.- ČETVRTO PREDAVANJE, Dornach, 2. travnja 1920. Veliki petak
Pavlov život. Promjena u razvoju čovječanstva koju je donio misterij na Golgoti. Problem slobode. Unutarnja neistinitost našeg vremena. Gubitak veze između zemaljskog i izvanzemaljskog. Čisto osjetilno znanje kao grob iz kojeg kao kroz uskrsnuće mora izaći težnja za nadosjetilnim znanjem.
Običaj je, od davnina uveden u kršćanstvu, razlikovati Božić i Uskrs po tome što je Božić nepokretni blagdan, postavljen u vrijeme otprilike nekoliko dana nakon 21. prosinca, to jest zimskog solsticija, a Uskrs je postavljen na dan određen određenom konstelacijom zvijezda, ali konstelacijom koja u isto vrijeme, u određenom smislu, povezuje ono izvanzemaljsko s onim ljudskim, zemaljskim. Sutra ćemo biti u znaku prvog punog proljetnog Mjeseca, i na ovaj proljetni puni Mjesec pasti će proljetno Sunce, koje je u znak proljeća tek ušlo nakon 21. ožujka. Dakle, kada ljudski rod na Zemlji ponovno slavi prvu nedjelju, dan koji ih treba podsjetiti na njihovu povezanost sa solarnim silama, nedjelju koja je prva nakon proljetnog punog Mjeseca, tada se prema kršćanskom pogledu na život treba slaviti Uskrs. Ovaj Uskrs je stoga pokretni blagdan. Svake godine je potrebno pogledati zviježđa na nebu, kako bi se saznalo kada će biti Uskrs.
Takve su stvari uspostavljene kada su još postojale tradicije mudrosti, temeljene na drevnim atavističkim vidovnjačkim sposobnostima, tradicije koje su ljudima davale znanje koje je daleko nadilazilo ono što trenutna znanost može pružiti. U tim davnim vremenima, kada je takvo znanje još postojalo, čovjek je svoju povezanost s onim izvanzemaljskim nastojao izraziti putem takvih stvari. I u takvim specifikacijama uvijek postoji referenca na ono što je najvažnije za razvoj čovječanstva.
Fiksno vrijeme na koje je Božić postavljen, pokazuje koliko blisko ovaj Božić treba osjećati povezanim s onim zemaljskim, jer je namijenjen obilježavanju rođenja ljudskog bića u koje je onda ušlo biće Krista. Ali Uskrs je namijenjen obilježavanju događaja koji ima značaj ne unutar tijeka evolucije Zemlje, već unutar cijelog kozmičkog konteksta, u kojem se čovjek nalazi. Stoga, vrijeme ovog Uskrsa ne bi trebalo biti određeno samo uobičajenim zemaljskim okolnostima, već bi trebalo biti ono koje se može odrediti samo kada čovjek usmjeri svoje misli prema onom izvanzemaljskom. I u ovom određivanju promjenjivog datuma Uskrsa, postoji nešto još dublje. To je način, kako se čovjek kroz Krist impuls, od evolucije Zemlje, od sila pukog zemaljskog razvoja, treba osloboditi. Ono što leži unutra, je da bi čovjek kroz spoznaju izvanzemaljskog trebao postati slobodan. U određenom smislu, unutra leži poriv za uzdizanje do izvanzemaljskog, a moglo bi se reći i da leži određeno obećanje povijesti svijeta čovjeku, da se može osloboditi zemaljskih uvjeta kroz Kristov impuls.
Ako želimo u potpunosti razumjeti ono što je izraženo u ovom upravo opisanom određivanju datum Uskrsa, možemo to još jasnije prepoznati ako pogledamo prve tajne podrijetla kršćanstva, prve tajne koje su, više-manje, postupno, tijekom određenog vremenskog razdoblja, bile prikrivene materijalističkim shvaćanjem svijeta, koje je ušlo u evoluciju ljudi od početka petog post atlantskog razdoblja i koje je sada vrijeme prevladati. Kako bismo na odgovarajući način sagledali te okolnosti, potrebno je vidjeti kako lik Pavla, intervenira u razvoju Krist impulsa, u povijesnom razvoju čovječanstva.
