.Sukladno gore rečenom, duhovno vođenje u tijeku ljudske evolucije možemo potražiti u bićima koja su svoju ljudskost prošla tijekom prethodne inkarnacije planeta Zemlje - tijekom razdoblja starog Mjeseca. Ovom smjeru suprotstavlja se drugi, koji ometa prvi, a opet ga u određenom pogledu ponovno promiče, što provode bića koja nisu dovršila vlastiti razvoj tijekom razdoblja Mjeseca. To ukazuje na vodeća bića koja stoje izravno iznad čovjeka. Na ona koja vode naprijed, kao i na ona koja to promiču stvarajući otpor, i time jačajući i konsolidirajući sile koje proizlaze iz bića koja teže naprijed, dajući im težinu i karakter. U smislu kršćanske ezoterije, ove dvije klase nadljudskih bića mogu se nazvati anđelima (Angeloi). Iznad ovih bića u uzlaznom redoslijedu ranga su ona iz viših hijerarhija, arhanđeli, arhaji, i tako dalje, koja također sudjeluju u upravljanju čovječanstvom.
Unutar klasa ovih različitih vrsta entiteta postoje svi mogući stupnjevi savršenstva. Naprimjer, u kategoriji Angeloi, na početku naše sadašnje zemaljske evolucije postoje oni koji su najviši, dok su drugi manje razvijeni. Ovi prvi su otišli daleko iznad minimuma svoje lunarne evolucije. Postoje sve moguće gradacije između njih i onih koji su dosegli upravo ovaj minimum, kada je završila evolucije Mjeseca i započela evolucije Zemlje. Prema tom stupnjevanju, dotična bića interveniraju u vođenju zemaljske evolucije. Tako su u egipatskom kulturnom razdoblju, vodstvo vršila bića koja su na Mjesecu postala savršenija od onih koji su bili vođe u grčko-latinskom periodu. A ovi opet bijahu savršeniji od onih koje vode u današnje vrijeme. U egipatskom kao i u grčkom razdoblju, oni koji su kasnije intervenirali u vođenju, u međuvremenu su se razvijali i tako postali zreli za vođenje napredne kulture.
Od vremena velike atlantske katastrofe razlikuje se sedam uzastopnih kulturnih epoha: prva je staroindijska kulturna epoha, a slijedi je drevna perzijska [Pod 'drevna perzijska' ne misli se na ono što se u običnoj povijesti naziva 'perzijska', već na drevnu azijsku pretpovijesnu (iransku) kulturu koja se razvila na tlu na kojem se kasnije proširilo Perzijsko carstvo.], treća je egipatsko-kaldejska, četvrta grčko-latinska, i peta je naša, koja se postupno razvijala otprilike od vremena dvanaestog stoljeća, i u kojoj smo još uvijek u sredini. Međutim, u naše vrijeme već se pripremaju rane činjenice koje će dovesti do šestog post-atlantskog kulturnog razdoblja, jer se razdoblja preklapaju. Nakon šeste epohe uslijedit će sedma. Gledajući pomnije, po pitanju vođenja čovječanstva, pokazuje se sljedeće. Samo u trećem kulturnom razdoblju, egipatsko-kaldejskom, anđeli (ili niža dhyan bića u smislu istočnjačkog misticizma) bili su do određenog stupnja nezavisni vodiči ljudi. Nije bilo tako za drevno perzijsko razdoblje. U to vrijeme anđeli su u mnogo većoj mjeri bili pod višim vodstvom, nego tijekom egipatskog razdoblja i sve su uredili u skladu s impulsima sljedeće više hijerarhije, tako da, iako je sve bilo pod vodstvom anđela, oni sami su bili podvrgnuti upravljanju arhanđela, ili Archangeloi. A u indijskom kulturnom razdoblju, u kojem je post-atlantski život dosegao takvu visinu u duhovnom smislu kakvu nije do tada – sasvim prirodnu visinu pod vodstvom velikih ljudskih učitelja – sami arhanđeli bili su pod vodstvom arhaja u sličnom smislu, ili Prapočetaka.
Ako se prati razvoj čovječanstva od indijskog razdoblja preko drevne perzijske i egipatsko-kaldejske kulture, može se reći da su se određena bića viših hijerarhija sve više povlačila od izravnog vođenja čovječanstva. A kako je bilo u četvrtom post-atlantskom kulturnom razdoblju, grčko-latinskom? U izvjesnom smislu čovjek je postao potpuno neovisan. Vodeća nadljudska bića intervenirala su u tijek čovjekove evolucije; ali njihovo vođenje je bilo takvo, da se uzde što manje natezalo, a također su i sami duhovni vođe mogli dobiti onoliko, koliko su ljudi dobili kroz njihova djela. Otuda ta osebujna, posve 'ljudska' kultura grčko-rimskog razdoblja, u kojoj je čovjek bio prepušten sam sebi.
Sve posebnosti u umjetnosti i u državnom životu, u grčko-rimsko doba, mogu se tražiti u činjenici da je čovjek trebao, da tako kažemo, živjeti svoju jedinstvenost. Dakle, ako pogledamo unatrag u najstarija vremena kulturnog razvoja, nalazimo vodeća bića, koja su svoj razvoj do čovjeka, završila u ranijim planetarnim stanjima. Četvrta post-atlantska kulturna epoha bila je tu, da najviše od svih iskuša čovjeka. To je također bilo vrijeme kada se cjelokupno duhovno vodstvo čovječanstva moralo prilagoditi novom načinu. Ljudi sadašnjosti žive u petoj post-atlantskoj kulturnoj epohi. Vodeća bića ove epohe pripadaju istoj hijerarhiji koja je bila dominantna među starim Egipćanima i Kaldejcima. Zapravo, ista bića koja su tada vodila, ponovno počinju svoju aktivnost u naše vrijeme. Kao što je rečeno, određeni entiteti su zaostali za vrijeme egipatsko-kaldejske kulture, i manifestiraju se u osjećajima i senzacijama našeg vremena.
