.
O ponavljanju zemaljskih života i o karmi. O astralnom tijelu čovjeka i o duhovnom svijetu. O ahrimanskim bićima
Za dušu je posebno teško prepoznati da u životu duše postoji nešto što je, za svijest duše, jednako vanjski svijet kao i ono što se obično naziva vanjskim svijetom. Ona se opire - nesvjesno - jer vjeruje da joj je tom činjenicom ugrožena vlastita egzistencija. Ona instinktivno skreće svoj duhovni pogled s te činjenice. Činjenica da suvremena znanost teorijski priznaje stvar kao takvu, još nije potpuno iskustvo te činjenice sa svim posljedicama njezina unutarnjeg shvaćanja i prodiranja u sebe. Ako svijest može osjetiti tu činjenicu na živ način, tada ona uči prepoznati unutarnju srž u duši, koja je neovisna o svemu što se može razviti u području svjesnog života duše između rođenja i smrti. U svojim dubinama, svijest uči spoznati biće čijim se stvorenjem mora osjećati. I kao svoju kreaciju mora osjećati i tijelo sa svim njegovim snagama i svojstvima, koje je nositelj ove svijesti. Tijekom takvog iskustva duša uči osjećati sazrijevanje duhovnog entiteta u sebi, koji izmiče utjecajima svjesnog života. Ona osjeća kako to unutarnje biće postaje sve snažnije, ali i neovisnije tijekom života između rođenja i smrti. Ona uči prepoznati da se to biće unutar ovog života između rođenja i smrti odnosi prema ostatku iskustva na isti način kao što se klica koja se razvija u biću biljke odnosi prema cjelini biljke u kojoj se razvija. Samo je klica biljke fizičko biće, a klica duše duhovno. – Slijed takvog iskustva tada vodi do prepoznavanja misli o ponavljanim zemaljskim životima ljudskog bića. U jezgri svog bića, koja je do određenog stupnja neovisna o duši, duša može osjetiti klicu novog ljudskog života, u koji će ta klica ponijeti plodove sadašnjosti, nakon što iskusi uvjete života u duhovnom svijetu nakon smrti, uvjete života u kojima ne može sudjelovati sve dok je obavijena fizičkim zemaljskim tijelom između rođenja i smrti.
Ova misao nužno vodi do druge, naime, da je sadašnji osjetilni život između rođenja i smrti rezultat drugih davno prošlih zemaljskih života, u kojima je duša razvila klicu koja je nakon smrti živjela u čisto duhovnom svijetu dok nije sazrela, i započela novi zemaljski život kroz novo rođenje, kao što klica biljke postaje nova biljka nakon što je, odvojena od stare bilje u kojoj je nastala, neko vrijeme bila pod drugačijim životnim uvjetima.
Kroz odgovarajuće pripreme duše, nadosjetilna svijet uči uroniti u proces koji se sastoji u razvoju donekle neovisne jezgre u ljudskom životu, koja prenosi plodove ovog života u sljedeće živote na Zemlji. – U obliku slike, ali u biti stvarno, kao da se želi otkriti kao individualni entitet, iz valova duše izranja neko drugo 'Ja', koje se čini neovisnim i nadređenim biću kojega smo dotad oslovljavali kao sebe. Čini se kao inspirator tog sebe. A ovo potonje jastvo ulijeva se u jedno sa svojim inspirativnim, superiornim jastvom.
Ono što nadosjetilna svijest vidi kao činjenicu, obična svijest u tome živi, a da to ne zna. Ponovno je potrebno jačanje duše kako bi se održala, ne samo u odnosu na duhovni vanjski svijet s kojim se stapa, nego čak i u pogledu duhovnog entiteta koji je u višem smislu vlastito jastvo, a ipak stoji izvan onoga što se nužno osjeća kao jastvo u fizičkom svijetu. (Način na koji se ovo drugo jastvo slikovito i suštinski uzdiže iz valova duše sasvim je različit za različite ljudske individualnosti. U mojim scenskim slikama duše 'Vrata posvećenja', 'Kušnja duše', 'Čuvar praga' i 'Buđenje duše' pokušao sam pokazati kako različite ljudske individualnosti prolaze put do iskustva ovog 'drugog jastva'.)
Čak i ako duša u običnoj svijesti ne zna ništa o nadahnuću od svog 'drugog jastva', to je nadahnuće ipak prisutno u dubinama duše. Samo to nadahnuće nije u mislima ili unutarnjim riječima; djeluje kroz djela, kroz pojave, kroz događaje. 'Drugo jastvo' vodi dušu do pojedinosti njene životne sudbine i u njoj izaziva sposobnosti, sklonosti, talente i tako dalje. – Ovo 'drugo jastvo' živi u cjelini sudbine ljudskog života. Ono ide uz jastvo koje je uvjetovano rođenjem i smrću, te oblikuje ljudski život, sa svim onim što sadrži radost, uzvišenost, tugu. Nadosjetilna svijest uči, spajajući se s tim 'drugim jastvom', reći 'Ja' ukupnosti ljudske sudbine, na isti način na koji fizički čovjek kaže 'Ja' vlastitom biću. Ono što se istočnjačkom riječju naziva 'karma': raste zajedno na naznačeni način s 'drugim jastvom', s 'duhovnim Ja- bićem'. Čovjekov tijek života pojavljuje se nadahnut vlastitim stalnim entitetom, koje napreduje iz života u život; a nadahnuće se odvija na takav način da sudbina sljedećeg zemaljskog života proizlazi iz prethodnih zemaljskih života.
