.- Napredak u spoznaji Krista / Peto evanđelje
Tri pripremne faze otajstva Golgote. Utjelovljenje Krista u Isusu iz Nazareta. Tri epohe u razvoju Isusa iz Nazareta, povezane s tri velika iskustva patnje. Isusov razgovor s maćehom ili njegovateljicom: izdisanje 'Ja' Zaratustre. Nužnost svjesnog poznavanja Krista u sadašnjosti i budućnosti.
Pariz, 27. svibnja 1914.
U današnjoj raspravi, prvo bih se želio osvrnuti na ono što trenutno možemo znati o biću Krista u okviru okultnih istraživanja, a zatim raspraviti o napretku koji smo uspjeli postići u razumijevanju Krista od misterija na Golgoti.
Unutar našeg duhovnog pokreta, veliki značaj misterija na Golgoti za cijeli razvoj Zemlje, više je puta naglašen. Daljnjim istraživanjem značaja ovog misterija na Golgoti unutar okultnih istraživanja, uspjeli smo identificirati tri preliminarne faze misterija na Golgoti koje su se dogodile unutar evolucije Zemlje i bili s njom povezani. Ove tri preliminarne faze prethode misteriju na Golgoti, pripremajući ga, ali se ne odvijaju na fizičkom planu, radije se događaju u višim svjetovima.
Prvi od ovih događaja pada u vrijeme lemurskog razvoja Zemlje. Drugi i treći događaj spadaju u vrijeme atlantske evolucije Zemlje. A četvrti je sam misterij na Golgoti, koji se odvija na fizičkom planu u post atlantskoj epohi, na početku naše ere.
U lemurskoj epohi, isto biće koje poznajemo kao biće Krista ujedinjeno je s drugim bićem iz viših svjetova, bićem iz viših svjetova koje se nije utjelovilo na fizičkom planu, već je pripadalo svijetu viših hijerarhija. I kao što u odnosu na misterij na Golgoti govorimo o Kristovu ulasku u tijelo Isusa iz Nazareta, tako možemo govoriti i o Kristovu ulasku u anđeosko biće iz viših svjetova u lemurskoj epohi. Moglo bi se reći da se sličan događaj, preveden u duhovnu oblast, dogodio tijekom lemurske evolucije, kao što se kasnije dogodilo krštenje od Ivana u Jordanu na fizičkom planu. Dakle, u toj drevnoj epohi, susrećemo biće Krista u tijelu duše arhanđela. I kroz ovu žrtvu bića Krista, ulazak u tijelo, u tijelo duše arhanđela, vrlo specifičan učinak zrači iz duhovnih svjetova u razvoj Zemlje.
Da bismo razumjeli značaj ovog događaja, moramo govoriti o opasnosti koja je prijetila cjelokupnom ljudskom razvoju Lemurske epohe, a koju su predstavljale luciferske sile. Da čovječanstvo nije odvraćeno od ove opasnosti, sve što nazivamo ljudskom osjetilnom percepcijom bilo bi bačeno u kaos. Pod luciferskim utjecajem, osjetila se ne bi razvila onako kako jesu, umjesto toga, postala bi daleko osjetljivija, mnogo lakše pobuđena vanjskim svijetom. Naprimjer, tada bismo svijetom išli ovako: ako bi vidjeli plavu boju, osjećali bismo da nam usisava oči i osjećali bismo nešto poput sile koja crpi iz nas, a ako bi vidjeli crvenu boju, osjetili bismo nešto poput peckanja u očima. Trebamo samo zamisliti što bismo mi ljudi postali da smo na svakom životnom koraku bili bacani osjetilnim percepcijama i u stalnoj struji uzbudljivih dojmova. Ova je opasnost otklonjena jer se Krist, moram sada reći, nije utjelovio, već je postao arhanđeo, a sile koje su time mogle zračiti iz duhovnih svjetova ulijevale su se u razvoj čovječanstva, a osjetila su se uskladila, tako da je upravo spomenuta opasnost otklonjena od ljudi i oni su postigli potrebnu ravnotežu. Stoga, kada razmatramo umjerenost s kojom se razvijaju naši osjetilni opažaji, možemo se osvrnuti na drevna Lemurska vremena i reći: tada se Krist žrtvovao, postao arhanđeo i uklonio od nas opasnost preosjetljivosti našeg osjetilnog sustava.