Napredovanje, i naprednih i nazadnih bića koja pripadaju klasi anđela (ili nižih dhyan bića) sastoji se u njihovoj sposobnosti da vode Egipćane i Kaldejce, onim osobinama koje su sami stekli u drevnim vremenima, ali koje se također i razvili kroz njihov rad vođenja. Tako progresivni Angeloi ulaze u vodstvo petog post-atlantskog kulturnog razvoja, sa sposobnostima koje su stekli tijekom trećeg, egipatsko-kaldejskog. Kroz napredak koji čine, oni za sebe stječu sasvim posebne sposobnosti. Oni su osposobljeni da dopuste da u njih teku sile koje proizlaze iz najvažnijeg bića u cijeloj evoluciji Zemlje. Da na njih djeluje Kristova sila. Ova moć nije djelovala samo na fizički svijet kroz Isusa iz Nazareta, već i na nadljudska bića u duhovnim svjetovima. Krist ne postoji samo za Zemlju, već i za ova bića. Ista bića koja su vodila drevnu egipatsko-kaldejsku kulturu, tada nisu bila pod Kristovim vodstvom, nego su se tek od tog razdoblja podredila Njegovom vodstvu. I u tome se sastoji njihov napredak, tako da sada vode naše peto post-atlantsko kulturno razdoblje pod utjecajem Krista; slijede Ga u višim svjetovima. A zaostajanje onih bića za koje se kaže da djeluju kao snage ometanja, ono je zbog toga jer se nisu uspjela staviti pod Njegovo vodstvo, tako da nastavljaju djelovati neovisno o Kristu. Stoga će se sljedeće sve jasnije pojavljivati u kulturi čovječanstva. Postojat će materijalistička struja koju će voditi egipatsko-kaldejski duhovi koji su zaostali; ona će imati materijalistički karakter. Većina onoga što se može nazvati suvremenom materijalističkom znanošću u svim zemljama, pod tim je utjecajem. Ali istodobno se nameće druga struja koja ima za cilj osigurati da u svemu što čovjek radi, u konačnici pronađe načelo Krista. Naprimjer, danas postoje ljudi koji kažu: naš se svijet u konačnici sastoji od atoma. Tko čovjeku usađuje ideju da se svijet sastoji od atoma? To su nadljudska anđeoska bića koja su zaostala tijekom egipatsko-kaldejskog razdoblja.
Što će naučiti ta bića koja su dosegla svoj cilj u staroegipatskoj-kaldejskoj kulturnoj oblasti i koja su tada upoznala Krista? Moći će potaknuti druge misli osim onih da postoje samo materijalni atomi; jer će moći podučavati da je supstanca do najmanjeg djelića svijeta prožeta Kristovim duhom. I koliko god to čudno izgledalo: u budućnosti će biti kemičara i fizičara koji neće podučavati kemiju i fiziku na način na koji se danas podučava, pod utjecajem egipatsko-kaldejskih duhova koji su zaostali, već će podučavati: materija je izgrađena u onom smislu kako je to Krist postupno uredio! – Krista ćemo pronaći sve do zakona kemije i fizike. Duhovna kemija, duhovna fizika, ono je što dolazi u budućnosti. Mnogima se to danas čini kao sanjarenje, ili još gore. Ali često je zdrav razum u vjekovima koji dolaze, ludost u vjekovima koji su prošli.
Čimbenike koji interveniraju u ljudski kulturni razvoj u tom smislu, već mogu uočiti oni koji pažljivije promatraju. Ali takva osoba također vrlo dobro zna što se, opravdano s trenutno znanstvenog ili filozofskog gledišta, može prigovoriti protiv ove tobožnje ludosti.
Iz takvih pretpostavki, također se može razumjeti što vodeća nadljudska bića imaju ispred ljudi. Post-atlantsko doba upoznaje Krista u četvrtom post-atlantskom kulturnom razdoblju, u grčko-latinskom razdoblju. Događaj Krista tijekom te epohe upada u razvoj. Ljudi su tada upoznali Krista. Nadljudska vodeća bića, s Njim su se upoznala tijekom egipatsko-kaldejskog razdoblja i probila se do Njega. Zatim, tijekom grčko-latinskog razdoblja, morala su prepustiti ljude njihovoj sudbini, da bi kasnije ponovno intervenirali u razvoj ljudi. A ako netko danas prakticira teozofiju, to ne znači ništa drugo nego priznanje činjenice da nadljudska bića koja su vodila čovječanstvo, sada nastavljaju svoje vodstvo na takav način da su i sama pod vodstvom Krista. – Tako je i drugim bićima.
