Danas želim uzeti polazište koje nas može dovesti do razumijevanja nečega što nas okružuje u sadašnjem vremenu i što nam postavlja određena pitanja. Naše vrijeme traži da ga se shvati tako da čovjek uđe u njega s dubljim, duhovnim razumijevanjem. S druge strane, u najširim krugovima postoji duboka odbojnost prema duhovnom shvaćanju ljudskih odnosa; da, postoji takva nevoljkost da se pokušaj duhovnog razumijevanja, pokušaj razumijevanja takvih impulsa, poticaja ljudskih djela u teškim vremenima, od početka odbacuje kao nešto fantastično, nešto nemoguće, nešto djetinjasto. Ipak, ova razmatranja, koja ovdje možemo zajedno njegovati, trebala bi biti posvećena onome što, što je razumljivo, ne govori izravno o prilikama našeg vremena - poznato je da se to ne može - ali što može dovesti do nekog razumijevanja one koji se trude doći do takvog razumijevanja polazeći iz istinski dubljih polazišta.
Da bismo razumjeli vrijeme u kojem se uzburkavaju najdublje ljudske snage, da tako kažemo, u kojem djeluju najdublje ljudske snage, iako za većinu ljudi sasvim nesvjesno, potrebno je ne samo govoriti o svakojakim idealima, već tražiti općenito razumijevanje šireg spektra ljudskog razvoja. Uvijek smo u našim duhovno-znanstvenim promišljanima nastojali dobiti širi pregled evolucije, i po tom pitanju su već učinjene razne stvari. Danas bih neke stvari želio ponovno iznijeti s drugačijeg gledišta.
Znamo da se u evoluciji dogodilo ono što zovemo velika atlantska katastrofa. Znamo da se ono što sada živi kao čovječanstvo može pratiti unatrag do određenih stanja razvoja koja su se dogodila prije te atlantske katastrofe, i da nakon ove katastrofe možemo označiti prvo post-atlantsko kulturno razdoblje, koje obično nazivamo starim indijskim, drugo koje obično nazivamo starim perzijskim, treće asirsko-babilonsko-egipatskim, četvrto grčko-rimskim; a u petom sada živimo i moramo vidjeti kako će to peto razdoblje zamijeniti šesto.
Poanta je da se tek nakon atlantske katastrofe razvoj unutar čovječanstva odvijao na tako unutarnji, duhovni, gotovo bih rekao human način. Ljudi danas, koji općenito ne žele stvari promatrati u kontekstu, misle: čovjek je čovjek, a način na koji su se današnje ljudske duše razvijale takav je otkako postoje ljudi; a ako se vratimo od onoga što se danas smatra čovječanstvom, svakako dolazimo do primitivnih uvjeta, a zatim do životinjske razine. - Ovo materijalističko tumačenje povijesnog razvoja ne može se suprotstaviti duhovnoj perspektivi; jer upravo kada se vraćamo sve dalje u evoluciju, nalazimo da osnovni impulsi, osnovne sile na kojima se temelji evolucija, postaju sve više i više duhovne, iako ako stvarno želimo razumjeti stvari ispravno, prvo moramo doći do ispravnog koncepta duhovnog.
Za naše post-atlantsko doba nadasve je značajno četvrto razdoblje, najznačajnije za cjelokupni smisao zemaljske evolucije: to je razdoblje u kojem dolazi do izražaja otajstvo Golgote. I to traži da vrijeme prije toga, shvatimo kao svojevrsnu pripremu za otajstvo Golgote, a vrijeme poslije, kao svojevrsno ispunjenje onoga što je došlo kao impuls kroz otajstvo Golgote. Ali ako se vratimo natrag na evoluciju Atlantide, tada ćemo naći da je peto razdoblje unutar atlantske evolucije najvažnije za vrijeme između lemurijske i naše evolucije, zato što se u ovom petom razdoblju atlantske evolucije dogodilo nešto izuzetni važno i drastično za atlantski ljudski život, jer je u to vrijeme uzeta početna točka onoga što možemo nazvati duševnim razvojem post-atlantskog perioda. Vratimo li se u atlantsko doba, tamo ne nalazimo životinjsku ljudskost, o kojoj rado govori materijalistički darvinizam; nalazimo čovječanstvo koje je sigurno imalo život koji je bio mnogo tuplji od života post-atlantskog čovječanstva, a kada se govori o tuposti života duše, tada bismo mogli reći - ali usporedba ostaje sasvim izvanjska: ovaj tupi, sneni duševni život atlantskog razdoblja je poput snenog duševnog života sadašnjih viših životinja. - Ali usporedba bi, ako bi se tako napravila, bila prilično šepava, jer sadašnje životinje ne doživljavaju u svom tupom, sanjarskom životu svijesti ono što su Atlantiđani doživljavali u svojoj snolikoj tupoj svijesti gotovo do kraja pete epohe.
