.- ŠESTO PREDAVANJE, Beč, 14. travnja 1914.
Iskustvo duše od ponoći nadalje: vremenski učinak prošlosti kao duhovnog vanjskog svijeta. Pretvaranje prošlih događaja i djela u vještine. Stvaranje karcinoma u društvenom životu. Gledišta u stvaranju duhovno-eterskog arhetipa za sljedeći život na Zemlji. Duhovni višak snage kroz djelovanje Krist impulsa.
Na ovom, posljednjem predavanju, želio bih nastaviti tamo gdje smo jučer stali. Završili smo s onim što sam si uzeo slobodu nazvati 'velikim ponoćnim satom duhovne egzistencije između smrti i novog rođenja', tim ponoćnim satom kada čovjekovo unutarnje iskustvo postaje najintenzivnije, i gdje ono što bismo mogli nazvati duhovnom društvenošću, vezom s vanjskim duhovnim svijetom, doseže svoju najnižu točku, tako da nas u određenom smislu, tijekom ovog ponoćnog sata duhovne egzistencije, okružuje duhovna tama. Ali rečeno je da čežnja za vanjskim svijetom, zauzvrat, djeluje u nama, i da ta čežnja aktivira duh koji djeluje u duhovnim svjetovima i da ta čežnja stvara novo svijetlo duše u nama, tako da nam sada postaje moguće vidjeti vanjski svijet sasvim posebne vrste. Taj vanjski svijet, koji tada vidimo, naša je vlastita prošlost, kakva se odvijala kroz prethodne inkarnacije i intervale između smrti i novih rođenja, i koju sada promatramo kao vanjski svijet osvrćući se na ono što smo imali i uživali iz egzistencije svijeta, te na ono što nismo uspjeli učiniti u ovoj egzistenciji svijeta. Posebno, kada imamo ovaj retrospektivni pogled na naša prošla iskustva, s dvije stvari smo suočeni s velikim intenzitetom. Uživali smo - kao kroz duhovnu viziju - u ovome i onome, i ovo i ono nam je darovano u smislu radosti i zadovoljstva. Možemo pregledati sve što smo ikada iskusili u smislu radosti i zadovoljstva egzistencije. Ali primamo na takav način da to pregledavamo, takoreći, u svojoj duhovnoj vrijednosti, u odnosu na ono što je to od nas učinilo.
Razmotrimo konkretan slučaj. Osvrćemo se na nešto što smo u prošlosti, u jednom od naših života, doživjeli kao užitak, kao zadovoljstvo. Tada osjećamo: to nije nešto prošlo, doista je to bilo u prošlosti kada smo imali taj užitak, ali to nije nešto što je apsolutno prošlo. To je nešto što nastavlja imati učinka u svim vremenima, nastavljajući na takav način da čeka ono što mi od toga napravimo.
Kada smo iskusili zadovoljstvo, užitak, osjećamo u sebi - doživljavamo ga izravno u biću duše kada se osvrnemo unatrag: to u vama mora postati snaga, snaga vaše duše, i toj snazi duše možete pustiti da djeluje u vama na dva načina. Sada, u ovoj duhovnoj egzistenciji nakon kozmičke ponoći, u kojoj stojite, imate ovu dvostruku mogućnost. Duhovni svijet vam jednostavno daje sposobnost da jednu od ovih mogućnosti pretvorite u stvarnost. Možete transformirati ovo prošlo uživanje, ovo prošlo zadovoljstvo, u svojoj duši u sposobnost, koja vam omogućuje da učinite ovo ili ono, stvarajući time nešto u svijetu, bilo to najmanje ili najveće, što ima vrijednost za svijet. Drugo je da si možemo reći: pa, imao sam to zadovoljstvo, želim biti zadovoljan time, želim to zadovoljstvo unijeti u svoju dušu i uživati u činjenici da sam u prošlosti imao to zadovoljstvo. Ako stvorimo takvu mogućnost, s mnogo toga u čemu smo uživali, što nas je zadovoljilo, tada u sebi stvaramo silu kojom postupno degeneriramo i duhovno se gušimo. I to je jedna od najvažnijih lekcija koju možemo naučiti u duhovnom svijetu, da čak i kroz uživanje, kroz ono što nas zadovoljava, postajemo dužni egzistenciji svijeta. Pred našim duhovnim pogledom, javlja se perspektiva gušenja u posljedicama zadovoljstva i užitaka, ako iz prošlih zadovoljstava i užitaka u pravo vrijeme ne odlučimo stvoriti nešto što može donijeti nešto vrijedno u životu. Iz ovoga možete vidjeti kako su duhovno i ono što se događa na fizičkom planu međusobno povezani.
