.Iz jučerašnjih rasprava moglo se vidjeti kako je u naše vrijeme čovjek smješten u cjelokupni razvoj čovječanstva. Pokazalo se što je ono što, u određenoj mjeri, dopire do individualne osobnosti kroz razvoj samog čovječanstva, i kako taj ljudski razvoj apsolutno zahtijeva da se sve više probudi impuls, da se zapali nutrina duše, da se probudi, tako da ljudsko biće sve manje može napredovati kroz vanjski pristup, već to mora proizlaziti iznutra. To je smisao onoga što želi znanost duha: omogućiti ljudskoj individualnosti da dalje napreduje, dok je u drevnim vremenima, jednostavno na temelju toga što je čovjek rođen u čovječanstvu, imao akumulirana određena iskustva s kojima je sazreo do određenog stupnja. Osjetit ćete da je spoznaja takve činjenice, kako smo je jučer opisali, od goleme važnosti i temeljito osvjetljava ono što treba našem vremenu, što treba ljudima našeg vremena.
Čovjek se zaista može uhvatiti ukoštac s ovim stvarima, što bi i trebao u smislu znanosti duha, želeći otvorenim očima gledati način na koji su ljudi danas smješteni u cjelokupnu evoluciju Zemlje. Tu se može doći do beskrajno značajnih otkrića. Samo do tih otkrića treba doći tako da se mogu procijeniti činjenice. Zasigurno u naše vrijeme postoje ljudi koji osjećaju da je potrebno da se duša uzdigne iznad nje same, to jest, iznad dvadeset i sedam godina. Ali hrabrost, energija da se napravi takvo čudo u vanjskoj oblasti, hrabrost, energija da se razotkriju unutrašnje moći duše, danas nisu tako česti. I tako dolazi do toga da susrećemo ljude koji na svoj način imaju određenu težnju da nađu nešto drugo osim onoga što se nudi u smislu suvremene kulture, i zadataka koje daje na tom području. Ali nemaju hrabrosti pristupiti tome i stavu koji želi nešto stvarno novo: znanosti duha. I tako vidimo da takvi ljudi to ne izražavaju jasno, ali osjećaju: ranije je jednom okolina čovjeku davala više, pa moramo ponovno pronaći ono što je čovjeku prije davano.
To je razlog zašto ljudi željni duha, rekao bih iz nedostatka snage, traže utočište u svakojakim stvarima koje su zapravo već nastale iz evolucije. Primjeri za to se mogu naći posvuda. Navedimo jedan vrlo karakterističan, kod pisca Mauricea Barresa, koji je u svom mladenačkom poletu jednom htio, reklo bi se, jurišati na duhovno nebo, ali tada, budući da nije smogao snage pridružiti se nekom novom duhovnom pokretu, sjedinio se sa katoličanstvom, kao što mnogi danas čine. Ali čudno je to da se umjesto naprijed traži put nazad. A karakteristične su riječi kojima Barres opisuje svoje stremljenje ka katolicizmu, jer te riječi doista svjedoče kako malodušan, bez energije, impuls duše, jer ne želi tražiti novo, poseže za starim. Karakterističan je i način na koji se hvata starog. Samo uzmite riječi takvog duha, koji je u cijelosti proizašao iz obrazovanja našeg vremena, posve je dio njega, i iz tog obrazovanja razvija svoju sklonost prema katolicizmu, uzmite riječi: 'Uzaludan je trud tražiti onostrano. Možda i ne postoji!' Zamislite samo, nakon što je netko tražio tu vezu s katolicizmom, ovako govori o zagrobnom životu: 'Uzaludan je trud tražiti zagrobni život. Možda čak i ne postoji; i što god učinili, na možemo znati o tome. Okultno ostavimo prosvijećenima i lakrdijašima; koji god oblik misticizam poprimio, on proturječi razumu. Ali ipak se posvetimo Crkvi' - zamislite! - 'Prvo zato jer je neraskidivo vezana uz tradiciju Francuske. A zatim i zato što stoljetnim autoritetom i velikim praktičnim iskustvom formulira etička pravila kojima se moraju podučavati odrasli i djeca. I konačno jer, daleko od toga da nas predaje mistici, ona nas izravno brani od nje, donoseći tišinu tajanstvenim lugovima, tumačeći Evanđelja i žrtvujući velikodušni anarhizam Spasitelja potrebama suvremenog društva'. Vidite motive čovjeka karakteristične za sadašnjost, koji je potaknut tražiti duh na svoj način: on dohvaća ono što je čovječanstvo nekad imalo bez čovjekovog napora. Ali on to prihvaća, a da se zapravo ne zapita o značenju onoga što prihvaća. Mogli bi reći da je ovako nešto cinično i neozbiljno, da iza toga ne stoji velika ozbiljnost nastojanja. Ali upravo je to kobno: sama ozbiljnost nastojanja postaje neozbiljna zbog okolnosti vremena. Ne shvaćajte ove riječi olako! Velika šteta našeg vremena leži u činjenici da su ljudi skloni olako shvaćati stvari. Primjera kao Maurica Barresa može se navesti bezbroj. Posvuda se na razne načine pojavljuje ono što je karakteristično za naše vrijeme u smislu ovoga što je upravo objašnjeno.
