.- Prvo predavanje, Stuttgart, 30. rujna 1914.
Sadašnjost kao vrijeme kušnje. Veza između Njemačke i Austrije, i neprirodna povezanost Francuske, Engleske i Rusije. Razumijevanje sudbine današnjih naroda kroz ciklus o dušama naroda. Borba duševnih snaga u Misterijskim dramama, kao slika borbe naroda. Besmislenost pitanja ratne krivnje. Hermann Grimm o Nijemcima. Duša ubijenog nadvojvode. Pretvaranje snaga straha u hrabrost i entuzijazam. Pomoć palima u borbi. Razvoj sposobnosti ljubavi kroz znanost duha. Rat kao učitelj duhovnosti. Pomoć kroz izreku 'Duhovi vaših duša...'. Želja Nijemaca za mirom. Izreka Jagowa. Za objektivnost u odnosu na duh naroda: 'Ti, duše moj zemaljski!' Nada za budućnost.
Napomena: zapis ovoga ne može se smatrati dosljedno pouzdanim. Neki ukazuju na nepotpun, ako ne i pogrešan prijenos izgovorenih riječi.
Ono što smo u osnovi već dugo vremena mogli predvidjeti, brzo je preplavilo svijet kao rezultat svih nedavnih događaja. Time smo postali svjedoci ozbiljnih događaja čije će se duboko značenje moći procijeniti tek kasnije. I mnogo toga, mogu reći, čak i od površnih aspekata onoga što je u pozadini ovih ozbiljnih događaja, danas izmiče promatranju. Ali za nas, dragi prijatelji, u ovim ozbiljnim vremenima o posebne je važnosti ono što bih želio izraziti na sljedeći način: godinama se trudimo produbiti svoje duhovno znanje, trudimo se da znanje, osjećaj i percepcija duhovnog svijeta bude nešto čime smo ovladali, kao i svime što ima veze s tim znanjem, osjećajem, i percepcijom. Ali sada ćemo zapravo morati u određenom smislu proći kušnju, da li smo sposobni držati se velikih ideala koje nam je zacrtalo znanje i osjećaji duhovnog svijeta. Gdje god prijatelji sjede zajedno u našim ograncima, koji većinom dijele zajednički osjećaj, sigurno je lakše držati se onoga što bi znanost duha trebala donijeti čovječanstvu, ali uvijek i svugdje moramo živjeti u skladu s velikim idealima koji su već među našim prvim principima, ne smijemo ih izgubiti iz vida. Uostalom, mi nismo društvo koje se šiti unutar srodnih masa ljudi, radije nastojimo širiti duh pomirenja po cijeloj Zemlji. Time smo podvrgnuti određenoj kušnji, jer je u vremenu u kojem živimo uistinu teško u potpunosti razviti osjećaj objektivnosti prema onom najvišem, odnosno prema pravdi.
Upravo iz razloga koji će proizaći iz mojih današnji riječi, stanovnicima Srednje Europe, posebice njemačkom narodu, trenutno je lakše nego drugima biti objektivan. Ali i tu je potrebno ne prepustiti se neposrednim osjećajima, nego kao ozbiljni antropozofi moramo pokušati proniknuti u govor, kojim se pravda danas mora služiti u duhovnom smislu.
Ne zato što to želim iznijeti kao nešto osobno, već zato što je stvar za mene simptomatična, želim spomenuti sljedeće: Prvi tom moje knjige možda netko od vas ima u rukama. Drugi svezak tiskan je u drugoj polovici srpnja do stranice 204. Odrezan je usred rečenice. I to na mjestu koje je za mene znakovito i simptomatično. Morao sam okarakterizirati dvojicu francuskih filozofa, Boutrouxa i Bergsona. Pokušao sam to učiniti što objektivnije. Zatim sam morao prijeći na Preußa, nezapaženog, moćnog mislioca. Nakon što sam opisao suvremenu francusku filozofiju, morao sam prijeći na misli koje su iznikle s ove strane Rajne, u Njemačkoj. Ali list je bio prazan, jer je izbio rat. Često sam morao gledati prazno polje trinaestog bubnja.
I u to vrijeme s druge strane Rajne dopirali su različiti glasovi. Dobro su vam poznati ti glasovi. Govorilo se o njemačkom barbarstvu i slično, a na nas su padale najteže optužbe i klevete. Moglo bi se reći da je tužno ono što se doživjelo. Osobito cijenjeni predstavnici francuskog intelektualnog života raspirivali su mržnju i strasti u narodu. I u ovom slučaju ono osobno se može smatrati simptomatičnim: kad se netko mora pozabaviti francuskom filozofijom u knjizi o povijesti razvoja filozofije, ako duša to pokušava napraviti pošteno, tada bi to doista moglo dušu ispuniti ogorčenjem, ako bi morala doživjeti, da dok svim silama pokušava predstaviti zapadnu filozofiju sa što većom objektivnošću, da ona vrišti, bez obzira na sve činjenice, o 'barbarima s onu stranu Rajne'. Tim više što je jedan od najgorih napadača i mrzitelja njemačke prirode bio Maurice Maeterlinck.
Čudno je: prvo Maeterlinckovo djelo, koje već u potpunosti izražava njegovu bit i njegov karakter, temelji se u potpunosti na Novalisu, i Maurice Maeterlinck ne bi bio ništa bez Novalisa. Sva njegova kasnija djela u potpunosti su nastala iz ovog prvog temelja izvedenog iz Novalisa. Ovo također baca svijetlo na to kako se u naše vrijeme provodi pravda. Nije dovoljno čuti glasove koji se tu i tamo izgovore pod dojmom strasti; nego je nužno prisjetiti se činjenica. Pustiti ih da govore i dovedu do objektivnosti. A takva objektivnost nije isto što i ravnodušnost prema tim stvarima.
Velike se stvari događaju u naše vrijeme, ogromne stvari. I buduće vrijeme će trebati, za ono što se događa u našem vremenu, za usporedbu izvući značajne događaje iz prošlosti. Ne samo jedan, spajaju se mnogi događaji kako bi formirali ponavljanje, spajanje i ponavljanje značajnih povijesnih događaja.
Baš kao što su se Rimljani nekoć morali boriti u Punskim ratovima protiv Kartage, kada je grčko-latinska kultura bila na vrhuncu, kao što je nezaboravna bitka kod Myle odlučila o sudbini Rimljana, koji su morali sačuvati svoju cvjetajuću grčko-rimsko kulturu pred poplavom opadajućih sila Kartaškog carstva, koje je izvana bilo još uvijek snažno, tako i na početku sadašnjeg rata nalazimo nešto poput ponavljanja određenih događaja. To je dopušteno na ovom mjestu reći. U to se vrijeme dogodila čudna bitka između Rimljana i Kartažana. Kartažani su imali strašnu flotu koja je izgledala moćno u usporedbi s Rimom sa svojih nekoliko brodova. Tada je Rimljanima pala na pamet neobična ideja da sagrade mostove koji su vodili od broda do broda i na neki način bitku na moru pretvorili u bitku na kopnu, tako da su Rimljani bili na poznatom tlu i ostvarili veliku pobjedu. Baš kao što se tada dogodilo nešto nečuveno za ono vrijeme, nešto što malo tko može zamisliti dogodilo se u Ličgeu, što pokazuje određenu povezanost s opisanim događajima, i o čemu će buduća vremena govoriti kao o velikom postignuću. Ovo spominjem samo zato što želim skrenuti pozornost na značaj događaja unutar kojih se sada nalazimo.
Upravo ovih dana se i na istoku i na zapadu donose važne odluke na oštrici žileta. Možda bi vam se srce slomilo kad pomislite na ono što nas čeka, kada odluka stoji pred ljudima kao nešto neizvjesno, da tako kažem, ali upravo u ovim danima treba skrenuti pozornost na nešto drugo što je od goleme važnosti, o čemu se treba razmišljati.
