.- PETO PREDAVANJE, Dornach, 3. travnja 1920. Velika subota
Pavao u prijelazu između starih nadosjetilnih pogleda u doba u kojem su ljudi bili napušteni od Boga. Transmutacija krvi i ponovno rođenje u Kristu. Ahrimanski lik antikršćanstva. Uskrs, praznik upozorenja.
Jučer sam pokušao reći nešto o posebnoj prirodi prvih početaka kršćanstva, kako su se oblikovali kroz Pavlovu osobnost. Upravo ovih dana, uskrsno vrijeme, upućuje na takva razmatranja. Ali baš zato smo vidjeli koliko danas Uskrs neopravdano slave mnogi ljudi pogođeni materijalizmom, sinulo nam je da bi takvo uskrsno razmatranje moglo biti i razmatranje samog vremena, kada postanemo svjesni kako se u ovoj Europi, koja trenutno tako brzo ide u dekadenciju, i u civiliziranom svijetu općenito, mora uspostaviti svojevrsno uskrsno vrijeme. Sjećanje na način na koji je kršćanstvo ušlo u svijet, legitimno je uskrsno razmišljanje danas; jer danas je posebno potrebno shvatiti kako su se ljudi sve više udaljavali od razumijevanja biti kršćanstva, i kako to udaljavanje od razumijevanja biti kršćanstva određuje sve ostalo, o čemu smo često govorili i što je vrlo usko povezano sa znakovima propadanja u našem vremenu. Ti znakovi propadanja posebno su očiti kada danas slušamo pojedince koji ponekad imaju dobre namjere.
Jučer ste mogli pročitati čudan članak u 'Basler Nachrichten' koji bi vas mogao jako rastužiti. Donosi reprodukciju pisma iz sjeverozapadne Njemačke. Pisac pisma, s kojim se čini da se ovaj članak na određeni način slaže, skreće pozornost na to kako se danas posvuda nameću impulsi koji jednostavno pripremaju uništenje starog, a da na njegovo mjesto ne stavljaju ništa novo, kako se svi ljudi, s lijeva i s desna, uvijek prepuštaju iluzijama i zapravo se vole prepuštati iluzijama. I sam autor članka kaže: sada će cijelom Europom izbiti boljševizam, treba ga mirno čekati; onda će to biti pravi razvoj, onda kada ljudi upoznaju boljševizam, iz njega će se moći razviti nešto dobro. - Ali pisac članka dodaje i retke koje treba zabilježiti, a što prosječni čitatelj, kao i toliko toga, previdi. Dodaje: danas moramo gledati na nešto drugačije od iluzija koje imaju ljudi s ljevice i s desnice. Ali ne treba slušati što govore pojedini sanjari, već kakvi su opći impulsi.
Ti pojedinci s dobrim namjerama su zaista ljudi kojima je danas teško, koji u osnovi razumiju kako stvari idu nizbrdo i koji uvijek upozoravaju, iako s jakim pesimizmom, da ne treba slušati one, koji pokušavaju malo popraviti stvari. Jer te osobe su samo predstavnici vrlo, vrlo široke mase ljudi, koji su, kad god nastupi malo smirenja nakon nekog akutnog kaosa, odmah zadovoljni, jer ne vide da u tom naletu smirenja nema ničeg značajnog, već da se kretanje mora nastaviti nizbrdo, sve dok dovoljno velik broj ljudi ne shvati da ovu nesretnu Europu mora zahvatiti val duhovne obnove. Inače ne može biti bolje. Nije moguće postići nikakav napredak nastavljanjem starog, a najmanje je kompromisima moguće postići napredak; jer kompromisi, time što se rade kompromisi, kvare i ono što se želi nametnuti kao novo.
