.- TREĆE PREDAVANJE, Dornach, 28. ožujka 1920.
Utjecaj prenatalnog u ljudski ovozemaljski život. Obični imaginativni život - leš uzet iz nadosjetilnog svijeta. Oživljavanje mrtvog mišljenja voljom ponovno rođenom u zemaljskom životu. Organizacija glave - preobrazba ostatka organizma iz prethodne inkarnacije. Sukob u životu između nužnosti prirode i morala. Problem ljudske slobode. Razdoblje zemljinog Jupitera. Jedinstvo moralnih ideala i svijeta prirodnih zakona. Borba protiv znanosti duha, napadi s katoličke strane.
Ako želimo razumjeti čovjeka u njegovom položaju u odnosu na svijet, moramo uvijek uzeti u obzir činjenicu da cjelokupna čovjekova stvarnost sadrži, s jedne strane, sve ono što svijetli unutra, da tako kažemo, iz prenatalnog života, to jest onog života kojeg je čovjek vodio između posljednje smrti i ovog rođenja u nadosjetilnim svjetovima. Taj život je, naravno, potpuno drugačije vrste, od života koji se ovdje vodi kroz osjetila i kroz onu volju koja je vezana za fizičke organe čovjeka. Ali ovaj prenatalni život, u našem zemaljskom životu igra ulogu. U vezi s ovim prenatalnim životom, čovjek si mora postaviti pitanje: u kojoj mjeri igra ulogu u ovom zemaljskom životu? Treba doći do nekog zaključka u vezi ovog prenatalnog života. Treba misliti o tome da se možda stekne slika onoga što, kroz neku usporedbu sa zemaljskim životom, što duhovni pogled otkriva o ovom prenatalnom životu. Tu sliku ćemo možda najbolje steći, ako prvo razmislimo o kraju fizičkog života na Zemlji.
Ovo što sada govorim, govorim samo da dam sliku, jer stvarne činjenice koje su u osnovi ove slike, dolaze iz duhovnog istraživanja, iz duhovne percepcije kao takve. Kada osoba prolazi kroz fizičku smrt, to jest, kada se njena viša organizacija povuče iz niže organizacije, ostaje leš, i taj leš je tada podložan uobičajenim zemaljskim zakonima; on, kažemo, nastavlja živjeti unutar cijele zemaljske organizacije.
Na sličan način, može se sebi predstaviti kroz što čovjek prolazi, kada iz nadosjetilnog života prelazi u osjetilni život. Ovaj nadosjetilni život isprva nije takav, da čovjek u njemu može razviti punu svijest. Ispunjen je onim tupim, mračnim stanjem svijesti, koje ljudi ovdje na Zemlji doživljavaju samo između uspavljivanja i buđenja. Može se reći: kada god zaspemo, nadosjetilna priroda čovjeka, vraća se u oblast u kojoj se čovjek nalazi između smrti i novog rođenja. Ali uvijek kada je čovjek u ovom vremenu između uspavljivanja i buđenja, njegova svijest je otupljena. U određenom smislu, on u tom stanju ne živi potpuno svjesno. Ali u ovom stanju nepotpuno svjesnog života u svojem 'Ja', u tom stanju je čovjek kada se spustio u fizički organizam. I to otupljenje svijesti, ova unutarnja tama svijesti, odgovara životu između smrti i novog rođenja, prilaženju smrti u fizičkom životu. Čovjek, u određenom smislu, umire za nadosjetilni život, kada se kreće prema rođenju, i zatim ljudskom životu predaje svojevrsni leš. Kao što fizičko ljudsko biće, kada umre, predaje neku vrstu leša Zemlji, tako i čovjek kada se rodi, predaje neku vrstu leša ovom ljudskom životu ovdje na Zemlji. I to stvorenje koje tada nosimo u sebi, koje je, takoreći, mrtvo za nadosjetilni život, zapravo je naš obični život predodžbi, koji se ne može oploditi iz nadosjetilnog svijeta, iz imaginacije, iz inspiracije, iz intuicije.