Moramo stalno iznova imati pred dušom, kako ovaj lik Pavla utječe na razvoj kršćanstva. Možemo reći: Pavao je imao obilje prilika da vlastitim očima, kroz vanjsku fizičku percepciju, sazna o događajima u Palestini koji su bili povezani s Isusovom osobnošću. Sve što je djelovalo na njega u fizičkom svijetu, Pavla nije uvjerilo, jer je još uvijek bio među protivnicima kršćanstva nakon što su ovi događaji u Palestini već došli do svog kraja. Pavao je kršćanski apostol postao tek nakon što je doživio događaj u Damasku, kada je doživio bit Krist impulsa kroz izvanzemaljsko, kroz nadosjetilno. Upravo je Pavao onaj koji se u značaj Krist impulsa nije uvjerio fizičkim osjetilnim dojmovima, već je za svoje uvjerenje trebao nadosjetilno iskustvo. I to nadosjetilno iskustvo imalo je dubok utjecaj na Pavlov život. Bilo je toliko duboko da je Pavao postao potpuno druga osoba. Moglo bi se reći da je to bilo toliko duboko da je Pavao postao ono što bi se moglo nazvati posvećenikom, inicijatom.
Pavao je bio dobro pripremljen za takvo iskustvo. Bio je čovjek dobro upoznat s misterijama židovske religije, sa židovskim znanjem i židovskim svjetonazorom, te je kroz to znanje bio dobro pripremljen prosuditi događaj koji mu se predstavio kao iskustvo Damaska. Bio je dobro pripremljen da o ovom događaju može reći, ono što bi moglo dati ispravan pogled, ispravnu ideju o tom događaju. Samo odraz onoga, rekao bih, što je Pavao zapravo doživio u svojoj nutrini, dolazi nam iz onoga što je poznato kao Pavlovi spisi. Međutim, tu vidimo da govori o događaju u Damasku, kao netko tko je kroz taj događaj stekao znanje o onome što se krije iza vela osjetilnog svijeta, u smislu događaja svijeta. Tamo vidimo kako govori na takav način, da prepoznajemo da je sposoban prosuđivati svijet nadosjetilnog, koji je sasvim drugačiji od ovog svijeta osjetila.
Ako vanjski život Pavla usporedimo s vanjskim zemaljskim iskustvom Krista Isusa, tada nalazimo nešto vrlo čudno, što postaje jasno tek kada pravilno razmotrimo tijek razvoja čovječanstva iz perspektive znanosti duha. U tom smislu, često sam skretao pozornost na to koliko je čovjek bio potpuno drugačiji u drugim vremenima, s obzirom na svoj organski-duševni razvoj, i koliko je različit bio tijekom svog razvoja od indijske, perzijske, egipatsko-kaldejske i grčko-latinske kulture do naših dana. Ako se osvrnemo na davna vremena ljudskog razvoja - o tome smo često raspravljali - nalazimo kako je čovjek bio sposoban za organski razvoj do duboke starosti, kako je prolazio kroz slične etape paralelizma između svog duševnog i fizičkog razvoja do pozne dobi, poput onih kroz koje sada prolazi s promjenom zuba, s pubertetom, s početkom dvadesetih. Čovječanstvo je izgubilo sposobnost da doživi takve razvojne prijelaze u starijoj dobi. Do pedesetih godina u drevnim indijskim vremenima, kasnije do četrdesetih godina u perzijskim i egipatskim vremenima, do trideset pete godine u grčko-latinskim vremenima, ljudi tih davnih vremena doživljavali su paralelizam između razvoja duše i fizičkog razvoja.
Takav paralelizam kod svakodnevnog čovjeka u običnoj svijesti doživljavamo samo - kako sam često objašnjavao - do dvadeset i sedme godine, a čak i ono što tada pada u posljednje godine jedva je primjetno. U vrijeme kada je Krist impuls ušao u ljudsku evoluciju, upravo je bio slučaj da su ljudi, uključujući i ljude grčko-latinskog naroda, još uvijek doživljavali ovaj paralelizam do trideset i treće godine života. I Krist Isus je živio svoje fizičke dane na Zemlji, taman toliko dugo da sudjeluje u tom životu koji se odvija paralelno između fizičke i duhovno duševne organizacije. Zatim je za zemaljski život prošao kroz vrata smrti.