Druga opasnost prijetila je ljudskom razvoju, ovaj put kroz Ahrimana i Lucifera zajedno, u ranim fazama atlantske evolucije. Tijekom tog razdoblja, abnormalni razvoj prijetio je životnim snagama. Te životne snage trebale su se razviti na takav način da, naprimjer, ako bi osoba iskusila glad i hrana bi joj bila dostupna, proždirala bi je s animalnom pohlepom. Suprotno tome, ako bi naišla na bilo kakvu hranu koja joj nije bila korisna, osjetila bi strašno gađanje i pobjegla od hrane. Ova preosjetljivost životnih snaga, prijetila je čovječanstvu u to vrijeme. Krist se inkarnirao u arhanđeoskom obliku unutar viših hijerarhija, i kroz ovu žrtvu Krista, upravo opisana opasnost je otklonjena od čovječanstva, a životne snage su usklađene tako da ih sada možemo koristiti umjereno i uravnoteženo.
Treća opasnost prijetila je ljudskom razvoju pred kraj atlantske epohe. Utjecajem Lucifera i Ahrimana, tri duševne sile - mišljenje, osjećanje i volja - bile bi bačene u nered, tako da bi funkcionirale na neuređen, kaotičan i zbunjujući način da ta opasnost nije bila otklonjena.
Ako želimo razumjeti pravu prirodu ove stvari, mora nam biti jasno da Zemlja nije samo ono što geolozi vjeruju da jest - mineralno tijelo - već cjelovit organizam. Ono što se uzdiže iz zemljinih temelja, pojavljujući se kao maglovite pare, nije samo fizička para, već i utjelovljenje strasti koje se mogu ujediniti sa strastima i nagonima ljudi i prožete su luciferskim i ahrimanskim silama. Te bi sile, u određenom vremenskom okviru, izazvale kaos u ljudskoj duši, utječući na mišljenje, osjećanje i volju. Da se ova opasnost nije otklonila, cijela bi ljudska rasa bila gurnuta u neku vrstu delirija ovim kaosom. Ljudska rasa bi degenerirala u stanje ludila koje bi postalo normalno stanje Zemlje. Zatim se Krist, po treći put, utjelovio u obliku arhanđela i otklonio ovu opasnost sjajem koji se, kroz ovu upravo opisanu žrtvu, mogao primijeniti na razvoj čovječanstva. Učinak ove treće inkarnacije bića Krista je usklađivanje mišljenja, osjećanja i volje u ljudskoj duševnoj prirodi.
Grci, koji su u svojoj mitologiji osjećali nešto poput naknadnih slika događaja tijekom atlantskog razdoblja, također su izrazili ovu spomenutu nadosjetilnu činjenicu u svojoj mitologiji. A slika, naknadna slika, pod kojom su Grci zamišljali treću inkarnaciju Krista u arhanđeoskom biću jest Apolon, bog Sunca. Apolon, kao zaštitnik Pitijinih izjava, pojavljuje se kao biće koje harmonizira zmaja koji se uzdiže iz Zemlje u obliku pare. Ako bi, bez Apolonova usklađivanja, ta para ušla u Pitijinu strast, tada bi se mišljenje, osjećanje i volja izražavali kao ludost. Kroz ovu impregnaciju Apolonovim moćima, ono što Pitija ima reći ponekad je najmudriji mogući savjet Grcima.
Kad bi se posvećenika drevnih misterija moglo pitati za njegovo pravo mišljenje tko je Apolon, sigurno bi odgovorio: on je preteča Krista Isusa, koji se jednostavno još nije spustio na fizički plan.
Čovječanstvo je sačuvalo divnu sliku ovog trećeg Krist događaja, u slici svetog Jurja koji ubija zmaja ili arhanđela Mihaela koji ubija zmaja. Izvanredno je moći prepoznati kako je ova slika svetog Jurja koji ubija zmaja zapravo odjek trećeg nadosjetilnog Krist događaja.
I četvrti događaj zbio se u post atlantskoj epohi, kada je čovječanstvo ponovno bilo izloženo opasnosti da se njegove duševne snage poremete tijekom razvoja. Sad je u poremećaj trebalo upasti i samo ljudsko 'Ja'.