Na taj način čovjek uči sebe prepoznati kao 'drugo biće', koje nije u fizičkoj egzistenciji i koje se u toj fizičkoj egzistenciji izražava samo kroz svoje učinke. Kada svijest uđe u taj svijet, nalazi se u području koje se, za razliku od elementarnog, može označiti kao duhovno područje.
Sve dok se čovjek osjeća u tom području, nalazi se potpuno izvan kruga u kojem se odvijaju sva iskustva osjetilnog svijeta. Čovjek se s drugog svijeta osvrće na onaj koji je, da tako kažem, napustio. Ali dolazi do spoznaje da kao ljudsko biće pripada u oba svijeta. Čovjek osjetilni svijet osjeća kao neku vrstu zrcalne slike duhovnog svijeta. Ali kao zrcalna slika u kojoj ne samo da se odražavaju procesi i bića duhovnog svijeta, već koja, iako je zrcalna slika, u sebi vodi samostalan život. Kao kad bi se čovjek vidio u zrcalu i, videći sebe, odražena slika dobila bi samostalan život. – I upoznajemo duhovna bića koja donose ovaj neovisni život zrcalne slike duhovnog svijeta. Čovjek ta duhovna bića percipira kao ona koja potječu iz duhovnog svijeta, ali koja su napustila taj svijet i svoje polje djelovanja imaju u osjetilnom svijetu. Tako čovjek vidi sebe suočena s dva svijeta koji utječu jedan na drugog. Duhovni svijet se ovdje naziva višim, a osjetilni svijet nižim svijetom.
Čovjek upoznaje duhovna bića u nižem svijetu tako što je, da tako kažemo, pomaknuo svoje gledište na viši svijet. Jedna vrsta ovih duhovnih entiteta je ta u kojoj se nalazi razlog zašto ljudi doživljavaju osjetilni svijet kao supstancijalan, materijalan. Može se vidjeti da je sve uistinu duhovno, i da duhovno djelovanje ovih bića učvršćuje osjetilni svijet kao materijalni. Koliko god bila nepopularna određena imena u današnje vrijeme, potrebna su za ono što se u svijetu duha smatra stvarnošću. Zbog toga će se bića koja čine tu materijalizaciju u svijetu osjetila nazvati ahrimanski entiteti. Sada, u odnosu na ove ahrimanske entitete, čini se da je njihova vlastita oblast carstvo minerala. U mineralnom carstvu oni mogu vladati na takav način da tu potpuno mogu očitovati ono što je njihova prava priroda. – U carstvu biljaka i u višim oblastima prirode ona rade nešto drugo. To drugo postaje razumljivo tek kada se razmotri oblast elementarnog svijeta. Gledano iz svijeta duha, i elementarni svijet se pojavljuje kao odraz tog svijeta. Ali neovisnost u elementarnom svijetu nije tako velika kao u fizičkom osjetilnom svijetu. U ovom prvom su duhovni entiteti ahrimanske prirode manje dominantni nego u drugome. Međutim, ovi ahrimanski entiteti razvijaju iz elementarnog svijeta, između ostalog, aktivnost koja dolazi do izražaja u uništenju i smrti. Može se reći za viša carstva prirode da ahrimanski entiteti imaju zadatak uzrokovati smrt. I ako je smrt dio nužnog poretka postojanja, misija ahrimanskih entiteta je opravdana.
Međutim, kada promatramo djelovanje ahrimanskih bića iz svijeta duha, nalazimo da je nešto drugo povezano s njihovim radom u nižem svijetu. Imajući svoju pozornicu na ovom svijetu, ona se ne osjećaju obvezna poštovati ograničenja koja bi ih sputavala da djeluju u višem svijetu iz kojeg potječu. U nižem svijetu ona teže neovisnosti koju nikada ne bi mogla imati u višoj sferi. To se posebno očituje u utjecaju ahrimanskih bića na čovjeka, budući da čovjek čini najviše carstvo prirode osjetilnog svijeta. Budući da je ljudski život duše povezan s fizičkom egzistencijom, ona nastoje tom životu dati neovisnost, osloboditi ga od višeg svijeta i u potpunosti ga uključiti u niži. Čovjek kao misleća duša ima svoje podrijetlo u višem svijetu. Duhovno gledano, duša koja misli ulazi i u ovaj viši svijet. Mišljenje koje je evoluiralo u svijetu osjetila i povezano je s njim, nosi u sebi ono što se mora opisati kao utjecaj ahrimanskih entiteta. U određenoj mjeri ovi entiteti, žele dati neku vrstu trajne egzistencije mišljenju vezanom uz osjetila. U isto vrijeme dok njihove snage donose smrt, oni kod smrti žele ugrabiti dušu mišljenja i dopustiti samo drugim principima čovjeka da prođu kroz uništenje. Njihova je namjera da ljudska moć mišljenja ostane u fizičkom svijetu i usvoji neku vrstu egzistencije koja bi trebala postati sve sličnija ahrimanskoj prirodi.
U nižem svijetu, ono što je upravo opisano, izražava se samo kroz učinke. Čovjek može nastojati da u njegovo mišljenje duše prodru sile koje prepoznaju duhovni svijet, koje znaju da u njemu žive. Međutim, on se također može odvratiti od svojih sila i upotrijebiti svoje mišljenje samo da bi zahvatio osjetilni svijet. Poticaji za ovo potonje potječu od ahrimanskih snaga.