Što znači ovaj prolazak kroz vrata smrti, može se razumjeti samo s duhovno znanstvenog gledišta, ako je netko u stanju zaviriti u nadosjetilne svjetove. Jer to nije događaj koji se može razumjeti kroz ono što se događa u osjetilnom svijetu.
Pavao je kao fizički čovjek bio otprilike istih godina kao i sam Krist Isus. Proveo je upravo onoliko vremena kao antikršćanin, koliko je Krist Isus proveo u svom zemaljskom djelovanju. I drugu polovicu svog života doživljavao je ono što mu je došlo kroz nadosjetilno iskustvo. Kroz nadosjetilno iskustvo, on je u drugoj polovici svog života iskusio ono što čovjek, tih dana, više nije mogao iskusiti kroz osjetilno iskustvo u drugoj polovici svog života, jer čovjek u toj visokoj dobi na Zemlji, nakon trideset pete godine, nije doživljavao paralelizam između duševno-duhovnog razvoja i fizičkog razvoja. I događaj na Golgoti Pavlu je predstavljen na takav način da je kroz neposredno prosvjetljenje stekao razumijevanje, koje su ljudi nekoć imali na atavistički način kroz iskonsku mudrost, što u moderno doba mogu postići samo putem nove znanosti duha. To mu je bilo dano kako bi mogao postati poticaj za ispravno razumijevanje onoga što se dogodilo za čovječanstvo kroz Krist impuls.
Pavao je nastavio hodati Zemljom otprilike onoliko dugo koliko je i Krist hodao Zemljom, sve do svoje šezdeset sedme ili šezdeset osme godine, kako bi kroz jednako vremena u zemljinu evoluciju uveo kršćansko učenje. Postoji neobična paralela između života Krista Isusa i života Pavla. Samo kroz to što je život Krista Isusa bio ispunjen unutarnjom egzistencijom Krista, što je Pavao imao tako snažno inicirano ponovno proživljavanje ovog događaja, on je bio u stanju, biti prvi koji je čovječanstvu donio odgovarajuće ideje o kršćanstvu - u vremenskom razdoblju koje otprilike odgovara životu Krista Isusa na Zemlji. Razmotriti vezu između onoga što je čovječanstvu za razvoj Zemlje predstavljeno kroz život Krista Isusa i onoga što je Pavao učio o biću Krista, sagledati tu vezu na pravi način, zapravo znači mnogo za čovječanstvo. Ali tu povezanost treba doživjeti na način da se ona uistinu pokaže kao rezultat nadosjetilnog utjecaja koji je bio izvršen na Pavla. A ako je moderna teologija čak otišla toliko daleko da događaj iz Damaska objašnjava kao svojevrsnu halucinaciju, kao svojevrsnu iluziju, onda to samo svjedoči da je i moderna teologija postala materijalistička, da moderna teologija više ne poznaje prirodu nadosjetilnog svijeta i važnost razumijevanja nadosjetilnog svijeta za ispravno shvaćanje biti kršćanstva.
Danas bismo zaista trebali priznati, sasvim ozbiljno i iskreno, da je teško živjeti u potpuno drugačijim predodžbama - različitim od današnjih - koje se nalaze u Evanđeljima i Pavlovim poslanicama. Navikli smo se, da takve predodžbe ne očekujemo. U osnovi, čovjek, koji je potpuno prožet današnjim predodžbama, vrlo je, vrlo daleko od toga da pravilno misli o Pavlovim riječima. Čak i velik broj teologa, događaj iz Damaska, pokušava protumačiti što je moguće više materijalistički; doista, brojni teolozi, iako i dalje tvrde da su pravi kršćani, čak pokušavaju poricati stvarnost uskrsnuća Krista Isusa! Na taj način, te osobe samo svjedoče, da nisu sklone primijeniti bilo kakvo znanje o nadosjetilnom na suštinu kršćanstva, na pojavu Krista unutar evolucije Zemlje. To da lik Pavla stoji, takoreći, na vrhuncu kršćanske tradicije, to je poput poziva čovjeku da krene put nadosjetilnog znanja, to da je tu netko tko je kršćanstvo shvatio kroz nadosjetilno iskustvo. U određenom smislu, tvrdnja da je nemoguće razumjeti kršćanstvo, ako se ne pribjegne znanju crpljenom iz izvora nadosjetilnog. Pavlov lik treba shvatiti kao lik nekoga to je iniciran u ove nadosjetilne povezanosti u svijetu. U tom je svijetlu potrebno vidjeti ono što je pokušavao naučiti ljude.