Prva opasnost je bila da se poremete osjetilne sposobnosti. Druga opasnost bila je da se poremete životne snage. Treća opasnost bila je da se poremete duševne snage - mišljenje, osjećanje i volja. Četvrta opasnost bila je da se poremete snage 'Ja'.
Isto biće, biće Krista, koje je prethodno tri puta proželo dušu, sada se utjelovilo u misteriju na Golgoti u Isusu iz Nazareta, kako bi osujetilo ovu četvrtu opasnost od čovječanstva zračenjem u zemljinu auru.
U razvoju čovječanstva, kako u stoljećima prije tako i nakon misterija na Golgoti, zaista se može razaznati opasnost koja bi 'Ja' i njegovu moć bacila u nered. Vidimo kako, s procvatom 'Ja' moći, koji promatramo u grčkoj filozofiji kod Sokrata, Platona i Aristotela - počevši od Talesa i Heraklita - nešto drugo prati taj procvat; kako snage ljudskog mišljenja cvjetaju kod Talesa, Heraklita, Sokrata, Platona i Aristotela, vidimo, otprilike do istog vremena, kako se šire po cijelom tada kultiviranom dijelu zemlje, manifestirajući tu i tamo, sile takozvanih Sybila. Ove Sybile, pojavljujući se kao paralelna pojava uz pojavu filozofije, predstavljaju kako u sile 'Ja' prodire kaos. Vidimo kako, s jedne strane, istina i dobro proročanstvo mogu proizaći iz onoga što takve Sybile proglašavaju, dok s druge strane, kroz Sybile govore nesporazumi, varljive, neuredne sile 'Ja'. Kako ono kaotično i zemaljsko govori kroz Sybile, kasnije je Michelangelo divno prikazao u Sikstinskoj kapeli, oslanjajući se na tradiciju. Čak i u prikazu gesti, može se vidjeti kako je poremećaj 'Ja' sila, izražen na raznolike načine, djelovao kroz svaku pojedinu Sybilu.
I Michelangelo, kao polarnu suprotnost uz sile Sybile, smjestio je one koji su tražili 'Ja', da ga pronađu unutar ljudske prirode i učine ga plodonosnim za povijesni razvoj čovječanstva: to su proroci. Ono što gledamo u Michelangelovim Sybilama i prorocima predstavlja ta dva pola: s jedne strane, tendenciju 'Ja' da postane neuređen, a s druge strane, potragu židovskog proroštva da uvede red u snage 'Ja'. U ljudskoj prirodi je vrelo da se osvijesti 'Ja', što se trebalo dogoditi u to vrijeme, i da se opasnost nije otklonila, mračne proročke sile i mračne sile Sybila danas bi se kaotično miješale u naše 'Ja'. Prava jasnoća 'Ja' ne bi bila moguća u razvoju sljedećih stoljeća. Tada je u to vrenje ušlo utjelovljenje Krista u Isusu iz Nazareta i dovelo, po četvrti put, do usklađivanja ljudske prirode. To se moglo dogoditi samo zato jer se biće Krista utjelovilo u ljudskom biću koje je, u najvišem smislu, u sebi razvijalo sve sposobnosti koje su tada bile dostupne ljudima.
Kao što nam moderno okultno istraživanje omogućuje osvijetliti četiri etape misterija na Golgoti, tako nam omogućuje osvijetliti i biće Isusa iz Nazareta, u kojem je biće Krista utjelovljeno kroz misterij na Golgoti, posljednju fazu. U prethodnim prigodama istaknuo sam da su se na početku naše ere rodila dva Isus djeteta. Naznačio sam da je u dvanaestoj godini u jednog Isus djeteta, koje je potjecalo iz Natanske loze kuće Davidove, ušla duša drugog Isus djeteta, koje je potjecalo iz Salomonske loze, tako da su dva Isus djeteta postala jedno biće. Ako se pitamo tko je bio taj dvanaestogodišnji Isus iz Nazareta, okultno istraživanje danas nam odgovara: to je duša Zaratustre u sasvim posebnom ljudskom biću, koje je slučajno potjecalo iz Natanske loze kuće Davidove. - A ako sada usmjerimo svoj duhovni pogled na biće Zaratustre u Natanskom Isusu, postaje nam jasno kako se ovaj Isus iz Nazareta nastavio razvijati do svoje tridesete godine.
