.- DRUGO PREDAVANJE, Dornach, 7. rujna 1922.
Duševne vježbe mišljenja, osjećanja i volje
Filozofija se nije pojavila onako kako se provodi u današnje vrijeme. Sada se provodi kao da je zbroj, povezanost ideja čiji unutarnji, supstancijalni sadržaj filozofi ne doživljavaju, već se traži teoretsko opravdanje da se odnosi na stvarnost. Kao rezultat toga, filozof nije u stanju potvrditi svoje ideje u odnosu na stvarnost na tako izravan način, što se uvijek može učiniti s bilo kojom činjenicom. Ljudi svakako mogu imati individualne iluzije o postojećoj stvarnosti, ali lako ćete je razumjeti ako se suočite s njom. U filozofiji možete na različite načine povezati ideje koje su zapravo samo preuzete iz tradicije - iako vjerujete drugačije - sa stvarnošću, jer tu stvarnost ne doživljavate. I tako nastaju različiti filozofski sustavi koji se razlikuju jedan od drugoga, u kojima se niti jedan od njih zapravo ne može dokazati kao apsolutno valjan, jer se uvijek protiv razloga iznesenih u korist jednog ili drugog sustava, mogu iznijeti razlozi koji će to opovrgnuti. A budući da postoji samo relativna ispravnost, može se reći i da onaj koji dokazuje kao i onaj koji opovrgava, obično jednako imaju pravo. Tako se danas može doći do filozofije ovog ili onog filozofa, ali ničeg što bi se odmah osjetilo kao stvarno i što bi bilo uvjerljivo istom neposrednošću.
Filozofija je proizašla iz potpuno drugačijeg stanja svijesti od apstraktnog mišljenja u kojem se danas razvija. Morate se svojom dušom vratiti životu u ovom stanju svijesti. Ali budući da je čovječanstvo evoluiralo, ne može se vratiti na staro stanje iz kojeg je nastala filozofija. Ako danas želite imati filozofiju, morate postići nešto slično, ali opet nešto sasvim drugo.
Staro stanje svijesti iz kojeg je filozofija proizašla, i kroz koje je filozof doživio aktivnost vlastite eterske organizacije, bilo je napola nesvjesno. U tom stanju svijesti bilo je to nešto poput sna, u usporedbi s modernom sviješću u kojoj razmišljamo znanstveno. Ono što moramo imati na umu kao ideal za novu filozofiju je da ponovno budemo u stanju doživjeti filozofiju u eterskom tijelu, ali ne na način kao iz snova, kako se to doživljavalo u davna vremena. Samo treba biti jasno da snovi antičkih filozofa, nisu bili snovi na isti način kakvi su to današnji snovi. Današnji snovi su slikovite ideje, ali sadržajem tih snova nigdje nije zajamčen sadržaj stvarnosti. Te predodžbe mogu biti svakakve životne reminiscencije; mogu se odnositi na procese u fizičkom organizmu. U samom snu nikada nemamo uvjerljivu indikaciju stvarnosti. Stvari su bile drugačije u stanju svijesti iz kojeg se u antičko doba razvila filozofija. Te su ideje također bile predodžbe, ali su se pojavljivale tako da je u slici ujedno postojala potpuna garancija za stvarnost duhovne vrste, eterske vrste, na koju slika ukazuje. Danas se ne možemo prepustiti ovom snenom, polusvjesnom stanju duše. Naš znanstveni način razmišljanja zahtijeva da razmišljamo na potpuno svjestan način, i zapravo na potpuno svjestan način živimo u duši ako želimo raditi kognitivno. Kako bismo stekli novu filozofiju, moramo stoga pokrenuti predodžbu koja teče u eterskom organizmu, ali je u isto vrijeme potpuno svjesna poput znanstvenog mišljenja koje koristimo u matematici ili prirodnim znanostima.
