.Doista nije opravdano govoriti o opasnostima putovanja duše u nadosjetilne svjetove ako je to putovanje ispravno. Duša ne bi postigla svoj cilj, ako među duševnim pravilima ponašanja postoji nešto što bi na kraju izazvalo opasnost za čovjeka. Umjesto toga, cilj je uvijek ojačati dušu, okupiti njene snage, tako da čovjek bude u stanju podnijeti duševna iskustva kroz koja mora proći ako želi vidjeti i razumjeti i druge svjetove osim fizičkog svijeta.
Bitna razlika između svijeta osjetila i nadosjetilnih svjetova proizlazi i iz činjenice da gledanje, opažanje i razumijevanje, stoje u drugačijem odnosu u nadosjetilnim svjetovima nego u osjetilnom svijetu. Kada čujemo nešto o dijelu svijeta osjetila, imat će se opravdan osjećaj da potpuno razumijevanje može postići samo gledanjem, percepcijom. Pejzaž, slika, bit će shvaćena tek kad je vidite. Čovjek može u potpunosti shvatiti nadosjetilne svjetove ako prihvati ispravan opis kroz nepristrano prosuđivanje. Da bismo razumjeli i iskusili sve snage duhovnih svjetova, koje utječu i podržavaju život, potrebni su samo opisi onih koji mogu vidjeti. Pravo znanje o takvim svjetovima mogu steći samo oni koji su sposobni promatrati izvan osjetilnog svijeta. Na kraju, opisi duhovnog svijeta uvijek moraju polaziti od promatranja istog. Ali ono što je neophodno za život duše u smislu znanja o ovim svjetovima, postiže se kroz razumijevanje. I sasvim je moguće da netko nema osobni uvid u nadosjetilne svjetove, a ipak u potpunosti razumije njih i njihove posebnosti; razumije onako kako to duša zahtijeva, i pod određenim okolnostima mora to zahtijevati. Stoga je također moguće, da netko objekt svoje unutarnje meditacije uzme iz riznice predodžbi koje je stekao o duhovnim svjetovima. Takav materijal je najbolji za uranjanje. Onaj koji sigurno vodi do cilja. Uvjerenje koje sugerira da je to smetnja stjecanju nadosjetilne vizije, ne odgovara činjenicama, ako je prije tog stjecanja, znanje o tim svjetovima stečeno razumijevanjem. Naprotiv, suprotno je istina, naime da se do vizije dolazi sigurnije i lakše s prethodnim razumijevanjem nego bez njega. Hoće li netko to prepustiti shvaćanju ili teži viziji, ovisi o tome je li se u njemu već javio poriv za vlastitim promatranjem ili ne. Kad jednom ima poriv, ne može učiniti ništa drugo nego tražiti priliku da stvarno započne putovanje u nadosjetilne svjetove. – Međutim, od našeg vremena, sve će više ljudi zahtijevati razumijevanje ovih svjetova, jer istinsko promatranje života pokazuje da od sada nadalje, ljudske duše ulaze u takvo stanje da ne mogu naći neophodan odnos prema životu bez razumijevanja nadosjetilnih svjetova.
*****
Kada je ljudsko biće toliko napredovalo na putovanju duše da u sebi nosi sve ono što naziva svojim bićem kao sjećanje, i sebe doživljava u višem 'Ja' koje je sada postiglo, tada postaje sposobno vidjeti tijek života izvan osjetilnog zemaljskog postojanja. Pred njegov duhovni pogled dolazi činjenica da je njegovo postojanje u duhovnom svijetu prethodilo ovom osjetilnom postojanju. I da u ovom duhovnom postojanju leže pravi uzroci formiranja osjetilnog postojanja. Spoznajete činjenicu da ste prije ovog života osjetila, u koji ste ušli kad ste primili fizičko tijelo, već živjeli čisto duhovno. – Kakvi ste sada kao ljudsko biće, s ovom ili onom sposobnošću, ovim ili onim instinktom, vidite to pripremljeno u postojanju koje je prethodno provedeno u čisto duhovnom svijetu. Čovjek sebe vidi kako živi kao duhovno biće, što je prethodilo svijetu osjetila, i kako nastoji živjeti kao osjetilno biće sa sposobnostima i osobitostima duše koje nosi i koje je razvilo od rođenja. Bilo bi pogrešno reći, pitati se, kako je moguće da sam trebao težiti sposobnostima i porivima u svome duhu, a one mi se sada kada ih imam uopće ne sviđaju. Nije važno sviđa li se duši nešto u osjetilnom ili ne; ona ima sasvim drugačija gledišta i težnje u duhovnom životu nego kasnije u osjetilnom životu. Način spoznaje i želje su prilično različite u ovim svjetovima. U duhovnom biću čovjek zna da mu je potreban život osjetila za sveukupan razvoj, što može biti nesimpatično ili deprimirajuće za dušu u osjetilnom, a čovjek tome teži, jer se u duhovnom ne fokusira na simpatično i ugodno, već vidi što je potrebno za pravilan razvoj vlastitog bića.
