.- DESETO PREDAVANJE, Bern, 4. studenog 1919.
Poganska i židovska kultura. Inkarnacija Lucifera na početku 3. tisućljeća. Detaljniji opis inkarnacije Lucifera. Luciferska mudrost kao osnova grčke kulture i gnoze. Inkarnacija Ahrimana na Zapadu. Sredstva Ahrimana za pripremu njegov inkarnacije. Kardinal Newman. Robert Wilbrandt. Intelekt i duhovno iskustvo. Duhovno kao ono što održava čovjeka tijekom propadanja fizičkog tijela.
Faza ljudskog razvoja, koja s određenim karakterom počinje u naše vrijeme - naravno, za bilo koji trenutak se može reći da počinje specifična faza razvoja, jednostavno treba okarakterizirati prirodu te faze - može se otprilike okarakterizirati na sljedeći način, da će u biti, sve što će čovječanstvo doživjeti u daljoj budućnosti, u fizičkom svijetu, biti svojevrsni silazak, regresija, razvoj unatrag. Vrijeme u kojem je čovječanstvo napredovalo kroz sve finije i finije fizičke sile, već je prošlo. U bliskoj budućnosti čovječanstvo će nastaviti napredovati, ali samo kroz duhovni razvoj, razvoj koji nadilazi procese fizičke ravni. Procesi fizičke razine neće biti takvi da će čovječanstvo, jednostavnim prepuštanjem njima, moći iz njih izvući bilo kakvo zadovoljenje. Ono što je odavno naznačeno unutar naše znanosti duha, što možemo naći okarakterizirano u nizu predavanja o Apokalipsi, da idemo prema 'ratu svih protiv svih', treba, od sadašnjeg trenutka nadalje, shvatiti kao nešto vrlo, vrlo ozbiljno i značajno. Treba to shvatiti na način da ne ostane samo teorijska istina, već da se izrazi i u postupcima, u cjelokupnom ponašanju ljudi. Sama činjenica da će ljudi - trivijalno rečeno - u budućnosti izvlačiti malo zadovoljstva iz razvoja na fizičkoj razini, navest će ih da sve više razumiju kako daljnji razvoj mora proizaći iz duhovnih sila.
Ovu činjenicu moguće je u potpunosti shvatiti samo razmatranjem većeg razdoblja ljudskog razvoja, i to na neki način primijeniti, na ono s čime će se čovječanstvo sve više morati suočavati u budućnosti. Tada će se razumjeti cilj prema kojem se kreću te sile unutar čovječanstva koje će se manifestirati u onome što bih nazvao ritmički ponavljajućim procesima rata i uništenja, od kojih je trenutna katastrofa samo početak. Naivno je vjerovati da će išta što uslijedi nakon ovog kataklizmičkog događaja, za čovječanstvo na fizičkoj razini donijeti trajna razdoblja mira. To neće biti slučaj. Ono što mora doći na Zemlju, međutim, mora biti duhovni razvoj. Njegov duh, njegov smjer, njegovo značenje postat će jasno, kada se uzme u obzir relativno dugo razdoblje prije misterija na Golgoti, kada se zatim promisli o značenju misterija na Golgoti, i onda se pokuša razmišljati o kontinuiranom utjecaju misterija na Golgoti na budući razvoj čovječanstva.
Misterij Golgote razmatrali smo iz različitih gledišta. Danas želimo dodati još jedno gledište, donekle karakterizirajući, ono što je prethodilo otajstvu Golgote u smislu civilizacije, recimo, do otprilike 3. tisućljeća prije Krista, što je zatim trajalo do vremena kršćanskog razvoja, a što se, kao što znate, naziva poganskom kulturom. Unutar te poganske kulture, poput oaze, nastala je potpuno drugačija židovsko hebrejska kultura, iz koje je potom nastalo kršćanstvo.