Danas takvo potpuno svjesno, slikovito mišljenje, koje se odnosi na etersku stvarnost, postižemo unutar antropozofskog istraživanja kroz unutarnju meditativnu praksu duše. Ove se meditativne vježbe u biti sastoje od koncentriranja duše na lako razumljiv konceptualni sadržaj. Ovu meditaciju morati ću detaljno opisati na sljedećim predavanjima. Možete je pronaći i u mojoj knjizi 'Kako se stječe uvid u više svjetove?' i u mojim 'Osnovama tajne znanosti'. Ovdje samo načelno želim reći da se radi o sakupljanju svih snaga duše, ignoriranju i apstrahiranju svega ostalog što stvara dojmove izvana ili iznutra, i prepuštanju silama duše da počivaju na lako razumljivoj predodžbi. Ako ponavljate takvu meditativnu vježbu, koja u svakom slučaju treba biti kratka, uvijek iznova mjesecima, možda godinama, s potrebnom energijom i izdržljivošću, tako ćete jednog dana primijetiti da u svom duševno-duhovnom životu postajete potpuno neovisni o fizičkom organizmu, tako da zapravo možete vidjeti: kada razmišljam u terminima fizičkog organizma, koristim ovaj fizički organizam; iako se samo mišljenje ne odvija u fizičkom organizmu, ovaj fizički organizam svojom finijom organizacijom daje sliku tog mišljenja; ovo me čini svjesnim toga.
Bez fizičkog organizma, ne može se provesti mišljenje obične svijesti. Stoga je obična svijest vezana za fizički organizam. Jednako jasno kao što netko shvaća da se svako obično mišljenje odvija samo uz pomoć fizičkog organizma, tako čovjeku postaje jasno da kada meditiramo, da provodimo slikovitu, misaonu aktivnost, time što smo kroz meditaciju, kroz stalno iznova počivanje duše na lako razumljivom konceptualnom sadržaju, postali slobodni od fizičkog tijela u unutarnjoj duševnoj aktivnosti. I sada oko sebe doživljavate svijet slika koji je, u smislu slikovitosti, sličan onom drevnih mislilaca koji su iz njega izveli svoju filozofiju, ali koji se doživljava s jasnoćom kao svaka jasna ideja u znanstvenom promatranju i eksperimentiranju. Sada, u ovom svijetu slika koji imate pred sobom, dobivate pregled sila u sebi koje su od rođenja djelovale kao pokretači rasta, čineći da vaš organizam sve više i više raste. Dobivate i pregled sila koje djeluju u metabolizmu, prehrani i probavnim procesima. Drugim riječima, dobivate potpuni pregled životnih sila koje prolaze kroz čovjeka iz duhovno- eterskog svijeta i zapravo ga izgrađuju kao poseban eterski organizam i donose njegov oblik i njegov život. Ono što je na snolik način bilo prisutno kod prvobitnih filozofa, ponovno se javlja u čovjeku, ali potpuno svjesno, od čega su današnji filozofi samo u apstraktnom obliku apsorbirali ono što je danas poznato kao filozofija. Drugim riječima, uzdiže se na razinu nadosjetilne spoznaje, koja se naziva imaginativna spoznaja, imaginativno znanje. U imaginativnoj spoznaji dobiva se pregled vlastitog rasta i životnih snaga.
Ali ono što netko vidi kao eterski ili životni organizam, nije odvojeno od eterskog vanjskog svijeta na tako strog način, kao što se u osjetilnom promatranju odvaja objektivno od subjektivnog. Kad promatram osjetilima, znam: predmet je tu - ja sam tu. U eterskom imaginativnom gledanju, vlastiti eterski organizam srasta, da tako kažemo, s eterskim kozmosa; čovjek se na isti način osjeća, u vlastitom eterskom organizmu i u eteru kozmosa. Ono što je tako iskusio kroz spoj vlastitog eterskog organizma, i eterskog tkanja i aktivnosti u kozmosu, sada je u stanju unijeti u oštro oblikovane slikovne ideje i zatim to obući u ljudski jezik, izraziti na takav način da se može pojaviti u ljudskom jeziku. Na taj način možete ponovno steći filozofiju.
Ova se filozofija može ponovno razviti tako da čovjek napreduje do razvoja imaginativnog mišljenja. