.Danas, prvog dana rasprava u ogranku, promotrimo, primjereno prilikama vremena, ono što naša duhovno-znanstvena razmatranja mogu rasvijetliti, a to su mnoge stvari s kojima se ljudi u našem vremenu susreću, preispituju ili barem imaju zadatke koje bi trebali ispuniti, zadatke koje u najeminentnijem smislu postavlja duh vremena, i od čijeg bi shvaćanja od strane svakog pojedinca možda mogla ovisiti sudbina čovječanstva u neposrednoj budućnosti. Krenimo od nečega što je možda očito. Primijetili ste da već duže vrijeme postoji promjena u raspoloženju prema našoj antropozofski orijentiranoj znanosti duha, promjena raspoloženja do te mjere da ljudi tu i tamo gledaju na ovu znanost duha sa sve većim neprijateljstvom. Samo onaj tko ne cijeni ispravno povijest duhovnog pokreta, može se čuditi što je takva promjena raspoloženja, odjednom došla; doći će s još većim intenzitetom. Sve dok je pokret kao ovaj uglavnom unutar određene sektaške aktivnosti, sve dok se održava na takav način da se tu i tamo okupi nekoliko ljudi u različitim gradovima, ujedini poput sekte u prednjim ili stražnjim prostorijama zgrada, učini ovo ili ono poput sekte, dotle se na takve pokrete gleda s nekom popustljivom blagonaklonošću, koja tu i tamo svakako prelazi u nešto drugo, ali koja ostaje na tome da se takvim pokretima ne treba ozbiljno baviti; oni će opet nestati, a prostorije u prednjem ili stražnjem dijelu zgrade, u kojima se takve stvari rade na sektaški, više obiteljski način, zauzvrat će zauzeti nešto drugo. Dugi niz godina postojalo je takvo raspoloženje u vanjskom svijetu prema našem pokretu, a ono što se činilo kao neprijateljstvo, više manje se lokalno izdvajalo iz tog općeg raspoloženja. Ali stvari su se malo promijenile, jer se najmanje s jedne strane pokušavalo odbaciti sektaški karakter pokreta. Iako stalno iznova raste otpor unutar redova samog našeg društva protiv odbacivanja ovog sektaštva, protiv ujedinjenja s općom kulturom sadašnjosti, mora se poduzeti energičan pokušaj, protiv svih tih otpora i protiv neprijateljstava, da se ujedini s onim što inače leži u kulturi sadašnjosti. Nadalje, ne samo da ćete moći sjediti i čitati predavanja i slično na udoban način - iako to naravno može biti lijep obiteljski zadatak - bit ćete prisiljeni baviti se onim što ljudi žele tu i tamo, povezati se s onim što se želi tu i tamo, kako bi se pronašlo ono što se mora pronaći za sadašnjosti kroz antropozofski usmjerenu znanost duha, upravo kroz međuodnos s možda otporima u vanjskom svijetu.
I bit će važan zadatak za naše prijatelje da razviju potrebnu fleksibilnost duha, kako bi stvarno pronašli izlaz iz onoga što je udobno, sigurno, toplo i nalik na obitelj. To je neophodno, ali potreba se još ne osjeća svugdje. Međutim, ovo izravno vodi do pitanja: u budućnosti, kako će se ovaj ili onaj impuls našeg duhovnog pokreta morati nositi s onim što je tradicionalno, ili uvjerenjem da se radi o nečem novom, kako će se ono što dolazi od nas nositi s takvim pokretima? Kako će to uspjeti?
No, prije svega, usprkos svom prividnom odobravanju s ove ili one strane, otpori će biti posebno snažni od strane službenih predstavnika vjerskih, konfesionalnih svjetonazora. Većina ovih predstavnika religijskih, konfesionalnih svjetonazora, iz čijih će redova svakako izaći uzorni pristaše našeg pokreta, većina njih će uvijek naglašavati ono što mogu izvući iz nasljednog dobra svojih gledanja, i naići će na obilje odobravanja među masom ljudi danas, koji naravno ne vjeruju u autoritet, ali padaju na svaki autoritet. Osobito će teško biti širiti duhovno-znanstveno dobro nasuprot takvog raspoloženja, jer su se tako ljudske duše navikle na određeni izvanredno ugodan način pronaći svoj odnos prema duhovnom svijetu. Koliko zapravo ima danas ljudi koji kažu: ah, evo onih duhovnih istraživača koji grade cijele etaže od hijerarhija! Prvo se treba uzdići kroz hijerarhije anđela, arhanđela, arhaja, i tako dalje, do onog najvišeg božanskog. - Takvima je sve ovo previše 'intelektualno', te ukazuju na jednostavan, naivan odnos, kako ga oni nazivaju, u kojem duša može doći do Boga ili također do Krista, i slično kroz snažno unutarnje iskustvo. Danas je to ono što uvijek iznova možete čuti od dobronamjernih ljudi: izravan doživljaj onog najvišeg božanskog! Zašto čovjek prvo treba imati toliko i toliko predstavnika hijerarhija da bi došao do duhovnog znanja? U svom djetinjasto jednostavnom iskustvu on doista može pronaći vezu s najvišim božanstvom.
Ali sada se moramo zapitati: što se događa u dušama onih koji s određenom čestitošću, makar ta čestitost bila i ugoda, svoju težnju karakteriziraju ovako: o onome što doživljavaju, govore kao o božanskom. Ima ljudi koji su sigurno doživjeli određenu promjenu u svom duševnom životu, uslijed koje im se sve što nazivaju božanskim, duhovnim, čini drugačije nego što im je izgledalo prije. Jedni to zovu evangelizacija, drugi nekako drugačije, nije bitno. Vjeruje se da su ti ljudi pronašli pristup najvišem božanskom na djetinji, naivan način. Neki ljudi zamišljaju da je prilično lako doživjeti Krista u sebi. Ali što oni zapravo doživljavaju?