Pogansku kulturu možemo razumjeti kada shvatimo da je ona u biti bila kultura znanja, vizije i djelovanja, koja je proizlazila iz sila sveobuhvatnijih od zemaljskih. Moglo bi se reći da je upravo kroz hebrejsko židovsku kulturu čovječanstvo istinski uvelo moralni element. Moralni element nije postojao izolirano unutar poganske kulture. Umjesto toga, ova drevna poganska kultura bila je takva da su se ljudi osjećali dijelom cijelog kozmosa. To se mora imati u vidu. Ljudi koji su, kao pripadnici ove drevne poganske kulture, stajali na Zemlji, osjećali su se dijelom cijelog kozmosa. Osjećali su kako sile koje djeluju u kretanju zvijezda, djeluju u njihovim vlastitim postupcima, ili bolje rečeno, u silama koje su djelovale unutar njihovih postupaka. Ono što se kasnije smatralo astrologijom, a što se i danas smatra astrologijom, samo je, rekao bih, odraz, čak i vrlo varljiv odraz, onoga što je bila drevna mudrost, izvučena iz kretanja zvijezda, koja je istovremeno pružala smjernice za ljudsko djelovanje. Te drevne kulture mogu se razumjeti samo ako se, sa stajališta znanosti duha, baci svijetlo na ono što je zapravo, u vanjskom smislu, bio ljudski razvoj u 4. i 5. tisućljeću prije Krista. Naravno, ponekad govorimo o drugom, ponekad o prvom post atlantskom razdoblju, ali ne radimo dobro ako ovu egzistenciju na Zemlji u 5, 6. i 7. tisućljeću prije Krista zamišljamo kao previše sličnu današnjoj egzistenciji ljudi. Svakako je istina da su ljudi u tim drevnim vremenima, utoliko što su hodali Zemljom, posjedovali neku vrstu instinktivnog duševnog života, vrstu duševnog života koji je u određenom smislu bio bliži životinjskom duševnom životu nego modernom čovjekovom duševnom životu. Ali vrlo je jednostran pogled na ljudski život reći, naprimjer: da, ako se vratimo u ta davna vremena, ljudi su bili više kao životinje. Ono što je hodalo ovdje po Zemlji, svakako je bilo više životinjsko u svojoj duševnoj konstituciji, ali ta životinjska tijela ljudi koristila su duhovno-duševna bića, ljudi su se u velikoj mjeri osjećali kao članovi nadosjetilnog, kozmičkog svijeta. I može se reći: ako se vratimo dovoljno daleko unatrag, do oko 5. tisućljeća prije Krista, ljudi su bili takvi da su životinjska tijela koristili više kao instrumente nego su bili bića koja su se osjećala u njima. Da bismo točno okarakterizirali te ljude, morali bismo reći: kad su ti ljudi bili budni, zasigurno su se kretali poput životinja, s instinktivnim unutarnjim životom, ali u taj instinktivni unutarnji život ulazilo je nešto poput snova, poput budnih snova. I u tim snovima na javi, prepoznavali su kako su sišli da koriste životinjska tijela. Ono što je uistinu bilo njihovo unutarnje duševno stanje, tada je prešlo u viziju kulta, čin kulta, u službu Mitre, gdje vidimo da je glavni simbol bog Mitra koji jaše bika, iznad njega zvjezdano nebo kojem pripada, ispod njega zemaljsko carstvo kojem pripada bik. Ovaj simbol za ove drevne ljude zapravo nije simbol, već njihova vizija stvarnosti. Konstituciju svoje duše doživljavali su na način da su govorili: ako sam noću izvan svog tijela, onda pripadam silama kozmosa, zvjezdanom nebu; kada se ujutro probudim, onda koristim životinjske instinkte u životinjskom tijelu.
Onda je, moglo bi se reći, došlo vrijeme sumraka ljudskog razvoja. Ljudski život pomalo je postao više letargičan i tuplji, gdje su se kozmički snovi povukli, a instinktivni život preuzeo prevlast. Ono kakvo je prije bilo duševno raspoloženje sačuvano je u misterijima, prvenstveno azijskim misterijima. Ali čovječanstvo općenito, ukoliko nije bilo obuhvaćeno mudrošću misterija, živjelo je više manje sumračnom, tupom egzistencijom od 4. do početka 3. tisućljeća. Moglo bi se općenito reći da je život tijekom ovog vremena, u 4. i početkom 3. tisućljeća prije misterija na Golgoti, i u azijskom i u tada poznatom svijetu, bio tmuran, instinktivni duševni život. Ali tu su bili misteriji, u kojima su kroz učinak ceremonija, duhovni svjetovi istinski djelovali. I odatle je čovječanstvu tada došlo prosvjetljenje.
Ali oko početka 3. tisućljeća dogodilo se nešto vrlo značajno. Da bismo okarakterizirali podrijetlo ovog prigušenog, više instinktivnog života, može se reći da duhovna i duševna priroda ljudi u to vrijeme još nije mogla koristiti stvarne organe za razumijevanje. Ti organi za razumijevanje već su bili prisutni, razvijeni unutar fizičkog bića čovjeka, ali duhovna i duševna priroda ih još nije mogla koristiti. Stoga ljudi još nisu mogli steći nikakvo znanje putem mišljenja ili moći rasuđivanja. Mogli su dobiti samo ono što im je dano iz misterija.
Otprilike početkom 3. tisućljeća, u istočnoj Aziji zbio se značajan događaj. Dijete iz jedne od istaknutih azijskih obitelji tog vremena odrastalo je nesmetano u blizini ceremonija misterija. Okolnosti su bile takve da je tom djetetu bilo dopušteno sudjelovanje u ceremonijama, vjerojatno zato jer su vodeći svećenici misterija osjetili nadahnuće da dopuste djetetu da sudjeluje. A kada je osoba koja je živjela u ovom djetetu navršila oko četrdeset godina, na vidjelo je izašlo nešto izvanredno. Postalo je očito - i mora se reći da su svećenici misterija, u određenom smislu, proročki predvidjeli ovaj događaj - da je ta osoba, koja je odgojena unutar jednog od istočno azijskih misterija, iznenada, oko četrdesete godine, počela shvaćati, ljudskim rasuđivanjem, značenje onoga što je prije ulazilo u misterije samo putem objave. On je, u određenom smislu, bio prvi koji je koristio organe ljudskog razumijevanja, ali samo u skladu s misterijima.