U ranom perzijskom razdoblju, u vođenje čovječanstva, bili su uključeni arhanđeli. Oni su se podložili Kristu čak i ranije nego bića koja su bila rangirana ispod njih. Za Zaratustru se može reći da je svoje sljedbenike i svoj narod usmjerio prema Suncu i rekao nešto poput: na Suncu živi veliki duh, Ahura Mazdao, koji će sići na Zemlju! – Zato što su bića iz oblasti arhanđela, koja su vodila Zaratustru, ukazala na velikog vođu Sunca, koji tada još nije sišao na Zemlju, već je tek bio krenuo tim putem, da bi kasnije izravno intervenirao u evoluciju Zemlje. I bića vodiči koja su usmjeravala velike učitelje Indijaca ukazala su im na Krista u budućnosti; jer je pogrešno misliti da ovi učitelji nisu imali predosjećaj Krista. Rekli su da je On 'iznad njihove sfere', da Ga 'nisu mogla dosegnuti'.
Kao što su anđeli u našoj petoj kulturnoj epohi ti koji nose Krista dolje u naš duhovni razvoj, tako će u šestoj kulturnoj epohi, razvoj voditi ona bića koja su vodila drevnu perzijsku kulturu. A duhovi Prapočetaka, arhaji, koji su vodili čovječanstvo tijekom staroindijskog razdoblja, u sedmoj epohi, pod Kristom, će morati voditi čovječanstvo. U grčko-latinskoj epohi Krist je sišao s duhovnih visina i objavio se u tijelu Isusa iz Nazareta. Tamo je sišao u fizički svijet. Pronaći će se u sljedećem višem svijetu kada čovječanstvo bude zrelo za to. U budućnosti Ga se ne može naći u fizičkom svijetu, već samo u sljedećim višim svjetovima. Jer ljudi neće ostati isti; oni će sazreti i naći će Krista kao što Ga je Pavao pronašao u duhovnom svijetu kroz događaj prije Damaska, u tom pogledu proročki predviđajući budućnost. I kao što su isti veliki učitelji u naše vrijeme već vodili ljude u egipatsko-kaldejskoj kulturi, tako će također oni biti i ti koji će voditi ljude u dvadesetom stoljeću do vizije Krista kako Ga je Pavao vidio. Oni će pokazati ljudima kako Krist ne samo da djeluje na Zemlji, već i produhovljuje cijeli sunčev sustav. A u sedmom kulturnom dobu reinkarnirani sveti učitelji Indije, navijestiti će veliki moćni Duh kojeg su slutili čak i u drevnoj Indiji. U to vrijeme oni su taj duh doživljavali kao Brahmana i tvrdili da je izvan njihove oblasti, u koji pravi sadržaj ulazi kroz Krista. Na ovaj način čovječanstvo će korak po korak, biti vođeno u duhovni svijet.
Govoriti na ovaj način o Kristu, kako je on vođa u sukcesiji svjetova, također i za više hijerarhije, poučava znanost, koja je ušla u našu kulturu od dvanaestog ili trinaestog stoljeća pod znakom rozenkrojcera, i koja je pokazala da je od tada to neophodno. Ako se pobliže pogleda biće koje je živjelo u Palestini i koje je tada izvršilo otajstvo Golgote u ovom smislu, postaje očito sljedeće.
Do danas je bilo mnogo ideja o Kristu. Postojala je, naprimjer, ideja određenih kršćanskih gnostika iz ranih stoljeća koji su rekli: Krist, koji je živio u Palestini uopće nije bio u nikakvom fizičkom tijelu; imao je samo prividno tijelo, etersko tijelo koje je postalo fizički vidljivo; tako da ni Njegova smrt na križu ne bi bila prava smrt, nego samo prividna, jer je bilo prisutno samo etersko tijelo. Zatim nalazimo razne svađe među sljedbenicima kršćanstva, kao što je poznata svađa između arijevaca i atanazijevaca i tako dalje, a među njima i najrazličitija tumačenja o tome što je zapravo Krist. Sve do našeg vremena ljudi imaju najrazličitije ideje o Kristu.
Znanost duha mora u Kristu prepoznati ne samo zemaljsko, već kozmičko biće. U izvjesnom smislu, čovjek je, uzet u cjelini, kozmičko biće. Živi dvostrukim životom. Život u fizičkom tijelu od rođenja do smrti, i život u duhovnim svjetovima između smrti i novog rođenja. Ako je ljudsko biće sada utjelovljeno u fizičkom tijelu, tada ono živi - jer je fizičko tijelo ovisno o uvjetima postojanja i silama Zemlje - u zavisnosti od Zemlje. Ali čovjek ne samo da apsorbira tvari i sile Zemlje, on je integriran u cjelokupni fizički zemaljski organizam, pripada mu. Ako je prošao kroz vrata smrti, onda ne pripada silama Zemlje; ali bilo bi netočno misliti da on tada ne pripada nikakvim silama, jer je tada povezan sa silama sunčevog sustava i ostalih zvjezdanih sustava. Između smrti i novog rođenja živi u kozmičkom, kao što od rođenja do smrti živi u zemaljskom carstvu. Od smrti do ponovnog rođenja on pripada kozmosu, kao što na Zemlji pripada elementima zraku, zemlji, vodi i tako dalje. Živeći život između smrti i novog rođenja, on dolazi u oblast kozmičkih utjecaja. Od planeta ne dolaze samo fizičke sile o kojima uči fizička astronomija, gravitacija i druge fizičke sile, nego i duhovne sile. I čovjek je u vezi s tim duhovnim silama kozmosa; svaka osoba na poseban način, ovisno o njenoj individualnosti. Ako je rođen u Europi, živi u drugačijoj povezanosti s toplinskim uvjetima i tako dalje, nego da je rođen u Australiji, naprimjer. Isto tako je povezan u životu između smrti i novog rođenja: jedan više s duhovnim silama Marsa, drugi s Jupitera, nešto više s onima od cijelog planetarnog sustava općenito, i tako dalje. I te su sile također one koje vraćaju čovjeka na Zemlju. Dakle, on u vrijeme prije rođenja živi u vezi sa cjelinom zvjezdanog prostora.
