.- JAVNO PREDAVANJE, Beč, 6. travnja 1914.
Zadaća i cilj znanosti duha i duhovne potrage u sadašnjosti
Novi način spoznaje znanosti duha, usporediv s kopernikanizmom, koji je u svoje vrijeme bio nov. Metodologija znanosti duha za postizanje unutarnje snage povećanjem običnih sila duše: od pozornosti do imaginacije, od moći jezika do inspiracije, od moći uzdizanja do intuicije. Mogućnost da svi ljudi razumiju duhovne činjenice nepristranim primanjem. Spiritualizam kao materijalističko praznovjerje. Potreba povratka na aktivnost duše, kako bi se prevladale posljedice materijalizma, da ljudi kao više životinje ne mogu razlikovati dobro od zla.
Svatko tko želi obliku duhovno znanstvenog svjetonazora o kojem ću raspravljati danas i prekosutra, pripisati bilo kakvu vrijednost, prvo će se morati upoznati s neobičnom kontradikcijom svojstvenom razvoju čovječanstva, da duhovna struja, duhovni impuls, može biti, iz određene više perspektive, izrazito suvremen, a ipak upravo tu suvremenost suvremenici u početku oštro odbacuju, odbacuju na način koji je, moglo bi se reći, potpuno razumljiv.
Kopernikov poticaj za novo razumijevanje kozmosa i prostora u zoru modernog doba bio je nesumnjivo pravovremen, s obzirom na to da je razvoj čovječanstva upravo u vrijeme Kopernika zahtijevao taj poticaj. Ali taj se poticaj dugo vremena pokazao nepravovremenim, utoliko što su mu se protivili svi oni koji su se držali starih načina razmišljanja, predrasuda starih stoljećima i tisućljećima. Zagovornicima znanosti duha, ovaj duhovno znanstveni svjetonazor u tom smislu čini se suvremenim, a ipak nije usklađen s perspektivom iz koje ga mnogi naši suvremenici još uvijek moraju prosuđivati. Unatoč tome, vjerujem da ću tijekom današnjeg i predavanja prekosutra, moći pokazati da nešto poput čežnje za ovim duhovno znanstvenim svjetonazorom postoji u podsvjesnim dubinama ljudske duše danas, i da nešto poput nade za njega živi.
Kako se u prvom redu predstavlja, ova znanost duha, želi biti pravi nastavak duhovnog rada prirodne znanosti, kakav se provodio posljednjih stoljeća. I bilo bi potpuno pogrešno vjerovati da je ova znanost duha nekako inherentno razvila opoziciju prema velikim trijumfima, nemjerljivim postignućima, i dalekosežnim istinama koje je znanstvena misao donijela posljednjih stoljeća. Naprotiv, ono što je prirodna znanost bila i jest za razumijevanje vanjskog svijeta, ova znanost duha teži biti za razumijevanje duhovnog svijeta. Stoga bi se čak mogla nazvati i djetetom znanstvene misli, iako će se u to u većini krugova i danas sumnjati.
Kako bismo ponudili predodžbu, ne dokaz već predodžbu namijenjenu poticanju razumijevanja, o odnosu između znanosti duha (o kojoj se ovdje raspravlja) i znanstvenog svjetonazora, recimo sljedeće: promatrajući veliki, značajan razvoj prirodoznanstvenog znanja tijekom tri do četiri stoljeća, prepoznajemo da je, s jedne strane, donio nemjerljive istine preko golemog horizonta ljudske spoznaje, a s druge strane, da je to mišljenje proželo praktični život. Svugdje vidimo, u područjima tehnologije i trgovine, učinke zakona i spoznaja prirodne znanosti, sada integriranih u svakodnevni život, kako sjaje. Ako želimo shvatiti kako se znanost duha, dok ovdje govorimo, odnosi prema tom napretku, možemo početi s usporedbom. Možemo pogledati poljoprivrednika koji obrađuje svoje polje i ubire njegove plodove. Veći dio tih plodova ugrađen je u ljudski život, koristi se za ljudsku prehranu; ostaje samo mali dio. To se koristi za sjetvu novog sjemena. Samo se za ovaj posljednji dio može reći da slijedi pokretačke sile, unutarnje živototvorne i oblikovne sile svojstvene klijanju zrna, samom klijanju ploda. Ono što se unosi u žitnice, uglavnom skreće s vlastitih inherentnih razvojnih procesa, takoreći, usmjerava se u sporedan tok, koristi se za ljudsku hranu i ne nastavlja ono što izravno leži u sjemenu, što su njegove vlastite pokretačke snage.
Dakle, znanost duha, na koju se ovdje misli, izgleda približno kao ono što su donijeli uvidi prirodne znanosti u posljednjim stoljećima. To je većinom korišteno za stjecanje uvida u vanjske, osjetilne prostorne činjenice, i korišteno je za dobrobit čovječanstva. Ali upravo od ideja koje je promišljanje prirode pružilo u posljednjim stoljećima, nešto može ostati u ljudskoj duši - nešto što se ne koristi za shvaćanje ovoga ili onoga u osjetilnom svijetu, što se ne koristi za izgradnju strojeva ili održavanje industrije - već nešto što je oživljeno tako da sačuva vlastiti smjer, poput žita koje se ponovno koristi za sjetvu i dopušta mu se da slijedi vlastite prirodne procese. Upravo kada se čovjek bavi veličanstvenim plodovima znanja koje nam je donijela prirodna znanost, kada dopusti da to živi u njegovoj duši, kada ima sposobnost pitati: kako se život duše može osvijetliti i razumjeti kroz koncepte i ideje koje pruža prirodna znanost, kako se može živjeti s tim idejama, kako se iz njih mogu razumjeti glavne pokretačke snage čovjekovog duševnog života? - kada ljudska duša ima osjećaj kako postaviti pitanja stečenim duhovnim blagom - postaviti ih ne u teoriji, već punim bogatstvom svog duševnog života - tada se pojavljuje ono što može ući u ljudsku kulturu tek u našem vremenu, kada se prirodna znanost već neko vrijeme njeguje, takoreći, na vlastitom tlu.
I u drugim aspektima, ova znanost duha može se nazvati djetetom znanstvene misli; samo što duh treba istraživati na drugačiji način od prirode. Upravo ako se duhu želi pristupiti na istoj sigurnoj, metodičnoj i znanstvenoj osnovi kao što prirodna znanost pristupa prirodi, tada se znanstveno razmišljanje mora transformirati i oblikovati tako da postane prikladan alat za razumijevanje duha. Ova predavanja ponudit će neke uvide u to kako se to može postići. Upravo kada se čvrsto stoji na tlu prirodne znanosti, shvaća se da se duhovno znanje ne može steći metodama koje ona koristi. Prosvijetljeni umovi više su puta govorili o tome kako, polazeći od sigurnih temelja prirodne znanosti, ljudi moraju prepoznati ograničenja svojih spoznajnih sposobnosti. Prirodna znanost i kantovstvo - da navedeno samo neke - pridonijeli su uvjerenju da su spoznajne moći ljudskog uma ograničene, da čovjek ne može prodrijeti, svojom spoznajom, u područja gdje leži izvor s kojim se duša mora osjećati povezanom; gdje čovjek prepoznaje da ne djeluju samo sile koje se mogu shvatiti kroz prirodnu znanost, već i druge sile. U tome je za znanost duha, prirodna znanost sasvim opravdana. Upravo za one spoznajne sposobnosti koje su prirodnu znanost učinile velikom, i na kojima prirodna znanost kao takva mora ostati, ne postoji mogućnost prodiranja u duhovnu oblast.
