.Iz prekjučerašnjih razmatranja, možda i u širem smislu iz javnih razmatranja ovih dana, bit će jasno da postoji određena potreba da čovječanstvo u današnje vrijeme razvija duhovno-znanstvene interese. Zato što je ova znanost duha, uz svoje druge zadaće, koje ima u užem smislu za pojedino ljudsko biće, za njegov um, za njegove vitalne potrebe, njegove duhovne stvari, sposobna stvoriti jasnoću o određenim stvarima koje osoba u sadašnjosti mora uzeti u obzir. I s ove točke gledišta istaknuo sam kako treba pustiti ozbiljnost, s kojom znanost duha uzimaju u obzir oni koji joj žele pristupiti, prije svega pustiti ozbiljnost da djeluje na dušu. Danas se u raznim smjerovima mora pokušati istražiti što je to zapravo povezano s činjenicom da se čovječanstvo moglo naći u takvoj katastrofalnoj situaciji. Jer to što ova katastrofalna situacija znači, mnogi ljudi još ne razmatraju duboko i ozbiljno. Ali doći će vrijeme kada će događaji, same činjenice, tu ozbiljnost razotkriti na drugačiji način nego je to danas slučaj. No, stojeći na tlu znanosti duha, treba shvatiti da nije dovoljno čekati do posljednjeg trenutka da se shvati ono što treba shvatiti s obzirom na duboko ukorijenjene zahtjeve vremena. Iznad svega, potrebno je ulaziti u činjenicu da su neke istine, koje su čovječanstvu potrebne u sadašnjosti i bliskoj budućnosti, neugodne, da je mnogo ugodnije pjevati hvalospjeve, kao što se to čini ovdje ili ondje kroz kulturno-znanstvena dostignuća, koja su se toliko udaljila od toga da ukažu na ono što djeluje i živi u međusobnim odnosima ljudi diljem svijeta, i donekle definira karakter modernog čovječanstva. Moderno čovječanstvo je nužno usmjereno na razumijevanje ovoga ili onoga; ali neke stvari koje treba razumjeti teško je razumjeti i zahtijevaju određenu bezrezervnu, bez predrasuda, procjenu vlastite prirode.
U vremenskom razvoju postoje određene tendencije. Hipotetski se može reći: vrlo je moguće da će ljudi i dalje takve stvari, poput prekjučer spomenutog takozvanog testa sposobnosti, smatrati nečim velikim. Jer neki današnji edukatori propagiraju ove stvari, smatrajući ih nečim strahovito velikim, a ostatak čovječanstva prezire formirati mišljenje o ovim stvarima, smatrajući da je neugodno biti budan u odnosu na takve ahrimanske tendencije koje uvode stvari kao što je test sposobnosti i još mnogo toga. Ako takve težnje, takvi ideali - dakako, to su također ideali - nastave postojati, onda će to imati dubok utjecaj na cjelokupan razvoj ljudske duše, prije svega vrlo jasno konfiguriran utjecaj na osnovne snage ljudskog bića: mišljenje, osjećaje i volju. Netko se može pitati hipotetski, jer se stvar ne bi trebala dogoditi, stvar se treba popraviti naporima onih koji ispovijedaju antropozofski pogled na svijet, ali čovjek se može hipotetski zapitati da bi znao što mu je činit: koju konfiguraciju tri glavne snage ljudske duše bi dobile, kada bi tendencije koje su dominantne u sadašnjosti iz materijalističkog stava, iz ahrimanskog, uzele maha, kada im se duhovna težnja, duhovna volja, ne bi suprotstavili? - Koliko god velik i silan znanstveni napredak mogao biti na području tehnologije, koja se hrani prirodnom znanošću, a znanstveni napredak može utjecati i na druga područja: taj znanstveni napredak postupno, temeljna struktura današnjeg mišljenja, postupno utiskuje karakter uskogrudnosti i ograničenja u ljudske predodžbe i ljudsko mišljenje. Drugačije se to ne može okarakterizirati, jer početak tog ograničenja, te uskogrudnosti, koja će se sastojati u tome da će sve više griješiti u nečemu o čemu se jučer na javnom predavanju govorilo, želim reći: griješit će se protiv otvaranja cijele duše svijetu. Čovjek će se sve više ograničavati na teoretsko, intelektualno slušanje onoga što koncepti i predodžbe govore. Htio sam također javno istaknuti, da dvoje ljudi može reći potpuno istu stvar riječima, i nikako nije opravdano misliti da je ono što izlazi iz obojice isto.
Danas živimo u vremenu programa. Vrijeme programa je upravo vrijeme intelektualizma. Što vam je danas najdraže raditi, kada se žrtvujete za dobrobit čovječanstva? Osnovali ste udrugu za sve moguće i postavili programe, ideale. Naravno, oni mogu biti vrlo inteligentni, vrlo dobrohotni, vrlo prosvjetljujući; za razvoj čovječanstva ne moraju imati nikakvu vrijednost, kao zrnce praha. No, skloni ste se zapitati: što se time želi? - A kad vam dotični kaže - dobro, uzmimo nešto apstraktno, danas se vole apstraktne stvari: želimo njegovati opće čovjekoljublje - onda se pomisli: pa što bi bilo ljepše učiniti? Naravno da se morate učlaniti u takav klub! - Ali živimo u vremenu kada je, zbog određene zasićenosti koju je kultura dosegla, nevjerojatno lako složiti najljepše programe, najljepše ideje. Osoba koja govori o smislu i interesu općeg dobra, može biti vrlo ograničena osoba. Danas bih mogao reći da čovjek može, biti sasvim u pravu za konkretna pitanja kulture, za pitanja, koja po mišljenju većine, uopće nije u pravu. Recimo, danas se može doći u poziciju da pjesničko zamuckivanje, koje stvarno i istinski najavljuje unutarnju snagu duše, bude više rangirano od dovršenih stihova, jer se takvi pojavljuju jednostavno zato što, u odnosu na vanjsku konfiguraciju poezije, sam jezik, duh jezika sam, danas ispisuje stihove i za to se koristi samo ljudska duša. Briljantne stihove u odnosu na stari stil pisanja poezije danas može napisati netko tko uopće nema veliku snagu duše. Takve se stvari moraju uzeti u obzir u vrijeme kada se ljudski razvoj suočava s velikim, eminentno velikim pitanjima, kao što je to slučaj u današnje vrijeme.