Dakle, možemo reći: u svom mišljenju, sa sobom zapravo nosimo leš, koji smo donijeli iz nadosjetilnog svijeta. Zato je ovo mišljenje, prikladno samo za razumijevanje mrtvog svijeta, jer je ono zapravo leš našeg nadosjetilnog bića. Moramo se držati činjenice da u tom mišljenju imamo jedini svjesni ostatak nadosjetilnog svijeta, ali da je to mrtvo stvorenje, kakvo živi u nama kao misao. Mi zapravo, svojim mišljenjem, nosimo okolo sa sobom mrtvi nadosjetilni svijet.
Sada, u svakom fizičkom ljudskom životu ovdje na Zemlji, ovo mrtvo mišljenje, dovelo bi ne samo do fizičke smrti, već i do smrti duše, ako se ovo mrtvo stvorenje tijekom života ne bi oživjelo. Da, oživljava! I to je potaknuto činjenicom da je u našem duševnom životu, uz mišljenje, i u određenom smislu suprotno mišljenju, aktivna volja. Volja je ono što proizlazi iz cijele naše organizacije, kako bi se oživjelo naše mrtvo mišljenje. A naš zemaljski život je u biti, stalna veza kroz cijeli naš život između mrtvog mišljenja, i volje koja se u nama iznova rađa u svakom zemaljskom životu tijekom inkarnacija. Ova volja se uvijek iznova rađa. I onda svoje ostatke ostavlja za sobom, kada prolazimo kroz vrata smrti. I kad ga nadosjetilni svijet iscrpi, tada mišljenje opet postaje mrtvo, onda se mora ponovno spustiti u fizički svijet. Vidite kako smo mi ljudska bića u tom pogledu, zapravo dvodijelna stvorenja, kako u sebi nosimo ostatke prenatalnog života i kako, uvjetovani našom organizacijom, imamo mladi život volje, koji se mora sjediniti sa ostarjelim životom mišljenja, i koji zatim nosimo kroz vrata smrti.
Fizički izraz ljudske organizacije, sasvim je primjeren ovom duševnom uređenju ljudskog svijeta, s jedne strane, organizacija glave, koja svakome tko je želi objektivno proučavati jasno pokazuje kako je to svojevrsna konačna organizacija, kako je to najsavršeniji, ali i konačni proizvod ljudskog razvoja. U organizaciji glave, imamo organizaciju koja se neprestano bori sa smrću, i potpuno je prilagođena mrtvom mišljenju. S druge strane, u organizaciji ostatka organizma imamo ono što je prilagođeno organizaciji volje, koja se uvijek rađa mlada. Stoga nas sve što je povezano s našom organizacijom glave, upućuje natrag na prošlost; sve što je povezano s ostatkom naše organizacije, upućuje nas na budućnost, ukazuje na budućnost u fizičkom smislu, a također ukazuje na budućnost u fizičko-duhovnom smislu. Naša glava je metamorfoza našeg organizma iz prethodne inkarnacije, naravno u smislu sila, a ne u smislu fizičkih supstanci. A ostatak našeg organizma, metamorfozom prelazi u glavu sljedeće inkarnacije. To je nešto o čemu smo već mnogo puta ovdje raspravljali.
