.Već iz objašnjenja druge od ovih 'Meditacija' može biti jasno, a iz sljedećih će biti još jasnije prepoznatljivo, da se put duše, o kojem se u ovoj knjizi govori, na odlučan način temelji na tome da se patološka ili abnormalna tjelesna stanja, takozvana 'vidovitost' odbacuju. Sve vizionarsko, medijumsko, što proizlazi iz takvih okolnosti ostaje isključeno na ovom putu duše. Takvi duševni sadržaji proizlaze iz stanja čovjekove nutrine u odnosu na koje osjetilno opažanje i na njemu utemeljeno mišljenje predstavlja više područje. Ovakvim opažanjem i tim mišljenjem živi se više u nadosjetilnoj oblasti i time je neovisnije o tijelu nego je to slučaj kada nepravilna tjelesna organizacija daje duši privid sadržaja koji proizlazi iz procesa koji zapravo trebaju služiti tijelu, a koji na patološki način odlutaju od svoje prirodne zadaće, i dovode do predodžbi koje se ne temelje niti na vanjskoj percepciji niti na vlastitoj aktivnosti volje.
Među aktivnostima duše koje su prisutne u običnoj svijesti, samo je mišljenje ono koje se može osloboditi percepcije i dovesti do neovisne aktivnosti koja ne ovisi o abnormalnim tjelesnim manifestacijama. Ono na što se ovdje misli kao na vidovitu viziju, ne ide dolje, ispod tog stanja duše koje zadire dublje u organske funkcije, već se penje u područja koja počinju s mišljenjem koje je iznutra prosvijetljeno dušom, i kojim vlada vlastita volja. Iz ovog mišljenja kojim sam čovjek vlada, duša razvija vidovitu viziju o kojoj je ovdje riječ. Mišljenje je model vizije. Međutim, ono što je u 'Meditacijama' opisano kao takvo viđenje bitno se razlikuje od pukog mišljenja. I vodi u iskustva nadosjetilnog svijeta, u koje mišljenje ne može prodrijeti. Ali život koji duša razvija u ovom gledanju, ne smije biti ništa drugo nego onaj razvijen u mišljenju. S istom sviješću s kojom duša živi u mišljenju, s kojom prelazi s jedne misli na drugu, mora živjeti u vizijama, u prosvjetljenju.
Odnos duše prema tim vizijama je, naravno, bitno drugačiji od odnosa prema običnim mislima. Čak i ako je duševni odnos vizije prema stvarnosti koja joj odgovara, sličan odnosu predodžbe pamćenja prema doživljenoj stvarnosti koje se sjeća, jedna od najvažnijih stvari vizije je da tijekom svoje aktivnosti, moć pamćenja u duši uopće nije aktivna. Možete se sjetiti onoga što ste jednom sebi predočili, čak i ako je to puka mašta. Ono što je netko iskusio u vidovitoj viziji, nestalo je iz svijesti onog trenutka kada je vizija prestala, ako nije razvijena i druga moć pored duševne moći vizije, kojom bi se obnovili isti uvjeti vizije u duši, koji su doveli do vizije. Čovjek se može sjetiti ovih uvjeta i može ponoviti viziju; ali ne možete se odmah sjetiti vizije. Svatko tko je stekao potreban uvid u ove stvari ima sredstvo prepoznavanja stvarnosti, koje odgovara njegovoj viziji kao takvoj. Kao što se netko može sjetiti percepcije, iskustva, ali iskustvo, sama percepcija, ne može proći kroz to sjećanje, tako je i s vizijom s onim što ostaje za sjećanje. To se može vidjeti iz činjenice da, jednako malo kao što je stvarna percepcija puka iluzija u smislu značenja, toliko malo je i nadosjetilna stvarnost koja odgovara viziji. Ljudi koji nisu dovoljno upoznati s prirodom vizije o kojoj se ovdje govori i koji ono što je o njoj rečeno prosuđuju samo izvana, prema svojim unaprijed stvorenim mišljenjima, u tom pogledu padaju u zabludu. Oni vjeruju da se ono što se događa u vidovitoj svijesti može temeljiti na igri mašte ili tkanju ideja koje su preplavile kao nejasna sjećanja iz podsvijesti duše. Oni koji tako procjenjuju, ne znaju da istinski vidovita svijest živi u takvom sadržaju duše koji nikada ne može uroniti u organske dubine, jer se opire tome da bude zahvaćena bilo kakvim sjećanjem.
