.
Uvodne napomene
U ovom spisu u aforističkom obliku dani su neki opisi onih dijelova svijeta i čovjeka koji se vide kada duhovna spoznaja prijeđe granicu koja dijeli svijet osjetila od svijeta duha. Ne teži se niti sustavnom prikazu niti cjelovitosti u bilo kojem pogledu, već se neki opisi duhovnih iskustava pokušavaju opisati slobodno. U tom smislu. ovo djelo, kao i ono objavljeno prošle godine, Ein Weg zur Selbsterkenntnis des Menschen, ima namjeru nadopuniti i proširiti moje ostale spise. No, i ovdje se nastoji izlagati tako da se napisano može čitati samostalno, bez njihovog znanja.
Svatko tko zaista želi prodrijeti u znanje znanosti duha, osjetit će potrebu da duhovnu oblast života može promatrati uvijek iz novih perspektiva. Sasvim je prirodno da se uz svaki takav prikaz veže neka jednostranost. To daleko više mora biti slučaj s opisima duhovnog svijeta nego s onim fizičkog svijeta. Zato se ne može ozbiljno baviti duhovnim znanjem onaj tko se zadovoljava jednim prihvaćenim prikazom. Sa spisima kao što je ovaj, želio bih da posluže onima koji su ozbiljni u potrazi za znanjem o duhovnom svijetu na naznačeni način. Stoga nastojim duhovne činjenice, koje sam u svojim spisima opisao s određenog gledišta, uvijek iznova prikazati s drugih gledišta. Takvi se prikazi dopunjuju poput fotografija osobe ili procesa, snimljenih s različitih točaka.
Svakim takvim opisom, koji je napravljen s određenog stajališta, ima se prilika izraziti spoznaja koja ne proizlazi iz nekog drugog stajališta. Za one koji i sami traže duhovnu viziju, u ovom tekstu ponovno postoje referentne točke kao materijal za meditaciju. To će se primijetiti, kada se potraže ove referentne točke kako bi se na odgovarajući način primijenile u životu duše.
München, kolovoz 1913.
U ovom spisu u aforističkom obliku dani su neki opisi onih dijelova svijeta i čovjeka koji se vide kada duhovna spoznaja prijeđe granicu koja dijeli svijet osjetila od svijeta duha. Ne teži se niti sustavnom prikazu niti cjelovitosti u bilo kojem pogledu, već se neki opisi duhovnih iskustava pokušavaju opisati slobodno. U tom smislu. ovo djelo, kao i ono objavljeno prošle godine, Ein Weg zur Selbsterkenntnis des Menschen, ima namjeru nadopuniti i proširiti moje ostale spise. No, i ovdje se nastoji izlagati tako da se napisano može čitati samostalno, bez njihovog znanja.
Svatko tko zaista želi prodrijeti u znanje znanosti duha, osjetit će potrebu da duhovnu oblast života može promatrati uvijek iz novih perspektiva. Sasvim je prirodno da se uz svaki takav prikaz veže neka jednostranost. To daleko više mora biti slučaj s opisima duhovnog svijeta nego s onim fizičkog svijeta. Zato se ne može ozbiljno baviti duhovnim znanjem onaj tko se zadovoljava jednim prihvaćenim prikazom. Sa spisima kao što je ovaj, želio bih da posluže onima koji su ozbiljni u potrazi za znanjem o duhovnom svijetu na naznačeni način. Stoga nastojim duhovne činjenice, koje sam u svojim spisima opisao s određenog gledišta, uvijek iznova prikazati s drugih gledišta. Takvi se prikazi dopunjuju poput fotografija osobe ili procesa, snimljenih s različitih točaka.
Svakim takvim opisom, koji je napravljen s određenog stajališta, ima se prilika izraziti spoznaja koja ne proizlazi iz nekog drugog stajališta. Za one koji i sami traže duhovnu viziju, u ovom tekstu ponovno postoje referentne točke kao materijal za meditaciju. To će se primijetiti, kada se potraže ove referentne točke kako bi se na odgovarajući način primijenile u životu duše.
München, kolovoz 1913.
O povjerenju koje čovjek može imati u mišljenje i o prirodi misleće duše i meditacije
Za budnu svijest dana, ljudsko mišljenje je poput otoka usred poplava duševnog života koji se odvija u dojmovima, senzacijama, osjećajima i tako dalje. U određenoj mjeri čovjek je završio s dojmom, s osjećajem, kada ga je shvatio, odnosno kada je oblikovao misao koja osvjetljava dojam, osjećaj. Čak i u oluji strasti i afekata, određeno smirenje može doći kada brod duše probije svoj put do otoka misli.
Duša ima prirodno povjerenje u misli. Osjeća da bi izgubila svu sigurnost u životu ako ne bi mogla imati ovo povjerenje. Zdrav mentalni sklop nestaje kada započne sumnja u mišljenje. Ako netko ne može razjasniti nešto u mislima, treba mu utjeha da bi došlo do jasnoće, ako bi samo mogao doći do dovoljno snage i oštrine misli. Čovjek se može uvjeriti u nesposobnost vlastitog mišljenja; ali ne može podnijeti pomisao da samo mišljenje ne može biti zadovoljavajuće, samo ako se dovoljno prodre u njegovu oblast na način koji je neophodan da bi se određena situacija u životu potpuno osvijetlila.
Ovo raspoloženje duše prema mišljenju leži u osnovi cjelokupne težnje čovječanstva za znanjem. Može biti utišano određenim stanjima uma; ali u mračnom osjećaju duše uvijek će biti prisutno. Oni mislioci koji sumnjaju u valjanost i snagu samog mišljenja, zavaravaju se o raspoloženju svoje duše. Jer upravo je njihova oštrima mišljenja, ono što im, izvjesnim pretjerivanjem, stvara dvojbe i zagonetke. Da stvarno ne vjeruju mišljenju, ne bi se zamarali tim sumnjama i zagonetkama, koje su samo rezultat mišljenja.
Svatko tko razvije ovdje naznačeni osjećaj u odnosu na mišljenje, ne samo da osjeća nešto što u sebi razvija kao snagu ljudske duše, već i nešto što u sebi nosi kao biće svijeta, sasvim neovisno o njemu i njegovoj duši. Biće do kojeg se mora probiti, ako želi živjeti u nečemu što pripada i njemu samom i svijetu neovisno o njemu.
Postoji nešto duboko smirujuće u mogućnosti prepuštanja životu misli. Duša osjeća da se može osloboditi same sebe u ovom životu. Ali duša taj osjećaj treba, jednako kao i suprotan osjećaj, da može biti potpuno u sebi. U ta oba osjećaja leži nužno osciliranje njenog zdravog života. U osnovi, biti budan i spavati, samo su najekstremniji izrazi njihanja tog klatna. Kada je budna, duša je u sebi, živi svoj život; kod spavanja se gubi u općem doživljaju svijeta, te je tako, u izvjesnoj mjeri, odvojena od sebe. – Oba otklona klatna duše prikazana su raznim drugim stanjima unutarnjih iskustava. A život u mislima je oslobađanje duše od same sebe, kao što su osjećaj, percepcija, život afekta, i tako dalje, izraz duše koja ostaje u sebi.
Gledano na ovaj način, misao pruža duši potrebnu utjehu protiv osjećaja napuštenosti od svijeta. S pravom se može dobiti osjećaj: što sam ja u struji općih svjetskih zbivanja koja se protežu od beskraja u beskraj, sa svojim osjećajima, sa željama i htijenjima, koji su samo meni važni? Čim netko pravilno osjeti život u mislima, tom osjećaju se suprotstavlja drugi: mišljenje, koje se bavi ovim kozmičkim događajima upija i vas i vašu dušu; živite u tim događajima kada dopustite da njegovo biće teče u vaše mišljenje. Tada se možete osjećati prihvaćenim od svijeta, i osjećati da ste opravdano u njemu. Iz tog raspoloženja duše slijedi snaženje koje ona osjeća kao da joj je došlo od samih kozmičkih sila, u skladu s mudrim zakonima.
Od tog osjećaja samo je korak udaljen onaj u kojem duša kaže: ne mislim samo ja, nešto misli u meni; htijenje svijeta izražava se u meni; moja duša samo nudi scenu u kojoj svijet živi kao misao.