Dopušteno mi je govoriti o tim stvarima, jer me na neki način moja karma za to pripremila. Rođen sam u oblasti za koju se kaže da je toliko pridonijela ratovima naroda; ali odrastajući, vidim da sam od djetinjstva predodređen za beskućništvo. Nisam imao priliku osobno iskusiti osebujne osjećaje povezanosti sa sunarodnjacima i narodom. Osim toga, moje je djetinjstvo palo u razdoblje kada sam se upoznao s mržnjom prema Nijemcima u Austriji, kada je Njemačka-Austrija još bila pod dojmom pobjeda Pruske, kada su i Nijemci u Austriji mrzili Nijemce iz njemačke oblasti. Nije bilo prilika da se u meni stvori pristranost prema Njemačkoj. Ovo beskućništvo koje mi je dala moja karma, daje mi pravo da govorim objektivno, potpuno svjestan da upravo ovdje kroz moje riječi može progovoriti antropozofski stav.
Danas ne priliči govoriti proročke riječi. Dakle nećemo polemizirati s onima koji kažu: dvojbeno je čija će pobjeda na kraju biti. Ali pobjeda, važna pobjeda, također vezana uz duhovnu perspektivu, koja je neizbrisiva za sva buduća vremena, već je izborena. Kakva je to pobjeda? Osvojena je prije izbijanja rata. Ta pobjeda može se okarakterizirati na sljedeći način: nije li središte Europe dugo vremena bilo povezano s istokom? Ne govorimo naravno, o ljudima koji žive na europskom istoku. O tom narodu smo dobro obaviješteni, a tko želi saznati istinu o odnosu tog naroda prema općem razvitku naroda, neka pročita ciklus predavanja 'Misija pojedinačnih duša naroda u vezi s germansko-nordijskom mitologijom'. Ovaj narod na istoku je nešto drugo, a opet je nešto drugo Trifolium, koji trenutno prednjači protiv njemačkog duha: carizam, ruski militarizam koji je dobio šamar i lažljivi panslavizam. Niti su se protezale od srca Europe do ovog Trifolija, doduše ne do njegovog posljednjeg lista. [Trifolij je i izraz za djetelinu, nap.pr.]
Dana 31. srpnja ove godine objavom rata pokidana je i pometena nit između njemačkog i austrijskog vodstva i carizma. To je bila velika pobjeda ....[sljedeće nije jasno. Čini se da je smisao toga da ono što se u to vrijeme dogodilo između Srednje Europe, zapadnih sila i Rusije poziva na povijesno promišljanje.]
Tu leže značajna obilježja svjetske povijesti. Ne treba zatvarati oči pred neprirodnim savezom između europskog zapada i sjeverozapada i istoka, ako se stoji na antropozofskom tlu pravde. Pokušajmo u ovim teškim vremenima nastaviti prakticirati ono što smo naučili kroz znanost duha, i kroz nešto od onoga što nam je privuklo pažnju.
Kad smo se svađali s gospođom Besant, čak je jedan indijski učenjak, o načinu na koji je gđa Besant vapila za tolerancijom, rekao da ona to radi kao da čovjeku čija će ruka biti odsječena i koji se opire, vičete: budi tolerantan, inače će izbiti svađa! - Nedostaje tu mišljenja, ako se ne vidi da je apsurdno zahtijevati da se drugoj osobi odsječe ruka a da se ona ne brani.
Posljednjih tjedana često sam čuo kako se govori: da Austrija nije započela rat sa Srbijom, bila bi 'tolerantna'. To je potpuno isti slučaj! Onome kome će ruka biti odsječena se viče: budi tolerantan! - Imamo mnogo prilika za objektivnost kroz ono što se bolno događa oko nas; ali za to moramo biti sposobni ispravno razmišljati. Naučiti misliti također je zadatak teozofije. Imamo taj ciklus o dušama naroda. Ali ako sada to ne možemo shvatiti ozbiljno, onda je svo naše bavljenje ovim ciklusom bilo teoretska igra. Ove stvari nam mogu ući u meso i krv, ako ih znamo osjetiti, gdje se radi o dobivanju jasnoće, kao sada. U pretposljednjem predavanju ciklusa pokušao sam pokazati kako su različite duše naroda međusobno povezane, kao što sam to pokušao opisati i u posljednjoj slici 'Vrata posvećenja', u odnosu na međudjelovanje triju sila duše. Sadržaj govora, riječi koje izgovara svaka od tri osobnosti tamo, moraju biti izgovorene točno onako kakve jesu, budući da svaka od osobnosti predstavlja jednog od tri člana duše čovjeka.
Na pretposljednjem predavanju ciklusa o dušama naroda, istaknuto je kako se, ako uzmemo narode Italije i Španjolske, pojavljuju odjeci trećeg post-atlantskog doba u naše vrijeme: nacionalni karakter izražen je kao duša osjećaja. U Francuskoj je to duša intelekta, u Engleskoj duša svijesti, a u središtu Europe to je 'Ja'.
Ne znamo li po vlastitoj duši da u njoj mogu biti borbe, da se pojedini članovi mogu boriti jedni protiv drugih? Na to se skreće pozornost u drugoj drami 'Kušnja duše'. Sliku onoga što se događa u našem vremenu možemo dobiti ako dopustimo da sve ono što je tamo izraženo djeluje na nas. I tu sliku moramo toliko razjasniti u svojoj duši da znamo kako 'Ja' moramo tražiti u središtu Europe. Tako smo, usred mirnih dana, u tihom duhovnom radu s tim ciklusom, pred svoje duše postavili temelje nečega što danas kao teška sudbina ispunjava svijet. Uglavnom, mnogo toga što se sada događa postat će nam jasno ako uzmemo u obzir sve što je rečeno gore u spomenutom ciklusu. Tek tada ćemo postići potrebnu objektivnost.
Događalo se u svim ratovima da jedni krive druge. Ne priliči nam, dragi prijatelji, tako razmišljati; treba nam nešto drugo. Želim to razjasniti usporedbom.
Pretpostavimo da je netko ostario i sada zamislite dijete svježe i puno elana. Zar bi bilo pametno da starac zamjeri djetetu i kaže: ti dijete u svojoj mladenačkoj snazi, ti si krivo što ja nosim teret starosti! - Ništa nije pametnije ako se, primjerice, Nijemce optuži za rat. Mora nam biti jasno: ono što se događa temelji se na karmi naroda. A u životu naroda ima i mladosti i starosti; i kao što u ljudskom životu nije svježa mladost kriva što starost više nema tu svježinu, tako je i u životu naroda glupo stavljati takav prijekor.
Ali sve što je rečeno ne bi nas trebalo zaslijepiti; moramo gledati na činjenice, na ono što je objektivno. O dubljim temeljima aktualnih događaja ne treba bježati - osim što bi takva rasprava mnoge naljutila - ali na ono bitno, mogu skrenuti pozornost na drugačiji način.
Kao antropozofi znamo: na njemačkom duhu počiva europsko 'Ja'. - To je objektivna okultna činjenica. Želio bih spomenuti čovjeka koji nije teozof - živio je u njemačkom duhu - da okarakterizira do čega je dovela njegova spoznaja 'Ja'. Znam da to nije pojedinačni stav. To je Hermann Grimm, koji je u duhovnom smislu još imao Goetheovu krv u venama. "Danas je solidarnost moralnih uvjerenja ljudi, crkva koja nas svih ujedinjuje. Strastvenije nego ikad tražimo vidljivi izraz ovog zajedništva. Svi stvarno ozbiljni napori masa poznaju samo ovaj jedan cilj. Razdvajanje nacije više ne postoji. Osjećamo da u etičkom pogledu nema nacionalnih razlika. Svi bismo se žrtvovali za domovinu; ali daleko smo od toga da čeznemo ili da dođemo do trenutka kada bi se to dogodilo kroz rat. Uvjeravanje da je očuvanje mira naša najveća želja, nije lažno. Prožeti smo mirom na Zemlji i dobrom voljom među ljudima".