Ako ono što su svećenici misterija rekli o ovoj stvari prevedemo na naš moderni jezik, onda moramo reći: u ovom čovjeku nije se utjelovilo ni manje ni više nego sam Lucifer. - I ovo je važna, značajna činjenica: da je u trećem tisućljeću prije Krista doista postojala fizička inkarnacija Lucifera u Istočnoj Aziji. I iz ove fizičke inkarnacije Lucifera - jer je ta osobnost podučavala - nastalo je ono što se naziva predkršćanskom, poganskom kulturom, koja je još uvijek živjela u gnostici prvih kršćanskih stoljeća. Nipošto se ne smije omalovažavati ova luciferska kultura. Jer ono što je grčka kultura proizvela u smislu ljepote, čak i u smislu filozofskog uvida, što živi u starogrčkoj filozofiji, u Eshilovim tragedijama, sve to ne bi bilo moguće bez ove luciferske inkarnacije. Ova luciferska inkarnacija bila je, kao što je već spomenuto, također moćna u južnoj Europi, sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji tijekom prvih stoljeća kršćanstva. A kada se misterij Golgote odvijao na Zemlji, upravo je luciferska mudrost bila ono kroz što se misterij na Golgoti mogao razumjeti. Ono što se u početku pojavilo kao gnoza za razumijevanje misterija Golgote, bilo je potpuno prožeto luciferskom mudrošću. Stoga moramo naglasiti: na početku 3. tisućljeća bila je kineska inkarnacija Lucifera. Na početku naše ere bila je inkarnacija Krista. I isprva se čak i inkarnacija Krista shvaćala jer je još uvijek bila prisutna moć stare luciferske inkarnacije, moć koja je nestala za ljudski uvid, za ljudsku sposobnost razumijevanja, tek u 4. stoljeću poslije Krista. Ali i dalje je imala svoje posljedice, svoj dugotrajni utjecaj.
Sada, na ove dvije inkarnacije - Lucifera u davna vremena i inkarnaciju Krista, koja daje pravi smisao zemaljskom razvoju - treća će doći u ne tako dalekoj budućnosti. A sadašnji događaji se već odvijaju na način da pripremaju ovu treću inkarnaciju. Govoreći o inkarnaciji Lucifera na početku trećeg tisućljeća prije Krista, mora se reći: kroz njega su ljudi stekli sposobnost korištenja organa svog intelekta, svoje moći rasuđivanja. Sam Lucifer, u ljudskom tijelu, prvi je rasuđujući shvatio ono što je prije u čovječanstvo moglo ući samo kroz otkrivenje: smisao misterija. Ono što se sada priprema i što će se zasigurno dogoditi na Zemlji, u ne tako dalekoj budućnosti, jest stvarna inkarnacija Ahrimana.
Kao što znate, od sredine 15. stoljeća živimo u dobu u kojem čovječanstvo sve više postiže punu snagu svijesti. Upravo to mora biti značajan aspekt suočavanja s ovom ahrimanskom inkarnacijom: da ljudi događaju pristupe s punom sviješću. Utjelovljenje Lucifera je došlo, moglo se razaznati samo kroz proročki uvid svećenika misterija. Vrlo nesvjesno, ljudi su iskusili ono što je bila inkarnacija Krista kroz događaj Golgote. Čovječanstvo mora svjesno živjeti u iščekivanju inkarnacije Ahrimana, usred previranja koja će se dogoditi na fizičkoj razini. Usred tekućih ratova i drugih teškoća bliske budućnosti, ljudski duh će postati vrlo inventivan u području fizičkog života. I kroz tu inventivnost u području fizičkog života, koja se ne može ni na koji način spriječiti ovom ili onom radnjom - kroz to će postati moguća takva ljudska individualnost u kojoj će se Ahriman moći inkarnirati.
Ali ova ahrimanska sila svoju inkarnaciju na Zemlji priprema iz duhovnog svijeta. I nastoji je pripremiti na takav način da ova inkarnacija Ahrimana u ljudskom obliku bude u stanju zavesti i iskušati ljude na Zemlji u najvećoj mjeri. Jedan od zadataka ljudi za sljedeći civilizacijski razvoj, bit će, potpuno se svjesno suočiti s ovom inkarnacijom Ahrimana, tako da ova inkarnacija Ahrimana posluži čovječanstvu upravo u smislu promicanja višeg duhovnog razvoja, osvještavajući ljude o Ahrimanu i o onome što ljudi mogu postići, ili ne mogu postići, u pukom fizičkom životu. Ali ljudi se moraju svjesno kretati prema ovoj inkarnaciji Ahrimana, i stvari urediti na način da postaju sve svjesniji u svim oblastima, da se sve više vidi koje se struje u životu kreću protiv ove inkarnacije Ahrimana. Ljudi moraju naučiti tumačiti život kroz znanost duha, da prepoznaju struje koje idu protiv inkarnacije Ahrimana i da ih nauče kontrolirati. Moraju znati da će Ahriman živjeti među ljudima na Zemlji, ali da će se ljudi suočiti s njim i sami odrediti što od njega žele naučiti, što od njega žele upiti. Međutim, to neće moći učiniti osim ako ne preuzmu kontrolu nad određenim duhovnim strujama, ili čak neduhovnim strujama, koje Ahriman inače koristi kako bi ljude držao što je moguće više nesvjesnim svog dolaska, kako bi se jednog dana mogao pojaviti na Zemlji, i u određenom smislu, iz zasjede to izvesti, iskušati i zavesti čovječanstvo, uzrokujući da ono poriče evoluciju Zemlje i spriječi ga da postigne svoj cilj. Određene duhovne i neduhovne struje moraju se shvatiti u svojoj suštini, ako se želi istinski shvatiti cijeli proces koji sam opisao.
