.Kroz ideju koju duša mora oblikovati u vezi s činjenicom smrti, ona može biti odvedena u potpunu nesigurnost u vezi svoje vlastite prirode. To će biti slučaj kada vjeruje da ne može znati ništa ni o jednom drugom svijetu osim o svijetu osjetila i onoga što je u ovom svijetu intelekt u stanju prepoznati. Obični život duše usredotočen je na fizičko tijelo. Nakon smrti vidi taj prijelaz u kontekst prirode, koji nije dio onoga što duša doživljava kao vlastitu egzistenciju prije smrti. Ona naravno može znati (kroz meditaciju) da fizičko tijelo ima isti odnos prema njoj, tijekom života kao i nakon smrti, ali to je ne vodi dalje od prepoznavanja unutarnje neovisnosti vlastitog iskustva do smrti. Promatranje vanjskog svijeta otkriva što se događa s fizičkim tijelom nakon smrti. Za unutarnje iskustvo ne postoji takvo promatranje. Onakav kakav je život ove duše, ona ne može gledati dalje od granice smrti. Ako duša nije u stanju imati predodžbe izvan svijeta u koji je tijelo primljeno nakon smrti, onda nema načina da gleda u bilo što drugo osim u prazno ništavilo iza smrti, za sve što je duševno.
Kad bi to bilo drugačije, duša bi morala opažati vanjski svijet drugim sredstvima osim osjetilima i intelektom, koji je povezan s osjetilima. Oni i sami pripadaju tijelu i s njim se raspadaju. Ono što oni govore, nikada ne može dovesti ni do čega drugog osim do rezultata prve meditacije. A to se sastoji samo u tome da duša može priznati: - vezana si za svoje tijelo. Ono podliježe prirodnim zakonima, koji su odnosu prema tebi, kao i svi drugi prirodni zakoni. Preko njih si član vanjskog svijeta, a njihov udio u tebi se najjasnije otkriva kada razmiliš što čine tvom tijelu poslije smrti. Za život ti daju osjetila i um koji ti onemogućuju da vidiš kakvo je iskustvo duše poslije trenutka smrti. Priznanje ovoga može dovesti samo do dva rezultata. Ili se obustavljaju sva daljnja istraživanja zagonetki duše, i nema potrebe da se o tome išta zna. Ili se pokušava postići ono što vanjski svijet ne uspijeva kroz unutarnje iskustvo duše. – Ovi napori mogu dovesti do toga da unutarnje iskustvo postane snažnije nego je u običnoj egzistenciji.
U običnom životu čovjek ima određeni intenzitet svojih unutarnjih iskustava, svojih osjećaja i misli. On ima naprimjer, misao B onoliko često koliko za nju postoji vanjski ili unutarnji razlog. Međutim, svaka se misao može izdvojiti iz brojnih drugih i promišljati se uvijek iznova bez ikakvog daljnjeg razloga, može se iskusiti na intenzivan način. Takvu misao možemo više puta učiniti jedinim predmetom unutarnjeg iskustva. I dok to čini, čovjek može držati podalje od sebe, sve vanjske dojmove i sva sjećanja koja bi se htjela javiti u duši. Čovjek takvu punu predanost mislima ili osjećajima može, isključujući sve ostalo, učiniti redovitom unutarnjom aktivnošću. – Ako takvo unutarnje iskustvo treba dovesti do stvarno značajnih rezultata, onda se ono mora poduzeti prema određenim provjerenim zakonima. Takve zakone propisuje znanost duhovnog života. Jedan veći broj njih nalazi se u mom spisu 'Kako steći znanje o višim svjetovima?' – Ovakvim postupanjem postiže se intenziviranje snaga unutarnjeg doživljaja. Na neki način, to je sažeto. Što se događa kao rezultat može se vidjeti iz opažanja do kojih se dolazi kada se opisana unutarnja aktivnost nastavi dovoljno dugo. Međutim, u većini slučajeva, potrebno je mnogo strpljenja dok se ne dobiju uvjerljivi rezultati. A ako niste skloni prakticirati to strpljenje godinama, nećete postići ništa posebno.
Ovdje je moguće navesti samo jedan primjer takvih rezultata. Ima ih raznih vrsta, a ono što je ovdje predstavljeno prikladno je za nastavak puta meditacije čiji je opis ovdje započet.