Pitamo se: što je zapravo u osnovi toga? Pitamo se jer nam je važno prepoznati kako to trebamo promijeniti. No, dobro se orijentirati možemo samo ako imamo malo uvida u bijedu vremena, u ono što je u pozadini toga. Moramo se malo osvrnuti na samu evoluciju, ako želimo razumjeti ono što treba razumjeti ako ćemo ići dalje. Ako se vratite unatrag u razvoju europskog čovječanstva i dijela azijskog koji mu pripada - dovoljno se vratiti u prvu trećinu post-atlantskog razdoblja - naći ćete danas, čak i na vanjskim istraživačkim putevima, naći ćete da su ljudi razlikovali tri osnovne komponente ljudskog bića, i da je drevno, svakako nejasno, snoliko shvaćanje došlo toliko daleko da su ljudi mogli razlikovati tri glavne komponente ljudskog bića. A to je, opet, razlog, zašto sam u svojoj 'Teozofiji' s posebnom jasnoćom naglasio da ove tri osnovne komponente moraju biti osnova cijele ljudske strukture. Ako se vratimo unatrag, posvuda ćemo naći da ljudi čovjeka vide kao da se sastoji od tijela, duše i duha. Ali pomislite samo na zbrku koja je danas nastala, čak i među onima koji traže jasnoću, na gledanje ljudskog bića kao na tijelo, dušu i duh! Možete u ruke uzimati filozofiju za filozofijom, s velikim trudom proučavati ne samo njemačkog nego svjetskog, Wundta, i vidjet ćete da gospodin nije u stanju razlikovati dušu od duha, unatoč tome što razlikovanje duše i duha danas spada u najelementarnije potrebe. Kako je zapravo došlo to vanjsko otkrivenje, da su ljudi pobrkali dušu s duhom? Kao što je rečeno, svugdje ćete naći: ljudsko biće se dijeli na tijelo i dušu, a duši je pridodan duh, bez posebnih svojstava. To je vrlo jasno izraženo na koncilu u Carigradu 869. godine, gdje je u to vrijeme duh ukinut - oprostite na oštrom izrazu - jer su učenja koja su tada formulirana u biti kulminirala time što je postalo dogma to da čovjek ima jednu misleću i jednu duhovnu dušu. Tako su se ljudi oslobodili duha i prokrijumčarili ono malo duha za kojeg se tada sumnjalo, u dušu, govoreći: ona ima moć mišljenja i još nešto duhovno. Zatim je došao Srednji vijek sa svojim skolastičkim istraživanjima, vrijednim divljenja u mnogim pogledima; ali to je posvuda bilo pod energičnom prisilom dogme, a takozvana trihotomija je bila strogo osuđena. Duh je posvuda trebalo napustiti. A iz toga proizlazi i način na koji suvremeni profesori, koji se, prema njihovom iskazu, bave znanošću bez preduvjeta, misle - ili ne misle - o duši i duhu. Ali oni ne poznaju ono što je prethodilo, odnosno odluke koncila iz 869. Činjenica da nemaju pojma o čemu zapravo ovise razlog je što kažu da nemaju preduvjeta. Tako stvari stoje i treba energično obratiti pozornost, nema smisla zatvarati oči na te stvari. Jer ako antropozofski orijentirana znanost duha želi postati ono što stvarno mora postati prema zakonima ljudskog razvoja, onda se prije svega mora voditi računa o takvim stvarima, i čovječanstvu vratiti razumijevanje strukture ljudskog bića na tijelo, dušu i duh. Kao što sa jedne strane postoji tijelo, koje je između rođenja i smrti, ili začeća i smrti, fizički posrednik svijesti, tako duh treba prepoznati kao posrednika one više svijesti, koju čovjek mora razviti između smrti i novog rođenja. Ali to je povezano s dubokim unutarnjim, sa značajnim životnim uvjetima modernog čovječanstva.
Uzmimo nešto karakteristično za naše vrijeme. U javnom životu mišljenje, za koje moramo reći da je postalo apstraktno, često se temelji na tri apstraktne ideje, čak i ako ljudi tu i tamo odstupe od njega. A posebno u naše vrijeme, vidimo ove tri apstraktne ideje koje cijeli svijet postavlja protiv Srednje Europe. Ali ovo je središte Europe duhovno shvatiti svoju zadaću samo ako te tri apstraktne ideje uspije pretvoriti u konkretne ideje prožete stvarnošću. Ove tri ideje su velikom silinom unesene u svijest ljudi krajem 18. stoljeća s riječima: bratstvo, sloboda, jednakost. Gotovo nas podsjećaju na tri sasvim konkretne ideje, sada samo shvaćene apstraktno, ali vrlo realistične kada su asimilirane u ljudsku svijest. Podsjećaju nas na vjeru, nadu i ljubav. No, ostanimo kod tri ideje, bratstva, slobode i jednakosti. Nejasno razmišljati bi bilo, misliti da se pokušava raširiti ove tri ideje po cijelom svijetu. Svi napori koje ljudska duša poduzima u tom smjeru temelje se na činjenici da ljudi nemaju sklonosti ulaziti u stvarnost. S ove tri velike, s tri kardinalne ideje, nije ništa drugačije nego s idejom nove orijentacije: da svaki čovjek treba stajati na mjestu koje mu najviše odgovara. Oni deklamiraju lijepe ideje, od tih ideja stvaraju apstraktne koncepte, ali nemaju sklonosti ući u stvarnost. A ta je stvarnost povezana s razumijevanjem znanosti duha.