Kao rezultat toga, mi kao ljudska bića, uvijek smo na jednoj strani okrenuti prema, onome što je više prožeto životom predodžbi i što je više organizirano prema smrti. Iz toga izvire sve što nas potiče da razvijamo spoznaje. Što čovjek postaje savršeniji u zemaljskom razvoju, to više mrtvo postaje njegovo mišljenje, to više mrtva postaje njegova organizacija glave. S tom organizacijom on će sve više gledati u svijet koji se prostire oko njega, pokušat će razumjeti taj svijet, ali će također morati gledati u sebe, ako ne želi izgubiti svijest o svom ljudskom dostojanstvu, gledati u ono što se rođenjem pojavljuje kao mlada volja, i što pred njim drži moralne ideale, pred njim drži ideale njegovih postupaka, njegovih djela. Ali budući da je čovjek podijeljen u naznačenom smjeru, suočen je sa sukobom između svijeta prirodne nužnosti, koji pokušava obuhvatiti svojim znanjem, i svijeta morala, koji se tada uzdiže do razine religije i koji ne nalazi osnovu za sjedinjenje sa svijetom, sa svjetonazorom koji proizlazi iz spoznaja prirode. Ta je dihotomija, u naše vrijeme dovedena do krajnosti. Samo promislite, kako ljudi danas, prema spoznaji prirode, razmišljaju o tome kako je Zemlja nastala iz prvobitne maglice, isključivo prirodnom kauzalnošću, kako je tijekom evolucije nastao i čovjek, i kako će to onda trajati milijunima godina. Čovjek je, kroz svoju fizičku organizaciju, utkan u tu prirodnu kauzalnost. Iz toga proizlaze njegovi moralni ideali. On želi uspostaviti svijet, utemeljen na tim moralnim idealima. Ali što mu drugo preostaje, u promišljanju o ovom moralnom svijetu, kada mora gledati na kraj zemljine evolucije, koja će se poput pepela sa svime na sebi, vratiti na Sunce? Mora se zapitati: kako stoje stvari sa svime što postavljamo kao moralne ideale, ako taj moralni svijet nema osnovu u prirodnoj nužnosti, ako je, takoreći, samo dim koji nastaje iz procesa koji proizlaze iz prirodne nužnosti?
Ovaj sukob teško pogađa one ljude koji imaju nepristrane i unutarnje predodžbe o svijetu. Ovaj sukob je danas vrlo važan. Samo određena bezbrižnost u životu, ljudima omogućuje da previđaju ovaj životni sukob. Ali ovaj sukob u životu, ne može prevladati ništa osim istinske znanosti duha. Upravo prirodna znanost, kojoj se ljudi danas posebno posvećuju kao autoritetu kada je u pitanju znanje, pokazuje da se može izračunati početak i kraj Zemlje: početak je besmisleni svijet maglice, kraj Zemlje je pustoš, a epizoda između: ljudi koji žive u moralnim, etičkim i moralnim iluzijama. - Ali to mora biti slučaj tijekom našeg utjelovljenja na Zemlji. Moralni zakoni, kako ih doživljavamo u našoj zemaljskoj čovječnosti, nisu zakoni poput zakona prirode. Kad bi to bili takvi zakoni, u sebi ne bismo mogli organizirati slobodu. Kad bi se sloboda provodila kao što se provodi bilo koji prirodni proces, u sebi ne bismo mogli razviti slobodu. Upravo je činjenica da je organizacija Zemlje pozvana organizirati slobodu u čovjeku, učinila nužnim da čovjek neko vrijeme tijelom evolucije Zemlje, potaknut vlastitim unutarnjim bićem, mora gledati na svijet prirodne nužnosti koji ga okružuje, i može apsorbirati samo moralne ideale, koji onda nisu takvi zakoni da bi ih i priroda provodila. Ono što imamo u našoj slici svijeta prirode, ne jamči, da će se ono što kao čovječanstvo, želimo uspostaviti našim moralnim idealima, također i provesti.
Ali stvari neće biti uvijek onakve kakve su sada. Neće uvijek biti tako, da svijet moralnih ideala i svijet prirodne nužnosti, stoje u oštroj suprotnosti jedan s drugim. Zemlja se bliži kraju, i s duhovno znanstvenog gledišta, kao što sam ovdje već mnogo puta objasnio, taj je kraj drugačiji, od kraja kakvog je proračunala prirodna znanost. Ovaj kraj Zemlje, dogodit će se kada se odigraju vremenska razdoblja, o čemu možemo imati predodžbu promatrajući, naprimjer, razdoblje koje je prethodilo našem razdoblju, a koje je započelo oko 747. godine prije Krista, a završilo oko 1413. godine poslije Krista. Dakle, sada živimo u godini 1920. To je u razdoblju koje je trajati koliko i ovo razdoblje; i to je naše. Zatim slijede još dva, i ako to proučimo iz duhovno znanstvene perspektive do kraja naših kulturnih razdoblja, i zatim si predočimo da je povezano i nešto drugo kao s duljim razdobljima atlantskog vremena, tako ćemo doći do kraja Zemlje, što je maleno u usporedbi s milijunima ili čak milijardama godina koje je pokazao ispravan, ali nerealan izračun prirodne znanosti.