Koja je najbitnija karakteristika te snolike svijesti starih Atlantiđana? Najbitnija karakteristika je da ljudi koji su tada živjeli - oprostite mi ako ovo što govorim izgleda materijalistički; ali čovjek razumije materijalističko samo kada njime ovlada, kada zna za duhovne impulse - da su živjeli na takav način da je njihova ishrana, njihov život ishrane, bio usko povezan sa životom duše. Naravno, možete prigovoriti: pa, i danas postoji bliska veza između duševnog života ljudi i onoga što jedu! - To je sve točno, znamo da veliki dio modernog čovječanstva ne podcjenjuje prehranu. Ovo ne treba shvatiti kao prijekor. Ali razlika između unutarnjeg doživljaja kušanja hrane, osjećaja ugode koji moderni čovjek osjeća kada fizički spoji hranu sa sobom, i unutarnjeg doživljaja atlantskog čovječanstva u vrijeme o kojem sada govorim, velika je. Atlantiđanin je jeo, jeo je ovu ili onu hranu; time je uzeo ovu ili onu tvar, i dok ju je spajao sa svojom tjelesnom egzistencijom, postao je svjestan elementarnih duhova koji su prožimali tu tvar. Dakle, nije gutao supstancu nesvjesno kao sadašnji čovjek, već je bio svjestan elementarne duhovnosti koju je sjedinjavao sa sobom, povezujući materijalno sa svojom tjelesnom egzistencijom. U to vrijeme metabolizam je ujedno bio i duhovna razmjena, razmjena elementarnih duhova.
Supstance su se mogle opisati kao nositelji ovih ili onih elementarnih duhovnih impulsa ili čak bića, osjetili bi da u nas s hranom ulaze duhovne sile, i osjetili, dok smo jeli: u nama djeluju duhovni impulsi. Takav čovjek nije samo sjedio i probavljao kao današnji čovjek, nego se osjećao i fizički prožet ovim ili onim elementarnim duhom, tako da materijalizam kakav danas prevladava, u to vrijeme zapravo uopće nije bio moguć. Niste mogli reći da vjerujete samo u to da ste smrtni, jer ste jeli duhovne impulse, oni su navirali kroz vas dok ste probavljali. Na neki način, da biste bili antimaterijalist, sve što trebate učiniti je jesti. A silazak u tupost nesvjesnog zapravo je postignuće ovog petog atlantskog perioda. Jedenje i probava postali su manje duhovni; ali ipak je u šestoj atlantskoj epohi ostalo nešto što je bilo još duhovnije: to je disanje.
Kad čovjek danas udahne ili izdahne, postaje svjestan da udiše ili izdiše zrak; barem mu tako kaže kemičar. U to vrijeme to nije bilo samo u svijesti, nego je čovjeku bilo jasno - to se nastavilo kroz čitavu šestu atlantsku epohu: udahnutim zrakom upijao je elementarne sile, a izdahnutim izdisao elementarne sile. Od samog početka na disanje se gledalo kao na duhovni i duševni proces, a ne samo kao na fizički proces. A u posljednjem atlantskom razdoblju donekle se smanjilo ono što je bilo do tada, što je kasnije zapravo živjelo samo u sjećanju: kad smo čuli tonove, vidjeli boje, postali smo svjesni da duhovne stvari žive u tonu koji smo čuli, u boji koju smo vidjeli, da duhovne moći prodiru u oko kada se vide boje, da duhovne moći prodiru u nutrinu kada se čuju zvukovi. Sve su te stvari bile prisutne u tupoj svijesti tog vremena. Ljudi su dobili jasniju svijest, ali na račun svoje duhovnije svijesti morali su se odreći duhovnosti svoje interakcije s vanjskim svijetom. Svaka epoha ima svoju osobitost. Baš kao što pojedinačna osoba prolazi kroz različite faze života, i faze života se razlikuju s obzirom na tjelesnu i duševnu konstituciju, tako i cjelokupna evolucija prolazi kroz faze, a kasnije faze razvoja razlikuju se od ranijih. Bilo bi glupo da čovjek između pedeset i šezdeset godina vjeruje da ono što je njegova tjelesno i duhovna egzistencija, treba podsjećati na njegovu egzistenciju između desete i dvadesete godine života, tako bi bilo glupo i kada se ne bi razlikovala različita doba u njihovim osobinama. Glupo je vjerovati da je ono što je prikladno u kasnijoj epohi, da je isto tako bilo i u ranijoj. Stvari se nikada ne vraćaju i u uzastopnim dobima su više različite nego što se to misli.
