.- PRVO PREDAVANJE, Dornach, 6. rujna 1922.
Tri koraka antropozofije
Prije nego što započnem današnje predavanje, dopustite mi da toplo pozdravim nazočne, iz duha koji bi trebao vladati ovdje u Goetheanumu i koji je u osnovi cjelokupnog rada koji se ovdje odvija. To bi trebao biti duh koji ne proizlazi iz ljudske jednostranosti, nego iz pune, sveobuhvatne ljudskosti. I može biti slučaj, s jedne strane, da ono što je ovdje dano, što je razrađeno, dolazi iz znanstvenih spoznaja, iz umjetnosti i vjerske pobožnosti. S druge strane, taj duh treba biti duh slobodnog, širokog srca i širokih pogleda.
U tom je duhu trebala započeti gradnja ovog Goetheanuma na najboljem kamenu temeljcu 1913. godine. I uspjeli smo osigurati, da u vrijeme kada su cijela Europa i velika područja izvan Europe, međusobno zavađena i u ozbiljnim neprijateljstvima, da u Dornachu rade sve nacije iz slobodne, sveobuhvatne čovječnosti. Međunarodni rad ovdje nikada nije prestao. Želio bih danas posebno skrenuti pažnju na tu činjenicu, jer vam ovaj pozdrav upućujem u tom međunarodnom duhu. Ono što se ovdje ima razviti, ne može se razviti ni iz kakvog drugog duha, jer samo ovaj duh svestranog univerzalnog slobodnog čovještva, može također donijeti i pravu znanost duha, duhovnu umjetnost i pravu vjeru, koja sama po sebi može biti duhovna i međunarodna. Ali taj duh daje, mislim, i onu širinu srca koja je sposobna s ljubavlju primiti i pozdraviti svakog čovjeka. I tako bi me duh koji prevladava ovdje u Goetheanumu trebao nadahnuti da izgovorim prve riječi dobrodošlice. Stoga moraju biti srdačne. Ovom srdačnošću želio bih izraziti želju da sljedećih nekoliko dana ovdje možemo zajedno raditi u raznim područjima znanosti i života, te razgovarati, što će svi koji su htjeli doći ovamo nositi kući s određenim zadovoljstvom.
Ako mi, koji godinama radimo ovdje u Goetheanumu, možemo pobuditi pomisao da se nakon takvog posjeta uvijek s nekom radošću osvrnemo na ono što smo ovdje doživjeli, onda će to za one koji rade ovdje u Goetheanumu biti izvor posebnog zadovoljstva. Imajući to na umu, dopustite mi da vam poželim dobrodošlicu i zahvalim što ste došli ovamo. I dopustite mi da izrazim želju da ovaj posjet i vama pruži malo zadovoljstva.
Ovdje, kao što je već sugerirano, treba težiti duhovnom znanju kao osnovi za oplodnju života u njegovim različitim aspektima. Duhovno znanje koje treba tražiti ovdje u Goetheanumu, ne treba brkati s mnogim stvarima koje se danas prakticiraju u svijetu kao okultizam, ili s mnogim stvarima za koje se danas koristi naziv misticizam. Ovaj okultizam, koji se danas često prakticira, u osnovi je suprotan duhu našeg vremena, duhu stvarnog modernog života. Jer taj duh pravog modernog života, u modernom dobu daje razvoj prirodoznanstvenih spoznaja. U onome čemu se ovdje teži kao duhovnom znanju, svakako treba uzeti u obzir ono što odgovara duhu suvremene prirodoznanstvene spoznaje u najužem smislu riječi. Ono što se danas često naziva okultizmom temelji se na drevnim tradicijama; u njemu nema izravno duha sadašnjice. Prenose se stare tradicije. Ali budući da ljudi danas ne mogu razviti odgovarajuće znanje iz iste duševne pozadine, može se reći da su te stare tradicije često krivo shvaćene, i kao krivo shvaćene, ovaj ili onaj ih laički iznosi kao znanje koje bi trebalo zadovoljiti ljudsku dušu.
Ono što se ovdje prakticira nema nikakve veze s takvim djelomično pogrešno shvaćenim tradicionalnim okultizmom, niti ima ikakve veze s onim što se ponekad čak iz znanstvene perspektive traži kao neka vrsta okultizma, oponašanjem uobičajenim znanstvenih metoda osjetilnog promatranja i eksperimentiranja u istraživanju nadosjetilne oblasti. Ljudi ne prepoznaju da su metode znanstvenog istraživanja koje su se razvile u posljednjim stoljećima, razvijene za poznavanje vanjske osjetilne stvarnosti, ali da su upravo zbog toga nepogodne kao put istraživanja za nadosjetilnu oblast.
S druge strane, danas se često govori o mističnom poniranju, mističnom unutarnjem iskustvu. I ovdje se često ne radi ni o čemu drugom nego o poniranju u duševna iskustva starih mistika, o obnavljanju takvih duševnih iskustava, a opet u osnovi samo o nečemu što dovodi do upitnog uvida u stanovitoj nejasnoj introspekciji.
Htio sam samo ukazati na te stvari, kako bih upozorio da se ne miješa ono što se radi ovdje u Goetheanumu, s onim što se ponekad radi na tako amaterski, diletantski, iako posve dobronamjeran način. Ovdje treba razviti znanstvenu metodu za spoznaju nadosjetilnog, striktnu, preciznu, znanstvenu, kakva se zahtijeva od današnjih znanstvenih metoda na polju prirodnih istraživanja. Čovjek može dosegnuti nadosjetilnu oblast samo ako se ne zaustavlja na istraživačkim putovima koji su prikladni samo za osjetilno. Ali ne može se znanstveno dosegnuti nadosjetilne svjetova, ako se polazi od duha koji nije onaj koji se pokazao tako učinkovit u području osjetilne stvarnosti. Danas bih želio dati samo nekoliko uvodnih natuknica o namjerama i ciljevima znanosti duha kakvoj se ovdje teži. Stoga će detaljna rasprava o onome što danas predlažem biti moguća tek u sljedećih nekoliko dana. Prvo želim istaknuti da se kod istraživanja nadosjetilnih svjetova radi o traženju iz dubine duše onih sila koje kao spoznajne snage mogu prodrijeti u nadosjetilno, na isti način na koji sile vanjskih osjetila prodiru u fizički- osjetilni svijet. Ono za što je duhovni istraživač inicijalno odgovoran je usmjeriti pogled svoje duše prema duševno-duhovnoj organizaciji u sebi, koja može dosegnuti nadosjetilno. Po tome se duhovni istraživač razlikuje od prirodnog istraživača. Ovaj uzima ljudsku organizaciju onakvu kakva jest, primjenjuje je na prirodu, i koristi potrebnu točnost za dobivanje rezultata o činjenicama vanjske prirode.
Duhovni istraživač ne može postupati na ovaj način, pogotovo ako se od početka temelji na ispravnim znanstvenim spoznajama. Prvo mora usmjeriti svoju pozornost na duševno-duhovni organ spoznaje, možda bih ga mogao nazvati 'duhovno oko'. Ali ovaj pogled, koji priprema i razvija duhovno oko, mora biti takav da unutarnji zakoni ovog duhovnog oka leže točno pred njim, kao što, naprimjer, matematički problem leži pred matematičarom, ili sadržaj njegovoj pokusa pred eksperimentatorom. Ovaj rad koji istraživač mora obaviti na sebi, priprema za znanost, bit je duhovnog istraživanja. I kao što je matematičar ili prirodoslovac precizan u traženju rezultata, tako i duhovni istraživač mora biti precizan u pripremi svoje duhovno-duševne organizacije, koja zatim, poput oka ili uha u osjetilnom smislu, percipira činjenicu.
Duhovno istraživanje o kojem se ovdje govori mora biti precizno; egzaktno kao matematika ili znanost. Ali želim reći: gdje prirodna znanost završava s egzaktnošću, duhovno istraživanje s ovom egzaktnošću tek počinje. Mora biti egzaktan u odnosu na vlastitu prirodu, tako da sve ono što radi na sebi kako bi postao duhovni istraživač provodi precizno, i kroz taj rad razvija duhovno oko, na znanstveno opravdan način, kada počinje s duhovnim istraživanjem, kada se približava činjenici nadosjetilnog svijeta. Dok ono što se često naziva mistikom ima malo jasnog razumijevanja duše, u istinskom duhovnom istraživanju svaki sićušni korak mora biti poduzet s istom jasnoćom i uvidom koji se zahtijeva od matematičara suočenog s matematičkim problemom. To će onda dovesti do neke vrste buđenja, buđenja na višoj razini svijesti, usporedivo s onim što doživljavamo kada se probudimo iz uobičajenog sna i ponovno oko sebe imamo osjetilni svijet.
Kada govorim o egzaktnosti, posebno u duhovnom istraživanju na koje se ovdje misli, ova riječ egzaktnost se odnosi na točnu, znanstvenu pripremu onoga što mora prethoditi istraživanju: organizacija duhovno-duševne prirode. To je ono što duhovnom istraživaču prvo mora biti jasno vidljivo. Tada počinje gledati u svijet nadnaravnih činjenica.
Ovo bi u početku trebala biti samo pripremna indikacija koja još ne pruža dokaze. Budući da se ovoj egzaktnosti teži u pripremi stvarnog nadosjetilnog duhovnog pogleda, ako se vrsta duhovnog gledanja na koju se ovdje misli nazove vidovitim gledanjem, može se govoriti o egzaktnoj vidovitosti. To bi trebala biti specifičnost duhovnih istraživanja koja se ovdje provode, da se temelje na metodološki preciznoj vidovitosti. Točnost vidovitosti trebala bi biti karakteristika duhovnog istraživanja o kojem se ovdje govori.