Ali kada Zemlja dođe do svog kraja, odnos će biti drugačiji, između svijeta moralnih ideala i svijeta, koji ulazi u današnju čovjekovu sliku spoznaje. Moralni zakoni i fizički zakoni, približiti će se jedni drugima. Sada živimo u dobu kada je to odvojeno. Duhovno znanstveni istraživač, već danas može percipirati kako se oni približavaju, kako ono što se doživljava u duhovnim svjetovima, naprimjer, već proizvodi učinke koji su jednako trajni kao i učinci prirode s druge strane. Duhovni istraživač opaža spajanje duhovnih zakona morala, i fizičkih zakona djelovanja prirode, te može vidjeti kako će, na kraju Zemlje, cijeli razvoj onoga što prolazi kroz ovaj kraj Zemlje i prelazi na sljedeću planetarnu inkarnaciju, kako će to biti iskustvo spajanja svijeta moralnih ideja i svijeta prirodnih zakona. Moralni ideali postaju ono što su danas zakoni prirode, a zakoni prirode postaju - kako se međusobno približavaju - ono što su danas moralni zakoni. Na kraju svijeta, moralni svijet i prirodni zakon neće biti dualnost, već ćemo prolaziti kroz razdoblje u kojem će to biti jedinstvo. U tom jedinstvu, neke će se stvari vezati, a neke će se osloboditi, ono što se danas smatra da nije vezano ili sjedinjeno i nije oslobođeno.
I duhovnom istraživaču su pred očima sasvim posebne stvari, i danas se ne želim ustručavati detaljnije razviti značaj takvih stvari, posebno na ovom mjestu, iako naravno, opozicija vanjskog svijeta, koji ništa ne razumije i ne želi ništa razumjeti, o onome što se ovdje događa, postaje još veća. Ali nema koristi ako se nekako otupljuje, ono što bi se trebalo njegovati na tlu antropozofije. Ono protiv čega se treba boriti, jest ono što proizlazi iz činjenice da se u današnjem svijetu toliko toga bori protiv istinske težnje za istinom. S gledišta ovog pitanja, duhovni istraživač suočava se sa svim onim strašnim stvarima koje su se dogodile u posljednjih pet ili šest godina. Uistinu smo iskusili stvari koje nikada prije nisu iskusili u cijeloj evoluciji čovječanstva, a prije svega, da znanje o prirodi nikada nije korišteno za uništavanje toliko toga. Svakako, mnogo toga je uništavano u prošlosti; ali sve je to bila sitnica, jer znanje o prirodi nije bilo tu da uzrokuje takvo uništenje. Samo zamislite kako su ogromna područja Zemlje jednostavno poravnata, tako što se Zemlja oblaže betonom, ili nečim sličnim tijekom dugih, dugih vremenskih razdoblja. Samo promislite što je ljudsko 'umijeće' uspjelo postići u ovih pet do šest godina, onome što je priroda proizvela, pretvoriti to u ništa. Samo se treba dotaknuti toga, i ukazuje se na nešto monstruozno, s čime se također suočava duhovni istraživač na značajan način, na tragično značajan način. Što se zapravo događa u glavi današnjeg materijalista, kada gleda na te stvari? On kraj svijeta vidi kada se ispuni entropija, kada se sve na Zemlji transformira toplinskom smrću, kada Zemlja dođe do svog fizičkog kraja. Tada će već odavno živjeti drugi ljudi, koji su pak sanjali o drugim moralnim idealima. Ali nebitno je ono, ono što je betonirano da uništi prirodu, da uništi ono što su ljudi stvorili, i tako dalje.