Pogledajte što antropozofija kaže kao odgovor na ove riječi. Naš duhovni pokret želi stvoriti mogućnost zadovoljenja takvih čežnji. A zatim i druge riječi Hermanna Grimma: "Ljudi u cjelini prepoznaju svoju zajednicu kad se osjete podređeni nevidljivoj moći koja stoluje kao u oblacima, kojoj se ne usuđuju oduprijeti niti je smatraju nesrećom, i osjećaju svojom unutarnjom dužnošću shvatiti ispravnost i pravednost njenih odluka. Pokušavaju se opravdati tjeskobom. Koliko su današnji Francuzi spremni rat koji planiraju protiv Njemačke prikazati kao moralni zahtjev, čije priznanje zahtijevaju od drugih naroda, štoviše od samih Nijemaca".
Kao odgovor na ovu sliku uzmite ono što antropozofija kaže o svijetu hijerarhija. Dirljivo je vidjeti kako je ljudski duh u svojim najboljim, najvišim osobnostima pun najdublje čežnje za ono što znanost duha želi donijeti, ali to propušta, na nalazi, i kako onda sa tjeskobom traže svoja prava.
Zatim još jedna zanimljiva činjenica: Hermann Grimm kaže: "Kako se današnji Francuzi trude prikazati rat koji planiraju protiv Njemačke kao moralni zahtjev, čije priznanje traže od drugih naroda, dapače od samih Nijemaca!" To je predobro smišljeno. Nastojanje da se rat prikaže kao moralna nužnost - zar se to ne primjećuje iz onoga što nam dolazi sa zapada?
A onda bih vam želio pročitati treće riječi Hermanna Grimma. Opet ćete pronaći njihovo ispunjenje u onome što donosi naš pokret: "Stanovnici našeg planeta, svi uzeti kao cjelina, imaju razumljivu osjetljivost koju čak i najgrublji ljudi slute i koju se boje prekršiti. Današnji ljudi priznaju da svaki pojedinac ima pravo na individualno samoodređenje u intelektualnim pitanjima. Čaj i divlja ljudska stvorenja dođu do tih misli". Ali time Hermann Grimm ne izražava ništa drugo nego osnovno načelo našeg društva.
Tu vidite kako je naša antropozofija odgovor na poziv koji je njemački duh pustio da odzvanja u glasovima najboljih u svom duhovnom životu. Srce Europe gaji duboku čežnju za duhovnošću. Ovo također baca svijetlo na činjenicu da se Nijemac, kamo god otišao, prilagođava običajima zemlje žrtvujući svoj dotadašnji način života, ne žrtvujući svoju duhovnu kulturu nego svoju nacionalnost.
Sve je to, dragi prijatelji, prikladno da s jedne strane budemo pravedni, a opet da ne zatvaramo oči pred onim što se doista mora uzeti u obzir.
U posljednje vrijeme bilo je i iznenađenja za okultiste; i mogu reći da sam tijekom moj tečaja u Norrköpingu mogao, ili morao, riječi govoriti na temelju tog iznenađenja. Istina je: godinama se predviđalo da će se ovi događaji sigurno dogoditi, a sudbina je htjela da se moraju dogoditi ove godine. No, početkom srpnja nije se imalo što više reći nego da ćemo se okupiti za ciklus u Münchenu, i onda kad se rastanemo - moglo bi se očekivati - tada nas čekaju značajni događaji. Onda je došao atentat u Sarajevu. Iako sam često naglašavao koliko su stvari ovdje na fizičkom planu različite od onog što je na duhovnom planu, koliko se često pokazuju suprotne, bio sam iznenađen kada sam mogao usporediti individualnost koja je prošla kroz ovaj atentat prije i nakon smrti. Dogodilo se nešto čudno: ta osobnost je postala kozmička sila. Spominjem ovo kako bih skrenuo pozornost na to kako su stvari na fizičkoj razini simbol duhovnih stvari, i kako se, strogo govoreći, svi događaji na fizičkoj razini mogu objasniti samo gledanjem na duhovnu razinu. Neki od vas znaju što sam ranije rekao. Rekao sam: strašna stvar je lebdjela u astralnom svijetu, nije se mogla spustiti na fizički plan, jer su se na fizičkom planu skupile astralne sile, sile straha, koje su joj se suprotstavljale i kočile je. - 20. srpnja sam znao da su snage straha sada postale snage hrabrosti i smjelosti. Neopisivo velika činjenica: sile straha postale su sile hrabrosti. Tada više nije bilo neobjašnjivo to što se događa na fizičkoj razini kao jedinstveni fenomen: taj entuzijazam. To je činjenica koja je za mene bila jedinstvena, i koliko ja znam, prije nije bila poznata nijednom okultistu.
Pa svi ste bili svjedoci kako je u nekoliko dana taj entuzijazam zahvatio ljude koji su prije bili istinski miroljubivi i kako ih je zapljusnuo val hrabrosti.
Uskoro su došla vremena kada se bolno spoznalo koje goleme žrtve iziskuje ovaj rat. A kad sam bio u Berlinu prvih dana rujna, duboka tuga ušla mi je u dušu kad sam postao svjestan cvjetova njemačkih duša koje je trebalo žrtvovati na poljima. Morao sam se prepustiti boli, a ona generira - ne mojom zaslugom - okultno istraživanje. U boli se duši daje okultno znanje. Pred mojom dušom stajalo je tjeskobno pitanje: ako se posebno cvijet vođa masa oduzme, što će se tada dogoditi?
I tu se moglo vidjeti kako su oni koji su upravo pali, nakon smrti na bojnom polju, pomagali onima koji su se morali boriti iza njih. To je otkrilo proučavanje vidovnjaka. Kad umrli pomažu živima, to je utjeha usred boli. Dragi prijatelji, ono što znanost duha jest, mora intervenirati u život u onim trenucima kada se svaka utjeha čini nemogućom, kada se nema pravo raspoloženje duše. I tu je duhovno znanje sposobno dati pravo raspoloženje duši; i tu može dati utjehu. Znam da u našoj zajednici ima duša koje će biti ohrabrene takvom spoznajom usred tužnih događaja.
Iz proučavanja znanosti duha znamo da duhovna bića vode i upravljaju čovječanstvom. U duhovnom svijetu je propisano, da se jedna ili druga stvar dogodi do određenog trenutka u vremenu. Pretpostavimo da je do godine 1950 ili 1970, čovječanstvu suđeno da stekne određene sposobnosti kako bi se borilo protiv egoizma. Sve ono što je znanost duha, želi pobuditi ovu sposobnost ljubavi. To se događa baš kao što drva u peći stvaraju toplinu. Može se pobuditi riječju; i unutar naše struje, to se pokušava učenjima antropozofije. Ali ako prilagođavanje ljudskih duša prema riječi nije dostatno, ako bi se stvari događale presporo, tako da sposobnost ljubavi i žrtve nije dovoljno razvijena do vremena koje je propisano, tada mora uskočiti drugi učitelj.
To je simbolično prikazano u Dornachu. Namjera je zapravo bila da zgrada bude gotova do početka kolovoza. Od toga nije bilo ništa; karma nije predodredila da cijela zgrada do tog vremena bude gotova i da gleda s vrha brežuljka koji nadvisuje područje s istoka i jugoistoka, kao simbol duha. Ali stupovi s kupolama uzdižu se u prostrani krajolik kao duhovne kule. U našoj zgradi također treba riješiti pitanje dobivanja dobre akustike prostora. Uvjerio sam se da je pronađena dobra akustika. Zvuk, ispitan s određene točke, pokazao je da je akustika odgovarajuća. Ali u ovoj akustici naši prijatelji nisu prvo mogli čuti riječ o duhovnom životu, nego su prvo čuli jeku topovske grmljavine s juga Alsacea, a umjesto svijetla duhovnog svijeta, velike mase svijetla reflektora iz Fort Isteina uvukle su se u zgradu i osvijetlile je. Neobična simbolika! Simbolika, koju bi se možda moglo navesti. Ponekad je potreban još jedan učitelj! Nije li se nasilno suprotstavio materijalizmu? Što se sve dogodilo u tjedan dana! Kakve li borbe protiv egoizma! Kolika je količina samopožrtvovnosti, čovjekoljublja nastala tamo!