S te točke gledišta, duhovno istraživanje koje se ovdje provodi nema za cilj samo procijeniti usko definirano područje, već i razviti nešto čemu vode sve druge znanosti i oblici života današnjice. Ne samo da ono što je ovdje duhovno razvijeno treba biti duhovna nadgradnja znanstvenog pogleda, nego i ona područja znanja koja je čovječanstvo razvilo u modernim vremenima u duhu tog znanstvenog pogleda treba dovesti u duhovno, tako da su okrunjeni, da tako kažem, onim što duhovno istraživanje može dati.
Samo bih kao primjer naveo medicinu. Medicina, na način na koji je danas utemeljena na znanstvenim spoznajama i postigla zadivljujuće rezultate, u potpunosti je prepoznana onim što se ovdje njeguje kao duhovno znanje. Ali ono što je danas razvijeno za medicinu iz čisto vanjske perspektive, moguće je nastaviti kroz duh egzaktne vidovitosti. Tek tada će doći do pune plodnosti čisto znanstvene medicinske prakse koja se danas prakticira. Isto tako, na duhovni način želi se steći znanje koje je u stanju umjetničko odvesti u duhovno. Ovdje se traži nešto umjetničko što proizlazi iz cjelokupne prirode čovjeka, kao i znanje koje tražimo. I treba njegovati religiozni, socijalni element na način da ono religiozno i socijalno proizlazi kao nešto samorazumljivo iz postignutog duhovnog znanja.
Duhovno znanje koje je ovdje traži trebalo bi zahvatiti cijelu osobu i dolaziti od cijele osobe, a ne od jedne sposobnosti. Zato ovo znanje želi omogućiti da se sva područja teoretskog i praktičnog života pretoče u duhovni život, kako bi se postiglo ono univerzalno ljudsko, univerzalna ljudskost. S tog gledišta, želio bih u ovim predavanjima govoriti uglavnom o tri područja znanja, kako bih na ova tri primjera objasnio u kojoj je mjeri moguće duh suvremene znanosti voditi do duha, višeg, do znanosti duha. Na ovim predavanjima želio bih vam govoriti o filozofiji, kozmologiji i religiji, pokazati način na koji bi one kroz antropozofiju trebale dobiti određeni duhovni oblik.
Filozofija je nekoć bila univerzalno znanje koje je u drevno doba ljudima davalo informacije o svim područjima egzistencije. Filozofija nije bila posebna znanost. Filozofija je bila univerzalna znanost, a sve druge znanosti kojima se danas bavimo u biti su izrasle iz supstance filozofije kakva je još postojala u Grčkoj. Osim toga, u novije vrijeme pojavila se zasebna filozofija koja živi u određenom zbroju ideja. Jedina čudna stvar koja se dogodila je da se ta filozofija, iz koje su u biti izrasle sve druge znanosti, sada našla u poziciji da mora opravdavati vlastito postojanje u odnosu na druge znanosti. Druge znanosti, koje su izrasle iz filozofije, bave se ovim ili onim priznatim područjem stvarnosti. Područje stvarnosti je tu za osjetila, ili za promatranje, ili za eksperiment.
Ne može se sumnjati u opravdanost znanstveno-spoznajnog bavljenja time. Unatoč činjenici da su sva ta pojedinačna područja rođena iz filozofije, filozofija je danas prisiljena opravdavati vlastito postojanje, reći zašto razvija određeni broj ideja, i nisu li te ideje možda potpuno nestvarne, nemaju veze ni s kakvom stvarnošću, samo su nešto ljudski smišljeno. Zamislimo samo koliko je napornog razmišljanja uloženo u opravdavanje tih ideja, koje su već poprimile vrlo apstraktan karakter i sada se nazivaju sadržajem filozofije, kao takve da još uvijek na određeni način uživaju neku razinu poštovanja u svijetu. Stvorene su znanosti; one su, mogu reći, dobro akreditirane za svoja specifična područja stvarnosti. Filozofija, s druge strane, danas nije akreditirana. Mora zapravo dokazati da je njeno postojanje opravdano. To u drevnoj Grčkoj nije bilo moguće. Tada je osoba koja se tek razvila do točke filozofije, osjetila stvarnost filozofiranja na takav način kako zdrava osoba osjeća stvarnost disanja. Ako pak današnji filozof promatra svoju filozofiju, onda osjeća apstraktnost, hladnoću, trezvenost ideja koje razvija u filozofiji. Ne osjeća se da čvrsto stoji u stvarnosti. Rekao bih da samo oni koji rade u kemijskom laboratoriju, fizikalnom laboratoriju ili na klinici imaju nešto u rukama. Svatko tko danas ima i provodi filozofske ideje često se osjeća miljama daleko od stvarnosti.