Kako se brlja sa, duh i duša, tako se brlja i sa, sloboda, jednakost i bratstvo. Ideju bratstva čovječanstvo može shvatiti na pravi način tek kada shvatimo da je čovjek ovdje na fizičkom planu u cijelosti samo sa jednim članom svoga bića, kojeg mi nazivamo tjelesnošću. S tjelesnošću čovjek je ovdje na fizičkom planu; ali ta tjelesnost s krvnim i drugim vezama povezuje čovjeka s cijelim ljudskim rodom. Prisjetimo se samo starijih vremena u odnosu na to, kako je ovdje u svijetu, fizički čovjek stajao u odnosu prema fizičkom čovjeku. Čovjek ne samo da u sebi imao ono što je naslijedio od roditelja, on u sebi nosi i besmrtni dio koji prolazi kroz rođenje i smrt. Ali to je podijeljeno utjelovljenjima u tjelesnom. U davna vremena, kao što sam jučer objasnio, čovjek je bio u stanju opaziti i postati svjestan duhovnog u okruženju, dok je jeo, probavljao, disao; za to je bio sposoban. Kao rezultat toga, u njemu je bilo nešto instinktivno, da tako kažemo, što možemo nazvati zbrojem osjećaja, predodžbi, ideja i koncepata, što je reguliralo njegovo ponašanje prema bližnjima. To je instinktivno živjelo u njemu. Vidimo kako ovaj instinkt slabi u modernim vremenima, a strašne erupcije mržnje s kojima se sada suočavamo možemo razumjeti samo ako razumijemo njihovu stvarnu osnovu, ako razumijemo kako stari instinkti slabe. Ti instinkti mržnje daleko su ozbiljniji nego je to danas očigledno. Kao rezultat ovoga stanja doživjeti će se užasne stvari. A ako se ne dogodi ono što bi se u smislu povijesnog razvoja trebalo dogoditi, tada će nagoni mržnje sve više rasti. Jer iako se danas, u doba slobode od autoriteta, u doba kada znanost nema predrasuda, pojedini ljudi osobito trude da ih se uvijek iznova vodi na uzici, ono što izvire iz nesvjesnog to ne dopušta. Danas takvi ljudi traže svakojake vođe: što se više neprirodno trude držati se ovih vođa, to je vjerojatnije da će se njihova takozvana ljubav pretvoriti u mržnju. To nije nešto s čime bi se mogli uhvatiti u kotac s pukom kritikom, jer je duboko ukorijenjeno u cjelokupne zakone ljudskog razvoja, i što se više, ljubav prema čovječanstvu propovijeda kao apstraktna ideja, što se više propovijeda apstraktno bratstvo, to se više otkrivanju međusobne antipatije ljudi. To je također istina koja se mora vrlo ozbiljno i duboko sagledati ako se želi razumjeti sadašnjost. Ono što se mora dogoditi, je da se ono što zovemo percepcija ponovljenih zemaljskih života, preobrazi u osjećaj. Puko držanje uz teoriju o ponavljanim zemaljskim životima nije važno!
No, sažmimo sve što smo pokušali prikazati kako bismo iz zakona ljudskog razvoja kroz vrijeme, izvukli ono što nam se ne pokazuje kao apstraktna ideja, nego kao konkretna činjenica, da u svakom čovjeku postoji nešto što prolazi kroz rađanja i umiranja, tada se ta apstraktna ideja pretvara u osjećaj, ne u instinkte kakvi su postojali ranije, nego u svjesne instinkte, u određeni način suočavanja s ljudima. Danas je još uvijek prejak impuls da se na egoističan način tumači ono što se uzima kao ideja ponovljenih zemaljskih života. A koliko smo puta iskusili činjenicu da ovaj ili onaj, po svaku cijenu nastoji upoznati neku svoju raniju inkarnaciju! To za početak, ne može biti praktična posljedica ideje o ponovljenim inkarnacijama, o ponovljenim zemaljskim životima, već prava posljedica mora biti, da sve više učimo gledati na svako ljudsko biće kao da u njemu zapravo postoji mnogo više, nego što može živjeti u jednom životu u kojem se sada suočava s nama. Iznad svega razvija se ono što je često spominjano, osjećaj odvojenosti, pronalaženje pravog stava prema drugoj osobi: ne obogotvorujući je, nego uvijek tražeći u njoj nešto dublje, što pripada beskraju.
Lažni je misticizam baviti se samo sobom. Mističnost koja nam je potrebna je ona koja nas vodi do praktičnog, ali emocionalnog poznavanja čovjeka, tako da čovjeku ne pristupamo tako da ga od samog početka smatramo simpatičnim ili antipatičnim, nego sa sviješću da je svaka ljudska duša autentična, zapravo beskrajna misterija. Ako se ideja shvati ozbiljno, nešto izvire iz ponovljenih zemaljskih života, a iz toga što izvire izlijeva se u našu dušu ono što bi moderno čovječanstvo trebalo doživljavati kao bratstvo, kao bratsku ljubav. Takva bratska ljubav ne samo da će na tipičan način pomoći čovjeku, prema ideji koja se nama samima sviđa, htjeti će ući u ljudsko biće tako da mu pomognemo na način koji je ispravan za njega, da mu se pomogne tako kako to njegovo dublje jastvo zahtijeva. Takva će nas ideja također odvratiti od površne kritike, koja prečesto postavlja preveliku barijeru između nas i drugog čovjeka, što nam ne dopušta da nepristrano promatramo ono što živi u drugom čovjeku. Tek kada ideja o ponovljenim zemaljskim životima ima živi i praktični učinak u našoj duši, ideja o tome što su ljudska bića jedno drugom u svom tjelesnom obliku, može poprimiti pravi oblik.
Druga stvar koja se mora dogoditi u smislu ljudskog razvoja je da ne prepoznamo samo ljudsko tijelo, koje materijalizam danas želi jedino prepoznati, već da prepoznamo ljudsku dušu, da svjesno svakom ljudskom biću pripišemo dušu. Ali mi mu ne pripisujemo dušu ako jedino želimo toj duši nametnuti naš stav, to jest, kada mislimo da zaista poštujemo dušu očekujući od ove duše naše misli, oblik naših misli. Slobodu moramo dati duši, ne možemo je dati tijelu. Sloboda je jedino ono što je važno u općenju između duše i duše. A korijen slobode je sloboda misli. Ako se ispravno shvati ovaj drugi član, i dušu pored fizičkog, onda se više neće miješati sloboda i bratstvo, nego će se reći: bratstvo je potrebno jer ljudi mogu utemeljiti socijalni poredak u duhu bratstva. Mora nastati socijalna struktura u duhu bratstva, i sve dok ljudi ne budu zahvaćeni ispravnim idejama bratstva, neće pronaći nikakve državne strukture u kojima ljudi mogu razumno živjeti zajedno. Ali ako ljudi ne prepoznaju da u strukturi države čovjek živi ne samo kao tijelo, nego i kao duša, nikada neće moći razumjeti ideju slobode na odgovarajući način. Jer sloboda je u odnosu duša-duša, a ne tijelo-tijelo. Sloboda koju treba tijelo, dobiva se sama po sebi ka nužna posljedica, ako duše stupaju u odnose u smislu slobode mišljenja. Iznad svega, to zahtijeva da konačno naučimo ne htjeti ljudima nametati vlastite misli, već da naučimo obraćati dužnu pozornost na individualni smjer mišljenja svake duše. Ali posebno ovdje moramo steći osjećaj za stvarnost, jer ni u jednom drugom području ne može se griješiti više nego na području znanosti i religije.
