.- DRUGO PREDAVANJE, Dornach, 21. ožujka 1920.
300 godina prije Krista rođenje ljudske imaginacije. Razvoj ljudske inteligencije od 15. stoljeća. U drevnim školama misterija razlika između fizičkog, duhovnog i intelektualnog znanja. Bolest jednostranog intelektualnog života. Antropozofska znanost duha kao nositelj novog procesa iscjeljenja.
Danas će mi biti dužnost da neke od spoznaja koje su činile osnovu ranijih razmatranja, a koje su već poznate velikom broju naših prijatelja, tu i tamo spojim zajedno s onim što sam jučer rekao. Samo želim još jednom istaknuti da je suštinski sadržaj onoga što sam jučer rekao, da je takva vrsta neutralnog znanja, kakvo mi trenutno prakticiramo, u biti tvorevina modernog vremena, da se takvo ravnodušno znanje, koje medicinu stavlja kao jednu znanost uz druge, razvilo tek u posljednja tri ili četiri stoljeća, dok je svo znanje u davnim vremenima bilo usmjereno na liječenje; a spoznaja i pronalaženje načina za iscjeljenje čovječanstva, bilo je jedno te isto u smislu koji sam jučer naznačio.
Sada, znate iz raznih nagovještaja koji su tu i tamo izneseni na predavanjima, da se važan duhovni događaj zbio u posljednjoj trećini 19. stoljeća, koji se zbio iza kulisa svjetske povijesti sedamdesetih, da tako kažemo, iza kulisa vanjske fizičke povijesti svijeta. Kako bismo imali ime za ovaj događaj - lako bi mogli imati i drugo ime za njega - nazvali smo ga pobjedom tog arhanđeoskog bića, kojeg nazivamo arhanđel Mihael, nad suprotnim duhovnim silama. Ovaj ishod, prije svega želimo promatrati kao proces u duhovnom svijetu s kojim je povezana naša ljudska povijest. Takvi se događaji odvijaju na način da se najprije pripremaju u duhovnom svijetu. Moglo bi se reći da je događaj o kojem sada govorim, da se pripremao od 1842. godine. Tada je oko 1879. godine u duhovnom svijetu došlo do određene odluke, a od 1914. postoji potreba da se ljudi na Zemlji ponašaju u skladu s ovim duhovnim događajem. Ono što se događalo od 1914. u biti je juriš ljudske uskogrudnosti na ono što bi se trebalo dogoditi po poimanju onih duhovnih sila koje su odgovorne za vođenje čovječanstva. Dakle, možemo reći: u drugoj polovici 19. stoljeća, u prvom dijelu 20. stoljeća, dogodilo se nešto vrlo važno iza kulisa našeg ljudskog razvoja, a to je poziv čovječanstvu da se ponaša onako kako ta duhovna bića žele: donijeti promjenu, učiniti nešto što će čovječanstvu donijeti novu civilizaciju, nov način poimanja socijalnog života, umjetničkog života, duhovnog života na Zemlji općenito. Takvi događaji ponavljali su se u razvoju ljudi. Vanjska povijest malo bilježi takve događaje, jer je vanjska povijest skup bajki, ali ti su se događaji ponavljali. Događaj koji se može usporediti sa spomenutim, dogodio se oko tri stotine godina prije rođenja Krista, a drugi događaj koji se zbio ranije, bio je oko sredine 3. tisućljeća prije rođenja Krista:
1842 ---------------- 1879 --------------- 1914
300 prije Krista
Sredina 3 tisućljeća prije Krista
Što se tiče čovječanstva, postoji vrlo važna razlika između doživljavanja ova dva događaja, i doživljavanja događaja koji se dogodio u 19. i 20. stoljeću; jer većina vas je barem djelomično doživjela događaje iz druge polovice 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, a većina vas će također znati koliko ih je čovječanstvo kao takvo malo primjećivalo, da bi se doista trebala dogoditi promjena u duhovnom životu.