Ovaj osjećaj može biti odbačen ovom ili onom filozofijom. Mnogo je razloga zašto se može učiniti sasvim očiglednim da je upravo iznesena ideja o 'mišljenju svijeta u ljudskoj duši' potpuno pogrešna. S druge strane, mora se priznati da je ova misao ona koja se razrađuje kroz unutarnje iskustvo. Samo oni koji su je ovako razradili, u potpunosti razumiju njenu valjanost i znaju da sva 'pobijanja' ne mogu poljuljati njenu valjanost. Svatko tko kroz nju prođe, može vrlo jasno vidjeti koliko zaista vrijede mnoga 'pobijanja' i 'dokazi'. Često se čine nepogrešivim sve dok se još uvijek ima pogrešna predodžba o dokaznoj vrijednosti njihova sadržaja. Tada je teško komunicirati s ljudima koji takve 'dokaze' smatraju presudnim. Moraju vjerovati da su drugi u krivu, jer još u sebi nisu obavili unutarnji rad, koji bi ih naveo da prepoznaju ono što smatraju pogrešnim, možda čak i glupim.
Za one koji žele pronaći put u znanost duha, korisne su meditacije poput ove koje upravo iznesena o mišljenju. Za takvu osobu radi se o tome, da svoju dušu dovede u stanje koje otvara pristup duhovnom svijetu. Ovaj pristup i za najpronicljivije mišljenje može ostati zatvoren, može ostati zatvoren za najsavršeniju znanost, ako duše ne reagira na duhovne činjenice ili njihovu komunikaciju, koja u nju želi prodrijeti. – Za dohvaćanje duhovnog znanja mogla bi biti dobra priprema, ako je netko često osjetio kakvo se osnaženje krije u raspoloženju duše: 'S mišljenjem ja sam jedno sa strujom svjetskih događaja'. – Apstraktna spoznajna vrijednost ove misli, mnogo je manje važna od osjećaja okrepljujućeg učinka u duši, koji čovjek doživljava kada takva misao snažno struji unutarnjim životom, kada se širi kao dašak duhovnog zraka kroz dušu. Ne radi se samo o prepoznavanju onoga što leži u takvoj misli, već o tome da to doživite. Misao se prepoznaje kada je jednom bila prisutna u duši s dovoljnom snagom uvjerljivosti; kako će uroditi plodom kao razumijevanje duhovnog svijeta, nakon što se shvati, mora se uvijek iznova oživljavati u duši. Duša uvijek iznova mora biti potpuno ispunjena njome, tako da samo ona bude u njoj prisutna, isključujući sve druge misli, osjećaje, sjećanja, i tako dalje. – Takva opetovana koncentracija na misao u koju se potpuno proniknulo, okuplja u duši snage koje su u običnom životu, raspršene; ona ih u sebi pojačava. Ove sakupljene sile postaju organi percepcije za duhovni svijet i njegove istine.
Iz onoga što je naznačeno može se prepoznati pravi proces meditacije. Prvo se probija put do misli koju se može razumjeti sredstvima koja pruža običan život i znanje. Zatim više puta uronite u tu misao, postajući potpuno jedno s njom. Jačanje duše dolazi kroz život s jednom takvom razlučenom mišlju. – Ovdje je kao primjer odabrana misao koja je uzeta iz prirode samog mišljenja. Odabrana je kao primjer jer je posebno plodna za meditaciju. Ali što se tiče meditacije, ono što je ovdje rečeno odnosi se na svaku misao koja se stekne na opisani način. – Osobito je plodonosno za onog koji meditira ako poznaje raspoloženje duše koje proizlazi iz gore navedenog njihanja klatna duševnog života. To je najsigurniji način da se osjeti da ga je u meditaciji izravno dotakao duhovni svijet.
A taj osjećaj je zdrav rezultat meditacije. – Ovaj bi osjećaj trebao zračiti svom snagom u ostatak vašeg budnog života. I to ne tako da uvijek postoji nešto poput dojma meditativnog raspoloženja, nego tako da uvijek možete reći da je cijeli život osnažen iskustvom meditacije. Kada raspoloženje meditacije prožima svakodnevni život poput stalno prisutnog dojma, ono izlijeva nešto preko njega što remeti nesputanost ovog života. Tada neće biti dovoljno jaka i dovoljno čista tijekom vremena same meditacije. Meditacija donosi prave plodove upravo zato što je svojim raspoloženjem izdvojena od ostatka života. Također, najbolje djeluje na život ako se osjeća kao nešto posebno i istaknuto.
Za budnu svijest dana, ljudsko mišljenje je poput otoka usred poplava duševnog života koji se odvija u dojmovima, senzacijama, osjećajima i tako dalje. U određenoj mjeri čovjek je završio s dojmom, s osjećajem, kada ga je shvatio, odnosno kada je oblikovao misao koja osvjetljava dojam, osjećaj. Čak i u oluji strasti i afekata, određeno smirenje može doći kada brod duše probije svoj put do otoka misli.
Duša ima prirodno povjerenje u misli. Osjeća da bi izgubila svu sigurnost u životu ako ne bi mogla imati ovo povjerenje. Zdrav mentalni sklop nestaje kada započne sumnja u mišljenje. Ako netko ne može razjasniti nešto u mislima, treba mu utjeha da bi došlo do jasnoće, ako bi samo mogao doći do dovoljno snage i oštrine misli. Čovjek se može uvjeriti u nesposobnost vlastitog mišljenja; ali ne može podnijeti pomisao da samo mišljenje ne može biti zadovoljavajuće, samo ako se dovoljno prodre u njegovu oblast na način koji je neophodan da bi se određena situacija u životu potpuno osvijetlila.
Ovo raspoloženje duše prema mišljenju leži u osnovi cjelokupne težnje čovječanstva za znanjem. Može biti utišano određenim stanjima uma; ali u mračnom osjećaju duše uvijek će biti prisutno. Oni mislioci koji sumnjaju u valjanost i snagu samog mišljenja, zavaravaju se o raspoloženju svoje duše. Jer upravo je njihova oštrima mišljenja, ono što im, izvjesnim pretjerivanjem, stvara dvojbe i zagonetke. Da stvarno ne vjeruju mišljenju, ne bi se zamarali tim sumnjama i zagonetkama, koje su samo rezultat mišljenja.
Svatko tko razvije ovdje naznačeni osjećaj u odnosu na mišljenje, ne samo da osjeća nešto što u sebi razvija kao snagu ljudske duše, već i nešto što u sebi nosi kao biće svijeta, sasvim neovisno o njemu i njegovoj duši. Biće do kojeg se mora probiti, ako želi živjeti u nečemu što pripada i njemu samom i svijetu neovisno o njemu.
Postoji nešto duboko smirujuće u mogućnosti prepuštanja životu misli. Duša osjeća da se može osloboditi same sebe u ovom životu. Ali duša taj osjećaj treba, jednako kao i suprotan osjećaj, da može biti potpuno u sebi. U ta oba osjećaja leži nužno osciliranje njenog zdravog života. U osnovi, biti budan i spavati, samo su najekstremniji izrazi njihanja tog klatna. Kada je budna, duša je u sebi, živi svoj život; kod spavanja se gubi u općem doživljaju svijeta, te je tako, u izvjesnoj mjeri, odvojena od sebe. – Oba otklona klatna duše prikazana su raznim drugim stanjima unutarnjih iskustava. A život u mislima je oslobađanje duše od same sebe, kao što su osjećaj, percepcija, život afekta, i tako dalje, izraz duše koja ostaje u sebi.
Gledano na ovaj način, misao pruža duši potrebnu utjehu protiv osjećaja napuštenosti od svijeta. S pravom se može dobiti osjećaj: što sam ja u struji općih svjetskih zbivanja koja se protežu od beskraja u beskraj, sa svojim osjećajima, sa željama i htijenjima, koji su samo meni važni? Čim netko pravilno osjeti život u mislima, tom osjećaju se suprotstavlja drugi: mišljenje, koje se bavi ovim kozmičkim događajima upija i vas i vašu dušu; živite u tim događajima kada dopustite da njegovo biće teče u vaše mišljenje. Tada se možete osjećati prihvaćenim od svijeta, i osjećati da ste opravdano u njemu. Iz tog raspoloženja duše slijedi snaženje koje ona osjeća kao da joj je došlo od samih kozmičkih sila, u skladu s mudrim zakonima.
