.Ako je duša predana pojavama vanjskog svijeta preko osjetila i svojih predodžbi, tada u stvarnom samopromatranju ne može reći da opaža te pojave ili da doživljava stvari vanjskog svijeta. Jer u vrijeme svoje posvećenosti vanjskom svijetu, ona zapravo ne zna ništa o sebi. Sunčeva svjetlost koja se širi od objekata u raznim bojama u kozmosu, zapravo se doživljava u duši. Ako je duša zbog nečega sretna, tada je u trenutku radosti i sama radost, u mjeri u kojoj ona zna o tome. Radost se doživljava u njoj. Duša je jedno sa svojim iskustvom svijeta; ne doživljava sebe kao nešto što se raduje, što se divi, oduševljava, boji. Ona je radost, divljenje, oduševljenje, strah. Ako bi duša sebi to htjela priznati, tek tada bi se vremena kada se povlači od doživljaja vanjskog svijeta i gleda samu sebe, pokazala u pravom svijetlu. Pojavila bi se kao život vrlo posebne vrste, koji je na prvi pogled sasvim neusporediv s običnim duševnim životom. S ovom posebnom vrstom života, zagonetke duševne egzistencije počinju u svijesti izlaziti na površinu. A te su zagonetke u osnovi izvor svih drugih zagonetki svijeta. – Vanjski i unutarnji svijet suočavaju se s duhom čovjeka, kada duša na kratko ili duže vrijeme prestane biti jedno s vanjskim svijetom i povuče se u samoću vlastitog postojanja.
Ovo povlačenje nije jednostavan proces, koji se dogodi jednom i onda se može ponoviti na gotovo isti način. Umjesto toga, to je početak putovanja u dosad nepoznate svjetove. Jednom kada je netko započeo putovanje, svaki korak koji netko napravi postaje prilika za druge. A to je i priprema za one daljnje. On u prvom redu čini dušu sposobnom za ono sljedeće. I svakim korakom saznaje sve više o odgovoru na pitanje: što je čovjek u pravom smislu te riječi? Otvaraju se svjetovi koji su skriveni običnom pogledu na život. Pa ipak, samo u njima leži ono što također može otkriti istinu o ovom pogledu na život. – Čak i ako niti jedan odgovor nije sveobuhvatan, konačan, odgovori dobiveni kroz unutarnje duševno putovanje, oni su koji nadilaze sve što vanjska osjetila i razumijevanje koje je s njima povezano mogu dati. A čovjeku je to potrebno. On otkriva da je tomu tako, kada istinski razmisli o sebi.
Prije svega, za ovo lutanje neophodna su trijezna, suha razmatranja. Ona pružaju sigurno polazište za daljnje prodiranje u nadosjetilne oblasti, kojima se u konačnici duša bavi. Neke bi duše željele sačuvati ovo polazište i odmah prodrijeti u nadosjetilno. Zdrava duša, čak i ako je prije izbjegavala takva razmatranja kroz odbojnost prema njima, kasnije će se njima prepustiti. Jer bez obzira na to koliko je netko naučio o nadosjetilnom s drugih polazišta, čvrsto tlo se može steći samo kroz razmatranja takve vrsta kakva ovdje slijede.
Mogu postojati trenutci u životu duše, kada sama sebi kaže: moraš biti u stanju izbjeći sve što ti vanjski svijet može dati, ako ne želiš biti prisiljena priznati ono s čim se ne može živjeti, naime, da si samo besmislica koja sebe doživljava. – Ono što percipiraš vani, to je tamo i bez tebe; bez tebe je bilo i bez tebe će biti. Zašto boje osjećaš u sebi, kada bi tvoj osjećaj za njih mogao biti besmislen? Zašto tvari i sile vanjskog svijeta tvore tvoje tijelo? Da animiraju tvoj vanjski izgled. Vanjski svijet je oblikovan prema tebi. Postaješ svjestan da ti je potrebno ovo tijelo. Jer bez tvojih osjetila, koja samo ono može oblikovati, ne bi ništa mogao doživjeti u sebi. Bez svog tijela bi bio prazan. Ono ti daje unutarnju puninu i sadržaj. – I tada mogu nastupiti sva ona razmatranja, bez kojih čovjekova egzistencija ne može opstati, ako ne želi doći u nepodnošljivu kontradikciju, u određena vremena koja dođu svakom čovjeku. Ovo tijelo živi na takav način da je sada izraz iskustva duše. Njegovi procesi su takvi da duša živi kroz njega i doživljava sebe u njemu. To jednoga dana neće biti tako. Ono što živi u tijelu jednog će dana biti podvrgnuto sasvim drugačijim zakonima nego sada, jer se sada to događa za mene, za moje duševno iskustvo. Bit će podvrgnuto zakonima po kojima se tvari i sile ponašaju u prirodi, zakonima koji više nemaju nikakve veze sa mnom i mojim životom. Tijelo, kojem dugujem svoje duševno iskustvo, uključit će se u opći tok svijeta i ponašati se u njemu tako da više neće imati ništa zajedničko sa svime što doživljavam u sebi.