Ne vidite li kako danas sve više raste broj ljudi koji ne žele imati nikakve veze sa znanošću o duhovnom, s razumijevanjem duhovnog? Ne vidite li koliko ljudi ima za koje stare religijske sile više nemaju nikakve unutarnje poticaje? Idu li u crkvu ili ne, danas za mnoge ljude nije odlučujući faktor. Ali stare religijske sile više nemaju nikakav unutarnji značaj za njih. Niti uzimaju u obzir ono što može ući u kulturu kao novi duhovni život. Opiru se tome, odbacuju to, smatraju to ludošću, nečim neugodnim, odbijaju se s tim baviti. Ali, vidite, ljudi, kako žive na Zemlji, jesu istinsko jedinstvo. Ne može se odvojiti duhovno od fizičkog. Oboje djeluje zajedno kao jedinstvo između rođenja i smrti. Čak i ako čovjek ne upija duhovno kroz svoje duhovne sposobnosti, duhovno je ipak prisutno. Od posljednje trećine 9. stoljeća duhovno teče oko nas. Ulijeva se u razvoj Zemlje. I može se reći: duhovno je tu, jedino što ga ljudi ne žele upiti.
Ali čak i ako ljudi ne apsorbiraju duhovno, ono je i dalje tu! Tu je! I što je onda s tim duhovnim? Paradoksalno se čini - jer mnogo toga što je istinito, i vrlo istinito, ljudima danas izgleda paradoksalno: ljudi jedu i piju, možda najviše oni koji odbacuju duhovno. Kod takvih ljudi, koji odbacuju duhovno, a ipak jedu i piju, duhovno, nesvjesno, struji u proces jedenja i probave. To je tajna tog puta u materijalizam koji je ozbiljno započeo, ili bolje rečeno, pripremao se za to, oko 1840. Oni koji ne upijaju duhovno kroz svoje duše, ipak ga danas upijaju; jedući i pijući, jedu i piju duh. Oni su žderači duše i duha. I na taj način, duh se ulijeva u zemaljski razvoj, u luciferski element, prenosi se Luciferu. Luciferska moć, koja tada može pomoći ahrimanskoj moći u njezinoj kasnijoj inkarnaciji, kao rezultat toga postaje sve jača. To će za ljude morati postati uvid, morati će prihvatiti činjenicu da će ljudi budućnosti, ili svjesno upijati duhovno znanje, ili nesvjesno konzumirati duh i time ga predati luciferskim moćima. Ovu stranu konzumacije duha i duše, posebno potiče Ahriman, jer kroz nju može ljude uljuljkati u samozadovoljstvo, tako da tada, kroz svoju inkarnaciju, može ući među ljude, iznenaditi ih kao iz zasjede, i spriječiti ih da se s njim svjesno suoče.
Ali Ahriman se također može i izravno pripremiti za svoju inkarnaciju, i on to čini. Zasigurno, ljudi danas vode duhovni život, ali čisto intelektualni, koji ne referira na duhovni svijet. Taj čisto intelektualni život sve više se širi među ljudima, prvo se ukorijenivši općenito u znanostima, ali sada i u socijalnom životu dovodi do svakojakih socijalnih ekscesa. Kakav je to intelektualni život? Taj intelektualni život je toliko odvojen od stvarnih interesa ljudi. Pitam vas: koliko učitelja danas vidite kako ulaze i izlaze iz visokih i nižih obrazovnih institucija, a zapravo ne služe svom predmetu iz unutarnjeg entuzijazma, već iz vanjske obveze? Neposredni interes duše nije povezan s onim čemu se teži. To se proteže čak i na vrijeme provedeno u učenju. Razmislite koliko se učenja odvija u raznim fazama života bez istinskog entuzijazma, bez pravog interesa za to učenje; koliko površan postaje intelektualan život za mnoge koji se tome posvete. I koliko ljudi danas mora proizvoditi sve vrste intelektualnog materijala koji se zatim čuva u knjižnicama, materijala koji nije živ kao duhovni život. Sve to, što se razvija kao intelektualni duhovni život bez da je prožeto toplinom ljudske duše, bez ikakvog ljudskog entuzijazma, izravno koristi utjelovljenju Ahrimana na njegov vlastiti način. To ljude uljuljkuje u samozadovoljstvo na način koji sam opisao, tako da to može biti vrlo povoljno za Ahrimana.
Osim ovih, postoje brojne druge struje u duhovnom i neduhovnom životu koje Ahriman može iskoristiti ako ih ljudi ne koriste u pravom smislu. U posljednje vrijeme čujete refren koji kruži svijetom - još uvijek ga čujete - da se moraju uspostaviti nacionalne države, nacionalne oblasti. Mnogo se čuje o 'slobodi individualnih naroda'. Sada, vrijeme u kojem su se carstva trebala osnivati na temelju krvnih i plemenskih veza, u razvoju čovječanstva je prošlo. A kada se danas poziva na etničke, plemenske i slične veze - veze koje ne potječu iz intelekta ili duha - tada se među ljudima potiče nesklad. I upravo je taj nesklad u čovječanstvu, ono što ahrimanska moć može iskoristiti. narodni šovinizam, sve vrste pogrešnog patriotizma - to će biti materijal iz kojeg Ahriman gradi sve što mu treba.