Sada je stvar da naučimo nešto o dobima ljudi u post-atlantskom vremenu. Svako tko polazi samo od analogija i može promatrati razvoj čovječanstva, onda će sam sebi reći: kako pojedinačna osoba prolazi kroz djetinjstvo, mladost, zrelo doba i starost, tako će prolaziti i čovječanstvo. Ali ako se uđe u stvarno promatranje, u stvarne činjenične uvjete, to nije točno. Te se analogije jednostavno ne mogu uzeti kao osnova, a ono što je u osnovi, pronaći će samo onaj tko se ozbiljno bavi duhovnim istraživanjem. I onda mi je postalo jasno da postoji nešto sasvim drugo u osnovi toga, od onoga što bi se možda moglo opisati rekavši da, kao i pojedinačno ljudsko biće, da tako i čovječanstvo prolazi kroz mladost, zrelost i starost. - To nije u redu. Postalo mi je jasno da je čovječanstvo u određenoj dobi bilo u prvom post-atlantskom razdoblju, starom indijskom razdoblju, ali u dobi koja se ne može usporediti s mladošću, ali se može usporediti s individualnom ljudskom dobi od pedeset šeste, unatrag do četrdeset devete godine života. Dakle, ako se želi usporediti starost cijelog čovječanstva s godinama individualnog ljudskog bića, ne smije se uspoređivati s razdobljem mladosti, nego sa zrelijom dobi. Zatim dolazi staro perzijsko kulturno razdoblje. Čovječanstvo, kako se dalje razvija, prolazi kroz dob koja, ako je želite usporediti s dobi pojedinca, odgovara od četrdeset devete do četrdeset druge godine života. Čovjek je sve stariji, čovječanstvo je sve mlađe. Egipatsko razdoblje mora se u slučaju pojedinca usporediti s dobi od četrdeset druge i trideset pete godine. Grčko-rimsko razdoblje mora se usporediti s dobi pojedinca između trideset pete i dvadeset osme godine, a sadašnje peto post-atlantsko kulturno razdoblje može se usporediti s dobi čovjeka od dvadeset osme do dvadeset prve godine. A ako pitamo: koliko je staro današnje čovječanstvo? - pa, moramo odgovoriti: ono ima oko dvadeset i sedam godina. I tek tada čovjek razumije sve što se dogodilo unutar čovječanstva, kada dopusti da se ova izvanredna tajna evolucije pojavi pred njegovom dušom. Jer to je stvarno tako.
Ali to ima vrlo specifične posljedice, ima vrlo specifične učinke u odnosu na ljudsko iskustvo. Što to znači: u prvom post-atlantskom razdoblju, čovječanstvo u cjelini imalo je između pedeset šest i četrdeset devet godina? To znači: pojedinac je prirodno prošao kroz normalni proces jednu, dvije, tri godine; ali temeljni element čovječanstva, u kojem je taj pojedinac živio, koji obuhvaća cijelo čovječanstvo, ponudio je nešto što je pojedinačno ljudsko biće iskusilo tek između četrdeset devete i pedeset šeste godine. Zato postoji toliko izvornog, elementarnog znanja čovječanstva kojem se možemo diviti, jer je cijelo čovječanstvo bilo tako staro i jer je čovjek izrastao u jednom tako starom čovječanstvu. Kao mladi jazavac od dvadeset i pet godina, aurom je upijao ono što je puno mudrosti, kao da dolazi od starije osobe. Mudrost je izlivena nad cijelim čovječanstvom. Takav je čovjek imao i moralni doživljaj, cijeneći ono u čemu raste kao auri, na isti način kao što cijeni sijedu glavu jer je sijeda. I tako se u ljudski kulturni život, koji se uzimao zdravo za gotovo, razlio osjećaj odanosti i pobožnosti. Daljnja posljedica toga je da je čovjek svojim individualnim razvojem prerastao ono što je opće dobro tek nakon što je navršio pedeset i šest godina. Tek tada bi se moglo govoriti o vlastitom razvoju, tek tada bi se moglo izdići iz osnove onoga što je izvana pritjecalo u njega. Međutim, mnogi ljudi u to vrijeme nisu uspjeli proći kroz unutarnji razvoj koji odgovara razdoblju između četrdeset devete i pedeset šeste godine života. Tada su na njih gledali kao na djecu, također su se i osjećali kao djeca koja su osjećala duhovni sadržaj epohe oko sebe.
Sljedeće razdoblje, rano perzijsko razdoblje, nije više donosilo tako visoka otkrivenja i kulturne impulse kakve su mudri oci donijeli čovječanstvu u prvom post-atlantskom razdoblju kroz svoje odnose s duhovnim bićima. Čovječanstvo u cjelini doseže onu zrelost koja se može usporediti s pojedinačnim ljudskim godinama između četrdeset devete i četrdeset druge godine života. A ako bi netko želio individualno rasti, da tako kažem, izvan opće aure, to bi mogao učiniti tek u dobi od četrdeset devet godina. Ali kroz individualni razvoj čovjek je dosegao zrelost koja se mogla dogoditi tek u dobi od četrdeset devet godina.
Ista stvar se događa u kaldejsko-egipatskom razdoblju. Aura u kojoj je netko rastao može se usporediti s dobi pojedinca između četrdeset druge i trideset pete godine; u grčko-latinskom razdoblju između trideset pete i dvadeset osme godine. Izvanredna stvar u ovom grčko-latinskom razdoblju je da se sredina života pojedinog čovjeka podudara sa sredinom života čovječanstva općenito, samo što čovječanstvo ide prema dolje u općem toku, a čovjek se uzdiže. Otuda poseban sklad grčke kulture, o kojoj današnje čovječanstvo ima tako malo pojma. Ali ako je Grk imao trideset i pet godina, on ostaje, da tako kažem, prosječna osoba, uvijek bi ostao na trideset i pet godina, osim ako u sebi nije razvio nešto individualno što je nadilazilo opću auru čovječanstva. U ranijim vremenima vodilo se računa o tome da se pojedinac može razviti prema gore.