Stoga treba reći: ljudi moraju naučiti potpuno otvoriti svoje duše drugim dušama; moraju naučiti sve manje se držati sadržaja onoga što je rečeno, a sve više stjecati uvida u znanje i snagu onoga što ova ili ona osobnost donosi na svijet. Svjedoci smo zastrašujućeg spektakla u povijesti svijeta, da ljudi diljem svijeta štuju načela poput onih koja potječu od Woodrow Wilsona, jer ta načela imaju smisla, jer se ta načela ne mogu opovrgnuti. Naravno da imaju smisla, da ih se ne može opovrgnuti, ali stara su koliko i ljudska misao; ljudi su uvijek tako govorili. U svim tim stvarima nema ničega što ima veze sa stvarnim, konkretnim, neposrednim zadaćama. Ali ljudima je neugodno staviti se u stvarne, konkretne, neposredne zadatke, razvijati pokretljivost mišljenja. Budući da je ta pokretljivost mišljenja dio odlaska u ono neposredno, konkretno. Doduše, ponekad treba dosta vremena da se snađete u onom što je konkretno; ali danas je potrebno razumjeti takve stvari, malo u duši suosjećati s ljudskim razvojem.
Postoji grad u kojem živi južnonjemačko stanovništvo. U ovom gradu u 18. stoljeću pojavila se vrlo važna ličnost: Johann Heinrich Lambert. Kant, suvremenik Johann Heinrich Lamberta nazvao je Lamberta najvećim genijem svog stoljeća; jer samo da su Lamberove ideje zauzele mjesto takozvane Kant-LaPlace teorije, rezultiralo bi nešto vrlo značajno. Taj je Lambert odrastao kao sin krojača u gradu koji je danas južnonjemački grad, a već s četrnaest godina pokazivao je poseban talent. Mudrom gradskom vijeću otac je uputio zahtjev za potporu. Napokon, nakon dosta napora, nagovorili su ih da dječaku daruju četrdeset franaka, pod uvjetom da više nikada neće tražiti potporu. Trebalo je proći stotinjak godina prije nego što je ovaj grad četrdesetih godina prošlog stoljeća darovao spomenik čovjeku kojeg je protjerao kao dječaka od četrnaest godina. U to je vrijeme morao napustiti grad i svoju je veličinu postigao zahvaljujući posebnim okolnostima u Berlinu. Sada postoji prekrasan spomenik s globusom na vrhu koji pokazuje da je ovaj genij došao iz ovog velikog, moćnog rada, koji je mogao dati utočište takvom geniju, u znak da je genij, koji je znao kako obuhvatiti cijeli svijet, došao s ovog tla!
Ponekad je potrebno više od sto godina da se vidi kakvi se talenti roje okolo. To se može možda dogoditi i u naše vrijeme. Ali koliko se često među nama naglašavalo da se približilo vrijeme kada ljudi moraju biti budni za slobodnu, samostalnu svijest, kada ljudi više ne mogu spavati u odnosu na ono što se oko njih događa. To vrijeme se bliži velikim koracima. Ljudi moraju naučiti otvoriti duše prema vani, kako bi vidjeli što je stvarno tamo. Jer, kao što sam rekao, mišljenje i predodžbe su u opasnosti da budu ograničene i sužene osebujnom konfiguracijom materijalističke kulture. Znanost duha daje koncepte i ideje koji ne dopuštaju da čovjek postane uskogrudan u svom mišljenju. Od čovjeka se stalno traži da stvar promatra iz različitih kutova, upravo kroz korištenje koncepata znanosti duha. Zato se mnogi u redovima znanosti duha i danas ljute kad čuju: sada dolazi novi ciklus, i stvarima će se pristupiti iz sasvim drugog ugla. - Ali upravo je to neizbježno, da se stvarima pristupa s različitih strana i da se konačno nadiđe ono što bih nazvao apsolutiziranjem prosudbe. Ne može se točno ocrtati istinu koja se zahvati duhom, jer je duh pokretljiv. Tako znanost duha djeluje protiv uskogrudnosti u odnosu na mišljenje. Naravno, teško je to reći u sadašnje vrijeme, ali je neophodno.
Druga stvar koju treba promotriti u duši je osjećaj. S obzirom na osjećaje, na emocionalni svijet, koja je težnja prema kojoj čovječanstvo teži iz materijalističke kulture? Može se reći da se posebno na ovom području daleko odmaklo. Na području osjećaja, materijalistička kultura rađa uskogrudnost, filistejstvo. Filistejstvo naše materijalističke kulture zapravo je posebno predisponirano da postane divovskih razmjera. Skučenost interesa! Ljudi se sve više žele zatvoriti u uske krugove. Ali danas čovjek nije pozvan zatvarati se u uske krugove, nego je pozvan shvatiti kako je on ton u velikoj kozmičkoj simfoniji.
Pogledajmo ono što je ovdje već spomenuto, kako bismo vidjeli na što se misli sa sveobuhvatnim gledištem. Želio bih reći: može se izračunati - a danas se mnogo kalkulira - kako je čovjek divno integriran u kozmos. U jednoj minuti broj naših udisaja je oko osamnaest. To daje, pomnoženo sa šezdeset i sa dvadeset četiri, u jednom danu: 25920 udisaja. 25920 udisaja u dvadeset i četiri sata! Sada pokušajte izračunati sljedeće: znate da se svake godine proljetni ekvinocij, točka u kojoj Sunce izlazi u proljeće, pomiče malo dalje duž neba. Vratimo se u vrlo daleka vremena. Sunce je u proljeće izašlo u Biku, pa još malo i još malo, dok nije ušlo u Ovna, i tako Sunce ide okolo, naizgled prirodno. Koliko je godina potrebno da Sunce krećući se tako 'trzavo', malo po malo, stigne na istu točku? Sunce čini mnogo takvih trzaja: potrebno mu je 25920 godina da napreduje kroz takve trzaje, odnosno napravi jednu orbitu u velikom kozmosu za 25920 godina, odnosno onoliko godina koliko puta mi udahnemo u jednom danu. Zamislite kakav divan sklad! Udahnemo 25920 puta dnevno, Sunce napreduje, i kada 25920 puta napravi trzaj, kao što mi radimo naš unutarnji trzaj, jedan udah, onda je jednom obišlo kozmos. Dakle, mi smo svojim disanjem slika makrokozmosa.
