.- Drugo predavanje, Stuttgart, 13 veljače 1915.
Istine o sukobima među narodima nisu univerzalne, ne mogu se dokučiti zdravim razumom. Različite misije obojenih i bijelih. Buduće velike borbe između bijelih i obojenih rasa. Osobitost germanskih naroda. Baldur i Krist. Slavenska kultura kao preteča šeste kulturalne epohe. Prepiska Renan/Strauss. U Srednjoj Europi prilika da se nadiđe nacionalno. U Engleskoj teozofija uz vanjski duhovni život, u Njemačkoj antropozofija u vezi s ostatkom duhovnog života. Riječi iz 1870. o sklonosti Rusije napredovanju na Zapad. Značenje današnjih misli i osjećaja za budućnost.
Uvijek iznova valja naglašavati da je najbitnija točka naših duhovno-znanstvenih nastojanja, ono što nam pokazuje kako puko znanje, puko znanje koje živi u idejama i predodžbama, mora sve više pripadati prošlim vremenima, i kako moramo tražiti znanje, zbroj ideja i predodžbi, osjećaja i impulsa volje, koji za nas postaju pravi život, koji oživljavaju u najeminentnijem smislu riječi. Potrebno je da s vremena na vrijeme usmjerimo svoju kontemplaciju, svoju meditaciju, na ovu kardinalnu točku naših stremljenja. Jer svjetlost koja može zračiti iz te točke, moći će naše duše u potpunosti osvijetliti, samo ako joj se stalno iznova vjerno vraćamo u našoj meditaciji. Jer u ova ozbiljna vremena, mora biti potreba našeg srca i duše posvetiti se duhovno-znanstvenom stremljenju, i ono što se spozna prenijeti u stvarni život, u neposredni život duše. Moramo učiniti nešto da osiguramo da se sve ono što je samo teorijski uvid, što je samo znanstvena težnja, postupno transformira u iskustvo, da se obogati onim iz duhovnog svijeta što može postati iskustvo. Inače se približavamo vremenu duhovne suhoće; jer teorije, puka znanstvena uvjerenja, sposobna su isušiti ljudsku dušu i ljudski život u cjelini. Ali duboko, duboko, u naše vrijeme je ukorijenjeno uvjerenje, da se u životu treba orijentirati prema modelu znanstvenog znanja.
Veliki događaji koji se zbivaju u naše vrijeme, posebno bi trebali biti izazov za duše sklone znanosti duha, da stvarno razjasne razliku između života i pukog znanja, između života i pukog uvjerenja oblikovanog po znanstvenom modelu. Moramo nastojati doći do neke vrste samospoznaje, do čisto ljudske samospoznaje; moramo pokušati, moramo se posavjetovati sami sa sobom, koliko demon teoretskog uvjerenja trenutno živi u ljudskim srcima. Moramo jasno usmjeriti svoj duševni pogled na to kako se ovaj demon teoretskog uvjerenja želi ukorijeniti. A ono, što bi antropozofija za nas trebala biti, nećemo doživjeti kao svoje najdublje iskustvo, ako ne skrene pozornost na činjenice koje antropozofa također mogu iznenaditi, da tako kažemo, u njegovom vlastitom duševnom životu, koje pokazuju koliko je netko daleko od izravnog iskustva duhovnog, kada se posveti suvremenom duševnom životu, a koliko je blizu traganju za teoretskim uvjerenjem. Čovjek se mora neprestano suočavati s takvim činjenicama.
Otkako su izbili ozbiljni događaji u Europi i svijetu, mogao sam - a ovo navodim kao primjer - na različitim mjestima njemačkog govornog područja govoriti o iskustvima povezanim s našim ozbiljnim vremenima. Uključujući i ovdje u Stuttgartu. O tome sam govorio na raznim mjestima. Koja je bila jedna od posljedica razgovora o takvim iskustvima? Jedna od posljedica bila je da su i pripadnici drugih oblasti dolazili sa zahtjevom da se i njima pruži ono što se govori na našem govornom području. To se često tražilo dobronamjerno pod pretpostavkom da je istina naravno ista za sve ljude, te da bi prijenos onoga što je rečeno s jednog mjesta na drugo, mogao pomoći u razjašnjavanju istine u našim teškim vremenima. U našoj duhovnoj struji postalo je moderno zapisivati sve što se izgovori, uključujući i ono što je izgovoreno iz izravnog poticaja ne samo vremena, nego i mjesta i ljudi kojima se govori, i sada se vjeruje da to mora služiti svima na isti način, jer kao teorijska pretpostavka uzima se da se istina može formulirati samo na jedan način. Pa, dragi prijatelji, besmislica se sastoji u zapisivanju izgovorene riječi na točan način i vjerovanju da ona još uvijek ima isti sadržaj kada se ovdje ili onamo ponovno izgovori kao kopirana riječ, kada bi se moglo u to vjerovati ta bi besmislica postala sablazan.
Kad bi se stvari s kojima se ljudi Europe trenutno moraju identificirati mogle pretočiti u riječi, tada ne bi morali teći oni ogromni potoci krvi koji moraju teći zbog vječne nužnosti zemaljske evolucije. Kad bi bez daljnjega postojala mogućnost da se duše razumiju na temelju nacionalnih težnji, onda ne bi trebale dizati oružje jedna protiv druge. Moramo pokazati karakter s iskustvima koja su nam dana, moramo se naoružati duhovno-znanstvenim spoznajama upravo tamo gdje je potrebna velika ozbiljnost. Razigrano korištenje okultnih istina za svakodnevne potrebe ne može biti zadatak naših duhovno-znanstvenih stremljenja. Sve dok nismo u stanju shvatiti da su u pojavama u svijetu s kojima se susrećemo na fizičkoj razini zaista na djelu duhovne snage, i da nam je potrebna znanost duha za procjenu vrijednosti i unutarnje istine tih duhovnih snaga, dokle god to nismo u stanju učiniti, još nemamo pravi odnos prema našoj znanosti duha.