Mogu se pozvati na primjer na koji sam jednom naišao u južnonjemačkom gradu. Održao sam predavanje o mudrosti i kršćanstvu. Bio je to grad na jugozapadu Njemačke, pa su na mom predavanju bila dva katolička svećenika. Nakon predavanja rekli su: da, na temelju onoga što ste danas rekli, ne može se puno prigovoriti sadržaju vaših izjava, ali ne možemo se složiti. - Rekao sam: da, zašto? - Da, glavno je, rekla su dva gospodina, da o svim tim stvarima u vezi s kršćanstvom govorite na način koji mogu razumjeti samo određeni ljudi s određenim stupnjem obrazovanja, s određenim zahtjevima i tako dalje. Ali mi tražimo način govora koji je za sve ljude; oblikujemo svoje misli tako da se svi mogu složiti. - Odgovorio sam: velečasni, kako ja ili vi razmišljamo o tome što je dobro za sve, to ovisi o vama ili meni, o tome mi, i vi i ja, možemo formirati ideje; i mi ćemo naravno, ako stvorimo takve ideje, biti potpuno uvjereni da je to točno. Bili bismo čudaci kada bismo došli do ideja za koje ne mislimo da su prikladne za sve. Ali nije važno što vi ili ja, mislimo nakon toga, da je nešto prikladno za svakoga. Na kraju krajeva, to uopće nije važno, samo to moramo prevazići pravilnom, aktivnom, praktičnom samospoznajom. Bitno je proučavati stvarnost i zapitati se: što nalaže stvarnost, čemu nas uči ovo vrijeme i njegov sadržaj da je ljudima potrebno, čemu nas uče ljudske čežnje? Ali onda se postavlja pitanje koje je drugačije od onoga koje vi postavljate: dolaze li svi vama u crkvu? Da govorite u ime svih, svi bi došli k vama. - Nisu mogli a da ne kažu: ne idu više svi u crkvu. - Pa rekoh, među onima koji ovdje sjede najviše je onih koji ne idu u crkvu, ali koji također imaju pravo pronaći put do Krista, i ja govorim za njih.
Čovjek ne smije stvarati ideju o tome što ljudima treba iz vlastitih preferencija, već iz onoga što govori stvarnost. Ali proučavati stvarnost je neugodnije. Morate uvijek iznova koristiti svoj osjećaj zapažanja i imati volje uvijek iznova pitati: koje su stvarne potrebe vremena? Što je neophodno u našem vremenu? - I dok taj smisao, ovaj praktični smisao, koji mora biti temelj slobode mišljenja, ne uđe u ljudske duše, nećemo doći do odgovarajućeg odnosa od duše prema duši. Kao što društvena struktura kojoj čovječanstvo mora težiti ovisi o dolasku do ispravnog razumijevanja tjelesnosti u smislu znanosti duha, i sposobnosti razumijevanja ideje bratske ljubavi, tako se mora steći razumijevanje i za dušu i pomoći ostvariti ideju slobode mišljenja u području znanosti i obrazovanja, u području religijskih osjećaja.
A treće je duh. Ako je doista moguće vratiti duhu njegova prava, poništiti ono što je Carigradski koncil donio 869¸ tada će duh biti ono što će ljude u praktičnom smislu voditi u budućnost. Već danas imamo dvije tendencije: jedna teži da se kreće u istom smjeru kao i Carigradski koncil, odnosno da se duh ukine. Monistički pogled na svijet nastoji ukinuti i dušu, a tko misli da je znanstveni monizam vrlo tolerantan – kako se danas kaže – da ne vodi do održavanja sabora i odbacivanju duše, jako je u krivu. Tendencija je već da se ukine i duša zajedno s duhom. A oni koji su danas mali monisti, htjet će izrasti u zaista velike moniste, čak i ako preziru održavanje sabora, jer su slobodni duhovi, jer su se uglavnom oslobodili duha, čak i ako preziru vijeća, samo će naturalizirati određeni građanski stav. I doći će – nemojte ovo shvatiti kao šalu! – da je i duša ukinuta. Različitim lijekovima, danas poznatim somatskim lijekovima, koji danas postoje, biti će pridodan niz drugih koji će biti osmišljeni za liječenje onih koji govore o fantastičnim stvarima kao što su duh i duša; bit će liječeni, davat će im se lijekovi da više ne govore o duhu i duši. Duh je morao biti potpuno iskorijenjen; duša se može izbaciti iz ljudskog tijela medicinom. Koliko god to danas izgledalo groteskno, postoji tendencija u određenom smjeru, izmišljanja načina da se djeca cijepe svakakvim stvarima koje paraliziraju njihovu tjelesnu organizaciju do te mjere da materijalistički stavovi mogu lijepo živjeti, i da nikad ne dođe do toga da se drevnu ideju duše i duha gledaju drugačije od onoga da je to nešto u što se vjerovalo u drevna vremena i što samo može izmamiti osmijehe.