Sada je došlo peto post-atlantsko razdoblje u kojem živimo. U ovom petom post-atlantskom dobu čovječanstvo će živjeti kroz doba koje se može usporediti s individualnim dobom između dvadeset osme i dvadeset prve godine. To znači: osoba koja se samo općenito prepusti struji egzistencije, onome što ulazi u život, jednostavno zato jer je ljudsko biće, ne doživi više od dvadeset osam godina. Ako duhovnim razvojem ne osigura da individualno unaprijedi svoju dušu, uvijek će ostati na dvadeset osam godina, ili bolje rečeno, neće živjeti duže od dvadeset sedam godina. Općenito čovječnost nam ne može dati više od toga nego da nas dovede do dvadeset sedme godine. Ako u našem vremenu ne nastojim probuditi vlastitu duševnu snagu, koja će nas nositi preko toka općenite egzistencije, tada nikada nećemo biti stariji od dvadeset i sedam godina, čak i ako doživimo stotinu godina. I bili mi fizički radnici ili profesori ili što već: ako ne tražimo duhovni razvoj koji duši daje koncepte koje vanjsko čovječanstvo ne može dati, uvijek ćemo imati dvadeset sedam godina. Naravno da izvana starimo, vrijeme se ne može zaustaviti; ali naša duša ne postiže više od dvadeset sedam godina zrelosti bez vlastitog razvoja. Čovjek odista ne razumije naše vrijeme ako pravilno ne razmotri ovu upravo opisanu neobičnost. Tijekom godina postavio sam si mnoga karakteristična pitanja našeg vremena, pitanja o životu, kulturnom razvoju, bijedi čovječanstva, o tome što moderno čovječanstvo čini sretnim i od čega pati: ključ za razumijevanje našeg vremena daje razmatranje činjenice koju sam upravo naveo. U ono što nedostaje našem vremenu ne može se proniknuti, ako se ovo ne uzme u obzir.
Gledamo filozofije kojima se čudimo, jer se zaustavljaju na općim deklamacijama i ne pokazuju ni najmanju sposobnost zadubljivanja u konkretne stvarnosti. Odakle to dolazi? Bavio sam se ovim pitanjem u odnosu na jednu osobu. Tada sam otkrio da je nositelj Euckenove filozofije čovjek koji ima svu vatrenost čovjeka koji ne može doživjeti više od dvadeset i sedam godina. Naravno, nastavit će pričati - jer danas je već prilično star - govoriti pomalo promuklim glasom, gestikulira različitim gestama, uči nešto novo. Ali to ne znači ništa; generalno nije zreliji od dvadeset sedam godina. Tih dvadeset sedam godina ostaje za cijeli život. To je posebno vidljivo kada ljudi moraju oživjeti ideje, kada moraju njegovati ideje koje vladaju životom.
Sada dolazimo na pomalo opasno područje; ali učinimo to tako da primjere tražimo što dalje. Pitao sam se kako stoje stvari s raznim sadašnjim osobnostima koje imaju zadatak razviti ideje koje interveniraju u život, interveniraju tako da događajima sadašnjosti dominiraju te ideje. Postoji karakteristična osobnost. Dao sam sve od sebe da ne pogriješim na ovom području, ali nema koristi ako se ne dođe do suštine stvari, do konkretne pojave. Ako tražite osobnost koja je takva da nikada ne može ostariti više od dvadeset sedam godina, da nikada ne može imati ideje zrelije od osobe od dvadeset sedam godina, naći ćete je, začudo, kao posebno karakterističnu osobnost, primjerice kao predsjednika Sjedinjenih američkih država. Ako se proučavaju različiti programi koje je on razvio, oni nose obilježja posebnog tipa čovjeka koji ne može živjeti više od dvadeset sedam godina, jer ova duša nikada nije upila ni najmanje od onoga što nije doneseno izvana. Naravno, čovjek može biti više ili manje darovit. - Takvom čovjeku može se pripisati talent, ali ideje koje on razvija na razini su od dvadeset i sedam godina, u smislu zrelosti, prodornosti i praktičnog smisla života, i on neće ostarjeti ni kada navrši stotinu godina, osim ako se ne počne duhovno produbljivati i donositi duši iznutra vatrenu moć.
Danas živimo u takvom dobu da moramo iznutra unijeti u svoju dušu ono što će nadmašiti dvadeset sedam godina. U dvadeset sedmoj godini ljudi još nisu praktični u životu; koliko god tvrdili da jesu, nisu praktični. Zato su razne Wilsonove ideje tako nepraktične i nepovezane, i zato su toliko popularne u najširim krugovima. Ugađaju istom dopadljivom snagom kojom ugađaju mladenačke ideje, mladenačke ideje koje rezultiraju svakojakim deklamacijama o slobodi naroda i slično. Sve je to tako lijepo! Ali svijetom, koji postavlja zahtjeve za djelotvornost ideja, vlada se tako da se izda velika deklaracija o miru, o onda - rat se još više razbukta!