A dolazi do izražaja i nešto drugo. Danas posvuda vidimo stranke koje se zalažu za ovo ili ono. Što se tiče tih stranačkih mišljenja i stranačkih programa, ljudi danas ne vide jasno i ne žele jasno vidjeti. Danas se s velikom ljudskom oštroumnošću može dokazati čak i ono najradikalnije. Lenjinizam se može vrlo oštroumno dokazati, ali isto tako i njegova suprotnost, kao i sve između. Danas se može rigorozno dokazati bilo koje programsko mišljenje. Međutim, tko god dokaže suprotno mišljenje, jednako je u pravu. Ono što je danas intelektualni duh, koji vlada među ljudima, nipošto nije dovoljno da dokaže išta u smislu njegove unutarnje održivosti, njegove intrinsične vrijednosti. On dokazuje. Ali ono što je dokazano, nipošto ne bismo trebali smatrati nečim za što vrijedi živjeti, nečim životnim. Stoga se ljudi danas u političkim strankama suprotstavljaju jedni drugima, jer se svako stranačko mišljenje, ili barem ona najbitnija stranačka mišljenja, mogu dokazati s istim pravom. Ono što je naš intelekt, ostaje na površinskoj razini razumijevanja stvari, ne uspijevajući prodrijeti do razine gdje zaista leži istina. To traži i duboko i temeljito gledanje. Ljudi danas radije svoje razumijevanje drže na površini, odbijajući koristiti dublje duhovne snage kako bi prodrli u daljnje slojeve koji odgovaraju suštini. Treba samo pogledati svakodnevni život oko sebe - čak i najobičniji aspekti života često pokazuju kako se ljudi lako mogu prevariti onim što vole. Ljudi vole brojeve u znanosti, ali vole brojeve i u socijalnom životu. Samo pogledajte socijalističku znanost: ona se gotovo u potpunosti sastoji od statistike. A iz statistike, odnosno iz brojeva, izvlače se najvažniji zaključci. Sada se sve može dokazati brojevima i svemu se može vjerovati. Brojevi nisu sredstvo za dokazivanje nečega, već sredstvo za obmanjivanje ljudi. Čim se iz brojeva ne vidi ono kvalitativno, ono kvalitativno iznad brojeva, čovjeka se najlakše može prevariti brojevima.
Ovo je dobar primjer. Vodi se, ili se barem vodila, velika rasprava o nacionalnosti Makedonaca. Mnogo toga u političkom životu Balkanskog poluotoka ovisilo je o prikupljenim statistikama. Ali te se brojke ne razlikuju od bilo kojih drugih statistika. Bilo da sastavljate statistiku o pšenici i raži, ili statistiku o tome koliko ljudi grčke, srpske ili bugarske nacionalnosti živi u Makedoniji, u smislu onoga što statistika može dokazati, sve je to isto. Nađete brojke navedene za Grke, Bugare i Srbe, i iz njih možete izvući svakakve zaključke. Ali možete pogledati i kvalitativne aspekte. Ispada da se, naprimjer, često navodi: otac je Grk, jedan sin je Bugarin, drugi sin je Srbin. Možete zamisliti kako to funkcionira. Ali te se statistike konzultiraju, dok je u ovom slučaju statistika samo nešto što služi za opravdavanje ciljeva stranke. Jer, naravno, ako je otac zaista Grk, onda su i oba sina Grci. Ali ovo je samo jedan primjer mnogo toga što se radi, i doista, što se radi s brojevima općenito. Brojevi su ono s čime Ahriman može najviše postići, kada se brojevi navode kao dokaz, kada se smatraju dokazom.
Drugo sredstvo koje Ahriman može upotrijebiti jest ono koje, kada se o njemu govori, vjerojatno neće odmah biti prepoznato kao takvo i čije će karakteristike zvučati paradoksalno. Znate, pokušali smo, unutar našeg duhovno znanstvenog pokreta, kroz znanost duha produbiti razumijevanje Evanđelja. Ali u naše vrijeme ovo produbljivanje Evanđelja, koje postaje sve potrebnije, mnogi ljudi odbacuju, baš kao što se znanost duha općenito odbacuje. Oni koji često vjeruju - ili barem to naglašavaju - da su u ovom području ponizni, zapravo su najarogantniji. Sve se više čuje kako ljudi govore da treba uroniti u jedinstvenu jednostavnost Evanđelja, a ne tražiti, naprimjer, otajstvo Golgote složenim putevima znanosti duha. Oni koji tvrde da u Evanđeljima traže jednostavnost, upravo su najarogantniji, jer u svom ponosu, preziru iskreno i pošteno istraživanje kroz duhovno znanstvene uvide. Toliko su arogantni da vjeruju da mogu doći do najvećeg znanja o duhovnom svijetu bez ikakvog napora, jednostavnim uranjanjem u Evanđelja. Ono što se danas često predstavlja kao ponizno, kao jednostavno, upravo je najarogantnije od svega. Najarogantniji ljudi žive u sektama i denominacijama.
