.- PRVO PREDAVANJE, Zürich, 4. veljače 1919.
Čovjek kao središte kozmosa. Duhovni život kao ideološka sjena i okretanje prema duhu. Odnos ljudske duše prema duhovnim bićima i drugim ljudima, prošlosti i sadašnjosti. Sazrijevanje kroz učenje do starosti. Duhovni uvidi u starenje i dijete kao zahtjev suvremenog socijalnog života.
U ovim danima, kada mi je dužnost održati javna predavanja u ovom gradu o socijalnim pitanjima, možda nije neprimjereno da se na ovoj posebnoj večeri podružnice, da se na neki način unutarnje zaokupimo sa socijalnom zagonetkom, budući da je u današnje vrijeme ona posebno značajna.
Znamo da, u odnosu na čovjeka kojeg susrećemo u vanjskom svijetu, onog koji stoji pred našim sposobnostima percepcije i osjeta, kako su one vezane za tijelo, moramo priznati istinskog, dubljeg unutarnjeg čovjeka. Tog unutarnjeg čovjeka u prvom redu opažamo kada uzmemo u obzir da je on u osnovi povezan sa svime relevantnim što možemo reći da prožima svijet i tka u svijetu. Samo razmislite koliko se naš antropozofski svjetonazor razlikuje od običnog svjetonazora, posebno u odnosu na ljude. Pogledajte moj pokušaj da opišem antropozofski svjetonazor, sve ono što ste pročitali u mom 'Okviru tajne znanosti', i vidjet ćete da nije razvoj naše Zemlje povezan samo s čovječanstvom, već i da se razvoj naše Zemlje promatra kao da je ona proizašla iz ranijih inkarnacija ovog našeg planeta. Ova evolucija Zemlje proizašla je iz drevne evolucije Mjeseca, koja je pak proizašla iz evolucije Sunca, a ova evolucija Sunca iz evolucije Saturna. Ali razmotrite sve što je sastavljeno kako bi se pratila ova evolucija kroz planetarne sustave do evolucije naše Zemlje i reći ćete: u svemu što se razmatra, čovjek ne nedostaje. Čovjek je prisutan u svemu. Cijeli kozmos se promatra na takav način da su sve njegove sile, sve što se u njemu događa, usmjerene prema čovjeku. Čovjek je središte ove kontemplacije svijeta. - U jednoj od svojih misterijskih drama, u dijalogu između Capesiusa i posvećenika, dodatno sam naglasio ovaj temelj cijelog antropozofskog svjetonazora, rekao bih, u njegovoj vezi s ljudskom dušom, i naglasio sam kakav dojam mora to ostaviti na čovjeka kada postane svjestan da: sve generacije bogova, sve svjetske sile, pozvane su, aktivne su, kako bi u konačnici dovele do čovjeka, da ga stave u središte svog stvaranja.
Istaknuo sam koliko je nužno, posebno u odnosu na ovu potpuno istinitu ideju, ustvrditi nužnost ljudske poniznosti, koliko je nužno stalno iznova si ponavljati: da, kad bismo mogli istinski iskusiti cijelo svoje biće, onako kako ga nosimo u sebi, na sebi i oko sebe, onako kako smo s njim smješteni u svijetu, kad bismo doista cijelo svoje biće mogli iznijeti na vidjelo, tada bi nam se ostatak svijeta otkrio u mikrokozmičkom smislu. - Ali koliko znamo, koliko doživljavamo, koliko možemo otkriti djelovanjem onoga što jesmo kao ljudska bića u najvišem smislu te riječi? Stoga, ako zaista možemo shvatiti ideju o tome što jesmo kao ljudska bića, lebdimo između ponosa i poniznosti. Svakako ne smijemo degenerirati u ponos, ali ne smijemo ni propasti u poniznosti. Propali bismo u poniznosti ako se ne bismo postavili tako da poginemo ljestvicu svog zadataka - radi onoga što zaista jesmo iz sveobuhvatne perspektive. Nikada, u biti, ne možemo dovoljno visoko razmišljati o tome što bismo trebali biti. Nikada ne možemo dovoljno cijeniti duboki osjećaj kozmičke odgovornosti, koji mora obuzeti čovjeka kada razmatra povezanost cijelog kozmosa sa samim svojim bićem.