Nastavljamo: prosječni životni vijek - naravno može biti i mnogo veći ali neki umiru ranije - prosječni životni vijek je sedamdeset, sedamdeset i jednu godinu. Što je to zapravo, taj ljudski život? To je također broj udisaja. Samo su to različiti udisaji. Kod običnog fizičkog disanja udišemo i izdišemo zrak. U danu od dvadeset četiri sata, ako smo uredni, ispravni i ne gubimo noći, snažno udahnemo svoje 'Ja' i astralno tijelo kada se probudimo, i opet izdahnemo 'Ja' i astralno tijelo kada potonemo u san: i to je dah. Svakodnevni dah, disanje našeg fizičkog i eterskog tijela u odnosu na 'Ja' i astralno tijelo. Koliko puta to činimo u životu koji traje oko sedamdeset, sedamdeset i jednu godinu? Zapravo izračunajte koliko dana čovjek živi: 25920 dana! To znači, da ne samo da u jednom danu svojim trzajima disanja oponašamo kretanje Sunca u kozmosu razvijajući onoliko zamaha disanja koliko Sunce trza dok se ne vrati na istu točku u kozmosu, već provodimo veliki dah, udisaj 'Ja' i astralnog tijela u fizičko i etersko tijelo, i izdisaj 'Ja' i astralnog tijela, u sedamdeset, sedamdeset jednu godinu, koliko puta udahnemo u danu: 25920 puta, onoliko koliko puta Sunce trzne prije nego se vrati na istu točku. Mogli bismo navesti mnogo takvih stvari, koje nam mogu pokazati kako stojimo usred velikog sklada kozmosa s našim ljudskim životom, brojčano a i inače, i one ne bi bile ništa manje iznenađujuće, ništa manje sjajne, nego da ispravno osjetimo ono što sam upravo opisao. Mnogo toga je skriveno u odnosima u kojima se čovjek nalazi u svijetu, ali taj skriveni element ima duboki učinak, jer to je isto kao što se u davna vremena shvaćao sklad sfera.
To međutim, pobuđuje naš interes za cijeli svijet. Postupno razumijemo da ne znamo ništa o sebi kao ljudskim bićima ako svoj interes filistarski ograničimo na neposrednu okolinu. Ali to sve više postaje svojstveno modernom vremenu, filistarstvo! Da, filistarstvo je postalo glavno raspoloženje religioznog svjetonazora; i odatle je ovo raspoloženje filistarstva u mnoge umove. Vratite se u prava stoljeća kršćanstva: postojalo je učenje koje je bilo grandiozno. Za to je bilo vrijeme. Danas to treba zamijeniti naš duhovno-znanstveni pogled, jer različita vremena čovječanstvu postavljaju različite zahtjeve, ali tada je to bilo grandiozno učenje, gnoza. Pogledajte kako su divno razmišljali gnostici u istraživanju eona, u istraživanju duhovnih hijerarhija, kako je ova mala Zemlja uključena u veliki kozmički razvoj sa svojim mnogim, mnogima bićima, ali u čijim redovima je i čovjek. Zahtijevala je pokretljivost mišljenja, određenu dobru volju da se razviju koncepti, da se ne dopusti da se kalcificiraju, otvrdnu, kao sada, da bi se uzdigli do gnoze. Zatim je došlo - ne kršćanstvo, nego kršćanska denominacija. I raspitajte se što danas većina kršćanskih dužnosnika najviše mrzi: gnosticizam. I zato oni najviše ocrnjuju antropozofiju; sami se ne bave antropozofijom, lijeni su za to, ali kad pogledaju u bilo koju knjigu imaju nejasnu predodžbu, nejasan koncept: zaboga, to bi također mogla biti vrsta gnoze! Dakle, moramo usvojiti nove koncepte, moramo um učiniti pokretljivijim! Ljudi su u konačnici došli do jednostavnog mišljenja, posebno na vjerskom polju. Kaže se da čovjek ne može pojmiti što se događa kad se uspne u tako visoke sfere! - Kažu: čovjek može postići ono najviše božansko čak i u najjednostavnijem umu; nema potrebe naprezati se, već najjednostavniji, dječji um, ono najviše božansko može dosegnuti u svakom trenutku.
Da, morate prozreti ove stvari! Važno ih je stvarno sagledati, jer su to stvari iz kojih izvire osnovno raspoloženje modernog vremena, filistarstvo. Zato je vjersko raspoloženje u raznim denominacijama postalo toliko filistarsko, jer se temelji na onome što sam upravo opisao. Ono danas laska ljudima koji se prave skromni, a zapravo su užasno neskromni, jer su neskromnost i megalomanija temeljne karakteristike našeg vremena. Sve se prosuđuje, bez obzira koliko teško je doživljeno, ako na svom čelu nosi znak teško doživljenog: sudi, prosuđuje, i netko tko bi trebao dobro znati da se nije previše trudio iskusiti, tko je samo pokušao doći do onog očitog: da ne bi trebao biti nikakav napor da se prepozna Boga, nego da se Boga uvijek može naći, pa i najjednostavnija, dječja duša ako to želi. Dakle, moramo uvidjeti, da se prije svega filistejstvo mora potisnuti znanošću duha. Ali filistejstvo se ustalilo na onim mjestima gdje ga nije trebalo biti, a mnogi koji vjeruju da su se s time izvukli, potonuli su preko glave. Mnogi 'izmi' i mnogi modernizmi koji u programu imaju to da ne budu poput filistara, ništa su drugo nego prikriveno filistarstvo. Ovo je drugo. U mišljenju, u predodžbama, mora se potisnuti skučenost koja dolazi, u osjećaju filistarstva koje napreduje. Na to mjesto mora doći širina interesa, volja da se stvarno pogleda što se događa na velikoj ploči zemaljskog razvoja.