Govoriti takve stvari se, naravno, smatra ludošću kod velikog broja ljudi danas; ali ako netko nema hrabrosti sebi priznati te stvari, nikada neće naći snage da u duši rasplamsa znanost duha radi svog razvoja. Stoga se ovoj sklonosti, koju sam upravo opisao, koja teži ukloniti dušu jer će se smatrati bolešću, mora pridružiti druga: težnja da se ponovno, energično ustvrdi da čovjek osim tijela i duše, u sebi nosi i duh. Za to bi, međutim, bilo potrebno da prevlada znanje od duhu, da se znanost duha stvarno ustali, da ljudi prepoznaju ono što pripada njihovoj prirodi nakon što prođu kroz vrata smrti. A jedna od starih narodnih poslovica, koja dobre stare nazore prenosi u novo doba, glasi: u smrti su svi jednaki - jer tamo svi postaju duhom, i jer je ideja jednakosti ona koja pripada duhu. Jednakost duhova! Ne mogu se brkati tri ideje - sloboda, bratstvo, jednakost - nego se mora konkretno znati što je čovjek u stvarnosti, i da treba slobodu u duši, bratstvo u tijelu, da su ljudi jednaki po duhu. Jer nejednakost koja postoji među ljudskim bićima, profiliranje je koje donose tijelo i duša, kada se duh profilira za tijelo i dušu. Pneumatologija, duhovno učenje, duhovni svjetonazor, temelj je za ideju jednakosti. I tako imamo pred sobom nevjerojatnu činjenicu da je krajem osamnaestog stoljeća ideja bratstva, slobode, jednakosti, kaotično izvikivana cijelom svijetu, ali da se postupno mora shvatiti kako se ideje bratstva, slobode, i jednakosti, mogu ostvariti samo ako se u stvarnost prenese znanje o trostrukom ljudskom biću: tijelu, duši i duhu.
To je bila osnova kada sam tako energično pokušao u svojoj 'Teozofiji' izvršiti ovu klasifikaciju prema tijelu, duši i duhu: ova klasifikacija je zahtjev našeg vremena i neposredne budućnosti. Ali stavljajući ove ideje u praksu, učeći ovako gledati na čovječanstvo, možete prijeći preko dvadeset i sedam godina; inače zaglavite u dvadeset sedam godina. Promislite o izgledima: nakon našeg petog post-atlantskog doba uslijedit će šesto i sedmo. U šestom dobu čovječanstvu će biti svojstveno ono što općenito odgovara individualnom razvoju između četrnaeste i dvadeset i prve godine. U vanjskom svijetu, koliko god ljudi bili pametni u obrazovanju, dobit će samo ono odgovara individualnom razvoju do dvadeset prve godine. Ne možete biti stariji od dvadeset prve, ako i ne umrete. A u sedmoj post-atlantskoj epohi neće se prijeći dob koja odgovara četrnaestoj u individualnom razvoju. Ako se ne stari sazrijevajući iznutra, čovječanstvo će zahvatiti epidemija mladenačke demencije. Svatko tko ima oči da vidi, i uši da čuje, a ne živi bez razmišljanja, može, opremljen takvim idejama, na pravi način vrednovati razne pojave u sadašnjosti!
Uzmimo samo jedno područje: gdje je stigla naša sadašnjosti u smislu, recimo, Krist impulsa? Kolikim je ljudima bliska misao Barresa da se, zahvaljujući crkvi, svjetonazor Spasitelja prilagodio potrebama suvremenog društva, da se upravo zato tako dobro slaže s crkvom? Tko se trudi - možda pojedinačno, svakako, ali općenito - tko se zaista trudi ono uskrsnuti što je Krist suprotstavio onom drugom s čime se prije svega morao suočiti? Najsmislenije, najdublje stvari kršćanstva, kako se one danas shvaćaju? Samo vas želim podsjetiti na središnju ideju kršćanstva: dolazak kraljevstva nebeskog. Čak se i Blavatsky rugala činjenici da je bilo prorečeno da će doći kraljevstvo nebesko, a u to vrijeme u koje bi trebalo doći, pšenice ne bi bilo više nego prije, grožđe ne bi bilo veće, ukratko, kraljevstvo nebesko neće doći na Zemlju.
Čovjek misli da je pametan; ali iz te pameti ne proizlazi ništa drugo nego ovakve procjene, i ta pamet ne dopušta dublje pitanje: nije li Krist mogao imati nešto drugo na umu? - Čovjek već danas prepoznat, ali na način da prije svega čovjek želi da njegove vlastite ideje, onako kako ih je on zamislio, zažive u Kristu. Socijalist od Njega čini dobrog socijalistu, liberal liberala, protestantsko udruženje, člana odbora protestantskog udruženja, i tako dalje. Moderni učeni teolog konstruira Ga poput profesora Harnacka, i ljudi slušaju profesora Harnacka dok govori o najvažnijim konceptima Krista Isusa. Jednom se dogodilo da sam morao održati predavanje u udruzi čiji je predsjednik bio čovjek koji je dobro poznavao Bibliju, a također i modernu teologiju. Tijekom ovog predavanja rekao sam da je dobri Harnack zapravo imao čudan koncept uskrsnuća, jer je u njegovoj 'Biti kršćanstva' bila čudna rečenica: Što god se dogodilo u Getsemanskom vrtu, danas više ne možemo suditi, jer to nadilazi ljudsko znanje i također nadilazi legitimne zahtjeve vjere. Ali vjera u uskrsnuće potekla je iz Getsemanskog vrta, i to je postalo posebno vrijedno za čovječanstvo. Je li istina da je Krist nekako uskrsnuo od mrtvih nije bitno! Za vjerovati je da je vjera proizašla iz Getsemanskog vrta. - To je Harnackova doktrina. Onaj koji je bio predsjednik udruge rekao je: Vi ste se prevarili, jer onda bi Harnack bio čisti katolik - dotični se osjećao stvarno uzvišeno kao protestant - to bi onda bilo kao katolici koji kažu: nije bitno odakle dolazi onaj komadić odjeće koji se štuje kao trierska svetačka odjeća, ili odakle dolaze kojekakve kosti, nije važno, važno je samo to da se proširilo vjerovanje da te stvari dolaze od određenog sveca. Ali to je katolički - rekao je dotični - naravno da ne možemo vjerovati u tako nešto. I ne bi bilo važno da je Harnack rekao da nije važno je li istina da je Krist nekako ustao iz mrtvih, nego vjeruje li se da vjera dolazi iz Getsemanskog vrta. Dakle, rekao mi je, 'sigurno ste pogriješili'. - Tada sam rekao: Da, znate, ali to je u 'Biti kršćanstva'. - Ne, odgovorio je, ne može biti unutra. Jeste li to čitali? - Oh, često, rekao sam. Sutra ću vam reći na kojoj je to kartici, stranici i retku u knjizi 'Bit kršćanstva'.