Za dušu je posebno teško prepoznati da u životu duše postoji nešto što je, za svijest duše, jednako vanjski svijet kao i ono što se obično naziva vanjskim svijetom. Ona se opire - nesvjesno - jer vjeruje da joj je tom činjenicom ugrožena vlastita egzistencija. Ona instinktivno skreće svoj duhovni pogled s te činjenice. Činjenica da suvremena znanost teorijski priznaje stvar kao takvu, još nije potpuno iskustvo te činjenice sa svim posljedicama njezina unutarnjeg shvaćanja i prodiranja u sebe. Ako svijest može osjetiti tu činjenicu na živ način, tada ona uči prepoznati unutarnju srž u duši, koja je neovisna o svemu što se može razviti u području svjesnog života duše između rođenja i smrti. U svojim dubinama, svijest uči spoznati biće čijim se stvorenjem mora osjećati. I kao svoju kreaciju mora osjećati i tijelo sa svim njegovim snagama i svojstvima, koje je nositelj ove svijesti. Tijekom takvog iskustva duša uči osjećati sazrijevanje duhovnog entiteta u sebi, koji izmiče utjecajima svjesnog života. Ona osjeća kako to unutarnje biće postaje sve snažnije, ali i neovisnije tijekom života između rođenja i smrti. Ona uči prepoznati da se to biće unutar ovog života između rođenja i smrti odnosi prema ostatku iskustva na isti način kao što se klica koja se razvija u biću biljke odnosi prema cjelini biljke u kojoj se razvija. Samo je klica biljke fizičko biće, a klica duše duhovno. – Slijed takvog iskustva tada vodi do prepoznavanja misli o ponavljanim zemaljskim životima ljudskog bića. U jezgri svog bića, koja je do određenog stupnja neovisna o duši, duša može osjetiti klicu novog ljudskog života, u koji će ta klica ponijeti plodove sadašnjosti, nakon što iskusi uvjete života u duhovnom svijetu nakon smrti, uvjete života u kojima ne može sudjelovati sve dok je obavijena fizičkim zemaljskim tijelom između rođenja i smrti.
Ova misao nužno vodi do druge, naime, da je sadašnji osjetilni život između rođenja i smrti rezultat drugih davno prošlih zemaljskih života, u kojima je duša razvila klicu koja je nakon smrti živjela u čisto duhovnom svijetu dok nije sazrela, i započela novi zemaljski život kroz novo rođenje, kao što klica biljke postaje nova biljka nakon što je, odvojena od stare bilje u kojoj je nastala, neko vrijeme bila pod drugačijim životnim uvjetima.
Kroz odgovarajuće pripreme duše, nadosjetilna svijet uči uroniti u proces koji se sastoji u razvoju donekle neovisne jezgre u ljudskom životu, koja prenosi plodove ovog života u sljedeće živote na Zemlji. – U obliku slike, ali u biti stvarno, kao da se želi otkriti kao individualni entitet, iz valova duše izranja neko drugo 'Ja', koje se čini neovisnim i nadređenim biću kojega smo dotad oslovljavali kao sebe. Čini se kao inspirator tog sebe. A ovo potonje jastvo ulijeva se u jedno sa svojim inspirativnim, superiornim jastvom.
Ono što nadosjetilna svijest vidi kao činjenicu, obična svijest u tome živi, a da to ne zna. Ponovno je potrebno jačanje duše kako bi se održala, ne samo u odnosu na duhovni vanjski svijet s kojim se stapa, nego čak i u pogledu duhovnog entiteta koji je u višem smislu vlastito jastvo, a ipak stoji izvan onoga što se nužno osjeća kao jastvo u fizičkom svijetu. (Način na koji se ovo drugo jastvo slikovito i suštinski uzdiže iz valova duše sasvim je različit za različite ljudske individualnosti. U mojim scenskim slikama duše 'Vrata posvećenja', 'Kušnja duše', 'Čuvar praga' i 'Buđenje duše' pokušao sam pokazati kako različite ljudske individualnosti prolaze put do iskustva ovog 'drugog jastva'.)
Čak i ako duša u običnoj svijesti ne zna ništa o nadahnuću od svog 'drugog jastva', to je nadahnuće ipak prisutno u dubinama duše. Samo to nadahnuće nije u mislima ili unutarnjim riječima; djeluje kroz djela, kroz pojave, kroz događaje. 'Drugo jastvo' vodi dušu do pojedinosti njene životne sudbine i u njoj izaziva sposobnosti, sklonosti, talente i tako dalje. – Ovo 'drugo jastvo' živi u cjelini sudbine ljudskog života. Ono ide uz jastvo koje je uvjetovano rođenjem i smrću, te oblikuje ljudski život, sa svim onim što sadrži radost, uzvišenost, tugu. Nadosjetilna svijest uči, spajajući se s tim 'drugim jastvom', reći 'Ja' ukupnosti ljudske sudbine, na isti način na koji fizički čovjek kaže 'Ja' vlastitom biću. Ono što se istočnjačkom riječju naziva 'karma': raste zajedno na naznačeni način s 'drugim jastvom', s 'duhovnim Ja- bićem'. Čovjekov tijek života pojavljuje se nadahnut vlastitim stalnim entitetom, koje napreduje iz života u život; a nadahnuće se odvija na takav način da sudbina sljedećeg zemaljskog života proizlazi iz prethodnih zemaljskih života.
Na taj način čovjek uči sebe prepoznati kao 'drugo biće', koje nije u fizičkoj egzistenciji i koje se u toj fizičkoj egzistenciji izražava samo kroz svoje učinke. Kada svijest uđe u taj svijet, nalazi se u području koje se, za razliku od elementarnog, može označiti kao duhovno područje.