Međutim, to bi trebalo postati manje teorijska ideja, manje puka znanost, ono što proizlazi iz antropozofski orijentirane znanosti duha, trebao bi postati osjećaj, osjećaj svetog strahopoštovanja prema onome što mi kao ljudska bića trebamo biti, a u tako malo slučajeva to možemo biti. Ali često bi trebao postojati i osjećaj kada susrećemo pojedinog čovjeka: ti su tu, mnogo toga izražavaš u ovoj sadašnjoj inkarnaciji. Pa ipak, krećeš se iz života u život, iz inkarnacije u inkarnaciju; u slijedu tvojih života otkriva se ono beskonačno. - I te osjećaje bismo mogli proširiti u mnogim drugim smjerovima, mogli bismo ih produbiti. Upravo iz tog osjećaja, na temelju znanosti duha, dolazi se do istinskog uvažavanja čovjeka, do osjećaja za čovjekovo dostojanstvo u svijetu. Taj osjećaj može prožeti cijelu našu dušu, i kada se proširi cijelim našim bićem, samo nas on može odvesti u pravo raspoloženje kada smo prisiljeni svoje individualne odnose urediti jedni s drugima. Ono što sam upravo opisao može se smatrati prvim bitnim postignućem moderne, antropozofski orijentirane znanosti duha: ispravno uvažavanje čovjeka u svijetu. To je jedna stvar.
Ali nešto drugo će proizaći iz istinski duševnog, ne samo teorijskog, uranjanja u antropozofski orijentiranu znanost duha. To je ovo: shvaćamo li sve događaje svijeta, sve što kao elementi živi u zemlji, zraku, vodi, shvaćamo li sve što sja prema nama sa zvijezda, što s vjetrom puše prema nama, sve što nam se obraća iz pojedinih oblasti prirodne egzistencije? Razmislite, ako sve to promatramo u smislu antropozofski orijentirane znanosti duha, to nekako ima svoju vezu s čovjekom. Sve nam postaje vrijedno, jer to na određeni način možemo povezati s čovjekom. Osjećaji predstavljaju odnos između čovjeka i svih stvari, temeljen na nadosjetilnom znanju. Pjesnik Christian Morgenstern prekrasno je u stihu uhvatio osjećaj koji sam često dijelio s prijateljima razmatrajući određeno poglavlje Evanđelja po Ivanu, onaj osjećaj, koji nas obuzima kada dopustimo da niz oblasti prirode djeluje na nas. Tu možemo reći, da biljka može gledati na beživotno carstvo minerala. Svakako, mora se osjećati kao nešto više u hijerarhiji prirodnih bića od pukih beživotnih minerala. Ali biljka može sebi reći, dok gleda puki beživotni mineral kako priprema njezino tlo: doista sam viša u hijerarhiji bića od tebe, samo iz tebe rastem, tebi dugujem svoju egzistenciju. U zahvalnosti se klanjam pred onim što je niže od mene. - I tako, zauzvrat, moramo misliti o osjećaju životinje prema biljci, a tako i u carstvu ljudi, kada se čovječanstvo uzdiglo na višu razinu u napredovanju svog razvoja. Moramo s poštovanjem i strahopoštovanjem, u određenom pogledu, gledati na ono što je niže od nas samih, ne samo konceptualno, već na način da se u duši, kao kozmički osjećaj, istinski doživi ono što pulsira, živi i kreće se u svim stvarima. Dakle, tako nas iz svoje suštine vodi antropozofski orijentirana znanost duha. Stoga nam nudi mogućnost postizanja živog odnosa između čovjeka i svih ostalih stvari.
I treće. Ono što znanost duha predstavlja o duhu, ne čini to da panteistički govori, o duhu i duhu, koji je temelj svih stvari. Ne, ne govori samo o stvarnom duhu, već ova znanost duha nastoji govoriti od unutar stvarnosti, od unutar samog duha. Nastoji govoriti na takav način, da oni koji žive unutar znanosti duha znaju da, dok se formiraju njihove misli o duhu, da upravo duh tka i živi unutar tih misli. Oni koji su, ako smijem tako reći, dotaknuti duhom znanosti duha, ne žele samo izraziti misli o duhu, žele da se duh izrazi kroz njihove misli. Neposredna prisutnost duha, aktivna snaga duha, to je ono što se kroz znanost duha traži.