Sile koje vode osobu ovom ili onom roditeljskom paru, ovom ili onom području, također su određene ovim posebnim odnosima između osobe i kozmičkog sustava. Nagon, impuls, da se inkarnira ovdje ili ondje, u ovoj ili onoj obitelji, među ovim ili onim ljudima, u ovom ili onom trenutku u vremenu, ovisi o tome kako je ljudsko biće integrirano u kozmos prije rođenja.
Nekada je na njemačkom govornom području postojao izraz koji je bio izvanredno značajan, za početak čovjekova života rođenjem. Kad se čovjek rodio, govorilo se ovdje ili tamo 'postao mlad' [jung geworden]. U tome leži nesvjesna indikacija da je u vremenu između smrti i novog rođenja, čovjek najprije podređen silama koje su ga u prošloj inkarnaciji učinile starim, i da na njihovo mjesto, prije rođenja, dolaze one koje ga čine opet 'mladim'. Tako u Faustu, Goethe još uvijek koristi izraz 'postao mlad u zemlji magle', gdje je 'zemlja magle' [Nebelland], stari naziv za srednjovjekovnu Njemačku.
Istina na kojoj se temelji poznavanje horoskopa, je da oni koji znaju te stvari, mogu pročitati sile pomoću kojih čovjek pronalazi svoj put u fizičku egzistenciju. Čovjeku je dodijeljen određeni horoskop, jer izražava sile koje su ga dovele u egzistenciju. Ako je, primjerice, Mars u horoskopu iznad Ovna, to znači da Mars ne propušta određene snage Ovna, da ih slabi. Čovjek je tako stavljen u fizičku egzistenciju, a horoskop je ono čime se vodi prije nego uđe u ovozemaljsku egzistenciju. Ovu stvar, koja se u naše vrijeme čini toliko slučajna, ne može se ni dotaći, a da se ne istakne da je gotovo sve što se radi u tom smjeru čisti amaterizam - pravo praznovjerje - i da je za vanjski svijet, prava znanost o tim stvarima, velikim dijelom potpuno izgubljena. Stoga temeljne stvari koje su ovdje izrečene, ne treba suditi prema onome što trenutno upitno postoji kao astrologija.
Ono što čovjeka tjera u ponovno utjelovljenje, učinkovitost je sila zvjezdanog svijeta. Kada vidovita svijest promatra ljudsko biće, ona po njegovoj organizaciji može uočiti kako je ono zapravo rezultat međudjelovanja kozmičkih sila. To sada treba ilustrirati u hipotetskom obliku, ali onom koji u potpunosti odgovara vidovitim percepcijama.
Kad biste izvadili nečiji fizički mozak i vidovito ispitali kako je izgrađen, tako da biste mogli vidjeti određene dijelove kako strše i stoje van, otkrili biste da je mozak svake osobe drugačiji. Ne postoje dvije osobe s istim mozgom. Sada zamislite da biste mogli fotografirati ovaj mozak sa cijelom njegovom strukturom, tako da imate neku vrstu hemisfere i da su svi detalji vidljivi, to bi za svaku osobu dalo drugačiju sliku. I ako ste fotografirali nečiji mozak u trenutku kada je rođen, a zatim također fotografirali nebo iznad mjesta rođenja te osobe, ta bi slika pokazala potpuno isto što i ljudski mozak. Kao što su u njemu određeni dijelovi raspoređeni, tako su i zvijezde na slici neba. Čovjek ima sliku nebesa u sebi, i svatko ima drugačiju sliku, ovisno o tome je li rođen ovdje ili ondje, u ovo ili ono vrijeme. To pokazuje da je čovjek rođen iz cijelog kozmosa.
Ako ovo imate na umu, možete također doći do ideje kako se makrokozmičko očituje u svakom pojedinačnom ljudskom biću, i polazeći od toga, dobiti ideju o tome kako se ono očituje u Kristu. Ako netko zamisli Krista, nakon Ivanova krštenja, kao da makrokozmos živi u njemu kao i u drugom ljudskom biću, dobio bi krivu ideju.
Razmotrimo prvo Isusa iz Nazareta. Ti uvjeti života bili su posebni. Početkom naše ere rođena su dva dječaka Isusa. Jedan je bio iz Natanove loze iz kuće Davidove, drugi iz Solomonove loze iz iste kuće. Ova dva dječaka nisu rođena u potpuno isto vrijeme, ali približno tako. U 'solomonskom' dječaku Isusu opisanom u Evanđelju po Mateju, utjelovljena je ista individualnost koja je ranije živjela na Zemlji kao Zaratustra, tako da u ovom Isus djetetu iz Evanđelja po Mateju pred sobom imamo reinkarniranog Zaratustru ili Zoroastera. Dakle, kako ga Matej opisuje, individualnost Zaratustre raste u ovom Isus dječaku do dvanaeste godine. U toj godini Zaratustra napušta tijelo ovog dječaka i prelazi u tijelo drugog Isus dječaka koji je opisan u Evanđelju po Luki. Tako ovo dijete odjednom postaje sasvim drugačije. Roditelji su zaprepašteni kad ga ponovno pronađu u hramu u Jeruzalemu, nakon što je duh Zaratustre ušao u njega. Na to ukazuje činjenica da je dječak, nakon što je izgubljen i pronađen u jeruzalemskom hramu, govorio tako da ga roditelji nisu prepoznali, jer su to dijete - dječaka Natan Isusa - poznavali samo onakvog kakav je bio prije. Ali kad je počeo govoriti pismoznancima u hramu, mogao je tako govoriti, jer je u njega ušao duh Zaratustre - sve do tridesete godine ovaj duh Zaratustre je živio u mladom Isusu, koji je potjecao iz Natan loze kuće Davidove. U ovom drugom tijelu sazrio je do još višeg savršenstva. Također treba primijetiti da je neobična stvar u vezi s ovim drugim tijelom, u kojem je sada živio duh Zaratustre, bila ta što je Buda pustio da njegovi impulsi iz duhovnog svijeta zrače u njegovo astralno tijelo.