Prekjučer smo pokušali konkretno okarakterizirati djelovanje duhova naroda. To su arhanđeli. Iz toga ste mogli zaključiti: ovi duhovi naroda povezani su s mjestima gdje se određeni ljudi razvijaju na Zemlji. Duh naroda u Italiji djeluje kroz zrak, kroz sve tekućine u oblastima današnje Francuske, i tako dalje, kako sam to okarakterizirao. Ali naravno, te se stvari isprepliću s raznim drugim stvarima i treba shvatiti da ljudi na Zemlji žive jedni pored drugih, da određene faze razvoja na određenim područjima zaostaju. U nekim područjima ljudi se razvijaju, u drugim su čak u opadanju. Sada treba uočiti nešto iznimno značajno. Ako pogledamo cijelu Zemlju kao jedan organizam i zapitamo se: što se događa po cijeloj Zemlji? - tada prvo možemo pogledati različita područja Azije, azijskog istoka, kako ga nazivaju. Mnoge se duše danas utjelovljuju na ovom azijskom istoku koje su, zbog svoje karme, zbog onoga što su donijele sa sobom iz ranijih zemaljskih života, još uvijek zaglavljene u ranijim osobitostima evolucije, duše koje traže tijela u kojima još mogu biti ovisne o tjelesnom fizičkom razvoju do određene starije dobi. Normalno je da se danas ovisi samo do dvadeset i sedme godine. To je ono što predstavlja osnovnu karakteristiku našeg vremena, da čovjek ovisi o tjelesnom fizičkom razvoju do dvadeset sedme godine. To je vrlo važno u naše vrijeme. Ako se uzmu u obzir ove stvari mnogo toga u našem vremenu se može razumjeti. Ovdje sam već istaknuo jednu stvar.
Jednom sam se zapitao: kakav bi bio čovjek koji bi trebao biti tip čovjeka našeg vremena, koji bi svom svojom djelatnošću, svojom aktivnošću, koji bi trebao ući u ovo vrijeme? - Morao bi, da tako kažem, isključiti iz sebe sve ono inače ljudima dolazi izvana i onemogućuju im da budu samostalni, biti prepušten sebi do dvadeset sedme godine. Ono što se zove svoj čovjek, to bi trebao biti. Do dvadeset i sedme godine morao bi biti malo zahvaćen onim što je normalno i reprezentativno u naše vrijeme, do dvadeset i sedme godine morao bi se potpuno sam razvijati. Onda, odmah nakon što od sebe napravi ono što moderan čovjek od sebe može napraviti, onda bi morao biti izabran u sabor, recimo. Zar ne, to znači biti u toku danas, biti biran u sabor! Onda, kad se izabere u sabor i nakon nekoliko godina čak postane i ministar, onda je stigmatiziran na neki način, onda se to primijeti kad padneš u ovom ili onom smjeru, i napraviš ovu ili onu nezgodu. I onda? Kako bi to išlo dalje? Ti se tada više ne možeš dalje razvijati, ti ostaješ tipičan za svoje vrijeme, tada si pravi predstavnik svog vremena. Sada i ima takvih ljudi, kao što sam vjerojatno rekao ovdje prije nekog vremena: to je, naprimjer, Lloyd George. Ne postoji osoba koja ono što je prisutno u našem vremenu izražava karakterističnije i tipičnije od Lloyd George-a, koji je do svoje dvadeset sedme godine iz sebe izvukao sve što čovjek danas može izvući iz tjelesno-fizičkog. Bio je samouk, rano je upoznao socijalizam, rano naučio da je s dvadeset i sedam godina mjesto u parlamentu, zar ne? Izabran je u sabor i ubrzo je postao jedan od najupečatljivijih govornika, čak i jedan od najpedantnijih slušatelja - uvijek je pozorno promatrao druge dok govore. Bilo je nešto posebno u njegovom pogledu, po tome je Lloyd George poznat. On je opasan. Najbolje da ga postavimo za ministra. - A onda su ga uzeli u ministarstvo. Da, ali na koje ga ministarsko mjesto postaviti? On je vrlo talentirana osoba! Pa, staviti ćemo ga na položaj gdje ništa ne razumije. Tamo će biti najkorisniji, stvarati će najmanje problema! - Postao je ministar željeznica i brodogradnje. Treba mu par mjeseci da sve pohvata. Napravio je najveće reforme, velike stvari.
Zar možete tip današnjeg čovjeka opisati bolje nego da opišete Lloyd George-a? Kao da je koncentriran, kao izvadak iz materijalizma sadašnjosti, a u sadašnjosti možete puno toga razumjeti ako možete ući u tako nešto. Takva je situacija u sredini svijeta, mogu reći, između azijskog istoka i američkog zapada. Osobito je slučaj u europskoj kulturi da se do dvadeset i sedme godine može iz tjelesno-fizičkog izvući ono što može biti značajno i za duševno-duhovno. Kasnije u duši mora biti potaknut duhovno-duševni impuls, ako se želi napredovati, onda tjelesno-fizičko više ništa ne daje. Zato je u čovjeku kao što je Lloyd George sve ono što sadašnjost daje od sebe, ali zato on nema baš ništa od onoga što treba slobodno steći. Naravno, sadašnjost daje puno genija, puno darova, ali sama po sebi ne daje ništa duhovno. To se mora osvojiti slobodom. Ali u Aziji još uvijek postoji mnogo prilika da se pronađu tijela koja će se nastaviti razvijati u duši i duhu i nakon dvadeset sedme godine. Zato se tu inkarniraju duše koje žele nešto naučiti iz tjelesno-fizičkog elementa izvan ovog vremena. Zato tamo još uvijek prirodno postoji duhovna kultura, kultura koja inzistira na tome da se stvari oko nas promatraju duhovno, da se duhovno prepozna u svijetu. Naravno i da na istoku ima dosta dekadencije, jer se materijalizam proširio, a budući da je najmanje pogodan za istok, tamo je dekadencija najučinkovitija. Ali kod onih koji su vodeći ljudi, možete vidjeti kako još uvijek postoji prirodna duhovnost.U sebi preziru europsku materijalističku kulturu u cjelini. Ljudi kao što je Rabindranath Tagore, koji je nedavno održao govor u duhu Japana, kaže: Naravno, mi istočnjaci prihvaćamo europska dostignuća vanjske tehničke kulture; ali stavljamo ih u svoja depoa, u naše staje, ne damo im ući u naše dnevne sobe, toj europskoj kulturi - jer duhovno je njemu nešto samorazumljivo. Danas se takve stvari moraju znati, jer su te stvari osnovne sile onoga što se događa diljem svijeta, o kojima danas ovise svjetski događaji.