Sve dok se čovjek osjeća u tom području, nalazi se potpuno izvan kruga u kojem se odvijaju sva iskustva osjetilnog svijeta. Čovjek se s drugog svijeta osvrće na onaj koji je, da tako kažem, napustio. Ali dolazi do spoznaje da kao ljudsko biće pripada u oba svijeta. Čovjek osjetilni svijet osjeća kao neku vrstu zrcalne slike duhovnog svijeta. Ali kao zrcalna slika u kojoj ne samo da se odražavaju procesi i bića duhovnog svijeta, već koja, iako je zrcalna slika, u sebi vodi samostalan život. Kao kad bi se čovjek vidio u zrcalu i, videći sebe, odražena slika dobila bi samostalan život. – I upoznajemo duhovna bića koja donose ovaj neovisni život zrcalne slike duhovnog svijeta. Čovjek ta duhovna bića percipira kao ona koja potječu iz duhovnog svijeta, ali koja su napustila taj svijet i svoje polje djelovanja imaju u osjetilnom svijetu. Tako čovjek vidi sebe suočena s dva svijeta koji utječu jedan na drugog. Duhovni svijet se ovdje naziva višim, a osjetilni svijet nižim svijetom.
Čovjek upoznaje duhovna bića u nižem svijetu tako što je, da tako kažemo, pomaknuo svoje gledište na viši svijet. Jedna vrsta ovih duhovnih entiteta je ta u kojoj se nalazi razlog zašto ljudi doživljavaju osjetilni svijet kao supstancijalan, materijalan. Može se vidjeti da je sve uistinu duhovno, i da duhovno djelovanje ovih bića učvršćuje osjetilni svijet kao materijalni. Koliko god bila nepopularna određena imena u današnje vrijeme, potrebna su za ono što se u svijetu duha smatra stvarnošću. Zbog toga će se bića koja čine tu materijalizaciju u svijetu osjetila nazvati ahrimanski entiteti. Sada, u odnosu na ove ahrimanske entitete, čini se da je njihova vlastita oblast carstvo minerala. U mineralnom carstvu oni mogu vladati na takav način da tu potpuno mogu očitovati ono što je njihova prava priroda. – U carstvu biljaka i u višim oblastima prirode ona rade nešto drugo. To drugo postaje razumljivo tek kada se razmotri oblast elementarnog svijeta. Gledano iz svijeta duha, i elementarni svijet se pojavljuje kao odraz tog svijeta. Ali neovisnost u elementarnom svijetu nije tako velika kao u fizičkom osjetilnom svijetu. U ovom prvom su duhovni entiteti ahrimanske prirode manje dominantni nego u drugome. Međutim, ovi ahrimanski entiteti razvijaju iz elementarnog svijeta, između ostalog, aktivnost koja dolazi do izražaja u uništenju i smrti. Može se reći za viša carstva prirode da ahrimanski entiteti imaju zadatak uzrokovati smrt. I ako je smrt dio nužnog poretka postojanja, misija ahrimanskih entiteta je opravdana.
Međutim, kada promatramo djelovanje ahrimanskih bića iz svijeta duha, nalazimo da je nešto drugo povezano s njihovim radom u nižem svijetu. Imajući svoju pozornicu na ovom svijetu, ona se ne osjećaju obvezna poštovati ograničenja koja bi ih sputavala da djeluju u višem svijetu iz kojeg potječu. U nižem svijetu ona teže neovisnosti koju nikada ne bi mogla imati u višoj sferi. To se posebno očituje u utjecaju ahrimanskih bića na čovjeka, budući da čovjek čini najviše carstvo prirode osjetilnog svijeta. Budući da je ljudski život duše povezan s fizičkom egzistencijom, ona nastoje tom životu dati neovisnost, osloboditi ga od višeg svijeta i u potpunosti ga uključiti u niži. Čovjek kao misleća duša ima svoje podrijetlo u višem svijetu. Duhovno gledano, duša koja misli ulazi i u ovaj viši svijet. Mišljenje koje je evoluiralo u svijetu osjetila i povezano je s njim, nosi u sebi ono što se mora opisati kao utjecaj ahrimanskih entiteta. U određenoj mjeri ovi entiteti, žele dati neku vrstu trajne egzistencije mišljenju vezanom uz osjetila. U isto vrijeme dok njihove snage donose smrt, oni kod smrti žele ugrabiti dušu mišljenja i dopustiti samo drugim principima čovjeka da prođu kroz uništenje. Njihova je namjera da ljudska moć mišljenja ostane u fizičkom svijetu i usvoji neku vrstu egzistencije koja bi trebala postati sve sličnija ahrimanskoj prirodi.
U nižem svijetu, ono što je upravo opisano, izražava se samo kroz učinke. Čovjek može nastojati da u njegovo mišljenje duše prodru sile koje prepoznaju duhovni svijet, koje znaju da u njemu žive. Međutim, on se također može odvratiti od svojih sila i upotrijebiti svoje mišljenje samo da bi zahvatio osjetilni svijet. Poticaji za ovo potonje potječu od ahrimanskih snaga.
O astralnom tijelu i luciferskim bićima. O biću eterskog tijela
Postoji još jedna skupina duhovnih bića, za koja se iz svijeta duha vidi da su aktivna u fizičkom svijetu (i također u elementarnom svijetu) kao na prihvaćenom polju djelovanja; to su duhovi koji žele u potpunosti osloboditi dušu osjećaja od osjetilnog svijeta; dakle, u određenoj mjeri žele duhovno. Život u osjetilnom svijetu dio je poretka svijeta. Dok duša živi u svijetu osjetila, ona prolazi razvoj, koji je dio uvjeta njenog postojanja. Činjenica da je utkana u osjetilnu oblast, rezultat je rada entiteta koje upoznajemo u višem svijetu. Toj aktivnosti se suprotstavljaju bića koja žele dušu osjećaja oslobodi od tih uvjeta. Ova posljednja bića ovdje su luciferski entiteti.