Dakle, čovjek koji je tako dobro poznavao teologiju i bio dobro upućen u Bibliju nije mogao čitati dovoljno dobro da zna što je u knjizi. Ali unutra je. Takva je priroda modernog mišljenja. Ima nešto čudno kod ovog modernog načina mišljenja, pogotovo kada se pokuša promovirati.
Ali nije se pokazalo samo da teolozi griješe, nego i prirodoslovci. Postoji mala knjiga koja se zove 'Mehanika duhovnog života'. Ne znam postoji li već knjiga o drvenom željezu. Autor nosi ime - inače ga cijenim, kao i mnoge koje napadam - Verworn. U ovoj knjižici bavi se i snovima i tvrdi da se u snovima odvija raštiman, paralizirani moždani život, da je moždani život samo djelomično aktivan. Ako netko nekom iglom udari prozorsko staklo, kaže Verworn, možemo sanjati da puca topništvo. - Ovo je dobro poznat san. To Verworn kaže na vrhu stranice, zatim kaže nešto između, i konačno na istoj stranici niže kaže: San ima svoj osebujni karakter jer je mozak raštiman u svojoj aktivnosti. - Sada razmislite o ovom pametovanju: kad mozak radi potpuno, čujemo slabašne dodire, slabašne udarce igle; kad je mozak raštiman, manje aktivan, tada čujemo tutnjavu topa. - To je objašnjenje koje je prihvaćeno, kao i mnoge stvari kod Freuda, i prihvaća se sa zadovoljstvom, jer ima nekoliko redaka između.
Ali ovo je ono o čemu se radi u našem vremenu: volja da stvarno promislite o onome s čime se susrećete vrlo je rijetka u naše vrijeme. I zato nije osobito neshvatljivo da se nešto poput dolaska 'kraljevstva nebeskog' ne želi shvatiti, jer je za to potrebno mnogo. Sve do otajstva Golgote, kraljevstvo nebesko je dolazilo čovjeku kao u snu. Prije atlantske katastrofe čak se apsorbiralo kroz probavni sustav. Ali to je moralo otići. Otišlo je, ali tako da je čovjek morao napregnuti svoj duh da shvati kraljevstvo nebesko. Ne misli se na to da grožđe jednako raste, da je klasje punije, već da ga moramo pronaći oko sebe kroz pripremu vlastitog duha.
Ovo je, kao što sam opisao, temelj grandiozne koncepcije Krista Isusa. Međutim, to je ideja koja zahtijeva energiju naše duše da je osjetimo. Kao i mnoge kršćanske ideje. Njima se Krist suočio s Imperium Romanum, Rimskim carstvom, koje se razvijalo u potpunoj suprotnosti s kršćanstvom. Ovo Rimsko carstvo, koje je prešlo u carsku vladavinu, svojom je tiranijom stavilo drevne misterije pod svoju vlast. August je bio prvi Cezar koji je morao biti iniciran u misterije zbog svoje vanjske moći. I njegovi nasljednici, Tiberije, Kaligula i drugi, bili su ljudi inicirani u misterije. Ali primjenjuju gledišta misterija na vanjsko carstvo, za razliku od egipatskih hramskih svećenika, nije kraljevstvo duha prenijeli u kraljevstvo svijeta. Commodus je čak i inicijator, a kada je inicirao drugoga kojeg je morao inicirati, navodno ga je, simbolično, tako snažno udario da ga je ubio.
Dakle, postojale su dvije snažne suprotnosti: Rimsko carstvo i kršćanstvo. Ovaj kontrast mora pronaći svoju ravnotežu. Do danas je nije pronašao. Moramo postati sposobni prepoznati duh, također i uvesti duh u život. O ovome želim govoriti samo utoliko što u našem mišljenju, u našim osjećajima, u onome što je ušlo u ljude kao logika, način mišljenja i osjećanja, kakav je bio dominantan u Rimskom carstvu, živi na mnogo načina. Prvo što naši srednjoškolci nauče je latinski jezik, a s njim i način mišljenja Imperium Romanum, koji je prenesen. Ljudi ne slute koliko to čini glavni živac našeg života, danas se još uvijek ne zna tražiti i pronaći put do Krista u pravom smislu. Ali taj put može biti samo onaj na kojem se ima volja u mišljenju, koja je u naše vrijeme posebno opala, moglo bi se reći, zapravo, inteligencija. Našem dobu, toliko ponosnom na inteligenciju, zapravo nedostaje inteligencije, jer u mišljenju nema savjesnosti.
Popularna knjiga koja se bavi pitanjem 'Kršćanstvo u svjetonazorskom ratu sadašnjosti' reproducira predavanja koja je tisućama i tisućama održao vodeći duh sadašnjosti, koji je naravno, temeljito proučio filozofiju i teologiju. Rađaju se svakakve ideje - za krečiti zidove! Na kraju se spotiče o prekrasnu rečenicu za koju kaže da ju je Goethe rekao:
Unutar prirode
Ako stvaralački duh ne prodre,
Blago onome, kome pokazuje
Samo vanjsku ljusku! [Albrecht von Haller, 1708-1777]
Tu bismo zapravo trebali prepoznati nešto! Čovjek toliko dobro poznaje svog Goethea da citira Hallerovu izjavu kao jednu od Goetheovih, iako je Goethe rekao:
Proklinjem to, ali prikriveno.