Vidite, Evanđelja su nastala u vremenu kada je luciferska mudrost još uvijek prevladavala. U prvim stoljećima kršćanskog razvoja, Evanđelja su se shvaćala sasvim drugačije nego kasnije. Danas se ljudi kojima nedostaje sposobnost duhovno znanstvenog proučavanja samo pretvaraju da razumiju Evanđelja. U stvarnosti, oni više ne shvaćaju izvorni smisao riječi. Jer ono što je prevedeno na razne jezike i nisu uistinu Evanđelja, već nešto što u osnovi jedva da podsjeća na izvorno značenje riječi kojima su Evanđelja napisana. Danas se do pravog razumijevanja onoga što je interveniralo u razvoju Zemlje kao biće Krista, može doći samo kroz znanost duha. Svatko tko danas želi samo 'jednostavno', kako se često kaže, proniknuti u Evanđelja ili to čini, neće doći so shvaćanja pravog unutarnjeg bića Krista, već samo do iluzije, ili, u najmanju ruku, vizije ili halucinacije bića Krista. Jednostavnim čitanjem Evanđelja danas se ne može postići prava veza s kršćanstvom, već samo kroz neku vrstu halucinacije Krista. Zato je toliko raširen teološki pogled da čovjek Isus iz Nazareta uopće nije sadržavao Krista, već je bio samo povijesna figura, poput Sokrata ili Platona ili sličnih, možda samo nešto viša. 'Običan čovjek iz Nazareta' - on je ideal čak i za teologe. I naravno, vrlo malo suvremenih teologa može razumjeti nešto poput ukazanja Pavlu pred Damaskom, jer bez duhovno znanstvenog produbljenja, Evanđelja mogu ponuditi samo halucinaciju Krista, a ne viziju pravog Krista. Stoga se ono što se Pavlu ukazalo pred Damaskom također shvaća kao puka halucinacija.
Nužno je da se Evanđelja danas preispitaju u skladu s načelima znanosti duha. Jer tupost koja obuzima one koji žele živjeti isključivo unutar granica svojih denominacija, upravo je ono što će Ahriman najviše koristiti kako bi postigao svoj cilj: zahvatiti ljude svojom inkarnacijom. A oni koji vjeruju da su najviše kršćanski, odbacujući svaki daljnji razvoj svog razumijevanja Krist misterije, u svojoj su aroganciji upravo oni koji najučinkovitije promiču ciljeve Ahrimana. Denominacije su, zapravo, plodno tlo za ahrimansku prirodu. Danas je uzaludno pokušavati zanemariti te stvari kao iluzije. Kao što materijalistički način razmišljanja, koji odbacuje sve duhovno i čovjeka nastoji svesti na ono što jede i pije, promiče ciljeve Ahrimana - u njegovu svrhu, ne u svrhu čovječanstva - tako i kruto odbacivanje svega duhovnog i pridržavanje, kako se često kaže, jednostavnog tumačenja Evanđelja promiče ciljeve Ahrimana.
Vidite, podignuta je brana kako pojedinačna evanđelja ne bi previše ograničavala ljude, opisujući događaj Golgote sa četiri strane u evanđeljima, koje - barem naizgled - međusobno proturječe. To štiti ljude od previše doslovnog tumačenja, pod uvjetom da barem malo razmisle. Međutim, u onim sektama koje svoje razumijevanje temelje isključivo na jednom evanđelju - a takvih sekti ima mnogo - pukim uranjanjem u evanđelje postaju očiti učinci zavođenja, otupljivanja, halucinacije. Evanđelja su u svoje vrijeme morala biti predstavljena kao protuteža luciferskoj gnozi. Ali ako se shvate onako kako su izvorno predstavljena, ona ne služe napretku čovječanstva, već svrsi Ahrimana. Ništa nije inherentno dobro u apsolutnom smislu; uvijek je dobro ili loše, ovisno o tome kako to ljudi koriste. I najbolje može biti najgore, kada ljudi to ne koriste ispravno. Ako bi Evanđelja trebala biti najviša, mogu imati najgori učinak, upravo kada su ljudi samozadovoljni da bi prodrli do istinskog duhovno znanstvenog tumačenja ovih Evanđelja.
Dakle, mnogo toga u duhovnim i neduhovnim strujama današnjice, zahtijeva od ljudi da ih pomno ispitaju i prilagode svoje ponašanje, posebno odnos svojih duša, u skladu s tim. Jesu li ljudi spremni prozreti takve stvari, odredit će kako će utjelovljenje Ahrimana utjecati na ljude, hoće li ovo utjelovljenje Ahrimana dovesti ljude do toga da potpuno izgube iz vida svoju zemaljsku svrhu, ili će ovo utjelovljenje Ahrimana dovesti ljude do prepoznavanja ograničenja intelektualnog života, neduhovnog života. Ako ljudi, rekao bih, u pravom smislu, uzmu u svoje ruke ono što sam upravo okarakterizirao kao struje koje vode do Ahrimana, tada će, jednostavno kroz utjelovljenje Ahrimana u zemaljskom životu, jasno prepoznati što je s jedne strane ahrimansko, a time prepoznati i polarnu suprotnost, lucifersko. I tada će ljudi okom duše obuhvatiti i ujedinjujući treći element upravo iz kontrasta između ahrimanskog i luciferskog. Jer bez te svijesti, ljudi neće moći živjeti na način da istinski postignu svoj zemaljski cilj.