Takvo razmatranje pred unutarnje iskustvo može dovesti do jezovitih misli o smrti, a da se s tim dojmom ne pomiješaju samo osobni osjećaji koji su obično povezni s tim mišlju. Takvi osjećaji znače da smireno, opušteno raspoloženje koje je potrebno za kognitivnu kontemplaciju nije lako uspostaviti. – Sasvim je razumljivo da čovjek želi steći znanje o smrti i o životu duše neovisno o raspadu tijela. Više nego bilo što drugo na svijetu, način na koji ima odnos prema ovim pitanjima, sklon je pomutiti objektivan pogled i kao valjane prihvatiti odgovore koji su potaknuti osobnom željom. Ali ne možete dobiti istinsko znanje ni o čemu u duhovnoj oblasti ako ne prihvatite 'Ne' jednako rado kao i 'Da', poput potpuno neupletene osobe. I treba samo savjesno zaviriti u sebe kako bi bili potpuno načisto da nećete s istom staloženošću prihvatiti spoznaju, da smrću tijela prestaje i život duše, kao i ono drugo, koje govori o nastavku postojanja duše nakon smrti. Svakako ima ljudi koji iskreno vjeruju u uništenje duše s raspadom tjelesnog života i koji prema takvim mislima uređuju svoj život. Ali čak i za njih je istina da njihovi osjećaji nipošto nisu nepristrani pred ovom mišlju. No, oni ne dopuštaju da ih strahota uništenja zavede, da na razloge njihove spoznaje, koji jasno govore umjesto njih, utječe želja za opstankom. U tom smislu, ideje takvih ljudi često su više činjenične od ideja drugih koji se, a da to ne znaju, zavaravaju ili dopuštaju da budu prevareni da imaju razloge za nastavak života, jer želja za takvim nastavkom življenja tinja u tajnim dubinama njihove duše. Ali pristranost onih koji niječu besmrtnost nije ništa manje velika. Ona je jednostavno drugačija. Među njima ima i onih koji imaju određenu predodžbu o tome što znači život i egzistencija. Ova predodžba navodi ih na razmišljanje o mogućim uvjetima pod kojima je ovaj život samo moguć. Način na koji gledaju na egzistenciju, navodi ih da shvate da uvjeti života duše više ne mogu postojati ako tijelo otpadne. Takvi ljudi ne primjećuju da su samo formirali određenu predodžbu o tome kakav život može biti, i da jednostavno ne mogu vjerovati da se on nastavlja nakon smrti, jer njihova predodžba ne daje nikakve mogućnosti zamišljanja tjelesne egzistencije. Istina je da nisu vezani svojim željama, već idejama kojih se jednostavno ne mogu osloboditi. Na ovom području još uvijek postoje mnoge predrasude. Mogu se navesti samo pojedinačni primjeri onoga što je dostupno.
Naprimjer, pomisao da će tijelo, u čijim procesima duša živi, jednog dana biti predano vanjskom svijetu i slijediti zakone koji nemaju nikakve veze s unutarnjim iskustvom, dopušta da iskustvo smrti dođe pred duše tako da nema želje, nema osobnog interesa koji se miješa u razmatranje. Ovo iskustvo može dovesti do čistog, neosobnog pitanja znanja. Ali ubrzo će se pojaviti osjećaj da, ideja o smrti nije značajna sama po sebi, već zato što može rasvijetliti život. Morat će se doći do zaključka da se enigma života može vidjeti kroz prirodu smrti.