Tko god se, u duhu jučerašnjeg predavanja, sve više i više bavi uvidima znanosti duha, otkrit će da znanost duha postaje dio instinktivnog života njegove duše, razvit će, kao kroz poticaj unutarnje savjesti, sklonost prema užicima i zadovoljstvima koja se doživljavaju na fizičkom planu: ne smije prihvatiti nikakvo zadovoljstvo, radost ili užitak samo radi njih samih - već to zadovoljstvo prožeti nekom vrstom zahvalnosti prema svemiru, prema duhovnim moćima svemira. Jer će znati da svakim užitkom, svakim zadovoljstvom, postaje dužan svemiru. Najlakše i najsigurnije se nosimo s transformacijom onih užitaka i radosti koji su duhovne prirode. Takvi užici i požude, koji se mogu zadovoljiti samo tjelesnim alatima, ili čak samo činjenicom da čovjek nosi tijelo na fizičkom planu, također stoje pred nama u naznačenom vremenu između smrti i novog rođenja kao nešto što se mora transformirati, ako se ne želimo postupno ugušiti u njima. Osjećamo nužnost ove transformacije, ali također osjećamo da će biti potrebno mnogo inkarnacija kako bismo mogli biti u duhovnom svijetu između tih inkarnacija i na kraju ostvariti ovu transformaciju.
Zatim u duhovnom svijetu pronalazimo nešto drugo. Otkrivamo, da u našem sadašnjem ljudskom ciklusu, s takvim užicima, s takvim radostima, u koje naše duševno-duhovno biće potpuno uranja na fizičkom planu, i užitak, zadovoljstvo, poprima podljudski, neću reći životinjski karakter - jer radost i užitak mogu poprimiti podljudski karakter - da mi zapravo takvim užicima uzrokujemo beskonačnu bol određenim bićima duhovnog svijeta, s kojima se suočavamo tek kada uđemo u ovaj duhovni svijet. I prizor te boli, koju uzrokujemo određenim bićima u duhovnom svijetu, toliko je uznemirujući, toliko tlačeći, prožima naše duše takvom snagom da nikako nismo dobro opremljeni za skladno uspostavljanje veza za suočavanje sa sljedećom inkarnacijom.
Za razliku od onoga što doživljavamo na Zemlji u smislu boli i patnje, na duhovnoj razini postaje očito da bol i patnja podnesene na fizičkom planu, nastavljaju imati učinak, i, na duhovnoj razini, prožimaju našu dušu takvim silama da te sile postaju sile volje, da time u svojim dušama postajemo jači i imamo mogućnost tu snagu transformirati u moralnu snagu, koju zatim možemo vratiti na fizičku razinu, ne samo da bismo imali određene sposobnosti kroz koje možemo stvoriti nešto vrijedno za okolinu, već i da bismo imali moralnu snagu te sposobnosti razviti u karakter.
Takva i mnoga druga iskustva, imamo odmah nakon duhovnog ponoćnog sata egzistencije. Osjećamo i doživljavamo koliko smo postali vrijedni kroz naše prošle živote; osjećamo i doživljavamo koje sposobnosti moramo steći u budućnosti. Nakon što nastavimo neko vrijeme živjeti u duhovnom svijetu, iz sumraka duhovnog okruženja izranja jasna percepcija, sada ne samo naših vlastitih prošlih života, već posebno svega ljudskog što je bilo povezano s tim životima, doista, svega ljudskog što je bilo bliže povezano s tim životima. U duhovni odnos s nama stupaju ljudi s kojima smo imali ovu ili onu vezu u ranijim fazama egzistencije. Nije kao da veza s tim ljudima nije postojala prije - uvijek sebe doživljavamo zajedno s onima koji su nam bili bliski u životu, tijekom velike većine vremena između smrti i novog rođenja - ali sada, pri ponovnom susretu s tim ljudima nakon ponoćnog sata duhovne egzistencije, ono što im dugujemo ili što oni nama duguju, postaje jasno i izrazito očito. Više ne doživljavamo samo pogled: tako si stajao s tim ljudima između ovog i onog vremena - to smo imali i prije - već ti ljudi za nas postaju izraz onoga što predstavlja kompenzaciju za prošla iskustva. U načinu na koji se ti ljudi suočavaju s nama, vidimo koja nam nova iskustva na fizičkom planu omogućuju stvaranje ravnoteže za ono što smo im dugovali i slično. Mi, da tako kažem, gledamo duše ljudi i promatramo buduće posljedice naših prošlih odnosa s njima. Naravno, to se najbolje razumije ispitivanjem specifičnog, konkretnog primjera.