Vidite, stvari povezane sa znanošću duha mogu se istinski razumjeti samo ako ih se shvati sasvim ozbiljno. Jer znanost duha nije nešto što, iz nekog sektaškog duha, želi ući u današnje čovječanstvo, već je znanost duha uistinu nešto što proizlazi iz potrebe ljudskog razvoja. Tko god prepozna te potrebe ljudskog razvoja, ne može jednostavno birati hoće li njegovati ili ne znanost duha, već mora sebi reći: sav fizički i duhovni život ljudi mora biti osvijetljen i prožet znanošću duha.
Kao što je nekoć na istoku postojala luciferska inkarnacija, a zatim, takoreći, u sredini ljudskog razvoja inkarnacija Krista, tako će se na zapadu dogoditi ahrimanska inkarnacija. Ova inkarnacija Ahrimana se ne može izbjeći. Mora doći, jer se ljudi moraju, takoreći, suočiti oči u oči s Ahrimanom. On će biti pojedinac koji će ljudima pokazati golem uvid koji ljudi mogu postići kada prizovu sve zemaljske sile koje mogu potaknuti takav uvid. U teškoćama o kojima sam govorio, a koje će u bliskoj budućnosti zadesiti čovječanstvo, ljudi će postati vrlo snalažljivi. Mnoge stvari bit će otkrivene iz sila i supstanci svijeta koje će ljudima pružiti hranu. Ali ono što bude otkriveno bit će otkriveno na takav način da će se istovremeno prepoznati kako je materijalni svijet povezan s organima intelekta - ne duha, već intelekta. Ne može se postati duhovan jedući i pijući, ali se kroz to može postati pametan, suptilno pametan.
Ljudi jednostavno još ne znaju te stvari, ali te stvari ne samo da se traže, već će sasvim prirodno proizaći iz teškoća koje će se pojaviti u bliskoj budućnosti. I, rekao bih, kroz specifičnu primjenu tih stvari, određena tajna društva, koja već vrše svoje pripreme, pripremit će tlo za inkarnaciju Ahrimana da na Zemlji bude prisutna na pravi način. I bit će prisutna, jer čovječanstvo bi tijekom svog vremena na Zemlji također trebalo spoznati koliko toga može proizaći iz čisto materijalnih procesa. Ali također bi trebalo shvatiti da mora naučiti ovladati takvim duhovnim ili neduhovnim strujama koje vode do ahrimanizma.
Ako spoznamo da se stranački programi mogu dokazati, ali kao i oni suprotni, onda si moramo reći: moramo se uzdići do stanja duše u kojem ne dokazujemo, već doživljavamo. Jer ono što se doživljava nešto je drugačije od onoga što se samo dokazuje razumom. Isto tako, moramo si reći: mora postojati sve veće i veće duhovno znanstveno istraživanje Evanđelja. Doslovno prihvaćanje Evanđelja, koje i danas postoji, promiče ahrimansku kulturu. Čak i na vanjskoj osnovi, može se vidjeti da za moderne ljude jednostavno doslovno shvaćanje Evanđelja više nije dovoljno, jer znate da ono što je za jedno vrijeme ispravno, nije ispravno za svako drugo. Ono što je ispravno za jedno vrijeme, kada se prakticira u kasnijem vremenu, postaje lucifersko ili ahrimansko. Čitanje Evanđelja imalo je svoje vrijeme. Danas je zadatak steći duhovno razumijevanje otajstva Golgote kroz Evanđelja.
Svakako, mnogim ljudima je danas izuzetno neugodno razumjeti ove stvari. Ali svatko tko se zanima za antropozofiju, trebao bi naučiti kako su se slojevi kulture postupno akumulirali jedan pored drugog, stvarajući kaos, i kako se u taj kaos mora unijeti svijetlo.
Danas bi trebalo nešto poslušati ili pročitati o ovom ili onom suvremenom životnom pitanju od moderne, radikalne moderne osobe, a zatim, recimo, poslušati propovijedi nekog svećenika neke denominacije koji je još uvijek ukorijenjen u obrascima razmišljanja i uma iz starih vremena. Tada ćete pred sobom zaista imati dva svijeta, koja ćete stapati i miješati jedino ako izbjegavate istinito rješavanje tih pitanja. Poslušajte danas modernog socijalista o socijalnom pitanju, a odmah nakon toga recimo, katoličkog propovjednika o istoj temi: vrlo je zanimljivo kako dva sloja kulture koegzistiraju, koristeći iste riječi na potpuno različite načine. Ista riječ jednome znači nešto potpuno drugačije nego drugome.
Ove stvari treba vidjeti u svijetlu koje se može imati ozbiljnim shvaćanjem takvih razmatranja kakva smo upravo danas poduzeli. Uostalom, čak i ljudi određenih vjerskih denominacija osjećaju neku vrstu, rekao bih, čežnje za duhovnim produbljivanjem. Doista nije beznačajan fenomen da tako izvanredan, a opet pozitivan katolički duh, kako je rekao kardinal Newman prilikom svoje investiture za kardinala u Rimu, za kršćanstvo ne vidi drugo spasenje osim nove objave.