Postoji još nešto. Duboko je utemeljeno, da filozofija nema naziv koji se odnosi samo na teoretsko znanje. Ljubav prema mudrosti je filozofija. Ljubav je nešto što je ukorijenjeno ne samo u razumijevanju i razumu, nego u cijeloj duši, u cjelokupnom ljudskom umu. Sveobuhvatno duševno iskustvo, iskustvo ljubavi, dalo je ime filozofiji. Razvijanjem filozofije trebala bi se u određenoj mjeri angažirati cijela osoba. Uostalom, ne može se voljeti, voljeti u pravom smislu te riječi, ono što je samo teoretsko, trezveno i hladno. Ako je filozofija ljubav prema mudrosti, onda ona za one koji su filozofiju iskusili na taj način pretpostavlja da je i ta Sofija, ta mudrost, nešto drago, nešto stvarno, bitno, nešto čije postojanje ne treba dokazivati. Uostalom, pomislite: kad bi netko kao muškarac volio žensko biće, ili muško biće kao žena, ali bi prije toga smatrao potrebnim dokazati postojanje voljene osobe - potpuno apsurdna pomisao, zar ne! Ali takav je slučaj s filozofijom u današnjem smislu. Htio bih reći da je filozofija kao nešto toplo, srdačno primljeno od ljudi, nešto samorazumljivo u svom postojanju, postala nešto apstraktno, hladno, trezveno, teoretsko. Odakle to dolazi?
Ako se netko vrati izvorima filozofskog života, ne s vanjskom poviješću, već s povijesnim znanjem doživljenim i osjećanim iznutra, tada otkriva: filozofija nije izvorno u ljudima živjela na način na koji živi u njima danas. Danas, kada ljudi razmišljaju znanstveno, u osnovi prihvaćaju samo ono što je stečeno osjetilnim promatranjem ili pokusima koji se provode u oblasti osjetila. Ono što je stečeno potom se slaže umom. Ono što je stečeno na ovaj način stečeno je kroz fizičko ljudsko biće. Osjetila su fizički organi, ugrađeni u fizičko ljudsko biće. Ono što fizičko ljudsko tijelo stječe u smislu znanja, sada je znanstveno priznato. Ali ovime se može doći samo do fizičkog ljudskog bića. U ovom fizičkom ljudskom biću ne može se pronaći ono što su stari smatrali filozofijom. Kao što sam rekao, danas mogu govoriti samo kao uvod, i ono što ističem morat ću dodatno objasniti u sljedećih nekoliko dana; ali moram istaknuti da ono što se nazivalo filozofijom na vrhuncu grčke filozofije - ova duhovna supstanca koja se doživljava iznutra u duši - nije bilo doživljeno u fizičkom ljudskom tijelu, već u ljudskoj organizaciji koja kao etersko ljudsko biće prodire u fizičko ljudsko tijelo.
U našoj trenutnoj znanosti mi zapravo poznajemo samo fizičko ljudsko biće. Ne poznajemo ono tijelo koje kao fino etersko tijelo prožima ljudsko fizičko tijelo, u kojem je grčki filozof doživljavao svoju filozofiju. U fizičkom tijelu doživljavamo disanje i doživljavamo proces gledanja. Ali baš kao što pred sobom imamo ovu fizičku organizaciju, tako postoji i etersko tijelo u čovjeku, etersko ljudsko biće. Ako gledamo fizičko tijelo, vidimo proces disanja, na primjer, i proces gledanja možemo razjasniti fizički ili biološki. Promatramo li nadosjetilno, eterskog čovjeka, gledamo onoga u kojem se odvijalo filozofiranje u grčkom smislu. Grčka konstitucija je još uvijek bila takva da su se ljudi osjećali i doživljavali u svom eterskom organizmu. I naprezanjem eterskog organizma i njegovim dovođenjem u aktivnost na isti način na koji se dovodi u aktivnost fizički organizam, na primjer pri disanju ili gledanju, u eterskom ljudskom biću nastala je filozofija. Baš kao što nikada ne možemo sumnjati da je ono što imamo kao proces disanja stvarno, jer smo svjesni našeg fizičkog tijela, tako Grk nikada nije mogao sumnjati da je ono što je iskusio kao filozofiju, mudrost koju je volio, da je to ukorijenjeno u stvarnosti, jer je bio svjestan svog eterskog tijela. Bio je svjestan da se ono što filozofira odvija u njegovom eterskom tijelu; to mu je bilo jasno.
Moderni čovjek izgubio je spoznaju eterskog tijela; ne zna da ima etersko tijelo. Tradicionalna filozofija je zbroj apstraktnih ideja, utoliko što može smatrati stvarnošću samo ono što netko doživi kao stvarnost u kojoj se bavi filozofskom aktivnošću. Ali ako je izgubio spoznaje eterskog tijela, tada je izgubio i stvarnost filozofije. Čovjek je doživljava kao apstraktnu; osjeća potrebu dokazati njeno postojanje.