Kad sam se nedavno vraćao iz Beča, karma mi je u ruke gurnula novinu. Sadržavala je opis austrijskog ratnika koji odlazi u boj. Prvo opisuje kako je vojnicima sa svih strana iskazivana ljubaznost tijekom putovanja do ratišta, a na kraju postoji odlomak - po svoj prilici vojnik nikada nije pristupio teozofiji - gdje kaže: mi koji idemo na teren trudimo se svom hrabrošću i moramo se zauzeti za pravednu stvar; ali i oni koji ostaju kod kuće mogu imati učinka. - Onda dolaze velike riječi: 'Koga Bog čuje, moli - ako ne možeš moliti, skupi sve svoje misli i volju za žarku želju za pobjedom...' i učinili ste svoje. - O snazi osjećaja govorimo dugi niz godina. Tako sada u jednostavnom vojniku živi ono što smo njegovali godinama rada. Neka ishod bude ovakav ili onakav, jedno je sigurno: duhovnost u ljudskoj duši, koje bez ovih događaja ne bi bilo.
Ovi događaji su značajni. Mogu se usporediti samo s velikim događajima iz prošlosti, koji se ciklički preklapaju. Kao što su borbe Rimljana protiv Punjana, kao i ratovi i seobe naroda, koji su bili važni i utjecali na razvoj kulture naroda, takva je i borba usred koje se nalazimo. I od mnogih riječi koje izgovorim, jedna će stvar živjeti u vašim osjećajima: da oni koji su svoju krv prolili na bojnom polju, da tu krv prinesu kao žrtvu za nešto što se mora dogoditi. To se mora dogoditi za spas čovječanstva. A kad pogledamo velike žrtve, bol, jedno nas može ispuniti velikim zadovoljstvom, čak i ako nas ne čini sretnima: da teče sveta krv, posvećena događanjima; a oni koji su je prilili postat će važni članovi u vjekovima koji dolaze. Kada u svoje duše ulijemo ovu istinu, duh će u nama dati ploda. Smijem li reći: ono što je rekao taj jednostavni vojnik, može se ispuniti u dušama naših dragih antropozofskih prijatelja.
Osobito će snažno odjeknuti misli koje se mogu njegovati kao uvjerenja u antropozofskoj duši; a to je neophodno kako bi riječi kojima započinjemo naša okupljanja, imale učinka. Među borcima već ima takvih koji služe u pravoj vjeri.
Duhovi vaših duša, aktivni čuvari,
Vaša krila mogu donijeti
Preklinjuću ljubav naših duša
Zemaljskim ljudima u vašim njedrima,
Da, vašom ujedinjenom snagom,
Neka naša molba za pomoć obasja
Duše koje s ljubavlju traži!
Moji dragi prijatelji! Svrha mog današnjeg predavanja bila je da sada možemo usporediti značenje onih misli koje imamo o događajima, da možemo proći kušnju, da poštenim okom gledamo na događaje i okolnosti. Kroz tog velikog učitelja koji sada kruži Europom također će doći i duhovnost. Ali čovjek je rođen za slobodu. Mnogo ovisi o onima koji su s nama ujedinjeni u duhovnom pokretu. Ako su antropozofske misli upravo sada u vremenu kušnje, u vašim dušama, tada će taj prostor koji je sada ispunjen strastima koje teku jedna kroz drugu, biti ispunjen jarkim i blistavim duhovnim mislima, svetim, istinskim osjećajima. Takvi će osjećaji stalno živjeti.
Ponekad noću molim da postoji mnogo antropozofa koji odašilju tako blistavu, jarku snagu misli; a ako također pronađemo pravu volju da to učinimo, imat ćemo priliku ispuniti svoje mjesto u istinskoj službi ljubavi. Budimo oprezni, ne propustimo priliku gdje možemo kroz naš rad unijeti ljubav u svijet. Gdje god bili, naša karma će pred nas postaviti zahtjeve za ovo ili za ono, za što smo predodređeni.
Samo sa suzama u očima mogao sam čitati pismo mladog Austrijanca njegovoj majci 26. srpnja, slučajno čuvši riječi izgovorene u Dornachu, kako ono što antropozofija može dati u duhu, snažno živi u njegovom srcu i pušta da izvrši svoju dužnost tamo gdje ga je sudbina smjestila. I isti osjećaji i misli došli su do mene iz pisma još jednog mladog prijatelja koji je također prisustvovao tom sastanku u Dornachu, a zatim otišao na teren. Takve misli i osjećaji moraju danas živjeti u dušama: tamo gdje se pojavi dužnost, pokušajte je ispuniti, budite oprezni ne propustite trenutak koji zahtijeva vašu ljubav. Onda će se u budućnosti ostvariti jedna stvar: kada se jednog dana narodi Europe više ne budu sukobljavali u borbi, tada će misli koje sada šaljemo biti one koje će ostati, one će biti najjače, predstavljati će nešto vječno. Ono što sada osjećamo bit će ljekovito ako se kombinira s osjećajem da je pobjeda neizbježna: pobjeda duha.
Jedan je državnik u Njemačkoj proljetos izgovorio čudne riječi. O našim odnosima s Rusijom rekao je da je Njemačka u prijateljskim odnosima sa Sankt Peterburgom, koji se ne obazire na tračeve medija. A za Englesku je u srpnju rečeno da se napetosti smanjuju, da pregovori s Engleskom još nisu gotovi, ali da će se u tom smislu nastaviti. Ovako je još u srpnju mogao govoriti poznati državnik. Ponovno pročitajte ove riječi i zamislite koliko je ljudska prosudba nemoćna naspram događaja koji naviru. Ali iz ovih riječi jedno postaje jasno: nismo htjeli rat! - Oh, čovjek bi želio - shvatite me dobro! - groteskno rečeno, ne biti Nijemac, kako bi te riječi dobile zasluženu pozornost, kako bi dobile zasluženi naglasak.
Ali ljudskoj duši treba nešto što je trajno, što nije slučaj kada se danas govori o stvarima koje će se sutra pokazati neodrživima; treba nešto što je istina danas, i što je istina sutra. Tu istinu će pronaći samo kada se poveže s duhom. Možemo vjerovati u pobjedu duha. Svatko tko se poveže s duhom pronaći će put do te mudrosti do koje se može doći samo kroz vezu s duhom. Samo tjedan dana prije izbijanja rata morao sam u novinama pročitati rečenice poput ovih: 'Unatoč Liebknechtovim prijekorima, smatram da u političkom životu ne treba govoriti istinu, osim ako će izaći na vidjelo ili će nekome naštetiti'. - Izreka je oblikovana materijalizmom našeg vremena u kojem bismo bili ugušeni i bez ovog rata, a nadvladati ga zadaća je našeg pokreta, koji - nasuprot takvoj nevjerojatnoj izreci - ima kao svoj moto riječi: 'Mudrost leži samo u istini'.
To pokazuje koliko nam je potreban duh istine ako stvari želimo shvatiti u njihovoj stvarnosti. Jer stvar je u tome da prodiremo do te objektivnosti koja se može postići samo kroz duh istine. Tada će se već danas moći prepoznati ono što će kasnije vrijeme prepoznati: da je ovaj rat urota protiv njemačkog duhovnog života.
Doći do takve objektivnosti može nam pomoći izreka koja se obraća duhu naroda:
Ti, duhu moj zemaljski!
Otkrij svijetlo svojih eona
Kristu odanoj duši,
Da ona otkrije u svojoj potrazi
Zbor u sferi mira,
odjekujući slavom i moći
Kristu predanog ljudskog smisla!
Puno toga može proizaći za naše duše i za pronalazak pravog puta ako s tom dušom sjedinimo ono što može doći iz takve izreke. Ali tada znam da će se dogoditi nešto, da će postojati važna karika u onome što će se razvijati, nešto što će živjeti u antropozofskoj duši i što će antropozofija donijeti na svijet, da će se ispuniti nade koje bih želio sažeti riječima:
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.