Možemo razlikovati tri razdoblja u razvoju ovog Isusa iz Nazareta. Prvo, od dvanaeste do osamnaeste godine. Drugo, od osamnaeste do dvadeset četvrte godine. Treće, otprilike od dvadeset četvrte do tridesete godine. Mladi Isus iz Nazareta živio je u kući koju su vodili njegov biološki otac i majka malog Isusa Salomonova. Oboje drugih je u međuvremenu umrlo. Mladi Isus iz Nazareta izvana je bio uveden u očev zanat, neku vrstu stolarije ili drvodjelstva. Pa ipak, izvanredna stvar, razvio se s beskonačno savršenim duhovnim životom u svojoj duši. Moramo primijetiti da, u osnovi, nitko u njegovoj obitelji nije razumio duboko značajan razvoj mladog Isusa iz Nazareta. Bio je sam s tim od dvanaeste do osamnaeste godine; potpuno sam s tim. Taj unutarnji razvoj, koji se odvijao u samoći njegove duše, bio je izvanredan jer je, kao iz dubine njegove duše, Isus iz Nazareta mogao izvući sve što je tijekom vremena bilo objavljeno židovskom narodu u obliku velikih objava. Jer Izraelci, u vrijeme kada je Isus iz Nazareta živio, nisu imali gotovo ništa osim pisanih izvještaja o onome što su drevni proroci nekoć primali u izravnim izjavama iz duhovnih svjetova. Ljudi su iz svetih spisa znali što su drevni primali kao objavu, ali više nisu imali načina da dopru do same te objave, koja je nekoć dolazila prorocima kroz taj glas zvan veliki Bath-Kol. Kao u regresivnom procesu razvoja, Isus iz Nazareta ponovno je u sebi proživljavao sve kroz što je židovski narod prošao, probijajući se do točke u kojoj je njegova duša osjećala: veliki Bath-Kol dalje mi govori. Izravno iz duhovnog svijeta čujem glas koji su nekoć primali proroci. I kao što je slučaj s takvim unutarnjim razvojem, tako je bilo i s Isusom iz Nazareta: ovaj unutarnji razvoj bio je povezan s najdubljom duševnom boli i patnjom. Najviši uvidi se ne stječu bez boli i patnje. Posebno se jedna takva bol, poput strašne boli nastanila u duši otprilike sedamnaestogodišnjeg ili osamnaestogodišnjeg Isusa iz Nazareta kada je sebi rekao: Nekada je veliki Bath-Kol govorio divne objave židovskom narodu. Danas je židovski narod ovdje, ali kada bi im veliki Bath-Kol danas govorio, ne bi bilo nikoga da čuje. Razumiju Sveto pismo, ali više ne razumiju živo Sveto pismo. - Bio je usamljen u sebi; golema tuga obuzela je njegovu dušu zbog onoga što se dogodilo s njegovim narodom u silaznom razvoju čovječanstva.
Tada je došlo vrijeme kada je Isus iz Nazareta trebao biti poslan u svijet. Lutao je, baveći se svojim zanatom ovdje i ondje, u raznim regijama, kako u Palestini tako i šire, u poganskim zemljama. Ta su lutanja bila izvanredna, posebno po utjecaju na ljude kojima je Isus iz Nazareta došao. Bol koja je prouzročena u njegovoj duši pretvorila se u nešto poput ljubavi, što se u njegovoj prisutnosti osjećalo kako izvire izravno iz njega. Kad bi, navečer nakon što bi završio svoj posao, bio s ljudima koje je posjećivao, sjedeći s njim osjećali bi kako ih preplavljuje atmosfera ljubavi kroz njegove riječi, ali i kroz samu njegovu prisutnost. Riječi ispunjene ljubavlju koje im je mogao uputiti ostavljale su na njih najdublji dojam, a kad bi otišao raditi negdje drugdje, nešto poput živog sjećanja na njega ostalo bi s onima koje je ostavio iza sebe. Često bi, čak i nakon što Isusa iz Nazareta ne bi bilo tri ili četiri tjedna, ljudi koje je ostavio tri ili četiri tjedna ranije, dijelili viziju kako ulazi i ponovno im se obraća - vizija im se obraćala. Dojam je bio toliko dubok da je on, u biti, ostao s njima, taj Isus iz Nazareta. Dakle, ono što je Isus iz Nazareta, utisnuto je u stotine i stotine duša dok je lutao zemljom tijekom svoje osamnaeste do dvadeset četvrte godine.