Ovo nam mora biti jasno: ako stojimo na čisto antropozofskom tlu, ako u dušama razvijamo velike istine, koje dotiču najviše biće čovjeka, tada stojimo na tlu koje je izvan svake nacionalnosti, čak i izvan svih rasnih razlika. Ako stvarno stojimo na tlu onoga što možemo dobiti iz duhovnog znanja o ljudskim bićima, onda se iste istine primjenjuju na čitavom globusu, čak i unutar određenih horizonata za druge planete u našem planetarnom sustavu: tako je čim stanemo na ovo tlo, ako živimo u najvišim mislima koje se tiču ljudskog bića. Drugačije je kada su u pitanju stvari iz kojih govori i mora govoriti nešto drugo, nego ovo najviše biće čovjeka: kad se narodi sukobljavaju, ne bavimo se onim što u ljudskim bićima nadilazi sve diferencijacije čovječanstva. Kad se narodi međusobno sukobljavaju, ne sukobljavaju se samo ljudska bića, već se sukobljavaju duhovni svjetovi, u duhovnim svjetovima se suočavaju entiteti koji su aktivni kroz ljude, koji žive u ljudima. I vjerovati da ono što se mora odnositi na ljude, da se također mora odnositi na taj komplicirani svijet duhova i demona koji djeluju kroz ljude kada se bore jedni s drugima, vjerovati da se kroz jednostavnu ljudsku logiku može razabrati nešto o tome što tjera demone jedne protiv drugih, znači da još ne postoji vjera u konkretan duhovni svijet.
Što pod tim mislim? - Ako sada pogledamo što se događa vani u vanjskom svijetu, nalazimo - želim potpuno zanemariti stvarne bolne ratne događaje - nalazimo da su ljudi različitih nacionalnosti suočeni jedni s drugima. Vidimo da katkada, jedna nacionalnom mržnjom zasipa drugu na strašan način. Onda ljudi to pokušavaju razjasniti, odnosno pitaju se tko ima više prava mrziti, ovaj ili onaj narod, ili koga treba više mrziti. Razmišlja se i o tome koji su ljudi posebno krivi za ovaj rat. O tim se stvarima razmišlja kao što se razmišlja o sudskoj raspravi, gdje se važu razne okolnosti. Ali što se tu zapravo radi, ako se radi ono što je upravo okarakterizirano i što dominira aktualnim tiskom, što se tu radi? Time se niječe svaki duhovni život, čak i ako se to ne želi priznati, jer se propovijeda dogmu da se oni demoni, naprimjer, koji su unijeli neslogu u europski život s Istoka, trebaju prosuditi prema razumijevanju, da tako kažemo, razumijevanju koje ima čovjek. Jer čovjek ne vjeruje da postoji bilo koje drugo razumijevanje, druga moć prosuđivanja osim one koju čovjek ima. Sve što se prosuđuje s čisto ljudske točke gledišta u odnosu na takve događaje koji uzburkavaju razvoj, poricanje je duhovno-znanstvenog života. Tek tada stojimo na pozicijama pravog duhovno-znanstvenog života, kada nam je jasno da se u fizičkim događajima nalaze duhovni uzroci, uzroci koji zahtijevaju drugačiju moć prosuđivanja od one na fizičkoj razini. Ako se na fizičkoj razini ljudi s različitim pogledima međusobno bore, onda se možda može odlučiti ljudskim razumom. Ali to se ne može učiniti ako se narodi bore jedni protiv drugih, jer se kroz živote ljudi izražavaju nevidljive sile. Naravno, nevidljive se sile izražavaju i u čovjeku, ali tako da se prilagođavaju ljudskom sudu. Ali to ne čine u životu nacije. Kad se dogode tako veliki događaji, radi se samo o priznavanju konkretnog duhovnog života, i da vidimo da u ljudskoj duši govore sasvim drugi impulsi od onih s kojima se čovjek može nositi zemaljskim razumijevanjem.
Ako se danas čita ovo ili ono, što je rečeno i što se obilato ponavlja, također i od onih koji bi željeli imati poticaj od znanosti duha, onda se nalazi da je dio toga napisan ili izgovoren kao da je razvoj svijeta započeo tek 20. srpnja 1914. Čak i tamo gdje se traže uzroci sadašnjih komplikacija, govori se kao da su počele prošle godine. Uz mnoge druge stvari, znanost duha će također dati kao praktičan rezultat to da će netko htjeti nešto naučiti, da neće htjeti formirati sud iz onoga što je neposredno dostupno, već iz šireg konteksta. To je najelementarnije; ostalo se sastoji samo od činjenice da čovjek mora testirati svoju prosudbu u odnosu na ono što znanost duha može dati. Objasnit ću primjerom kako ova znanost duha može biti plodonosna, kada se iskustvu suprotstavi razumijevanje, i zatim to iskustvo učini vlastitim.