Čovječanstvo će nužda prisiliti da primijeti tu nužnost. A nužda neće stati sve dok dovoljno velik broj ljudi ne uoči ovu nužnosti u pogledu organizacije javnih poslova. Možemo se upitati: zašto ljudi nisu primijetili? Je li to bio slučaj i s druga dva iskustva, onim iz 3. tisućljeća, onim iz 3. stoljeća? - Ne, kod ovih događaja uopće nije bilo tako. Kad bi netko mogao ispravno pročitati povijest grčkog naroda, pa čak i rimskog naroda, koji je malo grub, shvatio bi da je zapravo postojala svijest unutar grčkog naroda, unutar rimskog naroda: nešto se događa u duhovnom svijetu što treba uzeti u obzir. - Da, pogotovo kod događaja koji se zbio oko 300. godine prije Kristova rođenja, dobro se vidi kako se on polako priprema, kako dolazi do određenog vrhunca i kako onda oživljava. Ljudi ovog 3. i 4. stoljeća prije rođenja Krista imali su jasnu svijest o tome: u duhovnom svijetu se događa nešto što se prelijeva u svijet ljudi. - A ono što su tamo vidjeli, to danas možemo opisati: to je bilo pravo rođenje ljudske fantazije.
Znate, ljudi su danas takvi, oni misle: kako danas razmišljaš, kako se danas osjećaš, tako se uvijek mislilo, tako se uvijek osjećalo. - Ali nije tako, čak su se i osjetilne percepcije s vremenom promijenile, kao što sam vam jučer pokazao. Naravno, umjetničko stvaralaštvo je bilo već prije 3. ili 4. stoljeća prije rođenja Krista; ali to umjetničko stvaranje nije proizašlo iz onoga što danas nazivamo fantazija. To umjetničko stvaranje nastaje iz prave vidovite imaginacije. Oni koji su bili umjetnici mogli su vidjeti duhovno otkrivenje, i jednostavno su kopirali duhovno koje im se otkrilo. Stara atavistička vidovitost, stara imaginacija, bila je ono što je umjetnik imao kao osnovu. Ta fantazija koja se tada prvo pojavila, a zatim se dalje razvijala do Leonardovih, Rafaelovih ili Michelangelovih kreacija, da bi onda opet krenula nizbrdo, ta fantazija potječe iz tog vremena, ta fantazija koja ne stvara kao da se pojavljuje ili zamišlja nešto duhovno, nego kao da se nešto usmjerava samo iz sebe, kao da se nešto stvara iz sebe. A to što su bili obdareni fantazijom, ljudi ovoga vremena pripisivali su borbi između božanskih bića koja su njima vladala i u čije su ime djelovali na Zemlji.
Kao mnogo, mnogo značajnije, sredinom 3. tisućljeća, oko 2500. godine prije rođenja Krista, ljudi su primijetili kako je cijelo njihovo biće zahvaćeno događajima koji su iz duhovnog svijeta stršili u fizička zbivanja. U ovo vrijeme, sredinom 3. tisućljeća prije Krista, nitko ne bi smatrao smislenim reći: ovdje ljudi hodaju po Zemlji - a da ne kažu: tamo su duhovna bića. - To bi bilo kome izgledalo besmislica, jer ljudi su mislili da je Zemlja naseljena onim što je istovremeno i fizičko i duhovno.
U usporedbi s tipom duševnog života u tim davnim vremenima, onaj koji je zavladao tijekom 19. stoljeća nešto je drugačiji, jer ljudi su opažali svjetovne, obične događaje na Zemlji. Ali nisu shvatili da iza toga stoji važna duhovna borba. Zašto oni to nisu primijetili? To je upravo zbog posebnosti ovog našeg doba, koje je, kao što znate, započelo od sredine 15. stoljeća i u kojem još živimo, a koje nazivamo petim post-atlantskim razdobljem. U ovom dobu, to jest u ovom u kojem se nalazimo, najistaknutija, najznačajnija moć koju ljudi mogu koristiti je intelekt. Od 15. stoljeća ljudi su dosegli posebne visine kao inteligentna bića. Danas su ljudi još uvijek ponosni na činjenicu da su tako inteligentna bića. Ne treba vjerovati da neki drugi oblik inteligencije nije bio prisutan u ranijim vremenima, samo što je ova inteligencija rođena u isto vrijeme kad i određena vizija. Ta inteligencija je u čovjeku nastala istovremeno s određenim duhovnim sadržajem. Mi imamo inteligenciju koja zapravo nema pravi duhovni sadržaj, koja je zapravo samo formalna, jer naši koncepti i ideje zapravo nemaju ništa po sebi, oni su samo refleksije nečega. Cijeli naš razum je zbroj pukih odraza nečega. To je bit inteligencije koja se razvila osobito od sredine 15. stoljeća, da je razum samo zrcalni aparat. Ali ono što se tamo odražava u ljudima u osnovi nema snagu. To je u osnovi pasivno. To je posebnost razumijevanja kojim se suvremeno čovječanstvo toliko ponosi, da je to razumijevanje pasivno. Dopuštamo da djeluje na nas, prepuštamo mu se. U svom razumijevanju razvijamo malo snage volje. To je najistaknutija karakteristika današnjih ljudi, da oni