Pa, pretpostavljam da su iskustva na koje se ovdje misli stvarna i iskrena, da ljudi stvarno nešto dožive, da su doista doživjeli promjenu u svom duševnom životu. Polazim od poštenog uvjerenja. Također pretpostavljam da postoji određeni nedostatak predrasuda prema tradicionalnim denominacijskim uvjerenjima. Ono što ti ljudi doživljavaju je onda najviše blizu duhu, što čovjek može doživjeti. A što je to najbliže duhovnom? Ovo najbliže duhovno biće je iz ono biće iz hijerarhije anđela, koje je dodijeljeno svakom ljudskom biću kao njegovo vodstvo, koje se može krstiti kako god želite: Krist, najviši Bog, ako želite! - Ništa ne ovisi o tome kako ga zovete, nego o tome što stvarno jest, što je to što se približava duši kad imate iskreno, stvarno iskustvo: to je Angelos, anđeo, a ovog anđela samo vidite kao vrhovnog Boga. Čovjek je previše lijen da prijeđe na nešto drugo, i sljedeću stvar koju doživi naziva svojim bogom i s time konstruira - da, što zapravo? - najsebičniju religiju koju čovjek može konstruirati! Nije važno što se svi ljudi sporazumijevaju jednoobraznim imenovanjem stvari, jer budući da ljudi ne žele iskusiti ništa osim onoga što je naznačeno, svatko doživljava samo svog anđela, svatko obožava samo svog anđela. I bez obzira koliko propovjednika govori o jednom Bogu, o očito monoteističkom Bogu, oni zapravo govore samo o milijunima anđela koje ljudi obožavaju i kojima daju isto ime, vodeći ljude u zbunjenost da su ti milijuni bića samo jedno biće. To je realnost, a ujedno ukazuje na iluziju u koju se ulazi kada se na ovaj način želi sjediniti s najsebičnijim bogom.
Postoji vanjski znak onoga što sam upravo rekao. Ako pokušate pribjeći učenim sredstvima koja se također mogu koristiti u ovoj prilici, tada ćete saznati nešto čudno: pozabavite se najučenijim stvarima na ovom području danas i pokušajte steći nešto znanja o podrijetlu vrlo česte riječi. Naći ćete posebnu riječ za koju će vam svi znanstvenici njemačkog govornog područja reći: porijeklo toga se ne može dokučiti. - To je riječ Bog i njezin pridjev božanski. Uzmimo njemački rječnik: paragraf 'Geist' u rječniku je također vrlo nezadovoljavajući, ali ipak više zadovoljavajući od paragrafa 'Gott'. Samo saznate da: ne zna se odakle dolazi riječ Bog. - Ima svakakvih hipoteza, ali ne zna se odakle dolazi. Pred ovakvim znanstvenim rezultatom, je li još moguće pobjeći od tvrdnje da brojni ljudi koji govore o Bogu i božanskom uopće znaju o čemu govore? Sasvim prirodno, jer koriste riječ nepoznata porijekla da bi naznačili ono za što je želite koristiti. Stvari su ozbiljnije nego što žele priznati. Ali ne želite se petljati s tim stvarima. Čovjek ni ne zna koliko živi u frazi i koliko je sretan što može živjeti u toj frazi. To je jedno. Ali možete naći još nešto.
Ulazeći u stvarnost koju ljudi doživljavaju kada danas govore, čak idući izvan denominacije, o svom Bogu kojeg doživljavaju u sebi, bilo da ga nazivaju mističnim ili teozofskim, ljudi bez kraja govore: sve što je bitno je doživjeti Boga u sebi, postati jedno s Bogom u sebi! - S čime zapravo postajete jedno? Ako netko istražuje ono s čime čovjek tada postaje jedno, a da toga nije svjestan, to nije ništa drugo nego vlastita duša kakva je bila prije nego što je ušla u fizičku egzistenciju kroz začeće i rođenje, kakva je živjela između posljednje smrti i ovog rođenja. Današnji čovjek, čak i ako istinski želi biti religiozan, obožava, ili svog anđela, ili vlastito 'Ja', kakvo je bilo prije rođenja ili začeća. On ga naziva svojim bogom, i zaodijeva ga riječju nepoznatog porijekla; ali ono što on zapravo osjeća kako izranja iz nesvjesnog je on sam. I za one koji vide stvarnost, zanimljiva stvar izlazi na vidjelo, to je da se sa svake propovjedaonice neprestano govori o predestinaciji, a budući da se o njoj ne može razmišljati bez ponovljenih zemaljskih života, zapravo se govori o tim zemaljskim životima, naime o vlastitom sebstvu koje prolazi kroz njih, a u isto vrijeme se poriče činjenica ponovljenih zemaljskih života. Istina, ne govori se ni o čemu osim o onome što antropozofija želi učiniti svjesnim znanjem.
Sada ljudi smatraju potrebnim toj stvari dati ime nepoznatog porijekla. Vi zapravo govorite o nečemu što sviće iz podsvijesti što se može doživjeti u mističnom iskustvu. Oni to zovu zajedništvo s Bogom. U stvarnosti to je čovjekovo biće u odnosu sa samim sobom, sa samim sobom kakav je bio prije rođenja. Nazvati to Bogom i tražiti od ljudi da ga štuju je tražiti od ljudi da štuju sami sebe. Samo-idolopoklonstvo je ono što se često danas slavi kao religija. Danas je to potrebno konstatirati jer to opisuje svu ozbiljnost stvarnosti. No, istovremeno je i neugodno, jer ukazuje na nevjerojatno duboku laž koja prožima naše živote.