Ovo je dragi prijatelji, bitno: želimo provoditi djelatnu ljubav, pozorno praviti zahtjeve dana. A onda želimo jasno, bez predrasuda sagledati situaciju kako bismo postigli onu razinu objektivnosti koja je danas nužna, a koju je mnogima tako teško postići. Možda će nam naši strani prijatelji koji čuju ove riječi, pomoći razjasniti stvari.
Ako postignemo takvu objektivnost i takvu spremnost na djelatnu ljubav, onda iz takvog stremljenja može proizaći snaga koju mogu koristiti oni duhovi čiji rad ima učinka na sudbinu naroda, i koji također pomažu i vode čovječanstvo u ovim ozbiljnim, teškim vremenima.
Ono što smo u osnovi već dugo vremena mogli predvidjeti, brzo je preplavilo svijet kao rezultat svih nedavnih događaja. Time smo postali svjedoci ozbiljnih događaja čije će se duboko značenje moći procijeniti tek kasnije. I mnogo toga, mogu reći, čak i od površnih aspekata onoga što je u pozadini ovih ozbiljnih događaja, danas izmiče promatranju. Ali za nas, dragi prijatelji, u ovim ozbiljnim vremenima o posebne je važnosti ono što bih želio izraziti na sljedeći način: godinama se trudimo produbiti svoje duhovno znanje, trudimo se da znanje, osjećaj i percepcija duhovnog svijeta bude nešto čime smo ovladali, kao i svime što ima veze s tim znanjem, osjećajem, i percepcijom. Ali sada ćemo zapravo morati u određenom smislu proći kušnju, da li smo sposobni držati se velikih ideala koje nam je zacrtalo znanje i osjećaji duhovnog svijeta. Gdje god prijatelji sjede zajedno u našim ograncima, koji većinom dijele zajednički osjećaj, sigurno je lakše držati se onoga što bi znanost duha trebala donijeti čovječanstvu, ali uvijek i svugdje moramo živjeti u skladu s velikim idealima koji su već među našim prvim principima, ne smijemo ih izgubiti iz vida. Uostalom, mi nismo društvo koje se šiti unutar srodnih masa ljudi, radije nastojimo širiti duh pomirenja po cijeloj Zemlji. Time smo podvrgnuti određenoj kušnji, jer je u vremenu u kojem živimo uistinu teško u potpunosti razviti osjećaj objektivnosti prema onom najvišem, odnosno prema pravdi.
Upravo iz razloga koji će proizaći iz mojih današnji riječi, stanovnicima Srednje Europe, posebice njemačkom narodu, trenutno je lakše nego drugima biti objektivan. Ali i tu je potrebno ne prepustiti se neposrednim osjećajima, nego kao ozbiljni antropozofi moramo pokušati proniknuti u govor, kojim se pravda danas mora služiti u duhovnom smislu.
Ne zato što to želim iznijeti kao nešto osobno, već zato što je stvar za mene simptomatična, želim spomenuti sljedeće: Prvi tom moje knjige možda netko od vas ima u rukama. Drugi svezak tiskan je u drugoj polovici srpnja do stranice 204. Odrezan je usred rečenice. I to na mjestu koje je za mene znakovito i simptomatično. Morao sam okarakterizirati dvojicu francuskih filozofa, Boutrouxa i Bergsona. Pokušao sam to učiniti što objektivnije. Zatim sam morao prijeći na Preußa, nezapaženog, moćnog mislioca. Nakon što sam opisao suvremenu francusku filozofiju, morao sam prijeći na misli koje su iznikle s ove strane Rajne, u Njemačkoj. Ali list je bio prazan, jer je izbio rat. Često sam morao gledati prazno polje trinaestog bubnja.
I u to vrijeme s druge strane Rajne dopirali su različiti glasovi. Dobro su vam poznati ti glasovi. Govorilo se o njemačkom barbarstvu i slično, a na nas su padale najteže optužbe i klevete. Moglo bi se reći da je tužno ono što se doživjelo. Osobito cijenjeni predstavnici francuskog intelektualnog života raspirivali su mržnju i strasti u narodu. I u ovom slučaju ono osobno se može smatrati simptomatičnim: kad se netko mora pozabaviti francuskom filozofijom u knjizi o povijesti razvoja filozofije, ako duša to pokušava napraviti pošteno, tada bi to doista moglo dušu ispuniti ogorčenjem, ako bi morala doživjeti, da dok svim silama pokušava predstaviti zapadnu filozofiju sa što većom objektivnošću, da ona vrišti, bez obzira na sve činjenice, o 'barbarima s onu stranu Rajne'. Tim više što je jedan od najgorih napadača i mrzitelja njemačke prirode bio Maurice Maeterlinck.
Čudno je: prvo Maeterlinckovo djelo, koje već u potpunosti izražava njegovu bit i njegov karakter, temelji se u potpunosti na Novalisu, i Maurice Maeterlinck ne bi bio ništa bez Novalisa. Sva njegova kasnija djela u potpunosti su nastala iz ovog prvog temelja izvedenog iz Novalisa. Ovo također baca svijetlo na to kako se u naše vrijeme provodi pravda. Nije dovoljno čuti glasove koji se tu i tamo izgovore pod dojmom strasti; nego je nužno prisjetiti se činjenica. Pustiti ih da govore i dovedu do objektivnosti. A takva objektivnost nije isto što i ravnodušnost prema tim stvarima.
Velike se stvari događaju u naše vrijeme, ogromne stvari. I buduće vrijeme će trebati, za ono što se događa u našem vremenu, za usporedbu izvući značajne događaje iz prošlosti. Ne samo jedan, spajaju se mnogi događaji kako bi formirali ponavljanje, spajanje i ponavljanje značajnih povijesnih događaja.
Baš kao što su se Rimljani nekoć morali boriti u Punskim ratovima protiv Kartage, kada je grčko-latinska kultura bila na vrhuncu, kao što je nezaboravna bitka kod Myle odlučila o sudbini Rimljana, koji su morali sačuvati svoju cvjetajuću grčko-rimsko kulturu pred poplavom opadajućih sila Kartaškog carstva, koje je izvana bilo još uvijek snažno, tako i na početku sadašnjeg rata nalazimo nešto poput ponavljanja određenih događaja. To je dopušteno na ovom mjestu reći. U to se vrijeme dogodila čudna bitka između Rimljana i Kartažana. Kartažani su imali strašnu flotu koja je izgledala moćno u usporedbi s Rimom sa svojih nekoliko brodova. Tada je Rimljanima pala na pamet neobična ideja da sagrade mostove koji su vodili od broda do broda i na neki način bitku na moru pretvorili u bitku na kopnu, tako da su Rimljani bili na poznatom tlu i ostvarili veliku pobjedu. Baš kao što se tada dogodilo nešto nečuveno za ono vrijeme, nešto što malo tko može zamisliti dogodilo se u Ličgeu, što pokazuje određenu povezanost s opisanim događajima, i o čemu će buduća vremena govoriti kao o velikom postignuću. Ovo spominjem samo zato što želim skrenuti pozornost na značaj događaja unutar kojih se sada nalazimo.
Upravo ovih dana se i na istoku i na zapadu donose važne odluke na oštrici žileta. Možda bi vam se srce slomilo kad pomislite na ono što nas čeka, kada odluka stoji pred ljudima kao nešto neizvjesno, da tako kažem, ali upravo u ovim danima treba skrenuti pozornost na nešto drugo što je od goleme važnosti, o čemu se treba razmišljati.
Dopušteno mi je govoriti o tim stvarima, jer me na neki način moja karma za to pripremila. Rođen sam u oblasti za koju se kaže da je toliko pridonijela ratovima naroda; ali odrastajući, vidim da sam od djetinjstva predodređen za beskućništvo. Nisam imao priliku osobno iskusiti osebujne osjećaje povezanosti sa sunarodnjacima i narodom. Osim toga, moje je djetinjstvo palo u razdoblje kada sam se upoznao s mržnjom prema Nijemcima u Austriji, kada je Njemačka-Austrija još bila pod dojmom pobjeda Pruske, kada su i Nijemci u Austriji mrzili Nijemce iz njemačke oblasti. Nije bilo prilika da se u meni stvori pristranost prema Njemačkoj. Ovo beskućništvo koje mi je dala moja karma, daje mi pravo da govorim objektivno, potpuno svjestan da upravo ovdje kroz moje riječi može progovoriti antropozofski stav.