Više puta smo naglasili da se evolucija svijeta, evolucija Zemlje odvijala u različitim kulturnim razdobljima u post-atlantskom periodu. Nabrojili smo ova kulturna razdoblja: staroindijski period, perzijski, egipatsko-kaldejski, grčko-latinski, zatim onaj koji pripada nama u današnje vrijeme; tada smo skrenuli pozornost na činjenicu da će šesta, sedma epoha, morati zamijeniti našu. Međutim, nismo se zadovoljili jednostavnim shematskim prikazom slijeda tih kulturnih razdoblja, već smo pokušali okarakterizirati ono što je svojstveno pojedinim razdobljima. I kroz to smo pokušali steći razumijevanje našeg vlastitog vremena, prijelaznih impulsa koji žive u našem vremenu, u našoj petoj post-atlantskoj epohi. I također smo sebi razjasnili da takve karakterizacije nikako ne mogu značiti ništa shematično, naprimjer da se ne može reći da se ono što je svojstveno nekoj epohi prostire cijelom Zemljom. Pojavljuju se na određenim mjestima na Zemlji, druga područja ostaju po strani. Ne moraju apsolutno biti zaostala, ali zaostala su sa starim silama, kako bi se kasnije te stare sile povezale s tekućom evolucijom u sljedećoj kulturnoj epohi. Ne treba čak razmišljati niti o njihovim vrijednostima, samo o svojstvima. Kako bi mogli ne primijetiti duboku razliku u duhovnoj kulturi, recimo između europskih i azijskih naroda. Kako ne primijetiti diferencijaciju koja je vezana uz vanjsku boju kože! Ako promatramo europsko-američki karakter i azijski karakter - zanemarimo u početku vrijednost - onda moramo uzeti u obzir da su azijski narodi zadržali određene kulturne impulse iz prošlih epoha, dok su se europsko-američki narodi odvojili od tih impulsa. Tek kada je netko zarobljen u ne posve zdravom duševnom životu, može ga posebno dojmiti ono što je istočnjački misticizam sačuvao iz davnih vremena kada su ljudi živjeli s nižim vidovnjačkim moćima. Takav nezdravi život zasigurno je u mnogim slučajevima zahvatio Europu; neki vjeruju da se put do duhovnih svjetova mora naučiti kroz azijsku jogu i slično. Ali ova tendencija ne dokazuje ništa drugo nego nezdrav duševni život. Zdrav duševni život mora se graditi na prenošenju iskustva pete post-atlantske kulture u duhovni život, u duhovnu spoznaju, a ne na nečemu što je vrlo zanimljivo znanstveno prepoznati, takoreći, ali to se za europsko čovječanstvo ne smije obnavljati, jer bi to tražilo povratak u vremena koja za njega nisu prikladna. Ali u evoluciji Zemlje će doći druga vremena, daljnja vremena. U tim daljnjim vremenima, zaostale snage će se opet morati kombinirati s naprednim snagama. Dakle, moraju negdje ostati, biti tamo, kako bi se mogle kombinirati s naprednim snagama. Nakon pete kulturne epohe uslijediti će šesta. Apstraktno mišljenje, ovo strašno apstraktno mišljenje, koje je kćer čisto teoretsko-znanstvenog uvjerenja, neizbježno šesto razdoblje vrednuje više od petog, jer je to kasniji razvoj. Ali treba nam biti jasno da postoje vremena uspona i vremena pada; trebalo bi nam doista biti jasno da šesta epoha, koja slijedi nakon pete u post-atlantskom razdoblju, nužno mora pripadati opadanju, i da ono što se razvija u petoj post-atlantskoj epohi, mora biti klica za zemaljsko vrijeme koje slijedi nakon sedme kulturne epohe. Čovjek stvari treba promatrati na živ, a ne apstraktno-teorijski način, kada se šesto kulturno doba koje slijedi smatra savršenijim od petog manje savršenog.
U atlantskom vremenu, četvrta epoha bila je ona u kojem su ležale klice naše sadašnjosti. U naše vrijeme, to je peta kulturna epoha koja sadrži klice onoga što mora uslijediti nakon post-atlantskog razdoblja. I koja je to karakteristika koja se može posebno razviti u ovoj petoj kulturnoj epohi? To je karakteristika koju je posebno raspirio misterij Golgote: da su duhovni impulsi dovedeno neposredno do fizičke razine, da u određenom smislu tijelo mora biti zahvaćeno duhom. To se još nije dogodilo. To će se dogoditi tek kada znanost duha jednom bude imala veću osnovu na Zemlji i kada bude izraz mnogo više ljudi u njihovim neposrednim životima, kada duh bude izražen u svakom pokretu ruke, u svakom pokretu prsta, moglo bi se reći, kada bude izražen u najprizemnijim radnjama. Ali upravo radi prijenosa tih impulsa, Krist je postao tijelo u ljudskom tijelu. I to spuštanje, ta impregnacija tijela duhom, to je ono što karakterizira misiju, misiju bijele rase općenito. Ljudi imaju svoju bijelu boju kože, jer duh mora djelovati u koži kada se želi spustiti na fizički plan. Zadatak naše pete kulturne epohe, koju su pripremile ostale četiri epohe, je da vanjsko fizičko tijelo postane dom za duh. I naša zadaća mora biti upoznati se s onim kulturnim poticajima koji pokazuju tendenciju uvođenja duha u svakodnevni život. Kada to u potpunosti spoznamo, tada će nam biti jasno i to da tamo gdje duh još treba djelovati kao duh, gdje zaostaje u svom razvoju - jer u naše vrijeme ima zadaću sići u tijelo - da tamo gdje zaostaje, gdje poprima demonski karakter, u meso ne prodire do kraja, tu se ne pojavljuje bijela koža, jer postoje atavističke sile koje ne dopuštaju duhu da se potpuno uskladi s tijelom.
U šestoj kulturnoj epohi post-atlantskog razdoblja zadatak će biti prepoznati duh prije svega kao nešto što više lebdi u okolini nego neposredno u sebi, prepoznati duh više u elementarnom svijetu, jer zadatak je ove šeste kulturne epohe pripremiti se za spoznaju duha u neposrednom okruženju. To se ne može bez starih atavističkih snaga koje prepoznaju duh u njegovom čisto elementarnom životu. Ali bez žestoke borbe, takve stvari se ne događaju u svijetu. Bijelo čovječanstvo je još uvijek na putu da sve dublje upija duh u vlastito biće. Žuto čovječanstvo je na putu da sačuva ona doba u kojima se duh drži podalje od tijela, u kojima se duh traži izvan fizičke organizacije, samo tamo. Ali to mora značiti da se prijelaz iz pete u šestu kulturnu epohu ne može odvijati nikako drugačije nego kao žestoka borba između bijelog čovječanstva i obojenog čovječanstva na najrazličitijim područjima. A ono što prethodi ovim bitkama, koje će se odvijati između bijelog i obojenog stanovništva, to će činiti povijest svijeta, sve dok se ne razriješe. Budući događaji često se odražavaju na prethodne događaje. Kada promatramo ono što smo stekli opažanjima u duhovno-znanstvenom smislu, suočeni smo s nečim kolosalnim što možemo vidjeti da se nužno događa u budućnosti.