Čak i emocionalno, čovjek bi se pripremio za potrebno raspoloženje, ako bi se na energičan način osvrnuo na one koji su, oko velike prekretnice u povijesti Zemlje, unijeli nešto sasvim novo, ličnosti poput Pavla, nešto što i dalje tinja, ali je privremeno prekriveno s mnogo pepela. Upravo je to bio trenutak koji je odvojio staro od novog, čak i ako prijelaz nije bio primjetan jer se dogodio postupno - ono staro, kroz koje su, kao što sam već jučer naznačio, ljudi svugdje, kada bi pogledali u prirodu, vidjeli prisutnost božanskog-duhovnog. Ali to viđenje božansko-duhovnog, nastavilo se i u poimanju čovječanstva, u pogledima na ljudski socijalni poredak, na konfiguraciju ljudi, kako oni žive kao masa, kako su se pojedinci razlikovali kao vladari, kao svećenički vođe. Ne želimo sada ispitivati kako je ta konfiguracija bila regulirana kulturom misterija; ali ta je konfiguracija gledana i u skladu s time regulirana, kao nešto dano bez ljudske intervencije, kao nešto što je dano, takoreći, duhom prirode.
Onaj koji je bio vođa kroz određene sposobnosti i činjenice, na određenom mjestu bio je prepoznat, jer su ljudi vjerovali da se samo božansko izražava kroz njega, s tolikom i tolikom moći. Kao što se božansko-duhovno slijedilo u kamenu, u planini, u vodi, u drvetu, tako i u pojedinačnom čovjeku. I već sam objasnio, da je u tim davnim vremenima, bilo jednostavno prirodno vladara promatrati kao samog Boga, odnosno kao onoga u kome se božansko istinski manifestiralo. Kad bi ljudi danas bili malo skromniji, i kad zapravo ne bi unosili vlastito mišljenje u ono što im se prenosi od drevnih stvari, te bi se stvari puno jasnije vidjele. Svakako, danas nemamo takav stvarni koncept: čovjek je Bog. Ali u tim davnim vremenima to se povezivalo sa stvarnim konceptom. Kao što ljudi nisu vidjeli samo potok koji teče, već božansko na djelu, tako su i u onome što se događalo u socijalnom životu, neposredno vidjeli samu božansku prisutnost. Ta vizija neposredne prisutnosti božanskog-duhovnog, postupno je nestajala.
Ali razmotrimo, kako se čovjek kao ljudsko biće, mogao naći u ovoj perspektivi. Čovjek se mogao naći u ovoj perspektivi, jer je znao da je utjelovljen u svijetu božansko-duhovnog. Znao je da božansko-duhovno živi tamo gdje su stvari osjetila, i gdje je čovjek ovdje na fizičkoj Zemlji. Čovjek je to znao. Znao je, da je rođen od božansko-duhovnog. "Rođen sam od Boga, svi smo rođeni od Boga", bilo je za čovjeka nešto potpuno prirodno, jer je to vidio. Za njega je to bio rezultat njegove osjetilne percepcije.
Ljudi više nisu mogli izravno doći do takvog zaključka, barem su mogli sve manje i manje, u vremenu kada je otajstvo Golgote trebalo na nov način donijeti poruku božansko-duhovnog. U tim davnim vremenima, ljudi su si mogli reći: sve što vidim u svijetu, pokazuje mi da stvari i bića dolaze od bogova, da njihova egzistencija nije iscrpljena zemaljskom egzistencijom. - Ljudi su imali svijet o vječnom karakteru vlastitog bića, jer su prozreli svoje porijeklo od bogova. Taj uvid u prenatalno duhovno postojanje, zapravo prožima drevna poganska vjerovanja. Sve što se danas kroz popularnu znanost može vidjeti kao karakteristika poganstva, sve je zapravo, više ili manje, samo pričanje priča.
Bit drevnog poganstva, koje još nije bilo zapalo u dekadenciju, bila je u tome, što su ljudi znali da su prije nego što su se rodili, duhovno-duševna bića; stoga njihova egzistencija nije bila ograničena na zemaljsku. Mi ljudi možemo biti sigurni da smo vječni, jer dolazimo od Boga, i Bog će nas vratiti Sebi. To je uostalom, bilo znanje davnih vremena, koje je dolazilo iz iskonske mudrosti. I moglo bi se reći da je to znanje davnih vremena, koje dolazi iz iskonske mudrosti, dano više-manje svakom narodu na svoj način, jer je bilo vezano za elementarni duhovni pogled, za percepciju božansko-duhovnog u materijalnim stvarima. Ta percepcija božansko-duhovnog u materijalnim stvarima, bila je, u tim davnim vremenima, ovisna o krvi. I ovisno o tome je li čovjek pripadao ovoj ili onoj krvnoj lozi, odnosno ovom ili onom plemenu, ovom ili onom narodu, morala mu je biti dana određena vrsta iskonske mudrosti o svijetu.