Danas ne priliči govoriti proročke riječi. Dakle nećemo polemizirati s onima koji kažu: dvojbeno je čija će pobjeda na kraju biti. Ali pobjeda, važna pobjeda, također vezana uz duhovnu perspektivu, koja je neizbrisiva za sva buduća vremena, već je izborena. Kakva je to pobjeda? Osvojena je prije izbijanja rata. Ta pobjeda može se okarakterizirati na sljedeći način: nije li središte Europe dugo vremena bilo povezano s istokom? Ne govorimo naravno, o ljudima koji žive na europskom istoku. O tom narodu smo dobro obaviješteni, a tko želi saznati istinu o odnosu tog naroda prema općem razvitku naroda, neka pročita ciklus predavanja 'Misija pojedinačnih duša naroda u vezi s germansko-nordijskom mitologijom'. Ovaj narod na istoku je nešto drugo, a opet je nešto drugo Trifolium, koji trenutno prednjači protiv njemačkog duha: carizam, ruski militarizam koji je dobio šamar i lažljivi panslavizam. Niti su se protezale od srca Europe do ovog Trifolija, doduše ne do njegovog posljednjeg lista. [Trifolij je i izraz za djetelinu, nap.pr.]
Dana 31. srpnja ove godine objavom rata pokidana je i pometena nit između njemačkog i austrijskog vodstva i carizma. To je bila velika pobjeda ....[sljedeće nije jasno. Čini se da je smisao toga da ono što se u to vrijeme dogodilo između Srednje Europe, zapadnih sila i Rusije poziva na povijesno promišljanje.]
Tu leže značajna obilježja svjetske povijesti. Ne treba zatvarati oči pred neprirodnim savezom između europskog zapada i sjeverozapada i istoka, ako se stoji na antropozofskom tlu pravde. Pokušajmo u ovim teškim vremenima nastaviti prakticirati ono što smo naučili kroz znanost duha, i kroz nešto od onoga što nam je privuklo pažnju.
Kad smo se svađali s gospođom Besant, čak je jedan indijski učenjak, o načinu na koji je gđa Besant vapila za tolerancijom, rekao da ona to radi kao da čovjeku čija će ruka biti odsječena i koji se opire, vičete: budi tolerantan, inače će izbiti svađa! - Nedostaje tu mišljenja, ako se ne vidi da je apsurdno zahtijevati da se drugoj osobi odsječe ruka a da se ona ne brani.
Posljednjih tjedana često sam čuo kako se govori: da Austrija nije započela rat sa Srbijom, bila bi 'tolerantna'. To je potpuno isti slučaj! Onome kome će ruka biti odsječena se viče: budi tolerantan! - Imamo mnogo prilika za objektivnost kroz ono što se bolno događa oko nas; ali za to moramo biti sposobni ispravno razmišljati. Naučiti misliti također je zadatak teozofije. Imamo taj ciklus o dušama naroda. Ali ako sada to ne možemo shvatiti ozbiljno, onda je svo naše bavljenje ovim ciklusom bilo teoretska igra. Ove stvari nam mogu ući u meso i krv, ako ih znamo osjetiti, gdje se radi o dobivanju jasnoće, kao sada. U pretposljednjem predavanju ciklusa pokušao sam pokazati kako su različite duše naroda međusobno povezane, kao što sam to pokušao opisati i u posljednjoj slici 'Vrata posvećenja', u odnosu na međudjelovanje triju sila duše. Sadržaj govora, riječi koje izgovara svaka od tri osobnosti tamo, moraju biti izgovorene točno onako kakve jesu, budući da svaka od osobnosti predstavlja jednog od tri člana duše čovjeka.
Na pretposljednjem predavanju ciklusa o dušama naroda, istaknuto je kako se, ako uzmemo narode Italije i Španjolske, pojavljuju odjeci trećeg post-atlantskog doba u naše vrijeme: nacionalni karakter izražen je kao duša osjećaja. U Francuskoj je to duša intelekta, u Engleskoj duša svijesti, a u središtu Europe to je 'Ja'.
Ne znamo li po vlastitoj duši da u njoj mogu biti borbe, da se pojedini članovi mogu boriti jedni protiv drugih? Na to se skreće pozornost u drugoj drami 'Kušnja duše'. Sliku onoga što se događa u našem vremenu možemo dobiti ako dopustimo da sve ono što je tamo izraženo djeluje na nas. I tu sliku moramo toliko razjasniti u svojoj duši da znamo kako 'Ja' moramo tražiti u središtu Europe. Tako smo, usred mirnih dana, u tihom duhovnom radu s tim ciklusom, pred svoje duše postavili temelje nečega što danas kao teška sudbina ispunjava svijet. Uglavnom, mnogo toga što se sada događa postat će nam jasno ako uzmemo u obzir sve što je rečeno gore u spomenutom ciklusu. Tek tada ćemo postići potrebnu objektivnost.
Događalo se u svim ratovima da jedni krive druge. Ne priliči nam, dragi prijatelji, tako razmišljati; treba nam nešto drugo. Želim to razjasniti usporedbom.
Pretpostavimo da je netko ostario i sada zamislite dijete svježe i puno elana. Zar bi bilo pametno da starac zamjeri djetetu i kaže: ti dijete u svojoj mladenačkoj snazi, ti si krivo što ja nosim teret starosti! - Ništa nije pametnije ako se, primjerice, Nijemce optuži za rat. Mora nam biti jasno: ono što se događa temelji se na karmi naroda. A u životu naroda ima i mladosti i starosti; i kao što u ljudskom životu nije svježa mladost kriva što starost više nema tu svježinu, tako je i u životu naroda glupo stavljati takav prijekor.
Ali sve što je rečeno ne bi nas trebalo zaslijepiti; moramo gledati na činjenice, na ono što je objektivno. O dubljim temeljima aktualnih događaja ne treba bježati - osim što bi takva rasprava mnoge naljutila - ali na ono bitno, mogu skrenuti pozornost na drugačiji način.
Kao antropozofi znamo: na njemačkom duhu počiva europsko 'Ja'. - To je objektivna okultna činjenica. Želio bih spomenuti čovjeka koji nije teozof - živio je u njemačkom duhu - da okarakterizira do čega je dovela njegova spoznaja 'Ja'. Znam da to nije pojedinačni stav. To je Hermann Grimm, koji je u duhovnom smislu još imao Goetheovu krv u venama. "Danas je solidarnost moralnih uvjerenja ljudi, crkva koja nas svih ujedinjuje. Strastvenije nego ikad tražimo vidljivi izraz ovog zajedništva. Svi stvarno ozbiljni napori masa poznaju samo ovaj jedan cilj. Razdvajanje nacije više ne postoji. Osjećamo da u etičkom pogledu nema nacionalnih razlika. Svi bismo se žrtvovali za domovinu; ali daleko smo od toga da čeznemo ili da dođemo do trenutka kada bi se to dogodilo kroz rat. Uvjeravanje da je očuvanje mira naša najveća želja, nije lažno. Prožeti smo mirom na Zemlji i dobrom voljom među ljudima".
Pogledajte što antropozofija kaže kao odgovor na ove riječi. Naš duhovni pokret želi stvoriti mogućnost zadovoljenja takvih čežnji. A zatim i druge riječi Hermanna Grimma: "Ljudi u cjelini prepoznaju svoju zajednicu kad se osjete podređeni nevidljivoj moći koja stoluje kao u oblacima, kojoj se ne usuđuju oduprijeti niti je smatraju nesrećom, i osjećaju svojom unutarnjom dužnošću shvatiti ispravnost i pravednost njenih odluka. Pokušavaju se opravdati tjeskobom. Koliko su današnji Francuzi spremni rat koji planiraju protiv Njemačke prikazati kao moralni zahtjev, čije priznanje zahtijevaju od drugih naroda, štoviše od samih Nijemaca".