S jedne strane imamo dio čovječanstva sa zadatkom uvođenja duha u fizički život na takav način da duh prodire u sve u fizičkom životu. A s druge strane imamo dio čovječanstva s potrebom razvoja, da tako kažem, prema dolje. Drugačije i ne može biti, kada ono što stvarno znači prožimanje tjelesnog s duhovnim, proizvodi kulturne impulse, proizvodi životne impulse, koji su za Zemlju trajni, koji ne mogu nestati sa Zemlje. Jer ono što slijedi kao šesta ili sedma kulturna epoha mora duhovno živjeti na kreacijama pete, mora apsorbirati kreacije pete kulturne epohe. Peta kulturna epoha ima zadatak produbiti vanjski idealistički život u duhovni život. Ali ono što je idealizam osvojio kao duhovni život treba kasnije prihvatiti, to mora živjeti. Jer na istoku čovjek neće imati snage proizvesti vlastiti duhovni život, već samo uzeti ono što je proizvedeno. Tako se povijest mora odvijati, da duhovnu kulturu stvara moderno čovječanstvo, koje u sebi nosi stvarne kulturne impulse, koje je stvarni povijesni nasljednik pete kulture, i tu će kulturu preraditi sljedeće doba.
Pokušajte razumjeti razliku između ove dvije struje čovječanstva sasvim objektivno i bez predrasuda. Pokušajte shvatiti kako su se, od dolaska onog dijela čovječanstva poznatog kao germanski narodi, ljudi borili da vanjsko tjelesno prožmu s duhovnim i kako su prihvaćene dubine kršćanstva. Polazilo se od vanjskog fizičkog, od onog što je sadržavalo klicu fizičko-duhovnog elementa u fizičkom. Pogledajmo ljetnu žrtvu, žrtvu solsticija boga Baldura. Njegovo stvarno dublje značenje rano je izgubljeno, ali koje je to stvarno dublje značenje? Može se prozreti samo ako se usmjeri pogled na to kako se duhovne snage uzdižu s proljetnim izlazećim Suncem, u svijetlu i toplini, kako bog proljeća dolazi na svoje, i kako, kad se zapali ivanjska vatra, čovjek naginje prema povezanosti sa silama proljeća koje prevladavaju u prirodnim silama, kako on pali vatru da bi pokazao da svoje razumijevanje povezuje sa smrću boga proljeća na ljetni solsticij. To je saga o Balduru: bog proljeća izgara u ljetnoj vatri jer se osjeća ono plodno, klijajuće u prirodi, u vanjskoj fizičkoj prirodi, jer se voli boga proljeća i slijedi ga se u njegovu smrt. Ali budući da smo u vanjskom fizičkom svijetu imali, takoreći, model Krista, koji ne umire na ljetni solsticij, već koji se rađa na zimski solsticij - primijetite ovaj kontrast između fizičkog i duhovnog - jer smo u bogu ljetnog solsticija imali uzor za boga zimskog solsticija, jer su imali suprotnost fizičkog u duhovnom, stoga se proniknulo u ono srodno a opet suprotno. Ako je bog Baldur bog koji umire na ljetni solsticij, kršćanski bog je onaj koji se rađa na zimski solsticij. I jedno i drugo pojavljuju se poput fizičkih stvari koje se odvijaju u vanjskom fizičkom svijetu, prožete duhovnim stvarima koje su zastrte fizičkom tamom, zimskom tamom. Duh zime prodire u tijelo ljeta. I kako se te stvari međusobno prožimaju? U izravnom srazu kulturnih impulsa. Što je povijest Srednje Europe nego stalna borba da se božanska iskra uzdigne u vlastitoj duši, da se duhovno uzdigne u fizičko? Sve ostalo možete zanemariti, ali morate prozreti istinu, prepoznati ono što je karakteristično za ovaj srednjoeuropski karakter.
I uzmite drugi dio čovječanstva. Koliko je on zapravo daleko od ovog osobnog impulsa da se duhovno uzdigne u fizičkom! Želim reći: 'Prirodno povijesno' izuzetno je zanimljivo promatrati kako su Kinezi sačuvali svoju Tao, Konfucijevu religiju, kako su azijske religije općenito sačuvale svoje najstarije forme, najapstraktnije forme, koje su tako zgodne za teorijske koncepte, ali koje su rigidne za osobno iskustvo, koje ne dopuštaju osobno, individualno iskustvo, jer to osobno iskustvo mora biti sačuvano sve do vremena dok ne prožme ljudsku kulturu, sve do vremena da se može apsorbirati. U petoj kulturnoj epohi nešto što je duhovno mora se postići vlastitom snagom; u šestom kulturnom periodu ono što je napravljeno, što su postigli kao svoje viđenje, kao svoje iskustvo, ljudi će prihvatiti, ali kao nešto što sami nisu postigli. To je u snagama koje se ne hrvaju, već radije duhovno prihvaćaju kao nešto izvanjsko, nešto samo po sebi razumljivo. A uvod u tu daleku borbu je ona koja se postupno mora razviti kao borba između germanskog i slavenskog svijeta. Uzmite samo u obzir da je slavenski svijet u određenom smislu predstraža za ono što je šesta kulturna epoha, i da zapravo u njemu leži stvarna klica šeste kulturne epohe. Samo razmislite o ovome, u istinskom, ozbiljnom, duhovno-znanstvenom smislu. Tada će se pokazati da u tom slavenskom elementu mora postojati nešto prijemčivo, nešto što nema nikakve veze s ovom borbom, nešto što zapravo odbija borbu. Možete to opipati, jasno je vidljivo. Dok su se u Srednjoj Europi duše borile, borile sa svojom nutrinom, da bi osobnim postignućem shvatile Boga, slavenski je element sačuvao zadanu religiju, shvaćanje Boga, kult koji je tu; on čuva, ne čini duh iznutra živim, već pušta duh da prijeđe preko njega poput oblaka i živi u tom oblaku, ostajući svojom osobnošću stran duhu.