U biti je do ove laži dovelo ono što sam ovdje već spomenuo: da je 869. godine na osmom općem ekumenskom koncilu u Carigradu duh ukinut. Spomenuo sam da filozofski ljudi bez predrasuda koji polaze od takozvane bezuvjetne znanosti, kažu da se čovjek sastoji od tijela i duše. Zapravo, sastoji se od tijela, duše i duha. Ali 869. godine bilo je zabranjeno govoriti o duhu. I ne postoji ništa, ništa što su kršćanski filozofi Srednjeg vijeka toliko izbjegavali, kao što su izbjegavali ga govore o takozvanoj trihotomiji, o duhu. Ali čim se napusti trihotomija, koja je, primjerice još bila polazište Dionizija Areopagita, čiji su zapisi nastali u 6. stoljeću, koji svi još govore o višim hijerarhijama, čim se oprosti od onoga protiv čega se i danas tako revno bori, od stare gnoze, s kojom se danas naravno moramo suočiti u drugom obliku, ali koja je za svoje vrijeme bila strahovito velika, čim se od nje oprostimo i uzmemo u obzir lijenost intelekta, osuđeni smo i da postupno govorimo o nečemu što zapravo duševno vodi u strašnu životnu laž. Nije ni čudo da, budući da znanost duha mora govoriti istinu o tim stvarima, danas izaziva žestoko protivljenje. I danas se ljudi ne bave onim što bi stvarno htjela izraziti njihova nutrina, potpuno su zaboravili kako slušati svoju dušu.
To ponekad ispliva na površnu u grotesknim primjerima. Ljudi se više ne bave onim što je rečeno, već time da sami nešto kažu, bez obzira na to je li to točno ili ne. To nije izolirana pojava, to je tipično, događa se posvuda na svakom koraku. Primjere toga mogao bih vam ispričati ne na stotine, nego na tisuće. To je u književnosti, to je na velikoj ploči svijeta.
S takvim stvarima, s takvim duhovnim stanjem sadašnjice, snažno je povezano sve što je poticajno u sadašnjosti, što pokreće sadašnjost, i u konačnici što je dovelo do ove katastrofe. To treba uvijek iznova isticati. Ljudi se još uvijek nalaze ponukani govoriti o milosrđu, o tome da se prema drugima treba odnositi s razumijevanjem, s ljubavlju. Ali u stvarnosti ničeg od toga nema, zapravo osnovno raspoloženje je ono koje je izraženo kod Fritza Mauthnera, u slučaju Boll za koji znate, gdje on užasno vrijeđa nekoga tko se zapravo potpuno slaže s njim.
U takvim stvarima izraženo je ono karakteristično i tipično, što se jasno pokazuje u sadašnjosti. Samo ako čovjek razvije volju da se bavi takvim stvarima, naći će ono stajalište koje je potrebno da bi se nekako napredovalo u smislu razvoja na mjestu gdje ga je karma postavila.
Iznad svega, danas se mora prepoznati sljedeće: treba stvarno pogledati što se razvilo u ljudskom biću od posljednje smrti do sadašnjeg rođenja. Više se neće moći zavaravati, zavaravati se iluzijama, kroz samo-idolopoklonstvo, kroz samoobožavanje, nazivajući Bogom ono što zapravo nalazi u sebi kao svoje pravo 'Ja'. Čovjek više neće moći podleći takvim prijevarama, nego će morati gledati što svatko svojim rođenjem unosi u svoju fizičku egzistenciju, kao nasljedstvo iz duhovnog svijeta. Gdje se to zapravo nalazi? Da, dragi prijatelji, svi mi to unosimo, mi svojim rođenjem u fizičku egzistenciju unosimo ogromnu mudrost i duhovno bogatstvo. Gdje je to? Svi smo toliko mudri kada se rodimo da ne možemo vjerovati koliko smo mudri. Ali gdje je ta mudrost? S jedne strane, začarana je u našoj tjelesnosti i njenim dispozicijama s kojima se stopila, a s druge strane u našoj sudbini. Od toga se želi iskupiti. I u današnjem vremenskom ciklusu čovječanstva, to se naslijeđe iskupljuje kroz slobodnu aktivnost čovjeka, uzdiže se kao viša samospoznaja onoga što začarano prebiva u nama samima i u našoj sudbini. Shvatiti nešto o takvim stvarima je ako shvatimo: današnji čovjek živi drugačije nego čovjek ranijih kulturnih epoha.
Želim vas podsjetiti na nešto što sam već spomenuo ovdje. Spomenuo sam da je u prvom kulturnom razdoblju post-atlantske epohe čovjek živio na drugačiji način nego danas. Živio je duhovno i duševno, ono što je tjelesno bilo u njemu. Kao što mi danas kao djeca doživljavamo promjenu zuba kao posebnu promjenu, spolnu zrelost kao promjenu u duši, tako je ljudsko biće prvog post-atlantskog perioda doživljavalo svoj tjelesni razvoj sve do pedesetih godina. Onda je došlo vrijeme kada se to doživljavalo samo do četrdesete, pa do tridesete. Danas te stvari doživljavamo samo do dvadesete. Sve do dvadesetih, ljudi danas doživljavaju ono što se tjelesno događa u njima; onda se emancipira, da tako kažem. Više ne može sam iskusiti ono što je u silaznom razvoju u životu; može to doživjeti samo ako duševno potakne duhovno. Znanost duha mora dati poticaj za prevladavanje onoga što leži začarano u našem tijelu ili u našoj sudbini. Naše obrazovanje tome nije ni blizu, a kamoli da je napredovalo. Morat će se shvatiti da se ljudima u najranijoj mladosti mora dati poticaj kako bi mogli naučiti odrastati. Ljudi danas ne razumiju kako ostariti. Uglavnom shvaćaju da dobivaju sijedu kosu - što je danas osobito uobičajeno - rano oćelave ili imaju slične znakove starenja, ali ono što bi moglo biti u ljudima nije tu: kako starite, svake godine doživljavate nešto što ranije niste mogli doživjeti. Svaka godina donosi nešto novo, svaka godina donosi novo otkrivenje ako je znate iskoristiti.