Kao odgovor na ovu sliku uzmite ono što antropozofija kaže o svijetu hijerarhija. Dirljivo je vidjeti kako je ljudski duh u svojim najboljim, najvišim osobnostima pun najdublje čežnje za ono što znanost duha želi donijeti, ali to propušta, na nalazi, i kako onda sa tjeskobom traže svoja prava.
Zatim još jedna zanimljiva činjenica: Hermann Grimm kaže: "Kako se današnji Francuzi trude prikazati rat koji planiraju protiv Njemačke kao moralni zahtjev, čije priznanje traže od drugih naroda, dapače od samih Nijemaca!" To je predobro smišljeno. Nastojanje da se rat prikaže kao moralna nužnost - zar se to ne primjećuje iz onoga što nam dolazi sa zapada?
A onda bih vam želio pročitati treće riječi Hermanna Grimma. Opet ćete pronaći njihovo ispunjenje u onome što donosi naš pokret: "Stanovnici našeg planeta, svi uzeti kao cjelina, imaju razumljivu osjetljivost koju čak i najgrublji ljudi slute i koju se boje prekršiti. Današnji ljudi priznaju da svaki pojedinac ima pravo na individualno samoodređenje u intelektualnim pitanjima. Čaj i divlja ljudska stvorenja dođu do tih misli". Ali time Hermann Grimm ne izražava ništa drugo nego osnovno načelo našeg društva.
Tu vidite kako je naša antropozofija odgovor na poziv koji je njemački duh pustio da odzvanja u glasovima najboljih u svom duhovnom životu. Srce Europe gaji duboku čežnju za duhovnošću. Ovo također baca svijetlo na činjenicu da se Nijemac, kamo god otišao, prilagođava običajima zemlje žrtvujući svoj dotadašnji način života, ne žrtvujući svoju duhovnu kulturu nego svoju nacionalnost.
Sve je to, dragi prijatelji, prikladno da s jedne strane budemo pravedni, a opet da ne zatvaramo oči pred onim što se doista mora uzeti u obzir.
U posljednje vrijeme bilo je i iznenađenja za okultiste; i mogu reći da sam tijekom moj tečaja u Norrköpingu mogao, ili morao, riječi govoriti na temelju tog iznenađenja. Istina je: godinama se predviđalo da će se ovi događaji sigurno dogoditi, a sudbina je htjela da se moraju dogoditi ove godine. No, početkom srpnja nije se imalo što više reći nego da ćemo se okupiti za ciklus u Münchenu, i onda kad se rastanemo - moglo bi se očekivati - tada nas čekaju značajni događaji. Onda je došao atentat u Sarajevu. Iako sam često naglašavao koliko su stvari ovdje na fizičkom planu različite od onog što je na duhovnom planu, koliko se često pokazuju suprotne, bio sam iznenađen kada sam mogao usporediti individualnost koja je prošla kroz ovaj atentat prije i nakon smrti. Dogodilo se nešto čudno: ta osobnost je postala kozmička sila. Spominjem ovo kako bih skrenuo pozornost na to kako su stvari na fizičkoj razini simbol duhovnih stvari, i kako se, strogo govoreći, svi događaji na fizičkoj razini mogu objasniti samo gledanjem na duhovnu razinu. Neki od vas znaju što sam ranije rekao. Rekao sam: strašna stvar je lebdjela u astralnom svijetu, nije se mogla spustiti na fizički plan, jer su se na fizičkom planu skupile astralne sile, sile straha, koje su joj se suprotstavljale i kočile je. - 20. srpnja sam znao da su snage straha sada postale snage hrabrosti i smjelosti. Neopisivo velika činjenica: sile straha postale su sile hrabrosti. Tada više nije bilo neobjašnjivo to što se događa na fizičkoj razini kao jedinstveni fenomen: taj entuzijazam. To je činjenica koja je za mene bila jedinstvena, i koliko ja znam, prije nije bila poznata nijednom okultistu.
Pa svi ste bili svjedoci kako je u nekoliko dana taj entuzijazam zahvatio ljude koji su prije bili istinski miroljubivi i kako ih je zapljusnuo val hrabrosti.
Uskoro su došla vremena kada se bolno spoznalo koje goleme žrtve iziskuje ovaj rat. A kad sam bio u Berlinu prvih dana rujna, duboka tuga ušla mi je u dušu kad sam postao svjestan cvjetova njemačkih duša koje je trebalo žrtvovati na poljima. Morao sam se prepustiti boli, a ona generira - ne mojom zaslugom - okultno istraživanje. U boli se duši daje okultno znanje. Pred mojom dušom stajalo je tjeskobno pitanje: ako se posebno cvijet vođa masa oduzme, što će se tada dogoditi?
I tu se moglo vidjeti kako su oni koji su upravo pali, nakon smrti na bojnom polju, pomagali onima koji su se morali boriti iza njih. To je otkrilo proučavanje vidovnjaka. Kad umrli pomažu živima, to je utjeha usred boli. Dragi prijatelji, ono što znanost duha jest, mora intervenirati u život u onim trenucima kada se svaka utjeha čini nemogućom, kada se nema pravo raspoloženje duše. I tu je duhovno znanje sposobno dati pravo raspoloženje duši; i tu može dati utjehu. Znam da u našoj zajednici ima duša koje će biti ohrabrene takvom spoznajom usred tužnih događaja.
Iz proučavanja znanosti duha znamo da duhovna bića vode i upravljaju čovječanstvom. U duhovnom svijetu je propisano, da se jedna ili druga stvar dogodi do određenog trenutka u vremenu. Pretpostavimo da je do godine 1950 ili 1970, čovječanstvu suđeno da stekne određene sposobnosti kako bi se borilo protiv egoizma. Sve ono što je znanost duha, želi pobuditi ovu sposobnost ljubavi. To se događa baš kao što drva u peći stvaraju toplinu. Može se pobuditi riječju; i unutar naše struje, to se pokušava učenjima antropozofije. Ali ako prilagođavanje ljudskih duša prema riječi nije dostatno, ako bi se stvari događale presporo, tako da sposobnost ljubavi i žrtve nije dovoljno razvijena do vremena koje je propisano, tada mora uskočiti drugi učitelj.
To je simbolično prikazano u Dornachu. Namjera je zapravo bila da zgrada bude gotova do početka kolovoza. Od toga nije bilo ništa; karma nije predodredila da cijela zgrada do tog vremena bude gotova i da gleda s vrha brežuljka koji nadvisuje područje s istoka i jugoistoka, kao simbol duha. Ali stupovi s kupolama uzdižu se u prostrani krajolik kao duhovne kule. U našoj zgradi također treba riješiti pitanje dobivanja dobre akustike prostora. Uvjerio sam se da je pronađena dobra akustika. Zvuk, ispitan s određene točke, pokazao je da je akustika odgovarajuća. Ali u ovoj akustici naši prijatelji nisu prvo mogli čuti riječ o duhovnom životu, nego su prvo čuli jeku topovske grmljavine s juga Alsacea, a umjesto svijetla duhovnog svijeta, velike mase svijetla reflektora iz Fort Isteina uvukle su se u zgradu i osvijetlile je. Neobična simbolika! Simbolika, koju bi se možda moglo navesti. Ponekad je potreban još jedan učitelj! Nije li se nasilno suprotstavio materijalizmu? Što se sve dogodilo u tjedan dana! Kakve li borbe protiv egoizma! Kolika je količina samopožrtvovnosti, čovjekoljublja nastala tamo!
Kad sam se nedavno vraćao iz Beča, karma mi je u ruke gurnula novinu. Sadržavala je opis austrijskog ratnika koji odlazi u boj. Prvo opisuje kako je vojnicima sa svih strana iskazivana ljubaznost tijekom putovanja do ratišta, a na kraju postoji odlomak - po svoj prilici vojnik nikada nije pristupio teozofiji - gdje kaže: mi koji idemo na teren trudimo se svom hrabrošću i moramo se zauzeti za pravednu stvar; ali i oni koji ostaju kod kuće mogu imati učinka. - Onda dolaze velike riječi: 'Koga Bog čuje, moli - ako ne možeš moliti, skupi sve svoje misli i volju za žarku želju za pobjedom...' i učinili ste svoje. - O snazi osjećaja govorimo dugi niz godina. Tako sada u jednostavnom vojniku živi ono što smo njegovali godinama rada. Neka ishod bude ovakav ili onakav, jedno je sigurno: duhovnost u ljudskoj duši, koje bez ovih događaja ne bi bilo.