Duhovni istraživač ne može prihvatiti ovaj materijalistički uvid, jer vidi nešto drugo. Pred svojim pogledom ima kraj Zemlje, kada moralni i prirodni zakoni tvore jedinstvo, kada ono što je čovjek postigao moralno, ili, recimo u ovom slučaju, nemoralno, nastavlja imati učinak kao prirodni zakon, tako da će jednog dana na kraju Zemlje, doći vrijeme kada će kraj Zemlje biti tu, kada će Zemlja prolaziti kroz druge faze razvoja, ali gdje će prirodni zakoni i moralni zakoni biti jedno. A onda prelazimo na sljedeću planetarnu inkarnaciju, koju sam u svojoj knjizi 'Osnove tajne znanosti' nazvao inkarnacijom Jupitera.
Opet će biti razdoblja razvoja; ali mineralno carstvo više neće postojati, na mjestu mineralnog carstva bit će nešto drugo. Mi ljudi nećemo u sebi nositi inkluzije mineralnog carstva, već, na najnižoj razini, inkluzije biljnog carstva, i ono što se dogodilo, bilo moralno ili nemoralno, i ono što je apsorbirano djelovanjem prirode imat će učinak. I baš kao što se u našem petom zemaljskom razdoblju, u petom zemaljskom razdoblju dogodilo ono što smo vidjeli kao strahote koje su prepravile Zemlju, nakon što te strahote, to jest impulse koji do njih vode, apsorbira proces koji će se odvijati na Jupiteru, prirodni-moralni proces, onda će se ono što se razvilo u ovom petom razdoblju, vratiti u trećem razdoblju na Jupiteru, na drugačijoj razini.
Ono s čime će se čovječanstvo suočiti u ovoj budućnosti je prirodna konfiguracija sljedećeg, Jupiterovog razdoblja Zemlje, što će onda biti prirodni procesi. To će biti prirodni procesi. Susrest će se s biljnim carstvom, koje je najniže, to je ono što možemo nazvati otrovnim biljkama iz biljne prirode. Ono što je posijano tijekom posljednjih pet ili šest godina, otrovna je močvarna tvar koja će se uzdići, koja će rasti u razdoblju Jupitera, koji proizlazi iz ove zemaljske egzistencije. Nije da moralno ili nemoralno nestaje; stvara se jedinstveni učinak između moralnog i prirodnog zakona, a prenose se i moralni ili nemoralni impulsi, koji su djelovali u čovječanstvu kao cjelini. Želio bih reći, da čovječanstvo sada ima izbor, ostati neupućeno o širim kontekstima u koje je zapravo ono kao čovječanstvo uključeno, živjeti u zemaljskoj ljudskoj egzistenciji poput glupih životinja i misliti: postoje prirodni zakoni prema kojima izračunavamo da Kant-Laplace slika svijeta odgovara početku Zemlje, a stanje slično toplinskoj smrti uzrokovano entropijom odgovara kraju Zemlje, da u osnovi možemo raditi što želimo, čak i da možemo ubiti milijune: ako je nastupila toplinska smrt, onda s njom i ubijeni, i impulsi koji su doveli do njihovog ubojstva, nemaju nikakvo značenje, osim te toplinske smrti. -
Čovjek mora, iz materijalizma sadašnjice, vjerovati u to; ali onda živi kao glupa stoka. Tada živi na takav način da ne razmišlja o svojoj povezanosti s cijelom kozmičkom egzistencijom. Danas je tu opasnost, da čovjek izgubi mogućnost, razmišljati o njegovoj povezanosti s kozmičkom egzistencijom. Tada se pojavljuju lude ideje, poput Kant-Laplace teorije ili teorije o toplinskoj smrti Zemlje; dok je Zemlja zapravo organizacija koja ima svoj početak kada su moral i prirodni zakoni bili jedno, organizacija koja će završiti u razdoblju kada će moral i prirodni zakoni ponovno biti jedno. Ako netko ne proširi svoj pogled, izvan onoga što je neposredna sadašnjost, na ono što samo znanost duha može podučiti, jednostavno živi kao glupa stoka. Samo dopuštajući da se pogled izoštri, na ono stanje naše zemaljske egzistencije, gdje duh postaje materija, a materija postaje duh, tako da tvore jedinstvo, samo se na taj način dolazi do svijesti o ljudskom dostojanstvu, odnosno do svijesti o povezanosti čovjeka sa svim kozmičkim silama, koje nisu ni jednostrano moralne ni jednostrano prirodni zakoni, već su takve da sam moral tvori prirodni poredak, a sam prirodni poredak prožima moral.