Priroda nema srž ni ljusku,
Ona je sve odjednom.
Uglavnom provjeri sebe,
Bilo da si jezgra ili ljuska.
Tako se danas govori da to ljudi vide kao Goetheov pogled, za koji je sam Goethe rekao: 'Proklinjem to'! Nema smisla ako netko požudno okreće pogled na određene ideje koje dolaze iz znanosti duha. Te ideje moraju u potpunosti ući u život duše, tada se uspostavlja druga struja, duhovna struja, koja ne dopušta sadašnjem načinu mišljenja da prevlada u čovječanstvu, već daje ljudima da se individualno razvijaju kako bi to mogli unijeti u opći razvoj koji se sada može odvojiti od onoga što postoji samo po sebi. Ali još će se mnogo toga morati dogoditi prije nego što se takve stvari shvate u pravom konkretnom smislu, shvate na takav način da do ljudi dopre mišljenje koje se stvarno temelji na stvarnosti.
Pojavila se jako lijepa knjiga: 'Država kao oblik života' Kjellen-a, poznatog švedskog politologa. Spominjem ga iz razloga što je on čovjek koji je upravo pristupio našoj stvari, mojoj stvari, tako da se ne smije misliti da imam kakvo neprijateljstvo. No baš iz tog razloga mogu ga navesti kao karakteristiku određene vrste života.
U ovoj knjizi pokušava iznijeti ideje o državi izvedene iz pogrešnih premisa. Naravno vraća se na ideju države kao organizma. Ide dalje od Wilsona. Wilson žestoko osuđuje što u Newtonovo vrijeme ljudi nisu razmišljali neovisno o državi, nego su pustili da na njih utječe teorija gravitacije na način da su razne impulse u mišljenju prosuđivali prema apstraktnoj gravitaciji. O državi se mora misliti kao o organizmu. On ne shvaća, da su ljudi mislili Newtonovski, a on darvinistički. Kjellen također misli da je država organizam; pojedini ljudi su tada stanice. Pa naravno, može se usporediti cjelina koja u sebi ima životne impulse, s organizmom, a njeni dijelovi sa stanicama. Ali zaista možete usporediti sve, dok ideje nisu spremne uroniti u stvarnost, u konačnici čak i guštera s džepnim nožićem. Sve se može usporediti. Tek kad čovjek ima osjećaj za stvarnost, usporedba automatski dovodi do prave stvari. Ova usporedba kod Kjellena, dovela bi do razumijevanja jedne države kao organizma, a druge kao susjednog organizma. Tko god može razmišljati u skladu sa stvarnošću, ne može ljude smatrati stanicama. Analogija bi se mogla održati ako se cjelina stanja usporedi s organizmom, a pojedina stanja sa stanicama; ali tada se neće raditi o ljudskom biću u državi. Tada se samo socijalni život cijele Zemlje može usporediti s organizmom. Ali kad biste sada htjeli umetnuti ljudsko biće, to bi izgledalo ovako: ako zamislimo organizam, stanice bi posvuda trebale stršiti. Iz toga bi izašao čudan soj ježa. Samo kad bi to bilo tako, organizam gdje živa bića izlaze posvuda, onda bi to bio takav organizam, s kojim možemo usporediti sav socijalni život na Zemlji.
To, međutim, znači, da se cijeli ljudski život ne može podvesti pod državni poredak. On mora posvuda stršiti u duhovno, izvan onoga što država može obuhvatiti. To se danas previše u praksi zaboravlja, i mogla bi se nabrajati institucija za institucijom i dokazati kako se zaboravlja, uz vanjski svijet, koji je podignut po uzoru na Rimsko carstvo, zaboravlja postaviti kraljevstvo duha koje je Krist htio donijeti na Zemlju. Vrlo je potrebno ovu misao uzeti u svoj njenoj ozbiljnosti.
Znate, kada se radi o konkretnom, mišljenje obično do toga ne dopire. Pomislite samo kako u novije vrijeme sve teži suzbijanju autonomije akademskog obrazovanja na način da se sve ono što ovisi o akademskim institucijama potiskuje, a princip države stavlja iznad njih. Danas liječnik mora položiti državni ispit prije nego što uopće može postati liječnik, i onda može dobiti titulu doktora kao neku vrstu odlikovanja. Autonomija duhovne institucije kao takve potpuno je eliminirana. Mogli bismo navesti mnogo primjera gdje postoji istinski entuzijazam da se krene u tom smjeru. Ljudi ne mogu učiniti više da nacionaliziraju sve titule. Inženjer je spojen s 'ingenium'. Sada više ne težiš tome, težiš diplomi. Ako piše da ste inženjer, možete se tako zvati; inače 'ingenium' ne vrijedi. To je smjer koji odvodi od duhovnog poimanja svijeta. Ljudi o tome ne razmišljaju. Naprotiv, oduševljeni su tom borbom protiv duha na svim područjima. Da bi se to promijenilo, jer se danas voli psovati riječima, možda bi trebalo izmisliti novu riječ i reći: ljudi su 'vjerni' odduhovljenju. Tada bi možda neki pojedinci počeli obraćati malo pozornosti na smjer kojim se ide! Ali nepažljivost prema takvim stvarima je dokaz nepromišljenosti života, mržnje prema volji za mišljenje.