Od tog osjećaja samo je korak udaljen onaj u kojem duša kaže: ne mislim samo ja, nešto misli u meni; htijenje svijeta izražava se u meni; moja duša samo nudi scenu u kojoj svijet živi kao misao.
Ovaj osjećaj može biti odbačen ovom ili onom filozofijom. Mnogo je razloga zašto se može učiniti sasvim očiglednim da je upravo iznesena ideja o 'mišljenju svijeta u ljudskoj duši' potpuno pogrešna. S druge strane, mora se priznati da je ova misao ona koja se razrađuje kroz unutarnje iskustvo. Samo oni koji su je ovako razradili, u potpunosti razumiju njenu valjanost i znaju da sva 'pobijanja' ne mogu poljuljati njenu valjanost. Svatko tko kroz nju prođe, može vrlo jasno vidjeti koliko zaista vrijede mnoga 'pobijanja' i 'dokazi'. Često se čine nepogrešivim sve dok se još uvijek ima pogrešna predodžba o dokaznoj vrijednosti njihova sadržaja. Tada je teško komunicirati s ljudima koji takve 'dokaze' smatraju presudnim. Moraju vjerovati da su drugi u krivu, jer još u sebi nisu obavili unutarnji rad, koji bi ih naveo da prepoznaju ono što smatraju pogrešnim, možda čak i glupim.
Za one koji žele pronaći put u znanost duha, korisne su meditacije poput ove koje upravo iznesena o mišljenju. Za takvu osobu radi se o tome, da svoju dušu dovede u stanje koje otvara pristup duhovnom svijetu. Ovaj pristup i za najpronicljivije mišljenje može ostati zatvoren, može ostati zatvoren za najsavršeniju znanost, ako duše ne reagira na duhovne činjenice ili njihovu komunikaciju, koja u nju želi prodrijeti. – Za dohvaćanje duhovnog znanja mogla bi biti dobra priprema, ako je netko često osjetio kakvo se osnaženje krije u raspoloženju duše: 'S mišljenjem ja sam jedno sa strujom svjetskih događaja'. – Apstraktna spoznajna vrijednost ove misli, mnogo je manje važna od osjećaja okrepljujućeg učinka u duši, koji čovjek doživljava kada takva misao snažno struji unutarnjim životom, kada se širi kao dašak duhovnog zraka kroz dušu. Ne radi se samo o prepoznavanju onoga što leži u takvoj misli, već o tome da to doživite. Misao se prepoznaje kada je jednom bila prisutna u duši s dovoljnom snagom uvjerljivosti; kako će uroditi plodom kao razumijevanje duhovnog svijeta, nakon što se shvati, mora se uvijek iznova oživljavati u duši. Duša uvijek iznova mora biti potpuno ispunjena njome, tako da samo ona bude u njoj prisutna, isključujući sve druge misli, osjećaje, sjećanja, i tako dalje. – Takva opetovana koncentracija na misao u koju se potpuno proniknulo, okuplja u duši snage koje su u običnom životu, raspršene; ona ih u sebi pojačava. Ove sakupljene sile postaju organi percepcije za duhovni svijet i njegove istine.
Iz onoga što je naznačeno može se prepoznati pravi proces meditacije. Prvo se probija put do misli koju se može razumjeti sredstvima koja pruža običan život i znanje. Zatim više puta uronite u tu misao, postajući potpuno jedno s njom. Jačanje duše dolazi kroz život s jednom takvom razlučenom mišlju. – Ovdje je kao primjer odabrana misao koja je uzeta iz prirode samog mišljenja. Odabrana je kao primjer jer je posebno plodna za meditaciju. Ali što se tiče meditacije, ono što je ovdje rečeno odnosi se na svaku misao koja se stekne na opisani način. – Osobito je plodonosno za onog koji meditira ako poznaje raspoloženje duše koje proizlazi iz gore navedenog njihanja klatna duševnog života. To je najsigurniji način da se osjeti da ga je u meditaciji izravno dotakao duhovni svijet.
A taj osjećaj je zdrav rezultat meditacije. – Ovaj bi osjećaj trebao zračiti svom snagom u ostatak vašeg budnog života. I to ne tako da uvijek postoji nešto poput dojma meditativnog raspoloženja, nego tako da uvijek možete reći da je cijeli život osnažen iskustvom meditacije. Kada raspoloženje meditacije prožima svakodnevni život poput stalno prisutnog dojma, ono izlijeva nešto preko njega što remeti nesputanost ovog života. Tada neće biti dovoljno jaka i dovoljno čista tijekom vremena same meditacije. Meditacija donosi prave plodove upravo zato što je svojim raspoloženjem izdvojena od ostatka života. Također, najbolje djeluje na život ako se osjeća kao nešto posebno i istaknuto.
O spoznaji duhovnog svijeta
Uvid u rezultate znanosti duha, olakšan je ako se u običnom duševnom životu promatra ono što se može proširiti i transformirati na način da se postupno približi procesima i bićima duhovnog svijeta. Ako netko ne slijedi ovaj put sa strpljenjem, lako će doći u iskušenje duhovni svijet zamišljati previše sličnim fizičkom ili osjetilnom svijetu. Da, bez toga se neće moći ni stvoriti točna predodžba o samom onom duhovnom i njegovoj vezi s čovjekom.
Duhovni događaji i bića pristupaju čovjeku kada je on pripremio svoju dušu da ih percipira. Način na koji pristupaju sasvim je različit od fizičkih činjenica i entiteta. No, predodžba o toj sasvim drugačijoj pojavi može se steći ako se pred dušom zamisli proces sjećanja. – Recimo da smo doživjeli nešto više-manje davno. U određenom trenutku - iz ovog ili onog razloga - to izlazi iz dubina duševnog života. Znamo da ono što je nastalo na ovaj način odgovara iskustvu; i to povezujemo s iskustvom. U trenutku prisjećanja nemamo ništa prisutno od iskustva, osim slike sjećanja. – Sada zamislite u duši pojavljuje slika, na isti način kao i slika sjećanja, ali tako da ta slika ne izražava nešto što je ranije doživljeno, već nešto što je duši strano. Tako smo stvorili predodžbu o tome kako se duhovni svijet prvi put pojavljuje u duši kada je duša za to dovoljno pripremljena.
Budući da je to tako, svatko tko nije dovoljno upoznat s uvjetima duhovnog svijeta, uvijek će prigovoriti da sva 'navodna' duhovna iskustva nisu ništa nego više ili manje nejasnih slika sjećanja, koje duša jednostavno ne prepoznaje kao takve i stoga ih uzima za otkrivenja duhovnog svijeta. Ne treba poreći da je u ovoj oblasti teško razlikovati iluziju i stvarnost. Mnogi ljudi koji vjeruju da imaju percepcije iz nadosjetilnog svijeta sigurno su zaokupljeni samo svojim slikama pamćenja, koje jednostavno ne prepoznaju kao takve. Da bi se ovdje jasno vidjelo, mora se znati o mnogo toga što može postati izvorom iluzija. Naprimjer, potrebno je samo jednom nešto kratko vidjeti, tako kratkotrajno da dojam nije potpuno prodro u svijest; a kasnije se može pojaviti - možda i potpuno pripremljen - kao živa slika. Uvjeriti će vas da nije bilo ničeg takvog, da su imali istinsku inspiraciju.
Zbog ovoga i mnogih drugih stvari, izgleda sasvim razumljivim da se izjave o nadosjetilnom gledanju, čine vrlo upitnima onima koji nisu upoznati s osobitostima znanosti duha. – Svatko tko pažljivo promotri ono što piše u mojoj knjizi Kako se stječu spoznaje viših svjetova?, ono što je rečeno o razvoju duhovnog gledanja, vjerojatno će vam omogućiti da razlikujete iluziju od istine na ovom području.
