisu, koji bismo progonili čak i da je udaljen sat vremena, ili da bi nas osjećaj gađenja natjerao da pobjegnemo daleko. Da smo bacani poput gumene lopte, zamislite kako bismo se uopće mogli razvijali u svijetu? Činjenica da se to nije dogodilo, da su naši organi bili umireni, da su bili usklađeni, posljedica je činjenice da se, tijekom vremena kada su ljudi prolazili kroz prvi atlantski razvoj, u nadzemaljskim sferama dogodila druga pripremna faza misterija na Golgoti. Još jednom se biće Krista spojilo s bićem arhanđela, a ono što je to uzrokovalo zračilo je u zemljinu atmosferu. Pri tome je nastala ta harmonizacija, to smirivanje vitalnih organa, koje organe u čovjeku čini nesebičnima. U našoj interakciji s vanjskim svijetom, to bi stalno bilo uzrok najgorih bolesti, ne bismo bili nimalo zdravi da se nije dogodio ovaj drugi Krist događaj. I opet - ovo nam se predstavlja kao perspektiva za budućnost - čovječanstvo, kada bude moglo istinski proniknuti u razumijevanje duhovnog svijeta, steći će osjećaj zahvalnosti prema duhovnim bićima o kojima čovječanstvo ovisi. Čovječanstvo će biti ispunjeno tom istinskom pobožnošću kroz koju će reći: osjećam da mogu biti fizički čovjek samo s nesebičnošću svojih organa jer se ja, sam, nisam razvio u svijetu, već Krist u meni, koji je oblikovao moje organe tako da mogu biti čovjek! - Tako sve više učimo da, u osnovi, moramo razumjeti sve što nas čini ljudima u najopsežnijem smislu, govoreći: ne ja, već Krist u meni. - Krist je osigurao cijeli razvoj čovječanstva u tri prethodne faze misterija na Golgoti, koje je izvršio prije samog misterija na Golgoti.
U završnim fazama atlantskog razvoja, čovječanstvo se suočilo s trećom opasnošću. Mišljenje, osjećanje i volja trebali su biti bačeni u poremećaj. Sebičnost se trebala ukorijeniti u mišljenju, osjećanju i volji. Čime bi to rezultiralo? Pa, ljudi bi htjeli ovo ili ono, slijedilo ovaj ili onaj impuls volje, njihovo mišljenje bi slijedilo drugi impuls, a osjećanje još jedan. Za razvoj čovječanstva bilo je nužno da se mišljenje, osjećanje i volja integriraju kao nesebični elementi u cjelinu duše. Pod pukim utjecajem Lucifera i Ahrimana, ne bi to mogli učiniti. Mišljenje, osjećanje i volja postali bi sebični, oni bi, takoreći, potrgali skladno djelovanje duše. Tada se, pred kraj atlantskog razvoja, dogodio treći Krist događaj. Još jednom, biće Krista se spojilo s bićem arhanđela, a moć koja se pojavila u nadzemaljskom svijetu kroz prožimanje bića arhanđela bićem Krista, omogućila je usklađivanje mišljenja, osjećanja i volje. Doista, baš kao što fizičke zrake Sunca moraju djelovati na Zemlju kako bi spriječile uvenuće cijelog biljnog života, tako i duh Sunca iz viših područja mora održavati svoj utjecaj na Zemlju, kao što sam upravo opisao. U trećoj fazi, uskladio je mišljenje, osjećanje i volju, baš kao što je bilo potrebno za normalan ljudski život.
Što bi se s čovjekom dogodilo da se nije zbio ovaj treći Krist događaj? Bio bi progutan svojim bijesom, svojim divljim željama, svojom voljom. Mogao bi se razbjesniti, iako bi se, s druge strane, njegov intelekt sebično rugao onome što volja bijesom donosi. To je spriječeno trećim Krist događajem, budući da je Krist po treći put bio Krist biće izvana u duši arhanđela, bića iz hijerarhije arhanđela.