Reći ćete: da, u našoj srednjoeuropskoj kulturi, naprimjer, imamo snažne temelje za duhovnost koja je čak podržana jasnim, visokim idejama! Imamo to, a o toj duhovnosti možemo govoriti na isti način na koji sam pokušao govoriti o jednom zaboravljenom trendu u njemačkom intelektualnom životu u svojoj knjizi 'Vom Menschenrätsel'. Da bismo se proželi duhovnošću koja bi doista nadilazila ono što je istočnjačka duhovnost ikada postigla u ljudskom razvoju, samo se trebamo ispuniti divnim imaginacijama koje smo već vidjeti kod Herdera ili Goethea, naprimjer. Istočna kultura nije dala ništa tako veliko kao Herder, koji u svakom jutarnjem izlasku Sunca vidi sliku novog stvaranja svijeta i opisuje ga na veličanstven način. Oni koji danas ne žele biti filistri, ali ipak jesu, kažu: ljudi se više ne zamaraju nečim tako starim - a ako takve pitate za Herdera, to je davno zaboravljeno. A orijentalac, kad prosuđuje situaciju, on naravno prosuđuje ono što živi u vanjskom toku srednjoeuropske kulture.
Pročitajte oštroumnog Kineza Ku Hung-Ming-a koji je dobronamjerno opisao srednjoeuropsku kulturu ili pročitajte nedavno predavanje Rabindranath Tagore. Tada ćete vidjeti kako se ljudi pitaju: kakvo mjesto ova Europa zauzima u općem napretku čovječanstva? - Naslućuju da je ova Srednja Europa pozvana voditi ljude dalje od onog što im je dao spiritualizam. Ali onda se pitaju nije li ova Europa propustila da razvije velike klice, sjeme koje je tamo, koje sadrži. Ima Goethe, kažu; da, ali ne znaju što bi s njim, ovi staloženi Nijemci, ovi materijalistički Nijemci! - Kad mu je umro posljednji unuk, još je bila prilika da se goetheanizam uvede u njemački duhovni život. Goethe-Schiller-Archiv osnovan je pod doista neusporedivo veličanstvenim okriljem njemačke princeze. Veliki impuls došao je osamdesetih. Osnovano je i Goethe društvo, ali ljudima je uvijek bilo neugodno na vrh imenovati nekoga tko se stvarno bavio Goetheovom duhovnošću. To im se nije činilo dostojnim, i na zadnjim izborima nisu na čelo Goethe društva postavili osobu koja bi stajala unutar te duhovnosti, nego je umjesto toga postavljen bivši ministar financija. Da, ali prema takvim stvarima svijet mora suditi što se događa u Srednjoj Europi! Goetheovom baštinom danas upravlja bivši ministar financija, koji doista ima simptomatično ime 'Kreuzwendedich'. Ali ne znam, ako bi se ispunila simbolika imena, netko bolji biti postavljen na to mjesto.
Ove stvari bi mogle biti drugačije samo ako bi se uskogrudni interesi zamijenili općim interesima, kada bi se stvarno gledalo kako diljem Zemlje djeluju impulsi, kako tijela na istoku, mogu reći, omogućuju donekle dekadentnu duhovnost za duše koje se danas žele inkarnirati u takva tijela, s dekadentnom duhovnošću, koja će još uvijek dati nešto od fizičko-tjelesnog dušama iznad dvadeset sedam godina. Na istoku se zaustavlja na ranijem stupnju ljudskog razvoja, tu se staje na onome što je čovječanstvo već prošlo. Ovdje se, u sredini, nalazi na poziciji gdje se mora dogoditi iskorak, gdje se može ono što je potrebno izvući iz tjelesnog i fizičkog elementa do današnje dvadeset i sedme godine - sredinom 15. stoljeća bilo je do dvadeset osme. Ali za daljnji razvoj ljudske duše, ako netko ne želi rano ostarjeti i ne želi izgubiti svoju mladost, mora imati duhovno-duševni, slobodni spiritualni impuls, a ne, poput istočnjaka, neslobodan duhovni impuls.
Idemo dalje na zapad, u Ameriku. Čovječanstvo je tako konstituirano da zaostaje, da ne doseže ovu razinu. Na istoku je čovječanstvo takoreći zaostalo na ranijim stupnjevima, u sredini imate normalnu dob, na zapadu, u Americi - okarakterizirao sam to prekjučer - na djelu je zemaljsko podzemlje. Čini se da su čak i duhovi kao Woodrow Wilson opsjednuti vlastitim riječima, vlastitim načelima. Oni su kao prerano ostarjela - ali riječ ima malo drugačije značenje - kao prerano ostarjela djeca koja ne mogu doći do punog učinka onoga što se može učiniti do dvadeset sedme godine. Nakon što vidite što ostavlja tako snažan dojam na mnoge ljude ovih dana, postavit ćete pitanje: kako se moglo dogodit da duh poput Woodrow Wilsona, koji sa svojim godinama nikad nije percipirao ono što se percipiralo do 27. godine, može postati veliki svjetski učitelj? - Jednostavno nemaš tu širinu interesa da si takve stvari na iskren način staviš pred dušu. Filistarstvo se ne želi ostaviti!