A sada usporedite ono što je, takoreći, smješteno u samu srž ljudske duše, što je tamo uneseno kroz živo bavljenje znanošću duha, s onim o čemu sam jučer govorio, da prolazi kroz naše vrijeme kao socijalni zahtjev i da je na određeni način živo u svijesti proletera, da bi postalo taj zahtjev vremena, taj socijalni zahtjev vremena. Razmotrite da ono što danas živi u proleterskoj svijesti, što stoji, takoreći, kao osnova spoznaje za tu proletersku svijest, jest ideologija, puko tkanje apstraktnih misli. Doista, kao sama suština svakog duševno-duhovnog iskustva, predstavlja se da je to iskustvo samo ideologija; da postoje ekonomski procesi, koji su jedina stvarnost, u koje je čovjek uhvaćen kao u borbi za opstanak, i iz njih se, takoreći, diže poput dima i magle, ono što se misli, što se spoznaje, što se otkriva u umjetničkim kreacijama, što se smatra običajem, moralom, zakonom i tako dalje: sve je to samo ideološka sjena! Usporedite ovaj duhovni život, smatran ideološkom sjenom, s duhovnim životom koji nastoji ući u naše duše kroz antropozofski orijentiranu znanost duha. Antropozofski orijentirana znanost duha ima za cilj uspostaviti sam duh, kao živu stvarnost u svijetu kroz ljudsku dušu. Taj duh je protjeran svjetonazorom koji je uspostavila buržoazija, a proletarijat ga je potom, na svoju nesreću, preuzeo. I ono što bi u čovjeku trebalo živjeti kao svijest o životu: duh je u meni - to živi kao puka ideologija.
I drugo. Razmislite koliko je od čovjeka prisutno u ovom jednom zemaljskom životu, što možemo percipirati svojim osjetilima, običnim tjelesnim osjetilima - upravo onog čovjeka na kojeg se pozivamo, kako bismo ga u potpunosti promišljali, ne samo evoluciju Zemlje, već i evoluciju Mjeseca, Sunca i Saturna? Kako, pred ovom modernom sviješću, istinski ljudski osjećaj blijedi, upravo onaj element koji nam, kroz antropozofski orijentiranu znanost duha, daje pravi osjećaj, pravi osjećaj istinskog ljudskog dostojanstva, tako da možemo imati pravi odnos kada mi, kao ljudska individua, stojimo pred drugom ljudskom individuom. Je li zamislivo da se u današnjem kaosu ljudskog suživota, može pronaći pravi odnos među ljudskim bićima, odnos koji mora biti temelj svakog stvarnog rješenja socijalne zagonetke? Je li moguće da se takav pravi odnos među ljudskim bićima, pojavi bez da je utemeljen u tom kozmičkom uvažavanju čovjeka koje može proizaći samo iz duhovnog znanja i duhovnog osjećaja?
I treće. Što se tiče našeg odnosa prema vanjskom svijetu, ljudska bića ne smiju tražiti apstraktne misli, kako to trenutno zahtijeva ekonomska i socijalna politika, već izravne, osobne veze s pojedinačnim činjenicama svijeta, s pojedinačnim stvarima svijeta. Što se tiče vanjskih ljudskih stvari u svijetu, ljudska bića moraju pronaći odnos prema ovom svijetu. Tu je opet, kao što sam pokazao, treće duševno iskustvo, koje proizlazi iz antropozofski orijentirane znanosti duha u naše vrijeme, ovaj osjećaj prema svim izvan ljudskim bićima, osjećaj koji imamo prema svemu ispod nas i iznad nas, u prirodnom i božanskom hijerarhijskom poretku.
A sada razmotrite dvije stvari. S jedne strane, razmotrite što danas postoji kao proleterska svijest, koliko je ona u području duhovnog iskustva udaljena od osjećaja samog živog duha koji djeluje unutar čovjeka, kako je sav duhovni život pretvorila u ideologiju. Razmislite koliko je udaljeno od istinski dubokog, duhovno shvatljivog uvažavanja čovjeka, ono što današnji proleter misli, i posebno, osjeća prema svojim bližnjima i to sve uključuje u svoje stavove. Razmislite koliko je, konačno, udaljena čisto ekonomska vrijednost stvari, koja je gotovo jedina vrijednost koja se danas odnosi na ljudska bića, od onih vrijednosti izvan čovjeka koje učimo percipirati kroz ono što sam izrazio, iz perspektive antropozofski orijentirane znanosti duha, u vezi s odnosom čovjeka i izvanljudskih stvari.