To su ujedno i moralni razlozi, zašto je čovjeku potrebno proširiti horizont svog znanja u sadašnjosti. Ako ga ne proširi, ograničit će se na razumijevanje svijeta koje se iscrpljuje, koje ne može ići dalje od dualizma između moralnog svjetonazora i svjetonazora prirodnih zakona. Time, međutim, čovjek sužava svoj pogled na svijet do te mjere, da nikako ne može doći do toga da istinski razumije sebe u svom njegovom biću.
Iz ovoga možete vidjeti, da se ne radi o znatiželji za znanjem koju treba zadovoljiti onim što se čini u znanosti duha, već da u širenju znanosti duha postoji moralna nužnost. Jer ono što je dovelo čovječanstvo do njegovog sadašnjeg stanja, dovelo je upravo do činjenice, da čovječanstvo danas ne može razumjeti, kako su moralni poredak svijeta i fizički poredak svijeta međusobno povezani; danas ne mogu prodrijeti jedno u drugo, jer se od čovjeka očekuje da postane slobodno biće. Ali čovjek na točke čvora svijeta, mora gledati na takav način, da su u njima prirodni poredak i moralni poredak jedno. Zapravo je to nešto strašno, kada danas izračunavamo kako bi naša Zemlja mogla nastati iz čisto fizičkih uvjeta, kako bi to zauzvrat rezultiralo čisto fizičkim stanjima. Ne treba vjerovati da tradicionalne ispovijesti u obliku u kojem jesu, mogu čovjeka spasiti od propadanja, kao što je naznačeno riječima, koje sam danas upotrijebio. Upravo su ta tradicionalna vjerovanje učinila duhovno sve apstraktnijim i dovela do dualizma, dovela ga do točke u kojoj čovjek gotovo i ne osjeća potrebu tražiti vezu između prirodnog i moralnog poretka. Ako to danas traži, ako to traži iskrenim srcem, onda to može pronaći samo u znanosti duha, koja ga upućuje na kraj i početak Zemlje, kao one čvorove razvoja svijeta, gdje moralno postaje prirodno, a prirodno postaje moralno.
Ali onda, zapravo, sve što nas okružuje i u što smo uključeni, nameće nam moralnu odgovornost. Mi ljudi, u određenom smislu, prolazimo kroz sliku cijele zemaljske organizacije, tako što u našoj zemaljskoj egzistenciji imamo uzastopne inkarnacije. Živimo uzastopne zemaljske živote, uvijek bivajući odgovorni za ono u što upadamo kao jednostranost između rođenja i smrti, uvijek tražeći ravnotežu između smrti i novog rođenja. Osciliramo između osjetilnog i nadosjetilnog života, tražeći ravnotežu, i na kraju naše zemaljske egzistencije, proći ćemo kroz svijet koji je vrlo sličan nadosjetilnom svijetu, ali gdje će sve nadosjetilno poprimiti nadosjetilni oblik, do čega ćemo se tada razviti.