Izvanredna značajka u evoluciji koja karakterizira ovo je: od istoka do zapada, od očuvanja nečeg ranijeg, preko normalne sredine, do dekadentnog zapada - to leži u evoluciji naroda i Zemlje, a ne u pojedinačnom ljudskom biću, to se podrazumijeva. Mora se razviti zanimanje za ovo, tako da se zna kakve vrste impulsa djeluju širom Zemlje, tako da ih se može procijeniti. A ovdje u sredini, dugo vremena, sila s juga bila je odlučujući faktor, u tome što je srednjoeuropska kultura bila natopljena grčko-rimskom prirodom. Prevladavala je konzervativna priroda juga. Danas smo na prekretnici. Osobito progresivni element sjevera mora prožeti srednjoeuropsko stanovništvo. I ova posebna stvar, mogu reći, impulsi razdoblja hiperboreje koji su povoljni za današnje vrijeme, moraju proći kroz naše duše. To je ono što se mora uzeti u obzir. U suprotnom, ako čovjek ne otvori oči i dušu za te velike impulse razvoja, Zemlja će krenuti krivim smjerom razvoja, neće postati humus za kozmičku svjetsku strukturu, i ono što bi trebalo predstavljati posljednju epohu razvoja Zemlje, mora preuzeti neki drugi planet.
U igri su veliki ulozi. Treba se izvući iz filistarstva i doprijeti do općih interesa. Tek kad se razviju takvi interesi, moći će se ispravno procijeniti određene pojave u sadašnjosti. Jasno se vidi da se ljudska priroda u naše vrijeme račva. To je danas na početku; ali ljudi se razilaze. Dio njih su oni koji u sebi otvrdnu ono tjelesno-fizičko. Otvrdnu ga do 27 godine, a zatim ostaju na istom mjestu, odbacujući duhovno-duševno. Ako u njima nema stalnog poriva da agitiraju čovječanstvo, da vode čovječanstvo u nesreću poput Lloyd George-a, oni postaju ljigavi, mrse račune, postaju pravi filistri, postaju dosadni. U jednoj rašlji leži otupljivanje čovječanstva. Ostali se do dvadeset i sedme godine prepuštaju svim pokretačkim, pulsirajućim snagama fizičkog i tjelesnog, svu duhovnost izvlače iz fizičkog i tjelesnog. Mnogo je toga u fizičkom. Zapamtite, svi dolazimo na svijet ispunjeni mudrošću; morali bismo, ono što je mudro, samo preoblikovati u svijesti, preoblikovati ono što je u cijelom našem tijelu puno mudrosti. Znanost duha pokušava sve što je u živcima, krvi i mišićima, dovesti u svijest na harmoničan, duhovan način. Znanost duha ne odbacuju samo tupavi, nego i oni - a bit će ih sve više - koji pulsirajućim životom sve do puberteta pa sve do dvadeset i sedme godine, osjećaju kakav genij vrije i ključa u njihovim živcima, krvi i mišićima. Ove izgarajuće prirode, koje na neki način spaljuju ljudski život, sve su češće. Već se javljaju sporadično, ali dovoljno često. S njima se pune ludnice i tako dalje. Ali ne vidi se da pravo iscjeljenje leži u antropozofski orijentiranoj znanosti duha.
Takva tipična priroda postala je svjetski poznata u novije vrijeme. To je filozof Otto Weininger. Nije li istina, Otto Weininger bio je osoba koja je na kaotičan način, nepročišćeno, neusklađeno, iznijela što leži u živcima, mišićima, krvi, koja je potom napisala svjetski poznatu knjigu 'Geschlecht und Charakter', na koju su ljudi, koji na sve padaju, također pali i na to. Tako da su nasjeli i filistri, koji nisu shvatili da je to, uza sve besmisleno, odvratno, razotkrivanje nečeg elementarnog o živcima, krvi i mišićima. Takvi ljudi moraju sebi postaviti pitanje, jer to nisu naučili iz znanosti duha - tamo bi to ispravno naučili - zato što to zahtijevaju njihovi živci, njihova krv, njihovi mišići, postaviti pitanje koje si čovječanstvo nužno mora postaviti danas. Bez tog pitanja čovječanstvo neće napredovati. Ono glasi: ušavši u fizički svijet kroz rođenje ili začeće, kako da postanem nastavljač svoje duhovno-duševne egzistencije od posljednje smrti do ovog rođenja? - Ovakva i slična pitanja, kako ih postavljamo u znanosti duha, jer ih smatramo temeljnim pitanjima unaprijeđenja duhovne kulture, moraju postavljati i postavljat će oni, koji puštaju da proključa ono što je u živcima, krvi, mišićima.
Vidite, jedno poglavlje kod Otta Weiningera je posebno zanimljivo. Pitao se: zašto sam zapravo došao u zemaljski život? - A on je na ovo pitanje iz onoga što sam upravo okarakterizirao, iz mudrosti koja leži u mišićima, krvi i živcima, odgovorio na svoj način, ali na način koji ljude izjeda i peče. Pitao se: zašto sam uvučen u život na Zemlji iz svijeta duha i duše u kojem sam bio? - Nije našao drugog odgovora osim ovoga: 'Zato što sam bio kukavica, jer nisam želio ostati sam u duhovnom i duševnom svijetu i stoga sam tražio vezu s drugim ljudima'. Nisam imao hrabrosti, biti sam, tražio sam zaštitu u majčinom životu. - To su za njega bili iskreni odgovori koje je sam dao. Zašto se ne sjećamo, pitao je, što se dogodilo prije rođenja? Jer smo takvi rođeni! - Doslovno kaže: Zato što smo pali toliko nisko da smo izgubili svijest. Da se čovjek rođenjem nije izgubio, ne bi se ponovno morao tražiti i nalaziti.
To su tipične pojave; danas je još javljaju sporadično. To su ljudi koji u svojoj mladosti iz krvi, živaca i mišića izvlače ono što može postati plodonosno u cjelokupnom ljudskom procesu kada se objasni, uskladi s onim što znanost duha može dati. Međutim, da bi se to postiglo, tu treba usmjeriti interese cjelokupnog ljudskog života. Filistejstvo se mora povući. Gotovo sustavno se mora boriti protiv činjenice da su ljudi zatvoreni u uskom krugu interesa. Neka pitanja moraju poprimiti sasvim drugačiji oblik nego što ga imaju danas. Religiozni razvoj posljednjih tisućljeća, kako on strukturira pitanje koje ljude na neki način povezuje s duhovnim? Jedan materijalistički obrazovan, duhovit čovjek današnjice, koji je zauzimao visok položaj u određenom krugu, jednom mi je rekao: usporediš li državu s crkvom, doći ćeš do stava da je crkvi ipak lakše nego državi. - Pa, ne želim ništa reći o valjanosti ovog suda, ali taj čovjek je rekao da je crkvi lakše nego državi, jer država upravlja životom, crkva smrću, a ljudi se više boje smrti nego života; stoga je crkvi lakše. - Naravno, on je ovo smatrao besmislicom, jer je bio potpuni materijalist.