Dakle, luciferski entiteti u svijetu osjetila su u određenoj mjeri oni koji vrebaju sve što je duševno (osjećajno) što se tamo može naći, kako bi to izvukli iz fizičkog svijeta i ugradili u svoju vlastitu kozmičku sferu, prilagođenu njihovoj prirodi. Gledano iz višeg svijeta, učinkovitost ovih luciferskih entiteta također je uočljiva u elementarnom svijetu. Oni žele osvojiti vlastitu sferu moći koju žele odvojiti od grubosti osjetilnog svijeta, iako je ta sfera unaprijed određena, od strane bića višeg svijeta, da bude povezana s nižim svijetom. Poput bića ahrimanskih entiteta koja bi se držala unutar njihovog kruga, samo da dovedu do privremenog uništenja egzistencije koja se temelji na poretku kozmosa, luciferski entiteti ne bi prelazili granicu svoje oblasti, ako bi proželi dušu osjećaja snagama koje bi je stalno stimulirale da se uzdigne iznad neposrednih potreba osjetilnog svijeta, i da se osjeća, s obzirom na te potrebe, slobodnim i neovisnim bićem. Ali luciferska bića premašuju svoje područje želeći, u susretu s univerzalnim poretkom višeg svijeta, stvoriti posebnu duhovnu oblast za koju žele preoblikovati duševne entitete u osjetilnom svijetu.
Može se vidjeti kako djelovanje luciferskih bića u svijetu osjetila ide u dva smjera. S jedne strane, zahvaljujući tim bićima čovjek se može uzdići iznad pukog iskustva osjetilne stvarnosti. Svoju radost, svoju uzvišenost, ne crpi samo iz svijeta osjetila. Može se oduševiti onim što živi samo kao pojava, što nadilazi osjetilno poput ljepote. S tog gledišta, lucifersko djelovanje pridonijelo je procvatima najznačajnijih kultura, prije svega umjetnički. Štoviše, čovjek također može živjeti u slobodnom mišljenju, ne mora samo opisivati osjetilne stvari i reproducirati ih, portretirati u svojim mislima; može razviti kreativno mišljenje izvan osjetilnog svijeta, može filozofirati o stvarima. – S druge strane, prenapregnutost luciferskih sila u duši postaje izvor mnogih entuzijazama i zbunjenosti, koji se žele razviti u aktivnostima duše bez pristajanja na uvjete višeg svjetskog poretka. Filozofiranje bez čvrste integracije u poredak svijeta, tvrdoglavo tkanje proizvoljnih ideja, pretjerano forsiranje osobnih sklonosti: sve je to tamna strana luciferskog djelovanja.
Ljudska duša sa svojim 'drugim jastvom' pripada višem svijetu. Ali također pripada i nižem svijetu. Nadosjetilna svijest, kada je prošla odgovarajuću pripremu, osjeća se svjesno u višem svijetu. Međutim, za nadosjetilnu svijest se ništa ne mijenja, već se znanje o činjenicama pridodaje ljudskoj duši. – Svaka ljudska duša pripada višem svijetu i, kada ljudsko biće živi u osjetilnom svijetu, povezana je s osjetilnim tijelom koje je podložno procesima ovog osjetilnog svijeta; duša je također povezana sa suptilnim, eterskim tijelom koje živi podložno procesima elementarnog svijeta. Ahrimanske i luciferske sile koje su duhovne i nadosjetilne djeluju u oba ova tijela.
U mjeri u kojoj ljudska duša živi u višem (duhovnom) svijetu, ona je - da upotrijebimo ovaj izraz - astralno biće. Jedan od raznih razloga koji opravdavaju ovaj izraz, je da astralno biće čovjeka kao takvog, nije podložno uvjetima koji su na djelu unutar Zemlje. Znanost duha prepoznaje da prirodni zakoni Zemlje nisu ti koji djeluju unutar ljudskog astralnog bića, već oni zakoni koji su relevantni za procese u astralnom svijetu. Stoga se ovakvo imenovanje može činiti opravdanim. Uz prepoznavanje ljudskog fizičkog, osjetilnog tijela i suptilnog eterskog tijela, postoji i prepoznavanje trećeg, astralnog tijela. Međutim, mora se uzeti u obzir sljedeće: s obzirom na svoje vlastito biće, astralno ljudsko tijelo ukorijenjeno je u višem svijetu, u stvarnom duhovnom carstvu. Unutar te oblasti, ono je entitet koji je iste vrste kao i drugi entiteti koji poprište svoje aktivnosti imaju u ovom duhovnom svijetu. U mjeri u kojoj su elementarni i osjetilni svijet refleksije duhovnog svijeta, etersko i fizičko, osjetilno ljudsko tijelo također se moraju smatrati refleksijama astralnog bića čovjeka. Ali u ovom eterskom i u fizičkom, osjetilnom tijelu, postoje sile koje dolaze od luciferskih i ahrimanskih bića. Budući da su ova bića duhovnog podrijetla, prirodno je pronaći neku vrstu astralnog ljudskog bića u oblasti fizičkog i eterskog tijela. Duhovnoj koncepciji koja prihvaća samo slike nadosjetilne svijesti i nije u stanju pravilno razumjeti njihovo značenje, lako se može dogoditi da se astralni utjecaj fizičkog i eterskog tijela uzme kao stvarno astralno tijelo. Međutim, to 'astralno tijelo' je upravo onaj član ljudskog bića čija je učinkovitost usmjerena protiv zakonitosti koja uistinu pripada čovjeku u svjetskom poretku. – Pogreške i zablude u ovom području su tim lakše moguće jer je običnoj ljudskoj svijesti potpuno nemoguće nešto znati o astralnoj prirodi duše. Ali čak ni za prve stupnjeve nadosjetilne svijesti to znanje još nije dostižno. Ova svijest se postiže kada čovjek iskusi sebe u svom eterskom tijelu. Ali u njemu on vidi zrcalne slike svog 'drugog jastva' i višeg svijeta kojemu pripada. Na taj način on vidi eterski odraz svog astralnog tijela i vidi ga s luciferskim i ahrimanskim bićima sadržanim u njemu. – Kasnije će se u ovom radu pokazati da i 'Ja' kojemu se čovjek obraća kao svojoj suštini u svom običnom životu nije 'pravo Ja' već prije odraz 'pravog Ja' u fizičkom osjetilnom svijetu. Za etersku percepciju, eterski odraz astralnog tijela može postati iluzija 'pravog astralnog tijela'.