Ali druge spoznajne sposobnosti drijemaju unutar ljudske duše, sposobnosti koje se ne mogu koristiti u svakodnevnom životu ili prenijeti u običnu znanost, ali koje se iz ove ljudske duše mogu izvući, i koje, kada se izvuku, kada se, takoreći, izvedu iz podzemnih dubina ljudske duše, tada čovjeka preobražavaju u nešto drugo: prožimaju ga novom vrstom spoznaje, vrstom spoznaje koja može prodrijeti u područja zatvorena za puku prirodnu znanost. To je - ne stavljam poseban naglasak na taj izraz, ali pojašnjava stvar - vrsta duhovne kemije kroz koju se može prodrijeti u duhovne oblasti egzistencije, ali kemije koja, doduše, samo nalikuje vanjskoj kemiji u smislu zdrave logike i metodičkog razmišljanja: to je kemija samog duševnog života čovjeka. - I iz te perspektive, kako bismo se bolje razumjeli, dopustite mi da ponovno ponudim sljedeću analogiju: ako pred sobom imamo vodu, ta voda ima određena svojstva. Dolazi kemičar i pokazuje da ta voda sadrži vodik i kisik. Uzmimo vodik: gori, plinovit je, potpuno je drugačiji od vode. Može li netko, ne znajući ništa o kemiji, gledajući vodu ikada reći da sadrži vodik? Voda je tekućina, ne gori, čak gasi vatru. Vodik gori, plin je, ukratko: može li gledajući vodu itko reći da sadrži vodik? - Pa ipak, dolazi kemičar i odvaja vodik od vode. Ljude možemo usporediti s vodom, kako nam se čine u svakodnevnom životu, kako se čine konvencionalnoj znanosti. U njima je ujedinjeno fizičko i duhovno. Vanjska znanost i svjetonazor izgrađen na njoj, potpuno su u pravu kada kažu: da, u ovoj osobi koja stoji pred nama, ne može se razaznati da u njoj postoji duhovna dimenzija; i razumljivo je da bi svjetonazor potpuno porekao tu duhovnu dimenziju. Ali to je potpuno isto kao i poricanje prirode vodika.
Međutim, postoji potreba za dokazom da se duhovno-duševno uistinu može predstaviti u duševno-duhovnoj kemiji, odvojenoj od ljudskog bića, odvojeno od fizičko-tjelesnog. To je moguće. Da takva duhovno-duševna kemija postoji, to je ono što znanost duha ima za reći čovječanstvu danas, baš kao što je Kopernik morao reći čovječanstvu, iznenađenom time, da Zemlja nije mirna, već se vrtoglavom brzinom kreće oko Sunca, dok samo Sunce stoji nepomično. I baš kao što su kopernikanski spisi bili na indeksu zabranjenih knjiga sve do 19. stoljeća, tako će, u određenom smislu, i uvidi znanosti duha dugo ostati na indeksu zabranjenih knjiga, uz one svjetonazore koji se ne mogu osloboditi stoljetnih predrasuda, ukorijenjenih način razmišljanja. Ipak, da ova znanost duha već može, do određene mjere, osvojiti srca i duše, da nije sasvim izvan potrage našeg vremena, za to imamo mali dokaz, kojim se ne želim hvaliti, ali koji se može spomenuti kao svjedočanstvo o, rekao bih, suvremenoj relevantnosti znanosti duha za naše duše. Doista, u poziciji smo, čak i u našem vremenu, izgraditi slobodno učilište za ovu znanost duha na slobodnom švicarskom tlu; i već možemo nazrijeti, kroz razumijevanje prijatelja ove duhovne struje, njezin amblem u novoj, dvostruko kupolastoj rotondi, koja će se, također u svom arhitektonskom stilu, uzdizati s visina Dornacha, blizu Basela, kao prvi vanjski spomenik onome što ova znanost duha ima doprinijeti suvremenoj kulturi. Činjenica da je ova zgrada već u izgradnji, da se oblici njezinih kupola već uzdižu iznad rotonde, omogućuje nam da o znanosti duga danas govorimo s još većom nadom i unutarnjim zadovoljstvom, unatoč svim protivljenjima, unatoč svim nerazumijevanjima na koja nailazi i s kojima se još mora susresti u širokim krugovima.
Ono što sam nazvao duhovnom kemijom, međutim, nije nešto što se može postići vanjskim metodama vidljivim oku, metodama uzrokovanim vanjskim djelovanjem. Ono što se može nazvati duhovnom kemijom odvija se isključivo unutar same ljudske duše, a ta djelovanja su intimne duševno-duhovne prirode, djelovanja koja ne ostavljaju dušu kakva jest u svakodnevnom životu, već na nju djeluju na takav način da se transformira, da postaje potpuno drugačiji instrument za spoznaju nego što obično jest. I to nisu nekakvi, moglo bi se reći, čudesni procesi, bilo kakvi procesi izvedeni iz praznovjerja, koji se primjenjuju u duhovnoj kemiji, već su to potpuno unutarnji, duhovno-duševni procesi koji se nadograđuju na ono što je prisutno u svakodnevnom životu: sile duše koje su uvijek tu, koje nam trebaju u svakodnevnom životu, ali koje se, rekao bih, samo usputno koriste u svakodnevnom životu, ali koje se moraju neizmjerno povećati, moraju narasti do neograničene snage, ako čovjek želi doći do duhovno spoznaje.
Jednu silu koja djeluje u cijelom našem duševnom životu, gotovo usputno, ali koju moramo neizmjerno njegovati, možemo nazvati: pažnja. Što je pažnja? Pa, ne dopuštamo da život, dok teče pred našom dušom, jednostavno prođe kako se oblikuje; mi se iznutra budimo kako bismo usmjerili svoj duhovni pogled prema ovome ili onome. Izdvajamo pojedinačne stvari, unosimo ih u polje svijesti, i koncentriramo svoje duševne snage na te detalje. I možemo reći: samo na taj način naš duševni život, koji zahtijeva aktivnost, moguć je u svakodnevnom životu, ako možemo razviti takav interes koji ističe pojedinačne događaje, činjenice i bića iz prolazne struje egzistencije. Ta je pažnja apsolutno neophodna u običnom životu. Sve će se više shvaćati, pogotovo kako znanost duha počne prodirati u dušu, da je ono što ljudi nazivaju pitanjem pamćenja u biti samo pitanje pažnje, a to će baciti važno svijetlo na sva pitanja obrazovanja. Može se čak reći da što se više truda ulaže, kako u razvoju tako i u kasnijem životu pojedinca, da se duša opetovano angažira na aktivnost pažnje, to se pamćenje više jača. Ne samo da postaje učinkovitije za stvari na koje smo obratili pažnju, već što se češće možemo angažirati u toj aktivnosti pažnje, to se naše pamćenje više razvija i postaje intenzivnije. I još nešto: tko danas nije čuo za taj tužni fenomen duše, koji bi se mogao nazvati diskontinuitetom svijesti. Danas postoje ljudi kojima nedostaje potpuni retrospektivni pogled na svoje živote, koji kasnije ne znaju: bio si sa svojim 'Ja' prisutan u ovom ili onom iskustvu; koji ne znaju kroz što su prošli. Može se dogoditi da takvi ljudi napuste svoj dom jer su izgubili koherentnost svog duševnog iskustava; da napuste svoj dom bez smisla ili razloga, da lutaju svijetom kao da su izgubljeni u vlastitom 'Ja', tako da ga tek nakon mnogo godina mogu ponovno otkriti i ponovno se povezati s onim što su sami doživjeli. Takve pojave nikada ne bi vodile do tragedije do koje često dovode, kada bi se znalo da taj integritet, ta svijest potpuno svjesna sebe, ovisi i o pravilnom razvoju pažnje.
Dakle, vježbanje pažnje je nešto što nam je apsolutno potrebno u običnom životu. Duhovni istraživač mora na tome graditi, mora to razviti u značajno unutarnje snaženje duše, mora to produbiti, u ono što bi se moglo nazvati meditacijom, koncentracijom. To su tehnički izrazi za tu stvar. Kao što u običnom životu, potaknuti samim životom, usmjeravamo svoju pažnju na ovaj ili onaj objekt, tako i duhovni istraživač, kroz unutarnju metodologiju duše, usmjerava sve snage svoje duše prema jednoj predodžbi, slici, osjećaju, impulsu volje, štimungu koji može promatrati, koji su savršeno jasni njegovoj duši i na koje koncentrira sve svoje duševne moći; ali toliko koncentrirano da je, kao što su samo u dubokom spavanju, potisnuo svu osjetilnu aktivnost usmjerenu prema vanjskom svijetu, da je zaustavio svako mišljenje i nastojanje, sve brige i emocije života, kao što su samo u dubokom spavanju. Što se tiče običnog života, čovjek je doista takav kao da je u dubokom snu; samo što ne gubi svijest već je održava potpuno budnom. Sve snage duše, koje su inače raspršene u vanjskim iskustvima, u brigama i zabrinutostima egzistencije, koncentriraju se na jednu predodžbu, osjećaj ili nešto drugo proizvoljno postavljeno u središte života duše. Tako se snage duše koncentriraju, a ono što inače samo drijema, ovom životu doprinoseći tek kao između redaka, osnažuje se, utiskuje u ljudsku dušu; i zapravo se događa da, kroz ovo unutarnje jačanje ljudske duše u aktivnosti koncentracije, u neizmjerno pojačanoj pažnji, ova duša uči sebe doživljavati u sebi na takav način da postaje sposobna svjesno se otrgnuti od fizičkog osjetilnog tijela, baš kao što se vodik ekstrahira iz vode kemijskim putem.