Ali i to se razmatra u prilično sebičnom smislu. Uglavnom, ljudi se danas pitaju: što se događa s mojim duševnim i duhovnim životom kada zakoračim kroz vrata smrti? - I u tome ima mnogo sebičnih poriva. Posebno bi pitanje besmrtnosti dobilo potpuno drugačiji oblik pod utjecajem znanosti duha. U budućnosti se ne bi samo pitalo: u kojoj je mjeri duhovni život nakon smrti nastavak života ovdje na Zemlji? - nego: u kojoj je mjeri život ovdje na Zemlji nastavak života kojeg sam imao u duhovno-duševnom svijetu? - Tada ćete vidjeti nešto poput sljedećeg.
Kad čovjek prolazi kroz vrata smrti, u prvom razdoblju, kod njega su posebno razvijene imaginativne predodžbe; oko njega se imaginativno razvija sveobuhvatan svijet slika. Ovo bih nazvao razmatanjem svijeta slika. Druga trećina života između smrti i novog rođenja prvenstveno je ispunjena inspiracijama. Inspiracije se u ljudskom životu javljaju u drugoj trećini tog života između smrti i novog rođenja. A intuicije u zadnjoj trećini. Dakle, intuicije se sastoje od toga da čovjek sebe, svoju dušu, prenosi u druga bića, a kraj ovih intuicija je da on sebe prenosi u fizičko tijelo. Ova transpozicija u fizičko tijelo putem rođenja samo je nastavak uglavnom intuitivnog života, posljednje trećine između smrti i novog rođenja. A to je ono što se zapravo mora dogoditi kada ljudsko biće uđe u fizičko, to mora biti osobito karakteristična osobina djeteta: prijenos u drugi život. Ono mora raditi ono što drugi rade, ne ono što proizlazi iz njega, već oponašati, raditi ono što drugi radi.
Zašto sam morao opisati, kada sam govorio o 'Odgoju djeteta sa stajališta znanosti duha', da su djeca u prvih sedam godina uglavnom imitatori? Jer imitacija, stavljanje u tuđu kožu, nastavak je intuitivnog svijeta koji postoji u posljednjoj trećini života između smrti i ponovnog rođenja. Život između smrti i novog rođenja, još uvijek se može vidjeti kako struji i sjaji, ako se razvoj djeteta razmatra smisleno. Pitanje besmrtnosti morat će se postaviti na novoj osnovi: u kojoj je mjeri život ovdje na Zemlji nastavak duševno-duhovnog života? - Ali tada će se naučiti i ovaj život na Zemlji shvaćati posebno ozbiljno, ali ne u egoističnom smislu. Tada će se prije svega, prema njima će se čovjek odnositi s osjećajem odgovornosti, koji se javlja kada sebi kaže: moram ovdje nastaviti ono što mi je nametnuto jer sam nešto donio sa sobom kao duševno-duhovno nasljeđe. - To će značiti ogromnu promjenu u percepciji ljudi ako budu govorili s ovog gledišta. Jer ono što duša doživljava između smrti i novog rođenja, ta velika duhovna sfera koja se doživljava u imaginacijama, inspiracijama, intuicijama, to je za ovaj svijet tamo; a ono što doživljavamo ovdje za tamo je izvan. A želja za razumijevanjem i uvažavanjem ovoga u budućnosti postat će dio iznova formiranog pitanja besmrtnosti, koje će intervenirati u duhovni razvoj čovječanstva na manje egoističan način nego je pitanje besmrtnosti to bilo u religijskom razvoju prošlih tisućljeća.
Želio sam opisati takve stvari kako bih pokazao kako čovječanstvo treba izaći iz filistarstva, da bih pokazao kako čovjek nije filistar. Čovjek nije filistar ako može ići dalje od uskog interesa, da ovdje na Zemlji u jednom danu udahne 25920 puta, što odgovara broju dana u zemaljskom životu, a što znali i 'trzaje' Sunca, koje ono izvodi kružeći po kozmičkoj elipsi. Interesi se proširuju izvan onoga što je dovelo do zaboravljene struje u njemačkom duhovnom životu, proširuju se izvan onoga što se konfigurira u duhu u cijelom svijetu, što je ključna točka orijentalnog, srednjeg, zapadnog duhovnog razvoja: na to kako je azijski duhovni razvoj donekle ovisan o istočnoj struji koja je na zapadu već u opadanju, kako će središnja struja, isprva ovisna o jugu, u budućnosti ovisiti o sjeveru. Ove nas stvari vode do velikog plana evolucije, one prevladavaju filistejstvo, ispravljaju osjećaje u pogledu evolucije i uče nas da stvarno suosjećamo s onim što živi kao impulsi u čovječanstvu.
I volja: volja se također u materijalističkim impulsima razvija na vrlo specifičan način. Zbog toga će ljudi biti sve nespretniji i nespretniji, sve nespretniji i nespretniji u klasičnom smislu. Što ljudi mogu učiniti danas? Ono za što se usko specijalizirao, za što se školovao, to ga svodi na uski krug. Ono što znanost duha razvija kao koncepte, osjećaje, impulse, prodire sve do udova. Kada se osoba pravilno uklopi u znanost duha, postaje vješta, prilagođava se okolini, ponekad uči stvari u svom životu za koje mu se, dok je bio mlad, govorilo da ih ne može naučiti. Znanost duha, ako se ispravno shvati, također će čovjeka učiniti vještim. Danas ljudi nisu vješti ni u malim stvarima. Upoznajete ljude koji ne mogu napraviti neki potez svojim rukama, upoznaš gospođu koja ne zna prišiti dugme ako se otkine, a kamoli što drugo. Ali s druge strane je bitno da ljudi mogu postati svestrani, da se mogu prilagoditi svojoj okolini, da se prevlada zatvorenost u uski krug i prevlada nespretnost.