Čovječanstvo je sačuvalo sjećanje na to kako su ljudske strasti i ljudsko mišljenje bili usklađeni silama koje su tada djelovale iz viših sfera. Ovaj simbol sjećanja postoji, ali nije pravilno shvaćen. Sveti Juraj koji ubija zmaja ili Mihael koji ubija zmaja simbol je koji je oblikovan za treći Krist događaj, kada se Krist preobrazio u arhanđela. A zmaj kojeg gazi je onaj koji je poremetio ljudsko mišljenje, osjećanje i volju. Svi koji gledaju na svetog Jurja i zmaja, ili na Mihaela i zmaja, ili na slične figure, uistinu percipiraju treći Krist događaj. A Grci, koji su u svojoj čudesnoj mitologiji stvorili nešto poput naknadne slike onoga što se dogodilo u duhovnom svijetu na kraju atlantske epohe, štovali su duha Sunca kao onoga koji je uskladio mišljenje, osjećanje i volju kod ljudi. Ti duhu Sunca - govorili su oni ljudi u Grčkoj koji su nešto znali o tome - uzeo si oblik eterskog duha - jer to je oblik onih koje sada nazivamo arhanđelima. Tu si doveo u sklad, sa svojom čudesnom lirom, ono što bi inače divlje i nekontrolirano bjesnilo u ljudskoj duši kao mišljenje, osjećanje i volja! - Tu je duh Sunca postao čuvar strasti koje su divlje bjesnile u ljudima, kada bi se pojavile u divljim parama koje se podižu iz zemljine nutrine i probijaju Zemlju. I ako bi se čovjek izložio tim parama i dopustio da samo te pare utječu na njega, njegovo mišljenje, osjećanje i volja bili bi bačeni u divlji nered. Tako su Grci postavili Pitiju iznad para koje su izlazile iz Zemlje, i uzburkavale strasti i dovodile ih u nered kroz Lucifera i Ahrimana, ali Apolon je obasjao Pitiju, nadvladao divljinu strasti - i ona je postala vidjelica. U sunčevu duhu Apolonu, Grk je percipirao Krista iz trećeg Krist događaja. I u odnosu na to, raspoloženje Pitije koje je kontroliralo strasti, u ovoj zaštiti koju je bog Apolon darovao Pitiji, Grk je vidio učinak treće žrtve Krista: usklađivanje poremećenih ljudskih strasti kroz treći Krist događaj. Međutim, sunčev duh Apolon, za Grke je u biti isti kao i ono što je u umjetnosti prikazano kao Mihael ili sveti Juraj koji ubija zmaja.
Dakle, vidimo da je u izvanrednoj izjavi Justina Mučenika bilo smisla. Izjavi koja se, budući da ju je izrekao mučenik, može smatrati kršćanskom, iako bi je razni suvremeni predstavnici kršćanstva osudili kao heretičku. Justin je rekao: Heraklit, Sokrat i Platon također su bili kršćani, ali oni kršćani koji su mogli biti kršćani prije nego što se dogodio misterij na Golgoti. Teolozi danas ne znaju ništa o tome, ali najraniji dani kršćanstva, kršćanski mučenici, još su znali da bi starogrčki mudraci, čak i ako možda nisu koristili ime Kristovo, ako bi ih se pitalo: tko je bio Apolon? - odgovorili, iz svog poznavanja misterija: veliki duh Sunca, koji će kasnije živjeti u osobi, pojavljuje se u Apolonu na takav način da je u njemu preobražen kao u oblik arhanđela.
A onda je došao četvrti, zemaljski misterij, onaj na Golgoti. Isto biće Krista koje se tri puta preobrazilo u oblik arhanđela, isti lik Krista, zatim se utjelovio u tijelu Isusa iz Nazareta kroz događaj koji nazivamo krštenjem od Ivana u Jordanu.