Zamislite da čovjek izraste u još robusniji, gušći, materijalni organizam, nego je to njegov fizički. Tada bi, naprimjer, proces disanja postupno postao vrlo rafiniran, za ovo robusnije iskustvo, i naposljetku čovjek više ne bi znao ništa o onome što je sada naše fizičko tijelo, baš kao što moderni čovjek danas ne zna ništa o svom eterskom tijelu. Tada bi disanje, proces disanja, bio teorija, zbir ideja, i prvo bi trebalo 'dokazati' da je disanje stvarnost, kao što se danas mora dokazati da je filozofija ukorijenjena u nečem stvarnom. Sumnja u stvarnost onoga što treba voljeti u filozofiji, pojavila se jer je etersko tijelo izgubljeno za ljudsku spoznaju. Jer stvarnost filozofije se doživljava u eterskom tijelu, a ne u fizičkom tijelu.
Ako se filozofija želi percipirati kao stvarnost, prvo se mora pojaviti znanje o eterskom čovjeku. Tada će istinsko filozofsko iskustvo moći proizaći iz znanja eterskog čovjeka.
Prenošenje ovog znanja o eterskom čovjeku trebao bi biti prvi korak u antropozofiji. Želim nastaviti o tri koraka i sada bi želio zamoliti dr. Sauerweina da prevede. [Dr. Jules Sauerwein, rođen 1880; jedan od najistaknutijih francuskih novinara između dva rata. U Beču 1906. susreo je Rudolfa Steinera i preveo brojna njegova djela na Francuski.] Nakon prijevoda nastavit ću.
U filozofiji, čovjek najprije ima unutarnje iskustvo samog sebe, iskustvo svog eterskog tijela. Od kada je čovječanstvo počelo razmišljati, također osjeća potrebu da integrira pojedinačno ljudsko biće u cijeli kozmos, u svemir. Čovjeku nije potrebna samo filozofija, čovjek treba i kozmologiju. On želi razumjeti kako on, kao pojedinac stoji unutar svog organizma na određenom mjestu na Zemlji, na određenom mjestu u svijetu, u kojoj mjeri pripada cijelom kozmosu, u mjeri u kojoj se razvio iz te cjeline.
U najstarijim vremenima evolucije čovjek se osjećao članom cijelog kozmosa. Samo kao fizička osoba ne može se osjećati članom cijelog kozmosa. Ono što nosite u sebi kao fizička osoba, u iskustvu između rođenja i smrti, pripada neposrednom životu fizičko-osjetilne okoline. Osim toga, ljudi imaju svoj unutarnji duševni život. Taj unutarnji duševni život je nešto sasvim drugo od onoga što čovjek nosi u svom fizičkom tijelu iz fizičko-osjetilne okoline. Budući da čovjek želi osjetiti i upoznati sebe kao člana cijelog kozmosa, kao člana svemira, on također mora osjetiti i spoznati unutarnji život svoje duše kao dio, kao člana kozmosa.
U najstarijim vremenima evolucije, ljudi su zaista mogli vidjeti dušu, ne samo kroz ono što je danas pogrešno kao antropomorfizam, već i kroz unutarnji pogled na svemir, kozmos. Ono što je bio njihov unutarnji duševni život, ljudi su tada mogli promatrati kao dio duševnog i duhovnog života u svemiru, baš kao što se čovjekov fizički, osjetilni život može promatrati kao dio prirodne, osjetilne egzistencije.
Ali u moderno doba ljudi imaju razvijeno samo znanstveno znanje, koje se temelji na osjetilnom opažanju i pokusu, i mišljenje, koje se opet temelji na osjetilnom opažanju i pokusu.
Iz onoga što je na taj način dobiveno kao znanstveni rezultati i kombiniranjem pojedinačnih rezultata, nastala je univerzalna spoznaja. Iz pojedinačnih rezultata prirodnih znanosti nastala je kozmologija. Ali ova kozmologija sadrži samo sliku stvarnih, osjetilnih činjenica, sažetih u misli. Čovjek oblikuje sliku svemira, ali pojedinačni dijelovi, pojedinačni članovi te slike samo su priznati zakoni osjetilno-fizičkih činjenica.
U ovoj slici, koju je razvila znanstvena kozmologija modernog doba, u njoj nema duše i duhovnog života, kao u kozmologiji starih, već postoji samo ono što se može promatrati iz prirodoznanstvene perspektive: osjetilni svijet. U ovoj slici, koja postoji kao kozmologija u modernom vremenu, čovjek se može pronaći u smislu svog fizičkog tijela, ali ne i u smislu svog unutarnjeg duhovnog života.