Dakle, vidimo raznolike, jedinstvene oblike iskonske mudrosti, raširene među pojedinim narodima u drevna vremena. Jedina iznimka bio je židovski narod, koji je, iako je svoj poseban oblik iskonske mudrosti povezivao s krvlju tog naroda, sebe smatrao 'odabranim narodom', kao narodom koji je, iako posjeduje narodnu vjeroispovijest ili narodno znanje, ali narodno znanje koje je bilo stvarno znanje o ljudskom Bogu. Dok su poganski narodi oko njih u biti štovali svog narodnog Boga, židovski narod vjerovao je da ima Boga cijele Zemlje.
Pa, to je bio prijelazni stupanj. Način na koji je Pavao predstavio svoje tumačenje kršćanstva, bio je temeljni prekid sa svime što je određivalo ljudsko znanje kroz krv, svime što je moralo određivati ljudsko znanje kroz krv u davna vremena. Jer je Pavao u prvom redu tvrdio, da ni krv, ni nacionalna zajednica, ni općenito, sve što je određivalo znanje u predkršćanskim vremenima, ne može tako nastaviti, već da sam čovjek prema znanju mora uspostaviti svoj odnos unutarnjom inicijativom, da mora postojati zajednica onih koje je Pavao nazvao kršćanima, zajednica kojoj se čovjek ispovijeda duhovno-duševno, u koju se ne smješta krvlju, već u koju se sam bira, da tako kažem.
Ovaj poseban način uspostavljanja duhovne zajednice nad Zemljom, bio je nužan za Pavla, jer se približavalo vrijeme kada će se čovječanstvo, u odnosu na vanjsku spoznaju Zemlje, morati podvrgnuti materijalizmu. Za vanjsko znanje o Zemlji, čovječanstvo je moralo steći svijest o svom duhovno-duševnom biću, iz nečeg drugog osim percepcije osjetilnog zemaljskog čovjeka. U davna vremena, čovjek je fizičko zemaljsko ljudsko biće trebao gledati samo vlastitim očima; kroz sve što je nosio u sebi, istovremeno su mu se manifestirali duhovno-duševni aspekti čovjeka. To je sada prestalo. Čovjek je nastojao steći znanje na druge načine, izvan duhovno-duševnog. Drugim riječima, čovjek je morao naučiti razumjeti problem smrti. Trebao je dokučiti da ono što se ovdje na Zemlji od čovjeka može vidjeti isključivo putem osjetilne percepcije, da se može urušiti i raspasti u brojne komadiće, ali da unutar čovjeka postoji esencija, koja pripada duhovnom svijetu, i koja se ne može izravno percipirati u fizičkom biću.
Stoga, ono što je ljude držalo zajedno u ovoj kršćanskoj zajednici, nije moglo ovisiti o krvi, uvijek bi se iznosio prigovor na ovisnost o krvi: da, ako bi ljudi svoju besmrtnost prepoznali kroz ono što je određeno krvlju, tada ta besmrtnost nije osigurana. Za drevne, krv se mogla predstavljati kao nešto što omogućuje duhovno-duševnoj biti da zasja, ali sada se krv predstavlja kao pratitelj i nositelj onoga što završava smrću. Potrebno je na duhovno-duševno ukazati u njegovoj čistoći, ako se ne želi napustiti razumijevanje problema smrti u nematerijalističkom smislu. Pavao je mogao dobiti snažan poticaj da ljudima govori o duhovno-duševnom biću koje nije vezano za fizičku materiju, samo zato što mu je stvarnost ovog nadosjetilnog bića svanula kroz događaj u Damasku.