Druga osobina vidovitog života je da se njegovo odvijanje po bitnim karakteristikama razlikuje od običnog života duše. U tome se vježba, navikava na takvu ulogu ljudskog života. Svatko tko opetovano radi određenu aktivnost povećava svoju spretnost i sposobnost izvršavanja te aktivnosti. Kako bi napredovao u životu, u umjetnosti, kako bi bilo moguće naučiti nešto, ako se takva vještina ne može postići praksom. Međutim, isto se ne odnosi na nadosjetilnu viziju. Oni koji su imali nadosjetilno iskustvo nisu postali vještiji da bi to učinili drugi puta. Nakon što ga je jednom imao, tu leži jedan od razloga zašto se to miče od njega. Na neki način pokušava pobjeći od njega. I mora pronaći utočište u posebnim aktivnostima duše, koje su za ponovno iskustvo opremile svoju dušu jačom snagom od one koja je bila prvi put. Za početnike na nadosjetilnom putu duše ova činjenica je često je izvor teških razočarenja. Uz odgovarajuće vježbe, koje dovode do jačanja duše u ovdje naznačenom smislu, može se doći do prvih nadosjetilnih iskustava. Čovjek je zadovoljan svojim napretkom. Ali ubrzo će primijetiti da se ista iskustva ne ponavljaju. Čovjek se tada osjeća prazno u duši u odnosu na nadosjetilno. Ono što treba uzeti u obzir je da čovjeku treba biti jasno: isti napor koji je doveo do rezultata prvi put ne djeluje drugi put, već jači, često potpuno drugačiji. – Čovjek mora doći do spoznaje da su zakoni nadosjetilnog iskustva u mnogim slučajevima drugačiji, često suprotni fizičkim. Ali također morate biti oprezni da ne biste izvukli zaključak da se o nadosjetilnom iskustvu može znati misleći uvijek obrnuto od odgovarajućeg osjetilnog. Kako stoje stvari u pojedinačnom slučaju, uvijek treba gledati kroz nadosjetilno iskustvo.
Treća značajka nadnaravnog iskustva je da vizija zasvjetluca pred vidovitom sviješću u trenutku koji je jedva primjetan. Može se reći da je u trenutku kada se pojavila već pobjegla. Učinak toga je da samo brzo promišljanje, stav pozornosti, dovodi do istinske vizije. Tko ne razvije brzo mišljenje, i pažnju, on možda može imati vizije; ali o tome nema spoznaju. Tu leži razlog zašto ljudi u tolikoj mjeru niječu nadosjetilni svijet. Nadosjetilno iskustvo doista je mnogo češće nego se obično misli. Odnos čovjeka s duhovnim svijetom u osnovi je nešto općeljudsko. Ali mora se dobiti sposobnost prepoznavanja tog odnosa brzim djelovanjem svijesti. Čovjek se može osposobiti za ovu sposobnost u običnom životu ako vježba donošenje odluke o postupanju u određenim situacijama na temelju brzog pregleda onoga što mu je pri ruci. Svatko tko se u takvim okolnostima navikne na stalno mijenjanje odluke, na oklijevanje koje vodi samo gubitku vremena: 'Trebam li, ne bih li trebao?', slabo će se pripremiti za promatranje duhovnog svijeta. Svatko tko u ovom životu prikladno razvije prisutnost duha, moći će to prenijeti u nadosjetilno iskustvo u kojem je to apsolutni zahtjev. – Ako bi ljudi, kakvi su u običnom životu, imali vještine za nadosjetilno iskustvo, bili bi nepodobni za svoje zadatke u osjetilnom svijetu. Do vještina za nadosjetilno na ljekoviti način može se doći samo ako se razvijaju u zdravom životu u osjetilnoj stvarnosti.
Svatko tko vjeruje da se odvraćanjem od ovog života, osobenjački, približio nadosjetilnom svijetu, napravio je to na pogrešan način. Prava vidovnjačka vizija odnosi se prema zdravim aktivnostima obične svijesti, poput onoga kako se ta svijest odnosi prema svijesti sna, čiji sadržaj u snu dolazi pred dušu. Međutim, na temelju nezdrave svijesti koja je poremećena i potkopana nezdravim životom spavanja, kao i na temelju neprijateljskog, nepraktičnog ponašanja u uobičajenoj stvarnosti, ne može se izgraditi zdravi vidovnjak. Što je čvršći, što ima više razumijevanja prema zadacima običnog intelektualnog, emocionalnog, moralnog i socijalnog života, i onoga što proizlazi iz takvog života, to više može rezultirati duševnim vještinama koje omogućuju doživljavanje nadosjetilnih svjetova. – Prethodne 'meditacije' žele govoriti o takvom zdravom vidovnjaku. Sve patološko, vizionarsko i fantastično u lošem smislu, ne može se naći u načinu na koji se opisuje i provodi spoznaja nadosjetilnog svijeta.