Priznajem da će vam se činiti čudnim kada kažem: ovo biće se tri puta preobrazilo u oblik arhanđela, a zatim se utjelovilo u ljudskom obliku. Jer bi bilo više shematski reći da se između preobrazbe u oblik arhanđela i utjelovljenja, nalazila preobrazba u oblik anđela, to jest, da se u jednoj od faza, Krist preobrazio u oblik anđela. Tako se čini. Ali čak i ako me ljudi budu optuživali da izmišljam stvari koje dolaze iz znanosti duha, zaista, to nije slučaj. To možete vidjeti i iz drugih stvari. A ako me pitate: kako to da Krist nije silazio iz hijerarhije u hijerarhiju, a tek onda sišao do čovjeka - ako me to danas pitate, moram odgovoriti: ne znam, jer uopće ne pretpostavljam. Naprotiv, činjenično istraživanje pokazuje da je Krist tri puta koristio oblik arhanđela - oblik anđela je izostavljen - a zatim ljudski oblik. Prepustit ću budućim istraživačima da utvrde zašto je to tako. Ja još ne znam, ali je tako. Kad bi netko htio nešto izmisliti, učinio bi to - kao što vidite iz onoga što sam upravo rekao - sasvim drugačije.
Tako je dosegnuta četvrta faza misterija na Golgoti. Ovaj misterij na Golgoti otklonio je još jednu opasnost, opasnost koja bi postojala da je ljudsko 'Ja' bačeno u nered utjecajem Lucifera i Ahrimana. Osjetilni organi bi bili poremećeni od strane Lucifera u Lemurskoj epohi; u prvoj atlantskoj epohi, nered i nesklad prijetili su vitalnim organima; u posljednjim atlantskim epohama, organi uma, oni organi koji leže u osnovi mišljenja, osjećanja i volje, bili su ugroženi. A u post atlantskoj epohi, nered je prijetio samom 'Ja'. Budući da je 'Ja' trebalo zauzeti svoje mjesto u ljudskom razvoju tijekom ovog vremena, ulagani su napori da se uspostavi sklad između ovoga 'Ja' i sila kozmosa, kako 'Ja' ne bi postalo igračka kozmičkih sila. Moglo je postati igračka među tim silama. Bilo bi toliko razvijeno da se ne bi moglo zadržati, i da je bilo predano tim silama, ono što dolazi iz duše bilo bi odneseno elementarnim silama koje potječu od vjetra, zraka i valova. One bi povlačile čovjeka u svim smjerovima.
Michelangelo je to naslikao. Pogledajte slike koje je Michelangelo naslikao. S time se susrećemo kod Sybila. Naslikao ih je predivno, prikazujući tip osobe koja osjeća da joj 'Ja' postaje poremećeno, tako da kada to 'Ja' postane poremećeno, mogu se pojaviti sve vrste čudesne mudrosti, ali na takav način da ih čovjek ne može kontrolirati. Pogledajte kako ih je Michelangelo naslikao. One predstavljaju različite faze predaje elementarnim bićima kroz poremećaj 'Ja'. Ali s druge strane, nastaje i nešto drugo. U isti prostor naslikao je kontemplativne figure proroka, u kojima se može vidjeti da osvjetljavaju ono što odražava red 'Ja' u odnosu na kozmos. Dira nas kada vidimo poriv za 'Ja' kod proroka, a s druge strane vidimo ljudska bića čije je 'Ja' u neredu, a zatim vidimo samog Krista u tom prostoru, Krista koji se utjelovljuje u ljudskom tijelu i mora dovesti u red 'Ja', koje treba doći na svijet.
Da, znanost duha će nam sve dublje pokazivati kako ovo ljudsko 'Ja' može postići nesebičnost kroz četvrti Krist događaj, misterij na Golgoti. Osjetila su rekla: ne ja, nego Krist u nama. Fizički organi su rekli: ne ja, nego Krist u nama. Organi uma su rekli: ne ja, nego Krist u nama. Ljudski moralni i intelektualni život mora naučiti reći: ne ja, nego Krist u meni. - Svaki korak u duhovni svijet nam to pokazuje.
Želio sam danas ovo detaljnije objasniti kako bismo, drugom prilikom, koja se nadamo da će doći vrlo brzo, mogli pružiti specifične okultne dokaze za ove činjenice, i pokazati kako će ono što nazivamo znanošću duha prožeti naš moralni i intelektualni život na takav način da ljudi postanu učenici nesebičnosti, da Krist živi u nama, da osjećamo živog Krista u svakoj riječi izgovorenoj u znanosti duha.