Pretpostavimo još jednom da smo nekome lagali. Sada je vrijeme kada duhovni svijet nudi mogućnost da nas muči istina koja proturječi našoj laži. Ali mučit će nas činjenica da se tijekom tog razdoblja naš odnos s osobom kojoj smo toliko lagali drastično mijenja - a dovoljno često ćemo je vidjeti svojim duhovnim okom - da ona postaje uzrok istine koja proturječi laži koju smo rekli, istine koja nas muči. Iz toga u nama proizlazi tendencija: dolje na Zemlji moraš ponovno sresti tu osobu, i moraš nešto učiniti da ispraviš nepravdu koju si počinio s laži koju si rekao. Jer ovdje u duhovnom svijetu, ono što je stvoreno vašom laži ne može se ispraviti; tu u kozmosu možete samo steći punu jasnoću o učinku laži. Ono što je takve vrste stvoreno na Zemlji, također se na Zemlji mora uravnotežiti. Čovjek zna, da su za tu ravnotežu u njemu potrebne snage koje se mogu steći samo kada se ponovno uzme zemaljsko tijelo. Dakle, u našoj duši se javlja tendencija: moraš uzeti zemaljsko tijelo koje nudi mogućnost izvođenja takvog čina, čime se uravnotežuju nesavršenosti koje ste prouzročili na Zemlji; inače, kada prođete kroz sljedeću smrt, ta će vam se osoba ponovno pojaviti i donijeti muku istine. Vidite cijelu duhovnu tehniku, kako se u duhovnom svijetu u nama stvara poriv za stvaranjem karmičke ravnoteže za ovo ili ono.
Ovi procesi uravnoteženja događaju se i u vezi drugih potreba; ali naravno, morao bih navesti tisuće i tisuće specifičnih slučajeva kada bih želio osvijetliti sve što je relevantno za ovo značajno karmičko pitanje. Uzmimo, naprimjer, sljedeći slučaj. Pretpostavimo da se u vremenu nakon ponoćnog sata egzistencije, nalazimo u duhovnom svijetu na takav način da se osvrćemo na određene radosti koje smo imali i kažemo: učinke tih iskustava možemo transformirati u sposobnosti koje zatim možemo izraziti kada se ponovno inkarniramo. Da, ali tada se može dogoditi sljedeće. Možete primijetiti: dok ta prošla iskustva transformirate u sposobnosti, u svom sadašnjem stanju, određena elementarna bića vas ometaju. To se može dogoditi. Ta elementarna bića vas sprječavaju da istinski steknete te sposobnosti. Sada bi se moglo pitati: što sada učiniti? Ako popustim tim elementarnim bićima koja mi prilaze i ne mogu podnijeti razvoj tih sposobnosti u meni, onda ih neću moći razviti. Ali moram razviti te sposobnosti. Znam da ću samo posjedovanjem tih sposobnosti moći istinski služiti određenim ljudima u svojoj sljedećoj inkarnaciji. U takvom slučaju, uobičajena odluka je stjecanje tih sposobnosti. Međutim, to vrijeđa elementarna bića koja nas okružuju. Osjećaju se napadnutima od nas na određeni način. Točnije, kada steknemo određene sposobnosti, kao što je upravo spomenuto, osjećaju da im je egzistencija zamračena, kao da im je oduzeta neka vlastita mudrost. Jedna od posljedica koja se često javlja jest da, kada se ponovno rodimo, zateknemo jednu ili više osoba na Zemlji koje su opsjednute tim elementarnim bićima i koje gaje posebno neprijateljske namjere prema nama.
Zamislite koliko nam to omogućuje duboki uvid u ljudsko iskustvo, i koliko nas u temelju uči razumjeti ljudski život, steći istinski pravi instinkt, ispravno se ponašati na fizičkom planu. Međutim, to ne znači da kad god smo na fizičkom planu, da bismo uvijek trebali reći: pa, morao sam se tada zaštititi. Time sam prizvao te neprijatelje protiv sebe; sada ih moram pustiti da rade što žele. Možda će biti trenutaka kada je dobro pustiti ih da učine što žele, ali mogu postojati i trenuci kada će, ako im dopustimo da učine što žele, ta neprijateljska elementarna bića, djelujući kroz ovu ili onu osobu, kroz ono što postignu na fizičkom planu, više nego nadoknaditi ono što smo im, da tako kažem, oduzeli vlastitom zaštitom; ići će dalje od onoga što smo im oduzeli. Posljedica toga bila bi, da se čovjek ne može zaštititi od njih kada u odgovarajuće vrijeme uđe u struju vremena između smrti i novog rođenja; da bi ga, u određenom smislu, ubili zbog određenih sposobnosti.