U davnim se vremenima iz slike kozmologije mogao izvući unutarnji život duše. Ne može se izvući unutarnji život duše iz kozmološke slike izgrađene na prirodnoj znanosti. Ali to pak ima veze s činjenicom da moderno znanje ne može promatrati duhovni i duševni unutarnji život na isti način kao što je to moglo drevno, primitivno znanje. Što radi moderna spoznaja kada govori o duši u tijelu? Govori o pojavnostima, o unutarnjim iskustvima mišljenja, osjećanja i htijenja, a unutarnji život duše se vidi kao odljev onoga što se izražava pojedinačno, i jedno kroz drugo, u onome što se misli, što se osjeća, što se hoće. Stvarate sliku u kojoj mišljenje, osjećanje i volja, igraju ulogu kao činjenice unutarnjeg života duše.
Ako na ovaj način promatrate duševno-duhovni unutarnji život, prisiljeni ste reći: da, ono što prepoznajete i označavate kao mišljenje, osjećanje i htijenje, koji teku jedno u drugo, to nastaje s rođenjem, s životom embrija, razvija se u djetetu i nestaje sa smrću. - Ne postoji mogućnost znanstvenog uvida koji bi ovu sliku duševnog života mogao zaštititi od toga da taj duševni život ne nestane smrću. Jer zapravo: izgleda da su ovo mišljenje, osjećanje i volja blisko povezani s fizičkim tjelesnim životom između rođenja i smrti. I baš kao što vidimo udove kako rastu, tako vidimo kako rastu mišljenje i osjećaji. Baš kao što vidimo kako tijelo kalcificira i kreće se prema fizičkom propadanju, vidimo kako se fizičke pojave mišljenja, osjećanja i volje postupno umanjuju.
Ono što je bilo svojstveno starim gledanjima bilo je poznavanje unutarnjeg života duše, koji se uzdizao iznad onoga što živi u pukom mišljenju, osjećanju i volji. Gledalo se u temelj unutarnjeg života duše, koji je samo skriven u mišljenju, osjećanju, volji, čiji su odraz mišljenje, osjećanje, volja. Vidimo kako se mišljenje, osjećanje i volja, pojavljuju i dalje razvijaju između rođenja i smrti. Ono što leži ispod, čije su mišljenje, osjećanje i volja, vanjski odraz, vidjelo je starije, primitivno vidovito opažanje kao astralno ljudsko biće.
Baš kao što netko eterskog čovjeka prepoznaje kao nadosjetilno biće u fizičkom čovjeku, astralnog čovjeka može se prepoznati kao višeg člana u fizičko-eterskom čovjeku. Ovaj astralni čovjek ne sastoji se od mišljenja, osjećanja i volje; on je u osnovi mišljenja, osjećanja i volje. To je ono što iz duhovno-duševnih svjetova živi u egzistenciji koju provodimo između rođenja i smrti. Ovaj astralni čovjek je ono što se prekriva fizičkim i eterskim tijelom između rođenja i smrti, i koji zauzvrat izlazi u duhovno-duševni svijet nakon smrti. Ovaj astralni čovjek je onaj dio čovjeka za kojeg su rođenje i smrt samo manifestacije.
Mišljenje, osjećanje i volja mogu se razumjeti samo unutar fizičke organizacije čovjeka i mogu se pronaći samo između rođenja i smrti. Tamo se razvija, tamo se postupno paralizira, tamo također nestaje. Astralni čovjek, ono što je u osnovi mišljenja, osjećanja i volje, ovaj unutarnji duševni život, nadilazi fizičkog i eterskog čovjeka; može se integrirati u kozmički, univerzalni svijet. Nije zatvoren u fizičkoj organizaciji čovjeka.
Da bismo postigli sveobuhvatnu kozmologiju, potrebno nam je znanje o eterskom i astralnom čovjeku, čiji su mišljenje, osjećanje i volja, odraz. Ali mišljenje, osjećanje i volja, kakvi postoje u ljudskoj individualnosti, ne mogu se integrirati u kozmos. Ali ono što iza njih stoji kao pozadina, što je u njima skriveno između rođenja i smrti, što je dostupno ili primitivnoj ili egzaktnoj vidovitosti, može se integrirati u duhovni kozmos, kojega je fizičko-osjetilni kozmos samo slika.
Moderna kozmologija samo je nadgradnja rezultata znanstvenih istraživanja, kombinacija onoga što postoji kao činjenica u fizički-osjetilnom. Čovjekov unutarnji život ne može se integrirati u sliku takve kozmologije, već takva kozmologija, jer ima suvremene spoznaje, uopće ne daje sliku astralnog čovjeka. Svatko tko prepoznaje duševni život samo kao sastavljen od mišljenja, osjećanja i volje, ne može misliti o ovom duševnom životu kao da je zaštićen izvan rođenja i smrti. Tek kada se napreduje od mišljenja, osjećanja i volje, do onoga što je u njima skriveno, do astralnog čovjeka, dolazi se do tog čovjeka koji više nije vezan za fizičko tijelo i koji je u kozmosu, integriran u duhovno-duševni univerzum. Ali nitko više nikada neće pronaći takav duhovni kozmos nakon što ga je napustio, jer je izgubio znanje o astralnom čovjeku. Nikada neće moći izgraditi sliku takvog duhovnog, takvog duševnog kozmosa, ako prvo ne dođe do slike astralnog čovjeka.