Međutim, to je unutarnji duševni razvoj, koji se odvija godinama, ako istraživač duha želi omogućiti svojoj duši, kroz takvu usmjerenu pažnju i koncentraciju, da se odvoji od fizičkog tijela. Tada dolazi vrijeme kada istraživač duha zna kako povezati značenje s riječju - oh, s tom riječju koja današnjem svijetu zvuči tako paradoksalno, koja svijetu izgleda toliko fantastično: doživljavam sebe kao duhovno biće izvan svog tijela i znam da je ovo tijelo izvan moje duše - pa, baš kao što je stol izvan mog tijela. Znam da duša, ojačana iznutra, može sebe doživjeti na ovaj način, čak i da tijelo vidi kao strani objekt, to tijelo sa svim njegovim iskustvima u običnom vanjskom životu. U onome u čemu je inače, čovjek postaje potpuno vanjsko biće, i sebe doživljava kao duhovno-duševno biće odvojeno od svog tijela, a to duhovno-duševno biće tada pokazuje sasvim drugačije kvalitete nego kada je povezano s fizičkim osjetilnim tijelom i koristi intelekt vezan za mozak.
U prvom redu se moć mišljenja odvaja od fizičkog iskustva. - Budući da ne želim govoriti u apstrakcijama, već izvijestiti o stvarnim činjenicama, molim vas, nemojte se uvrijediti na moju želju da iskreno i bez predrasuda opišem ono što danas zvuči tako paradoksalno. - Kada istraživač duha počinje povezivati smisao s riječima: sada živiš u svojoj duši, znaš, da je tvoja duša uistinu duhovno biće, u kojem doživljavaš, kada si izvan svojih osjetila i svog mozga; tada on u prvom redu doživljava sebe kao da je izvan svog mozga, svoje glave, tka i živi. Da, on zna da se, dok je netko u fizičkom tijelu između rođenja i smrti, uvijek iznova mora vraćati tijelu - istraživač duha točno zna kako treba promatrati trenutak kada se, nakon što je živio u čisto duhovno-duševnom, svojim mislima vraća u svoj mozak. On doživljava kako ovaj mozak pruža otpor, osjeća kako je, takoreći, uronjen u valove svog prijašnjeg, čisto duhovnog života, a zatim se vraća u svoj fizički mozak, koji sada, svojom vlastitom aktivnošću dalje slijedi, ono što duhovno-duševno donosi. Ovo iskustvo izvan tijela i ovo naknadno uranjanje u tijelo, među najšokantnijim su iskustvima istraživača duha.
Ali ovo mišljenje, koje sebe doživljava isključivo unutar sebe i djeluje izvan mozga, predstavlja se drugačije od običnog mišljenja. Obične misli su sjenovite u usporedbi s mislima koje sada stoje pred istraživačem duha poput novog svijeta, kada je izvan svog tijela. Misli su prožete unutarnjom slikovitošću. Stoga ono što se pojavljuje pred duhovnim okom nazivamo 'imaginacijama' - ne zato jer vjerujemo da sadrže nešto fantastično ili umišljeno, već zao što se ono što se percipira zapravo doživljava, imaginira na slikovit način; ali ta imaginacija je uranjanje u same stvari, čovjek doživljava stvari i procese duhovnog svijeta, a stvari i procesi duhovnog svijeta predstavljaju se duši u imaginacijama. - Dakle, mišljenje se može odvojiti od fizičkog-tjelesnog života, a istraživač duha može znati da je u svijetu duhovnih procesa i bića.
Ali i druge sposobnosti ljudi mogu biti odvojene od čisto tjelesno-fizičkog. Kada je mišljenje odvojeno, istraživač duha, nakon svega što je opisano, u prvom redu sebe doživljava u svom čisto duhovnom-duševnom biću; ali ono što tamo doživljava sa stvarima i procesima u duhovnom svijetu, potpuno je drugačiji način i vrsta opažanja od običnog opažanja. Kada netko opaža stvari na uobičajeni način, one su tamo, a on je ovdje; stoje mu nasuprot. Nije to tako, od trenutka kada u duhovno-duševnom iskustvu doživimo duhovni svijet oko sebe, svijet koji se uistinu pojavljuje s istom nužnošću, kao što se boje i svjetlost uzdižu oko osobe rođene slijepe nakon operacije. Ne, čovjek duhovni svijet ne doživljava na isti način kao i vanjski svijet. To iskustvo je takvo da čovjek, ne samo da ima stvari i biće duhovnog svijeta pred sobom, već u njih uranja cijelim svojim bićem. Tada se zna: stvari i bića opažaš tako što si se u njih ulio samim svojim bićem, i ono što je u njima opažaš na takav način da se odražavaju u slikama koje vidiš. Osjećaš da je sva percepcija odraz. Osjećaš se u stalnoj aktivnosti. Stoga bi se ovo oživljavanje imaginativnog svijeta misli moglo nazvati duhovnom mimikom, duhovnom 'igrom izražavanja'. Čovjek se odvaja svojim duševno-duhovnim od tjelesnog; ali to duševno-duhovno je u stalnoj aktivnosti i uranja u procese duhovnog svijeta, i oponaša ono što u njima živi kao njihove vlastite snage; i čovjek se osjeća toliko povezan s tim bićima da se to uranjanje može usporediti sa stajanjem pred drugom osobom, sposobnošću da se nasluti što živi u njoj, i imajući takvo unutarnje iskustvo zajedništva, da bi čovjek u vlastitom izrazu lica morao pokazati izraz tuge ako bi drugi bio tužan, a izraz radosti u vlastitom izrazu lica ako bi drugi bio radostan. Dakle, čovjek duhovno-duševno doživljava ono što drugi doživljava; sam postaje izraz toga. U svom duhovnom izražaju čovjek sam utjelovljuje bit stvari. To je aktivna percepcija na koju je čovjek usmjeren. Može se reći da istraživanje duha postavlja potpuno drugačije zahtjeve ljudskoj duši od vanjskog istraživanja, koje pasivno prihvaća stvari; zahtijeva da duša bude u stanju unutarnje aktivnosti, sposobna uroniti u stvari i bića, i sama postati izraz onoga što joj stvari nude.
Kao što se moć misli, kao duhovno-duševno može odvojiti od fizičko-tjelesnog, duhovnom kemijom, tako se i druga moć, koju ljudi inače koriste samo unutar tijela, koja je, takoreći, ulivena u tijelo, može odvojiti od njega. Koliko god to čudno zvučalo, ta druga moć je moć govora, moć koju inače koristimo u svakodnevnom životu kada govorimo.
Što se događa kada govorimo? Naše misli žive u nama, naše misli vibriraju u našem mozgu; to je povezano s govorim aparatom, mišići se pokreću; ono što doživljavamo iznutra prelijeva se u riječi i živi u riječima. Ne možemo li reći - a iz perspektive znanosti duha, moramo reći - da govoreći, ono što je u našoj duši, izlijevamo u tjelesno-fizičko. - Povećanjem pažnje, kako je opisano, i dodavanjem nečeg drugog - aktivnosti koja je obično već prisutna i također se mora intenzivirati do neograničenog stupnja - događa se oslobađanje moći govora od fizičkog osjetilnog tijela. Ta moć je predanost.