Činjenica da duša žudi za svojim nastavljanjem trebala bi, u svakom slučaju, dovesti do toga da postane sumnjičava prema svim mišljenjima koja o tom nastavljanju stvara. Jer zašto bi činjenice svijeta marile što duša osjeća. U skladu sa svojim potrebama, mogla bi se osjećati besmislenom ako bi trebala pomisliti, da bi mogla buknuti iz supstance svog tijela poput plamena koji nastaje iz zapaljivog materijala i zatim se ponovno ugasiti. To bi još uvijek mogao biti slučaj, čak i ako bi se smatralo besmislenim. – Kad duša gleda tijelo, treba računati samo s onim što mu ono može pokazati. Čini se da u prirodi djeluju zakoni koji tvari i sile dovode u međuigru, te kao da ti zakoni upravljaju tijelom, i nakon nekog vremena ponovno ga uključuju u opći proces međuigre.
Ovu misao sada netko može okarakterizirati kako hoće: svakako je znanstveno korisna, ali u odnosu na pravu stvarnost pokazuje se sasvim nemogućom. Netko može misliti da je samo on znanstveno jasan i trijezan, a da je sve ostalo samo subjektivno uvjerenje; to se može zamisliti. Ali ne možete se toga držati sa stvarnom nepristranošću. I o tome se radi. Ne uzima se u obzir ono što duša osjeća potrebnim zbog svoje prirode, već ono što otkriva vanjski svijet iz kojeg je uzeto tijelo. Ovaj vanjski svijet apsorbira njegove tvari i sile nakon smrti. U njemu onda one slijede zakone koji su potpuno nevažni za ono što se događa u ljudskom tijelu tijekom života. Ti se zakoni (fizički i kemijski) ne primjenjuju na tijelo ništa drugačije nego na bilo koji drugu neživu stvar u vanjskom svijetu. Nemoguće je misliti išta drugo osim da se taj ravnodušni odnos između vanjskog svijeta i ljudskog tijela ne pojavljuje prvi put tek nakon smrti, nego da postoji već tijekom života. Predodžbu o dijelu fizičkog vanjskog svijeta u ljudskom tijelu ne možete steći iz života, već samo mišljenjem: sve u vama što je tu kao nositelj vaših osjetila, kao posrednik procesa kroz koje živi vaša duša, sve to fizički svijet koji percipirate tretira na način koji vam daje ideju koja nadilazi vaš život. Računa na to da će doći vrijeme kada više nećete imati sve ovo u sebi, u čemu sada doživljavate sebe. Svaka druga ideja o odnosu između fizičkog svijeta i tijela, daje dojam da nije održiva u odnosu na stvarnost. Ali predodžba da tek nakon smrti , stvarni dio vanjskog svijeta u tijelu izlazi na vidjelo, nije u sukobu ni s čime, što se istinski doživljava u vanjskom i unutarnjem svijetu. Duša ne osjeća ništa kao nepodnošljivo, kod pomisli da su njezine tvari i sile podložne događajima u vanjskom svijetu koji nemaju nikakve veze s njezinim vlastitim životom. U svojim dubinama, s potpuno nesputanom predanošću životu, ne može otkriti ni jednu želju koja izvire iz njezina tijela, zbog koje bi joj bilo neugodno pri pomisli na rastakanje nakon smrti. Nepodnošljivo je samo onda kada treba stvoriti ideju da, tvari i sile koje se vraćaju u vanjski svijet, odnose sa sobom i iskustva duše. Takva ideja bi bila nepodnošljiva iz istog razloga kao i svaka druga, koja prirodno ne proizlazi iz predanosti otkrivanju vanjskog svijeta.
Pripisati vanjskom svijetu potpuno drugačiji udio u tjelesnoj egzistenciji tijekom života, nego nakon smrti, ta bi se misao morala pojaviti niotkuda. Kao besmislena misao, mora uvijek uzmicati od stvarnosti, dok je ideja da vanjski svijet ima potpuno isti udio u tijelu tijekom života, kao i nakon smrti, sasvim zdrava. Duša, kada se bavi ovom posljednjom mišlju, osjeća se sasvim u skladu s onim što otkrivaju činjenice. Može osjetiti, da imajući takvu predodžbu ne dolazi u nesklad s činjenicama, koje govore same za sebe, i kojima se ne smije dodati nikakva umjetna misao.