Svijet postaje sve složeniji što više stječemo istinski uvid u njega. Ali to nas zapravo uopće ne bi trebalo iznenaditi. Želio bih istaknuti samo nekoliko slučajeva karmičke veze između života na Zemlji i života između smrti i novog rođenja. Naprimjer, razmotrimo slučaj kada osoba recimo, umre ranije zbog bolesti nego što bi u normalnom odvijanju života. Na taj način, osoba prolazi kroz vrata smrti, budući da je bolest dovela do smrti, ali zadržava određene snage koje bi u potpunosti razvila da je živjela normalnim životom. Te snage ostaju s osobom kao rezidualne sile, snage koje bi mogla koristiti da nije ranije umrla. I duhovnim istraživanjem, prilikom ispitivanja života nakon smrti, postaje očito da se te snage dodaju volji i osjećajima osobe, da je jačaju i okrepljuju. Dakle, takva osoba je sposobna koristiti ono što joj te sile pružaju prije ponoćnog sata egzistencije, nakon ponoćnog sata egzistencije, na takav način da u zemaljski život ulazi kao jača osoba, odlučnija i moćnija u svojoj volji, nego što bi bila da nije doživjela tako ranu smrt. Međutim, da upravo to mora biti slučaj, povezano je s prethodnom karmom, i, naravno, bila bi najveća ludost za nekoga tko vjeruje da bi mogao postići ono što je opisano, umjetnim izazivanjem rane smrti; tada to ne bi postigao. Što se postiže ovim umjetnim izazivanjem rane smrti opisano je u mojoj 'Teozofiji', ukoliko je potrebno steći uvid u to. Također sam spomenuo slučaj kada osoba doživi ranu smrt zbog nesreće. Ako je nesreća otkine od iskustva fizičke razine, i snaga bi joj još uvijek bila dovoljna da dosegne veću dob, tada zadržava ostatak snage, koja je sada toliko dodana da, kada prođe ponoćni sat egzistencije, ono što joj dotječe može koristiti za svoju intelektualnu moć, za svoje spoznajne sposobnosti. Duhovno istraživanje otkriva da su veliki izumitelji upravo oni ljudi koji su u prethodnim inkarnacijama stradali u nesreći.
U takvim slučajevima vidimo da ako zaista želimo steći razumijevanje za ove stvari, prvo se moramo upoznati s činjenicom da je perspektiva u duhovnom svijetu doista drugačija od one koja može biti u fizičkom svijetu. Postajat će vam sve jasnije da, kako biste razumjeli duhovni svijet, morate uvesti nove predodžbe i koncepte, jer su duhovni svjetovi nešto sasvim drugačije od fizičkog svijeta. Stoga se nitko ne bi trebao u početku iznenaditi ako se neki opis o duhovnim svjetovima čini nezadovoljavajućim kada se na to primjene koncepti fizičkog svijeta. Naprimjer, činjenica je, potvrđena duhovnim istraživanjem u mnogim slučajevima, da netko tko umre s materijalističkim načinom razmišljanja, i ostavi za sobom voljene koji su također materijalisti, u duhovnom svijetu u početku doživljava određenu oskudicu. Ako je prošao kroz vrata smrti bez duhovnog načina razmišljanja, i želi se osvrnuti na svoje voljene na Zemlji, ne može ih izravno vidjeti ako u njihovim dušama nema duhovnih misli; za njih zna samo do trenutka kada je prošao kroz smrt. Ono što sada doživljavaju dolje na Zemlji, svojim duhovnim okom ne može vidjeti, jer u njihovim dušama nema duhovnog života, jer samo duhovni život baca svijetlo prema gore u duhovne svjetove. Kako bi jasno vidjela stvari, takva osoba tada mora čekati dok u samom duhovnom svijetu u njoj ne narastu snage. Naime, da vidi da su te duše koje je ostavila dolje materijalističke, jer ih opsjeda Ahriman. Kad bi netko to doživio odmah nakon smrti, bilo bi nepodnošljivo. Prvo treba doći do toga da Ahriman opsjeda materijalističke duše; tada može započeti vizija tih duša, sve dok i one ne prođu kroz vrata smrti i u duhovnom svijetu se ne oslobode svog materijalističkog načina razmišljanja. Tek tada se doživljava povezanost s njima.