Mogućnost kozmologije koja opet sadrži duhovno-duševno, ovisi o znanju o astralnom čovjeku. Ako imamo samo vanjsku kozmologiju koja uključuje osjetilno i fizičko - tada čovjek nije uključen u ovu kozmologiju. Takvu osjetilno-fizičku kozmologiju smo dobili jer je znanje o astralnom čovjeku izgubljeno. Ako se ponovno stekne znanje o astralnom čovjeku, tada također postoji mogućnost kozmologije koja sadrži sliku kozmosa koja uključuje ljude.
To bi trebao biti drugi korak antropozofije. Što je s trećim korakom, raspravljat ćemo nakon što će dr. Sauerwein biti dobar da prevede drugi dio, o čemu ćemo raspravljati u trećem dijelu predavanja.
Osim što čovjek sebe doživljava kao cjelinu, kao u filozofskom iskustvu, i što sebe doživljava, kako predstavlja kozmologija, kao pripadnika kozmosa, čovjek sebe doživljava i kao entitet kroz koji se osamostaljuje, kako u odnosu na vlastitu fizičku tjelesnost, i u odnosu na kozmos kojemu kao član pripada. Neovisno o sebi kao tjelesnosti, neovisno o svom članstvu u odnosu na kozmos, čovjek se osjeća kada ukazuje na sebe, kao stvarno duhovno biće, što je trenutno naznačeno samo kada kažemo riječ 'Ja'.
Kada kažemo riječ 'Ja', mislimo na ono u našem biću koje nije obuhvaćeno ni našim fizičkim tijelom, ni našim eterskim tijelom, ni našim astralnim tijelom, u mjeri u kojoj smo kroz to članovi kozmosa, nego na ono što je unutarnji, samostalni entitet. To biće osjećamo kao da pripada jednom posebnom svijetu, kao da pripada božanskom svijetu, čiji je kozmos samo vanjski odraz, vanjska slika. Mi kao ljudi osjećamo, oslovljavajući se s 'Ja', da je ovaj entitet, to duhovno biće na koje se odnosi riječ 'Ja', zapravo samo obučeno u sve što je sadržano u kozmosu, i da je fizičko-osjetilna tjelesnost samo prekrivač stvarnog bića.
Kad bi ljudi u starim vremenima doživjeli ovo biće, koje je bilo neovisno o njihovoj vlastitoj tjelesnosti i kozmosu, kroz određenu unutarnju, iako primitivnu viziju, znali su da pripadaju božanskom svijetu. Ali on je također znao da je između rođenja i smrti izašao iz ovog božanskog svijeta; između rođenja i smrti znao je da je odjeven u fizičko tijelo. Znao je da se između rođenja i smrti nalazi u duševno-fizičkom kozmosu. Znao je, da tako kažemo, da je njegovo stvarno biće, njegovo 'Ja' biće, skriveno onim kozmičkim, skriveno fizičko-tjelesnim, i tražio je jedinstvo ovog 'Ja' bića s božanskim svijetom kojemu to 'Ja' biće pripada.
Na taj je način, osobito u primitivnijim, starijim vremenima, s iznutra doživljenim 'Ja', čovjek dosegao osjećaj 'Ja' izvan fizičkog tijela, izvan eterskog tijela, i izvan svog astralnog bića, i došao je do jedinstva, religio, s božanskim svijetom. Religiozni život je bio ono u što se ulijevalo znanje, koje je bilo filozofsko i kozmološko. Čovjek se našao, da tako kažemo, sjedinjen s onim od čega ga je odvajalo njegovo vlastito tijelo, od čega ga je odvajao, vanjski, osjetilno-duševni kozmos. U religioznom iskustvu našao se sjedinjen s tim božanskim svijetom. Religiozno iskustvo bilo je najviši cvijet spoznajnog iskustva.
Ali o čemu je ovisilo to religiozno iskustvo na primitivnim stupnjevima čovjekova razvoja? To je ovisilo o stvarnom unutarnjem iskustvu jastva, stvarnog duhovnog čovjeka. Samo kada se doživi 'Ja', može se čeznuti i doživjeti sjedinjenje s božanskim svijetom: religiozni osjećaj.
Ali što je 'Ja', stvarni duhovni čovjek, postao za moderno znanje? U modernom znanju, 'Ja' je postalo ono kroz što se činjenice mišljenja, osjećanja i volje, sažimaju u apstraktnu ideju. 'Ja' je sada postalo neka vrsta kozmičke ili neke druge sažete formule mišljenja, osjećanja i volje, barem nešto vrlo apstraktno. Čak i filozofi dolaze do opisa, do karakteriziranja 'Ja', sažimajući iskustva mišljenja, osjećanja i volje, u apstraktnom.