Naravno, ljudima tada mora doći raspoloženje kroz koje sami sebi govore: sada imam dvadeset godina, trideset- četrdesetogodišnjak je doživio nešto što ja ne mogu doživjeti. Moram čekati, tada će mi se otkriti. - Samo ozbiljno razmislite što bi zapravo značilo kada bi obrazovanje imalo učinak da se pristup vlastitom životu vidi s nadom i očekivanjem. Danas se podiže suprotno raspoloženje. Ljudi žele biti birani u državne parlamente i druge parlamente dok su mladi, jer vjeruju da si spreman kad si mlad, da već imaš sve. Što danas češće susrećeš nego da mladi jazavci u svakoj prilici govore: ovo je moje gledište! - Svatko već u najranijoj mladosti ima svoj stav. Ljudima je potpuno nepoznato da nada živi s iščekivanjem, da život krije tajne koje se postupno otkrivaju. Ali puno bi značilo kada bi to ušlo u odgoj. Tada bi čovjek imao volje postupno iskupljivati ono što je začarano u našem tijelu i u našoj sudbini.
Istina je da se kultura, kako se postupno razvila, mora promatrati u vrlo posebnom svijetlu ako se netko želi prosvijetliti o takvim stvarima. Morat će se zapitati: kako zapravo pronaći pravu točku gledišta za postupno iskupljivanje onoga što leži začarano u nama? - Da, možda će se čak morati postaviti još nešto kao pitanje: zašto treba iskupiti ono što imam začarano u sebi? Nije li mnogo zgodnije to ostaviti mesu, živcima i krvi, tamo dolje? Tamo može počivati dok ne umrete i uđete u drugi svijet; tamo može opstati. Ono što je u tebi začarano prepuštaš svojim živcima, svojim mišićima, svojoj sudbini. Zašto biste to trebali iskupiti? - Čovjek to treba i mora iskupiti iz razloga što duh na svom putu podliježe vrlo specifičnim zakonima. Ono što nam je dano kao nasljedni materijal iz duhovnih svjetova želi biti oslobođeno svog zatočeništva. A to se događa kada se apsorbira u svijest. Ono što leži u tijelu i u sudbini, želi se uzdići u našu svijest. Svoje pravo mjesto ima u našoj svijesti. Namijenjeno je da živi u našoj svijesti, a ne začarano u našem živčanom i sustavu krvi, u našim mišićima ili u našim kostima. Jer ako ostane u živcima, mišićima, kostima ili u samo pretrpljenoj neodređenoj sudbini, onda se taj duhovni element pretvara u nešto drugo: u zle sile. Potrebno ga je kroz svijest nositi u život. Ako ostane sjedinjen s čovjekom izvan svijesti, tada se transformira ili u luciferske ili u ahrimanske moći; postupno se predaje Ahrimanu ili Luciferu.
Ali dugo vremena naš zapadni kulturni razvoj se oslanjao na luciferske sile, i sada se pripremaju, zahvaljujući vrlo autoritativnoj duhovnoj struji, oslanjati i nastaviti živjeti s ahrimanskim silama. Čovjek bi se trebao smjestiti u životu, pronaći svoje mjesto u životu: onda se educira. Stvara određene impulse, određene senzacije, određene osjećaje. Ali za što koriste ti impulsi, posebno za osjećaje? Pogledajte po svijetu, sada je to na izdisaju, vrlo brzo će značiti vrlo malo, ali kroz stoljeća značilo je jako puno: ordeni, odlikovanja, titule, počasti. Ali što stoji iza svega toga? Osjećaji, senzacije, koje vas tjeraju da težite razvoju nagona, želja, luciferskih stvari u čovječanstvu. Razmislite o tome koliko je toga luciferskog u ljudskoj prirode čemu se težilo, koliko se toga njegovalo da bi se čovjek zaobilaznim putem postavio na mjesto gdje ga se željelo postaviti. To je bilo lucifersko razdoblje. Ono nestaje. O njemu danas jedva treba govoriti, jer ono što se događa u toj sferi nestaje. Čak i ako ljudi još ne vjeruju koliko je to tako, vidjet će to. Govori se o nečemu što je u procesu nestajanja kada se govori o stvarnim luciferskim kulturnim impulsima.
Ali ahrimansko se približava u prijetećem obliku. Evo primjera. Sada se radi - da, kako se to zove? - kroz Njemačku i druge kulturne 'učene šume', ono što se zove test talenata, koji obećava neizmjerno mnogo za odgoj čovječanstva u budućnosti. Nedavno su se u znanstvenom svijetu niknule vrlo posebne biljke: to su neki psiholozi, izvjesni poznavatelji duše. Bave se eksperimentalnom psihologijom, eksperimentiraju na ljudima kako bi istražili dušu. Pa od nedavno se ti ljudi bave i mladima. Kako im stari ispitni sustav i stari društveni poredak više ne odgovaraju, okreću se mladima i ispituju njihove sposobnosti, kako bi, kako je rečeno, pravog čovjeka postavili na pravo mjesto. Naravno, morate početi od djece kako biste saznali kako pronaći pravog. Prije svega, sposobnost razumijevanja testira se izvođenjem svih vrsta pokusa: koliko brzo dijete pogodi ovo ili ono, ili neka neodređena stvar kojoj bi trebalo dati značenje. Zatim testirate inteligenciju, testirate pamćenje. Inteligencija naprimjer, predstavljanjem djetetu ili mlađoj osobi dvije riječi koje su što je moguće nesuvislije, recimo, naprimjer, 'ogledalo' i 'pljačkaš'. I onda naložite određenom broju mladih ljudi, čiju inteligenciju želite testirati, da smisleno spoje te riječi, da kažu što bi stavili između tih riječi, ogledalo i razbojnik. Jedan dodaje: Čak se i razbojnik može pogledati kada se vidi u ogledalu. - Smatra se najmanje inteligentnim. Drugi se dosjeti: onaj kojeg će pljačkaš pokrasti ili čak ubiti ima ogledalo; tada može ugledati razbojnika kako se približava izdaleka i može se spasiti. - To je pametniji dječak ili djevojčica.