Međutim, u vezi s tim, može se reći i sljedeće. Istina je da se duhovna iskustva pojavljuju u početku kao slike. Dižu se kao slike iz dubine za to pripremljene duše. Sada je pitanje stjecanja pravog odnosa prema tim slikama. One imaju vrijednost za nadosjetilno opažanje, samo onda kada, načinom na koji se predstavljaju, pokazuju da ih se ne treba uzimati za same činjenice. Ako se tako uzmu, jedva imaju malo veću vrijednost od običnih snova. Moraju nam se pokazati kao slova pisma koja netko ima pred sobom. Ne razmišlja se o obliku slova nego se u slovima čita ono što je njima izraženo. Kao što nešto što je napisano ne traži da opisujemo oblik slova, tako nas slike koje tvore sadržaj nadosjetilnog gledanja ne pozivaju da ih shvatimo kao bilo što drugo osim kao slike; već nas svojim karakterom tjeraju da gledamo ravno kroz njihov slikovni oblik i usmjeravaju pogled naše duše na ono što se, kao nadosjetilni događaj ili biće, nastoji kroz njih izraziti.
Kao što nitko ne može prigovoriti da se slova kroz koja se doznaje nešto dotad potpuno nepoznato sastoji samo od dobro poznatih slova, toliko se malo može prigovoriti i slikama nadosjetilne svijesti da sadrže samo ono što je posuđeno iz običnog života. – To je svakako istina u određenoj mjeri. Ali ono što je stvarno važno nadosjetilnoj svijesti nije ono što je posuđeno iz običnog života, već ono što je izraženo u slikama.
Prije svega, međutim, duša se mora pripremiti da bi vidjela kako se takve slike pojavljuju u duhovnom vidnom polju; međutim, da bi to učinila, mora također pažljivo razviti osjećaj da se ne zaustavi na tim slikama, već da ih na pravi način poveže s nadosjetilnim svijetom. Svakako se može reći da nadosjetilna percepcija zahtijeva ne samo sposobnost viđenja svijeta slika u sebi, već i druga sposobnost, koja se može usporediti s čitanjem u fizičkom svijetu.
Nadosjetilni svijet treba zamisliti kao nešto što je potpuno izvan obične svijesti. Ta svijest nema baš ništa čime bi mogla prodrijeti u ovaj svijet. Posredstvom sila duševnog života osnaženih u meditaciji, duša se dovodi u dodir s nadosjetilnim svijetom. Kao rezultat toga, slike izranjaju iz valova života duše. Kao takve, to su slike koje je zapravo u potpunosti satkala sama duša. I satkane su od sila koje je duša stekla u fizičkom svijetu. Kao slikovno tkanje, ono zapravo ne sadrži ništa osim onoga što se može usporediti sa sjećanjem. – Što je to jasnije u razumijevanju vidovite svijesti, to bolje. Čovjek tada neće podleći nikakvim iluzijama o prirodi slike. I na taj način će se također razviti ispravan osjećaj za način na koji treba povezati slike s nadosjetilnim svijetom. Kroz slike ćemo naučiti čitati u nadosjetilnom svijetu. – Dojmovi fizičkog svijeta prirodno nas mnogo više približavaju bićima i događajima tog svijeta, nego što nas nadosjetilno viđene slike vode u duhovni svijet. Mogli bismo čak reći da su te slike poput zastora koji duša postavlja pred nadosjetilnim svijetom kad osjeti da ga je dotakla.
Ono što je bitno jest da se postupno nalazimo na putu doživljavanja nadosjetilnih stvari. Iskustvom postupno dolazimo do odgovarajućeg tumačenja, ispravnog čitanja. U slučaju značajnijih nadosjetilnih iskustava, ono što se vidi, automatski će pokazati da se ne može raditi o nikakvim slikama sjećanja iz običnog iskustva. Naravno, mnoge apsurdne tvrdnje na ovom polju iznose oni koji su stekli, ili barem misle da su stekli, određeno nadosjetilno znanje. Koliko ljudi povezuje određene slike koje se pojavljuju u njihovim dušama s iskustvima ranijih zemaljskih života, ako su uvjereni u ponovljene zemaljske živote. Uvijek treba biti sumnjičav kad se čini da te slike ukazuju na one prethodne živote na Zemlji koji su u ovom ili onom pogledu slični sadašnjem, ili koje se pojavljuju na takav način kao da se sadašnji život, intelektualno lako može razumjeti iz ranijih. Kad se pravi dojam prethodnog života ili nekoliko života, pojavi u stvarnom nadosjetilnom iskustvu, obično se pokaže da su ovi ili oni prethodni životi bili onakvi kakvima ih čovjek nikada ne bi oblikovao kroz sva razmišljanja iz onog sadašnjeg, uza sve želje i nastojanja da ga oblikuje. Naprimjer, u jednom trenutku u sadašnjem životu osoba će dobiti dojam svog prethodnog postojanja na Zemlji, dok je u sadašnjem sasvim nemoguće steći sposobnosti koje smo imali tijekom tog prošlog života. To je daleko od slučaja da bi se za takva značajna duhovna iskustva pojavile slike koje bi mogle biti sjećanja iz običnog života, te su slike obično takve da se do njih nije moglo doći u običnom iskustvu. – To u još većoj mjeri vrijedi za stvarne dojmove iz posve nadosjetilnih svjetova. Naprimjer, često ne postoji način stvaranja slika iz običnog života koje se odnose na postojanje između zemaljskih života, odnosno života između posljednje smrti osobe u prethodnom zemaljskom životu i rođenja u sadašnjem. Može se iskusiti da je netko razvio sklonosti prema ljudima i stvarima u duhovnom životu, koje su u potpunoj suprotnosti s odgovarajućim sklonostima koje se razvijaju u zemaljskom životu. Čovjek shvaća da je često u smrtnom životu bio natjeran da se s ljubavlju bavi nečim što je odbacio ili izbjegavao u svom prethodnom duhovnom životu (između smrti i rođenja). Sve što bi se moglo pojaviti kao podsjetnik na ovu stvar iz običnog iskustva, moralo bi biti drugačije od dojma koji se stječe kroz stvarnu percepciju iz duhovnog svijeta.
Oni koji nisu upoznati sa znanošću duha i dalje će imati prigovora čak i ako su stvari onakve kakve su upravo opisane. Mogu reći: 'Pa, ti nešto voliš. Ljudska priroda je komplicirana. Sa svakom sklonošću pomiješana je skrivena nesklonost. Ta antipatija u odnosu na dotičnu stvar javlja se određenom trenutku. Ti to uzimaš kao prenatalno iskustvo, dok se može sasvim prirodno objasniti podsvjesnim duševnim činjenicama'. – Općenito, takvom se prigovoru ne može ništa drugo odgovoriti osim da u mnogim slučajevima on sigurno može biti točan. Spoznaja nadosjetilne svijesti ne može se steći na lak način. Ali koliko god da je istina da 'navodni' duhovni istraživač može pogriješiti i podsvjesnu činjenicu povezati s iskustvom prenatalnog duhovnog života, također je istina da obuka u znanosti duha vodi takvoj samospoznaji koja također uključuje podsvjesna stanja duše i također se i u tom pogledu može osloboditi iluzija. Ovdje se, međutim, ne smije ustvrditi ništa drugo nego da su istinite samo one nadosjetilne spoznaje, koje u spoznajnoj aktivnosti mogu razlikovati ono što dolazi iz nadosjetilnih svjetova od onoga što je oblikovala vlastita mašta. Ali ta sposobnost razlikovanja stečena životom u nadosjetilnim svjetovima postaje toliko razvijena, da se opažanje u ovoj sferi može sigurno razlikovati od umišljaja, kao što se u svijetu osjetila razlikuje vruće željezo koje se dodirne prstom od umišljenog vrućeg željeza.
Uvid u rezultate znanosti duha, olakšan je ako se u običnom duševnom životu promatra ono što se može proširiti i transformirati na način da se postupno približi procesima i bićima duhovnog svijeta. Ako netko ne slijedi ovaj put sa strpljenjem, lako će doći u iskušenje duhovni svijet zamišljati previše sličnim fizičkom ili osjetilnom svijetu. Da, bez toga se neće moći ni stvoriti točna predodžba o samom onom duhovnom i njegovoj vezi s čovjekom.