zapravo mrze aktivno razumijevanje. Ako bi trebali biti negdje gdje se od njih očekuje da razmišljaju uz ono što se govori, to je dosadno, jako dosadno. Vrlo brzo počinje opće uspavljivanje, barem duševno: čim treba misliti. S druge strane, kada je kinematograf, kada ne treba misliti, nego kada je razmišljanje uspavano, kada treba samo gledati i pasivno se prepustiti onome što se događa, i kada misli jure kao neovisni kotači, tamo se ljudi danas osjećaju zadovoljnima. To je pasivni razum na koji su ljudi navikli. Ovaj pasivni razum nema moć, jer ovaj pasivni razum, što je to? Njegovu prirodu upoznajete kada se prisjetite kako su tipovi ljudskog znanja klasificirani u drevnim školama misterija. Postojale su tri vrste znanja: prvo, ono znanje koje dolazi iz čovjekova fizičkog života, koje proizlazi, da tako kažem, iz iskustva fizičkog svijeta, moglo bi se reći: fizičko znanje; drugo, intelektualno znanje, ono znanje koje čovjek sam oblikuje, uglavnom u matematici, ono znanje unutar kojeg živi, intelektualno znanje; treće, duhovno znanje, ono znanje koje ne dolazi iz fizičkog, već iz duhovnog. Od ove tri vrste znanja, posebno kultivirano i posebno popularno u našem dobu je intelektualno znanje. Doslovno je postao ideal, suočiti se s intelektualnim životom na način na koji smo se navikli suočavati s matematikom, suočiti se s intelektualnim životom s određenom neutralnošću, s određenom ravnodušnošću. Zapravo je nečuveno, ali istinito, da u naše vrijeme čak i nositelji znanja, primjerice sveučilišni profesori, kad za sobom zatvore vrata i vani su, da se oni što brže žele okrenuti nečem drugom što nije vezano uz njihovo znanje. To je apstraktan odnos prema znanju, a to zapravo ide prilično duboko.
Kad sam prije nekoliko dana držao javno predavanje u Zürichu, u raspravu se umiješao jedan proleter. Pošto sam spomenuo nešto o Waldorfskoj školi i o zamjeni rasporeda koji stvarno ubija duh, rekao je: ali u takvom rasporedu jedan predmet bi bio predugo; ako neki predmet postane djeci dosadan od osam do devet, onda od devet do deset mora doći drugi predmet, inače će djeci postati previše dosadno! - Naravno, mogao sam samo odgovoriti: zadaća Waldorfske škole nije računati na dosadu, nego osigurati da djeci ne bude dosadno, da su djeca stvarno uključena u ono što rade; upravo je to zadaća pedagogije i didaktike koju treba njegovati u Waldorfskoj školi. - Tako je u ljudima ostala ukorijenjena ideja da je duhovni život zapravo dosadan i da se treba maknuti od duhovnog života i ne zaokupljati se tom temom. Ali to proizlazi iz činjenice da se cijeli naš intelektualni život zapravo sastoji samo od slika, od zrcalnih slika, i da u tom duhovnom životu nemamo nikakvu supstancu.
Takav duhovni život koji nije ispunjen supstancom zapravo je zatvoren, kako zatvoren od fizičkog svijeta tako zatvoren i od duhovnog svijeta. Zapravo, naše vrijeme ne zna mnogo ni o fizičkom ni o duhovnom svijetu. Ono zapravo zna samo ono što samo smisli. Zbog ovog karaktera naše intelektualnosti kao zbroja zrcalnih slika, ljudi u 19. stoljeću bili su isključeni iz spoznaje bilo čega o onome što se duhovno događalo iza kulisa svjetske povijesti. Čovjek nije doživio veliku, značajnu promjenu koja se dogodila u duhovnom svijetu iza pozornice vanjske povijesti svijeta u drugoj polovici 19. stoljeća, i prvo kroz vlastite napore mora naučiti da fizički svijet mora slijediti duhovni svijet. To će morati naučiti, jer ako to ne nauči nevolje će postajati sve veće i veće, i civilizacija će pasti u barbarstvo u cijelom sadašnjem civiliziranom svijetu. Da bi se to izbjeglo, potrebno je da ljudi iznutra postanu svjesni da moraju nešto doživjeti, kao što je doživljeno rođenje fantazije oko 300. godine prije rođenja Krista. Tako se u naše vrijeme mora doživjeti rođenje aktivnog razuma: nekad slikovita snaga, sada rođenje aktivnog razuma. U ono se vrijeme pojavila mogućnost stvaranja maštovitih kreacija rekreiranjem vanjskih oblika. Sada ljude mora zahvatiti unutarnja, moćna kreacija ideja, kroz koju svatko stvara sliku o vlastitom biću i predstavlja je sebi kao ono čemu teži. Samospoznaja u najširem opsegu riječi mora zahvatiti ljude; ali ne samospoznaja u kojoj se samo razmišlja o onome što se jučer jelo, nego samospoznaja koja vodi u aktivnost vlastitog bića. A ovu samospoznaju očito zahtijeva čovjekov razvoj, koji se mora uzdići do rođenja aktivnog razumijevanja.