Sada su dostupni časopisi u kojima se mogu naći opisi ovih metoda testiranja inteligencije od kojih se naježite; razvijaju se i analiziraju kao posebno dostignuće sadašnjosti. Tako se ispituje pamćenje i inteligencija. Obrađuje se statistički. Onaj tko najviše toga ispriča što se može dogoditi, primjerice, između razbojnika i zrcala, dobit će dvije ili više crtica, kao u cenzuri, i tko onda ima najviše crtica, tko je umio pronaći najdomišljatije stvari, on je najpametniji. To je muškarac ili žena koje treba na neki način podržati na posebnim sveučilištima sa svim vrstama podrške, i tako dalje. Ono što je karakteristično za ove stvari, koje se danas doista hvale kao posebna dostignuća čovječanstva - a najhrabriji pedagozi ulažu svu svoju energiju u te testove sposobnosti - jest da se do duše uopće ne dolazi na ovaj način, nego samo čovjek testira ono što ahrimansko počiva u njegovoj tjelesnosti, da se na taj način samo testira koliko se snažno Ahriman može razviti kroz jednu ili drugu mladu osobu. Ono što će se na taj način uvesti u ljudsku kulturu bit će ahrimanski impulsi. Ali danas se ljudi prepuštaju takvim iluzijama, takvim prijevarama.
Ali ono što mora biti značajno u našem duhovno-znanstvenom razvoju jest da se prepozna njegova ozbiljnost. Svakako, u malim konventikulima može se sjesti i, kao što sam rekao, čitati predavanja u obiteljskoj udobnosti: ne smeta, što god dolazi izvana ne smeta. Ali kako se ova znanost duha postupno počinje širiti, počinje i ozbiljnost, a ta se ozbiljnost može sastojati samo od bezrezervnog prihvaćanja onog što treba apsorbirati u vezi s onim što se razvija oko nas. Potrebno je razumjeti te stvari i razumjeti ih što je dublje moguće; potrebno je razviti pokretljivost duha koja omogućuje izlazak iz sektaškog u svjetovno shvaćanje, onoga što bi trebalo postojati u našoj duhovno-znanstvenoj struji. Iz ove znanosti duha moraju dolaziti drugačiji impulsi, koji su zdravi impulsi, u usporedbi s mnogim stvarima koje se u naše vrijeme pojavljuju u obliku koji je dekadentan, propadajući. Nadasve je potrebna sloboda i samopouzdanje duha, onima koji žele ući u ovu duhovno-znanstvenu struju.
Mi nemamo ništa s vjerovanjem u autoritet, samo sa stjecanjem slobodne, neovisne prosudbe. Jer ništa što je rečeno na području znanosti duha ne može se generalizirati; sve vrijedi pojedinačno, sve vrijedi posebno za konkretan slučaj. Doista je izvjesna pogodnost da ljudski duh tako često pokušava generalizirati stvari, ali to se ne može raditi čim se dođe do duhovnih područja. Danas je potrebno, zaista potrebno, baviti se znanjem koje se ne zaustavlja na onom neodređenom, apstraktnom, mističnom, već prodire u stvarnost zahvaćajući duhovno. Netko može vjerovati da je veliki mistik, na kojeg svjetski događaji ne utječu, hoda svojom usamljenom stazom kroz svijet, vjerujući da doživljava Boga u sebi. Ali sve je to tanak duhovni život, toliko tanak da ne dotiče ono što je vani u svijetu kao stvarnost. Sadašnjica ne zahtijeva takve mistike. Pojedinac može zahtijevati misticizam jer ga može uljuljati u ugodno uvjerenje da u svojoj duši doživljava nešto vrlo uzvišeno. Ali sadašnjost zahtijeva snažnu duhovnost koja prodire u neposrednu stvarnost. Sadašnjost zapravo ne zahtijeva samo govor o višim hijerarhijama, nego prodor u prirodu viših hijerarhija da se, polazeći od tog prepoznavanja prirode hijerarhija, može steći uvid u ono što nas na Zemlji okružuje. Jer sada je vrijeme kada se ljudski poredak ne može naći drugačije nego iz stvarnih uvida u prirodu onoga što se razvija ovdje na Zemlji, čak i ako je to neugodno prepoznati.
Pročitajte ciklus koji sam davno prije rata držao u Kristijaniji kako bih se pripremio za ovo vrijeme, o dušama pojedinih naroda, o povezanosti struktura pojedinih naroda. Vidjet ćete da se ono što je prepoznato u višim hijerarhijama može uzeti ozbiljno i primijeniti na konfiguraciju Zemlje. Takvo znanje je neophodno za sadašnjost. Jer takvo znanje mora pružiti praktičnu osnovu za ono što će se poduzeti u budućnosti. Morat će se prepoznati što treba učiniti, ne iz retoričkih spisa i retorike ljudi koji danas govore o europskim narodima iz onoga što nazivaju svojim opažanjima, već će se morati stvarno prodrijeti u ono što se događa na Zemlji iz područja duhovnog.