Tijekom tih putovanja, Isus iz Nazareta došao je i u poganske krajeve. Jednog dana naišao je na pogansko selo u kojem je stanovništvo bilo zanemarivano. Svećenici su napustili selo. Tamo je bilo žrtveno mjesto, ali je bilo pusto. Svećenici su pobjegli jer je među ljudima izbila strašna bolest. Takva žrtvena mjesta i kultni običaji na tim mjestima potječu iz misterija. Ono što je otkriveno u misterijima, potom je uključeno u ceremonije na tim žrtvenim mjestima. Da bismo to razumjeli, moramo obratiti pozornost na značaj ceremonijalne žrtve. Kroz način na koji se izvode žrtveni činovi i kroz molitve koje prožimaju te činove, duhovne sile zapravo se slijevaju, takoreći, na oltare. Ali kada je Isus iz Nazareta došao na kultno mjesto spomenute lokacije, više nije pronašao dobre sile koje su se nekada slijevale na oltare tijekom drevnih žrtvovanja. Našao je kultna mjesta napuštena od svojih svećenika, naseljena demonskim silama koje su okruživale oltar. Čak su i zanemareni, bolesni i potlačeni ljudi ovog poganskog mjesta bili duboko dirnuti kada su se približili Isusu iz Nazareta, kojeg nisu poznavali, ali koji je zračio atmosferom ljubavi. Isprva su mislili da se jedan od njihovih starih svećenika, koji ih je napustio, vraća kako bi prinio njihove poganske žrtve. Isus iz Nazareta, naravno, nije htio prinijeti pogansku žrtvu, već je otišao među ljude. Tada ga je obuzela moć demona koji su bili oko oltara i pao je kao mrtav. Kad su ljudi to vidjeli, pobjegli su, a u svojoj omamljenosti, Isus iz Nazareta još je uvijek vidio kako ljude progone demonske sile. Tada je izgubio običnu svijest i bio je uznesen u duhovne svjetove. I sada je mogao percipirati ono što je nekoć bilo otkriveno u čistoći i istini drevnim svećenicima misterija; mogao je percipirati drevne poganske objave, baš kao što je percipirao židovske objave glasom velikog Bath-Kola. A sada je mogao čuti drevnu pogansku objavu, koja se modernim jezikom može ponoviti otprilike ovako:
Amen
Zlo vlada
Svjedočiš raspadanju jastva
Krivnja sebstva nanesena od drugih
Doživljena u kruhu svakodnevnom
U kome ne vlada nebeska volja
Time što je čovjek otišao iz vašeg kraljevstva
I zaboravio vaša imena
Vi očevi na nebesima.
I Isus iz Nazareta, u svom izmijenjenom stanju svijesti, znao je da je ova objava prošla kroz drevna sveta učenja misterija. Probudio se i zadržao sjećanje na ono što su nekoć bila drevna sveta učenja poganskih religija. Ono što je primio u ovoj objavi, zatim je prilagodio za daljnji napredak čovječanstva, i to je postalo Očenaš.
Ono što se uči o višim svjetovima ne uči se samo kroz učenja, već kroz iskustva u tim višim svjetovima. Tada se puno značenje takve objave doživljava na beskonačno dublji način nego što se ikada može išta naučiti kroz učenja ili teorije. Nova, duboka tuga nastanila se u duši Isusa iz Nazareta. Imao je pred sobom, u posebno jasnom primjeru, svu bijedu u koju su se pretvorila poganska otkrivenja, i sada je to mogao usporediti s onim što je nekoć bilo.
Kao što je među židovskim narodom mogao reći: čak i kad bi danas odjeknuo glas velikog Bath-Kola, više nema ljudi koji bi ga mogli razumjeti; u vezi s njim čovjek je usamljen - tako je sada mogao reći, u vezi s poganima: čak i kad bi glasovi drevnih poganskih misterija posvuda ponovno odjekivali, više ne bi bilo ljudi koji bi ih mogli razumjeti.
Tako je Isus iz Nazareta trebao, u dubokoj tuzi, iskusiti silazni razvoj čovječanstva.