Dogodit će se da će ljudi pronaći nešto vrlo neobično u običnoj memoriji, u običnom sjećanju. Danas je to baš tako jer su ljudi postali malo neosjetljivi i ne primjećuju stvari, koje zapravo već postoje u ljudskoj duši. Danas je još uvijek relevantno, da kada se prisjetite vlastitog života, dolaze samo sjećanja na obična iskustva iz tog vlastitog života na koji se osvrnete. Ali to nije samo čisto tako, zapravo nije više sasvim tako, nego su među nama ljudi koji uvijek iznova već proživljavaju nešto drugačije, koji, kad se prisjete onoga što su proživjeli prije deset ili dvadeset godina, ne pada ima na pamet samo ono što su doživjeli, dapače, dolazi im nešto što nisu iskusili, već iz onoga što su iskusili proizlazi poput neovisnog entiteta. A psihoanalitička ludost ispituje prošlost u duši, bez ikakvog znanja o prirodi sadašnjosti. Znanost duha
mora predstaviti ljudima ono što glupa psihoanaliza ne može pronaći, zapravo, ako pogledamo unatrag iz bilo koje dobi - recimo od naše 45 godine - i vidimo sve valove iskustava poput struje (vidi crtež), onda ne postoje samo ona iskustva koja smo proživjeli; jednom je davno bilo tako, i veliki broj današnjih pomalo 'debelokožaca', drugačije ne doživljava ni danas. Svatko tko je osjetljiv na takve stvari, doživljava da kada se osvrne na život, ne samo da su prisutna ta obična iskustva, nego doživi nešto što se ističe (rot) što nije doživjela, to izranja kao demonsko iz prošlih iskustava duše. A to će samo jačati i jačati. Ako ljudi ne nauče obraćati pažnju na ovako nešto, poludjet će zbog toga. To je opasnost za ljudski razvoj u budućnosti. I ne treba imati iluzija o nečem takvom, jer to je tako. U iskustvima kroz koja ljudi prolaze, pojavit će se nešto novo što se može dokučiti samo ovim aktivnim razumom. To je nešto izuzetno značajno! Kao što se nove stvari pojavljuju u dobi pojedinca nakon promjene zuba, nakon spolne zrelosti i tako dalje, takva se preobrazba događa u cijelom čovječanstvu nakon određene dobi, a preobrazba našeg doba može se okarakterizirati ovako: ako se ponekad prisjetite svog života - to možete primijetiti već kad se prisjećate tijekom dana - čovjek ne samo da se sjeća onoga što je doživio u grubom smislu, već se iz tih iskustava pojavljuju demonske formacije. To je kao da kažete sebi: da, doživjeli smo to i to; ali sada sanjarim dnevne snove koji proizlaze iz tih iskustava.