Naravno, danas se misli da onaj tko je nešto doživio ima što reći, pod svim okolnostima. Da, mislite li da itko tko je dosadno živio u bilo kojem selu Provanse od 1789. do 1800. ima nešto pametno za reći o Francuskoj revoluciji? Svjedočio je stvari; pa ne mora znati ništa važno za reći o tome! Isto tako, bezbrojni ljudi mogu putovati u Ameriku, u Italiju, i kako mi to kažemo, mogu suditi o zemlji i njezinim ljudima. Ali ono što kažu ne mora biti od velike vrijednosti u prosuđivanju onoga što je potrebno. To ovisi o mogućnosti ulaženja u dubinu egzistencije, a za to je danas potrebno da čovjek ne prihvati ili odbaci materijalizam, ili prihvati ili odbaci spiritualizam, ne, za istraživača stvarnosti, za duhovnog istraživača u našem smislu, mora biti isto bilo da netko polazi od toga da je materijalist ili spiritualist. Materijaliste također ne smijemo prezirati ni pod kojim okolnostima, jer nije bitno da li ćeš krenuti od materije ili od duha, samo da ideš do kraja! Tko god dođe do kraja stvarnog promatranja materije, pronaći će duh u onome što se materijalno događa oko nas, a tko se želi osloniti na duh i stalno govori: duh, duh, duh - taj prije svega treba gledati da pronađe put od apstraktnog razumijevanja duha do konkretnog razumijevanja onoga što se materijalno događa. Jer ono što se događa materijalno je otkrivenje duha, ali morate razviti ispravno vjerovanje u duhovni razvoj. Onaj tko ne živi životom očekivanja, da kako starimo, svake godine mogu nova otajstva zračiti u nas, koliko god pričao o Bogu i Duhu, on zapravo ne vjeruje u Boga i Duha. Jer vjeruje da će s dvadeset i pet godina biti zreo da o svemu prosuđuje. Ali onda je ostatak života beskoristan za dušu, bezvrijedan; tada božanstvo ne otkriva više ništa.
Treba prodrijeti duhom do materijalnog da bi ga razumjeli. Duhovno mora biti toliko zgusnuto da može pronaći materijalno. Ako ono što se inače događa u svijetu u smislu materijalnih pojava obuhvatimo onim što je u nama, onda moramo reći: između onog vanjskog i onoga što se događa u nama, postoji ponor. - Samo je znanost duha pozvana približiti nam vanjsko, i nas onom vanjskom, da se oboje susretne. To možemo učiniti u smislu pojedinca i u smislu zemljine evolucije. Takve se stvari moraju razumjeti. Kao što sam jučer istaknuo, prirodna je znanost najmanje prikladna za shvaćanje da je glava u retrogradnom razvoju, a ekstremiteti u prekomjernom razvoju. Razumjeti ove stvari je posebno potrebno. Kako ih razumjeti? Razumijemo ih tako što idemo dalje od obične predodžbe, iznad apstrakcije, i stvaramo imaginativno gledanje iz vlastitih predodžbi. Ne može se promatrati vlastite predodžbe, a da se istovremeno ne pristupi onome što se materijalno događa u našoj glavi dok imamo predodžbu. Ako imate običnu predodžbu obične svijesti, ne primjećujete što vam se događa u glavi. Čovjek to primjećuje tek kad se uzdigne do imaginativnog mišljenja; čovjek doživljava materijalni proces.
A znate li, što se događa u glavi dok razvijamo običnu svijest? U tijeku je proces gladovanja. U tome se sastoji budni život predodžbi, da nam glava gladuje. Lažni asketi i lažni mistici su to instinktivno vidjeli. Zato su izgladnjivali cijelo tijelo. Ali nije normalno da se duhovna iskustva dogode kada cijelo tijelo gladuje. To je uvijek krivo. Askeza gladovanjem, koja bi trebala dovesti do mističnih zanosa, jednostranost je, nezdrav trend. Ali ravnoteža našeg tijela normalno je postavljena na takav način da od jutra do večeri, od vanjskog buđenja do padanja u san, ne cijelo tijelo, već je glava u neprekidnom procesu gladovanja. Uvijek je glava neuhranjena. To je nešto što pripada retrogradnom razvoju. A kroz pothranjenost glave možemo napraviti mjesta za duhovni život predodžbi. A tko upozna duhovni život predodžbi kao imaginaciju, upoznaje i ono što drugi upoznaju samo u nižim predjelima kad osjete kruljenje u želucu, nauči prepoznati da mu od jutra do večeri, želudac kruli u glavi. Događa se ono što se može nazvati približavanjem duha materijalnom u vlastitom tijelu. Jednostrana mistika je udobno poniranje u nutrinu, gdje se ne doživljava puno više od onoga što se inače doživljava, nešto zgusnutije. Istinski duhovno-znanstveni razvoj je takvo jačanje, intenziviranje duhovnog života, da kada se to primijeni na vlastito iskustvo bolje se upoznaje sebe, ali sada se doista bolje upoznaje sebe. Tada se točnije upoznaje i tjelesno, jer se tjelesnom približavamo na način da se s tjelesnim uzdiže u duhovno, tako da se premošćuje ponor koji uvijek postoji između duhovnog i tjelesnog.
I tako se premošćuje ponor koji postoji između tjelesnog i duhovnog, također i vani, u životu naroda. Zavirite u duše europskih naroda, barem neke od njih. Znate: vodeća bića iz viših hijerarhija u odnosu na narode - to znate iz ciklusa o dušama naroda - su bića arhanđeoske hijerarhije, arhanđeli. Ali kako ona rade? Ovo je naravno samo apstrakcija da se neki arhanđel vidi kao dirigent ovog ili onoga naroda. Ništa više nego kao, kad se govori o ljudskoj duši, koja može postojati samo između rođenja i smrti jer se razvija u nečem materijalnom, naime u našem tijelu. Tako je i arhanđeo u vođenju naroda, vezan za vanjsko materijalno. Most između čisto duhovnog bića arhanđela i bića ljudi je materijalni, iako nije tako jasno definiran i oštro oblikovan kao naše tijelo. Pitamo, naprimjer: što je s narodom koji naseljava Apeninski poluotok, što je s narodom koji su nekada bili Rimljani, koji su danas Nijemci koji su postali Talijani? U osnovi, većina tamošnjih stanovnika danas su samo transformirani germanski narodi, ali oni svoju konfiguraciju, svoj nacionalni identitet, dobivaju iz nečeg drugog, iz činjenice da u njihov proces disanja, u zrak njihovog procesa disanja, može ući arhanđel, ne može se reći utjelovi, nego recimo, isparava. A udisanjem zraka stanovnici talijanskog poluotoka povezani su sa svojim arhanđelom. A onaj tko to želi proučiti kako treba, tako da doista prepozna nešto od onoga što doista tamo radi, mora proučiti osebujnu povezanost stanovnika ovog poluotoka - također i španjolskog poluotoka, ali manje - s disanjem, sa zrakom. Mora znati kako zrak i poseban proces disanja pronalaze put do nutrine ljudskog bića.