U svjetskom poretku, naše mišljenje, starije je od naše sadašnje osjetilne percepcije. To ne proturječi činjenici, da su naši osjetilni organi formirani u prvoj zemaljskoj inkarnaciji koju možemo pratiti. Ali ova osjetilna percepcija, kakvu imamo sada, razvila se tek tijekom razdoblja Zemlje, dok je mišljenje, koje je u našoj organizaciji prilično potisnuto natrag, već bilo tu tijekom starog razdoblja starog Mjeseca, čak i iako u slikama, bilo je tamo. Osjetilno-fizička organizacija, koja ovisi o organima koji percipiraju osjetilno, odnosno o tome kako danas percipiraju naša razvijena osjetila, došla je tek za vrijeme naše zemaljske egzistencije. I ono što danas osjetilno percipiramo, je li prolazno kao što se čini? - Da vidite, čovjek tako razmišlja. On danas gleda zelenu biljku, gleda crvenu ružu. Ono što se događa između njegovih osjetilnih organa i vanjskog svijeta, to je ono o čemu on trenutno misli. Nije trenutno! To ostavlja posljedice na cijeli čovjekov organizam. Važno je na što usmjerite svoja osjetila. Sve je to sadržano u vašoj ljudskoj organizaciji, i cijeli opseg vaše osjetilne percepcije vidi se u otiscima eterskog tijela, tijekom prolaska kroz zemaljsku smrt, i nadosjetilni svijet se preuzima u astralnom obliku. I ono što uvijek ovdje na Zemlji nosimo kroz smrt, to se akumulira i mi to zapravo nosimo kroz ovo stanje kraja Zemlje. Svakako, ništa od svog tijela ne prenosimo u razdoblje Jupitera; ali prenosimo mnogo toga od učinaka tih percepcija. To se već priprema u toj šarenoj, slikovitoj egzistenciji, koju imamo između smrti i novog rođenja, ali koja će doživjeti bitnu kondenzaciju kada proživimo stanje između Zemlje i Jupitera, koje će biti moralno-fizičko i fizičko-moralno stanje; kroz koje ćemo moći provući, ono što organiziramo, što opažamo našim višim osjetilima. Ono što je organizirano u nama sposobno je proći kroz svijet koji je moralno-fizički i fizičko-moralni, gdje će prirodni zakoni biti zakoni ideala, a zakoni ideala prirodni zakoni.
Ako danas pogledamo vani - znam da naravno iznosim usporedbu, i da svaki naizgled obučeni fizičar može ispraviti ovo što govorim, ali to nije poanta ovdje - kad danas gledamo dugu, dok se pred nama prostire s velikim spektrom, boja se čini kao da lebdi u prostoru, odvojena od nas. Nešto slično događa se i kada ne vidimo dugu, već kada gledamo nešto drugo što u nama izaziva osjećaj boje; ali nešto slično onome što se formira vani kada nam se pojavi duga, nešto slično se događa u nama s našim eterskim tijelom i priprema to tijelo, isprva u bojama, ali zatim zgusnuto, koje će proći kroz moralno-fizičko, kroz fizičko-moralno, tijekom prijelaza između Zemlje i Jupitera. Vidite, upravo na ovoj točki znanosti duha, čovjek danas može postići unutarnju svijest o jedinstvu svijeta morala i fizičkog svijeta, dok inače svijet morala i fizički svijet, za današnju materijalističku svijest, stoje razdvojeni. Širenje znanosti duha je moralna nužda. Jer ono što je ljudski moral isparava i nestaje, a prevladala bi samo fizička slika svijeta. Ako se to prozre, onda to zasigurno budi gorke osjećaje, protiv čijeg se uzroka treba boriti svom snagom, kada se vidi kako se ljudi danas, koji navodno žele njegovati duhovni život, bore protiv onog nužnog, čak i moralno nužnog, njegovanja duhovnog života.
Stalno se pojavljuju novi primjeri ove 'čiste' borbe. Nedavno se pojavio jedan posebno simpatičan. To se povezuje s - ne znam uvijek s koje strane se ogovara - nadograđuje na ono što je dr. Boos iznio putem glasovanja o povjerenju. Nije moja stvar da govorim o ovoj stvari; ali navodno dobre kršćanske novine u susjedstvu smatraju potrebnim naglasiti da je cijela ova priča opet strašna opasnost za švicarski narod. Želio bih znati misli li netko tko vjeruje da je švicarski narod posebno jak, da će doista biti poljuljan kada se bude prakticirala antropozofija? Ali vidite, kaže se da je švicarski nacionalni identitet u opasnosti, i to je napisano tako lijepim riječima: "Kao što vidite, antropozofska stvar je na klimavom tlu. Tajna okružnica, s koje smo, međutim, strgnuli masku, navodno je djelo dr. Steinera, a cilj joj je učiniti vlasti cijele švicarske naklonjene njemu, te osigurati da se ne ometa imigracija stranih elemenata. Što briga društvo za našu strašnu nestašicu stanova, što za katastrofalni utjecaj ove strane rase, na našu plemenitu švicarsku prirodu? Obraćaju se švicarskom narodu za pomoć u uništavanju švicarskog identiteta."