U davna vremena, znanje o nadosjetilnom, o duhovno-duševnom, bilo je vezano za krv; tako da je, kako je čovjek bio prožet svojom krvlju, ta krv donosila otkrivenje duhovno-duševnog u materijalni svijet. To je prestalo, i bilo je nužno da se ljudi okrenu nečemu što nije dano kroz krv. Ali to je uključivalo veliku opasnost. To je nosilo opasnost, da će ljudi u dobu koje je svanulo, gledati na sebe kod spoznavanja duhovno-duševnog. U davna vremena, čovjek je mogao gledati na sebe, jer je krv koju je nosio u sebi bila nositelj nadosjetilne spoznaje. Ljudi su se navikli, vidjeti sebe kao nositelja nadosjetilnog znanja. Da to više nije potrebno, događaj na Golgoti je onima s dobrom voljom to jasno pokazao. Ali opći tijek razvoja nastavio se neko vrijeme, na način da su ljudi to nastavili, što je prethodno bilo opravdano u pogledu krvi, bez da u sebi nose božanski posvećenu krv; također su htjeli spoznati božansko-duhovno, kroz ono što je bilo jednako inherentno njima samima kao i krv.
Opasnost koja se pojavila bila je sljedeća, i danas je važno da se ta opasnost razjasni. Krv primate preko svojih predaka, krv primate rođenjem, a kada imate dvadeset pet, trideset ili trideset per godina, tu krv nosite u sebi, koju ste naslijedili. Krv primate tako što vas kozmičke sile uvode u svijet. Ako jamstvo za čovjekovo duševno-duhovno biće živi u krvi, onda se na tu krv možete osloniti. Ali ta je krv postupno izgubila sposobnost nošenja božanskog-duhovnog bića. Ali ljudi su i dalje željeli pronaći put do tog božanskog-duhovnog bića u sebi na isti način, jednostavno rođenjem. Ali tako, jednostavno rođenjem, ljudi su sve manje mogli naći put do božansko-duhovnog. Jer ako krv uvjerenje o nadosjetilnom, ne unosi u našu osjetilnu egzistenciju, tada naš organizam nema nikakav odnos prema nadosjetilnom. I tako se dogodilo, da su ljudi istraživati nadosjetilno, u početku htjeli oslanjajući se na sebe, odnosno na sve što rođenjem donose u zemaljsku egzistenciju. Ali kršćanstvo poziva da se ne oslanjamo na ono što čovjek donosi u zemaljsku egzistenciju rođenjem, već da unutar ove zemaljske egzistencije prođemo kroz transformaciju, da dopustimo duši da se razvija, da se ponovno rodi u Kristu, da se odgojem primi ono što nismo primili rođenjem, da to primimo kroz sam zemaljski život. To se nije moglo tako brzo shvatiti. Zato su odjeci stare mudrosti krvi trajali sve do 15. stoljeća, a od tada se nastavila navika gledanja božansko-duhovnog kroz porijeklo, međutim, do 19. stoljeća, s tom navikom, čovječanstvo više nije vidjelo božansko-duhovno, već samo materijalno. Budući da je čovjek božansko-duhovno htio vidjeti samo kroz nepreobraženi organizam, on u konačnici to božansko-duhovno nije uopće vidio, i tako je s 19. stoljećem, došla velika katastrofa napuštanja Boga od čovjeka, čovjekovo nekršćanstvo, jer je tek sada, ono što je tradicija skrivala, izašlo na vidjelo.
Do pojave protestantizma postojala je kršćanska tradicija. Ono što su apostoli, njihovi učenici i crkveni oci, koji su čuvali živu tradiciju, govorili, bilo je povezano s objavom Golgote. Ali održivost te tradicije postajala je sve krhkija. Ljudi, međutim, nisu mogli sami doći do razumijevanja događaja Golgote. Zatim je došlo 15, 16, 17, 18 i 19. stoljeće; ljudi su izgubili dodir s tradicijom. Na kraju su marili samo za Sveto pismo. Došlo je doba protestantizma, kada se cijenilo samo Sveto pismo. Tradicija je bila napuštena. No, u 19. stoljeću opada i ispravno razumijevanje Svetog pisma, te u biti većina onih koji se danas još uvijek izjašnjavaju kao kršćani, više uopće ne ispovijedaju kršćanstvo. Stoga se tijekom 19. stoljeća, kada se pojavila potreba za ponovnim otkrivanjem događaja Golgote, izronio i posljednji titraj antikršćanskog elementa, koji je naravno već bio prisutan ispod površine pojava, ali koji je neko vrijeme bio prikriven tradicijom i Svetim pismom, i postao najjači početkom 20. stoljeća. Za većinu ljudi, Sveto pismo i tradicija više nisu imali nikakvo značenje. Ali oni sami još nisu zapalili svijetlo koje bi ih dovelo do ponovnog razumijevanja događaja Golgote.