Ovo će biti dio normalnog, morate obratiti pažnju na to. Ali to će zahtijevati da su ljudi iznutra mnogo više aktivni, da prevladavaju pasivnost koju ima sadašnje čovječanstvo i koja ljude tjera u očaj pred velikim zahtjevima vremena. Ovu pasivnost čovječanstvo mora prevladati. Pospanost koja vlada u čovječanstvu, ta nesposobnost da se čovjek sabere da stvari shvati ozbiljno i dostojanstveno, doista je nešto strašno. Sada ljudi nemaju sposobnost biti ogorčeni na bilo što. Ali tko ne može biti ogorčen zbog onoga što je loše, ne može biti oduševljen onim što je dobro. Ali ako ovaj aktivni razum ovlada ljudima, tada će nešto drugo biti povezano s njim. I može se reći: danas se čovječanstvo još uvijek boji iskustava koje će doživjeti. - Jer, vidite, upoznat će se razum kroz njegovu djelatnost, upoznat će se hvaljena intelektualnost, pa će se pokazati što ona zapravo jest, ta intelektualnost, što to jest, stvaranje slika. To možete razumjeti samo ako uzmete u obzir nešto što sam ovdje već mnogo puta objasnio: možemo osjećati, možemo imati volju, samo jer živimo, ali samo jer živimo ne bismo mogli misliti. Ne bi mogli to učiniti. Možemo misliti samo jer u sebi neprestano nosimo princip smrti. To je ta
velika ljudska tajna da, u određenoj mjeri, iz osjetila - ako kao predstavnika osjetila uzmem oko (vidi crtež) - nešto destruktivno neprestano teče u čovjeka kroz ono što se vidi kao živac. To je kao da su ljudi ispunjeni raspadajućim materijalom od osjetila kroz osjetilne živce. Kada vidite, kada čujete ili čak kada samo osjetite nešto toplo, to je poput materijala koji se raspada prema unutra iz osjetila. Ovaj materijal koji se raspada mora biti zahvaćen onim što struji iz ljudskog bića. Mišljenjem se neprestano moramo boriti protiv smrti koja vlada u nama. Ljudi danas jednostavno ne znaju, jer su svjesni samo svojih misli kao zrcalnih slika, da u osnovi žive samo s onim što nije glava, da je glava zapravo samo organ koji neprestano odumire. Da se događa samo ono što nam je u glavi, bili bismo stalno izloženi opasnosti od umiranja. To kontinuirano umiranje sprječava jedino činjenica da je glava povezana s ostatkom organizma i umiranje sprječava vitalnost ostatka organizma. Ako čovjek stekne to aktivno razumijevanje - kao što je čovječanstvo u grčko i rimsko doba steklo aktivnu fantaziju, dok je imaginacija drevne atavističke vidovitosti bila pasivna fantazija - tada će u sebi opažati neprestanu smrt jednog dijela svog bića. To će biti važno. Jer kao što moramo rasti do stanja svijesti kroz koje percipiramo stalnu smrt dijela našeg bića, tako je i staro čovječanstvo, koje je sezalo još u grčko doba, percipiralo ono što živi u principu vitalnosti čovjeka, ono što živi u volji i živi u metabolizmu povezanom s voljom. Tamo živi ono što se bori protiv principa smrti, što stalno paralizira čovjekov princip smrti.
Moglo bi se reći: u tom pogledu stari su bili bolji nego oni koji će doći poslije, u naše vrijeme. Stari su kroz svoju instinktivnu vidovitost spoznali vitalnost, život. Načelo iscjeljivanja povezano je s ovom vitalnošću, s ovim životom. Ne umiremo zato što naša glava želi umrijeti, nego kroz našu glavu stalno nosimo klice bolesti jer je ona organ našeg mišljenja, i stalno moramo plaćati danak svom mišljenju, koji se sastoji u tome da se glavi koja uzrokuje bolest suprotstavi ljekovitim moćima ostatka organizma. Danas se to malo primjećuje, ali pojavit će se oblici bolesti - znate da se oni mijenjaju - u kojima će čovjek bolje uočiti da izlazi iz ljudske glave nego što se primijeti za mnoge bolesti sadašnjice. Tada ćemo vidjeti proces zdravlja koji se odvija unutar osobe, proces iscjeljivanja protiv štetnih učinaka našeg intelektualnog života. Dok su stari mogli reći o svojoj znanosti, o svom znanju, da u tome ima nečeg ljekovitog, u budućnosti će se morati reći: ono što radimo s našim razumom, što je postalo ono s čime se toliko ponosimo, pokazat će se u budućnosti, ako sam bude vladao, ljudi će postupno pasti u dekadenciju, u potpunu dekadenciju, tome se znanju mora suprotstaviti, što zauzvrat može u sebi nositi iscjeliteljske moći.
Jučer sam ovo naznačio s drugačijeg stajališta, danas više iz ljudske konstitucije. Moramo shvatiti da trebamo znanost duha kao sredstvo za novi proces iscjeljenja. Jer ako se intelekt, koji živi u pukim slikama, na koji je čovječanstvo tako ponosno, nastavi razvijati samo u tom smjeru, onda bi cijelo čovječanstvo prošlo kroz proces bolesti kao rezultat utjecaja ovog intelekta. Ovom procesu bolesti se mora suprotstaviti. Mogu također zamisliti da bi moglo biti ljudi koji bi sada rekli: dakle, ako ometemo razum da postane pametan, ako isključimo intelekt - postoje i ljudi koji žele biti sigurni da se intelekt ne razvije - onda nema potrebe liječiti štetu. - Ali pravi napredak ljudskih bića ne može imati ništa zajedničko s tim jezuitskim načelom, umjesto toga, radi se o činjenici da razvoj ljudskih bića mora biti takav da se ono što se razvilo iz snaga ljudske duše, kao zdrava stvar, razvilo do intelekta; inače će se razvijati prema dolje i čovjeka odvesti u propast. Protiv toga mora biti aktivno ono što dolazi iz duhovno-znanstvenih spoznaja i što se neprestano može suprotstavljati silama propadanja koje dolaze upravo iz jednostranog intelekta.