Ima još jedna stvar. Znate da izvodimo naše misterijske drame od 1909. u Münchenu. Smatra li netko ono što smo predstavili na pozornici misterija dobrim ili lošim, nije važno. Ali ono što je učinjeno zahtijeva određenu snagu, snagu koja nije lako dostupna ljudima time što su samo ljudi na Zemlji. Vidite, ako sada želimo raditi u Dornachu, ako želimo obrađivati razne vrste tvrdog drva, potrebna nam je fizička snaga. Ona dolazi iz naših tijela, iz onoga što naše duše mogu. Mi je ne kontroliramo. Niti kontroliramo sve što radimo u duhovnom, za što nam je potrebna duhovna snaga. To ne ovisi isključivo o našim talentima kao ljudi, baš kao što naša sposobnost da nešto učinimo ne ovisi isključivo o našim talentima, već i o fizičkoj snazi naših tijela. Dakle, potrebne su nam duhovne sile, koje su nam jednako izvanjske kao što su mišićne sile vanjske našoj duši. Znam da glupani mogu doći i reći: budala si, vjeruješ da ti duhovne sile dolaze izvana, dok one nastaju samo iznutra. - Neka me smatraju budalom. Smatram ih upravo onoliko pametnim ljudima koji ne mogu razlikovati glad od komada kruha. Znam kako duhovne sile teku u ljude izvana. Kao što samo netko tko je lud može vjerovati da sama glad proizvodi kruh koji je zadovoljava - a to je daleko od istine - tako ni snaga naše duše ne stvara sile koje su nam potrebne za duhovnu aktivnost: one moraju teći u nas, moraju teći k nama. I kao što savršeno dobro znamo da je glad u nama i da kruh dolazi izvana, ako nismo ludi, tako i onaj koji živi u duhovnim svjetovima, zna što je u njemu, a što dolazi izvana. A ja sam od 1909. sve više osjećao, kad god je trebalo tiho i smireno razvijati ono što je bilo potrebno za misterijske drame, osjećao duhovnu snagu koja dolazi izvana. Znao sam da duhovno oko duhovnog bića počiva na onome što je učinjeno. I to navodim kao izravno iskustvo.
U ranim danima kada smo radili u Njemačkoj na polju naše znanosti duha, došla nam je prijateljica koja je s divnim entuzijazmom primila ono što smo tada mogli ponuditi. Ali nije samo s divnim, predanim entuzijazmom primila ono što je tada bilo moguće ponuditi o ljudskom razvoju, kozmičkim misterijima, reinkarnaciji i karmi; ona je to također kombinirala s divnim estetskim osjećajem. Sve o čemu smo raspravljali i razgovarali s tom osobom bilo je prožeto ljepotom. Tada nas je bilo samo nekoliko. Nismo se trebali gurati u tako velikom prostoru kao što je to slučaj danas. A stvari o kojima danas raspravljamo pred velikom publikom raspravljali smo samo nas troje: ja i još dvoje. Jedna od tih osoba napustila nas je 1904. na fizikom planu, prešavši u duhovni svijet. Kao što je slučaj: takvi ljudi nakon smrti prolaze kroz razvoj. Godine 1907, kada smo na našem kongresu predstavili Schureovu rekonstrukciju Eleuzinskog misterija, nije bilo vidljivog znaka nekog utjecaja. Počelo je 1909. godine, a posljednjih godina postalo je sve očitije. Savršeno sam dobro znao da je to individualnost te osobnosti koja nam je toliko draga, koju se moglo istinski objektivno voljeti, isključivo zbog takvih prepoznatljivih kvaliteta. Otišavši u duhovni svijet, djelovala je poput anđela čuvara za ono što smo morali postići ujedinjujući estetsko s ezoteričnim u našim misterijima. I tako, dobro zaštićeni ovom osobnošću, koja se uzdigla u duhovni svijet 1904, osjećali smo ono što je tada prešlo u našu zemaljsku aktivnost, što se ulijevalo u zemaljsko djelovanje i prožimalo nas, prema čemu sa zahvalnošću gledamo gore, kako se kroz budnost duhovnog oka u našim djelima izražava duhovna osobnost.