Isto je i sa sudbinom u životu. Čovjek je gleda i vidi kako je pripremio i ono simpatično i ono nesimpatično, u duhovnom biću, kako je stvorio sredstva koja uzrokuju da prođe kroz ovaj ili onaj sretan događaj, a također i bolan, u osjetilnom postojanju. I ovdje čovjeku, sve dok sebe doživljava samo u osjetilima, može biti neshvatljivo da je on sam doveo do ove situacije u životu; u duhovnom biću imao je ono što se može nazvati nadosjetilnim uvidom, do te mjere da je sam sebi rekao da mora proći kroz ono što je bolno ili nesimpatično, jer samo takvo iskustvo će odvesti korak dalje u ukupnom razvoju. Iz puke osjetilne prosudbe, nikada se ne može prepoznati u kojoj mjeri život na Zemlji unaprjeđuje čovjeka u njegovom ukupnom razvoju.
Nakon prepoznavanja duhovnog bića koje je prethodilo osjetilnom zemaljskom postojanju, tada se u duhovnom biću može pogledati razloge zašto je netko težio određenom tipu i određenoj sudbini kao osjetilno biće. Ti razlozi vode do ranijeg zemaljskog života kojeg smo živjeli u prošlosti. Ovisno o tome kako je to išlo, ovisno o tome je li netko imao određena iskustva ili stečene sposobnosti, nastoji se kasnije poboljšati loša iskustva u novom životu na Zemlji, razviti sposobnosti koje su ostale nerazvijene. U duhovnom biću čovjek osjeća nepravdu koju je čovjeku učinio, naprimjer, na način da je poremetio poredak svijeta, i da je potrebno biti na Zemlji s određenom osobom u daljnjem tijeku života, kako bi bio u odgovarajućim odnosima te ispravio nepravdu. – Kako se duša dalje razvija, pogled na niz prethodnih života na Zemlji se širi. Na taj se način dolazi do spoznaje pravog tijeka života višeg 'Ja'. Vidi se da ljudsko biće prolazi kroz svoje cjelokupno postojanje na Zemlji u ponovljenim zemaljskim životima, i da između ponovljenih zemaljskih života postoje čisto duhovni tokovi života koji su sa zemaljskim životima vezani zakonitošću.
Na ovaj način je znanje o ponovljenim zemaljskim životima stvarno podignuto u sferu promatranja. (Samo da ne bi uvijek iznova dolazilo do nesporazuma, treba spomenuti ono što je detaljnije prikazano u drugim mojim spisima. Ljudsko postojanje u cjelini ne teče tako da se život vječno ponavlja. Događa se određeni broj ponavljanja, prije i nakon kojih slijede potpuno različiti načini postojanja; i sve se to u svom ukupnom tijeku pokazuje kao mudar razvoj.)
Spoznaja da čovjek prolazi kroz razvoj u ponovljenim životima također se može steći kroz racionalno promatranje osjetilnog postojanja. U mojoj knjizi Teozofija, u mojim Osnovama tajne znanosti, kao i mojim manjim spisima, pokušao sam dati dokaze za ponovljene zemaljske živote i njihovu povezanost, koji su zadržali oblik koji je svojstven znanstvenim razmatranjima sadašnje prirodo-znanstvene teorije evolucije. Treba pokazati kako dosljedno razmišljanje i istraživanje, koje zapravo zaokružuje znanstveno istraživanje, ne može učiniti ništa drugo nego oblikovati ideju razvoja, kakva je u novije vrijeme donesena, za čovjeka na način da se prava bit, duševna individualnost čovjeka promatra kao nešto što se manifestira razvojem kroz ponovljene osjetilne živote a da između tih života leže čisto duhovni životi. Naravno, ono što je pokušano kao dokaz, može se dalje razvijati i usavršavati. Ali ne može izgledati neopravdano mišljenje da dokazi na ovom području imaju potpuno istu znanstvenu spoznajnu vrijednost kao i ono što se inače naziva znanstvenim dokazima. Ne postoji ništa u znanosti o duhu što se ne može poduprijeti takvim dokazima. Mora se, naravno, reći da je dokazima znanosti duha puno teže dobiti priznanje nego dokazima prirodne znanosti. To nije zbog činjenice da su manje strogi, već zato što ljudsko biće, kada ih ima pred sobom, ne osjeća osjetilnu činjeničnu osnovu koja mu olakšava pristajanje na dokaze kao u prirodnoj znanosti. Ali to nema nikakve veze s vrijednošću dokaza kao takvom. I svatko tko je u stanju usporediti znanstvene dokaze s duhovnim znanstvenim dokazima danim na isti način, moći će se uvjeriti u isti dokaznu vrijednost. Dakle, ono što promatrač duhovnih svjetova može dati kao opis ponovljenih zemaljskih života, može se potvrditi takvim dokazima. Jedno može pomoći drugome da pukim razumijevanjem stekne uvjerenje o ponavljanju ljudskog životnog tijeka. – Ovdje se pokušalo pokazati put koji vodi onkraj razumijevanja do nadosjetilnog viđenja ovog ponavljanja.