Ali u onome što imamo kao sažetak mišljenja, osjećanja i volje, nema ničega što nije opovrgnuto svake noći kada osoba spava. Uzmite karakteristike modernih filozofa, naprimjer Bergsona, iz 'Ja'. U tim karakteristikama posvuda ćete naći nešto što je opovrgnuto svakim spavanjem, jer ono što je 'Ja' apsorbiralo iz ovih koncepata, iz ovih ideja, izbrisano je pri spavanju. Stvarnost pobija te definicije, te karakterizacije 'Ja'! A ovo što ovdje govorim nije negirano tvrdnjom da je nakon spavanja, sjećanje opet povezano s 'Ja'. Ovo nisu interpretacije, ovo su činjenice. Ali to znači: moderno znanje, čak i ono najsuptilnije filozofsko znanje, izgubilo je znanje o 'Ja', stvarnom duhovnom čovjeku, a time i put to religioznog znanja.
Tako se pokazalo da u moderno doba, uz znanje koje se proteže samo na svijet dostupan čovjeku kroz promatranje i pokus, postoje tradicije koje smo nekoć imali u stvarnom, istinskom religioznom životu prijašnjih vremena, koje se povijesno preuzimaju, ali u kojima više nema puta do spoznaje, te se stoga samo u njih vjeruje. Dakle, za moderne ljude koji ne žele dopustiti da znanje dosegne točku religioznog iskustva, znanje i vjera stoje jedno uz drugo. Sav sadržaj vjere koji danas postoji, nekada je bio prastari sadržaj znanja, koji se iznosi samo kao reminiscencija jer ga je tradicija sačuvala. Ne postoji objava vjere koja nije reminiscencija drevnog sadržaja znanja. Budući da čovječanstvo danas nema živi pogled, pogled kroz egzaktnu vidovitost istinskog 'Ja', koje nije paralizirano svakim spavanjem, već je u osnovi stanja spavanja i budnosti, jer nema točne, vidovite spoznaje 'Ja', stoga nema nastavljanja puta spoznaje na religioznom putu, i uz znanje se stavlja vjera, koja zapravo samo budi stare predaje kao reminiscencije.
Činjenica da se danas ono što je nekoć bilo jedinstvo - znanje o fizičkom svijetu i znanje o božanskom svijetu - raspada na dva izvana suprotstavljena područja, znanje i vjerovanje, posljedica je činjenice da je stari, primitivni vidoviti pogled na istinsko 'Ja' - koji nije karakteriziran načinom da ga svako spavanje gasi, već se smatra temeljem čovjeka, čak i ako spavanje gasi mišljenje, osjećanje i volju - da je to staro znanje izgubljeno i da točna vidovitost još nije napredovala do pogleda na stvarno 'Ja' čovjeka: duhovnog čovjeka.
Tek kada egzaktna vidovitost bude napredovala do pogleda na istinsko jastvo čovjeka - kao što mora napredovati do pogleda na etersko biće čovjeka, astralno biće čovjeka - tada će se dogoditi razvoj od spoznaje vanjskog svijeta do spoznaje božanskog svijeta. Tada će se znanost ponovno pretočiti u vanjski život.
Imamo rascjep između znanja i vjerovanja, jer smo izgubili živi, vidoviti pogled na istinsko 'Ja', četvrtog člana ljudskog bića. Zato je zadaća suvremenog duhovnog života da kroz egzaktnu vidovitost dođe do ove spoznaje istinskog 'Ja'. Tada će se opet otvoriti put da se krene od spoznaje svijeta do spoznaje Boga, od poimanja svijeta vratiti se religioznom životu, i pustiti da vjera postoji samo kao posebna, viša vrsta znanja, a ne kao nešto specifično različito od znanja.
Dakle, ono što nam treba je mogućnost stvarne 'Ja' spoznaje. To onda stvara mogućnost novog vjerskog iskustva. Donijeti ovo 'Ja' znanje na takav način da ono stoji unutar znanosti duha poput prethodno okarakteriziranog znanja o eterskom čovjeku, poput znanja o astralnom čovjeku koji je iznad rođenja i smrti, tako i znanje o 'Ja' koje je uzdignuto iznad spavanja i jave, kao pozadina spavanja i jave - donijeti to znanje i time dovesti do obnove života, to bi sada trebao biti treći korak antropozofije. Ono što bi organski trebalo proizaći s gledišta antropozofskog istraživanja:
· moderna filozofija kroz egzaktnu vidovnjačku spoznaju eterskog tijela,
· kozmologija koja obuhvaća čovjeka kroz jasno razumijevanje čovjekova astralnog bića
· obnova religioznog života kroz egzaktno, vidovito dohvaćanje istinskog čovjekova 'Ja', koje se uzdiže iznad spavanja i jave.
S tog gledišta, uzet ću si slobodu razmatranja filozofije, kozmologije i religije dalje na sljedećim predavanjima.