Ali onda, kada je došlo do njegovanja odnosa s tom osobnošću koji bismo mogli nazvati dijalogom - možemo ga nazvati dijalogom jer je to vrsta interakcije - kada bi se to trebalo dogoditi, uvijek je bio slučaj da je ta osobnost otkrivala: što se više prožimamo mišlju o Kristu u razvoju Zemlje, to bolje može pronaći put do naše zemaljske djelatnosti. Kad bih zemaljski izrazio ono što je ova individualnost više puta izražavala, rekao bih - iako, naravno, moram samo simbolično izraziti ono što je drugačije u duhovnom svijetu: tako dobro pronalazim put do tebe jer ti sve više pronalaziš način da znanost duha učiniš izrazom onoga što je sama živa riječ Krista.
To će za nas postati Krist impuls: živi most između života na Zemlji i života u nadzemaljskim svjetovima. Tri puta Krist je, iz nadzemaljskih svjetova, obdario ljude samom esencijom koja im je potrebna da žive ispravno. Tri puta Krist je učinio ljudska osjetila, vitalne organe i organe uma nesebičnima. Sada je na ljudima da postanu nesebični u intelektualnom i moralnom smislu, učeći razumjeti, za ovaj intelektualni i moralni život, riječ: ne ja, nego Krist u meni.
Svijet će prepoznati da je ono što proglašavamo znanošću duha riječ Krista. On je rekao: ja sam s vama u sve dane, do kraja svijeta. - Misija znanosti duha u našem vremenu je otvoriti vrata živom Kristu. Kroz razumijevanje živih, oni se ujedinjuju s umrlima, znajući da je Krist pronašao put s neba do zemaljske aktivnosti. I kada se umrli naklone, poput najbližih božanstava čuvara, živima na Zemlji, oni sve intenzivnije pronalaze duše živih na Zemlji, tim više što su te duše same prožete i produhovljene Krist impulsom. Krist se spustio kao visoki duh Sunca iz nadzemaljskih svjetova kroz misterij Golgote, kako bi mogao pronaći prebivalište u ljudskim dušama. Znanost duha trebala bi postati poruka o tome kako Krist može pronaći prebivalište u ljudskim dušama. Kada Krist pronađe prebivalište u dušama ljudi na Zemlji, tada će sila Krista zračiti natrag iz zemljine aure u one svjetove koje je Krist ostavio radi spasa ljudi na Zemlji, i cijeli kozmos će biti prožet Kristom.
Postupno se uzdižemo do tako dubokog razumijevanja misterija Golgote kroz istinsko uranjanje u znanost duha. Kada to razmotrimo, a također i kakva škola nesebičnosti mora biti intelektualni i moralni život čovječanstva u budućnosti, tada ćemo biti tako intenzivno prožeti potrebom duhovno znanstvenog objavljivanja misterija Golgote! Tada ćemo znati što se podrazumijeva pod duhovno znanstvenim impulsima koji žele ući u sadašnjost. Tada će Krist impuls prožeti čovječanstvo, impuls koji svi ljudi mogu istinski primiti, jer se Krist nije ukazao jednoj naciji, već zato jer je on uzvišeno biće Sunca koje pripada cijeloj Zemlji i koje može prodrijeti u sve ljudske duše, bez obzira na njihovu naciju ili religiju. Neka postupno mnogi ljudi pronađu put do takvog razumijevanja Krist impulsa i do takvog razumijevanja misterija Golgote, tada će se možda ono što se danas naziva nekršćanskim i osuđuje kao heretičko od strane mnogih koji se smatraju kršćanima, pojaviti kao najviše kršćansko.
Ako ne pokušavamo misterij Golgote shvatiti samo intelektualno, već se taj misterij Golgote trudimo shvatiti cijelom svojom dušom, tada nam je potrebna znanost duha. Tek tada ćemo moći prepoznati sebe kao pripadnike naše duhovne struje, kao one duše koje razumiju što čovječanstvu treba sada i u bliskoj budućnosti.
O tome sam danas želio razgovarati s vama. Nadam se da ćemo, u ne tako dalekoj budućnosti, moći njegovati daljnja razmišljanja u ovom gradu koja su izravno povezana s ovim.