Netko bi mogao reći: da, ali to nisu nimalo utješne okolnosti koje opisuje kao da se odvijaju nakon smrti. Da, dragi moji prijatelji, to je predodžba stečena na fizičkom planu, ako tako govorimo. To nije predodžba koja je prožeta razumijevanjem duhovnih svjetova. Umrli između smrti i novog rođenja dolazi do vremenske točke kada sam sebi kaže: oh, kako neutješno mora biti vidjeti ove duše odmah nakon smrti, ako je netko materijalistički nastrojen! Koliko je bolje za sve te duše da prvo prođu kroz ovo razdoblje kušnje! Izgubili bi sebe; ne bi mogli postići ono što se treba postići da nije tako. - Perspektiva postaje sasvim drugačija kada se stvari svijeta promatraju s duhovne strane, i doći će vrijeme kada će ljudi morati steći istinsko razumijevanje istina znanosti duha, čak i na fizičkom planu.
Zato se znanost duha sada pojavljuje u svijetu, jer razvoj čovječanstva zahtijeva da ovo prodiranje duhovnih svjetova i njihovih uvjeta egzistencije bude sve prisutnije u dušama, prvo instinktivno, a zatim svjesno. Želim s vama podijeliti jedno čisto vanjsko opažanje, da biste mogli vidjeti kako će se život na fizičkom planu sve više moći prosuđivati u njegovoj istinskoj biti samo razumijevanjem zakona duhovne egzistencije - čisto vanjsko opažanje, ali koje je iznimno važno. Kada promatramo prirodu, vidimo izvanrednu stvar, da se svugdje samo mali broj klica iskoristi za širenje života iste vrste, dok ogroman broj klica propada. Promatramo ogroman broj ribljih klica prisutnih u moru. Samo nekoliko njih postanu ribe; ostale propadaju. Gledamo na polje i vidimo ogroman broj klica žitarica. Samo će se neke razviti u biljke žitarica; ostale propadaju kao zrna, koja se koriste za ljudsku hranu i u druge svrhe. U prirodi se mora proizvesti mnogo veća količina od one koja zapravo donosi plod, i ponovno klija u struji egzistencije koja stalno teče. To je dobro u prirodi, jer tamo vani u prirodi prevladavaju red i nužnost, i ono što se udaljava od vlastite struje egzistencije i davanja ploda, koristi se na način da služi drugoj struji egzistencije koja stalno teče. Bića ne bi mogla živjeti ako bi svo sjeme istinski donosilo plod i dostiglo svoj inherentni razvoj. Mora postojati sjeme koje se koristi za uspostavljanje, takoreći, temelja iz kojeg bića mogu rasti. Samo prividno, prema mayi nešto se gubi; u stvarnosti se ništa ne gubi unutar djelovanja prirode. U ovoj prirodi vlada duh, a to što se prividno nešto gubi iz kontinuirane struje razvoja, utemeljeno je na mudrosti duha, to je duhovni zakon, i mi na ovu stvar moramo gledati sa stajališta duha. Tada ćemo doći do toga, da je opravdano i ono, što je naizgled daleko od struje događaja svijeta. To je utemeljeno u duhu; stoga, može vrijediti i za fizički plan, ukoliko vodimo duhovni život.
Dragi moji prijatelji, razmotrite konkretan slučaj koji nam je sasvim blizak: o našoj znanosti duha, moraju se održavati javna predavanja. Ona se održavaju pred publikom koja se jednostavno okuplja putem publikacija. Ovdje se događa nešto slično onome što se događa sa zrnima pšenice, od kojih je samo nekoliko iskorišteno u kontinuiranoj struji egzistencije. Ne smije se zazirati od činjenice da se, pod određenim okolnostima, struja duhovnog života mora predstaviti mnogim, mnogim ljudima naizgled bez izbora, i da se samo nekolicina tada odvoji i istinski uđe u ovaj duhovni život, postanu antropozofi i nastave u kontinuiranoj struji. U ovom području još uvijek je slučaj da to raspršeno sjeme dopre do mnogih koji, naprimjer, odu nakon javnog predavanja i kažu: kakve je gluposti taj tip izgovorio! Iz neposredne, vanjske perspektive, to je kao, recimo, klice koje se gube u moru kao riblja jaja; ali sa stajališta dubljeg istraživanja, nije tako. Duše koje su došle kroz svoju karmu, koje zatim odlaze i kažu: kakve je gluposti taj tip izgovorio! - još nisu spremne primiti istinu duha, ali njihove duše nužno trebaju to u njihovoj trenutnoj inkarnaciji, kako bi osjetile ono što leži kao moć u ovoj znanosti duha. I to ostaje u njihovim dušama, koliko god se žalili; ostaje kao moć u njihovim dušama za njihovu sljedeću inkarnaciju, i tada se klica ne gubi, ona pronalazi svoj put. Egzistencija, u odnosu na duhovno, podliježe istim zakonima, bilo da tu duhovnost promatramo u poretku prirode ili u slučaju koji bismo mogli navesti kao vlastiti.