Pokušajmo, našim sadašnjim jezikom, prisjetiti se nečega što je, čini se, bilo od posebne važnosti za inicijata Pavla. Pavlu je od posebne važnosti bilo upućivanje na potpuno novi odnos prema položaju čovjeka u razvoju svijeta, koji je nastao poticajem Krista Isusa. Bilo mu je važno reći: evolucija svijeta, u koju su bila ugrađena stara poganska iskustva, za čovječanstvo je završila. Nova iskustva za čovjekov duševni život su tu; ljudi ih samo trebaju pogledati. - Time je Pavao već ukazao na onu najdublju prekretnicu u ljudskom razvoju na Zemlji, na koji bi uvijek iznova trebalo ukazivati ako se želi razumjeti istinsku povijest. Ako se osvrnemo na pretkršćanski razvoja, a posebno na ona vremena koja su na poseban način bila karakteristična, jer su imala najistaknutije osobine predkršćanskog doba na radikalan način, možemo reći: cijelo čovjekovo gledanje je bilo drugačije. Svakako, potpuni preokret nije se dogodio u jednom trenutku; ali ipak, događaj na Golgoti, svjedoči kako je jedna faza odvojena od druge. Događaj na Golgoti smješten je na kraj onog razvoja u kojem su ljudi, promatrajući svijet osjetila, također imali i pogled na duhovno. Koliko god je to ljudima danas malo važno, koliko god to danas malo izgleda uvjerljivo, istina je da su u predkršćanskim vremenima općenito, ljudi uz nešto osjetilno, vidjeli i nešto duhovno. Nisu vidjeli samo drveće, nisu vidjeli samo biljke, vidjeli su nešto duhovno u drveću, nešto duhovno u biljkama. Ali kultura toga pogleda je nestala kako se približavao događaj na Golgoti. Novi element je intervenirao u ljudski razvoj. Kada čovjek u fizičkim-osjetilnim stvarima u svojoj okolini vidi duhovno, njegova svijest ne može postati takva da u njemu nastaje impuls za slobodom. Pojava ovog impulsa za slobodom, mora donekle biti povezana s napuštanjem čovjeka od strane božansko-duhovnog, da gleda samo u vanjski svijet. Taj impuls za slobodom mora biti povezan s potrebom da se iz najdubljih moći duše izvuče pogled na duhovno.
To je nešto od onoga što je Pavao htio otkriti čovječanstvu; da u vremenima kada su ljudi bili samo Adamovi potomci, u tim davnim vremenima, ljudi nisu iz sebe trebali aktivno izvući iskustvo kako bi vidjeli božansko-duhovno, jer su ovaj božansko-duhovni element doživljavali kao demonski, zajedno sa svime što je živjelo u zraku i na Zemlji. Ali ovaj suživot s božansko-duhovnim kroz pogled osjetila, trebao bi za čovječanstvo biti prevladan - ili barem postupno prevladan. I trebalo bi doći vrijeme kada će čovjek uzdići sebe do božansko-duhovnog kroz aktivno, unutarnje osnaženje. Čovječanstvo bi trebalo naučiti razumjeti riječi: "Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta". Čovječanstvo se ne bi trebalo vezati za božansko-duhovno, koje izlazi iz pogleda osjetila. Trebalo bi pronaći put do božansko-duhovne oblasti, za što se treba boriti iznutra i što treba postići unutarnjim razvojem.
Danas ljudi Pavla razumiju na tako trivijalan način, jer neprestano razvijaju sklonost prevođenja onoga što je rekao na svoj jezik, jezik materijalističke sadašnjosti. To se shvaća toliko trivijalno, da će se entuzijastom nazvati onaj tko o sadržaju Pavlovog jezika ima sljedeće za reći, što je ipak potpuno istinito. Pavao je to osjećao kao jednu veliku krizu u svijetu, to što stari osjetilno-duhovni pogled nestaje kao u sumraku, i da, kao u novoj oblasti svijetla, treba nastati percepcija duhovnog, koja se postiže unutarnjom inicijativom, i koja ne postoji istovremeno sa osjetilnom percepcijom. Pavao je iz svog nadosjetilnog inicijacijskog iskustva znao, da je Krist Isus povezan sa zemaljskim razvojem čovječanstva od vremena uskrsnuća. Ali je također znao, da iako Krist Isus hoda po Zemlji, da Ga se može pronaći samo buđenjem moći unutarnjeg vida, a ne pukim osjetilnim promatranjem. Svatko tko Ga želi dosegnuti pukim osjetilnim opažanjem, mora se u vezi s Njim varati, mora da je nekog demona zamijenio za Krista.