Događaji koje smo upravo ispričali zbili su se otprilike u vrijeme kada je Isus iz Nazareta imao dvadeset četiri godine. Ubrzo nakon tog događaja, vratio se kući. Bilo je to otprilike u vrijeme kada mu je otac umro u Nazaretu.
Između dvadeset četvrte i tridesete godine, sada kada se vratio kući u Nazaret, došao je u kontakt s Esenima, koji su u toj regiji imali jednu ili dvije kolonije. Zapravo nije postao Esen, ali zbog njegovog dubokog unutarnjeg života, zbog dvostruke tuge koja se nastanila u njegovoj duši i pretvorila u ljubav, Eseni su ga prihvatili i često s njim razgovarali o svojim najdubljim tajnama, tajnama koje su inače dijelili samo sa sebi sličnima, s upućenima. Samo s njim su govorili o svojim najdubljim tajnama. I u Esenima je upoznao ljude koji su se u to vrijeme, kroz poseban unutarnji razvoj, trudili ponovno uzdići do onoga iz čega je čovječanstvo sišlo. Žudio je upijati ono što je mogao naučiti od Esena o ljudskom razvoju u takvom usponu. Jednog dana, međutim, dok je napuštao kuću Esena i prolazio kroz vrata, imao je posebno izvanrednu viziju: s obje strane vrata ugledao je dvije figure za koje je kasnije, kroz svoja kasnija iskustva, znao da su Lucifer i Ahriman. Na vratima Esena bježali su u ostatak svijeta. I sada je, kroz ono što je prošao u vlastitom unutarnjem razvoju, napredovao do točke u kojoj je, takoreći, mogao u okultnim spisima pročitati značenje Luciferovog i Ahrimanovog bijega kroz esenska vrata. Sada je znao: da, moguće je čak i u ovom sadašnjem dobu da se pojedinci uzdignu do duhovnih visina kroz poseban duhovni razvoj, ali samo na štetu drugih. Jer samo je nekolicina odabranih mogla proći kroz esenski razvoj, a to su mogli učiniti samo zato što su drugi ostali na nižim razinama. Znao je da su se Eseni, kroz svoj mistični razvoj, oslobodili utjecaja Lucifera i Ahrimana, ali da su Lucifer i Ahriman, upravo zato što su morali bježati iz esenskih kuća, pobjegli u druge ljude i tako još više zaokupili ostatak čovječanstva. I iz ovog iskustva proizašla je njegova treća velika tuga, po tome što je sebi mogao reći: da, moguće je da se nekolicina odabranih uzdigne do onoga što je prethodno objavljeno ljudima, ali da se mogu uzdići samo na štetu drugih ljudi. - To mu je gotovo slomilo srce, jer je bio pun ljubavi prema svim ljudima. I sada, kao rezultat ove treće velike tuge mogao je sebi reći: koliko god se pojedinci u našem vremenu uzdizali do višeg duhovnog znanja, ono mora biti skriveno od ostatka čovječanstva. Bez obzira koliko se visoko duša može uzdići, bez obzira što zna, ostatak ljudi u velikom svijetu je previše bijedan da bi to iskusio uz Esene.
Dok je Isus iz Nazareta to doživljavao, svjedočio je kako njegova maćeha ili udomiteljica postupno stječe dublje razumijevanje njegovog unutarnjeg života. To je posebno bilo točno nakon očeve smrti. Dok je u ranijim godinama Isus iz Nazareta bio prilično sam i usamljen unutar obitelji, tijekom tog vremena razvili su se mnogi razgovori s njegovom majkom, u kojima je mogao govoriti o onome što je doživio u svojoj samotnoj duši. I veliki, odlučujući razgovor između Isusa iz Nazareta i njegove majke odvio se u tridesetoj godini njegova života. Sve uvide koji su se nakupili u njegovoj duši do dvanaeste godine - od slušanja glasa velikog Bath-Kola, kroz kozmički Očenaš, kroz susret s Esenima - sve te uvide koji su bili pohranjeni u njegovoj duši, jednog je dana ispričao svojoj majci. I sa svojom majkom je razgovarao na takav način da je ovaj razgovor duboko dirljiv, čak i kada se kasnije dešifrira iz Akaša kronike okultnim istraživanjem. Riječi do majke nisu prelazile samo kao riječi, već poput živih sila, noseći biće duše Isusa iz Nazareta u biće duše njegove majke, kao na krilima. Isus iz Nazareta bio je toliko duboko povezan s onim što je imao izraziti svojim riječima, da su se njegova patnja i njegovi uvidi slijevali u riječi i u majčino srce i dušu. I bilo je kao da je majka bila prožeta novim životom; kao da se pomladila i iznova živjela.