Osoba može dugo prakticirati navedeno unutarnje jačanje svog duševnog života. Možda u sebi neće doživjeti ništa što bi je navelo da o svijetu razmišlja drugačije nego što je navikla. No tada se može dogoditi sljedeće. Naravno, ono što se opisuje neće se dogoditi na potpuno isti način kod dvoje ljudi. Ali svatko tko pokuša steći predodžbu o jednom takvom iskustvu, prosvijetlio se o cijeloj stvari o kojoj se radi.
Može doći trenutak kada duša sebe doživljava iznutra na potpuno drugačiji način od uobičajenog. U početku će se to obično dogoditi na takav način da se duša probudi iz sna, kao iz spavanja. Ali odmah je vidljivo da se iskustvo ne može usporediti s onim što se inače naziva snom. Čovjek je tada potpuno povučen iz svijeta osjetila i intelekta, a ipak to doživljava kao ono što doživljava u običnoj egzistenciji, kada se u budnom stanju suoči s vanjskim svijetom. Čovjek se osjeća prisiljenim to iskustvo sebi predstaviti. Uzima pojmove kakve ima u običnom životu; ali vrlo dobro zna da doživljava nešto drugo od onoga na što se ti pojmovi inače odnose. To se smatra samo načinom izražavanja iskustva koje netko prije nije imao i za koje također može znati da je nemoguće u običnoj egzistenciji. Čovjek se sa svih strana osjeća okružen grmljavinskim olujama. Čuje grmljavinu i vidi munje. Prepoznaje sebe u sobi u kući. Osjeća se prožet snagom o kojoj prije nije ništa znao. Tada mislite da vidite pukotine u zidovima oko sebe. Čovjek je prisiljen reći sebi ili osobi za koju vjeruje da je u blizini: sada je teško, munja ide kroz kuću, hvata me; osjećam da me zahvatila. Rastvara me. – Kada takav niz predodžbi završi, tada unutarnje iskustvo prelazi u obično stanje duše. Čovjek se nađe sa sjećanjem na ono što je upravo proživljeno. Ako je ovo sjećanje jednako živo i vjerno kao i neko drugo, također vam omogućuje da stvorite sud o onome što ste doživjeli. Čovjek tada odmah zna da je prošao kroz nešto, kroz što ne može proći kroz bilo koje fizičko osjetilo pa čak ni obični um. Jer čovjek osjeća, da je upravo napravljeni opis, za sebe ili za druge, samo sredstvo izražavanja iskustva. Izraz ili fraza je doista sredstvo za razumijevanje stvari; ali nema ništa zajedničko s tim. Znate da vam za takvo iskustvo ne treba nikakvo osjetilo. – Svatko tko govori o skrivenoj aktivnosti osjetila ili mozga, ne poznaje pravi oblik iskustva. Drži se opisa koji govori o munjama, gromovima, pukotinama u zidu, i zato vjeruje da duša nije iskusila ništa osim odjeka obične egzistencije. Ono što je doživio mora shvatiti kao viziju u običnom smislu riječi. Ne može ne razmišljati na taj način. On samo ne uzima u obzir da osoba koja opisuje takvo iskustvo i koristi riječi, munje, gromovi i pukotine u zidu, misli samo na slike onoga što je doživjela, te da ona doživljaj ne brka sa slikama. Istina je da mu se stvari čine kao da on zapravo percipira te slike. U takvom slučaju, on se ne odnosi prema pojavi munje kao da je vidi svojim očima. Za njega je vizija bljeska samo nešto što se, na neki način, proteže izvan istinskog iskustva; kroz bljesak vidi nešto sasvim drugo, nešto što se ne može doživjeti vani u fizičkom svijetu.
Da bi se došlo do ispravne prosudbe, potrebno je da se duša koja takve stvari doživljava, kada to iskustvo završi, prema vanjskom svijetu odnosi na zdrav način. Ono što je doživjela kao posebno iskustvo, mora znati ispravno usporediti s iskustvom običnog vanjskog svijeta. Svatko tko je sklon zanositi se entuzijastično oko raznih stvari u svakodnevnom životu, nije prikladan za takav sud. Što čovjek ima zdraviji, moglo bi se reći, trezveniji osjećaj za stvarnost, njegov sud je bolji kada se radi o istinitosti i vrijednosti procijene takvih stvari. Čovjek se može pouzdati u nadosjetilna iskustva samo ako u odnosu na obični svijet, za sebe može reći da jasno shvaća događaje i stvarni onakvima kakve jesu.