Da, kardinal Newman je rekao da ne vidi drugo spasenje za kršćanstvo osim nove objave. - Ali naravno, nije imao hrabrosti shvatiti ozbiljno novu duhovnu objavu. A tako i drugi. Danas možete pročitati bezbrojne spise o tome što čovječanstvu treba, recimo, u odnosu na socijalni život. Sada se pojavilo još jedno djelo: 'Socijalizam', autora Robert Wilbrandta, sina pjesnika Wilbrandta. U njemu se, naprimjer, raspravlja o socijalnom pitanju na temelju zdravih individualnih uvida. I konačno, navodi se: ništa ne funkcionira bez duha, sam tijek stvari pokazuje da je duh nužan. - Da, ali što takva osoba postiže? Dolazi do toga da izgovara riječ 'duh', do izgovaranja apstraktnog koncepta duha. Ali on ga odbacuje, žestoko odbacuje, sve što istinski nastoji razviti duh. Za to je, prije svega, potrebno shvatiti da kopanje po apstrakcijama, koliko god vapio za duhom, još nije nešto duhovno, još nije nešto što jest duh. Ne treba miješati dosadan, apstraktan razgovor o duhu, s istinskom, pozitivnom potragom za sadržajem duhovnog svijeta, što je upravo ono što antropozofski orijentirana znanost duha želi postići.
Mnogi ljudi danas govore o duhu. Ali vi, koji se bavite znanošću duha, trebali biste biti ljudi koji se ne daju zavesti pukim razgovorom o duhu, već koji biste trebali prepoznati da postoji razlika između tog pukog razgovora o duhu i opisa duhovnog svijeta kako se to pokušava na tlu antropozofije, gdje se duhovni svijet opisuje na isti način na koji se fizički osjetilni svijet opisuje izvana. Trebali biste se baviti tim razlikama, trebali biste se stalno podsjećati kako je apstraktan razgovor o duhu, upravo odvraćanje pažnje od istinske težnje za duhom, i koliko ljudi danas govori o duhu kada se u stvarnosti samo sve više i više udaljavaju od njega. Jer puko intelektualno spominjanje duha ne vodi do duha. Što je onda inteligencija? Što je sadržaj naše ljudske inteligencije? To mogu najbolje objasniti sljedećom slikom. Zamislite - a ovdje ima toliko dama koje će to i bolje razumjeti - zamislite da stojite pred ogledalom i gledate se u njemu. Uzmite sliku koju vam ogledalo predstavlja. Točno je onakva kakvi ste, ali uopće nema stvarnosti. Proizlazi iz odraza ogledala. Sve što posjedujete kao inteligenciju u svojoj duši, kao intelektualni sadržaj, samo je odraz. U tome nema stvarnosti. I kao što vaš odraz donosi samo ogledalo, tako i ono što se odražava kao inteligencija, donosi samo fizički aparat vašeg tijela, mozak. Ljudi su inteligentni samo kroz svoja tijela. I kao što ne možete istinski sebe dodirnuti posežući za svojim odrazom, tako ne možete dokučiti duh okrećući se samo intelektu, jer duh nije tamo. Ono što se shvaća, ma koliko pronicljivo, inteligencijom, nikada ne sadrži duh, već samo njegovu sliku. Ne možete iskusiti duh ako ostanete samo pri inteligenciji. Zato je inteligencija tako zavodljiva, ona pruža odraz, sliku duha, ali ne i sam duh. Tako se izbjegava nelagoda uranjanja u duh, jer ga se već posjeduje - ili barem vjeruje da se posjeduje - u njegovom odrazu; ali iz toga se o duhu može lako govoriti. Razlikovanje ovoga - puke slike duha od stvarnog duha - zadatak je za onaj stav koji nije samo teoretiziranje u znanosti duha, već je istinski utemeljen na konkretnoj koncepciji duha.
To sam vam danas htio reći kako bih potvrdio ozbiljnost koja bi trebala prožimati cijeli naš stav prema antropozofski shvaćenom duhovnom životu. Jer stvarni razvoj čovječanstva u budućnosti, ovisit će o tome kako sadašnje čovječanstvo shvaća ovaj stav. Ako se ono što sam danas okarakterizirao shvati onako kako to još uvijek shvaća velika većina ljudi na Zemlji, tada će Ahriman biti još gori gost, kada dođe. Ako ljudi mogu skupiti snagu da upiju ove stvari koje smo danas razmatrali u svoju svijest, da ih vode i usmjere na način potreban da ljudi održe slobodan položaj u odnosu na moć Ahrimana, tada će čovječanstvo od Ahrimana naučiti upravo ono što je ispravno kada se pojavi, kako bi razumjelo kako Zemlja mora doista ući u svoj pad, ali kako se čovječanstvo upravo kroz to, uzdiže iznad zemaljske egzistencije. Kada osoba dostigne određenu dob u fizičkom životu, njeno fizičko tijelo propada i ne žali se, ako je racionalna, da ovo fizičko tijelo propada, već zna da se svojom dušom kreće prema životu koji se ne odvija usporedo s propadanjem ovog fizičkog tijela. Unutar čovječanstva živi nešto, što nije povezano s propadanjem fizičke Zemlje, koje je već započelo, već nešto što postaje sve duhovnije upravo zato što Zemlja ulazi u svoju fizičku dekadenciju. Naučimo to reći bez predrasuda: da, Zemlja je u stanju propadanja, kao i ljudski život u svojoj fizičkoj manifestaciji. Ali upravo kroz to razumijevanje, dobivamo snagu da u našu civilizaciju unesemo ono što, kao besmrtno u cijelom razvoju Zemlje, mora nastaviti živjeti unutar čovječanstva, dok se Zemlja suočava sa svojom propašću.
To sam vam danas htio reći.