Srednja Europa nije se mogla održati u nekom starom obliku vanjskog kršćanstva, jer se morala boriti. Istok je stagnirao, čak su i njegovi oblici kulta postali kruti i apstraktni, jer se mora pripremiti za primanje izvana, za prihvaćanje onoga što zapad stječe kao osobno postignuće, jer istok nije spreman to dobiti kao osobno postignuće. I kako postići međusobno razumijevanje temeljeno na modelu čisto teoretskog razumijevanja, kada su prisutni sasvim drugi duhovni impulsi? I kako se može donijeti bilo kakva arbitražna odluka o dvjema različitim duhovnim strujama koje se tako ponašaju, baš kao što se različite stvari trebaju ponašati? Nemojte pogrešno shvatiti usporedbu: kako definirati slona prema lavljim običajima? Ali događaji proizlaze iz vječnih nužnosti i odvijaju se kako vječna nužnost zahtijeva. Istok se morao oduprijeti onome što mu je bilo potrebno i postaje mu sve potrebnije: vezi sa zapadom i njegovom kulturom. Jer u osnovi nije mogao imati pravo razumijevanje prije nego što je sazrio. A vanjski izraz toga je sukob između onoga što se zove germanizam i onoga što se zove slavenstvo, ono što se u osnovi tek priprema i lebdjet će nad europskim životom dugo kao briga: sukob između Germana i Slavena. Moglo bi se reći da kao što se dijete opire učenju o postignućima starijih, tako se Istok opire postignućima Zapada, opire im se do te mjere da ih mrze čak i kad se ponekad osjećaju prisiljeni prihvatiti njegova postignuća. U svijetlu istine ove stvari zahtijevaju nešto sasvim drugačije od onoga što danas volimo; iako se ponekad osjeća ovo drugo, nismo voljni vidjeti te stvari i stvarno ih razumjeti polazeći od njihovih najdubljih impulsa. Jer ako netko bude samo dotaknut ovim najdubljim impulsima, onda će većina brbljanja uskoro prestati, ono što se postiže i što proizlazi samo iz zbunjenosti, zbunjenosti koja želi ostati zarobljena u vanjskoj mayi, mora prestati.
Što se podrazumijeva pod šestom kulturnom epohom? To se treba shvatiti kao kulturnu epohu unutar koje će veliki dio istočnih ljudi žrtvovati svoju ljudskost onome što je postignuto u kulturi naroda, dopustivši da budu oplođeni onim zapadnim, takoreći kao ženka. Ono što će živjeti u dušama ljudi šeste kulturne epohe, biti će ono isto što su postigle duše pete kulturne epohe. To znači da ono što se na istoku valja nezrelo ili još nedozrelo, da se brani od onoga što se mora dogoditi. Kao što se nekad grčko-rimsko moralo braniti od germanskog, tako se slavensko mora braniti od germanskog; ali baš kao što je kod prijelaza grčko-rimskog na germansko uzlazni razvoj, s prijelazom germanskog u slavenski je silazni. Budući da je stvarnu misiju pete kulturne epohe preuzeo germanski element, ovaj germanski element je bio taj koji je morao i još će u unutarnjoj borbi morati integrirati u evoluciju stvarno razumijevanje kršćanstva. A najveća bi se nesreća dogodila da je germanski element dugoročno poražen od rimskog, jer tada se ne bi moglo dogoditi ono što se dogodilo tijekom pete kulturne epohe: ovaj germanski element morao je to izraziti kao osobno postignuće. I bila bi najveća nesreća kad bi slavenski element ikada pobijedio germanski. Primijetite razliku. Bio bi beznadan i nadasve apstraktan shematizam, bio bi opisivati to kao nesreću na prijelazu iz pete u šestu kulturnu epohu, ono što bi morali opisati kao nesreću na prijelazu iz četvrte u petu kulturnu epohu. Rimska pobjeda bi značila: onemogućavanje misije pete kulturne epohe; pobjeda slavenskog elementa značila bi tu mogućnost i za šestu kulturnu epohu. Jer značenje šeste može postojati samo u pasivnom prihvaćanju onoga što proizvodi peta kulturna epoha.
Treba osjetiti što iz tih spoznaja, posve neovisno o ambicijama i nacionalnim stremljenjima, proizlazi, kada te spoznaje postanu život. Ali također postaje jasno koliko ljudima postaje teško razumjeti kada je istina u suprotnosti s njihovim strastima, kada je istina u suprotnosti s njihovim težnjama. Što se tiče nacionalnih proturječja, radi se nešto sasvim beskorisno kada ljudi iz Srednje Europe žele nešto uvjeriti zapadnog Europljanina ili Engleza. S čisto stajališta znanosti duha, mi kao ljudi shvaćamo jedni druge. Ali ako se odmaknemo s tog osnova, moramo biti načisto s poteškoćama s kojima se suočavamo kod međusobnog razumijevanja. Postojat će samo jedan način da ljudi na francuskom zapadu Europe, naprimjer, steknu razumijevanje za ono što zapravo rade. Taj način će jednog dana proizaći iz spoznaje koliko je zapravo neprirodno to što se francuski zapad sada dopušta voditi na uzici od europskog istoka. Samo svijest o tome što sami činite donijet će neko razumijevanje stvari, ali ne i riječi koje dolaze od drugih, od onih koji su na drugim nacionalnim pozicijama. Takve se stvari ponekad osjete, naslute, ali se onda zaborave. Ono što je najkarakterističnije obično se zaboravi. Kad bi bilo moguće posljednjih četrdeset godina stalno objavljivati značajnu korespondenciju koja se jednom vodila između Ernesta Renana, Francuza, i Davida Friedrich Straussa, Nijemca iz Württemberga! Bilo bi korisno kada bi se ova autorska pisma koja su razmjenjivana vratila u misli ljudi, recimo, jednom svaka četiri tjedna: tada bi se moglo naslutiti nešto od onoga što će se dogoditi. Treba istaknuti samo jednu stvar u Renanovom pismu gdje se izražava čežnja za suradnjom sa Srednjom Europom za zapadnoeuropsku kulturu: to je bio impuls koji je izvirao iz vječnih sila. Ali tada Renan odmah kaže: To je u suprotnosti s mojim patriotizmom. Jer ako se Alsace-Lorraine oduzme Francuzima, kao Francuz mogu biti samo za to da se zapadna kultura zaštiti od istoka. Sve ono kasnije leži u klici takve izjave; to je zametak onoga što će se kasnije dogoditi. To samo pokazuje da je čak i prosvijetljeni um u osnovi otvoreno priznao: da, vidim gdje leži put koji je obilježen potrebama vječnosti, ali ne mogu ići njime, jer želim biti više Francuz nego čovjek. - Kažem da se osjećalo i naslućivalo kako stvari stoje u smislu nužnosti vječnosti; ali čovjek kroz znanost duha mora postupno naučiti nositi se s predosjećajima. Slijediti osjećaje svojim sudom. Morate u svojim prosudbama naučiti gdje leže prave činjenice. A čovjek ne može razumjeti stvarne činjenice bez uvida u duhovni svijet. Ne možete to učiniti ako ne nađete oslonac u onome što iz duhovnog svijeta činjenicama daje njihove evolucijske impulse.