To znamo iz trenucima, kada osjećamo religiozno, kada smo predani u ljubavi ovom ili onom biću, kada stvari i njihove zakone možemo slijediti s rigoroznim istraživanjem, kada možemo zaboraviti sebe sa svim svojim osjetima i mislima. Znamo je, tu predanost. Ona zapravo teče samo između redaka običnog života. Istraživač duha ovu moć mora povećati do beskonačnosti; mora je njegovati bez ograničenja. On, zapravo, mora biti sposoban predati se struji egzistencije kao što je struji egzistencije inače predan samo - bez da išta doprinosi onome što doživljava - u dubokom spavanju, kada sva aktivnost njegovih udova miruje, kada su sva osjetila tiha, kada je čovjek jednostavno predan i ništa ne radi; ali tada, pri spavanju, pao je u nesvijest. Ali ako čovjek unutarnjom snagom volje, može prizvati da više puta i kao vježbu za svoju dušu potisne svu osjetilnu aktivnost, potisne svako kretanje udova, stavi svoj fizički osjetilni život u stanje u kojem se inače nalazi samo u dubokom snu, a dok ostaje budan, potpuno osvjetljavajući svoju unutarnju svijest, i razvijajući osjećaj, senzaciju, uronjenosti u struju egzistencije, ne želeći ništa osim onoga što svijet od njega želi: ako više puta izazove taj osjećaj, ako ga izaziva odvojeno od pažnje, tada duša postaje sve jača.
Međutim, dvije vježbe - ona pažnje i ona predanosti - moraju se vježbati odvojeno, jer si proturječe. Dok pažnja zahtijeva najveću koncentraciju, usmjerenu na objekt - duboku meditaciju - predanost, pasivna predanost struji egzistencije, zahtijeva neizmjerno pojačanje osjećaja kojeg nalazimo u religijskom iskustvu ili odanosti voljenom biću. Plodovi koje čovjek izvlači iz takvog neizmjernog pojačanja predanosti i pažnje, upravo su to što odvaja svoj duhovno-duševni život od fizički-tjelesnog. I tako se snaga, koja se inače ulijeva u riječ, koja se aktivira time što ne ostaje u sebi već pokreće živce, ta se snaga može odvojiti od vanjske aktivnosti govora, može ostati u sebi u duševno-duhovnom. Tu se snaga govora - kako je možemo nazvati - istrgne iz svog osjetilno-fizičkog, a čovjek doživljava ono što se, Goetheovim riječima može nazvati duhovnim sluhom, duhovnim slušanjem.
Opet, imamo slučaj da čovjek doživljava sebe izvan tijela, ali sada na način da uranja u stvari i opaža unutarnju suštinu stvari; ali ih također opaža, na način da ih ponovno stvara u sebi, kao unutarnjom gestom, ne samo kao izrazom lica, već unutarnjom gestom, kao unutarnjim izrazom. Duševno-duhovno, otrgnuto od tijela, očituje se kao da pokušavamo, kroz posebnu predispoziciju povezanu s našim talentom za imitaciju, kroz svoju gestu izraziti ono što nas zaokuplja. Ono što se radi isključivo kroz posebnu predispoziciju, duša otkinuta od tijela radi kako bi percipirala. Ona uranja u stvari, a sile koje djeluju u njima, ponovno aktivno stvara. Sva ta percepcija u duhovnom svijetu je aktivna angažiranost, i percipirajući aktivnost u koju se čovjek mora uključiti - jer ponovno izgrađuje unutarnje tkanje i bit stvari - čovjek te stvari percipira. U vanjskom, osjetilnom svijetu, sluh je pasivan; mi slušamo. - Govor i sluh teku zajedno u duhovnom slušanju. Uranjamo u suštinu stvari; čujemo njeno unutarnje tkanje. Ono što je Pitagora nazvao glazbom sfera, nešto je što istraživač duha istinski može postići. On uranja u bit stvari i bića duhovnog svijeta i sluša, ali sluša govoreći. Govoreći sluša, slušajući govori, pri uranjanju u bit stvari, to je ono što čovjek doživljava. Ono što iz toga proizlazi, to je istinska inspiracija.
I treća unutarnja aktivnost, treća vrsta unutarnjeg iskustva, može se pojaviti kod istraživača duha dok nastavlja razvijati svoju pojačanu pažnju i predanost. Ono što se javlja, u i oko, istraživača duha dok sebe doživljava izvan svog tijela, želio bih raspraviti na sljedeći način.
Promotrimo dijete. Osobitost je ljudskih bića - ne mogu detaljno o tome govoriti, želim ukazati samo na ono što je važno u svrhu današnjeg predavanja - osobitost je ljudskog bića u razvoju da ono tijekom djetinjstva mora odrediti svoju orijentaciju u prostoru, da mora odrediti svoj način pozicioniranja unutar prostora. Čovjek se rađa nesposoban hodati ili stajati, u početku mora koristiti sve četiri, kako kažemo ovdje u Austriji. Zatim razvija one unutarnje sile koje bih htio nazvati silama uspravljanja, i kroz to se u čovjeku pojavljuje nešto što su toliki duboki duhovi osjetili toliko značajnim, rekavši: budući da se čovjek može uzdići u vertikalnom smjeru, zna kako usmjeriti svoj pogled u nebesko prostranstvo, njegov pogled nije uprt samo u zemaljsko carstvo. Ali bitna je stvar da se čovjek, kroz unutarnje sile, kroz unutarnje jačanje i iskustvo, razvija, takoreći, iz svog bespomoćnog vodoravnog života u uspravan okomiti život. Prirodoslovac će već prepoznati da je ono što je prisutno u čovjekovoj unutarnjoj aktivnosti, nešto sasvim drugačije od nasljednih sila koje životinjama daju njihovu moć usmjeravanja u svijetu. Sile koje pokreću životinje u ovom ili onom smjeru prema okomici, djeluju sasvim drugačije od onih u ljudima, u kojima djeluje zbroj sila, izvlačeći ih iz njihovog bespomoćnog stanja, i radeći iznutra kako bi ih usmjerile prema tom prostornom smjeru kojim su oni u najistinitijem smislu riječi, zemaljska bića, kojim prvi put postaju ono što jesu kao ljudska bića na Zemlji. Te sile uglavnom djeluju prikrivene. Do njih se može doći samo kroz određeno uranjanje u znanost duha; ali to je cijeli sustav, golem niz sila. Ne koriste se sve tijekom djetinjstva, kada čovjek uči stajati i hodati. U ljudima drijemaju moći upravo takve vrste; ali one ostaju neiskorištene u vanjskom osjetilnom životu i u vanjskom životu znanosti.
Kroz vježbe pojačane pažnje i predanosti koje duša izvodi, čovjek postaje iznutra svjestan sila koje su ga držale uspravnim kao dijete. Postaje svjestan duhovnih sila usmjeravanja, duhovnih sila kretanja, te kao rezultat toga, može svojom unutarnjom mimikom, unutarnjim oponašanjem, unutarnjim gestama, također i unutarnjoj fiziognomiji, svoje duhovno-duševno može dodati. Kada se duhovno-duševno tako odvoji od fizičkog-tjelesnog, kada čovjek kao istraživač duha, može povezati smisao s riječima: doživljavaš sebe u duhovno-duševnom - tada dolazi i vrijeme kada postaje svjestan sila koje su ga uspravile, koje su ga postavile okomito na Zemlju kao fizičko osjetilno biće. Sada koristi te sile u čisto duhovno-duševnom, i stoga ih može koristiti drugačije nego inače u životu; dolazi do toga da tim silama daje različite smjerove, iz samog sebe ih drugačije oblikuje nego što je to činio u svom fizičkom iskustvu tijekom djetinjstva. Sada zna kako razviti unutarnje pokrete, kako se prilagoditi svim smjerovima, kako svom duhovnom dati drugačiju fiziognomiju nego kad je bio zemaljsko biće; sposoban je uroniti u druge duhovne procese i bića; zna kako se povezati s njima, tako da sile, koje ga inače od puzajućeg djeteta transformiraju u uspravnog čovjeka, tako da te sile transformira unutar duhovnih stvari i bića, tako da postane sličan tim stvarima i bićima, i tako ih sam izražava i time percipira. To je prava intuicija. Jer istinska percepcija duhovnih bića i procesa je uranjanje u njih, preuzimanje njihove vlastite fiziognomije. Dok se procesi u tim bićima doživljavaju kroz unutarnju mimiku, dok se kretanje duhovnih bića doživljava oponašajući njihove geste; ako sada netko može sebe preobraziti u stvari i procese, može preuzeti vlastiti oblik duhovnog, time opaža što je, takoreći, sam postao.