Točna je orijentalna tradicija koja kaže da je Buda rođen kao 'Bodisatva' i da se uzdigao do dostojanstva Bude te tijekom svog vremena na Zemlji, u svojoj dvadeset devetoj godini.
Asita, veliki indijski mudrac, došao je uplakan u kraljevsku palaču Budinog oca dok je Gotama Buda bio malo dijete. To je zato jer je, kao vidovnjak, vidio da će dijete ovog kralja postati Buda, i zato jer se osjećao kao starac koji nikada neće doživjeti da vidi kako Suddhodana-in sin postaje Buda. Ovaj je mudrac ponovno rođen u vrijeme Isusa iz Nazareta. To je isti onaj koji nam je u Evanđelju po Luki predstavljen kao onaj svećenik u hramu koji vidi Budu otkrivenog u dječaku Natan Isusu. I pošto je to vidio, rekao je: 'Gospodine, pusti slugu svoga da ide u miru, jer sam vidio svog gospodara!' Ono što nije mogao vidjeti u Indiji u to vrijeme, vidio je kroz astralno tijelo ovog dječaka Isusa, kao onog kojeg susrećemo u Lukinom evanđelju: Bodisatvu koji je postao Buda.
Sve je to bilo potrebno kako bi moglo nastati tijelo koje je potom na Jordanu primilo 'Ivanovo krštenje'. U to je vrijeme individualnost Zaratustre napustila tri ovoja - fizičko tijelo, astralno tijelo, etersko tijelo - tog Isusa koji je odrastao na tako kompliciran način da je u njemu mogao biti duh Zaratustre. Ponovno rođeni Zaratustra, morao je proći kroz dvije prilike za razvoj, koje su bile dane u dva Isus dječaka. Tijelo Isusa iz Nazareta stajalo je nasuprot Krstitelju, i u njemu je sada djelovala Kristova kozmička individualnost. Kod drugih ljudskih bića, kozmičko-duhovni zakoni djeluju samo na takav način da ga dovedu u život na Zemlji. Poslije se, suprotstavljaju ovim zakonima drugi, koji proizlaze iz uvjeta zemaljske evolucije. Nakon krštenja od Ivana, u Kristu Isusu ostale su djelovati samo kozmičko-duhovne sile, bez utjecaja zakona zemaljske evolucije.
Dok je Isus iz Nazareta hodao Zemljom kao Krist Isus, u posljednje tri godine života, od tridesete do trideset treće godine u Palestini, u Njemu je neprestano djelovalo čitavo kozmičko bića Krista. Krist je uvijek bio pod utjecajem cijelog kozmosa, nikada nije napravio korak a da u njemu nisu djelovale kozmičke sile. Ono što se ovdje dogodilo s Isusom od Nazareta, bila je kontinuirano ostvarenje horoskopa; jer u svakom trenutku dogodilo se ono što se inače događa samo pri rođenju čovjeka. To je moglo biti tako, samo zato što je cijelo tijelo Natan Isusa ostalo otvoreno za utjecaj u odnosu na sveukupnost sila kozmičko-duhovnih hijerarhija koje vode našu Zemlju. Ako je na taj način cijeli duh kozmosa djelovao u Kristu Isusu, tko je onda otišao, naprimjer, u Kafarnaum, ili bilo gdje drugdje? Ono što je tamo kao biće hodalo Zemljom, sigurno je izgledalo kao svaka druga osoba. Ali sile aktivne u Njemu, bile su kozmičke sile koje su došle od Sunca i zvijezda; usmjeravale su tijelo. I prema sveukupnoj prirodi svijeta, s kojim je Zemlja povezana, događalo se sve što je Krist Isus učinio. Stoga se u evanđeljima tako često spominje blaga naznaka astroloških konstelacija za djela Krista Isusa. U Evanđelju po Ivanu, čitamo kako je Krist pronašao svoje prve učenike. Tamo se navodi: 'Bilo je oko desete ure'; jer se u toj činjenici izrazio duh cijelog kozmosa u skladu s uvjetima vremena. Takve naznake su manje jasne u drugim odlomcima Evanđelja; ali tko zna čitati evanđelja, naći će ih posvuda.
Čuda iscjeljenja bolesnika, naprimjer, treba prosuđivati s ove točke gledišta. Razmotrimo samo jedan odlomak, onaj gdje se kaže: 'Kada je Sunce zašlo, donosili su mu bolesne i on ih je liječio.' Što to znači? Zatim evanđelist skreće pozornost na činjenicu da je to iscjeljenje bilo povezano s cjelokupnom konstelacijom zvijezda, da je u odgovarajuće vrijeme postojala takva konstelacija, koja se mogla dogoditi samo kada je Sunce zašlo. Ono na što se misli, je da se tijekom tog vremena, odgovarajućim iscjeliteljskim moćima moglo izložiti nakon zalaska Sunca. Krist Isus je predstavljen kao posrednik koji spaja bolesnika sa silama kozmosa koje bi u tom trenutku mogle djelovati iscjeljujući. Te su sile bile iste one koje su djelovale kao Krist u Isusu. Ozdravljenje se događalo Kristovom prisutnošću, jer je bolesnik zbog toga bio izložen iscjeliteljskim moćima kozmosa, koje su mogle djelovati onako kako su djelovale samo u odgovarajućim prostornim i vremenskim uvjetima. Sile kozmosa djelovale su na bolesnika preko svog predstavnika, Krista.