Duhovni događaji i bića pristupaju čovjeku kada je on pripremio svoju dušu da ih percipira. Način na koji pristupaju sasvim je različit od fizičkih činjenica i entiteta. No, predodžba o toj sasvim drugačijoj pojavi može se steći ako se pred dušom zamisli proces sjećanja. – Recimo da smo doživjeli nešto više-manje davno. U određenom trenutku - iz ovog ili onog razloga - to izlazi iz dubina duševnog života. Znamo da ono što je nastalo na ovaj način odgovara iskustvu; i to povezujemo s iskustvom. U trenutku prisjećanja nemamo ništa prisutno od iskustva, osim slike sjećanja. – Sada zamislite u duši pojavljuje slika, na isti način kao i slika sjećanja, ali tako da ta slika ne izražava nešto što je ranije doživljeno, već nešto što je duši strano. Tako smo stvorili predodžbu o tome kako se duhovni svijet prvi put pojavljuje u duši kada je duša za to dovoljno pripremljena.
Budući da je to tako, svatko tko nije dovoljno upoznat s uvjetima duhovnog svijeta, uvijek će prigovoriti da sva 'navodna' duhovna iskustva nisu ništa nego više ili manje nejasnih slika sjećanja, koje duša jednostavno ne prepoznaje kao takve i stoga ih uzima za otkrivenja duhovnog svijeta. Ne treba poreći da je u ovoj oblasti teško razlikovati iluziju i stvarnost. Mnogi ljudi koji vjeruju da imaju percepcije iz nadosjetilnog svijeta sigurno su zaokupljeni samo svojim slikama pamćenja, koje jednostavno ne prepoznaju kao takve. Da bi se ovdje jasno vidjelo, mora se znati o mnogo toga što može postati izvorom iluzija. Naprimjer, potrebno je samo jednom nešto kratko vidjeti, tako kratkotrajno da dojam nije potpuno prodro u svijest; a kasnije se može pojaviti - možda i potpuno pripremljen - kao živa slika. Uvjeriti će vas da nije bilo ničeg takvog, da su imali istinsku inspiraciju.
Zbog ovoga i mnogih drugih stvari, izgleda sasvim razumljivim da se izjave o nadosjetilnom gledanju, čine vrlo upitnima onima koji nisu upoznati s osobitostima znanosti duha. – Svatko tko pažljivo promotri ono što piše u mojoj knjizi Kako se stječu spoznaje viših svjetova?, ono što je rečeno o razvoju duhovnog gledanja, vjerojatno će vam omogućiti da razlikujete iluziju od istine na ovom području.
Međutim, u vezi s tim, može se reći i sljedeće. Istina je da se duhovna iskustva pojavljuju u početku kao slike. Dižu se kao slike iz dubine za to pripremljene duše. Sada je pitanje stjecanja pravog odnosa prema tim slikama. One imaju vrijednost za nadosjetilno opažanje, samo onda kada, načinom na koji se predstavljaju, pokazuju da ih se ne treba uzimati za same činjenice. Ako se tako uzmu, jedva imaju malo veću vrijednost od običnih snova. Moraju nam se pokazati kao slova pisma koja netko ima pred sobom. Ne razmišlja se o obliku slova nego se u slovima čita ono što je njima izraženo. Kao što nešto što je napisano ne traži da opisujemo oblik slova, tako nas slike koje tvore sadržaj nadosjetilnog gledanja ne pozivaju da ih shvatimo kao bilo što drugo osim kao slike; već nas svojim karakterom tjeraju da gledamo ravno kroz njihov slikovni oblik i usmjeravaju pogled naše duše na ono što se, kao nadosjetilni događaj ili biće, nastoji kroz njih izraziti.
Kao što nitko ne može prigovoriti da se slova kroz koja se doznaje nešto dotad potpuno nepoznato sastoji samo od dobro poznatih slova, toliko se malo može prigovoriti i slikama nadosjetilne svijesti da sadrže samo ono što je posuđeno iz običnog života. – To je svakako istina u određenoj mjeri. Ali ono što je stvarno važno nadosjetilnoj svijesti nije ono što je posuđeno iz običnog života, već ono što je izraženo u slikama.
Prije svega, međutim, duša se mora pripremiti da bi vidjela kako se takve slike pojavljuju u duhovnom vidnom polju; međutim, da bi to učinila, mora također pažljivo razviti osjećaj da se ne zaustavi na tim slikama, već da ih na pravi način poveže s nadosjetilnim svijetom. Svakako se može reći da nadosjetilna percepcija zahtijeva ne samo sposobnost viđenja svijeta slika u sebi, već i druga sposobnost, koja se može usporediti s čitanjem u fizičkom svijetu.
Nadosjetilni svijet treba zamisliti kao nešto što je potpuno izvan obične svijesti. Ta svijest nema baš ništa čime bi mogla prodrijeti u ovaj svijet. Posredstvom sila duševnog života osnaženih u meditaciji, duša se dovodi u dodir s nadosjetilnim svijetom. Kao rezultat toga, slike izranjaju iz valova života duše. Kao takve, to su slike koje je zapravo u potpunosti satkala sama duša. I satkane su od sila koje je duša stekla u fizičkom svijetu. Kao slikovno tkanje, ono zapravo ne sadrži ništa osim onoga što se može usporediti sa sjećanjem. – Što je to jasnije u razumijevanju vidovite svijesti, to bolje. Čovjek tada neće podleći nikakvim iluzijama o prirodi slike. I na taj način će se također razviti ispravan osjećaj za način na koji treba povezati slike s nadosjetilnim svijetom. Kroz slike ćemo naučiti čitati u nadosjetilnom svijetu. – Dojmovi fizičkog svijeta prirodno nas mnogo više približavaju bićima i događajima tog svijeta, nego što nas nadosjetilno viđene slike vode u duhovni svijet. Mogli bismo čak reći da su te slike poput zastora koji duša postavlja pred nadosjetilnim svijetom kad osjeti da ga je dotakla.
Ono što je bitno jest da se postupno nalazimo na putu doživljavanja nadosjetilnih stvari. Iskustvom postupno dolazimo do odgovarajućeg tumačenja, ispravnog čitanja. U slučaju značajnijih nadosjetilnih iskustava, ono što se vidi, automatski će pokazati da se ne može raditi o nikakvim slikama sjećanja iz običnog iskustva. Naravno, mnoge apsurdne tvrdnje na ovom polju iznose oni koji su stekli, ili barem misle da su stekli, određeno nadosjetilno znanje. Koliko ljudi povezuje određene slike koje se pojavljuju u njihovim dušama s iskustvima ranijih zemaljskih života, ako su uvjereni u ponovljene zemaljske živote. Uvijek treba biti sumnjičav kad se čini da te slike ukazuju na one prethodne živote na Zemlji koji su u ovom ili onom pogledu slični sadašnjem, ili koje se pojavljuju na takav način kao da se sadašnji život, intelektualno lako može razumjeti iz ranijih. Kad se pravi dojam prethodnog života ili nekoliko života, pojavi u stvarnom nadosjetilnom iskustvu, obično se pokaže da su ovi ili oni prethodni životi bili onakvi kakvima ih čovjek nikada ne bi oblikovao kroz sva razmišljanja iz onog sadašnjeg, uza sve želje i nastojanja da ga oblikuje. Naprimjer, u jednom trenutku u sadašnjem životu osoba će dobiti dojam svog prethodnog postojanja na Zemlji, dok je u sadašnjem sasvim nemoguće steći sposobnosti koje smo imali tijekom tog prošlog života. To je daleko od slučaja da bi se za takva značajna duhovna iskustva pojavile slike koje bi mogle biti sjećanja iz običnog života, te su slike obično takve da se do njih nije moglo doći u običnom iskustvu. – To u još većoj mjeri vrijedi za stvarne dojmove iz posve nadosjetilnih svjetova. Naprimjer, često ne postoji način stvaranja slika iz običnog života koje se odnose na postojanje između zemaljskih života, odnosno života između posljednje smrti osobe u prethodnom zemaljskom životu i rođenja u sadašnjem. Može se iskusiti da je netko razvio sklonosti prema ljudima i stvarima u duhovnom životu, koje su u potpunoj suprotnosti s odgovarajućim sklonostima koje se razvijaju u zemaljskom životu. Čovjek shvaća da je često u smrtnom životu bio natjeran da se s ljubavlju bavi nečim što je odbacio ili izbjegavao u svom prethodnom duhovnom životu (između smrti i rođenja). Sve što bi se moglo pojaviti kao podsjetnik na ovu stvar iz običnog iskustva, moralo bi biti drugačije od dojma koji se stječe kroz stvarnu percepciju iz duhovnog svijeta.