Nisam vam imao namjeru općenito opisati način na koji istraživač duha uranja u duhovne svjetove, htio sam što konkretnije opisati ovo duhovno-duševno iskustvo odvajanja od tjelesnog, od fizičke osjetilne percepcije i uranjanje u duhovni svijet tako što se u njemu aktivno percipira. Ali postalo je jasno da svaki korak u duhovni svijet mora biti popraćen aktivnošću, da sa svakim korakom moramo znati da nam stvari ne predstavljaju svoju bit, već da o stvarima i procesima duhovnog svijeta možemo znati samo ono što smo u stanju reproducirati i ponovno stvoriti aktivnim sudjelovanjem u percepciji. To je velika razlika između duhovnog znanja i običnog vanjskog znanja, ovo drugo se pasivno predaje stvarima, dok duhovno znanje mora živjeti u neprestanoj aktivnosti, čovjek mora postati ono što želi percipirati.
Čak i danas, moglo bi se reći čak i danas, općenito se oprašta ako se govori o duhovnom svijetu. Ljudi to još uvijek trpe. Ali našem vremenu se i dalje čini paradoksalnim da netko može reći: čovjek se može odvojiti od svakog gledanja, slušanja, svih osjetilnih percepcija, svih misli vezanih za živce i mozak, i tada, dok sve doživljeno u fizičkoj egzistenciji nestaje pred njim, može se osjećati okružen, znati da je okružen potpuno novim konkretnim svijetom, doista, svijetom u kojem su procesi i bića čisto duhovna, baš kao što su procesi i bića ovdje fizičke vrste. Znanost duha se ne bavi nekim nejasnim panteizmom, niti općenito začinom duhovnog života. Govoriti o panteističkom duhovnom biću, u odnosu na znanost duha, je kao reći: odvest ću te na livadu, tamo nešto niče, to je priroda; zatim ih odvedete u laboratorij i kažete: to je priroda, pan-priroda! Sve cvijeće i kukci i drveće i grmljem svi kemijski i fizički procesi: pan-priroda! Ljudi bi teško bili zadovoljni takvom pan-prirodom; jer znaju da se stvari mogu istinski razumjeti samo ako se može pratiti ono pojedinačno. Kao što vanjska znanost ne govori o pan-prirodi, tako ni znanost duha ne govori o općem duhovnom začinu; ona govori o stvarnim, opipljivim, konkretnim duhovnim procesima i entitetima. Ne smije se ustručavati izazivati naše vrijeme, rekavši: kao što sada stojimo u fizičkom svijetu, u prvom redu oko sebe vidimo ljude kao fizička bića među onim što bi se moglo nazvati hijerarhijama fizičkih bića - minerala, biljaka, životinja i ljudi - tako to i nestaje s našeg duhovnog horizonta kada se uronimo u duhovni svijet; ali pojavljuju se duhovne oblasti, duhovne hijerarhije: u prvom redu bića jednaka ljudima, bića koja su viša od ljudi; i baš kao što životinje, biljke i minerali u fizičkom svijetu potječu od ljudi, tako se bića i stvorenja uspinju više od ljudi u više oblasti egzistencije - pojedinačna duhovna bića i stvorenja.
Kako se ljudska duša postavlja u duhovni svijet, kakav je njen život u duhovnom svijetu, prema znanosti duha koja je u načelu danas iznesena; kako ljudska duša treba živjeti u ovom duhovnom svijetu kada u trenutku smrti napušta svoje fizičko tijelo, kada nakon prolaska kroz vrata smrti prelazi put u čisto duhovnom svijetu - to će biti tema predavanja prekosutra. Predavanje prekosutra bavit će se specifičnim nalazima znanosti duha o ovom životu poslije smrti.
Ono što je znanost duha razvila kao svoju metodu - pa, to se odmah primjećuje - bitno se razlikuje od onoga što naši suvremenici priznaju kao takvo, na temelju obrazaca mišljenja koji su se formirali tijekom stoljeća i koji su jednako ukorijenjeni u odnosu na ovu znanost duha, kao što su obrasci mišljenja prošlih stoljeća bili ukorijenjeni u odnosu na kopernikanski sustav svijeta. Ali kako znanost duha mora razmišljati u odnosu na zahtjeve našeg vremena ako želi ispravno razumjeti sebe i ako se želi ispravno ponašati u odnosu na zahtjeve našeg vremena?
Prvi prigovor, koji se lako može iznijeti u naše vrijeme glasi: da, znanstvenik duha govori o tome da duša prvo mora razviti posebne moći; zatim može pogledati u duhovni svijet. Za nekoga tko još nije razvio te moći, tko još nije postigao sposobnost stvaranja duhovnih slika, za odvajanje misli, za odvajanje govornih moći, odvajanje moći orijentacije u prostoru, odvajanje moći za orijentaciju među bićima, duhovni svijet uopće nije važan! Takav prigovor je kao reći: za nekoga tko ne zna slikati, slike nisu važne. - To bi bilo strašno. Samo netko tko je naučio slikati može slikati slike. Ali bilo bi tužno kada bi samo netko tko zna slikati našao slike razumljivima i shvatljivima. Naravno, samo slikar ih može naslikati; ali kada slika stoji pred osobom, ljudska duša posjeduje sasvim prirodne moći da razumije sliku, čak i ako je ne može naslikati. I ljudska duša ima u sebi jezik koji je povezuje sa živom umjetnošću. Tako je i sa znanošću duha. Otkriti i opisati činjenice, procese i bića duhovnog svijeta - to može učiniti samo netko tko je sam postao istraživač duha; ali ako istraživač duha pokuša - kao što se danas pokušalo, naprimjer, u vezi s metodom znanosti duha - ono što istražuje u duhovnom svijetu odjenuti, riječima običnih misli i ideja, tada je ono što on predstavlja razumljivo svakoj duši, čak i onoj koja nije istraživač duha; to je istina samo ako duša može otkloniti sve što dolazi iz suvremenog obrazovanja, sve što dolazi od obrazovanja koje se pretvara da stoji na čvrstom tlu prirodne znanosti, ali u istini to ne čini, već samo vjeruje u to. Samo kad bi se duša odrekla svih predrasuda, samo kad bi se istinski predala, kao da promatra sliku, onome što istraživač duha ima za reći, tada bi rezultat duhovnog istraživanja bio razumljiv svakoj duši. Ljudske duše su predisponirane za istinu i osjećaj istine, a ne za osjećaj neistine i netočnosti, ako samo uklone ostatke koji se nakupljaju od predrasuda. Duboko u ljudskoj duši leži tajni, intimni jezik, jezik kojim svatko u svakoj fazi obrazovanja i razvoja, može razumjeti duhovnog istraživača, ako samo to želi.
Upravo je to ono što znanstvenik duha pronalazi u istraživanju našeg vremena. U prošlim vremenima, ljudi su vjerovali da nešto o duhovnom svijetu mogu znati isključivo kroz religijska uvjerenja; u novije vrijeme te iste duše mogle su vjerovati da se određeno znanje može graditi samo na vanjskim činjenicama; u našem vremenu duše to jednostavno još ne znaju u svojoj svijesti, kako bi se moglo reći - još nije čvrsto utvrđeno ono što mogu shvatiti u konceptima, predodžbama i osjećajima - ali za znanstvenika duha to je jasno: živimo u vremenu kada se u dubinama ljudskih duša, onim dubinama o kojima same te duše malo znaju, ukorjenjuje čežnja za znanošću duha, nada za tu znanost duha. Sve više će postajati jasno da stare predrasude moraju nestati. Posebno u pogledu mišljenja, tada će se mnogo toga spoznati. Čak i danas će još uvijek biti mnogo ljudi - posebno onih koji vjeruju da stoje na čvrstom tlu filozofije - koji će reći: nije li Kant to dokazao, nije li fiziologija to dokazala, da ljudska bića ne mogu svojim znanjem prodrijeti ispod osjetilnog svijeta? I sada se pojavljuje ova vrsta znanosti duha, želeći se boriti protiv Kanta, želeći pokazati da ono što moderna fiziologija tako jasno pokazuje, nije istina! - Da, znanost duha ne želi pokazati da je ono što Kant govori iz njegove perspektive i ono što moderna fiziologija govori iz njezine perspektive, pogrešno; ali vrijeme, još uvijek tajna potraga našeg vremena, naučit će da postoji još jedno gledište o ispravnom i neispravnom osim onog na koje smo navikli. Razmotrimo kako se životna praksa - plodna životna praksa - odnosi prema tim pitanjima.