Kada su svi potrebni uvjeti ispunjeni i kada netko ima razloga vjerovati da nije postao žrtvom obične vizije, tada zna da je doživio nešto za što nije imao tijelo kao posrednika promatranja. Promatranje je bilo bez tijela, izravno kroz dušu, koja je u sebi postala jača. Stekla se predodžba o iskustvu izvan vlastitog tijela.
Očito da se u ovom području na prirodne razlike između sanjarenja ili iluzije i istinskog promatranja provedenog izvan tijela, ne može ukazati ni u kojem drugom smislu osim u području vanjske osjetilne percepcije. Može se dogoditi da netko ima tako živu fantaziju o okusu, da se na samu ideju o limunadi osjeća isto kao i kad je popije. Ali cijeli kontekst života otkriva razliku između jednog i drugog. Tako je i s iskustvima koja se stvaraju izvan tijela. Da bi se došlo do posve uvjerljivih ideja na ovom području, potrebno je na zdrav način steći sposobnost promatranja veza između iskustava i tako jedno ispravljati s drugim.
Kroz iskustvo kao što je opisano, čovjek je dobio priliku promatrati ono što pripada njegovom biću, ne samo kroz osjetila i intelekt, to jest, kroz alate tijela. Čovjek sada ne samo da zna nešto drugačije o svijetu od onoga što ti alati otkrivaju; zna i na druge načine. To je ono što je stvarno važno. Duša koja prolazi kroz unutarnju transformaciju sve više i više uviđa da se teška pitanja egzistencije ne mogu riješiti u osjetilnom svijetu, jer osjetila i intelekt ne mogu u svijet prodrijeti dovoljno duboko. Duše prodiru dublje, transformiraju se na takav način da mogu iskusiti stvari izvan tijela. Informacije koje mogu dati ta iskustva, sadrže ono što može riješiti zagonetku duše.
Sada, iskustvo koje se odvija izvan tijela, potpuno je drugačije vrste od onog u tijelu. To se može razjasniti prosudbom, koja se može oblikovati u odnosu na opisano iskustvo, kada se nakon njega vratilo uobičajeno budno duševno stanje i sjećanje se javilo dovoljno živo i jasno. Svoje osjetilno tijelo duša osjeća odvojeno od ostatka svijeta, i čini se da ima stvarnu egzistenciju samo utoliko što pripada njoj. Nije tako s onim što doživljavamo unutar sebe i s obzirom na sebe kada smo izvan tijela. Tada se osjećamo povezani sa svime što se može nazvati vanjski svijet. Ono što je u okolini, čovjek osjeća povezanim sa sobom, kao što u životu osjetila osjeća svoju ruku. Ne postoji ravnodušnost vanjskog svijeta, prema duševnom unutarnjem svijetu. Osjećate se potpuno integrirani, isprepleteni s onim što možete nazvati svijetom. Njegovi učinci se osjećaju da prolaze kroz naše vlastito biće. Ne postoji oštra granica između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Cijelo okruženje pripada duši koja promatra, kao što dvije ruke tijela pripadaju fizičkoj glavi. Ipak, može se govoriti o dijelu tog vanjskog svijeta koji nam više pripada od ostatka okoline, kao što se govori o glavi kao samostalnoj u usporedbi s nogama ili rukama.
Duša komadić osjetilnog vanjskog svijeta naziva svojim tijelom. Duša koja doživljava izvan ovog tijela, može s jednakom lakoćom smatrati dio ovog nadosjetilnog svijeta kao da pripada njoj. Ako čovjek uspije promatrati ovo područje koje mu je dostupno s onu stranu svijeta osjetila, može reći da mu pripada tijelo koje se ne može opaziti osjetilima. Ovo tijelo se može nazvati elementarnim ili eterskim tijelom; pri čemu u riječ 'etersko' u svojoj predodžbi ne treba uključivati finu tvar koju fizika naziva 'eter'.
Baš kao što razmatranje čovjekova odnosa prema prirodnom vanjskom svijetu daje prikaz fizičkog tijela koji odgovara činjenicama, tako putovanje duše u područja izvan osjetilnog tijela, vodi do prepoznavanja elementarnog ili eterskog ili formativnog tijela.