Vidimo koliko, ono što dolazi iz znanosti duha, može za nas biti plodonosno, kako možemo rasvijetliti život u njegovim najozbiljnijim stvarima, ako svoj um sjedinimo s onim što proizlazi iz stvarnog znanja znanosti duha, naprimjer, o post-atlantskim kulturalnim epohama. Tu stječemo objektivno stajalište, stječemo priliku nadići osobne težnje, čak i na osjetljivom tlu nacionalnog života. I to je posebnost srednjoeuropskog života, da taj srednjoeuropski život daje ljudima priliku da nadiđu ono što je puko nacionalno. Pokušajte samo shvatiti kako u uzastopnim kulturalnim epohama, posebno Srednja Europa - u toj borbi ljudske duše u Srednjoj Europi - prevladava ono osobno, gdje se ne temelji na strastima i neposrednim impulsima sličnim nagonu.
Sigurno su i drugi narodi osjetili što je ljepota: samo su u Srednjoj Europi ljudi tako duboko promišljali o ljepoti i mjestu koje ima u ljudskom iskustvu, onako kako se na to osvrnuo Schiller u svojim 'Pismima o estetskom odgoju'. Drugi narodi su također vodili bitke i to će činiti: ali umiješati se u borbu na takav način da je pozvao najdublje filozofske impulse kako bi u njih ulio tu borbu, onako kako je to Fichte učinio u svojim 'Govorima njemačkom narodu', učinjeno je samo u Srednjoj Europi. Vjerske bitke vodile su se i drugdje: nigdje nisu bile toliko povezane sa svim iskustvima ljudske duše kao što je to bio slučaj s vjerskim borbama u Srednjoj Europi.
I uzmite sam naš antropozofski pokret, uzmimo ga onakvog kakvog smo ga razvili među sobom, kako smo se - barem neki od nas - hrvali, borili, patili u njemu u posljednjih nekoliko godina. Neko vrijeme smo bili povezani s teozofskim pokretom engleski obojanim. Koji je bio duboki impuls koji više nije dopuštao ovu vezu s tim teozofskim pokretom? Budimo jasni, dragi prijatelji, koji je to bio duboki impuls? Pogledajte pokret dublje. Što je moglo dovesti do apsurda Krishnamurti i sličnih gluposti? Do toga je dovelo to da je vjerovanje u duhovni život povezano s ostatkom kulture poput vanjskog elementa. Postoje dvije stvari: postoji vanjski pogled na život i filozofski pogled na život u Engleskoj, a zatim, a da to dvoje nema veze jedno s drugim, duhovno uvjerenje. Čak i ne osjećate potrebu da to dvoje međusobno prožmete. Ovdje osjećamo da do duhovnog uvjerenja možemo doći samo ako ono izraste iz nas kao što glava izrasta iz tijela, iz svega onoga što su pokretali Johannes Tauler, Meister Eckhart, Angelus Silesius u 'Misticima Srednjeg vijeka', ono što je prošlo kroz njemačku filozofiju i njemačko pjesništvo u pogledu duhovne pripreme, iz svega toga nužno izrasta kao novi organski član ono što je naše htijenje i mora biti naše htijenje. Duhovni život ne možemo povezati s ostalim; potreban nam je živi organizam, a ne živi mehanizam. Takve stvari si možete sebi razjasniti bez da upadnete u aroganciju, jer je potreba jasnoća o tome kako duhovno mora biti prisutno u životu i kako možete shvatiti, razumjeti ostatak života kroz duhovno. Kao pristaše duhovno-znanstvenog svjetonazora, moramo biti sposobni postati duše koje žele živjeti upravo u smislu danih karakteristika srednjoeuropskog duhovnog života. Naravno, i tu je borba; radi se o tome da možemo kazati: u prvom redu do istine se dolazi guranjem pogrešaka na obje strane ceste. - Kako je ponekad teško prepoznati da se pogreške moraju gurati na obje strane ceste! Tada bi u posljednjim desetljećima mogli imati tragičnih iskustava.
Želio bih nešto ilustrirati. Sada je osobito važno pokazati kako je u naše vrijeme nastala prirodna veza dviju srednjoeuropskih zemalja. - Jedan od najnjemačkijih pjesnika, Robert Hamerling, živio je u Austriji u drugoj polovici 19. stoljeća. Bio je Nijemac i po tome što je doista nastojao ponovno roditi cijeli svijet u svojoj vlastitoj duši. U svom 'Ahasveru u Rimu' on prati zabludjelu ljudsku dušu sve do Kaina, a u usporedbi Ahasvera s Neronom, pokušao je riješiti duboke misterije ljudske duše. U svojoj 'Aspaziji' pokušao je oživjeti grčki kulturni život u njemačkoj duši. Produbljenje vjerskog života, koje se u određeno vrijeme tražilo, nastojao je prikazati u svom anabaptističkom epu 'Kralj Siona'. Kakvi su pokretački impulsi bili u Francuskoj revoluciji, pokušao je pojasniti u svojoj drami 'Danton i Robespierre'. I konačno, u svom 'Homunculusu' pokušao je razumjeti impulse koji idu u budućnost i koji zasjenjuju duhovno. Ali mogao bih navesti mnoge stvari da pokažem kako je Robert Hamerling bio doista srednjoeuropski, njemački duh. Ovaj Robert Hamerling veliki je dio života proveo u krevetu; posljednja tri desetljeća bio je gotovo uvijek bolestan. Svoja najveća djela napisao je u krevetu, u bolovima. Ali nitko neće primijetiti da je ta djela napisala teško bolesna osoba. Sve je zdravo; prosuđujte kako hoćete, ali sve je zdravo. Svakako, djela su doživjela veliki broj izdanja; ali osamdesetih mi je mogu reći kao simbol postalo jasno što je takav duh mogao postati za dio čovječanstva Srednje Europe da su se njegovi impulsi slili u njihove duše. Jednom, kada se u društvu pričalo o stvarima popu onih koje su preko Roberta Hamerlinga ušle u duhovni razvoj, ušao je čovjek koji je navikao slušati samo sebe i ne obraćati previše pozornost na ono što drugi govore - ima takvih ljudi koji rado slušaju samo sebe. Kao da je pukla bomba, izjavio je: najveća stvar koja je ušla u čovječanstvo je 'Raskolnikov' Dostojevskog. Svakako, ne treba poricati osobitu veličinu Raskolnikova Dostojevskog, ali vezanost za materijalno, za dušu koja je u materijalnom i ostavlja duhovno vani, to je u ogromnoj suprotnosti s prodorom duhovnog u materijalno za kojim je Hamerling tragao. Možda je zanimljivo i senzacionalno promatrati dušu koja ne želi napustiti materijalni svijet i koju Dostojevski tako zanimljivo opisuje, ali za srednjoeuropskog čovjeka spoznati prožimanje duhovnog i tjelesnog znači prepoznati cjelokupno svoje biće i njegove zadaće. I tu mora biti borbe.