Oni koji nisu upoznati sa znanošću duha i dalje će imati prigovora čak i ako su stvari onakve kakve su upravo opisane. Mogu reći: 'Pa, ti nešto voliš. Ljudska priroda je komplicirana. Sa svakom sklonošću pomiješana je skrivena nesklonost. Ta antipatija u odnosu na dotičnu stvar javlja se određenom trenutku. Ti to uzimaš kao prenatalno iskustvo, dok se može sasvim prirodno objasniti podsvjesnim duševnim činjenicama'. – Općenito, takvom se prigovoru ne može ništa drugo odgovoriti osim da u mnogim slučajevima on sigurno može biti točan. Spoznaja nadosjetilne svijesti ne može se steći na lak način. Ali koliko god da je istina da 'navodni' duhovni istraživač može pogriješiti i podsvjesnu činjenicu povezati s iskustvom prenatalnog duhovnog života, također je istina da obuka u znanosti duha vodi takvoj samospoznaji koja također uključuje podsvjesna stanja duše i također se i u tom pogledu može osloboditi iluzija. Ovdje se, međutim, ne smije ustvrditi ništa drugo nego da su istinite samo one nadosjetilne spoznaje, koje u spoznajnoj aktivnosti mogu razlikovati ono što dolazi iz nadosjetilnih svjetova od onoga što je oblikovala vlastita mašta. Ali ta sposobnost razlikovanja stečena životom u nadosjetilnim svjetovima postaje toliko razvijena, da se opažanje u ovoj sferi može sigurno razlikovati od umišljaja, kao što se u svijetu osjetila razlikuje vruće željezo koje se dodirne prstom od umišljenog vrućeg željeza.
O eterskom tijelu čovjeka i o elementarnom svijetu
Čovjek dolazi do prepoznavanja nadosjetilnog duhovnog svijeta i njegove spoznaje, savladavanjem određenih prepreka, koje u početku postoje u duši, u odnosu na to prepoznavanje. Poteškoće tu leže u činjenici da, iako su te prepreke aktivne u tijeku duševnog iskustva, od strane obične svijesti nisu shvaćene kao takve. U čovjekovoj duši živi puno toga o čemu ova duša u početku ne zna ništa, o čemu tek postupno mora stjecati znanje, kao što je slučaj kog bića i procesa u vanjskom svijetu.
Duhovni svijet je nešto potpuno strano duši prije nego što ga ona prepozna, nešto što u svojim svojstvima nema ništa od onoga što duša može doživjeti kroz svoja iskustva u fizičkom svijetu. Tako dolazi do toga da se duša može postaviti ispred ovog duhovnog svijeta, i u njemu vidjeti baš 'ništa'. Duša bi mogla osjetiti da gleda u beskrajni, prazan, pust ponor. – Takav osjećaj zapravo postoji u početku u nesvjesnim dubinama duše. Duša ima taj osjećaj sličan strepnji, strahu; živi u njemu a da to ne zna. Međutim, ono što je odlučujuće za život duše nije samo ono o čemu ona zna, već ono što je stvarno prisutno u njoj, a bez da ona to zna. – Ako duša sada u području svog mišljenja traži razloge 'opovrgavanja', 'dokaze' protiv duhovnog svijeta, onda se to ne događa zato što su ti 'razlozi' uvjerljivi zbog svoje vrijednosti, već zato jer duša traži neku vrstu anestetika protiv opisanog osjećaja. Čovjek ne poriče duhovni svijet ili mogućnost njegovog poznavanja, zato jer može dokazati njegovo 'nepostojanje', već zato jer dušu želi ispuniti mislima koje prikrivaju njenu 'odbojnost prema duhovnom svijetu'. Oslobađanje od ove čežnje za materijalističkim narkotikom zbog 'straha od duhovnog svijeta', može se ostvariti samo kada se promotri cjelokupno stanje stvari duševnog života kako je ovdje opisano. 'Materijalizam kao pojava duševnog straha' važno je poglavlje u znanosti o duši.
Ova 'odbojnost prema duhovnom' postaje razumljiva kada se čovjek probije do prepoznavanja istine, da su procesi i bića osjetilnog svijeta vanjski izraz nadosjetilnih, duhovnih procesa i bića. Ovo shvaćanje dolazi kada možemo prepoznati da je tijelo koje pripada čovjeku, koje je zamjetljivo osjetilima i kojim se jedinim bavi obična znanost, izraz suptilnog, nadosjetilnog (eterskog) tijela u kojem je osjetilno (ili fizičko) sadržano kao gušća jezgra, kao u oblaku. – Ovo etersko tijelo je drugi član ljudskog bića. U njemu leži osnova života fizičkog tijela. Sada, u odnosu na ovo etersko tijelo, čovjek nije odvojen od vanjskog svijeta u istom stupnju kao što je u svom fizičkom tijelu od fizičkog vanjskog svijeta. Kada se govori o vanjskom svijetu u odnosu na etersko tijelo, ne misli se na fizički vanjski svijet koji se opaža osjetilima, već na duhovno okruženje koje je nadosjetilno u odnosu na fizički svijet, kao što je i etersko tijelo u odnosu na fizičko tijelo. Čovjek stoji kao etersko biće u eterskom (elementarnom) svijetu.
Čovjek uvijek doživljava činjenicu, o kojoj ne zna ništa u običnom životu, naime da je on etersko biće u elementarnom svijetu - kada ta činjenice postane svjestan, tada je ta svijest sasvim drugačija od one običnog iskustva. Ta svijest predstavlja nadosjetilno znanje. Onda zna ono što je uvijek tu u životu, ali je skriveno od obične svijesti.
U običnoj svijesti, čovjek sebi kaže 'Ja', pokazujući na biće prisutno u svom fizičkom tijelu. U svijetu osjetila njegov zdrav duševni život, počiva na tome da sebe prepozna kao biće odsječeno od ostatka svijeta. Taj zdravi duševni život bio bi prekinut kada bi čovjek bilo koje pojave ili bića u vanjskom svijetu opisivao kao da pripadaju njegovom 'Ja'. – U onoj mjeri u kojoj čovjek sebe doživljava kao etersko biće u elementarnom svijetu, to je drugačije. Tu se vlastito ('Ja') biće zamagljuje određenim pojavama i bićima okoline. Etersko ljudsko biće također mora pronaći sebe u onome što nije njegova unutarnja priroda, u istom smislu na koji je naviklo to 'unutarnje' promatrati u svijetu osjetila. U elementarnom svijetu postoje sile, procesi i bića koja, iako su u određenom pogledu 'vanjski svijet', treba smatrati kao da pripadaju vlastitom 'Ja'. Kao etersko ljudsko biće, utkani smo u bit elementarnog svijeta. U fizičkom, osjetilnom svijetu čovjek ima svoje misli; s njima smo toliko vezani da ih se može smatrati sastavnim dijelom 'Ja'. Postoje sile, procesi i tako dalje, koje djeluju jednako intimno na unutarnju prirodu eterskog ljudskog bića kao što to čine misli u fizičkom svijetu; i koji se ne ponašaju kao misli, nego su kao bića koja žive s dušom i u duši. Stoga nadosjetilno znanje zahtijeva veću unutarnju snagu od one koju ima duša kako bi se mogla nametnuti kao neovisna u odnosu na svoje misli. A priprema za istinsko opažanje duha sastoji se u jačanju duše iznutra, da se ona osnaži da ne samo da može osjetiti vlastito biće kada su u njoj misli, nego i kada se sile i bića elementarnog svijeta pojavljuju u njenom polju svijesti kao dio vlastitog bića.