Ali pretpostavimo da smo ovo htjeli primijeniti na vanjski, materijalni život, i netko bi mogao reći: pa, netko radi istu stvar u vanjskom životu. Da, dragi prijatelji, upravo jer to radimo, ono što sada opisujem, živimo prema budućnosti u kojoj to postaje sve očitije! Proizvodimo sve više i više, osnivaju se tvornice i ne pitamo: koliko ih je potrebno? - kao što je nekada bio slučaj kada su u selu bili krojači koji su odijelo šili samo po narudžbi. Tada je potrošač diktirao koliko treba proizvesti; sada je proizvodnja za tržište, robe se slaže što je više moguće. Proizvodnja u potpunosti funkcionira po principu po kojem priroda stvara. Priroda se prenosi u društveni poredak. To će u početku postajati sve dominantnije. Ali ovdje ulazimo u područje materijalnog. U vanjskom životu, duhovni zakon, budući da se odnosi samo na duhovni svijet, nema primjenu i nastaje nešto vrlo neobično. Budući da smo među nama, možemo kazati takve stvari. Svijet nas, naravno, u tome danas neće razumjeti.
Dakle, danas je proizvodnja usmjerena prema tržištu bez obzira na potrošnju, ne u smislu onoga što sam objasnio u svom eseju 'Znanost duha i socijalno pitanje', umjesto toga, sve što se proizvede jednostavno se gomila u skladištima, i sve je povezano s tržištem novca, a zatim svi čekaju da vide koliko se kupuje. Ta će se tendencija nastaviti povećavati sve dok - i shvatit ćete zašto kada objasnim što slijedi - ne uništi samu sebe. Sama činjenica da ova vrsta proizvodnje ulazi u socijalni život, u socijalni kontekst ljudi na Zemlji, nastaje potpuno ista stvar kao i u organizmu kada se razvije karcinom. Potpuno ista stvar: kancerogena izraslina, karcinom, kulturni rak, kulturni karcinom! Takvu kancerogenu izraslinu vidi svatko tko duhovno razumije socijalni život; vidi kako strašne predispozicije za socijalne čireve niču posvuda. To je velika kulturna briga koja se javlja kod onih koji proziru kroz egzistenciju. To je strašna stvar koja je toliko opresivna i koja, čak i ako bi se mogao potisnuti sav entuzijazam za znanost duha, ako bi se moglo potisnuti ono što otvara usta znanosti duha, tjera čovjeka da vapi, takoreći, za lijekom svijeta za ono što se već tako snažno razvija i što će postajati sve jače. Ono što u svom području mora biti, širenje istina u jednoj sferi kao što to radi priroda, postaje kancerogeno kada uđe u kulturu na opisani način.
Ovo istinski razumjeti, a zatim i ispraviti, bit će moguće samo kada znanost duha zahvati srca i prodre u duše. I kad netko shvati ove stvari, intenzivno čezne da to strasno izrazi riječima, da privuče pozornost naših suvremenika. koliko god ih to može shvatiti, na vremena prema kojima idemo! Ove stvari mogu se razumjeti samo upoznavanjem s različitim gledištima koja postoje, ponekad za jednu oblast egzistencije, ponekad za drugu. Oni koji stoje u iskustvu između ponoćnog sata i novog rođenja, suočeni su s ovim drugim gledištima, jer upravo iz tih drugih gledišta oni sami moraju biti kreativni.
Kada čovjek izgradi svoje sklonosti ispunjavanju svoje karme u odnosu na svoja bliska iskustva, tada pred njegovu dušu dolaze manje intimna iskustva. Religijske zajednice i druge skupine kojima je čovjek pripadao, tada se doživljavaju kao da pokazuju: da bi izbjegao postati jednostran, sada u sljedećoj inkarnaciji moraš učiniti ovo ili ono. Ukratko, ovaj se život sada odvija na takav način da se, iako se još uvijek izmjenjuje između duhovne društvenosti i duhovne samoće, u biti vrti oko izgradnje arhetipa za novi zemaljski život, u početku čisto duhovno.