Koliko god čudno zvučalo, čovječanstvo ima ovu trostruku zadaću za sadašnjost i neposrednu budućnost, s obzirom na mišljenje, osjećaje i volju: da se nadvlada uskogrudnost i zamijeni fleksibilnim snalaženjem u uvjetima svijeta, da se nadvlada to da filistarstvo i širokogrudnost zahvati srca ljudi, da se nadvlada nespretnost, a ljudi da budu vješti i također nauče biti vješti u raznim područjima života. Naučiti razumjeti svijet u najrazličitijim područjima života! Danas se, naravno, radi suprotno od svega toga. Vodi se u nespretnost, u filistarstvo, u uskogrudnost, a to su nužne posljedice materijalističkog načina mišljenja. Zasigurno, ne može svatko naučiti sam popraviti stvar ako je slomio nogu; ali ne smije se njegovati nespretnost do te mjere da se više nema smisla kako si pomoći kod jednostavne bolesti i slično. Radi se o formiranju osnovnog razumijevanja kako se nositi s različitim situacijama u životu, to je ono što je važno.
S dolaskom ove moderne ere, zar se doista ne vidi kako su se stvari razvijale? Svatko tko je otvorenih očiju promatrao pojave u posljednjih nekoliko desetljeća, jasno je vidio da je smisao za razvijanje svjetonazora, smisao za pretvaranje svjetonazorskih impulsa u predmet razmatranja, bio aktivan samo kod onih koji su u isto vrijeme imali volju razvijati čisto materijalističke ideološke interese, naime na polju socijalizma. Uglavnom, samo tamo gdje se željelo reformirati svijet u socijalističkom smislu, promišljalo se o pitanjima pogleda na svijet. Ako bi se podigli iznad socijalističkog plimnog vala, postojao je nedostatak interesa; najviše vidimo interese klika koje se čvrsto drže prošlosti, ili ako bi se vjerovalo da se prihvaća nešto novo, bile su to apstraktne riječi, preteče wilsonizma, koje su osobito bjesnile u takozvanim liberalnim strankama u drugoj polovici 19. stoljeća. Nije bilo volje da se prodre u duhovne, spiritualne impulse u svijetu, kao što je socijalizam htio prodrijeti u materijalne, takva volja nije postojala: u odnosu na duhovno bila je tupost, gdje je počela buržoazija - uglavnom sama po sebi razumljiva; uz neke iznimke. Prisutni su uvijek izuzeti, to nalaže pristojnost.
Pa, suočiti se s tim pojavama i odgovoriti na takva pitanja kakva se danas postavljaju, na način na koji smo mi danas pokušali odgovoriti, u biti je jedno te isto. Zato što su s tim stvarima povezane velike stvari. U istočnoj Europi vidimo kako se, mogu reći, sprema nešto u ekstraktu za što Europa ima strahovito malo razumijevanja. Na našem polju često smo ukazivali na klice razvoja ovog europskog istoka. Jer ovaj europski istok želi - želim to danas izraziti na poseban način - naučiti razumjeti da cijeli ljudski život ima smisla! A kada se približi šesto post-atlantsko doba, tada bi europski istok trebao pokazati da cijeli ljudski život ima smisla, a ne prihvaćati kao istinu samo ono što se u mladosti buba u školi. Istok bi trebao pokazati da se čovjek razvija sve do smrti, da svaka godina donosi nešto novo, te da je čovjek i nakon smrti i dalje povezan sa zemaljskim, i unosi mudrost i nakon smrti. Što želi onaj element duše, koji se donedavno mogao nazvati ruskim, koji je sada privremeno završio u kaosu, ali koji će pronaći svoj put u kulturnom razvoju Europe, a time i kulturnom razvoju čovječanstva u cjelini? Što hoće, taj element istoka?
Ono što želi je vidjeti smisao činjenice da je cijeli ljudski život u procesu razvoja, a da je trenutak smrti, samo posebno važan trenutak u tom razvoju. Ovo načelo mora naći sljedbenike i propovjednike i u Srednjoj Europi, a naći će ih na temelju pretpostavki koje smo spomenuli. Ali dok se ovo načelo ne prepozna, uvijek će se vjerovati: što ste mlađi, to možete imati više gledišta. - Najmlađi jazavci danas imaju svoje zatvoreno, čvrsto stajalište, u osnovi nemaju ništa od očekivanja, nade: da svaka godina otkriva nove misterije, da trenutak smrti otkriva nove misterije. Europski istok razvija duše koje još podsvjesno razvijaju shvaćanje da je čovjek najmudriji i da najbolje prosuđuje o zemaljskim, ljudskim prilikama, kad umre. A od ovih duša, koje danas žive na istoku, bit će onih, koje će ne samo pitati mlade jazavce, sabore, kako treba odlučiti o ljudskim stvarima, nego će pitati i umrle, koje će naučiti imati odnos s umrlima i općenje s umrlima učiniti plodnim ovdje za zemaljski razvoj. U budućnosti će se pitati: što o tome kažu umrli? - I naći će se duhovnog načina, ako se znanost duha produbi, pitati i umrle, ne samo žive, kada se bude trebalo odlučiti o velikim stvarima ovdje na Zemlji. To je ono što istok želi. I nikada se ništa nije više sudarilo, što se gore slaže, nego ono što se danas događa u istočnoj Europi. Jer ono što je duša ovog europskog istoka je upravo suprotno od onoga što su trockizam ili lenjinizam navalili na nju, čak i ako je to samo zabluda, iz čistog materijalizma sadašnjosti. Nikada prije u evoluciji nije se sudarilo nešto tako nespojivo kao što je duhovna klica istoka i materijalistički lenjinizam, ta karikatura, ta najluđa karikatura ljudske kulture, koja apsolutno nema nikakvog smisla i razumijevanja za ono što je stvarno duhovno, ali je tako razumljivo iz korijenskog živca sadašnjosti. Budućnost će to naučiti prepoznati.
To je, dragi prijatelji, ono što sam vam želio reći, samo ukratko, s obzirom na stvari koje bi trebale zapaliti zanimanje u našim srcima. Morate razumjeti tako nešto; ne smije se ostati ravnodušan prema onome što se u dubljem smislu događa u duši. Htio sam to staviti u vaše duše, vaša srca, danas kada smo zajedno.