Netko bi mogao rigoroznim argumentima dokazati da ljudi nisu sposobni vidjeti, naprimjer, stanice svojim očima. Takav način razmišljanja mogao bi biti potpuno točan, jednako točan kao i Kantov dokaz da ljudi, sa sposobnostima koje Kant prepoznaje, ne mogu prodrijeti u bit stvari. Pretpostavimo da mikroskopska istraživanja još nisu postojala, i da je dokazano da ljudi ne mogu vidjeti najmanje dijelove; to može biti istina. Dokaz bi mogao savršeno funkcionirati u svakom pogledu i ništa se ne bi moglo prigovoriti rigoroznom dokazu da ljudi ne mogu vidjeti najmanje podorganizme većih organizama svojim očima. Ali to nije poanta stvarnog napretka istraživanja; poanta je pokazati, unatoč valjanosti ovog dokaza, da se fizičkim alatima - mikroskopima, teleskopima i drugima - može postići ono što je očito nemoguće ako ljudske sposobnosti nisu time oboružane. Oni koji kažu da su ljudske sposobnosti ograničene imaju pravo; ali znanost duha im ne proturječi, ona samo pokazuje da je moguće duhovno jačanje i poboljšanje ljudskih spoznajnih moći baš kao što postoji fizičko jačanje, i da se unatoč valjanosti suprotnog načina razmišljanja, plodonosno duhovno istraživanje mora pozicionirati upravo izvan takve razlike ispravnog i neispravnog. Ljudi će naučiti da više ne inzistiraju na onome što se može dokazati ograničenim dokaznim sredstvima koja su im dostupna; shvatit će da život postavlja drugačije zahtjeve na razvoj čovječanstva od onoga što je ponekad tako lako i logički sigurno.
I još jedna stvar mora se istaknuti ako se stvarna, a ne samo umišljena, potraga našeg vremena želi povezati s onim što duhovno istraživanje zaista ima za zadatak, za cilj. Još jednom moramo ukazati na uistinu ogroman napredak prirodne znanosti. S obzirom na ovaj veliki, značajan napredak prirodne znanosti, ne čudi da sada postoje umovi koji vjeruju da na čvrstim temeljima prirodne znanosti mogu podići svjetonazor, koji, međutim, ne odražava snage o kojima se danas raspravlja. Sada postoji raširena, rekao bih, materijalistički obojena duhovna struja; ali sebe naziva nečim plemenitijim, jer je izraz 'materijalistički' pao na zao glas, monistička duhovna struja: ova monistička duhovna struja, čija je vodeća figura nesumnjivo Ernst Haeckel, istaknuta figura na svom području prirodne znanosti, koje je feldmaršal Wilhelm Ostwald. Ovaj duhovni pogled pokušava konstruirati svjetonazor, proširujući uvide koji se mogu steći isključivo iz poznavanja prirode. Suvremeni diskurs o takvom pothvatu doći će do sljedećeg zaključka: sve dok prirodna znanost ostane usredotočena na istraživanje zakona vanjske osjetilne egzistencije, na činjenje da veze unutar te vanjske osjetilne egzistencije budu prisutne u duši, do tada prirodna znanost stoji na čvrstom tlu. I zaista je postigla nešto veliko; postigla je veliko djelo temeljitog gašenja svijetla života starih predrasuda. Kao što je Faust stajao pred prirodom i pribjegao vanjskoj, materijalnoj magiji, tako danas svatko tko razumije prirodnu znanost više ne može pribjegavati takvoj materijalnoj magiji. - Ali nešto je sasvim drugo, ako sam duhovni život, duž putova koji su okarakterizirani, nameće unutarnju magiju duši. - Protiv svih praznovjernih duhovnih struja, protiv svega što nastoji objasniti vanjsku prirodu naprimjer, na način na koji objašnjavamo sat, kada kažemo: unutra su mali duhovi; za razliku od svih objašnjenja prirode koja iza prirodnih pojava nalaze ovo ili ono, prirodna znanost je postigla veliki podvig u negaciji toga, također kao svjetonazora. I razmotrimo kako funkcionira takozvani znanstveni pogled na prirodu, sve dok se umovi bave uklanjanjem starih, nezdravih koncepata svih vrsta duhovnih bića koja su izumljena iza prirode. Sve dok se može postaviti front protiv takvih duhovnih nastojanja, znanstveni svjetonazor se bori protiv onoga protiv čega se morao boriti.
Ali ova borba, koja je u određenom smislu već imala svoj vrhunac, već je postigla svoju svrhu; i danas je potraga našeg vremena usmjerena na pitanje: kojim sredstvima možemo izgraditi svjetonazor u kojem ljudska duša ima svoje mjesto? Ovaj znanstveni svjetonazor, ovaj Haeckel-Ostwaldov materijalizam, potpuno se raspada kada čovjek istinski shvati samog sebe. Potrazi našeg vremena postajat će sve jasnije, da se, poput vojnika, pristaše čisto materijalističkog svjetonazora izvrsno bore protiv starog praznovjerja, ali su poput ratnika koji su islužili svoju svrhu, i sada im nedostaje talenta za razvoj u miru, za razvoj industrije ili za obrađivanje zemlje. Prirodnu znanost ne bi trebalo omalovažavati kada postane svjetonazor kako bi se borila protiv praznovjernih predodžbi. Sve dok mislioci takvog pogleda na svijet mogu ostati angažirani u borbi, oni i dalje od te borbe posjeduju nešto u dušama što ih održava, ali kada se nastoji izgraditi istinski svjetonazor u kojem duša ima mjesto, to je poput ratnika kojem nedostaje talenta za umijeće mira. Tu stoji s pitanjem svoje duše, recimo, u vrijeme mira u životu svijeta, i ne uspijeva razviti svjetonazor.
Takvo će se raspoloženje sve više nametati u dušama; istraživač duha već može percipirati ta raspoloženja u dubinama duša. Tamo gdje te duše još nisu svjesne toga, vlada čežnja za onim što duhovno istraživanje želi donijeti svijetu. To je tajna današnjeg vremena. Ali dok ovaj duhovno istraživački svjetonazor može biti, moglo bi se reći, potpuno suvremen iz više perspektive, on je nepravovremen za mnoge naše suvremenike koji još nisu duboko pogledali u ono što sami istinski žele. Stoga ova znanost duha u početku predstavlja svjetonazor kojemu, čini se, nedostaje čvrsti znanstveni temelj. Drugi svjetonazor, onaj takozvanog monizma, želi biti izgrađen isključivo na temelju vanjske znanosti. Ovaj svjetonazor, danas se može vidjeti u svom naličju, kamo mora voditi, ako duša svoje nade i čežnje istinski želi vidjeti ispunjene. U aktivnosti duhovnog istraživanja o kojoj smo govorili, duša pronalazi ono što je istinski uzdiže u duhovnu zajednicu: duhovni svijet otkriva se u opažajnoj aktivnosti, u aktivnoj percepciji. Kroz znanost duha, zauzvrat, čovjek može spoznati pravi duhovni svijet, duhovnu stvarnost. Takozvani monistički svjetonazor nema ništa za reći o toj duhovnoj potrazi našeg vremena.