Moglo bi se reći: u tom pogledu stari su bili bolji nego oni koji će doći poslije, u naše vrijeme. Stari su kroz svoju instinktivnu vidovitost spoznali vitalnost, život. Načelo iscjeljivanja povezano je s ovom vitalnošću, s ovim životom. Ne umiremo zato što naša glava želi umrijeti, nego kroz našu glavu stalno nosimo klice bolesti jer je ona organ našeg mišljenja, i stalno moramo plaćati danak svom mišljenju, koji se sastoji u tome da se glavi koja uzrokuje bolest suprotstavi ljekovitim moćima ostatka organizma. Danas se to malo primjećuje, ali pojavit će se oblici bolesti - znate da se oni mijenjaju - u kojima će čovjek bolje uočiti da izlazi iz ljudske glave nego što se primijeti za mnoge bolesti sadašnjice. Tada ćemo vidjeti proces zdravlja koji se odvija unutar osobe, proces iscjeljivanja protiv štetnih učinaka našeg intelektualnog života. Dok su stari mogli reći o svojoj znanosti, o svom znanju, da u tome ima nečeg ljekovitog, u budućnosti će se morati reći: ono što radimo s našim razumom, što je postalo ono s čime se toliko ponosimo, pokazat će se u budućnosti, ako sam bude vladao, ljudi će postupno pasti u dekadenciju, u potpunu dekadenciju, tome se znanju mora suprotstaviti, što zauzvrat može u sebi nositi iscjeliteljske moći.
Jučer sam ovo naznačio s drugačijeg stajališta, danas više iz ljudske konstitucije. Moramo shvatiti da trebamo znanost duha kao sredstvo za novi proces iscjeljenja. Jer ako se intelekt, koji živi u pukim slikama, na koji je čovječanstvo tako ponosno, nastavi razvijati samo u tom smjeru, onda bi cijelo čovječanstvo prošlo kroz proces bolesti kao rezultat utjecaja ovog intelekta. Ovom procesu bolesti se mora suprotstaviti. Mogu također zamisliti da bi moglo biti ljudi koji bi sada rekli: dakle, ako ometemo razum da postane pametan, ako isključimo intelekt - postoje i ljudi koji žele biti sigurni da se intelekt ne razvije - onda nema potrebe liječiti štetu. - Ali pravi napredak ljudskih bića ne može imati ništa zajedničko s tim jezuitskim načelom, umjesto toga, radi se o činjenici da razvoj ljudskih bića mora biti takav da se ono što se razvilo iz snaga ljudske duše, kao zdrava stvar, razvilo do intelekta; inače će se razvijati prema dolje i čovjeka odvesti u propast. Protiv toga mora biti aktivno ono što dolazi iz duhovno-znanstvenih spoznaja i što se neprestano može suprotstavljati silama propadanja koje dolaze upravo iz jednostranog intelekta.