Kad se prodre dalje u viši svijet, nadosjetilna svijest također dolazi do pravog sagledavanja prirode odraza višeg svijeta u nižem, u odnosu na ljudsko biće. Iznad svega, postaje očito da fino, etersko tijelo koje čovjek nosi u svom sadašnjem zemaljskom postojanju zapravo nije zrcalna slika onoga što odgovara ovom tijelu u višem svijetu. Ono je zrcalna slika promijenjena djelovanjem luciferskih i ahrimanskih bića. Duhovni arhetip eterskog tijela ne može se savršeno odraziti na zemaljsko ljudsko biće zbog prirode zemaljskog bića, u kojem su spomenuta bića aktivna. Ako nadosjetilna svijest slijedi svoj put izvan Zemlje do područja u kojem je moguć savršeni odraz arhetipa eterskog tijela, tada vidi sebe prenesenu natrag u daleku prošlost izvan sadašnjeg stanja Zemlje, čak i iza Mjeseca koje je prethodilo. Svodi se na stjecanje uvida u to kako se sadašnja Zemlja razvila iz stanja Mjeseca, a ono se razvilo iz stanja Sunca. O tome zašto je naziv 'stanje Sunca' opravdan, možete saznati više u mojoj Tajnoj znanosti. Dakle, Zemlja je jednom bila u stanju Sunca; iz toga se razvilo stanje Mjeseca i zatim je postala 'Zemlja'. Za vrijeme stanja Sunca, ljudsko etersko tijelo bilo je čisti odraz duhovnih procesa i bića, svijeta u kojem je nastalo. Za nadosjetilnu svijest otkriva se da se ta bića sastoje od čiste mudrosti. Tako se može reći da je tijekom zemljinog stanja Sunca, u iskonskoj prošlosti, čovjek apsorbirao svoje etersko tijelo kao čisti odraz bića kozmičke mudrosti. Tijekom narednog vremena, Mjeseca i Zemlje, ovo se etersko tijelo promijenilo i postalo ono što je sada u ljudskom biću.
Postoji još jedna skupina duhovnih bića, za koja se iz svijeta duha vidi da su aktivna u fizičkom svijetu (i također u elementarnom svijetu) kao na prihvaćenom polju djelovanja; to su duhovi koji žele u potpunosti osloboditi dušu osjećaja od osjetilnog svijeta; dakle, u određenoj mjeri žele duhovno. Život u osjetilnom svijetu dio je poretka svijeta. Dok duša živi u svijetu osjetila, ona prolazi razvoj, koji je dio uvjeta njenog postojanja. Činjenica da je utkana u osjetilnu oblast, rezultat je rada entiteta koje upoznajemo u višem svijetu. Toj aktivnosti se suprotstavljaju bića koja žele dušu osjećaja oslobodi od tih uvjeta. Ova posljednja bića ovdje su luciferski entiteti.
Dakle, luciferski entiteti u svijetu osjetila su u određenoj mjeri oni koji vrebaju sve što je duševno (osjećajno) što se tamo može naći, kako bi to izvukli iz fizičkog svijeta i ugradili u svoju vlastitu kozmičku sferu, prilagođenu njihovoj prirodi. Gledano iz višeg svijeta, učinkovitost ovih luciferskih entiteta također je uočljiva u elementarnom svijetu. Oni žele osvojiti vlastitu sferu moći koju žele odvojiti od grubosti osjetilnog svijeta, iako je ta sfera unaprijed određena, od strane bića višeg svijeta, da bude povezana s nižim svijetom. Poput bića ahrimanskih entiteta koja bi se držala unutar njihovog kruga, samo da dovedu do privremenog uništenja egzistencije koja se temelji na poretku kozmosa, luciferski entiteti ne bi prelazili granicu svoje oblasti, ako bi proželi dušu osjećaja snagama koje bi je stalno stimulirale da se uzdigne iznad neposrednih potreba osjetilnog svijeta, i da se osjeća, s obzirom na te potrebe, slobodnim i neovisnim bićem. Ali luciferska bića premašuju svoje područje želeći, u susretu s univerzalnim poretkom višeg svijeta, stvoriti posebnu duhovnu oblast za koju žele preoblikovati duševne entitete u osjetilnom svijetu.