Razmotrite dvije stvari. S jedne strane, razmislite gdje je čovječanstvo završilo kao rezultat neduhovne prirode posljednjih stoljeća koja se tako intenzivno širila u ljudskim dušama. S druge strane, razmičite o nadama koje se mogu probuditi mogućnošću da istinska znanost duha uđe danas u čovječanstvo. Spojite ove dvije stvari i zatim se zapitajte, nije li tek kada ljudsku dušu istinski dotakne ono što znanost duha može ponuditi, da se socijalna zagonetka stavlja u pravo svijetlo. - Ako ono što sam ovdje predstavio shvatite kao dvije perspektive - jednu beznadnu i jednu punu nade - u pravom smislu, tada će rad za antropozofski orijentiranu znanost duha za vas postati ono što bi danas za čovječanstvo nužno trebao postati: životna nužnost, životna nužnost toliko duboka da bi trebala prožimati sve ostaje aktivnosti i stvaralaštvo.
Reći ćete sebi: ništa mi se ne čini razumljivijim u cijelom kontekstu nedavnog ljudskog razvoja od toga da se pojavio ovaj socijalni problem; ali također mi se ništa ne čini razumljivijim od toga da ljudi stoje tako tragično zbunjeni pred ovim socijalnim problemom. - Jer u vremenu kada ovaj socijalni problem tako glasno i jasno kuca na vrata svjetonazora, na vrata samog života, čovječanstvo istovremeno prolazi kroz jedno od svojih najtežih iskušenja, iskušenja koje se sastoji u potrebi da se iz svoje najdublje snage okrene duhu. Danas ne možemo imati otkrivenja ako ih slobodno ne tražimo, jer od sredine 15. stoljeća živimo u dobu duše svijesti, u kojem sve treba biti izneseno na svijetlo svijesti. Nemojmo danas jadikovati govoreći: strašna katastrofa zadesila je čovječanstvo. Zašto su bogovi čovječanstvu donijeli ovu strašnu katastrofu? Zašto bogovi ne izvedu čovječanstvo iz nje, budući da je tragično što se čovječanstvo dovelo u takvo stanje? - Ne zaboravimo, u svijetlu svega ovoga, da živimo u dobu u kojem se treba otkriti unutarnja sloboda čovječanstva, u kojem se bogovi mogu otkriti prema svojim osnovnim namjerama za svijet, samo kada se čovječanstvo s njima suoči, sa slobodnom voljom da ih primi u dubinu duše.
Što se tiče najvažnijih aspekata ljudskog razvoja, danas se nalazimo na prekretnici, također i u pogledu kršćanstva. Neke osobe aktivne u vezi socijalnog pitanja, istaknule su da spremno prihvaćamo kršćanstvo, ali samo onaj njegov dio koji je u suglasju s našim vlastitim socijalnim idealima. Ali ovaj najvažniji zemaljski impuls, ovaj impuls koji daje istinsko značenje svemu ostalom na Zemlji, ne može se tretirati na ovaj način! Međutim, mora nam biti jasno ovo: ono što je do sada unutar čovječanstva izraženo u vezi s kršćanstvom zapravo je samo početak. Izraženo je malo više od činjenice da je sve što su ljudi iskusili u vezi s kršćanstvom, posebno u vezi s otajstvom Golgote, u biti samo ukazivalo na to da je Krist nekoć postojao kroz čovjeka Isusa i prošao otajstvo Golgote. U određenom smislu, ova prva, gotovo dva tisućljeća postojanja kršćanstva na Zemlji nisu mogla - zbog još uvijek razvijajuće prirode ljudskog razuma - učiniti ništa više nego pokazati čovječanstvu da se Krist sjedinio sa Zemljom, da je Krist sišao na Zemlju. Tek sada, u petoj post atlantskoj epohi, u epohi razvoja duše svijesti, čovječanstvo sazrijeva da shvati, ne samo da je Krist prošao kroz otajstvo Golgote, već i što je uistinu sadržano u tom otajstvu Golgote. Sadržaj otajstva Golgote, čovječanstvo će moći razumjeti, samo iz onih duhovnih temelja koji se mogu razviti unutar ove pete post atlantske epohe.