Ovdje vam moram skrenuti pozornost na nešto, nešto vrlo specifično. Znat ćete da se u tom istom 19. stoljeću, u kojem se dogodilo sve ovo o čemu vam danas govorim i na što sam često skretao pozornost, raširio intelektualni materijalizam. Pojavili su se ljudi - trebam se sjetiti samo Moleschotta, Vogta, Clifforda i tako dalje - koji su zastupali sljedeću tvrdnju: sve se mišljenje sastoji samo od metabolizma mozga. - Govorilo se o fosforescenciji mozga rekavši: bez fosfora u mozgu nema mišljenja. - Dakle, mišljenje je samo nešto što je sporedni proces određene moždane probave. Ne može se reći da su ljudi koji su ovo iznijeli bili među najglupljima svog doba. Jer - možete misliti što god hoćete o ovoj rečenici teoretskih materijalista - možete učiniti i nešto drugo, možete primijeniti standard sposobnosti ljudi ovog doba i možete pitati: jesu li ljudi poput Moleschotta ili Clifforda ili slični bili pametniji, ili oni koji su se tada protiv toga borili iz nekih starih konfesionalnih predrasuda bez znanosti duha? Je li Haeckel bio pametniji ili su njegovi protivnici bili pametniji? - To se pitanje može postaviti i danas. A ako se sud ne temelji na nečijem mnijenju, već promatrajući mentalne sposobnosti, naravno da se ne može reći da su Haeckelovi protivnici bili pametniji od Haeckela, ili da su protivnici Moleschotta i Clifforda bili pametniji od Moleschotta i Clifforda. Materijalisti su bili vrlo pametni ljudi i ono što su govorili sigurno nije bilo bez smisla. Odakle to dolazi? Što zapravo stoji iza toga? Doći ćete do točke kada morate odgovoriti na pitanje, što zapravo stoji iza toga. Naravno, pojavili su se i sasvim dobronamjerni protivnici materijalista, poput Moriza Carrierea, o kojem sam već govorio. On je rekao: ako sve što čovjek misli i doživljava u duši kuha samo mozak, onda je sve što iznosi jedna strana isto tako kuhano kao i ono što iznosi druga strana. Dakle, zapravo nema razlike u istini između onoga što Moleschott i Clifford tvrde, i onoga što Papa tvrdi. - Nema razlike, jer i jedno i drugo kuha ljudski mozak. Ne možete razlikovati istinito od lažnog. Ipak, materijalisti se bore za istinu, koju tumače na svoj način. Ali oni nemaju pravo boriti se za istinu; ali su oštroumni, imaju određeni intelektualni kapacitet. Što se tu zapravo događa?
Vidite, ovi materijalisti su se morali pojaviti u dobu u kojem se mišljenje izražava samo slikama, živi u slikama, a slike ne postoje bez da radi zrcalni aparat, a zrcalni aparat je mozak. Za obično mišljenje, za mišljenje koje je postalo popularno u 19. stoljeću, materijalisti su u pravu. To je činjenica. Materijalizam bi bio pogrešan samo kada bi tvrdio da je svako mišljenje koje nadilazi intelekt samo slika i da ovisi o tijelu; jer to nije slučaj. Ovo, koje nadilazi intelekt, može se postići samo ljudskim razvojem, samo osamostaljivanjem od fizičkog tijela. Ali mišljenje koje se pojavilo u 19. stoljeću mora se tumačiti kao materijalističko. Ono u potpunosti ovisi o alatu ljudskog mozga, a čudno je da je materijalizam najispravnija stvar u usporedbi s duhovnim životom ovog 19. stoljeća. Taj duhovni život 19. stoljeća zapravo je vezan uz tjelesnu materiju. Ali upravo se taj duhovni život mora nadići. Čovjek se mora uzdići iznad ovog duhovnog života. Zauzvrat mora naučiti pretočiti duhovnu supstancu u slike. Ne možete to učiniti samo tako da postanete vidovit, moramo ovo stalno ponavljati, jer ne treba svatko to postati; umjesto toga, čovjek dopušta duhovnoj supstanci da teče u njegovo mišljenje kada razmišlja o onome što je duhovno istraženo; ne bez kritičnosti! Kada je to tu, to možete prosuditi; zdrav razum je sasvim dovoljan za razumijevanje onoga što je istražila znanost duha. Ako to poričete, jednostavno ignorirate zdrav razum; ako to poričete, mislite: zdrav razum je ono što se već dugo njeguje u civiliziranom čovječanstvu. - Da, ovo civilizirano čovječanstvo razvija 'vrlo sigurne' prosudbe! A kad se ti sudovi opovrgnu činjenicama, ono to niti ne primjećuje, ne želi to primijetiti. Takve stvari, koje su zapravo simptomi, u pravom trenutku se zaboravljaju.