Ali na taj način su mogle djelovati samo za vrijeme Krista na Zemlji. Tek je tada postojala takva veza između kozmičkih konstelacija i sila u ljudskom organizmu, da su se određene bolesti mogle izliječiti kada su kozmičke konstelacije djelovale na ljude kroz Krista Isusa. Ponavljanje ovih odnosa u kozmičkoj i zemaljskoj evoluciji jednako je malo moguće, kao i drugo utjelovljenje Krista u ljudskom tijelu. Gledajući na taj način, boravljenje Krista Isusa pojavljuje se kao zemaljski izraz specifičnog odnosa između kozmosa i moći čovjeka. Zadržavanje bolesnika uz Krista, znači da je taj bolesnik Kristovom blizinom bio u takvom odnosu prema makrokozmosu da je to na njega moglo djelovati iscjeljujući.
*
Ovime su naznačena gledišta koja pokazuju kako je vođenje čovječanstva došlo pod utjecaj Krista. Ali sile koje su zaostale u egipatsko-kaldejskom razdoblju, nastavljaju raditi uz one u koje je prodro Krist. To se također pokazuje u načinu na koji se sada često zauzima stav prema evanđeljima. Pojavljuju se pisana djela koja se neobično trude pokazati da se evanđelja mogu razumjeti njihovim astrološkim tumačenjem. Na ovo astrološko tumačenje pozivaju se i najveći protivnici evanđelja, pa bi, primjerice, put arhanđela Gabriela od Elizabete do Marije, trebao značiti ništa drugo nego prelazak Sunca iz zviježđa Djevice u neko drugo. To je nešto što je na neki način ispravno; samo ove misli našeg vremena na ovaj način usađuju bića koja su zaostala tijekom egipatsko-kaldejskog razdoblja. Pod takvim utjecajem, ljude se želi uvjeriti da evanđelja predstavljaju samo alegorije za određene kozmičke uvjete. Istina je da se cijeli kozmos izražava u Kristu, da se Kristov život može izraziti navođenjem pojedinačnih događaja kozmičkih odnosa koji neprestano kroz Krista djeluju u zemaljskoj egzistenciji. Stoga ispravno razumijevanje ove stvari mora voditi do potpunog prepoznavanja zemaljskog života Krista, dok okarakterizirana pogreška vjeruje, da ako se postane svjestan da je Kristov život opisan u evanđeljima izražen kroz kozmičke konstelacije, da to dokazuje da je to tretirano alegorijski i da nije bilo zemaljskog stvarnog Krista.
Ako je potrebna usporedba, moglo bi se reći: zamislite svako ljudsko biće u slici reflektirajuće kugle. Ako zamislite postavljeno sferno zrcalo, ono daje slike cijele okoline. Pretpostavimo da smo olovkom iscrtali obrise cijele okoline. Tada bi mogli uzeti ogledalo i nositi sliku bilo gdje. To bi mogao biti simbol za činjenicu da kad se rodi, čovjek nosi sliku kozmosa, i zatim učinak te slike nosi sa sobom cijeli život. No, ogledalo bi se moglo i ostaviti onakvo kakvo jest, tako da gdje god ga ponesete ono odražava cijelu okolinu. To bi bio simbol Krista od Ivanova krštenja do otajstva Golgote. Ono što se kod svake druge osobe pri rođenju ulijeva u zemaljsku egzistenciju, ulijevalo se u Krista u svakom trenutku. A kada je misterij na Golgoti bio dovršen, ono što je zračilo iz kozmosa prešlo je u duhovnu supstancu Zemlje, i od tog vremena bilo je povezano s duhom Zemlje.
Kada je Pavao postao vidovit pred Damaskom, mogao je prepoznati da je ono što je prije bilo u kozmosu, prešlo u duh Zemlje. Svatko tko može unijeti svoju dušu da ponovno proživi događaj pred Damaskom, moći će se u to uvjeriti. U dvadesetom stoljeću pojavit će se prvi ljudi koji će događaj Pavlova Krista doživjeti duhovno.
Dok su do sada ovaj događaj mogli doživjeti samo oni ljudi koji su stekli vidovite moći putem ezoterijskog treninga, u budućnosti će kroz prirodni razvoj čovječanstva, biti moguće za napredne duše da Krista vide u duhovnoj sferi Zemlje. To će - kao naknadno proživljavanje događaja u Damasku - za neke ljude biti moguće od određene točke u dvadesetom stoljeću; zatim će se njihov broj povećavati sve dok to ne postane prirodna sposobnost ljudske duše u dalekoj budućnosti.