Samo zato što se to dogodilo, svakakve nekršćanske pojave mogle su zaokupiti čovječanstvo u 19. stoljeću i u 20. stoljeću. Dvije nekršćanske pojave upravo su one koje su odigrale ulogu u 19. stoljeću. Prva pojava, koju vidimo kako se postupno pojavljuje u 19. stoljeću, sve više zaokuplja umove ljudi: to je uspon principa nacionalnosti. Pojavljuje se sjena principa krvi. Univerzalni kršćanski ljudski element, potpuno je potisnut principom nacionalnosti, jer novi put do otkrivanja ovog univerzalnog kršćanskog elementa još nije pronađen. Antikršćanski element se u prvom redu pojavljuje u obliku principa nacionalnosti. U nacionalnoj svijesti oživljava stari luciferski element krvi. A pobunu protiv kršćanstva vidimo u nacionalizmima 19. stoljeća, koja u konačnici kulminira u frazi Woodrow Wilsona o pravu naroda na samoodređenje, dok bi jedina stvarnost sadašnjice mogla biti samo prevladavanje nacionalizama, izumiranje nacionalizama, i prihvaćanje čovječanstva kao cjeline.
Drugo je da ljudi svoje znanje o svijetu ne žele crpiti iz probuđenog duševnog, već iz puke slike, materijalne slike tog duševnog. Sama vizija duševnog je umrla, ali čovjek, kao prirodno biće, slika je tog božanskog-duhovnog. Ta slika, doduše, ne može proizvesti duhovne uvide, ali može proizvesti intelektualne uvide. To je tajna o kojoj sam ovdje često govorio: da ljudi doista duhovno moraju spoznati uzdižući se do duha, ali za ono što se danas intelektualno zahvaća, mozak je pravi alat.
O intelektualizmu treba razmišljati kao o nečem materijalističkom; jer sve što se misli, način na koji misli suvremena znanost, način na koji misli suvremena teologija, sve što leži u opsegu mišljenja današnje kršćanske svijesti, sve što misli samo ljudski mozak, jest materijalizam. Jedna strana je formalizam vjerovanja, druga strana je boljševizam. Boljševizam je toliko destruktivan za čovječanstvo jer je priznanje pukog mozga, materijalnog mozga. I često sam opisivao kako je taj materijalni mozak zapravo proces dekadencije. Zapravo možemo razviti svoj materijalizam samo ako se u našim mozgovima neprestano odvijaju procesi uništenja i smrti. Ako se ono što se misli na ovaj način, kao u lenjinizmu i trockizmu, primjeni na socijalni poredak, tada se mora pojaviti proces uništenja, jer razmišljanje o socijalnom poretku proizlazi iz onoga što je samo po sebi na tlu uništenja: ahrimanskog. To je druga strana.
Ove dvije stvari pojavile su se kod svih kršćanskih elemenata 19. i 20. stoljeća: nacionalizam, luciferski oblik antikršćanstva, i ono što kulminira u lenjinizmu i trockizmu, ahrimanski oblik antikršćanstva. To su lopate kojima se danas kopa grob kršćanstva, nacionalizam i lenjinizam. I gdje god se prakticiraju nacionalizmi i trockizmi, čak i u razrijeđenom obliku, tu se danas kopa grob kršćanstva; i za one s duhovnim uvidom, tamo prevladava raspoloženje koje je, u najistinitijem smislu, raspoloženje Velike subote.