Čovjek bi doista želio steći dojam o tome koje ideje utječu na stvarnost, koje imaju utjecaj, koje mogu rasti zajedno sa stvarnošću. Često se izražavaju ideje koje su puke deklamacije, lijepe ideje; mlade ideje su posebno lijepe. Ali trebamo ideje koje ljude vezuju za stvarnost. Divna je ideja kada netko od nas ustane i kaže: svijet se mora preorijentirati! - Sama riječ se pokazala kao najljepša! To je jedino lijepo: sama riječ, jer ako ustanete i pričate o tome, sigurno je jako lijepo. Također je lijepo reći: najsposobniji mora biti postavljen na pravo mjesto. - Čudesno lijepe ideje! Ali što s time ako je taj najsposobniji nećak ili zet? Ništa se ne može s lijepom idejom, nego s poznavanjem stvarnosti, s onim što je prikladno, što je stvarno.
To je jedno od gledišta koje se mora uključiti ako se želi dublje razumjeti kakva je kultura sadašnjeg vremena, danas se individualnim razvojem u kasnijoj dobi postiže ono što čovječanstvo u cjelini ne može ponuditi. Naravno, lakše je govoriti poput Euckena o obnovi života, o shvaćanju vitalnih snaga u sebi, o svakakvim stvarima s kojima se čovjek može mladenački uzdizati, ali koje nisu prikladne ni za što drugo osim deklamaciju. A ako napravite političke programe s idejama poput Wilsonovih, onda su posljedice nesagledive! To je lakše, naravno, nego ozbiljno istraživanje, proniknuti dublje u stvarnost i tražiti dublje impulse.
Da bi naš duhovno-znanstveni pokret doista imao dubokog smisla, on prije svega mora sadržavati volju da se pronikne u konkretne razvojne impulse čovječanstva, moraju postojati da bi se shvatilo duboke međuodnose u životu, jer inače sve ostaje samo teorija. A puka teorija ne vrijedi ništa, ma koliko uz nju htjeli povezati osjećaje za koje mislite da su uzvišeni. Stvarnu vrijednost ima samo ono što je u stanju uroniti u život, što zahvaća život. Sve vrste misticizma, pri čemu ljudi nastoje pronaći nešto u sebi, što može dati vrlo lijepe rezultate, ali moramo biti u stanju odvratiti pogled od sebe i pogledati velike ljudske zadaće, iznad svega da bismo shvatili što je potrebno, što se doista treba razumjeti. Inače će se jednostavno zanemariti najvažnije stvari u znanosti duha. I tijekom godina otkako imamo našu antropozofski orijentiranu znanost duha, važne stvari znanosti duha zapravo su u velikoj mjeri zanemarene.
Dragi prijatelji, ako se sjećate odgovora koji sam godinama uvijek davao kada su me pitali kako stoje stvari s reinkarnacijom ako se čovječanstvo uvijek povećava, ako se sjećate kako je stereotipni odgovor davan desetljećima: da će ljudi ubrzo shvatiti kakvo desetkovanje čovječanstva bi se moglo dogoditi u Europi - onda ćete cijeniti što se mislilo ako sada pogledate unatrag i ako se sjetite tona kojim je odgovor davan. Kad god se govorilo o porastu stanovništva, uvijek se govorilo: moglo bi vrlo brzo doći vrijeme kada bi moglo doći do bolnog pada populacije! - U oblasti znanosti duha stvarno nije riječ da se teorijama zadovolji usputna potreba nekih ljudi, nego da se daju odgovori na pitanja koja su se postavila na temelju impulsa vremena. A kad se prihvati znanost duha, mnogo je više stvar shvatiti težinu onoga što se ima reći i primiti to k srcu, nego zadovoljiti znatiželju, ma kako visoka ona izgledala.
Dragi moji prijatelji, ovo je ono što sam vam želio predstaviti kao prvi dio razmatranja koja bi nas, uz određenu pozornost, trebala dovesti do razumijevanja našeg vremena, razmatranja u koja želimo dublje proniknuti u narednim danima.
Budući da je vrijeme koje se mora iskoristiti za opća razmatranja isteklo, možda bih mogao, a da mi nitko ne zamjeri da sam odrezao nešto od antropozofskog sadržaja, prijeći na nešto što treba naznačiti u nekoliko riječi. Ali ne mogu nastaviti bez razmišljanja o nekim dušama koje su s fizičke razine prešle u duhovni život, koje su bile bliske nekima od nas koji sjede ovdje. Nije moguće ući u sva pojedinačna imena. Naši dragi prijatelji imaju iskrene osjećaje prema svima koji su s fizičkog plana prešli na duhovni. Međutim, ne mogu izbjeći spomenuti ima čovjeka koji se nakon raznih prepreka napokon tako lijepo snašao i prisno spojio s antropozofski usmjerenom znanosti duha, i koji se nedavno potpuno posvetio predstavljanju te znanosti duha izvanjskom svijetu kao nečeg značajnog i smislenog. Mislim na našeg dragog prijatelja Ludwiga Deinharda, o čijem je prepuštanju fizičkog tijela fizičkim elementima i prelasku duše u duhovni svijet naš dragi prijatelj Seilin rekao tako lijepe riječi. Njega je trebalo tim više cijeniti, što se nije tako lijepo složio s našom strujom iz slijepe vjere ili kao slijepi sljedbenik, nego upravo nakon velikog otpora, i u posljednje vrijeme, koje je postajalo sve teže, nije štedio ništa i bez rezerve se cijelom dušom pred širom javnošću zauzimao za ovaj duhovni pokret. Ne ustručavam se reći da izričito smatram posebno vrijednim način na koji se Ludwig Deinhard zauzimao za ovaj pokret pred javnošću.