To je svakako ono što je Pavao u više navrata podučavao one koji su to bili sposobni shvatiti, da se Kristu ne pristupa s nekadašnjim pogledom na demone, da bi svakako drugo lažno bića zamijenili za Krista. Stoga je Pavao pokušao odvratiti ljude od gledanja demona zraka i zemlje, koji su im u ranijim vremenima morali biti prilično poznati, jer su ostale atavističke, ne više opravdane sposobnosti gledanja u njih. S druge strane, Pavao se nikada nije umorio, stalno iznova opominjati ljude da razvijaju onu unutarnju snagu kojom se može doći do razumijevanja da je u evoluciju Zemlje ušao potpuno novi impuls, potpuno novi entitet: Krist će vam se vratiti, ako samo pronađete izlaz iz pukog osjetilno-fizičkog pogleda na Zemlju. Krist će vam ponovno doći jer je ovdje. Mora se vratiti samo za tebe. Tu je On kroz iskustvo Golgote; samo Ga moraš pronaći.
To je ono što je Pavao proglasio, svojim jezikom, jezikom koji je u to vrijeme zvučao sasvim drugačije, od onoga u što se to danas prevodi u ono što je danas popularno, što je tada zvučalo sasvim drugačije, nego to danas izgleda iz Pavlovih spisa. To je ono što je Pavao želio stalno iznova probuditi u ljudima kao uvjerenje. Htio je probuditi uvjerenje da je potrebna drugačija vrsta percepcije od one koja je dovoljna za osjetilni svijet, ako se želi razumjeti Krista.
Nasuprot tome, današnje čovječanstvo je došlo toliko daleko da još uvijek govori o kontrastu između vanjske, osjetilne znanosti i vjere. Moderna teologija dopušta da vanjska, osjetilna znanost bude komplicirana, objektivna, zavisna, nešto za naučiti; to ne dopušta vjeri. Namjera je - kako se uvijek iznova naglašava - apelirati na djetinjaste osobine kod ljudi, na ono što uopće ne zahtijeva učenje.
Upravo je to stav, koji je dobio svoj karakter, koji poriče čak i događaj Damaska kao nešto što odgovara stvarnosti, i koji događaj Damaska želi shvatiti samo kao nešto što je bila svojevrsna halucinacija Pavla. Ali ako je događaj u Damasku bio samo halucinacija - ili mogu reći, i ako je događaj u Damasku bio ono što veliki broj modernih teologa smatra događajem u Damasku - onda bi se također trebalo imati hrabrosti reći: riješite se kršćanstva što je brže moguće - jer inače s kršćanstvom u čovječanstvo ulazi najveća glupost.
To bi zapravo bilo nužno u odnosu na novija teološka učenja, ako bi ljudi ta teološka učenja ozbiljno shvatili, a drugo bili dovoljno hrabri; ali ne shvaćaju ih ozbiljno niti s hrabrošću. Oni se povlače od puke vanjske, osjetilne znanosti, poriču unutarnji, stvarni impuls događaja u Damasku, ali se i dalje drže kršćanstva. Upravo u takvim stvarima najjasnije dolazi do izražaja unutarnja, duševno-duhovna kvarnost našeg vremena, jer se u takvim stvarima otkriva duboka unutarnja neistina našeg vremena. Istina bi se morala priznati: ili je događaj u Damasku bio stvarnost, nešto što se odnosi na stvarnost, u kojem slučaju kršćanstvo ima smisla - ili je događaj u Damasku bio ono što kaže moderna teologija, koja se želi prilagoditi novijoj znanosti, u kojem slučaju kršćanstvo nema značenje. Jako je važno da ljudi razmisle o takvim stvarima u našem vremenu, koje je zapravo vrijeme velikih kušnji. Jer kako su ljudi postali neiskreni prema sebi u pogledu svojih najsvetijih stvari, kako su postali neiskreni, u smislu da ono što nazivaju kršćanstvom više tako ne bi trebali nazivati, što ima tendenciju da često bude nesvjesno, i ne manje pogubna sklonost neistini upravo je obuzela čovječanstvo. I postoji ta sklonost prema neistini. Zato je ta sklonost neistini tako suštinski povezana s događajima koji sada moraju dovesti do potpune dekadencije europskog kulturnog života, osim ako taj europski kulturni život ne dobije smisao u pravo vrijeme i ne okrene se duhovnom znanju.