Mnogo prije silaska u ovaj zemaljski život, čovjek konstruira duhovno-eterski arhetip iz duhovnog svijeta, koji u sebi nosi sile koje bismo mogli nazvati duhovno-magnetskim silama, privlačeći čovjeka prema paru roditelja, za koji osjeća: oni daju nasljedne osobine kako bi se mogao pojaviti u novom zemaljskom životu. Već sam naznačio da je normalna vremenska točka za to kada imamo osjećaj: sjedinjujemo se s onim što se povuklo od nas kao plod našeg života iz našeg posljednjeg zemaljskog života. Ali ljudi ne dosegnu uvijek tu točku. Naši se životi tada odvijaju na takav način, da bismo u potpunosti iskusili vezu između fizičkog i duhovnog, kada bismo dosegli tu točku, ali ljudi obično ranije ulaze u egzistenciju. Većina ljudi su duhovno prijevremeno rođeni, a to se tek kasnije uravnotežuje iskustvima u kojima se potpuno i skladno stapamo s plodovima naših prethodnih zemaljskih života.
Ali jedna stvar je od posebne važnosti. Opisao sam to jučer: tamo gdje naša čežnja za vanjskim svijetom mora biti najveća, jer smo najdublje ušli u samoću, u ponoćnom satu duhovne egzistencije, tamo je ono što istinski navire i buja samo u duhovnim oblastima; tamo je duh koji nam prilazi i našu čežnju pretvara u neku vrstu svijetla duše. Do ovog trenutka moramo održavati vezu s našim 'Ja'. Moramo, takoreći, sačuvati sjećanje: ti si ovo 'Ja' bio na Zemlji. Ovo 'Ja' mora ostati kao sjećanje. Da čovjek to može u našem vremenskom ciklusu, ovisi o činjenici da je Krist u auru Zemlje unio moć koja inače ne bi bila donesena iz zemaljskog života, moć koja nam omogućava da sačuvamo sjećanje do ponoćnog sata. Bilo bi to kidanje, ponor, da tako kažem, koji bi našu egzistenciju učinio neskladnom između smrti i novog rođenja, ako Krist impuls ne bi tekao kroz zemaljski svijet. Mnogo prije nego što dođe ponoć, zaboravili bismo da smo u prošlom životu bili 'Ja'. Osjećali bismo se povezani s duhovnim svijetom, ali bismo zaboravili sebe. To je zato što tako snažno na Zemlji razvijamo svoje 'Ja'. Da sve više i više postižemo tu 'Ja' svijest, postalo je nužno od misterija na Golgoti. Ali sve više i više razvijajući svoju 'Ja' svijest na Zemlji, trošimo upravo onu snagu koja će nam trebati nakon smrti, kako uistinu ne bismo zaboravili sebe do ponoćnog sata egzistencije. Da bismo sačuvali ovo sjećanje, moramo umrijeti u Kristu. Dakle, Krist impuls morao je biti: on nam, do ponoćnog sata egzistencije, čuva mogućnost da ne zaboravimo svoje 'Ja'.
Zatim, u ponoćnom satu egzistencije, duh nam prilazi. Sada smo sačuvali sjećanje na naše 'Ja'. Ako ga nosimo sa sobom do ponoćnog sata egzistencije, dok nam ne pristupi Duh sveti i ne podari nam sjećanje i vezu s našim vlastitim unutarnjim svijetom kao s vanjskim svijetom, ako smo sačuvali tu vezu, tada nas Duh može voditi do naše reinkarnacije, koju ostvarujemo formiranjem našeg arhetipa u duhovnom svijetu. Ali u stvarnosti se stvari ne događaju na način da se u biti radi samo ono nužno. Jer, baš kao što njihalo ne miruje, već se zanjiše u drugom smjeru, i baš kao što je ispravno da se to tako događa, tako je i s duhovnim životom. Krist impuls ne obdaruje nas samo takvom snagom da jedva uspostavljamo vezu, već nam pod određenim okolnostima daje toliko da bi nas, ako nam se Duh ne bi približio, Krist impuls mogao nositi. Međutim, samo sa sjećanjem ne bismo mogli uspostaviti vezu, ali bi nas Krist impuls nosio. Ima veliko značenje i to što primamo takav impuls od Krista, onaj koji nadilazi ono najnužnije, jer će to čovječanstvu postati sve potrebnije kako se razvija u budućnost. Čak i sada je nužno da čovjek, u određenom smislu, nauči ne samo osnovne stvari o Kristu tijekom svog zemaljskog života, već da Krist impuls, kao snažan impuls, pusti korijenje u njegovoj duši, tako da je nosi i nakon ponoćnog sata egzistencije. Jer na taj način, Krist impuls jača impuls Duha, i mi nosimo impuls Duha snažnije kroz drugu polovicu života, između smrti i novog rođenja, nego što bismo ga inače nosili bez Krist impulsa.