Samo vam želim dati jedan mali zgodni primjer: bilo je to 1866. godine kada su ljudi govorili da je ono što se tada dogodilo - pobjeda Pruske nad Austrijom - dokaz izvrsnosti pruskih škola, i nastala je izreka: godine 1866. pruski je učitelj pobijedio. - To se stalno ponavlja. I bilo bi zanimljivo sažeti kolio su često od 1870. do 1914. rečenicu ponavljali razni imenovani, ali osobito neimenovani ljudi: pruske pobjede izvojevao je pruski učitelj. - Vjerujem da sada nitko neće govoriti na sličan način, neće se inzistirati na sličnom u svijetlu sadašnjih događaja. Ali u doba intelekta, kada su ljudi vrlo pametni, ne vole primjećivati proturječnosti koje se pojavljuju u životu. Činjenice igraju malu ulogu u intelektualnom životu; a te će činjenice morati doći na vidjelo kada čisto intelektualno zauzvrat bude prožeto duhovnim sadržajem. Ali tada će postati jasno kako proces paralize i dekadencije ulazi u čovječanstvo i kako se to mora prevladati novim duhovnim spoznajama. Može se reći: drevni su osjetili, osjećali iscjeljenje u znanju koje je izviralo iz fizičkog tijela. Čovječanstvo će se u budućnosti morati naviknuti na prepoznavanje onoga što je bol, što uzrokuje bolest, u razvoju intelekta, kako bi osjetilo potrebu da iz duha iznese ozdravljenje. Znanost mora postati ponovni izvor ozdravljenja. Ali prisila će doći iz suprotnog kuta, iz kuta koji pokazuje da je vanjski život, osobito kada napreduje u znanju, nešto što čovječanstvo čini bolesnim, i čemu se mora suprotstaviti načelo iscjeljenja.
S ovakvim stvarima zagrabimo u razvoj čovječanstva, ukoliko je to stvarnost. Današnja povijest ne opisuje stvarnost ljudskog razvoja, već bezvrijedne apstrakcije. To je ono što danas ljudima toliko nedostaje, osjećaj za stvarnost. Ljudi ga danas imaju malo. U Srednjoj Europi ljudi su odrasli tijekom 19. stoljeća u predstavljanju onoga što je već postojalo kao duhovno. Jedan od divnih prikaza onoga što je već postojalo može se pronaći kod Hermann Grimma. Hermann Grimm je dosegao upravo svoj vrhunac kada je pisao o Goetheovom 'Tassu' i Goetheovoj 'Ifigeniji'. Ali nije mogao prikazati samog Goethea. Postoji i njegova biografija Goethea, ali Goethe tu stoji kao sjena. Duhovne moći nije bilo u 19. stoljeću. Ljudi su živjeli u slikama, a slike ne mogu pobijediti stvarnost. U budućnosti stvarnost mora pobijediti. Ne samo da moramo razumjeti ljudske tvorevine, prije svega moramo razumjeti same ljude, a kroz ljude i prirodu u obuhvatnijem smislu nego što smo do sada razumjeli. Vjerujem da takve stvari s posebnom ozbiljnošću mogu djelovati na ljudski um. Vjerojatno će proći neko vrijeme dok se ne pronađe dovoljan broj ljudi koji će dopustiti da ih prožme vatra koja može proizaći iz takve spoznaje, koja pokazuje da se čovječanstvo mora razboljeti ako se ne želi produhoviti! - Ali barem oni koji su se malo približili antropozofskim spoznajama trebali bi dopustiti da u njih prodre ta spoznaja.
Jedna stvar će se morati dogoditi; u mnogim slučajevima, oni koji su postali antropozofi došli su u antropozofski pokret zbog, rekao bih, suptilnijih egoističnih tendencija: htjeli su imati nešto za svoje duševno blagostanje, htjeli su biti zadovoljni, naučiti nešto o duhovnom svijetu u nekom smjeru. To neće biti dovoljno. Ono o čemu se radi nije da mi osobno možemo fino udobno leći na jastuk jer smo zadovoljni svojim udjelom u duhovnom svijetu. Čovječanstvu je potrebna aktivna intervencija duha u materijalni svijet, osvajanje materijalnog svijeta od duha. I sve dok ovo ne prozrete i onda si dopustite da i dalje u svojoj volji budete vođeni ovom providnošću, ne može se izaći iz nevolje koja je sada došla čovječanstvu.
Čovjek bi toliko želio, da takav uvid i takva volja zažive barem u krugovima antropozofa. Svakako se može reći: što mi malobrojni možemo protiv zablude cijeloga svijeta! - To nije u redu. Takva izjava nije nimalo točna. Jer kad to kažete, uopće ne razmišljate o tome da se tu volju prvo treba osposobiti, i zatim čekati što će doći. Neka svatko radi ono što može na svom mjestu, a neka čeka i vidi što će drugi učiniti; ako netko to zaista čini, to je prije svega na način da u svijetu zajedno živi što veći broj ljudi koji su prožeti potrebom za duhovnom obnovom, a onda če uslijediti nešto drugo. Danas djeluju mnoge sile kako bi spriječile ovu duhovnu obnovu. Samo ako smo budni, ako smo čvrsto na tlu na koje nas postavlja znanost duha, možemo ići naprijed i željeti ono što je danas potrebno za napredak čovječanstva.