Da bismo se okrenuli duhovnom znanju, zaista nije dovoljno ostati zaglavljen u malim stvarima u ovom vremenu teških kušnji, već stvarno shvatiti stvari u njihovoj dubini i razmisliti o nužnosti velikih transformacija, posebno u naše vrijeme. Stalno iznova treba naglašavati: što je danas blagdan poput Uskrsa za veliki dio čovječanstva? Kada se približi ovaj blagdan, za veliki dio čovječanstva, misli koje čovjek ima o ovom Uskrsu, u krugu onih s kojima ga još uvijek želi slaviti, su da se drži starih navika mišljenja, da govori više-manje istim starim riječima, da govori više-manje automatski, da ponavlja iste formule koje je navikao ponavljati već dugo vremena. Ali imamo li pravo danas recitirati te stare formule, kada posvuda oko sebe primjećujemo nespremnost da sudjelujemo u velikoj, nužnoj preobrazbi vremena? Možemo li se s pravom pozvati na Pavlove riječi: "Ne ja nego Krist u meni", kad smo tako malo skloni pogledati ono što je u posljednje vrijeme donijelo veliku nesreću čovječanstvu? Ne mora li Uskrs biti vrijeme kad nam postaje jasno što je to snašlo čovječanstvo i što nas jedino može izvesti iz katastrofe: nadosjetilno znanje? Ako Uskrs, čije značenje počiva u nadosjetilnoj spoznaji - jer ono što Uskrs znači, uskrsnuće Krista Isusa, nikada ne može značiti samo osjetilno znanje - kad bi se ovaj uskrsni blagdan shvatio ozbiljno, ne bi li čovječanstvo moralo biti svjesno da nadosjetilno znanje mora ponovno ući u znanje čovjeka? Ne bi li se danas trebala pojaviti misao: da li je licemjerje kulture proizašlo iz činjenice da više ne možemo ozbiljno shvaćati stvari poput onoga što prepoznajemo kao naše svete blagdane?
Slavimo Uskrs, blagdan uskrsnuća, i odavno smo prestali, iz materijalističkog pogleda, ozbiljno željeti razumjeti uskrsnuće. Potpuno smo neprijatelji istine i tražimo sve moguće načine da umjesto istine uvedemo zabavu - zabavu, jer bi se to tako moglo nazvati, ili se tako naziva, kada ljudi slave blagdan uskrsnuća i vjeruju u noviju znanost, koja se naravno, nikada ne može pozvati na takvo uskrsnuće. Materijalizam i uskrsno slavlje su dvije stvari koje nikako ne mogu ići zajedno, koje nikako ne bi smjele biti jedna pored druge. Materijalizam modernih teologa također je nespojiv s Uskrsom danas. Živimo u vremenu u kojem je jedan od najuglednijih teologa u Srednjoj Europi napisao 'Bit kršćanstva', i sada je postalo moguće hvaliti ovu 'Bit kršćanstva' kao nešto posebno dobro. I u toj 'Biti kršćanstva' nalazimo želju, da se stvarnost uskrsnuća Krista Isusa ne shvati ozbiljno; to je jedno od obilježja našeg vremena. Ali to je nešto što bi trebalo duboko utjecati na srca i umove suvremenog čovječanstva. Ali nećemo se izvući iz ove bijede, ako se ne pojavi istinski osjećaj o neprijateljstvu koje moderno čovječanstvo gaji prema istini, ako se doista ne shvate stvari koje imaju toliko veliko značenje u životu.