Onda se mogu sjetiti i profesora Sachsa, koji je nedavno umro, koji je cijeli život proveo u potrazi za velikom idejom, velikom glazbenom idejom, i koji je uvijek znao spojiti skroman rad, u koji se može upregnuti pojedinac, sa sveobuhvatnim idejama, i s kojim je bilo dosta poticajno razgovarati, jer ono što je on kao osoba želio uvijek je vodilo do velike umjetničke volje.
Nakon ovih uzdižućih pogleda prisiljen sam, još jednom, skrenuti pozornost na nešto ne tako uzvišeno, jer ono što se dogodilo natjeralo me da poduzmem drastične mjere u određenom pogledu, utoliko što dolazi u obzir moj udio u duhovno-znanstvenom pokretu, o kojem treba brinuti Antropozofsko društvo. Tijekom vremena, ono što bi u najvećoj mjeri trebao biti blagoslov za moderni kulturni razvoj, naime, antropozofski pokret, u mnogim svojim manifestacijama je u većoj ili manjoj mjeri razvio prepreke onome što mislim pod pokretom znanosti duha. I nema smisla zavaravati se o tim stvarima, pogotovo ako postoji opasnost da razne stvari vezane uz Antropozofsko društvo mogu postati prepreka antropozofski usmjerenoj znanosti duha. Molim vas, dopustite mi, budući da smo radili zajedno dugi niz godina, da otvoreno razgovaram o ovim stvarima, onako kako mi je u srcu. Može se općenito reći da se nešto unutar Antropozofskog društva razvilo kao stvar navike koja ne smije nastaviti postojati na ovaj način, jer bi prosudbe vanjskog svijeta o tome što antropozofija ili znanost duha želi, bile jako zamagljene ako bi se stvari nastavile kao do sada.
Započnimo s jednom konkretnom stvari: u vanjskom svijetu se često govori - a to je već postao običaj - da me zapravo manje napadaju zbog stvari iz znanosti duha, ali jako puno zbog onoga što ima veze s Društvom. Konkretno, jedna od optužbi je da Društvo slijepo vjeruje autoritetu, da ga slijepo slijedi, da se mnogo toga radi iz čiste predanosti i slično. S druge strane, ako mogu izraziti svoj dojam, moram reći: u konačnici se dogodi ono što zapravo ja smatram ispravnim, što vidim kao poželjno. Mislim da ni u jednom običnom društvu nije odsutno toliko toga što može biti želja onih koji u njemu djeluju. Čak i ako se čini drugačije, tako je. Ali te stvari ne bi trebale utjecati na nekoga, shvatiti ih kao nešto loše. Loše je samo ako zatvoriš oči, ako zabiješ glavu u pijesak.
Dragi moji prijatelji, svašta sam čuo o štimungu u lokalnom Antropozofskom društvu ovih dana. Večeras sam došao ovamo, ovdje u predsoblju, prema meni se širio pobožni miris tamjana. Nemojte misliti da netko tko se koncentrira na ono što je objektivno, unutarnje, ima posebnu želju da mu govor bude otežan činjenicom da se koristi pobožni miris tamjana, i da dobije glavobolju poslije kući zbog mirisa tamjana, a da ne govorimo o tome da je istina krivo shvaćena ako miris tamjana, oprostite na izrazu, prodre u svijet profanog. Možda je to neugodno spominjati, ali takve stvari su simptomatične. Pitajte me je li ikada takva inicijativa potekla od mene? Ne, ali događa se, protiv moje volje.
Ali ono što mi je najvažnije jest način na koji se članstvo osjeća povezano s duhovnim životom antropozofski usmjerenog pokreta znanosti duha. Vidite, kao što znate, izašli su na vidjelo različiti napadi, dijelom u tisku a dijelom u pripremi za tisak. Ako se protiv znanosti duha iznose prigovori iz vanjskog svijeta, ne treba biti iznenađen niti to doživljavati posebno bolno; to je prirodno, samo po sebi razumljivo. To se već događa. Znanost duha ne bi trebala biti odvraćena od rasprava o činjenicama. Također ne bismo trebali bježati od pitanja koje postavljaju sami članovi. Ali sljedeće je štetno za ono što bi trebala biti snaga našeg pokreta: može se reći da je jedinstveno u ovom pokretu, prije svega u Društvu, da su najbolje namjere i mjere, najviše dobronamjerna pravila ponašanja prema članovima, da su umočena u otrov i žuč, i također imaju plašt klevete, najosobnijeg napada, a sve je to usmjereno u dobro poznatom smjeru. Zapravo, nigdje drugdje stvari se tako lako ne pretvaraju, možda iz mistične potrebe - ne znam - u fikcije, u čiste neistine. Ali volja za korektnim ponašanjem u odnosu na te stvari nije dovoljno energično njegovana. Da, volji da se stvari sagledaju stvarno nepristrano također se ne teži dovoljno energično.