Uz vanjsku borbu bit će i unutarnja borba, ona unutarnja borba protiv protivničkih sila koje se bune protiv priznavanja duhovnog. Već sada doživljavamo čudne činjenice: s jedne strane uvjereni smo da ne treba previše obraćati pažnju da su sada suprotstavljene duhovne snage u Europi; jer ako bi pobijedile čisto njemačke - uvjeravani smo s njemačke strane! - tada bismo se morali bojati oživljavanja ideja poput onih koje su proizveli Hegel, Fichte, Schelling i Goethe: trebali bi se bojati metafizičkog sanjarenja. - To je svojevrstan strah; ali taj bi strah morao postati sve veći, međutim, oni koji imaju taj strah, neće moći prihvatiti duhovno. Istina je međutim, da se idealizam Srednje Europe, kao što dijete postaje čovjek, mora razviti u spiritualizam; jer ovaj idealizam Srednje Europe je dijete spiritualizma, dijete koje će postati spiritualizam. Kad je Fichte govorio još uvijek je govorio samo o idealizmu, ali o idealizmu koji teži spiritualizmu. Ovaj impuls spiritualizma ne smije nestati iz zemaljske evolucije.
Ovim jednostavnim riječima može se izraziti velik dio značenja tog vremena. Neki ljudi su osjetili takve stvari. Ali te slutnje prolaze a da se ne sagledaju u njihovoj dubini, da se ne vidi njihova težina. Ne uspijeva se spojiti sporedno s onim glavnim. Stvar je upravo u tome da se ne izgube glavne linije, da stvarno vidimo ono što je bitno u strujama zemljine evolucije. A do najvažnije stvari dolazimo kada dopustimo da nas pouči ono što nam ova evolucija pokazuje u duhovnom svijetlu. U posebnom slučaju, ako doista ozbiljno uzmemo doktrinu uzastopnih post-atlantskih kulturalnih epoha - to treba uvijek iznova ponavljati - ljudi bi se trebali pomaknuti dalje od tog uskog gledišta koje ne može vidjeti ono glavno.
Dat ću jedan primjer. Među nama je potrebno skrenuti pozornost na takve stvari. Pretpostavimo da bi netko danas rekao sljedeće: Što se mene tiče ne sumnjam ni trenutka da je sukob između germanskog i slavenskog svijeta neizbježan, da će ga potaknuti ili Orijent, posebno Turska, ili nacionalni spor u Austriji, a možda i jedno i drugo, i da će s jedne strane Rusija preuzeti glavnu ulogu. Ta sila se već priprema za tu eventualnost; ruski nacionalni tisak bljuje i grmi protiv Njemačke. Njemački tisak već upozorava. Prošlo je mnogo vremena otkako se Rusija oporavila od Krimskog rata, i čini se da je sada u Peterburgu nađeno da je vrijeme da se opet uhvate ukoštac s istočnim pitanjem.
Ako Sredozemno more, više u pompoznim pričama nego zapravo, treba postati 'Francusko more', Rusija ima namjeru Crno more pretvoriti u 'Rusko more', a Mramorno more u 'Rusko jezero'. Činjenica da Carigrad mora postati ruski grad, a Grčka izravni vazal Rusije, fiksni je cilj ruske politike, koja svoj oslonac nalazi u zajedničkoj vjeri i panslavizmu. Dunav bi tada bio zatvoren ruskom barijerom s željeznim vratima. -
Pretpostavimo da netko tako govori. Tada bi se moglo reći: pa da, poučen je onim što se dogodilo, i bili bi u pravu oni koji oholo propovijedaju da je rat željela samo Srednja Europa, i nije nužno da se pripremao na istoku. - Ali to je napisano 1870. godine! I općenito, nije bilo godine da se ovako nešto nije moglo napisati. Kako je glupo vjerovati da uzroke ovoga što se danas događa ne treba tražiti u silama koje su se formirale desetljećima! Ove su riječi napisane 1870. godine, tijekom francuskog rata. Vjerovati da se stvari nisu morale dogoditi i vjerovati da nisu svi impulsi dolazili s istoka je, najblaže rečeno, nepovijesno, ignoriranje sila koje su zapravo na djelu. To jednostavno ne može biti tako i to mora spriječiti znanost duha, da ljudi, uključujući i novinare, uvijek iznova prosuđuju kao da su počeci današnjih događaja prije pet ili šest mjeseci! Ako su ljudi obučeni kroz znanost duha i znaju da je veliko pripremljeno u malom, i da se o malom može suditi samo po velikom, tada iz znanosti duha može proizaći nešto za svakodnevni život, što nam pomaže da razumijemo ono kroz što prolazimo.