Nužno je da tendencija koja se pojavila u petom post atlantskom razdoblju, tendencija prema znanstvenom znanju primjerenom ljudskoj prosudbi, također uđe u spoznaju nadosjetilnog svijeta. Jer događaj na Golgoti, jedan je od događaja koji leže u nadnaravnom svijetu. Među događajima koji se mogu razumjeti samo kroz nadosjetilne predodžbe, jest događaj u Damasku kako ga je Pavao doživio. Zapravo ovisi o razumijevanju ovih događaja, može li se osjetiti nešto od Krist impulsa ili se ne može osjetiti ništa od Krist impulsa. Ljudi bi se danas zapravo trebali testirati pitajući se: kakav odnos imam prema ovom vremenu, koje nazivamo vrijeme 'Uskrsa', kakav odnos imam prema onome što čini nadosjetilno znanje? - Jer uskrsnu blagdan, samim svojim vremenom, namijenjen je obilježavanju čovjekovog uzdizanja iz zemaljskog u izvanzemaljsko. U odnosu na pogled na izvanzemaljsko, suvremeni čovjek nije rezervirao ništa osim matematike, mehanike, ili u novije vrijeme, spektralne analize. To su temelji putem kojih želi steći znanje o izvanzemaljskom. Više nema osjećaj da je povezan s tim izvanzemaljskim, i da je iz tog izvanzemaljskog došao Krist i ušao u osobnost Isusa.
Molim vas da ovdje navedene misli shvatite vrlo ozbiljno. Često sam skretao pozornost na to, što bi profinjene naravi poput Hermann Grimma morale misliti o, premda danas različitoj, ali još uvijek dominantnoj Kant-Laplace teoriji. Ovaj sunčev sustav nastao je iz prvobitne maglice; tijekom transformacija prvobitne maglice i njenog zgušnjavanja, pojavile su se biljke, životinje, pa čak i čovjek! I idemo dalje: Zemlja jednom, nakon što sve na njoj pronađe svoj grob i ništa više ne odjekuje u kozmosu od onoga što su ljudi fantazirali o idealima, o kulturnom tvorevinama, Zemlja koja pada poput pepela na Sunce, a zatim se još u kasnijem vremenu Sunce raspršuje u kozmos, ne samo zakopavajući, već uništavajući sva postignuća ljudi - to je pogled na svijet koji se neizbježno morao pojaviti u vrijeme, kada su ljudi željeli razumjeti izvanzemaljski svijet koristeći samo matematičko i mehaničko znanje. U svijetu u kojem se samo prave izračuni ili kojem se svojstva Sunca ispituju spektroskopom, u takvom svijetu, međutim, u takvom svijetu ne može se pronaći mjesto s kojeg je Krist trebao sići kako bi se povezao sa zemaljskim životom! Određeni dio čovječanstva danas, budući da se ne može nositi sa svojim mislima, radije se njima uopće ne bavi, već nastavlja govoriti riječima koje je naučio iz Evanđelja, iz Pavlovih poslanica, ponavljati ono što je tamo naučio, ne razmatrajući je li to kompatibilno s drugim uvidima koje čovjek dobiva o razvoju Zemlje i čovječanstva. Ali upravo je to duboka unutarnja neistina našeg vremena, da se izbjegava razmišljajući postavljati stvari jednu uz drugu, rame uz rame. Želi se stvari zamagliti, kako se ne bi moralo razmišljati o stvarima koje pripadaju zajedno. Zato se stvara magla i kada se slave blagdani, kada se govori o Uskrsu, blagdanu uskrsnuća, i zapravo ste daleko od toga da se dođe do koncepta o ovom uskrsnuću, do kojeg se danas može doći samo duhovno znanstvenom spoznajom.
Da ljudi danas povežu osjećaj s Uskrsom, jedino je moguće kada razmišljaju o tome kako je u naše vrijeme došla velika svjetska katastrofa, pod čime ne mislim samo na katastrofu koja se dogodila u posljednjim godinama rata, već onu svjetsku katastrofu koja se sastoji u tome što su ljudi izgubili predodžbe o vezi između zemaljskog i izvanzemaljskog. Nužno je da ljudi današnjice steknu jasnoću i svijest o činjenici da nadosjetilna spoznaja mora proizaći iz groba ovog materijalističkog pogleda. Jer će se s nadosjetilnom spoznajom, iz ovog groba uzdići spoznaja Krista Isusa. U osnovi, danas ne postoji nijedan drugi simbol za Uskrs koji je prikladan osim ovog: sudbina cijele čovjekove duše razapeta je u materijalističkom svjetonazoru. Ali sam čovjek, čovječanstvo, mora nešto učiniti da se iz groba materijalizma, uzdigne ono što može proizaći iz nadosjetilne spoznaje.