*
Ulaskom Krista u evoluciju Zemlje, ovoj evoluciji je dan potpuno novi zamah. Vanjske povijesne činjenice također pokazuju izraz toga. U ranim danima post-atlantske evolucije, ljudi su jako dobro znali da iznad nas ne postoji samo fizički Mars; već je ono što vidimo kao Mars ili Jupiter, izraz duhovnih bića. U razdoblju koje je slijedilo to je gledište potpuno zaboravljeno. Po mišljenju ljudi, nebeska su tijela samo tijela koja se procjenjuju prema fizičkim uvjetima. I u Srednjem vijeku, ljudi su od zvijezda vidjeli samo ono što oči mogu vidjeti: sferu Venere, sferu Sunca, Marsa i tako dalje, do sfere zvijezda stajaćica; a onda je došla osma sfera, poput plavog, čvrstog zida iza. Zatim je došao Kopernik i razbio gledište da samo ono što osjetila vide može biti mjerodavno. – Današnji znanstvenici sigurno mogu reći: pojave se takve zbunjene glave koje tvrde da je svijet maya, da je iluzija, i da treba gledati u duhovni svijet da bi se spoznala istina, a prava znanost je ona koja se drži i bilježi ono što kažu osjetila. – Ali kada su astronomi vjerovali samo svojim osjetilima? Nekada, postojala je znanost astronomije, protiv koje se danas vodi borba!
Kada je Kopernik počeo razmišljati o tome što postoji u kozmosu izvan osjetila, tada je započela moderna astronomija kao znanost. I tako je doista u svim područjima znanja. Sve u svemu, gdje god se pojavila znanost u modernom smislu, ustala je protiv privida osjetila. Kao što je Kopernik izjavio: ono što vidiš je maya, osloni se na ono što ne vidiš!, tada je ono što je prepoznato kao takvo postalo znanost. Tako bi se predstavnicima današnje znanosti moglo reći: vaša znanost je postala 'znanost', tek kad se više nije htjela oslanjati na osjetila.
Giordano Bruno se pojavio kao filozofski tumač Kopernikova učenja. Pogledao je u kozmos i proglasio: ono što se zvalo granica prostora, ono što je predstavljeno kao osma sfera, koja sve prostorno ograničava, nije granica. To je maya, privid; jer je u kozmičkom prostoru izliven bezbrojni broj svjetova. Ono za što se ranije vjerovalo da je granica prostora, sada je postala granica čovjekova osjetilnog svijeta. Usmjeri svoj pogled dalje od osjetila: ako više ne vidiš svijet samo onako kako ga pokazuju osjetila, tada ćeš prepoznati i beskonačnost.
Iz ovoga je vidljivo da je tijek evolucije takav da je čovjek krenuo od izvornog duhovnog pogleda na kozmos i da ga je tijekom vremena izgubio. Njegovo mjesto zauzelo je čisto osjetilno poimanje svijeta. Tada je u razvoj ušao Krist impuls. Time se čovječanstvo dovodi do ponovnog utiskivanja duhovnog u materijalističko gledanje. U trenutku kada je Giordano Bruno razbio okove osjetila, Krist evolucija je toliko uznapredovala, da je snaga duše koju je zapalio Krist impuls, u njemu mogla biti aktivna. To ukazuje na puni značaj toga što se Krist smjestio u cjelokupnu ljudsku evoluciju. Na čijem početku, čovječanstvo danas stoji.
Što je cilj znanosti duha?
Ona dovršava rad Giordana Bruna i drugih, za vanjsku fizičku znanost, govoreći: maya, iluzija, to je ono što vanjska znanost može razaznati. Kao što su ljudi prije gledali sve do 'osme sfere' i vjerovali da je prostor ograničen, tako je i današnje razmišljanje takvo da ljudi vjeruju da su zatvoreni između rođenja i smrti. Ali znanost duha širi pogled dalje od rođenja i smrti.
U ljudskoj evoluciji postoji kontinuirani niz koji se može prepoznati kroz takve ideje. I u pravom smislu riječi, ono što su Kopernik i Giordano Bruno učinili za prostor kao prevladavanje osjetilima percipiranog, proizašlo je iz te duhovne struje, koju sada slijedi i moderna znanost duha ili teozofija. Ono što bi se moglo nazvati novijim ezoterizmom, imalo je misteriozan učinak na Kopernika, Bruna, Keplera i druge. Stoga oni koji danas stoje na tlu Giordana Bruna i Kopernika, i ne žele prihvatiti teozofiju, želeći se držati osjetila, nisu vjerni vlastitoj tradiciji. Ali znanost duha pokazuje: baš kao što je Giordano Bruno probio plavi nebeski svod, ova znanost za čovjeka probija granice rođenja i smrti, pokazujući kako makrokozmički čovjek, živi u fizičkoj egzistenciji, i kroz smrt ponovno ulazi u makrokozmičku egzistenciju. I ono što je ograničeno u svakom pojedinom čovjeku, to u velikim neograničenim razmjerima vidimo u predstavniku kozmičkog duha, u Kristu Isusu. I impuls koji je Krist dao, mogao je dati samo jednom. Samo jednom se cijeli kozmos mogao odraziti na ovaj način; jer konstelacija kakva je tada postojala više se neće vratiti. Da bi mogla dati impuls na Zemlji, ova konstelacija je morala djelovati kroz ljudsko tijelo. Koliko god bilo istina da se ta ista konstelacija neće pojaviti drugi put, toliko je istina i da se Krist došao utjeloviti samo jednom. Samo kad se ne bi znalo da je Krist predstavnik cijeloga kozmosa i samo kad se ne bi mogao probiti put do te ideje Krista, čiji su elementi dani kroz znanost duha – tek tada bi se moglo držati da bi se Krist na Zemlji mogao pojaviti više puta.