Snaga duše kojom se ona afirmira kao biće elementarnog svijeta prisutna je u običnom ljudskom životu. U početku duša ništa ne zna o toj moći, ali je ima. Prvo se mora pripremiti da bi je moga imati svjesno. Da bi to učinila, ona mora steći unutarnju snagu duše koja se stječe pripremom za promatranje duha. Sve dok se čovjek ne može odlučiti da stekne tu unutarnju snagu duše, ona ima razumljivu nevoljkost da prepozna svoju duhovnu okolinu, te nesvjesno poseže za iluzijom da taj duhovni svijet ne postoji ili da ga se ne može spoznati. Ta joj iluzija pomaže da prevlada instinktivni strah od srastanja ili stapanja vlastitog bića ('Ja') sa stvarnim vanjskim duhovnim svijetom.
Svatko tko prozre opisane činjenice dolazi do spoznaje da se 'iza' fizičkog, osjetilnog čovjeka, nalazi etersko ljudsko biće, a iza onog fizički zamjetljivog je eterski (elementarni) svijet.
U elementarnom svijetu vidovita svijest nalazi bića koja su neovisna do određenog stupnja, kao što fizička svijest u svijetu osjetila pronalazi misli koje su ovisne i beznačajne. – Boravak u ovom elementarnom svijetu dovodi do gledanja djelomično neovisnih bića u širem kontekstu. Kao što se prvo razmatraju članovi fizičkog ljudskog tijela u njihovoj djelomičnoj neovisnosti, a zatim se priznaje da oni postoje kao dijelovi unutar tijela kao cjeline, tako su pojedinačna bića elementarnog svijeta za nadosjetilnu svijest obuhvaćena kao živi članovi jednog većeg duhovnog tijela, koje se zatim u daljnjem razvoju nadosjetilnog, doživljava kao elementarno (nadosjetilno) tijelo Zemlje. Unutar ovog životnog tijela Zemlje etersko ljudsko biće se osjeća članom cjeline.
Ovaj napredak u duhovnoj percepciji je upoznavanje sa suštinom elementarnog svijeta. Taj svijet nastanjuju bića najrazličitijih vrsta. Ako se želi izraziti aktivnost sila ovih bića, to može učiniti samo crtanjem njihovih mnogostrukih osobitosti u slikama. Postoje bića koja se nalaze srodna sa svime što teži postojanosti, čvrstoći, težini. Možete ih opisati kao duše Zemlje. (A ako se netko ne smatra pretjerano pametnim i ako se ne boji slike koja samo ukazuje na stvarnost, može se govoriti o 'gnomima'.) Pronalaze se bića koja se zbog svojih svojstava mogu opisati kao duše zraka, vode, vatre.
Ali tada se pojavljuju i druga bića. Iako se ona pojavljuju tako da izgledaju kao elementarna (eterska) bića, iz njih se prepoznaje da postoji nešto u njihovoj eterskoj prirodi što je više prirode od elementarnog svijeta. Čovjek počinje razumjeti da se ne može doći do istinskog bića ovih bića sa stupnjem nadosjetilnog znanja koji je dovoljan samo za elementarni svijet, kao što se ne može doći do istinske biti čovjeka samo fizičkom sviješću.
Prethodno navedena bića, koja se mogu nazvati dušama zemlje, vode, zraka ili vatre, imaju određenu vezu, svojim djelovanjem unutar elementarnog životnog tijela Zemlje. U tome imaju svoje zadatke. Karakterizirana bića više vrste imaju aktivnost koja se proteže izvan carstva Zemlje. Ako ih netko dalje upozna u nadosjetilnom iskustvu, njegova svijest će biti duhovno odvedena izvan carstva Zemlje. Vidimo kako se ova zemaljska sfera razvila iz druge, i kako se u njoj razvijaju klice da u budućnosti može nastati nova sfera, da tako kažemo 'nova Zemlja'. Moja Tajna znanost objašnjava zašto se ono što je formiralo Zemlju može nazvati starim 'mjesečevim planetom' i zašto se svijet kojem će Zemlja težiti u budućnosti može nazvati 'Jupiter'. Bitno je da se u 'starom Mjesecu' vidi davno zaboravljeni svijet iz koje je preobrazbom nastao zemaljski svijet, a da se u duhovnom smislu kao 'Jupiter' razumije budući svijet kojem zemaljski svijet stremi.
Čovjek dolazi do prepoznavanja nadosjetilnog duhovnog svijeta i njegove spoznaje, savladavanjem određenih prepreka, koje u početku postoje u duši, u odnosu na to prepoznavanje. Poteškoće tu leže u činjenici da, iako su te prepreke aktivne u tijeku duševnog iskustva, od strane obične svijesti nisu shvaćene kao takve. U čovjekovoj duši živi puno toga o čemu ova duša u početku ne zna ništa, o čemu tek postupno mora stjecati znanje, kao što je slučaj kog bića i procesa u vanjskom svijetu.
Duhovni svijet je nešto potpuno strano duši prije nego što ga ona prepozna, nešto što u svojim svojstvima nema ništa od onoga što duša može doživjeti kroz svoja iskustva u fizičkom svijetu. Tako dolazi do toga da se duša može postaviti ispred ovog duhovnog svijeta, i u njemu vidjeti baš 'ništa'. Duša bi mogla osjetiti da gleda u beskrajni, prazan, pust ponor. – Takav osjećaj zapravo postoji u početku u nesvjesnim dubinama duše. Duša ima taj osjećaj sličan strepnji, strahu; živi u njemu a da to ne zna. Međutim, ono što je odlučujuće za život duše nije samo ono o čemu ona zna, već ono što je stvarno prisutno u njoj, a bez da ona to zna. – Ako duša sada u području svog mišljenja traži razloge 'opovrgavanja', 'dokaze' protiv duhovnog svijeta, onda se to ne događa zato što su ti 'razlozi' uvjerljivi zbog svoje vrijednosti, već zato jer duša traži neku vrstu anestetika protiv opisanog osjećaja. Čovjek ne poriče duhovni svijet ili mogućnost njegovog poznavanja, zato jer može dokazati njegovo 'nepostojanje', već zato jer dušu želi ispuniti mislima koje prikrivaju njenu 'odbojnost prema duhovnom svijetu'. Oslobađanje od ove čežnje za materijalističkim narkotikom zbog 'straha od duhovnog svijeta', može se ostvariti samo kada se promotri cjelokupno stanje stvari duševnog života kako je ovdje opisano. 'Materijalizam kao pojava duševnog straha' važno je poglavlje u znanosti o duši.
Ova 'odbojnost prema duhovnom' postaje razumljiva kada se čovjek probije do prepoznavanja istine, da su procesi i bića osjetilnog svijeta vanjski izraz nadosjetilnih, duhovnih procesa i bića. Ovo shvaćanje dolazi kada možemo prepoznati da je tijelo koje pripada čovjeku, koje je zamjetljivo osjetilima i kojim se jedinim bavi obična znanost, izraz suptilnog, nadosjetilnog (eterskog) tijela u kojem je osjetilno (ili fizičko) sadržano kao gušća jezgra, kao u oblaku. – Ovo etersko tijelo je drugi član ljudskog bića. U njemu leži osnova života fizičkog tijela. Sada, u odnosu na ovo etersko tijelo, čovjek nije odvojen od vanjskog svijeta u istom stupnju kao što je u svom fizičkom tijelu od fizičkog vanjskog svijeta. Kada se govori o vanjskom svijetu u odnosu na etersko tijelo, ne misli se na fizički vanjski svijet koji se opaža osjetilima, već na duhovno okruženje koje je nadosjetilno u odnosu na fizički svijet, kao što je i etersko tijelo u odnosu na fizičko tijelo. Čovjek stoji kao etersko biće u eterskom (elementarnom) svijetu.
Čovjek uvijek doživljava činjenicu, o kojoj ne zna ništa u običnom životu, naime da je on etersko biće u elementarnom svijetu - kada ta činjenice postane svjestan, tada je ta svijest sasvim drugačija od one običnog iskustva. Ta svijest predstavlja nadosjetilno znanje. Onda zna ono što je uvijek tu u životu, ali je skriveno od obične svijesti.