Ta potraga našeg vremena, ta potraga ljudskih duša, ne može se potisnuti, pa se dio naših suvremenika već navikao strukturirati svoje misli o duhovnom na takav način da te misli teku poput znanstvenih: da se vanjsko promatra s pasivnom predajom. Što je od toga nastalo? Ono što se od tada dogodilo jest da je dio naših suvremenika - oni koji se bave ovim to znaju - u biti upao u zamku želje da se duhovno promatra na isti način na koji se promatra osjetilno. Ne kažem da se neke stvarno istinite stvari ne mogu postići na ovaj način; ali metoda takvog pristupa razlikuje se od metode znanosti duha. Ono što se naziva spiritualizmom, duhovna bića i procese nastoji promatrati izvana, bez aktivne unutarnje percepcije, bez uzdizanja u duhovno svjetove - izvana pasivno, kao što se promatraju fizički osjetilni procesi. Čije je dijete tak čisto vanjski, možemo reći materijalistički, spiritizam? To je dijete one duhovne struje koja stoji na takozvanom monističkom stajalištu, i predaje se praznovjerju materijalizma, pukoj djelotvornosti vanjskih prirodnih zakona. Koji spiritizam, kako će reći neki suvremenici, istinsko dijete Haeckelova monizma? - Vrijeme će pokazati da se to dijete snalazi kao i svako drugo. Mnogi očevi, mnoge majke, imaju najljepše misli o svemu što bi se trebalo razviti u djetetu, a ipak ponekad ispadne pravo derište. Nije važno što monizam sanja kao pravo dijete kulture; važno je što se zapravo događa. Puko vjerovanje u materijalno će roditi vjerovanje da i duhovi mogu djelovati i otkrivati se samo materijalno. I što više raste čisti monistički materijalizam, to će više spiritističkih društava i spiritističkih pogleda cvjetati posvuda kao nužna antiteza. Što više slijepi sljedbenici Haeckela i Ostwalda uspijevaju potisnuti istinsku znanost duha u pitanjima svjetonazora, to će više vidjeti da njeguju spiritizam, drugu stranu istinskog duhovnog istraživanja. Koliko god duhovni istraživač čvrsto stajao na tlu istraživanog, spoznajnog, spoznajnog duhovnog života, ne može slijediti metodu koja nastoji materijalizirati duh i pasivno se predati onome što duh jest, kada se on može samo aktivno iskusiti.
Ali također želim okarakterizirati potragu našeg vremena, koja još uvijek ne može sebe iznutra razumjeti u odnosu na nešto drugo. Čovjek koji zaslužuje određeno poštovanje kao filozof, napisao je neobičan esej u jednom vrlo čitanom časopisu. U njemu piše, naprimjer, da su Spinoza i Kant nekim ljudima prilično teški za čitanje. Čovjek se uroni u njihovo djelo, ali koncepti se samo vrte i vrte - pa, svakako se ne može poreći da se za mnoge ljude, kada pokušaju proniknuti u Kanta ili u Spinozu, koncepti vrte u zbrci. Ali taj filozof nudi savjet kako to predstaviti sebi drugačije, u skladu s potragom našeg vremena. On kaže: danas imamo opremu, tehnološki naprednu, putem koje se ono što se duši predstavlja u tek apstraktnim mislima Kanta i Spinoze, a što te duše zbunjuje, može prilično živo predočiti pred njima, tako da se čovjek tome može pasivno prepustiti u percepciji. Filozof želi pokazati, s nekom vrstom kinematografa, kako Spinoza sjedi, prvo meljući staklo, zatim ga obuzima misao o proširenju - to se prikazuje u izmjenjivim slikama. Slika proširenja pretvara se u sliku razmišljanja i tako dalje. I tako bi se cijela Spinozina etika i svjetonazor, mogli živo konstruirati na kinematografski način. Time bi se pozabavili vanjskom potragom našeg vremena. Značajno je da je urednik dotičnog časopisa čak dodao i komentar: dakle, vjekovna metafizička potreba ljudi mogla bi se zadovoljiti izumom koji, iako se nekima čini kao trik, u potpunosti je u skladu s vremenom.
Sada, iz određene perspektive, moglo bi biti potpuno u skladu s potragom našeg vremena - ali samo onom vanjskom - kada bi se ispred kinematografa mogla čitati: Spinozina 'Etika' ili Kantova 'Kritika čistog uma'. Zašto ne? To je prilagođavanje pasivnoj predaji koja se danas toliko voli. Toliko se voli, da se ne može vjerovati da duhovno mora imati stvarnost, onu kojoj se može pristupiti samo aktivno poduzimajući svaki korak. Naše vrijeme još ne prihvaća da čovjek u sebi samom, u svom duhovno-duševnom, izražava suštinu stvari. Pogledajmo poster! Pokušajmo pogoditi misli ljudi koji stoje ispred njega. Predavanje koje ne koristi slajdove, već samo razmatra to kako duša sukreira misli, neće privući toliko ljudi kao predavanje gdje se duhovno-duševno navodno demonstrira slajdovima, gdje se treba samo pasivno predati.
Svatko tko zaviri u potragu našeg vremena, gdje ona iskazuje svoje najdublje, još nesvjesne nade i čežnje, zna da u dubini duše leži poriv za aktivnošću; poriv da se ponovno nađe kao duša u punoj aktivnosti. Ljudska duša može biti slobodna, sa sigurnom unutarnjom podrškom, samo ako može razviti unutarnju aktivnost. Ljudska duša može pronaći svoj put i orijentirati se u životu, samo ako postane svjesna da nije samo ono što joj svijet pasivno daruje, već kada zna da je prisutna u onome što je sposobna iskusiti kroz aktivnost; a od duhovnog svijeta može vidjeti samo ono što je sposobna vidjeti kroz aktivnost. Razmišljajući o onome što znanost duha nudi, razumijevanje se mora razviti u sudjelovanje, u aktivnu angažiranost; ali kroz to znanost duha postaje zadovoljenje najdubljih, podsvjesnih poriva u dušama sadašnjice, kroz to susreće najintimniju potragu našeg vremena. Jer, u vezi sa stvarima o kojima se ovdje govori, naše vrijeme je vrijeme prijelaza. Oh, lako je reći, pa i trivijalno je reći: živimo u vremenu prijelaza; jer svako vrijeme je vrijeme prijelaza. Stoga je uvijek ispravno reći da živimo u vrijeme prijelaza. Ali kada se naglašava da se živi u vremenu tranzicije, važno je upravo koji aspekt tog vremena se nalazi u tranziciji. Ako naše vrijeme želimo opisati u njegovoj prijelaznoj fazi, moramo reći: bilo je nužno - jer je samo tako prirodna znanost i sve što je iz nje izraslo, moglo doći do svojih postignuća - da čovječanstvo stoljećima prolazi kroz obrazovanje u pasivnosti; jer samo na taj način, kroz predanost materijalističkim istinama, moglo se postići ono što se moralo postići, upravo na temelju prirodne znanosti. Ali život se ritmički odvija. Poput njihala koje se njiše gore, a zatim opet dolje, tako se i ljudska duša, ako je neko vrijeme opravdano obrazovana u vjernoj, pasivnoj predanosti, mora probuditi da ponovno otkrije sebe; da bi shvatila sebe u sebi, mora se probuditi na aktivnost. Jer što je postala kroz pasivnost? Pa, što je postala kroz pasivnost, hrabro ću to reći rečenicom koja radikalno zvuči, koja će sigurno mnogima zvučati previše paradoksalno. Ali s druge strane, sam čin uživljavanja u znanost duha, kao što je zapravo slučaj, pokazuje da čovjek ne može doći do posljedica znanstvenog svjetonazora ako ne naglasi taj radikalni rezultat. Čovjek nema hrabrosti izvući prave zaključke, čak ni oni koji tvrde da stoje isključivo na temelju onoga što donosi istinska prirodna znanost. Kad bi netko posjedovao tu odlučnost, čuo bi čudna šaputanja koja kruže u potrazi našeg vremena.