Htio sam govoriti, da, mogao bih reći, morao sam vam u današnjem uvodnom predavanju ponovno govoriti s određenom gledišta, koje je bilo potaknuto doživljenim događajima, morao sam govoriti o tome što znanost duha može pomoći u prosudbi svijeta i našeg položaja u njemu. Morao sam razgovarati o tome. Uglavnom, uvijek iznova sebi moramo postaviti ovaj zahtjev: uzeti ozbiljno, duboko ozbiljno, ono što nam znanost duha želi dati, a ne htjeti živjeti dva života, da tako kažem: život u kojem objašnjavamo stvari svijeta u duhovno-znanstvenom smislu, i život u kojem smo opet apsorbirani u svakodnevicu i činimo to kao i drugi ljudi. Ali manje kroz riječi nego kroz način na koji sam objasnio stvari ovdje u uskom krugu, želio bih u vama pobuditi osjećaj da te riječi zapravo ne žele biti ništa drugo nego vječne istine u smislu da su vječne istine i najviše individualne. Ove su riječi izgovorene vama, dragi prijatelji, s vašim osjećajima ovdje u južnoj Njemačkoj, s onom nijansom osjećaja koje ove riječi moraju imati ovdje. Kad bi bilo dovoljno jednostavno zapisati riječi i onda ih jednostavno posvuda čitati, tada ne bih morao putovati okolo po Njemačkoj, samo bi ih jednom zapisao. Ove riječi moraju zvučati iz konteksta osjećaja i opažaja, jer gdje god se ljudi okupe postoji zajednička aura iz koje ih treba izgovarati. Ono što je bitno je da oživimo stvari, ne da izgovorimo frazu da stvari moramo oživjeti, nego da ih stvarno oživimo. A to znači da ih trebamo uzeti pojedinačno. Stvari se događaju pojedinačno jer se moraju događati pojedinačno. A apstrakcija je vjerovati da, naprimjer, ono što ću prekosutra reći na javnom predavanju u kući koja se nalazi nasuprot kuće u kojoj je spomen ploča Hegelu, da onom što je unutar živog, neposrednog pojedinca, treba govoriti apstraktno za sve nijanse osjećaja, kao za obraćenje cijelog svijeta. Također treba shvatiti da ono što jedna osoba može razumjeti, druga ne može razumjeti. I ako antropozofska predavanja tu i tamo moraju imati određeni individualni karakter, to je još više slučaj kada se suočimo s ozbiljnim stvarima s kojima se sada bavimo. Ali samo ako se istina uzme ozbiljno i ako se ne vjeruje da se ono što je živo može obuhvatiti riječima koje su beživotne i nepomične, i stoga se mogu nositi posvuda, tek tada će se shvatiti što je općevažeće a što individualno. Volio bih da razmislite i o ovoj strani života. To će biti način da ono što moram donijeti iz duhovnog svijeta oživi u vašim dušama na vaš vlastiti način, tako da to ne bude samo ponavljanje onoga što se mora dogoditi u meni na moj vlastiti način. Jer kao što se sunčeva svjetlost različito reflektira u svakom kamenčiću, a ipak je to uvijek ista sunčeva svjetlost koja je dio života, tako i znanost duha mora postati nešto što drugačije živi u svakom pojedincu, a opet je uvijek stalno ostaje ista. Kad je riječ o nacionalnim stvarima, znanost duha ne može živjeti u Engleza, Francuza, Rusa ili Nijemca na jedan isti način, a što je plodonosno za jednoga nije za drugoga. Takav individualni pristup stran je sklonosti teoretiziranja našeg vremena. Ono što izvanjska, čisto materijalna znanost može učiniti, da u svemu pretjeruje, to ne može biti slučaj s duhovnim, jer ono je živo biće, i jer ja ovako moram s vama razgovarati, onako kako to od mene zahtijeva, ne apstraktni znanstveni duh, nego onako kako to u meni oživljava samim stajanjem pred vama. Ne govorim iz svog srca, govorim iz vaših srca, kako najbolje mogu. I želio bih služiti duhovno-znanstvenim impulsima koji upućuju one koji mogu vidjeti u duhovni svijet da isključe sebe i izraze ono što leži u dubini duše onih koji slušaju. U izvjesnom smislu može se reći: sve što je izraženo u vezi ovoga ili onoga, proizlazi iz dubine duše slušatelja. Razmislite o ovome! Znanost duha moramo primiti kao nešto što je živo, a ne kao nešto što apstraktno poznajemo. Ono što znamo apstraktno govori o našoj aroganciji, o našoj tvrdoglavosti, koja je tako vješto izražena u umijeću uvjeravanja. Ono što je duhovno jednostavno treba prenijeti. I želio sam kazati ono što imam za reći, čak i ako ovdje ne bi sjedila niti jedna osoba koja mi vjeruje i jednu riječ. Ako drugoj osobi pristupamo s namjerom da je želimo uvjeriti, s mišljenjem da bi trebala prihvatiti naše mišljenje, tada ne živimo u istinski duhovnom. Pravo iskustvo, postizanje duhovnog u neposrednom iskustvu, proizvest će auru koju čovječanstvo mora imati u budućnosti.
Treba uvijek iznova reći: ono što sada doživljavamo s potocima krvi, za čovječanstvo će značiti ono što bi trebalo značiti samo ako se nešto zaista novo pojavi u kulturi, u čovječanstvu. Ali ova će nova stvar niknuti kada postoje ljudi iz čijih duša izviru duhovne misli; te misli su snage. A misli koje se slijevaju u duhovno obzorje moraju se pretočiti u ozračje koje će se stvoriti kad prođe sumrak rata i ponovno zasja Sunce mira. Tada će oni čija duša gleda dolje, oni koji su rano morali napustiti svoja tijela na ratištima, znati za što su zapravo pali na ratištima. I antropozof si mora reći da će ovo vrijeme proživjeti smisleno samo ako živo upije ovaj karakter duhovno-znanstvenih stremljenja. Ako pojedine duše, svjesne duha, uzdignu svoj um u duhovnu oblast, tada će iz našeg krvavog horizonta stvarno nastati horizont svijetla za budući razvoj čovječanstva.
Želimo nastaviti s ovim sutra, razgovarajući o posebnoj temi. Danas ćemo još jednom pred naše duše postaviti misli koje nas povezuju s ozbiljnim događajima vremena:
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.