Drugačije je s onima koji nastanjuju današnju Francusku. Tu arhanđel gradi još jedan most, tu djeluje na čovjeka kroz sve što je fluidno u čovjekovu prirodnom razvoju. Svoj nacionalni karakter Francuzi često ispijaju svojim vinima, ali i drugim stvarima koje u organizmu figuriraju kao tekućina. Vidite, na taj se način ne dolazi samo do apstraktnih opisa veze između duhovnog i fizičkog svijeta. To je slika koja samo naslućuje arhanđela, a dolje se roje narodi, a arhanđel vodi narod. Kroz pravu znanost duha čovjek može dokučiti proces u svoj njegovoj konkretnosti.
Stanovnici Britanskog otočja primaju ono što im arhanđeo ima dati čvrstinom koja se razvija u njihovim tijelima. Oni to apsorbiraju kada se u njihovom tijelu formiraju čvrste komponente, s čvrstom organizacijom. Naravno, samo u jednom dijelu to dolazi do izražaja radikalno, ali to ipak nije zajedljiva istina, već duhovno-znanstvena istina: dok Englez jede svoj biftek, arhanđeo radi na njemu. Naravno, to se ne može tumačiti u šovinističkom smislu, jer je pojedinac izdvojen iz općeg. Čovjek samo dijelom svoga bića pripada ovoj stvari, ali onoliko koliko čovjek pripada narodu, to je u njemu djelotvorno. Čovjek uči o Zemlji samo ako se ne boji ući u te stvari. Čovjek se užasno boji istine, jer naravno iz istine izlaze neugodne stvari. Ali čim se istina shvati ozbiljno, ne smije se bježati od ove neugodnosti.
Prijeđimo na Ameriku: čak i izvana, u vanjskoj konfiguraciji, pokazuje koliko ljudi postaju ovisni o onome što zrači iz tla! U Italiji iz zraka, u Francuskoj iz vode, u Engleskoj iz onoga što je određeno da kao čvrsti sastojci uđu u tijelo ili da u njemu postanu čvrsti. U Americi je drugačije.
Vidjet ćete da istine znanosti duha, uspoređene sa stvarnošću, posvuda nalaze potvrdu. Danas se jednostavno ne traži ovakva potvrda. Ranijih godina jednom sam izjavio da je razvoj duše svijesti, koji posebno naglašava čovjekov egoizam, materijalno izvana pojačan šećerom. Isticao sam tada kako se na Britanskom otočju konzumira beskrajno više šećera nego, naprimjer, među nesebičnim ruskim narodom, gdje je konzumacija šećera beskrajno manja. Ali ako opisujete da se duša svijesti razvija tek od 15. stoljeća, samo pogledajte povijest proizvodnje šećera: ona počinje tek u 15. stoljeću. Odakle zapravo dolazi naša proizvodnja šećera? Ljudi tek u 15. stoljeću počinju ovisiti o šećeru. Sve što je na duhovno-znanstveni način stvarno evocirano iz duhovnih svjetova, potpuno je potvrđeno kada se tako snažno duhovno razvije da može uroniti u materijal u kojem živi i stoga mora biti prepoznato. Čim se prijeđe u Ameriku, nalazi se, ne samo izvana, da Europljani koji dolaze u Ameriku postupno dobivaju drugačije ruke i šake: oblik ruku i šaka približan je onom kod starih Indijanaca, drevnog indijanskog naroda, koji je u Americi istrebljen. A to se također odnosi i na konfiguraciju crta lica, čak i ako se pojavljuje blijedo i tek u trećoj ili četvrtoj generaciji, i naravno ne treba misliti da bi u trećoj ili četvrtoj generaciji staloženi britanski filistar sada mogao postati Indijanac, već se to vidi samo u finijim crtama lica; ali već se pojavljuje. Ovim stvarima treba pogledati u lice, jer samo tada će kroz znanje biti moguće razviti pravu ljubav diljem svijeta. Ljubav se može razvijati samo ako stvarno pronađete put do drugih ljudi. Ali za to ih morate upoznati. Duh naroda djeluje na američki narod kroz podzemlje Zemlje, magnetskim i električnim silama latentnim u Zemlji. Podzemlje je ono što ovdje zrači i javlja se kao medij kroz koji duh naroda usmjerava ljude.