Ovo pokazuje kako iz suvremene znanosti duha, ili teozofije, proizlazi ideja o Kristu, koja čovjeku na obnovljen način, prikazuje njegov odnos s makrokozmosom. Uistinu, da bismo istinski upoznali Krista, potrebne su one snage nadahnuća, koje se sada pojavljuju kroz drevna egipatska i kaldejska nadljudska bića, i sama predvođena Kristom. Takvo novo nadahnuće je potrebno, nadahnuće koje su veliki ezoterici Srednjeg vijeka pripremali od trinaestog stoljeća naovamo, i koje sada mora sve više prodirati u javnost. Ako se, u smislu ove znanosti, čovjek u svojoj duši na pravi način pripremi za spoznaju duhovnog svijeta, tada može vidovito čuti, vidovito vidjeti, ono što otkrivaju drevne kaldejske i egipatske moći, koje su sada postale vodiči pod vodstvom Krista. Ono što će čovječanstvo jednog dana dobiti, moglo se pripremiti samo u prvim kršćanskim stoljećima do našeg vremena. Stoga možemo reći: u budućnosti će u srcima ljudi živjeti ideja o Kristu, takve veličine koja se ne može usporediti ni s čim što je čovječanstvo do sada vjerovalo da prepoznaje. Ono što je nastalo kao prvi poticaj kroz Krista i zaživjelo kao predodžba o Njemu sve do danas – čak i među najboljim predstavnicima Krist načela – samo je priprema za stvarnu spoznaju Krista. Bilo bi vrlo čudno, ali moglo bi se dogoditi, da se onima koji na Zapadu tako izražavaju Krist ideju, predbaci da ne stoje na tlu kršćanske tradicije Zapada. Jer ova kršćanska tradicija Zapada nipošto nije dovoljna za razumijevanje Krista u neposrednoj budućnosti.
Polazeći od pretpostavki zapadnog ezoterizma, može se vidjeti kako u duhovno usmjeravanje čovječanstva teče ono što se može u pravom smislu nazvati, vodstvo koje dolazi od Krist impulsa. Ono što se pojavljuje kao novija ezoterija polako će teći u ljudska srca; a duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva će se sve više vidjeti u takvom svijetlu. Zamislite kako je Kristov princip prvi put ušao u srca ljudi kada je Krist hodao Palestinom u tijelu Isusa iz Nazareta. Tamo su ljudi, koji su se postupno predavali fizičkom svijetu, mogli primiti impuls koji je odgovarao njihovoj percepciji. Kasnije je taj isti impuls djelovao kroz nadahnuće novije ezoterije na takav način, da su duhovi poput Nikole Kuzanskog, Kopernika, Galileja mogli biti nadahnuti, tako da je Kopernik, naprimjer, mogao ustvrditi: osjetilne pojave ne mogu dati istinu u solarnim sustavima; ako netko želi pronaći istinu, mora potražiti iza osjetilne pojave. – U to vrijeme ljudi još nisu bili zreli, čak ni duhovi poput Giordana Bruna, da se svjesno integriraju u noviju ezoternu struju; duh te struje morao je u njima biti aktivan nesvjesno. Giordano Bruno je veličanstveno i snažno objavio: 'Kada čovjek nastane rođenjem, to je makrokozmičko koje se koncentrira kao monada, a kada čovjek prolazi kroz smrt, monada se ponovno širi; ono što je bilo koncentrirano u tijelu širi se u kozmosu, da bi se opet skupilo i ponovno proširilo u drugim stanjima egzistencije'. U to je vrijeme Bruno izrazio snažne koncepte koji su posve u skladu s modernom ezoterijom, iako mucavim jezikom.
Duhovni utjecaji koji vode čovječanstvo, ne moraju djelovati zato jer ih je čovjek svjestan. Naprimjer, stavili su Galilea u katedralu u Pisi. Tisuće su ondje vidjele staru crkvenu lampu, ali je nisu vidjeli kao Galileo. Vidio je kako se crkvena svjetiljka njiše, i usporedio je vrijeme njihanja s otkucajima vlastitog pulsa. Tako je otkrio da se crkvena svjetiljka njiše u pravilnom ritmu, sličnom ritmu pulsa. Iz toga je zatim pronašao 'zakone njihala' u smislu moderne fizike. Svatko tko je upoznat s današnjom fizikom, zna da to ne bi bilo moguće bez principa Galileja. – Na taj je način djelovalo ono koje se sada pojavljuje kao znanost duha; Galileo je postavljen u katedrali u Pisi ispred crkvene svjetiljke koja se njiše, i moderna fizika je dobila svoje principe. Tako na tajanstven način vodeće duhovne sile čovječanstva djeluju na misteriozan način.
Sada se približavamo vremenu kada bi i ljudi trebali postati svjesni ovih vodećih sila. Čovjek će sve više razumjeti ono što se mora dogoditi u budućnosti, ako ispravno razumije ono što kao moderna ezoterija ima učinak nadahnuća, i što pokazuje da su ista duhovna bića na koja su ukazivali stari Egipćani kada su ih Grci pitali o njihovim učiteljima, da će ta ista bića, koja su tada vladali kao bogovi, sada ponovno vladati, ali sada podložni Kristovom vodstvu. Sve će više ljudi osjećati kako mogu uskrsnuti ono što je bilo pretkršćansko, u višem sjaju i stilu, na višoj razini. – Svijest koja je danas nužna, a koja mora biti ojačana svijest, trebala bi biti visoka dužnost i odgovornost prema spoznaji duhovnog svijeta, koja može ući u našu dušu samo ako se zadatak znanosti duha shvati u naznačenom smislu.