Nositelj kršćanstva počiva u grobu, a ljudi na njega stavljaju kamen. Ljudi su na predstavnika kršćanstva stavili dva kamena: nacionalizme i vanjske socijalizme. I čovječanstvo mora dovesti do vremena Uskrsa, uklanjanja kamena ili kamenja s groba. Ali kršćanstvo se neće dići iz groba dok ljudi ne prevladaju nacionalizme i lažne socijalizme, dok ljudi ne nađu način da sami traže ono što može dovesti do razumijevanja otajstva Golgote.
Ako se ljudi danas, napuštajući raspoloženje sadašnjosti, odaju vjeri Krista, tada - i to bi bilo sasvim opravdano - mora im se ukazati anđeo i reći im isto što je odgovorio kada je upitan tijekom vremena Misterija: "Onaj koga tražite više nije ovdje". Tada Ga više nije bilo tu, jer su se ljudi prvo morali probiti kroz tradiciju i Sveto pismo, da bi došli do vlastitog znanja o misteriju na Golgoti. I danas ta nužnost postoji, jer nam Sveto pismo više ne govori što bi trebalo znati, tradicija nam više ne govori što bi trebalo znati. Samo izvorna ljudska spoznaja može reći što se ponovno treba znati. I mora doći vrijeme kada anđeo odgovori: onaj koga tražite, ovdje je. - Ali neće biti ovdje dok ne nestanu antikršćanski impulsi našeg vremena. Pavao je ljude u zajednici želio osvijestiti sviješću: besmrtnost je čovjeku osigurana kroz smrt, "u Kristu umiremo". Dok se ponovno ne shvati da samo duhovna spoznaja može dovesti do istinskog razumijevanja Pavla, ne može biti socijalnog napretka, samo daljnjeg socijalnog pada. To je ono što se danas također treba shvatiti u vezi s kršćanstvom: da se čovjek mora obrazovati za duhovno znanje, baš kao što se u davna vremena za duhovno znanje morao roditi.
Također i kada se gleda na ovaj način, čovjek se suočava s ozbiljnošću sadašnjeg vremena. Iznad svega, suočava se s potrebom istinskog rada na produhovljivanju naše kulture. Treba li most prema duhovnom svijetu, u koji čovjek mora ući kada prođe kroz vrata smrti, u kojem mora ostati između smrti i novog rođenja, biti potpuno srušen? Uzmite u obzir da ovaj most prema duhovnom svijetu ruše nacionalizmi i lažni socijalizmi. Uzmite u obzir da su te stvari usko povezane s najosnovnijim potrebama našeg vremena. I svatko tko se ne želi upoznati s takvim stvarima, tko stoga želi ostati pri svijesti da je ono što postoji u čovjeku rezultat samo materijalnih procesa, svim silama radi na nastavljanju dekadencije. Jer danas je vrijeme kada se stvari odlučuju. Moraju se odlučiti. Ali mogu se odlučiti samo kroz čovjekovu slobodnu volju. Slobodna volja, međutim, moguća je samo na temelju istinskog duhovnog znanja.
U vrijeme kada se dogodio misterij na Golgoti, u Rimu je zapravo prakticirana izvanredna tolerancija prema svim vjerama. Nakon dugo vremena, Rim je čak postupno razvio određenu toleranciju prema judaizmu. U Rimu su ljudi bili vrlo tolerantni u vrijeme kada je misterij na Golgoti postepeno postajao dio razvoja čovječanstva, odnosno razvoja tog vremena - ali prema kršćanima su postajali sve više netolerantni. Ljudi su u Rimu postupno postajali netolerantni prema kršćanima, kao što su, oponašajući to, danas pojedine nacionalnosti postale sve manje tolerantne prema drugim nacionalnostima. Model današnjeg ponašanja nacionalnosti, zapravo je rimska netolerancija prema pojavi istinskog duhovnog znanja; sve se, takoreći, buni protiv toga. Danas postoje prilično lijepi savezi, čak i ako ih se još ne primjećuje na površini, između jezuitizma i najradikalnijih elemenata tu i tamo. Ali u odbacivanju duhovnog znanja, najradikalniji komunisti se u konačnici potpuno slažu s isusovcima. I to podsjeća na rimsku netoleranciju prema kršćanstvu, i tada i sada je to u osnovi povezano s istim. Tada i sada je povezano s činjenicom da ljudi, u svojoj u osnovi nesvjesnoj ljudskoj prirodi, mrze duh, istinski mrze duh. S ovom mržnjom prema duhu, ovom nesvjesnom mržnjom prema duhu, suočeni smo u nacionalizmu i lažnom socijalizmu. Jer samo treba promisliti, što mržnja prema duhu znači danas, što nacionalizam znači danas! U davna vremena, nacionalizam je imao značenje, jer je duhovno znanje bilo povezano s krvlju. Ako su ljudi danas nacionalisti u smislu u kojem jesu, to je potpuno besmisleno, jer krvna veza više nema nikakvo stvarno značenje. Ta krvna veza, kakva se pojavljuje u nacionalizmu, samo ima fantazirano značenje. To je puka iluzija.