Već sam nekoliko puta o ovoj temi spomenuo da smatram izrazito trivijalnim kada netko kaže: Živimo u vremenu tranzicije. - Sva vremena su vremena tranzicije! Ne radi se o tome živi li netko u određenom vremenu kao vremenu tranzicije, već o tome što predstavlja vrijeme promjene, tranzicije. Stvar je u tome da se vidi što se mijenja. Sada sam iz različitih perspektiva istaknuo što se trenutno mijenja u našem vremenu, u najširem smislu, u pogledu ljudske svijesti i razvoja ljudske duše. Danas bih želio istaknuti, iz specifične perspektive, što se trenutno mijenja u našem vremenu u pogledu razvoja čovječanstva na Zemlji.
Upravo sam rekao: kroz antropozofski orijentiranu znanost duha ne tražimo samo misli o duhovnom, već tražimo stvarnost duhovnog, tražimo misli u kojima sam duh živi, u kojima se duh otkriva. Možemo reći i ovo: Krist Isus je izgovorio riječi: "Ja sam s vama u sve dane do samog kraja svijeta". - Pravi zagovornik antropozofski orijentirane znanosti duha je onaj tko ne vjeruje da se sve što čini sadržaj kršćanstva iscrpljuje u Evanđeljima, već ako zna da je Krist uistinu prisutan, svaki dan, do samog kraja svijeta, ne samo kao mrtva sila u koju se mora vjerovati, već kao živa sila koja se neprestano otkriva. A što ona otkriva u sadašnjosti? Sadržaj antropozofski orijentirane znanosti duha. Ta znanost ne nastoji samo govoriti o Kristu, ona kroz ljudsku misao nastoji izraziti ono što Krist u sadašnjosti želi reći čovječanstvu.
Može se reći da se čak i u davna vremena, kada su ljudi još živjeli instinktivno i kada je nešto od atavističke vidovitosti još uvijek prebivalo u ljudskoj duši, da se duhovno izražavalo unutar ljudske duše, živjelo u ljudskim konceptima i volji, a unutar čovječanstva su živjeli bogovi. - Danas bogovi još uvijek žive unutar čovječanstva, iako na nešto drugačiji način nego u davna vremena ljudske evolucije. Moglo bi se reći: u davna vremena, bogovi su imali specifičan zadatak vezan uz razvoj Zemlje; postavili su si cilj, božansku svrhu za razvoj Zemlje. Taj su cilj postigli nadahnjujući ljude svojim moćima, obdarujući ljudsku dušu imaginacijama. Ali koliko god čudno zvučalo, ovi istinski, temeljni ciljevi, božanskih svjetova sa evolucijom Zemlje, ispunjeni su u odnosu na razvoj Zemlje. Ono što su od Zemlje bogovi željeli za sebe, u biti je ostvareno u četvrtoj post atlantskoj epohi. Stoga duhovna bića viših hijerarhija, koje možemo u našem smislu nazvati i bogovima, danas imaju drugačiji odnos prema ljudskoj duši nego su to imali u prošlosti. Tada su bogovi tražili ljude kako bi uz njihovu pomoć ovdje na Zemlji ostvarili svoje ciljeve. Danas čovječanstvo mora tražiti bogove; danas se iz svog najdubljeg impulsa čovječanstvo mora uzdići do bogova. I, u određenom smislu, mora doseći moć bogova da ostvari svoje ciljeve, svoje svjesne ciljeve uz pomoć božanskih sila. To je za čovječanstvo prikladno od doba razvoja duše svijesti nadalje. Ciljevi ljudi u ranijim vremenima bili su nesvjesni, instinktivni, jer su božanski ciljevi svjesno prebivali u njima. Sami ciljevi ljudi moraju postajati sve svjesniji; tada će se unutar tih ljudskih ciljeva nalaziti moć uzdizanja do bogova, tako da se ljudski ciljevi mogu ostvariti božanskom snagom.