Idemo prema Srednjoj Europi; tamo je dobro pustiti ljude da misle svojom glavom. Ali može se reći nekoliko stvari: postoji nešto vrlo labilno, nešto vrlo intimno, što ima veze s materijalnom manifestacijom duha naroda, s materijalnim učincima duha naroda. To je u biti učinak topline na toplinu. Razlika u toplini koja se javlja između topline vani i topline unutra, toplina zime, proljeća i ljeta, ukratko sve što se izražava u toplinskim uvjetima, medij je kroz koji djeluje duh naroda u Srednjoj Europi. Sve što od toplinskih uvjeta utječe na krvotok i disanje zaobilaznica je kojom ovdje djeluje duh naroda. Ovo također možete pratiti na razini duše. Još uvijek imamo priliku - osim ako nismo Fritz Mauthner - osjetiti nešto od posljedica, mogao bih reći, zagrijavanja, u elementu jezika. Ako ga nisu napustili svi dobri duhovi jezika, čovjek još uvijek može, naprimjer u njemačkom, osjetiti svoj put u jezik, ne samo stati na apstraktnom elementu, već osjetiti sebe u duhu jezika, jer toplina je fizički povezana s toplinom duše. Ništa fizički nije tako povezano s dušom kao toplina i hladnoća duše, s fizičkom toplinom i fizičkom hladnoćom. Ono što živi u duši osjećaja strano je zraku; ono što živi u intelektualnoj ili duši uma, strano je elementu vode, a ono što živi u duši svijesti, strano je čak i bifteku, to jest Zemlji. A ono što se izražava u ljudskoj duši užasno je strano magnetskim i električnim silama koje zrače iz podzemlja u ljudski razvoj, u američkom nacionalnom karakteru. Zato u američkom nacionalnom karakteru ima toliko toga što izgleda kao da je Amerikanac opsjednut onim što radi, za razliku od srednjoeuropejca koji mora biti duševno uključen u sve što radi, koji stoga također može razviti mističnu toplinu, dok Amerikanac može lako razviti spiritistički stav, biti opsjednut bilo kojim duhovnim bićem, baš kao što čovjek postaje opsjednut onim što više ne struji izravno u ljudsko biće, kao što je zrak, voda, zemlja, već djeluje iz podzemnog dijela Zemlje kako bi oblikovalo nacionalni karakter.
U karakteru ruskog naroda, u onome što se sprema na istoku - o takvim ćemo stvarima govoriti i prekosutra - djeluje duh naroda, ali on je tek u budućnosti pozvan da igra posebnu ulogu kroz svoje ljude, tu duh naroda djeluje kroz svjetlost, i to kroz svjetlost na takav način da ne djeluje kroz svjetlost koja zrači izravno od Sunca, već kroz svjetlost koja se prvo upija u vegetaciju i u samu Zemlju, a zatim ponovno zrači natrag. Sunčeva snaga koja se reflektira od Zemlje, posebno od vegetacije, sunčeva snaga koja djeluje od Zemlje, ono je što ruski duh naroda koristi kao svoj medij za stvaranje nacionalnog karaktera, nacionalne organizacije.
Sagledajte sve pojedinosti ovih stvari - o njima ću više govoriti prekosutra - i tada ćete vidjeti kako sadašnjosti i neposrednoj budućnosti nije potrebna opća, nejasna, retorička mističnost nego duhovna spoznaja koja je stvarno toliko snažna da može uroniti, da može suosjećati s materijalnom egzistencijom s kojom mora živjeti. Dakle, materijalna egzistencija, kada se može promatrati u njenoj srodnosti s duhom, ne smatra se, kao što se pogrešno činilo, nečim iz čega bi se najradije iskočilo kao iz vlastite kože kako bi se došlo do duha, već se mora promatrati jednako kao i otkrivenje duha. Onaj koji ne može vidjeti da je ono što je fizičko zapravo otkrivenje duha, još nema pravi odnos prema duhu. Sve oko nas je tijelo duha. I tek kad čovjek razumije duh na takav način da može vidjeti prirodu kao tijelo duha, tek tada je u stanju dobiti pravu spoznaju duha. To su stvari kojima se mora težiti kao konkretnoj spoznaji duha. Ali zar zapravo, te stvari, čim im se pristupi sa svom ozbiljnošću, ne postanu neugodne ljudima, ljudima sadašnjosti, koji naravno ne vole takve istine, koji bi radije samo čuli: ljudi se moraju voljeti diljem Zemlje! - Da, naravno, ali prvo moraju upoznati sebe. I ljubav mora postati neovisna od toga s čime se susreće u spoznaji, ali može postati neovisna tek kad se s time susretne u spoznaji. Jer ono što sam opisao, također ono što sam opisao o dušama naroda, svi to znate, vaši živci, vaši mišići, vaša krv to zna: u tome je začarano, odande se mora uzeti; a ako to ne bude u skoroj budućnosti, onda će tutnjati u živcima, u mišićima, u krvi, i širit će se Zemljom kao nesloga, kao poticaj za svađe i ratove. Da se to ne dogodi, potrebno je duh, koji se inače mijenja u svog ahrimanskog ili luciferskog dvojnika, osloboditi živaca, mišića i krvi i uvesti ga u svijest, jer ovdje na Zemlji želi živjeti samo u svijesti. Tek kada živi u svijesti to je njegovo ispravno postojanje i vodi ljude do onoga do čega moraju doći u budućnosti. Ne smije ga se ostaviti ovdje u ahrimanskim i luciferskim carstvima, jer se transformira kada ne može pronaći svoje mjesto. Tu sposobnost duha da se preobrazi treba prepoznati, jer iz tog prepoznavanja proizlaze zadaće za budućnost. Nije lako uzdići se do onoga što se od čovječanstva traži za budućnost, ali potrebno je duboko kopati za znanjem kako bi se zadaci budućnosti mogli riješiti. Za to je potrebno da ljudi prevladaju određene neugodnosti. A budući da to ne žele prevladati, često postaju neprijatelji duhovnog razvoja. To je i očekivano, posebno kada se znanost duha širi. To će se više očekivati što je ovako nešto jače, i tim više ste svi pozvani napraviti prijelaz iz udobnog sektaškog pogleda na svijet, na prenošenje ove znanosti duha, iz prednjih i stražnjih salona, na mjesta gdje se vjeruje da se treba baviti stvarima čovječanstva.
O tome sam želio danas razgovarati; pa nastaviti prekosutra.