Stoga, danas ljudi, ako se drže takvih stvari, ni na koji način nemaju prava govoriti o uskrsnom blagdanu. Govorenje o uskrsnom blagdanu je neistina, a istina se mora sastojati upravo u činjenici da anđeo ponovno može reći, ili da anđeo tek sada može reći: onaj koga tražite je ovdje. - Ali složit će se sigurno samo s nečim što se odnosi na sve ljude. Danas je isto, kao što je bilo i s Rimljanima, koji su bili najmanje tolerantni prema kršćanima. Jer što su svi ostali činili, osim kršćana? Svi ostali osim kršćana i dalje su na riječima štovali rimskog cara kao Boga, pa čak i prinosili žrtve rimskom caru. Kršćani to nisu mogli. Kršćani su samo sveljudskog Krista Isusa mogli priznati kao svog jedinog Kralja.
Tu leži jedna točka, čija se linija nastavlja do u sadašnjost. Tu leži točka. Da, to samo ovako treba izraziti: što, uostalom, pojedinac, recimo u Engleskoj, još uvijek ima zajedničko s onim što je odjeveno u formulu, svakog ministarskog dekreta u Engleskoj: "U ine Njegova veličanstva Kralja"? Kad bi se to htjelo zamijeniti istinom, kako to duh zahtijeva, to jednostavno ne bi bilo moguće. Uostalom, kakve veze ima ono što danas može zanimati pravog Francuza s Clemenceauovim nacionalizmom! Danas takve stvari priznati bilo bi kršćanski. Ali ljudi su netolerantni prema takvim priznanjima.
Vidite, ovdje dolazimo do točke gdje neistina duboko urasta u duše ljudi. I ta neistina oblikuje ostalo kamenje nacionalizma, lažnog socijalizma, u jedan kamen koji se kotrlja na grob i kojim se ovaj grob prekriva. Ostat će prekriven, sve dok ljudi, u istini, ne dođu do duhovnog znanja, a kroz duhovno znanje do shvaćanja univerzalnog kršćanstva. Prije toga nema proslave Uskrsa. Prije toga nema mogućnosti da se crna boja žalosti zamijeni crvenom uskrsnom bojom; jer prije toga, ta zamjena bi bila ljudska laž. Moramo težiti duhu. Samo to može dati smisao našem sadašnjem postojanju kao ljudskih bića.
Upravo oni koji razumiju tijek ljudskog razvoja do našeg vremena, moraju ispravno oblikovati riječi za današnje vrijeme: "Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta". Ne, ono čemu se mora težiti kako bi se ponovno stekla nada za budućnost, također ne smije biti od ovoga svijeta. Ali ovo svakako snažno govori protiv svakog ljudskog samozadovoljstva! Svakako je praktičnije konstruirati ideale iz starih navika, i time si pružiti unutarnje zadovoljstvo konstruirajući takve ideale. To je svakako praktičnije nego sebi reći: moramo se osvrnuti na veliku odgovornost prema budućnosti čovječanstva, koja se može ispuniti samo uključivanjem težnje za duhovnim znanjem u čovjekove impulse.
Dakle, kao ono što bi ljudi danas trebali prepoznati, Uskrs mora biti blagdan upozorenja, a ne blagdan radosti. I oni koji danas ozbiljno i iskreno shvaćaju čovječanstvo ne bi trebali izgovarati uskrsne riječi: Krist je uskrsnuo - već bi trebali reći: Krist treba i mora uskrsnuti.