Samo dobro razmislite o ovim riječima! Mnogo toga je u njima. Ove riječi sadrže nužnost da čovječanstvo, posebno od našeg vremena nadalje, mora započeti iskonsku, težnju iz sebe samog. Tu elementarnu težnju možemo tražiti u raznim oblastima duše. Iznad svega, moramo je tražiti u dubljoj socijalnoj sferi, prihvaćajući duhovno znanstveni pristup u odnosu među ljudima. Budući da su bogovi iz davnina imali svoje ciljeve u evoluciji ljudi i ostvarili su ih kroz čovjeka, ljudi su, kako je i trebalo biti, bili mnogo bliži jedni drugima nego što su danas u razvoju Zemlje. Danas se ljudi na određeni način udaljavaju, i moraju se ponovno tražiti na potpuno drugačiji način. Ali još se uvijek moraju naučiti kako tražiti jedni druge. Iz čisto vanjske perspektive, to možete vidjeti posvuda. Ljudi danas malo znaju o ljudima. Znanost duha, u svom kozmičkom uvažavanju ljudskog dostojanstva i ljudske prirode, tek je na početku. U stvarnom životu, čovjek danas malo zna o ljudima. Čovjek ne prodire u dubine duše drugog čovjeka. To je standard. To je ono što se mora pronaći u dubljem socijalnom biću: u ljudski razvoj mora se uključiti novi oblik razumijevanja ljudske prirode.
Međutim, moramo dosegnuti točku - budući da, u smislu naturalističkog načina razmišljanja, lišenog duha, vidimo samo fizičke aspekte ljudi - gdje možemo prepoznati djelovanje bogova u drugim ljudima, kako bismo ušli u istinski duhovno bogat socijalni organizam. To možemo postići samo ako aktivno sudjelujemo. Jedna stvar koju možemo učiniti jest tražiti dublje razumijevanje unutar vlastitog unutarnjeg života. Postoji mnogo puteva do toga. Navest ću samo jedan meditativni pristup. Iz raznih razloga i ciljeva možemo napraviti određenu retrospektivu vlastitog života. Možemo se zapitati: kako se naš individualni život razvijao od djetinjstva do danas? - Ali možemo isprobati i ovaj pristup: možemo se usredotočiti, ne toliko koliko smo bili sretni zbog ovoga ili onoga, kako smo doživjeli ovo ili ono, već na one ljude koji su intervenirali u našim životima kao roditelji, braća i sestre, prijatelji, ili na neki drugi način, umjesto da se usredotočimo na sebe, možemo pred dušu postaviti biće ovih ljudi. Neko vrijeme, stvari će se činiti kao da bismo si mogli reći, koliko je toga malo uistinu naše, a koliko je tuđe, što je u nas ušlo od drugih. Naš odnos prema svijetu bit će potpuno drugačiji ako se iskreno i pošteno upustimo u takvu unutarnju refleksiju. Kao rezultat takve refleksije ostaju osjećaji i senzacije. I ti osjećaji i senzacije su u nama plodno sjeme. To je sjeme za istinsko razumijevanje ljudi. Tko opetovano gleda u sebe na način da spozna doprinos koji su drugi, možda davno preminuli ili su daleko, dali njegovom biću, također će drugim ljudima pristupiti na način da, uspostavljanjem individualnog međusobnog odnosa, u njemu nastaje imaginacija o pravoj prirodi te druge osobe. To je nešto što se, u moderno doba i u odnosu na budućnost čovječanstva, mora pojaviti kao unutarnji, zapravo duševni socijalni imperativ ljudskog razvoja. Na taj način antropozofski orijentirana znanost duha mora postati praktična; na taj način mora obogatiti i potaknuti život.
Želio bih istaknuti još jednu točku. U ranijim vremenima, svaka samospoznaja, svaka introspekcija vlastite duše, bila je, u usporedbi, mnogo lakša nego što je sada, jer se sada - ne samo u odnosu na svijest određenih ljudi koja proizlazi iz njihovih okolnosti, bogatstva ili siromaštva, ili iz drugih izvora - pojavljuje duboki unutarnji socijalni impuls, impuls koji se manifestira, naprimjer, na sljedeći način. Danas malo pažnje posvećujemo tome kako je cjelokupnost ljudskog života, proces stalnog rasta i sazrijevanja. Ljudi unutarnje iskreni poput Goethea, osjećali su to sazrijevanje i rast. Čak i u starosti, Goethe je još uvijek želio učiti; čak i u starosti, Goethe je znao da još nije cjelovit kao čovjek. I osvrnuo se na svoju mladost, na svoje sazrijevanje, doživljavajući sve što se dogodilo u njegovoj mladosti i sazrijevanju, kao pripremu za ono što će doživjeti u starosti. Vrlo malo ljudi danas tako razmišlja, posebno kada se ljude gleda kao socijalna bića. Danas svatko do dvadesete godine želi biti član neke organizacije, i, kako kažu, donositi demokratske sudove o svemu. Čini se da ljudi ne mogu shvatiti da od života mogu nešto očekivati, dok postupno sazrijevaju prema starosti. Ljudi jednostavno više ne razmišljaju o tome. - To je jedna stvar: da moramo ponovno naučiti da cijeli život, ne samo prva dva ili tri desetljeća mladosti, ima vrijednost.