Trebalo bi barem proučiti kakva bi ozbiljnost trebala biti prisutna u pokretu znanosti duha, način na koji bi ga trebalo predstavljati. Ono što pojedinac može učiniti ovisi naravno, o životnim uvjetima i o drugim različitim stvarima; ali ono što je dostupno treba proučavati bez upuštanja u kojekakve ludosti. Objektivnost i neosobnost su nužne, posebno unutar našeg pokreta, koji je posvećen isključivo duhovnim stvarima, i ništa nije štetnije nego kada se unutar našeg pokreta unose osobni interesi, taština i ambicija. Naravno, takve stvari ulaze prikrivene, maskirane, ali treba vidjeti njihovo pravo lice, treba ih promatrati na način da se dođe do istine. Ako netko vrši napade i zna što se krije iza tih napada, dobro zna i kakvo točno mora biti ono što napada, zbog osebujnog karaktera znanosti duha, onda nije dovoljno pobijati rečenicu po rečenicu. Mnogo toga se može tvrditi i pobijati, naime sve, ali često nije važno što se o stvarima kaže: razlozi leže negdje sasvim na drugom mjestu. Ako netko podnese spis filozofsko-antropozofskoj izdavačkoj kući i mora biti odbijen, a dotična osoba tada postane neprijatelj, uzroke treba tražiti negdje drugdje, ne u rukopisu kojeg je ta osoba dala. Istina se ne može otkriti ako se ono najbitnije, ako se pravi razlozi guraju u drugi plan.
Kad netko kritizira kojekakve glupe ezoterične prakse, čija je glupost očita svakome tko nije slijep, onda se također griješi ako se takve stvari, koje su čiste izmišljotine, ne prate unatrag do cijele situacije. Možda iza toga stoji osoba koja je nekoć živjela u malom gradu u središnjoj Njemačkoj, kojoj je odjednom sinula ideja da postane veliki čovjek. Isprva je nastojao postati veliki čovjek u malom mjestu; napisao je dr. Steineru što bi trebao učiniti da se oslobodi skučenosti malog grada. Treba li se oženiti za posao, ili to postići na drugi način? Kad mu je tada naznačeno da se ne možemo baviti time hoće li se on vjenčati za posao, to ga možda još uvijek nije gurnulo u stranu. Ide dalje, približi se, sudjeluje u nekim stvarima, možda se i predstavi društvu na nekom većem okupljanju, i zdušno recitira jednu pjesmu Schillera, iako o recitaciji nema ni najmanjeg pojma. Smiju mu se. To vrijeđa ambiciju. Zatim želi biti veliki slikar. Čak istraži tu ideju. Sve se radi da se dotičnom pomogne da nešto nauči. Dotični želi biti umjetnik ali smatra da je učenje neugodno. On zapravo ne želi postati umjetnik, on to želi biti, a kad mu drugi iz najdubljeg uvjerenja ne mogu ništa savjetovat osim da mora nešto naučiti, onda je to uvredljivo. Ti si genij, a od tebe očekuju da prvo nešto naučiš! Ostali čine sve da nešto nauči, ali njemu je to neugodno.
Pa, moglo bi se još mnogo toga reći u ovom smjeru. To su pravi razlozi zašto bi netko postao neprijatelj tako podlog društva. Onda se svašta napiše. Malo je bitno ono što je napisano. Naravno, moglo bi se napisati i nešto drugo, jer pravi razlozi nalaze se drugdje. A tako može ići i dalje, i ići će, poprimit će sasvim druge dimenzije. Nijedna od ovih stvari nema veze sa znanošću duha kao takvom. Ali mogu se razviti velikim intenzitetom u društvu koje se ne pokušava izgraditi na temelju činjenica koje pruža znanost duha kao takva, već koje ima unutar sebe svakakve klike, svakakve osobne interese. Vidite, samo ukazujem na ovo ili ono. Možda će se u danima koji slijede moći reći još. Sve ovo zapravo nema nikakve veze sa znanošću duha, već na razumijevanje onoga što bi se trebalo dogoditi u društvu. Upravo oni o kojima se najviše brinulo su oni koji sada najviše šire klevete, čiste izmišljotine.