Na početku starozavjetnih dokumenata su riječi - danas neću govoriti o njihovom unutarnjem značenju; svatko te riječi može shvatiti kako mu odgovara; netko ih može smatrati slikom, drugi izrazom činjenice: u onome što imam reći o tim riječima, svatko se može složiti - riječi su: "Bit ćete kao Bog i spoznat ćete - ili razlikovati - dobro od zla"! Ove riječi nam odzvanjaju od početka Starog zavjeta. Kako god ih netko odlučio tumačiti, mora priznati da izražavaju nešto značajno za ljudsku prirodu i ljudsku dušu. Pripisuju se iskušavatelju koji prilazi čovjeku i šapuće mu na uho: "Ako me slijediš, bit ćeš poput boga i moći ćeš razlikovati dobro od zla". Može se osjetiti, da bez ove kušnje, sklonost prema drugom a ne samo dobru, ne bi bila izražena; da bi bez ove kušnje nastala samo sklonost prema dobru, tako da je sva ljudska sloboda na određeni način, povezana s onim što ove riječi izražavaju. Ali one izražavaju da je čovjeka, u određenom smislu, iskušavatelj pozvao da pogleda dalje od sebe i sebe vidi kao biće drugačije od onoga što jest: da se prema dobru i zlu odnosi poput boga. Kao što sam rekao: što god netko mislio o ovim riječima i iskušavatelju, danas sigurno ne zahtijevam da se on prihvati kao stvarno biće - iako izreka "Običan narod nikad ne osjeti vraga, čak ni kad ga drži za ovratnik", zvuči sasvim istinito za one koji vide kroz stvari. Onaj tko je u stanju malo osluškivati potragu našeg vremena, u toj potrazi ponovno čuje njegov šapat. Približava se. Nazovite ga glasom duše ili kako god hoćete: tu je - može se reći bez ikakvog praznovjerja. A za one koji imaju hrabrosti izvući konačne zaključke čisto znanstvenog svjetonazora, on iznosi riječi veoma osobite, riječi neobične mudrosti. Samo oni ljudi koji tvrde da stoje na tlu čisto znanstvenih načela, nemaju hrabrosti za ovu konačnu posljedicu. Ipak, oni u svoje osjećaje i misli uključuju vjerovanje u razliku između dobra i zla, što bi zapravo morali poreći, ako bi zaista htjeli stajati isključivo na tlu prirodne znanosti. Jer istina je da čim se netko postavi na tlo čiste prirodne znanosti, ne samo da Sunce jednako sja na dobro i na zlo, već se, prema zakonima prirode, jednako lako čini zlo kao i čini dobro, što proizlazi iz ljudske prirode. I tako, izvlačeći logičan zaključak, iskušavatelj šapuće ljudima: zar ne vidite, vi ste samo poput visoko razvijenih životinja. Vi ste poput životinja i ne možete razlikovati dobro od zla. - To je ono što naše vrijeme čini prijelaznim razdobljem, da iskušavatelj u našem vremenu ponovno govori glasom suprotnim onome koji je koristio u Starom zavjetu: vi ste samo razvijene životinje i stoga, ako razumijete sebe, ne možete razlikovati dobro od zla.
Da je netko imao hrabrosti za takvu posljedicu, to bi bilo otjecanje čistog, pasivno stečenog svjetonazora. Da se naše vrijeme može sačuvati od ovog glasa - govoreći čisto slikovito - da se znanje o duhovnom životu može unijeti u potragu našeg vremena: to je zadatak, to je cilj znanosti duha. Oni koji se danas još uvijek protive ovoj znanosti duha sa stajališta neke druge znanosti, morat će se uvjeriti da je ta borba poput borbe protiv kopernikanstva. Sada kada dobivamo više pažnje u svijetu koji nas je prije ignorirao, zahvaljujući izgradnji naše slobodne visoke škole znanosti duha u Dornachu, glasovi naših protivnika sve su glasniji. I kada sam nedavno u svom tekstu 'Koja je svrha znanosti duha i kako je tretiraju njezini protivnici?", prigovorio da protivnici znanosti duha danas stoje na istom tlu kao i protivnici Kopernika, jedan je čovjek, osjećajući se osobno napadnutim, s pravom rekao: Da, jedina je razlika u tome što su ono što je Kopernik rekao bile činjenice, dok znanost duha iznosi samo tvrdnje. On ne shvaća jadnik, da su za ljude njegova uma činjenice kopernikanizma tada bile samo tvrdnje, prazne tvrdnje, i ne shvaća da danas praznim tvrdnjama naziva ono što su, pred pravim istraživanjem, upravo činjenice - iako činjenice duhovnog života. I tako, i iz znanstvene i iz religijske perspektive, mogu se nalaziti prigovor za prigovorom protiv ove znanosti duha. Kao što su ljudi u vrijeme Kopernika govorili: ne možemo vjerovati u rotaciju Zemlje oko Sunca, jer to nije u Bibliji, tako ljudi danas kažu: ne vjerujemo u ono što znanost duha ima za reći, jer to nije u Bibliji. Ali ljudi će se pomiriti s onim što znanost duha ima za reći, baš kao što su se pomirili s onim što je Kopernik imao za reći.
I stalno iznova, moramo se prisjetiti čovjeka duboko učenog i svećenika, koji je radio na sveučilištu i koji je, kada je održao svoj inauguracijski govor o Galileju, izgovorio ove prekrasne riječi: Tada su oni koji su vjerovali da se osporavaju religijske ideje stajali protiv Galileja; ali danas - rekao je ovaj učenjak preuzimajući rektorat - danas istinski religiozna osoba zna da se sa svakom novom istinom koja se otkrije, dodaje dio izvornom otkrivenju božanskog vodstva svijeta i slavi božanskog poretka svijeta. - Stoga bi se mogla skrenuti pozornost protivnika na nešto što je moglo biti, čak i ako nije bilo. Pretpostavimo da je prije Kolumba netko istupio i rekao: ne smijemo otkriti ovu novu zemlju - onu koju je on kasnije otkrio - dobro živimo u staroj zemlji; Sunce ovdje tako lijepo sja. Ali znamo li hoće li Sunce sjati i u zemlji koja tek treba biti otkrivena? - Tako se duhovnom znanstveniku u odnosu na njegova religijska uvjerenja, čine oni koji vjeruju da su njihovi religijski osjećaji uznemireni otkrićima znanosti duha. Mora imati kolebljive religijske predodžbe, slabu vjeru, da bi vjerovao da Sunce njegovog religijskog osjećaja neće sjati nad svakom novootkrivenom zemljom, baš kao što Sunce koje sja nad starim svijetom sja i nad novim. I onaj tko nepristrano razmatra činjenice morao bi biti siguran da je to tako. Ali naše vrijeme, u svojoj potrazi, kako sve više postaje prožeto znanošću duha, bit će njome dotaknuto na načine koje mnogi danas ne mogu ni zamisliti.
Razumljivo je da znanost duha još uvijek ima mnogo protivnika. Ali čovjek se u ovoj znanosti duha osjeća zajedno sa svim onim duhovima čovječanstva koji su, čak i ako još nisu proučavali znanost duha, osjećali one veze između ljudske duše i duhovnih svjetova koje upravo znanost duha otkriva. Dakle, u vezi s onim što je rečeno o novoj riječi iskušavatelja, čovjek se osjeća u skladu, naprimjer, sa Schillerom, i njegovom slutnjom duhovnog svijeta. Iz vlastitih prirodoznanstvenih studija, Schiller je svakako stekao dojam da se čovječanstvo moralo uzdići iznad puke animalnosti i da ljudska duša sudjeluje u duhovnom svijetu. Na tlu znanosti duha, čovjek se osjeća duboko u skladu s vodećom figurom u razvoju modernog svjetonazora kada to može sažeti, kao u osjećaju, ono što bi inače zahtijevalo opsežnije objašnjenje, Schillerovim riječima:
Sada je pala tupa barijera animalnosti,
I čovječanstvo je stupilo naprijed bez oblaka!
I uzvišeni stranac, misao,
Izronila je iz zapanjenog mozga!
Potvrđujući da se animalnost povukla i da čovjek pripada duhovnom svijetu, potvrđujući takve tvrdnje, znanost duha danas stoji pred potragom našeg vremena.
I - na samom kraju - možemo se prisjetiti duha koji je radio ovdje u Austriji, duha koji je duboko u svojoj duši osjećao tamnu čežnju za onim, što znanost duha treba uzdići do izvjesnosti. Osjećao ju je, moglo bi se reći, stojeći sam u svom mišljenju i promatranju, držeći se duhovnih vizija, iako je, kao liječnik, mogao u potpunosti stajati na tlu prirodne znanosti. S njim, s Ernst Freiherrn von Feuchtersiebenom, njegovateljem i odgojiteljem duše, neka se to izrazi kao ispovijed znanosti duha, neka se ono što je predstavljeno na današnjem predavanju sažme, sažeto upravo u Feuchtersiebenovim riječima, u kojima nešto odjekuje onim što duša može osjećati kao svoju najvišu moć; ali to može osjetiti samo kada je sigurna u svoju povezanost s duhovnim svijetom. Ernst von Feuchtersieben kaže - ono što bi se moglo ponuditi kao moto za znanost duha: "Ljudska duša ne može skriti da u konačnici svoju istinsku sreću može dohvatiti samo kroz širenje svog unutarnjeg posjeda i bića".
Širenje, jačanje, osiguranje ovog unutarnjeg bića, ovog unutarnjeg duhovnog bića duše, ono je što znanost duha treba ponuditi potrazi našeg vremena.