Ne obraća se uvijek pozornost na lijepi sklad između prirodnog, zdravog osjećaja duše i otkrivenja prirode. Ovo bi se moglo činiti toliko samorazumljivim da ne bi bilo ni vrijedno razmatranja; a ipak ono naizgled besmisleno baca svijetlo. Nema ničeg nepodnošljivog u pomisli da se tijelo raspada u elemente; besmisleno je nešto drugo, naime da se to događa i s dušom. Mnogo je ljudskih osobnih razloga, koji ovo čine besmislenim; ali to pripada neobjektivnom razmatranju. Međutim, potpuno neosobna predanost onome što uči vanjski svijet, pokazuje da se ni jedan drugi udio ne može pripisati vanjskom svijetu tijekom života, nego li je nakon smrti. Odlučujuće je, da se ta misao pokazala nužnom, i da izdržava sve prigovore koji se mogu staviti. Onaj tko tu misao svjesno misli, osjeća je kao neposrednu sigurnost. Ali, međutim, tako misle i oni koji vjeruju u besmrtnost, kao i oni koji besmrtnost poriču. Potonji će vjerojatno reći da zakoni koji su u tijelu djelatni nakon smrti, da također uvjetuju i procese tijekom života; ali griješe ako vjeruju da ti zakoni stvarno stoje u drugačijem odnosu prema tijelu kao nositelju duše tijekom života, nego nakon smrti.
Sama po sebi, jedina moguće predodžba je, da je posebna kombinacija sila koja se pojavljuje kod živog tijela, jednako nepovezana s tijelom kao nositeljem duše, kao što je i ona koja izaziva procese u mrtvom tijelu. Ta ravnodušnost ne postoji na strani duše, već za tvari i sile tijela. Duša sebe doživljava u tijelu; tijelo, međutim, živi s vanjskim svijetom, u njemu, kroz njega, i duši kao takvoj ne pridaje veću važnost od onoga što se događa u vanjskom svijetu. Treba doći do zaključka da su toplina i hladnoća vanjskog svijeta, jednako odlučujući za kretanje krvi u tijelu, kao i strah ili osjećaj srama koji se odvija u duši.
Prije svega, zakoni vanjskog svijeta osjećaju se na djelu u tom posebnom kontekstu koji se manifestira kao formiranje ljudskog tijela. Čovjek ovo tijelo osjeća kao člana vanjskog svijeta. Ali čovjeku je stran unutarnji kontekst. Vanjska znanost trenutno djelomično objašnjava kako se zakoni vanjskog svijeta uklapaju u poseban entitet koji se predstavlja kao ljudsko tijelo. Možemo se nadati da će to znanje dalje napredovati u budućnosti. Ovo napredno znanje ne može ni najmanje promijeniti način na koji duša mora misliti o svom odnosu prema tijelu. Naprotiv, sve će se jasnije pokazati da zakoni vanjskog svijeta stoje u istom odnosu prema duši, prije, i poslije smrti. Iluzorno je očekivati da će, kako znanje o prirodi napreduje, zakoni vanjskog svijeta pokazati u kojoj su mjeri tjelesni procesi posrednici života duše. Čovjek će sve jasnije prepoznavati što se događa u tijelu tijekom života; ali će se određeni događaji uvijek pokazati kao oni koje duša osjeća kao vanjske, na isti način kao i događaje u tijelu nakon smrti.
Unutar vanjskog svijeta, dakle, tijelo se mora pojaviti kao kombinacija sila i supstanci koje postoje same po sebi, i može se objasniti kao član ovog vanjskog svijeta. – Priroda stvara biljku; ona je opet rastvara. Ona vlada ljudskim tijelom i pušta da ono nestane unutar njenog bića. Suoči li se čovjek s prirodom u takvoj kontemplaciji, može zaboraviti sebe i sve što je u njemu, i svoje tijelo osjetiti kao dio vanjskog svijeta. Ako na taj način razmišlja o svom odnosu prema sebi i prema prirodi, tada u sebi doživljava ono što se može nazvati njegovim fizičkim životom.