Ono što ostane od Krist impulsa, jača impuls Duha. Inače bi duh postojao samo za duh, i prestao bi djelovati nakon što smo se rodili. Prožimajući se Krist impulsom, Krist impuls jača impuls Duha svetoga. I kroz to se takav impuls Duha može unijeti i u našu dušu, što je, kada uđemo u zemaljsku inkarnaciju, snaga koja se ne potroši onako kako se troše snage koje donosimo sa sobom rođenjem. Naglasio sam da sile koje sa sobom donosimo iz duhovnog svijeta, transformiramo u našu unutarnju organizaciju. Ali ono što na ovaj način primamo kao dodatak, kao povećanje, kroz Krist impuls koji pojačava duhovni impuls, nosimo u egzistenciju; to ne treba transformirati tijekom zemaljskog iskustva. Sve više ljudi bit će potrebno za razvoj Zemlje, što se više krećemo prema budućnosti, koji će nešto od ovog prožimanja Krist impulsa i duhovnog impulsa, donijeti u zemaljski život kroz svoje rođenje u novoj inkarnaciji. Duh mora snažnije djelovati, kako ne bi djelovao samo do rođenja, gdje se sve iz duhovnog života transformira u unutarnje organizirajuće sile, ostavljajući nam samo taj djelić svijesti, koji nam daje spoznaju o našem fizičkom okruženju, i o tome što razum, vezan za mozak, može shvatiti. Ako mi kao ljudska bića, kako se razvijamo prema budućnosti, ne bi postupno stekli višak duha koji nastaje na opisani način, tada bi čovječanstvo na Zemlji, tijekom zemaljskog života, sve više postajalo nesvjesno duha. Tada bi tijekom zemaljskog života vladao samo neduhovni duh, Ahriman, a ljudi bi mogli spoznati samo fizičko-osjetilni svijet koji se percipira osjetilima i ono što se može shvatiti razumom koji je vezan za mozak. Sve takve stvari, u određenom smislu, razvijaju se u ljudima upravo sada, dok se čovječanstvo suočava s opasnošću od gubitka Duha svetoga.
Ali ono ga neće izgubiti. Znanost duha će biti čuvar, osiguravajući da čovječanstvo ne izgubi duh, duh koji se približava duši u ponoćnom satu egzistencije, kako bi u njoj probudio čežnju da sebe u vidi u svojoj prošlosti u svoj njenoj vrijednosti. Znanost duha morat će sve više, sve hitnije govoriti o Krist impulsu, tako da kroz rođenje u ljude ulazi sve više i više duha u fizičku egzistenciju, i da se u ovoj fizičkoj egzistenciji pojavljuje sve više ljudi koji osjećaju: u sebi svakako imamo snage koje se moraju transformirati u organizirajuće snage, ali u mojoj duši nešto sja što se treba transformirati. Duh, koji je samo za duhovne svjetove, nešto sam od toga ponio sa sobom u ovaj fizički svijet, iako živim u svom tijelu. Duh će voditi ljude da vide ono što Theodora kaže u mojoj misterijskoj drami 'Vrata inicijacije': da će ljudi vidjeti eterski oblik Krista. Moć duha, koji tako ulazi u tijelo, dat će duhovno oko, omogućujući nam da vidimo i razumijemo duhovne svjetove. Prvo ćemo ih morati razumjeti; zatim ćemo ih početi promatrati s razumijevanjem. Jer duh tako obuzima ljude da će oni ovaj duh unijeti u svoja fizička tijela, i duh će također zasjati u njihovim zemaljskim inkarnacijama: prvo u nekolicini, zatim će u mnogima duh zasjati. I dok s jedne strane možemo reći: po duhu, po Duhu svetom, probuđeni smo u velikom ponoćnom satu egzistencije, moramo također reći, gledajući što duh postiže u zemaljskoj evoluciji za budućnost: čak i u fizičkom tijelu, ono nabolje od duše, ono što nudi uvid u duhovne svjetove, sve će više biti probuđeno Duhom svetim. Probuđen Duhom svetim u ponoćnom satu egzistencije, čovjek će se također probuditi dok živi u svom fizičkom tijelu, kada uđe u fizičku egzistenciju. Probudit će se iznutra, dok ga duh budi iz sna u kojem bi inače bio zarobljen pukom percepcijom osjetilnog svijeta i razumom vezanim za mozak. Ljudi bi uvijek spavali, s pukom osjetilnom percepcijom i razumom vezanim za mozak. Ali duh će zasjati u ovom ljudskom snu, koji bi inače činio čovječanstvo sve više zamračenim idući prema budućnosti, čak i tijekom fizičke egzistencije. Usred umirućeg duhovnog života, usred duhovnog života koji umire na fizičkoj razini pukom osjetilnom percepcijom i svijetom razuma, ljudske će duše biti probuđene čak i u fizičkoj egzistenciji Duhom svetim.
Per spiritum sanctum reviviscimus.