Pa, ističe se da je loše što ovdje igraju ulogu nešvicarski impulsi. Ali sada dolazi rečenica koja se lijepo nastavlja na cijelu stvar, koja postavlja pitanje: odakle nekome pravo optuživati ljude za navodno strane impulse? Piše: "Za nas katolike stav je jasan. Primili smo obavijest iz Rima da nijedan katolik ne smije pomagati ovoj novoj sekti, ni izravno ni neizravno. Stoga smo smatrali svojom svetom dužnošću upoznati javnost s ovom novom prijevarom."
Ti ljudi, koji žele spasiti švicarski narod od stranih utjecaja, dobivaju svoje utjecaje, na koje svom snagom ukazuju, ne iz Berna ili Züricha, od švicarskog naroda, nego iz Rima! Čudna logika? Vidite, to je logika današnjice. Tako razmišljamo - ali ne shvaćajući to. I to ne primjećujete, jer naše obrazovanje, koje dolazi iz naših obrazovnih institucija, takvo razmišljanje dopušta. Ljudi koji ovo pišu znaju što žele s tim učiniti, i zato mogu pisati takve stvari. Ali brojne druge usnule duše, prvo oštrim riječima treba o tome osvijestiti, da se takve gluposti danas jednostavno prihvaćaju kao logika i prolaze nezapaženo kao gluposti. To su danas simboli uspavanih duša. Zato je oštrim riječima stalno iznova, toliko potrebno ukazivat da se duše trebaju probuditi, da trebaju pogledati što živi u našem močvarnom mišljenju, da pogledaju što se danas može reći, a da uspavane duše ne shvate da je to obična besmislica čak i u očima logike.
To nam također iz druge perspektive pokazuje, moralnu nužnost koja bi nas trebala potaknuti da budemo stvarna podrška znanosti duha, da ne nastavimo spavati, već da se probudimo i budemo stvarna podrška znanosti duha. Logiku koju ovdje ne primjećujemo, pronaći ćete posvuda u znanstvenim knjigama danas. Ako prođete kroz hipoteze, prođete kroz sve što danas čini Kant-Laplace teoriju ludila za vjerne sljedbenike, onda ćete u svemu tome pronaći uzrok, da se takve stvari i danas smiju predstavljati ljudima. Pogledajte u navodno točnim znanstvenim hipotezama i teorijama koje su ovdje okarakterizirane posljednjih dana, potražite zašto je danas dopušteno toliko obmanjivati čovječanstvo. Ljudi su prisiljeni svoje mlade slati na ta sveučilišta gdje ih se uči eksperimentalnom znanju, ali gdje je njihovo mišljenje, cijeli njihov duševni život, u osnovi 'otupljen'. I ne želi se vidjeti kao nužnost da duhovni život, naravno, mora biti neovisan u trodijelnom socijalnom organizmu. Ljudi ne žele vidjeti dokaze koji su posvuda. Treba reći: neće trebati dugo, jer sile koje svim sredstvima računaju na nelogičnost ljudi, danas imaju plodno tlo. A ako oni, koji imaju i malo uvida u ono što se mora dogoditi nastave spavati, onda će doći do toga da se, barem za sada, za europsku kulturu kopa grob, i onda spasenje mora doći sa sasvim druge strane.
Često sam ovdje govorio o odgovornosti, koja postoji za različite dijelove europskog čovječanstva. Čovjek treba biti svjestan te odgovornosti. Ta odgovornost je velika. I nije dovoljno, smišljati svakakva mala sredstva i vjerovati da se s njima može uspjeti. Danas moramo imati srce i razumijevanje da cijeli naš duhovni život treba obnovu, i posebno da se taj duhovni život ne može nastaviti na način na koji se razvijao do našeg vremena.