Može se vidjeti kako djelovanje luciferskih bića u svijetu osjetila ide u dva smjera. S jedne strane, zahvaljujući tim bićima čovjek se može uzdići iznad pukog iskustva osjetilne stvarnosti. Svoju radost, svoju uzvišenost, ne crpi samo iz svijeta osjetila. Može se oduševiti onim što živi samo kao pojava, što nadilazi osjetilno poput ljepote. S tog gledišta, lucifersko djelovanje pridonijelo je procvatima najznačajnijih kultura, prije svega umjetnički. Štoviše, čovjek također može živjeti u slobodnom mišljenju, ne mora samo opisivati osjetilne stvari i reproducirati ih, portretirati u svojim mislima; može razviti kreativno mišljenje izvan osjetilnog svijeta, može filozofirati o stvarima. – S druge strane, prenapregnutost luciferskih sila u duši postaje izvor mnogih entuzijazama i zbunjenosti, koji se žele razviti u aktivnostima duše bez pristajanja na uvjete višeg svjetskog poretka. Filozofiranje bez čvrste integracije u poredak svijeta, tvrdoglavo tkanje proizvoljnih ideja, pretjerano forsiranje osobnih sklonosti: sve je to tamna strana luciferskog djelovanja.
Ljudska duša sa svojim 'drugim jastvom' pripada višem svijetu. Ali također pripada i nižem svijetu. Nadosjetilna svijest, kada je prošla odgovarajuću pripremu, osjeća se svjesno u višem svijetu. Međutim, za nadosjetilnu svijest se ništa ne mijenja, već se znanje o činjenicama pridodaje ljudskoj duši. – Svaka ljudska duša pripada višem svijetu i, kada ljudsko biće živi u osjetilnom svijetu, povezana je s osjetilnim tijelom koje je podložno procesima ovog osjetilnog svijeta; duša je također povezana sa suptilnim, eterskim tijelom koje živi podložno procesima elementarnog svijeta. Ahrimanske i luciferske sile koje su duhovne i nadosjetilne djeluju u oba ova tijela.
U mjeri u kojoj ljudska duša živi u višem (duhovnom) svijetu, ona je - da upotrijebimo ovaj izraz - astralno biće. Jedan od raznih razloga koji opravdavaju ovaj izraz, je da astralno biće čovjeka kao takvog, nije podložno uvjetima koji su na djelu unutar Zemlje. Znanost duha prepoznaje da prirodni zakoni Zemlje nisu ti koji djeluju unutar ljudskog astralnog bića, već oni zakoni koji su relevantni za procese u astralnom svijetu. Stoga se ovakvo imenovanje može činiti opravdanim. Uz prepoznavanje ljudskog fizičkog, osjetilnog tijela i suptilnog eterskog tijela, postoji i prepoznavanje trećeg, astralnog tijela. Međutim, mora se uzeti u obzir sljedeće: s obzirom na svoje vlastito biće, astralno ljudsko tijelo ukorijenjeno je u višem svijetu, u stvarnom duhovnom carstvu. Unutar te oblasti, ono je entitet koji je iste vrste kao i drugi entiteti koji poprište svoje aktivnosti imaju u ovom duhovnom svijetu. U mjeri u kojoj su elementarni i osjetilni svijet refleksije duhovnog svijeta, etersko i fizičko, osjetilno ljudsko tijelo također se moraju smatrati refleksijama astralnog bića čovjeka. Ali u ovom eterskom i u fizičkom, osjetilnom tijelu, postoje sile koje dolaze od luciferskih i ahrimanskih bića. Budući da su ova bića duhovnog podrijetla, prirodno je pronaći neku vrstu astralnog ljudskog bića u oblasti fizičkog i eterskog tijela. Duhovnoj koncepciji koja prihvaća samo slike nadosjetilne svijesti i nije u stanju pravilno razumjeti njihovo značenje, lako se može dogoditi da se astralni utjecaj fizičkog i eterskog tijela uzme kao stvarno astralno tijelo. Međutim, to 'astralno tijelo' je upravo onaj član ljudskog bića čija je učinkovitost usmjerena protiv zakonitosti koja uistinu pripada čovjeku u svjetskom poretku. – Pogreške i zablude u ovom području su tim lakše moguće jer je običnoj ljudskoj svijesti potpuno nemoguće nešto znati o astralnoj prirodi duše. Ali čak ni za prve stupnjeve nadosjetilne svijesti to znanje još nije dostižno. Ova svijest se postiže kada čovjek iskusi sebe u svom eterskom tijelu. Ali u njemu on vidi zrcalne slike svog 'drugog jastva' i višeg svijeta kojemu pripada. Na taj način on vidi eterski odraz svog astralnog tijela i vidi ga s luciferskim i ahrimanskim bićima sadržanim u njemu. – Kasnije će se u ovom radu pokazati da i 'Ja' kojemu se čovjek obraća kao svojoj suštini u svom običnom životu nije 'pravo Ja' već prije odraz 'pravog Ja' u fizičkom osjetilnom svijetu. Za etersku percepciju, eterski odraz astralnog tijela može postati iluzija 'pravog astralnog tijela'.