I postoji još nešto što moramo naučiti. Ne vidimo samo sebe kako stojimo u svijetu, već vidimo ljude drugih dobnih skupina; prije svega, vidimo dijete kako ulazi u svijet i život rođenjem. Onako kako se odvija ljudski život, tako se i mnogo toga što se ranije duši otkrivalo samo po sebi, sada može imati samo kroz najveći napor, kroz napor postizanja nadosjetilnog znanja ili barem istinskog razumijevanja života. Kao što mnogo toga općenito ostaje skriveno od ljudi, tako i mnogo toga što pripada djetetu, ostaje za njegovo biće skriveno. Ali ne samo ono što će dijete doživjeti kada uđe u zrele godine, njegova starost, ostaje od djeteta skriveno, već i mnogo toga što je bilo otkriveno starijim, instinktivno živućim ljudima, onima s atavističkom vidovitosti, to danas ostaje skriveno ako se gleda samo na sebe. I tako postoji nešto što nam se od kolijevke pa do groba ne može otkriti, ako spoznaju tražimo samo u sebi. To je također jedna od osobitosti našeg doba svijesti. Možemo težiti jasnoći svijesti, no mnogo toga u oblasti koju ta jasnoća treba osvijetliti ostaje skriveno. I stoga postoji nešto prilično neobično u vezi s našim dobom. Kao djeca, ulazimo u svijet; u nama postoji nešto što je važno za svijet, za suživot ljudi, za povijesnu spoznaju. Ali ne možemo to spoznati ako ostanemo usredotočeni na sebe, ne kao djeca, ne kao muškarci, ne kao žene, ne kao starci ili starice. Međutim to se može spoznati na drugi način. Može se spoznati kada zrela ljudska duša, usklađena s istinskom duhovnom percepcijom - muška duša, ženska duša, starija duša - pogleda dijete i osjeti: u djetetu se otkriva nešto što dijete sada ne može spoznati, nešto što dijete, kada je prepušteno samo sebi, nikada ne može spoznati, čak ni do svoje smrti, ali što može spoznati duša drugog, koji, kao starac, gleda unatrag na ovo dijete. Tu imate nešto što se može otkriti kroz dijete, ne u djetetu, i ne u muškarcu ili ženi koji mogu nastati od ovog djeteta, do njegove smrti, već u drugom, koji, od starije dobi, s ljubavlju gleda najmlađe ljudsko biće. Ovo posebno ističem, jer u takvoj značajki našeg vremena, možete vidjeti kako socijalni impuls - ali u najširem smislu - leluja i tka u naše vrijeme. Nije li to duboki socijalni impuls, ta potreba da se nešto korisno uvede u život samo tako da stariji uče od najmlađih, da budu zajedno u najveću svrhu života, ne samo odnos između osobe X1 i osobe X2, već između starije osobe i najmlađeg djeteta?
To socijalno zajedništvo, ono je na što nas upućuje najdublji duh i smisao našeg vremena. I tako, antropozofski orijentirana znanost duha, obraćajući se ljudima koji su već donekle pripremljeni kroz druge grane ove znanosti duha, može dodatno produbiti razumijevanje socijalnog problema. Svi vi imate značajan socijalni zadatak ako iz svega što se u vama može probuditi, posebno u smislu socijalnog osjećaja, crpite sredstva za djelovanje unutar čovječanstva u našem vremenu, kao oni koje je posebno odabrala antropozofski orijentirana znanost duha. Ako njegujete dublji socijalni osjećaj i dublje razumijevanje ljudske povezanosti unutar trenutnog socijalnog i socijalističkog diskursa, tada ćete ispuniti vitalni zadatak koji proizlazi iz antropozofski orijentirane znanosti duha, također u socijalnom smislu.
O tome ćemo dalje raspravljati sljedeći tjedan kada budemo imali naše predavanje u ogranku između dva javna predavanja.