Ta težnja za nadosjetilnim znanjem sama je po sebi nešto uskrsno; to je nešto što, kada se osjeti, daje ljudima pravo da slave nešto poput Uskrsa. Kada pogledate puni Mjesec i osjetite kako je ovaj puni Mjesec u svojim manifestacijama povezan s čovječanstvom, baš kao što je odraz Sunca povezan sa samim Mjesecom, onda se sjetite da ovo novije čovječanstvo treba tražiti znanje o čovjeku, samospoznaju čovjeka, kroz koju se čovjek pojavljuje kao pravi odraz nadosjetilnog. Ako čovjek prepozna sebe kao odraz nadosjetilnog, ako čovjek prepozna sebe u onome što jest, kao konstituiranog iz nadosjetilnog, tada pronalazi i put do nadosjetilnog. U biti je čovjekova arogancija, ta koja pronalazi izraz u materijalističkom svjetonazoru, ali se manifestira na vrlo čudan način; ta ljudska arogancija, kroz koju čovjek ne želi biti odraz božanskog-duhovnog, već želi biti samo najviša od životinja. Tu je on najviši. Samo stvar je, među čime je on najviši! Ta arogancija dovodi do toga da ljudi više ne prepoznaju ništa osim sebe samih. Bilo bi dobro, kada bi se barem znanstveni svjetonazor držao istine, njegove zadaće, da uvijek iznova čovjeku utisne: ti si najviši od svih bića koje možeš sebi predočiti. - Posljedice tog gledišta koje danas tvrdi da je uistinu 'znanstveno' zapravo su takve da bi ljude trebale natjerati da problijede; ako bi mu pokazali iz kojih moralnih temelja stvarno proizlazi, čak i ako ti moralni temelji uglavnom ostaju nesvjesni. Ali uistinu, u našem vremenu već je nastupila epoha u kojoj je Krist Isus razapet na poseban način, ubijen, upravo na polju spoznaje. I sve dok ljudi sadašnji oblik znanja, koji se drži isključivo osjetilnog, ne počnu smatrati grobom znanja, iz kojeg mora doći uskrsnuće, čovječanstvo se neće uzdići do takvih osjećaja i senzacija, koje će biti uskrsne.
Stoga bismo danas, prije svega trebali imati pred dušom sljedeću misao: postoje tradicije uskrsnog blagdana koji se trebao održati prve nedjelje nakon punog Mjeseca u proljeće. Danas, kao ljudi suvremene kulture, nemamo pravo slaviti takav Uskrs. Kako ponovno to pravo dobiti? Čovjek povezuje misao o Kristu Isusu koji leži u grobu, o Kristu Isusu koji u uskrsno vrijeme pobjeđuje grobni kamen koji je postavljen na Njegov grob, čovjek tu misao povezuje s drugom, da čovjekova duša na sebi osjeti grobni kamen pukog vanjskog, mehaničkog znanja i da se mora truditi prevladati pritisak tog znanja, kako bi joj se pružila mogućnost imati, kao istinsku ispovijest vjere, ne samo: ne ja, nego potpuno razvijena životinja u meni - već kako bi opet imala pravo reći: "Ne ja, nego Krist u meni".
Kaže se da je - moralo je to biti u Engleskoj - jedan obrazovani znanstvenik rekao da bi radije zamišljao da se on, kao čovjek, postupno uzdigao od svoje majmunske visine do svoje sadašnje visine vlastitom snagom, nego da se on, kao čovjek, spustio s nekoć 'božanske' visine, baš kao što se dogodilo njegovom protivniku, koji jednostavno nije mogao vjerovati u isključivo znanstvene predodžbe. Pa, upravo takve stvari ukazuju na to koliko je nužno pronaći put od ispovijedi: ne ja, nego potpuno razvijena životinja u meni - do druge: "Ne ja, nego Krist u meni". Trebali bismo nastojati razumjeti ove Pavlove riječi. Tek tada će biti moguće da istinska uskrsna poruka iz dubine naših duša izroni u našu svijest.