U običnoj svijesti, čovjek sebi kaže 'Ja', pokazujući na biće prisutno u svom fizičkom tijelu. U svijetu osjetila njegov zdrav duševni život, počiva na tome da sebe prepozna kao biće odsječeno od ostatka svijeta. Taj zdravi duševni život bio bi prekinut kada bi čovjek bilo koje pojave ili bića u vanjskom svijetu opisivao kao da pripadaju njegovom 'Ja'. – U onoj mjeri u kojoj čovjek sebe doživljava kao etersko biće u elementarnom svijetu, to je drugačije. Tu se vlastito ('Ja') biće zamagljuje određenim pojavama i bićima okoline. Etersko ljudsko biće također mora pronaći sebe u onome što nije njegova unutarnja priroda, u istom smislu na koji je naviklo to 'unutarnje' promatrati u svijetu osjetila. U elementarnom svijetu postoje sile, procesi i bića koja, iako su u određenom pogledu 'vanjski svijet', treba smatrati kao da pripadaju vlastitom 'Ja'. Kao etersko ljudsko biće, utkani smo u bit elementarnog svijeta. U fizičkom, osjetilnom svijetu čovjek ima svoje misli; s njima smo toliko vezani da ih se može smatrati sastavnim dijelom 'Ja'. Postoje sile, procesi i tako dalje, koje djeluju jednako intimno na unutarnju prirodu eterskog ljudskog bića kao što to čine misli u fizičkom svijetu; i koji se ne ponašaju kao misli, nego su kao bića koja žive s dušom i u duši. Stoga nadosjetilno znanje zahtijeva veću unutarnju snagu od one koju ima duša kako bi se mogla nametnuti kao neovisna u odnosu na svoje misli. A priprema za istinsko opažanje duha sastoji se u jačanju duše iznutra, da se ona osnaži da ne samo da može osjetiti vlastito biće kada su u njoj misli, nego i kada se sile i bića elementarnog svijeta pojavljuju u njenom polju svijesti kao dio vlastitog bića.
Snaga duše kojom se ona afirmira kao biće elementarnog svijeta prisutna je u običnom ljudskom životu. U početku duša ništa ne zna o toj moći, ali je ima. Prvo se mora pripremiti da bi je moga imati svjesno. Da bi to učinila, ona mora steći unutarnju snagu duše koja se stječe pripremom za promatranje duha. Sve dok se čovjek ne može odlučiti da stekne tu unutarnju snagu duše, ona ima razumljivu nevoljkost da prepozna svoju duhovnu okolinu, te nesvjesno poseže za iluzijom da taj duhovni svijet ne postoji ili da ga se ne može spoznati. Ta joj iluzija pomaže da prevlada instinktivni strah od srastanja ili stapanja vlastitog bića ('Ja') sa stvarnim vanjskim duhovnim svijetom.
Svatko tko prozre opisane činjenice dolazi do spoznaje da se 'iza' fizičkog, osjetilnog čovjeka, nalazi etersko ljudsko biće, a iza onog fizički zamjetljivog je eterski (elementarni) svijet.
U elementarnom svijetu vidovita svijest nalazi bića koja su neovisna do određenog stupnja, kao što fizička svijest u svijetu osjetila pronalazi misli koje su ovisne i beznačajne. – Boravak u ovom elementarnom svijetu dovodi do gledanja djelomično neovisnih bića u širem kontekstu. Kao što se prvo razmatraju članovi fizičkog ljudskog tijela u njihovoj djelomičnoj neovisnosti, a zatim se priznaje da oni postoje kao dijelovi unutar tijela kao cjeline, tako su pojedinačna bića elementarnog svijeta za nadosjetilnu svijest obuhvaćena kao živi članovi jednog većeg duhovnog tijela, koje se zatim u daljnjem razvoju nadosjetilnog, doživljava kao elementarno (nadosjetilno) tijelo Zemlje. Unutar ovog životnog tijela Zemlje etersko ljudsko biće se osjeća članom cjeline.
Ovaj napredak u duhovnoj percepciji je upoznavanje sa suštinom elementarnog svijeta. Taj svijet nastanjuju bića najrazličitijih vrsta. Ako se želi izraziti aktivnost sila ovih bića, to može učiniti samo crtanjem njihovih mnogostrukih osobitosti u slikama. Postoje bića koja se nalaze srodna sa svime što teži postojanosti, čvrstoći, težini. Možete ih opisati kao duše Zemlje. (A ako se netko ne smatra pretjerano pametnim i ako se ne boji slike koja samo ukazuje na stvarnost, može se govoriti o 'gnomima'.) Pronalaze se bića koja se zbog svojih svojstava mogu opisati kao duše zraka, vode, vatre.
Ali tada se pojavljuju i druga bića. Iako se ona pojavljuju tako da izgledaju kao elementarna (eterska) bića, iz njih se prepoznaje da postoji nešto u njihovoj eterskoj prirodi što je više prirode od elementarnog svijeta. Čovjek počinje razumjeti da se ne može doći do istinskog bića ovih bića sa stupnjem nadosjetilnog znanja koji je dovoljan samo za elementarni svijet, kao što se ne može doći do istinske biti čovjeka samo fizičkom sviješću.
Prethodno navedena bića, koja se mogu nazvati dušama zemlje, vode, zraka ili vatre, imaju određenu vezu, svojim djelovanjem unutar elementarnog životnog tijela Zemlje. U tome imaju svoje zadatke. Karakterizirana bića više vrste imaju aktivnost koja se proteže izvan carstva Zemlje. Ako ih netko dalje upozna u nadosjetilnom iskustvu, njegova svijest će biti duhovno odvedena izvan carstva Zemlje. Vidimo kako se ova zemaljska sfera razvila iz druge, i kako se u njoj razvijaju klice da u budućnosti može nastati nova sfera, da tako kažemo 'nova Zemlja'. Moja Tajna znanost objašnjava zašto se ono što je formiralo Zemlju može nazvati starim 'mjesečevim planetom' i zašto se svijet kojem će Zemlja težiti u budućnosti može nazvati 'Jupiter'. Bitno je da se u 'starom Mjesecu' vidi davno zaboravljeni svijet iz koje je preobrazbom nastao zemaljski svijet, a da se u duhovnom smislu kao 'Jupiter' razumije budući svijet kojem zemaljski svijet stremi.
Sažetak prethodnog
Fino, etersko ljudsko biće nalazi se u osnovi fizičkog ljudskog bića. Ono živi u elementarnom okruženju, baš kao što fizičko ljudsko biće živi u fizičkom okruženju. Elementarni vanjski svijet ugrađen je u nadosjetilno životno tijelo Zemlje. Ono se pojavljuje kao preobrazba starog svijeta (svijet Mjeseca) i kao pripremno stanje za budući svijet (svijet Jupitera). Prema gore navedenom, čovjek se može shematski sagledati na sljedeći način:
1.Fizičko tijelo u fizičkom, osjetilnom okruženju, kroz njega čovjek se prepoznaje kao samostalno biće ('Ja').
2.Suptilno (etersko) tijelo u elementarnom okruženju. Njime se čovjek prepoznaje kao član zemaljskog životnog tijela i time neizravno kao član tri uzastopna planetarna stanja.
Fino, etersko ljudsko biće nalazi se u osnovi fizičkog ljudskog bića. Ono živi u elementarnom okruženju, baš kao što fizičko ljudsko biće živi u fizičkom okruženju. Elementarni vanjski svijet ugrađen je u nadosjetilno životno tijelo Zemlje. Ono se pojavljuje kao preobrazba starog svijeta (svijet Mjeseca) i kao pripremno stanje za budući svijet (svijet Jupitera). Prema gore navedenom, čovjek se može shematski sagledati na sljedeći način:
1.Fizičko tijelo u fizičkom, osjetilnom okruženju, kroz njega čovjek se prepoznaje kao samostalno biće ('Ja').
2.Suptilno (etersko) tijelo u elementarnom okruženju. Njime se čovjek prepoznaje kao član zemaljskog životnog tijela i time neizravno kao član tri uzastopna planetarna stanja.