Kad se prodre dalje u viši svijet, nadosjetilna svijest također dolazi do pravog sagledavanja prirode odraza višeg svijeta u nižem, u odnosu na ljudsko biće. Iznad svega, postaje očito da fino, etersko tijelo koje čovjek nosi u svom sadašnjem zemaljskom postojanju zapravo nije zrcalna slika onoga što odgovara ovom tijelu u višem svijetu. Ono je zrcalna slika promijenjena djelovanjem luciferskih i ahrimanskih bića. Duhovni arhetip eterskog tijela ne može se savršeno odraziti na zemaljsko ljudsko biće zbog prirode zemaljskog bića, u kojem su spomenuta bića aktivna. Ako nadosjetilna svijest slijedi svoj put izvan Zemlje do područja u kojem je moguć savršeni odraz arhetipa eterskog tijela, tada vidi sebe prenesenu natrag u daleku prošlost izvan sadašnjeg stanja Zemlje, čak i iza Mjeseca koje je prethodilo. Svodi se na stjecanje uvida u to kako se sadašnja Zemlja razvila iz stanja Mjeseca, a ono se razvilo iz stanja Sunca. O tome zašto je naziv 'stanje Sunca' opravdan, možete saznati više u mojoj Tajnoj znanosti. Dakle, Zemlja je jednom bila u stanju Sunca; iz toga se razvilo stanje Mjeseca i zatim je postala 'Zemlja'. Za vrijeme stanja Sunca, ljudsko etersko tijelo bilo je čisti odraz duhovnih procesa i bića, svijeta u kojem je nastalo. Za nadosjetilnu svijest otkriva se da se ta bića sastoje od čiste mudrosti. Tako se može reći da je tijekom zemljinog stanja Sunca, u iskonskoj prošlosti, čovjek apsorbirao svoje etersko tijelo kao čisti odraz bića kozmičke mudrosti. Tijekom narednog vremena, Mjeseca i Zemlje, ovo se etersko tijelo promijenilo i postalo ono što je sada u ljudskom biću.
Sažetak prethodnog
Ljudsko biće u sebi nosi duševno biće koje pripada duhovnom svijetu. Ova duševna jezgra je trajni entitet, koji živi u ponovljenim ljudskim životima na takav način, da se razvija u jednom zemaljskom životu unutar obične svijesti kao nezavisno biće u odnosu na ovu svijest, nakon fizičke smrti ljudskog bića razvija se u čisto duhovnom svijetu, a nakon toga doživljava rezultate prethodnog života na Zemlji u novom. Ovo trajno biće djeluje tako da postane inspiratorom čovjekove sudbine. Ono nadahnjuje tu sudbinu na način da život na Zemlji nastaje kao posljedica prethodnog, što je opravdano poretkom svijeta.
Čovjek je sam to trajno biće; živi u njemu kao u svom 'drugom Ja'. U mjeri u kojoj je on ovo 'drugo Ja' kao biće, on živi u svom astralnom tijelu kao što živi u fizičkom i eterskom tijelu. Kao što fizički svijet okružuje fizičko tijelo, a elementarni svijet okružuje etersko tijelo, tako duhovna oblast okružuje astralno tijelo.
Bića iste prirode i podrijetla kao i čovjekovo 'drugo Ja' djeluju u fizičkom i elementarnom svijetu kao ahrimanske i luciferske sile. Kroz način na koji one djeluju, odnos astralnog ljudskog tijela prema eterskom i fizičkom postaje razumljiv.
Iskonski izvor eterskog tijela nalazi se u davno zaboravljenom stanju Zemlje, takozvanom vremenu Sunca.
Prema prethodno navedenom, čovjek se može shematski sagledati na sljedeći način:
1.Fizičko tijelo u fizičko-osjetilnom okruženju. Kroz njega se čovjek prepoznaje kao samostalan entitet ('Ja').
2.Suptilno (etersko) tijelo u elementarnom okruženju. Njime se čovjek prepoznaje kao član životnog tijela Zemlje, i time neizravno kao član tri uzastopna planetarna stanja.
3.Astralno tijelo u čisto duhovnom okruženju. Kroz njega je čovjek član duhovnog svijeta, čiji su elementarni i fizički svijet odrazi. U njemu leži 'drugo Ja' čovjeka, koje se izražava u ponavljanim zemaljskim životima.
Ljudsko biće u sebi nosi duševno biće koje pripada duhovnom svijetu. Ova duševna jezgra je trajni entitet, koji živi u ponovljenim ljudskim životima na takav način, da se razvija u jednom zemaljskom životu unutar obične svijesti kao nezavisno biće u odnosu na ovu svijest, nakon fizičke smrti ljudskog bića razvija se u čisto duhovnom svijetu, a nakon toga doživljava rezultate prethodnog života na Zemlji u novom. Ovo trajno biće djeluje tako da postane inspiratorom čovjekove sudbine. Ono nadahnjuje tu sudbinu na način da život na Zemlji nastaje kao posljedica prethodnog, što je opravdano poretkom svijeta.
Čovjek je sam to trajno biće; živi u njemu kao u svom 'drugom Ja'. U mjeri u kojoj je on ovo 'drugo Ja' kao biće, on živi u svom astralnom tijelu kao što živi u fizičkom i eterskom tijelu. Kao što fizički svijet okružuje fizičko tijelo, a elementarni svijet okružuje etersko tijelo, tako duhovna oblast okružuje astralno tijelo.
Bića iste prirode i podrijetla kao i čovjekovo 'drugo Ja' djeluju u fizičkom i elementarnom svijetu kao ahrimanske i luciferske sile. Kroz način na koji one djeluju, odnos astralnog ljudskog tijela prema eterskom i fizičkom postaje razumljiv.
Iskonski izvor eterskog tijela nalazi se u davno zaboravljenom stanju Zemlje, takozvanom vremenu Sunca.
Prema prethodno navedenom, čovjek se može shematski sagledati na sljedeći način:
1.Fizičko tijelo u fizičko-osjetilnom okruženju. Kroz njega se čovjek prepoznaje kao samostalan entitet ('Ja').
2.Suptilno (etersko) tijelo u elementarnom okruženju. Njime se čovjek prepoznaje kao član životnog tijela Zemlje, i time neizravno kao član tri uzastopna planetarna stanja.
3.Astralno tijelo u čisto duhovnom okruženju. Kroz njega je čovjek član duhovnog svijeta, čiji su elementarni i fizički svijet odrazi. U njemu leži 'drugo Ja' čovjeka, koje se izražava u ponavljanim zemaljskim životima.