Isus iz Nazareta, međutim, ušao je u potpuno drugačije stanje duše. Svojim riječima izbacio je ono što je s njim bilo tako blisko povezano: vlastito 'Ja'. 'Ja' Zaratustre napustilo je tri tijela - fizičko, etersko i astralno - Isusa iz Nazareta, a kozmičke sile djelovale su u ta tri tijela. Bez 'Ja' svijesti, kao u višem životu sna, Isus iz Nazareta bio je vođen Ivanu Krstitelju: Isus iz Nazareta koji je u razgovoru sa svojom majkom, izdahnuo 'Ja' Zaratustre.
Tako je bio spreman, nakon što je predao svoje 'Ja' Zaratustre, primiti biće Krista kao svoje novo 'Ja'. Misterij na Golgoti, četvrta faza Krist događaja o kojima smo raspravljali, tako je bio pripremljen. Događaj se odvijao tijekom tri godine koliko je Krist živio u tijelu Isusa iz Nazareta, što je dovelo do misterija na Golgoti. I tek na tom događaju, čiji spomen slavimo u događaju Duhova, učenici su, kao da su izašli iz drugačijeg stanja svijesti, shvatili što se dogodilo s Kristom Isusom.
Kada pregledamo što se sada razmatra o biću Krista kao rezultat suvremenih okultnih istraživanja, možemo li reći da su naša srca i duše manje potresene tim objavama za naše vrijeme, nego onim objavama o Isusu i Kristu koje su dane ranijem dobu? Okultna znanost našeg vremena zaista nam omogućuje da znamo više i nešto dublje o Kristu Isusu nego što su znala prošla stoljeća. I možemo reći ovo: lik Krista raste do kozmičke veličine dok ga pokušavamo razumjeti sredstvima koja nam pruža moderni okultizam.
Osvrnimo se na ono što je ranijem čovječanstvu bilo dano o Kristu Isusu, naprimjer, u četiri Evanđelja. Iz okultne perspektive, jasno nam je da su oni koji su pisali Evanđelja, pisali prema nadahnućima drevnih misterija, iz atavističke vidovitosti. To sam istaknuo u svojoj knjizi 'Kršćanstvo kao mistična činjenica'. Prvi koji je stekao dojam o kozmičkom značaju Krista bio je Pavao; Pavao, koji je mogao percipirati kako je snaga bića Krista utjecala u auru Zemlje. Ono što je Pavlu sinulo u vezi određenog aspekta znanja o Kristu, može, ako produbimo okultizam našeg vremena, sinuti ljudima za daljnja područja znanja o Kristu. Jer proširivanjem Pavlove vizije s misterija Golgote na tri preliminarne faze, proširivanjem onoga što je za Pavla gotovo isključivo percepcija Isusa iz Nazareta, na život Krista Isusa, tada se, u određenom smislu, Pavlova metoda širi iz jednog središta na cijelu manifestaciju života Krista Isusa. Time što možemo, kroz predano okultno istraživanje, Pavlovu metoda učiniti univerzalnom za znanje o Kristu, dogodio se pravi napredak u spoznaji Krista.
Nisam htio apstraktno govoriti o napretku u spoznaji Krista, već sam htio konkretno ilustrirati kako se znanje o Kristu može postići u današnje vrijeme putem okultne znanosti. Dakle, iz današnjeg razmatranja bit će nam jasno da znanost duha, kako je mi shvaćamo, može biti instrument za sve dublje znanje o Kristu. Treba se nadati da će, čak i ako čovječanstvo, kroz materijalističke utjecaje, otiđe toliko daleko da odbaci stare religijske koncepte Krista, nova znanost duha vratiti Krista čovječanstvu. Jer ova znanost duha ne govori o Kristu iz perspektive teorija, već imajući na umu vlastite riječi Krista: ja sam s vama do kraja zemaljskih dana! - Jer Krist je izliven u zemaljsku auru, u koju smo i mi sami ugrađeni. On živi unutra! I možemo s njim komunicirati kao s duhovnim bićem unutar zemaljske aure, ako steknemo sposobnost za to, kao što su učenici nekoć živjeli s Kristom Isusom na fizičkom planu. Jednostavno se trebamo naviknuti da istinski vidimo živu prisutnost Krista u zemaljskoj auri, a ne samo da kršćanstvo poistovjećujemo s doktrinom. Od misterija na Golgoti, Krist je ovdje, svuda je oko nas. Možemo ga pronaći u istom svijetu u kojem živimo kao i on, samo ne u fizičkom obliku, već kao duhovno biće.