Ovi događaji su značajni. Mogu se usporediti samo s velikim događajima iz prošlosti, koji se ciklički preklapaju. Kao što su borbe Rimljana protiv Punjana, kao i ratovi i seobe naroda, koji su bili važni i utjecali na razvoj kulture naroda, takva je i borba usred koje se nalazimo. I od mnogih riječi koje izgovorim, jedna će stvar živjeti u vašim osjećajima: da oni koji su svoju krv prolili na bojnom polju, da tu krv prinesu kao žrtvu za nešto što se mora dogoditi. To se mora dogoditi za spas čovječanstva. A kad pogledamo velike žrtve, bol, jedno nas može ispuniti velikim zadovoljstvom, čak i ako nas ne čini sretnima: da teče sveta krv, posvećena događanjima; a oni koji su je prilili postat će važni članovi u vjekovima koji dolaze. Kada u svoje duše ulijemo ovu istinu, duh će u nama dati ploda. Smijem li reći: ono što je rekao taj jednostavni vojnik, može se ispuniti u dušama naših dragih antropozofskih prijatelja.
Osobito će snažno odjeknuti misli koje se mogu njegovati kao uvjerenja u antropozofskoj duši; a to je neophodno kako bi riječi kojima započinjemo naša okupljanja, imale učinka. Među borcima već ima takvih koji služe u pravoj vjeri.
Duhovi vaših duša, aktivni čuvari,
Vaša krila mogu donijeti
Preklinjuću ljubav naših duša
Zemaljskim ljudima u vašim njedrima,
Da, vašom ujedinjenom snagom,
Neka naša molba za pomoć obasja
Duše koje s ljubavlju traži!
Moji dragi prijatelji! Svrha mog današnjeg predavanja bila je da sada možemo usporediti značenje onih misli koje imamo o događajima, da možemo proći kušnju, da poštenim okom gledamo na događaje i okolnosti. Kroz tog velikog učitelja koji sada kruži Europom također će doći i duhovnost. Ali čovjek je rođen za slobodu. Mnogo ovisi o onima koji su s nama ujedinjeni u duhovnom pokretu. Ako su antropozofske misli upravo sada u vremenu kušnje, u vašim dušama, tada će taj prostor koji je sada ispunjen strastima koje teku jedna kroz drugu, biti ispunjen jarkim i blistavim duhovnim mislima, svetim, istinskim osjećajima. Takvi će osjećaji stalno živjeti.
Ponekad noću molim da postoji mnogo antropozofa koji odašilju tako blistavu, jarku snagu misli; a ako također pronađemo pravu volju da to učinimo, imat ćemo priliku ispuniti svoje mjesto u istinskoj službi ljubavi. Budimo oprezni, ne propustimo priliku gdje možemo kroz naš rad unijeti ljubav u svijet. Gdje god bili, naša karma će pred nas postaviti zahtjeve za ovo ili za ono, za što smo predodređeni.
Samo sa suzama u očima mogao sam čitati pismo mladog Austrijanca njegovoj majci 26. srpnja, slučajno čuvši riječi izgovorene u Dornachu, kako ono što antropozofija može dati u duhu, snažno živi u njegovom srcu i pušta da izvrši svoju dužnost tamo gdje ga je sudbina smjestila. I isti osjećaji i misli došli su do mene iz pisma još jednog mladog prijatelja koji je također prisustvovao tom sastanku u Dornachu, a zatim otišao na teren. Takve misli i osjećaji moraju danas živjeti u dušama: tamo gdje se pojavi dužnost, pokušajte je ispuniti, budite oprezni ne propustite trenutak koji zahtijeva vašu ljubav. Onda će se u budućnosti ostvariti jedna stvar: kada se jednog dana narodi Europe više ne budu sukobljavali u borbi, tada će misli koje sada šaljemo biti one koje će ostati, one će biti najjače, predstavljati će nešto vječno. Ono što sada osjećamo bit će ljekovito ako se kombinira s osjećajem da je pobjeda neizbježna: pobjeda duha.
Jedan je državnik u Njemačkoj proljetos izgovorio čudne riječi. O našim odnosima s Rusijom rekao je da je Njemačka u prijateljskim odnosima sa Sankt Peterburgom, koji se ne obazire na tračeve medija. A za Englesku je u srpnju rečeno da se napetosti smanjuju, da pregovori s Engleskom još nisu gotovi, ali da će se u tom smislu nastaviti. Ovako je još u srpnju mogao govoriti poznati državnik. Ponovno pročitajte ove riječi i zamislite koliko je ljudska prosudba nemoćna naspram događaja koji naviru. Ali iz ovih riječi jedno postaje jasno: nismo htjeli rat! - Oh, čovjek bi želio - shvatite me dobro! - groteskno rečeno, ne biti Nijemac, kako bi te riječi dobile zasluženu pozornost, kako bi dobile zasluženi naglasak.
Ali ljudskoj duši treba nešto što je trajno, što nije slučaj kada se danas govori o stvarima koje će se sutra pokazati neodrživima; treba nešto što je istina danas, i što je istina sutra. Tu istinu će pronaći samo kada se poveže s duhom. Možemo vjerovati u pobjedu duha. Svatko tko se poveže s duhom pronaći će put do te mudrosti do koje se može doći samo kroz vezu s duhom. Samo tjedan dana prije izbijanja rata morao sam u novinama pročitati rečenice poput ovih: 'Unatoč Liebknechtovim prijekorima, smatram da u političkom životu ne treba govoriti istinu, osim ako će izaći na vidjelo ili će nekome naštetiti'. - Izreka je oblikovana materijalizmom našeg vremena u kojem bismo bili ugušeni i bez ovog rata, a nadvladati ga zadaća je našeg pokreta, koji - nasuprot takvoj nevjerojatnoj izreci - ima kao svoj moto riječi: 'Mudrost leži samo u istini'.
To pokazuje koliko nam je potreban duh istine ako stvari želimo shvatiti u njihovoj stvarnosti. Jer stvar je u tome da prodiremo do te objektivnosti koja se može postići samo kroz duh istine. Tada će se već danas moći prepoznati ono što će kasnije vrijeme prepoznati: da je ovaj rat urota protiv njemačkog duhovnog života.
Doći do takve objektivnosti može nam pomoći izreka koja se obraća duhu naroda:
Ti, duhu moj zemaljski!
Otkrij svijetlo svojih eona
Kristu odanoj duši,
Da ona otkrije u svojoj potrazi
Zbor u sferi mira,
odjekujući slavom i moći
Kristu predanog ljudskog smisla!
Puno toga može proizaći za naše duše i za pronalazak pravog puta ako s tom dušom sjedinimo ono što može doći iz takve izreke. Ali tada znam da će se dogoditi nešto, da će postojati važna karika u onome što će se razvijati, nešto što će živjeti u antropozofskoj duši i što će antropozofija donijeti na svijet, da će se ispuniti nade koje bih želio sažeti riječima:
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.
Ovo je dragi prijatelji, bitno: želimo provoditi djelatnu ljubav, pozorno praviti zahtjeve dana. A onda želimo jasno, bez predrasuda sagledati situaciju kako bismo postigli onu razinu objektivnosti koja je danas nužna, a koju je mnogima tako teško postići. Možda će nam naši strani prijatelji koji čuju ove riječi, pomoći razjasniti stvari.
Ako postignemo takvu objektivnost i takvu spremnost na djelatnu ljubav, onda iz takvog stremljenja može proizaći snaga koju mogu koristiti oni duhovi čiji rad ima učinka na sudbinu naroda, i koji također pomažu i vode čovječanstvo u ovim ozbiljnim, teškim vremenima.