Zato sam, dragi moji prijatelji, prisiljen poduzeti drastične mjere. U najmanju ruku, molim vas da razmotrite oba dijela ovih mjera kako ne bi došlo do daljeg klevetanja. Ako su ove mjere za neke oštre, onda smatrajte da su oštre i za mene kao i za pogođene, da mi je jednako žao što su potrebne, i da se ne obraćate meni, nego onima koji su uzrokovali ove mjere. Tamo potražite razloge, ali tamo i pokušajte prepoznati što se ima dogoditi u budućnosti usmjeravajući svoj razmišljanje tamo: odakle je došla kleveta. To je često ono, gdje osobno igra ulogu. Svakako, stao sam uz svakoga osobnim savjetom: što se tiče ezoterije, ova osobna pitanja su često sasvim nepotrebna, a za samu ezoteriju, pobrinut ću se da se nađe dobra zamjena. Ali budući da je do ovoga dovelo ono osobno, potrebno je da se od sada sve radi pod svjetlom javnosti. Pobrinut ću se da svatko može ostvariti svoja ezoterična prava; ali više nikoga iz društva neću primati na takozvani ezoterični privatni sastanak. Moram bez iznimke prekinuti te privatne posjete, kako se iz tih posjeta ne bi iznosile klevete. Ako je ovo za ovoga ili onoga teško, ova se mjera mora poduzeti iz dva razloga: prvo, jer te stvari nisu potrebne za bavljenje ezoteričnim životom. Vrlo brzo ću to dokazati. U kratkom vremenu biste trebali imati potpunu zamjenu, iako ne smije biti privatnih razgovora, koji su se često odvijali na način da su članovi pristupali stvarima koje nisu imale veze s ezoteričnim životom. Drugo, jer vidim, kao iz vedra neba, kako se o ezoteričnom životu ovoga ili onoga nije vodilo računa. Samo pročitajte 'Kako se stječe znanje o višim svjetovima?' Nitko ne treba dobiti osobni impuls baš nakon toliko i toliko vremena. Druga stvar koja spada u ovu mjeru, a što vas molim da ne zaboravite, jest da svakoga tko je do sada imao privatne razgovore oslobađam svih obećanja, bez obzira što nikada nisu bila dana, da se o tim privatnim razgovorima ne smije govoriti. Što se mene tiče, svatko može pričati koliko hoće o onome što sam s kim pričao, jer nemam što skrivati. Svatko tko želi može reći bilo što. Prošlost se također može staviti pod puno svijetlo javnosti. Tada će se imati prilika za razlikovanje istine od neistine, to je najbolje mjerilo za to koliko se prašine baca u oči unutar našeg pokreta. Ali te dvije mjere idu zajedno. Još jednom ponavljam da onaj tko vidi samo prvi dio, neće vidjeti u pravom svijetlu. Treba uzeti i drugi dio.
Dragi moji prijatelji, također bih želio napomenuti: ako je nekima teško, obratite se onim mjestima koja ovdje možete lako pronaći, kontaktirajte one koji su te stvari učinili potrebnima. Neprihvatljivo je da ono što bi duhovno-znanstveni pokret trebao biti za svijet, bude onemogućeno od strane klika unutar Antropozofskog društva, jer upravo to živi kao nerv u znanosti duha, koja je najviše izložena nesporazumima vanjskog svijeta. Mislite li da se stvari koje treba učiniti za dobrobit društva čine za moje osobno zadovoljstvo? Optužili su me da sam društvu uskratio ovo ili ono, jer se, naprimjer, moralo pristupiti izgradnji u Dornachu. Mislite li da mi zgrada u Dornachu može značiti nešto više nego nekom drugom članu koji je ozbiljan u vezi s našom stvari, da sam imao bilo kakve osobne aspiracije u vezi s ovom zgradom? Da se nije mogla izgraditi, ja bih bio posljednja osoba koja ne bi prihvatila neizbježno. Nikada se ne bi smjelo dogoditi da nešto što treba prikazati, čak i iz tako važnih razloga kao što je zgrada u Dornachu, bude prikazano drugačije nego što mora biti iz unutarnjih razloga stvari.
Upravo spomenute drastične mjere moraju se konačno poduzeti, pogotovo zato što se, nakon što sam desetljećima pričao o ovom ili onom, nikada nije osjetila ozbiljnost mojih riječi. Možda će se ta ozbiljnost osjetiti kada se mjere uvedu. Postoje i druga društva u kojima ne dolazi do istih stvari, koje su se upravo dogodile u ovom društvu.
Ovo je, dragi moji prijatelji, moralo biti rečeno upravo zbog našeg prijateljstva i ne smije ostati neizrečeno. Svatko tko se ozbiljno bavi antropozofskim pokretom pronaći će način i ako su te mjere nužno zbog ozbiljnosti situacije. Zato što je pokret kao takav previše svet da bi ga svakakve osobne težnje ugasile, a dovoljno se dogodilo u tom smjeru. Oni naši dragi članovi - takvih je mnogo - koji predano, požrtvovno rade u pokretu, u društvu, posljednji će se žaliti na ove mjere, smatrat će ih najvažnijima. Mislim da me neće krivo shvatiti oni koji su stvarno ozbiljni i iskreni prema našem pokretu; složit će se sa mnom. Bit će i onih koji će reći da nisam u pravu; tu nepravdu rado podnosim.
Vrijeme je odmaklo. Sutra ću nastaviti s razmišljanjima koja sam iznio danas i možda dodati nekoliko komentara onome što sam prošli put rekao o zbivanjima u društvu. Često je teško gledati neke stvari.