I možemo promatrati kako je on aktivan kao biće, neovisno o tome što ljudi mogu misliti o njemu. Nismo li svjedočili, na koncilima i drugim forumima za raspravu, prepucavanju mišljenja i doktrina o Kristu, ljudi koji ne mogu uskladiti svoje misli o Kristu? Koliko je mišljenja izraženo o Kristu! Ali da je daljnji razvoj Krist impulsa ovisio o mišljenjima ljudi o njemu, onda bi ovaj razvoj Krist impulsa zaista bio u lošem stanju. Ovaj Krist impuls postoji u razvoju Zemlje kao živa stvarnost, i djeluje kao stvarnost, sasvim neovisno o tome kako ljudi o njemu razmišljaju.
Da bismo to shvatili, razmotrimo datum 28. listopada 312. godine. Tog dana, Konstantin, sin Konstancija Klora, stajao je pred vratima Rima, pred Rimom kojim je vladao Maksencije. Konstantin se sa svojom relativno manjom vojskom približio Rimu, gdje je Maksencije zapovijedao znatno većom silom. Maksencije je bio siguran unutar zidina Rima. Konstantin je napredovao na otvorenom terenu. Bitka koja se vodila tog dana odlučila je kartu Europe. Svatko tko proučava povijest u njezinim dubinama uvijek će morati priznati: tada nisu ideje generala, niti racionalni argumenti ljudi, određivali što se dogodilo u bitci, već nešto sasvim drugo! Maksencije je konzultirao Sybilske knjige i dobio odgovor: Ako napadneš Konstantina izvan rimskih vrata, uništit ćeš najvećeg neprijatelja Rima. - Pravo proročanstvo! I noć prije bitke Maksencije je usnio san koji ga je natjerao da napusti svoj sigurni položaj unutar zidina Rima i krene u susret Konstantinu. Ali Konstantin, sa svojom mnogo manjom vojskom, te je noći usnio san koji ga je uputio da pred svojom vojskom nosi simbol Krista i da pod tim znakom pobjeđuje. Nikakva racionalna razmatranja, nikakva strateška razmatranja, nikakvo znanje o ratovanju nisu u to vrijeme igrali ulogu, jer je u pitanju bio odlučujući trenutak; radije su se podsvjesne sile suočile u Maksenciju i Konstantinu. Što god netko mislio o vrijednosti ili bezvrijednosti Konstantina, u pobjedi koju je Konstantin tada izvojevao, Krist impuls živio je kao stvarna sila koja je djelovala kroz podsvijest ljudi od misterija na Golgoti, sasvim odvojeno od onoga što su ljudi mislili o Kristu.
Ovo je samo jedan od mnogih događaja koji bi se mogli navesti, a koji svjedoče o tome kako je Krist impuls primarno ušao i probio se u podsvjesne duševne snage, koje bi inače prešle u oblast Sybila. I dok su svjesne duševne snage sve više poticale da se ne razumije Krist impuls zbog materijalističke struje, Krist je nastavio djelovati u podsvjesnim duševnim snagama ljudi, baš kao što je to činio u Konstantinu i Maksenciju.
Danas se, međutim, suočavamo s potrebom da na površinu iznesemo ono što djeluje u podsvjesnim duševnim snagama i svjesno to predstavimo duši. Trebamo svjesno prepoznati biće koje djeluje u zemljinoj auri, u dušama ljudi, od misterija na Golgoti, koje je odredilo tijek zemljine evolucije, čovječanstva, iz ove zemljine aure od misterija na Golgoti.
Imajući to na umu, razumijemo napredak koji je ljudsko znanje postiglo u odnosu na Krista i razumijemo vlastitu ulogu u odnosu na napredak u spoznaji Krista.