Tu možete vidjeti koliko je neophodno znanost duha uvesti u svakodnevni život. To je ozbiljna stvar, ta znanost duha. Stoga je uz ono što je bilo rečeno jučer, trebalo spomenuti i ono što je neposredno relevantno. Jer ono što znanost duha želi, ne smije biti narušeno filistejstvom i trivijalizacijom, stvaranjem klika; Antropozofsko društvo ne bi trebalo stvarati prepreke onome što želi znanost duha. Razumni će ljudi naravno, uvijek shvatiti da Antropozofsko društvo pohađaju ljudi koji su se na neki način našli u sukobu sa životom, toliko da su izgubili ravnotežu. Uvijek se postavlja pitanje: želite li tim ljudima izaći u susret ili biti strogi? - Ponekad se takvi ljudi promjene da još više izgube ravnotežu, ili se promijene tako da govore kao sada, da svetinje kleveću, ogovaraju i prave sprdnje. Ako se utvrdi da je ono što sam jučer rekao nepravedno, da ljudi uglavnom ne obraćaju pozornost na ono što govorim - onda je to naravno, pravo pojedinca. Također sam rekao: vani se govori o 'slijepim sljedbenicima'. To vam ne treba za učenje, jer se može iskušati. Samo za neke stvari vezane uz institucije ponekad je potrebno povjerenje. Ali s tim stvarima se obično događa suprotno od onoga na što mislim. I tako se ono što sam jučer predstavio kao nužnu mjeru, može smatrati nepravednim. No, ova će se mjera podržati, iako će se s druge strane voditi računa o tome da oni koji žele proći i mogu proći ezoterni razvoj. Dajmo si malo vremena. Koliko će stvari biti uneseno u Antropozofsko društvo kao rezultat nesporazuma i klevete! Ljudi koji dobro znaju koliko su neke stvari oduzele vremena, uvjeriti će se da će se knjige koje nisu objavljene, pojaviti, kada se ova mjera bude provodila neko vrijeme. U to vrijeme su mi istrgnuti ciklusi koje ne mogu previdjeti. Nije to bila moja volja; to je bila volja drugih da žele čitati. Zasigurno se ne treba držati svoje volje, popustio sam; ali možete pročitati prijekore koji se upućuju, da je to trik, i da u ciklusima postoji stil koji treba osuditi. Sve je na kraju iskrivljeno zahvaljujući zlim namjerama. Ali, dragi moji prijatelji, ako znanost duha želi imati pravi odnos prema Antropozofskom društvu, onda se Antropozofsko društvo također mora osjećati povezanim sa životom znanosti duha kao takve. Ali koliki se osjećaju povezanima samo sa svojim osobnim životom!
Zaista postoje, uvijek su postojali, brojni ljudi u Antropozofskom društvu koji su jednostavno ovako ili onako rekli da oni zapravo dolaze u Antropozofsko društvo samo kako bi mogli razgovarati o ovom ili onoj ezoteričnoj stvari sa mnom, i odbijaju vjerovati ljudima kojima sam ja vjerovao. U vezi s time događaju se posebno loše stvari. Nije od koristi što vjerujem ovom ili onom prijatelju u društvu ovdje ili ondje; čovjek ne želi dotičnu osobu i pokušava je ignorirati. Pa, sve te stvari imaju svoje podrijetlo u činjenici da se toliko, bezbroj osobnih stvari unosi u ovo Antropozofsko društvo. Znate li koju sam riječ zapravo najčešće čuo u takozvanim ezoterijskim raspravama? Nemojte misliti da sam najčešće čuo govor o stvarima kao što su sloboda, jednakost, ljudski razvoj i tako dalje. Ono što sam najviše čuo bila je riječ 'Ja', od svakoga. Ljudi dolaze ovamo sa svojim najosobnijim stvarima. I to je uzeto u obzir, ali dalje ne ide, iz jučerašnjih razloga. I to treba razumjeti.
Znam da to najbolje razumiju oni koji zaista predano i s razumijevanjem rade na antropozofskom razvoju, koji su u antropozofskom razvoju sposobni vidjeti zadatak za čovječanstvo, koji samo ne olakšava njihove obiteljske stvari ili druge osobne potrebe, svojim članstvom u antropozofskim zajednicama, koji ne traže samo stražnja vrata koja zaobilaze zakon, jer bi se uvijek povukli kada bi se javno borili protiv materijalističkog medicinskog sustava; traže stražnja vrata za liječenje, neovisno o materijalističkoj medicini! - Nije više moguće na bilo koji drugi način se suprotstaviti svemu onome što je proizašlo iz društva kao šteta za antropozofski pokret, osim ovim mjerama o kojima sam jučer govorio i od kojih se sigurno neće odstupiti u skoroj budućnosti. To je jedini način da se stvarno borimo protiv onoga što se tako užasno ukorijenilo. Zbog toga će Antropozofsko društvo moći sve bolje napredovati. A ezoterični život - ja ću se za to pobrinuti - zbog ovoga će moći bolje napredovati. Stvari - a to je bitno - na koje sam jučer ukazao, možda će se ipak moći donekle potkopati, ako se samo energično provede spomenuta dvodijelna mjera. Shvatite ovo, jer s tim razumijevanjem pokazujete razumijevanje za prirodu i zadaću antropozofskog pokreta. Danas ima dovoljno ljudi koji se ne osjećaju sposobnima [objektivno] boriti protiv antropozofije, kako je mi ovdje razumijemo. Prenezgodno im je, potrebno je da je ozbiljnije upoznaju. To je neugodan zadatak za mnoge koji se protiv nje žele boriti. No, širenje prijekora i kleveta je način borbe protiv antropozofije, bez njenog razumijevanja. Jer naši su suvremenici prilično otvoreni za klevete i napade. Ne postoji ništa što više vole čitati. Ako ozbiljno shvatimo zadatak antropozofije, ako shvatimo ozbiljnost situacije, tada ćemo se s ovom mjerom moći nositi. U tom smislu, s time završimo. Nadamo se da ćemo ostati zajedno, raditi svojim snagama na pravi način.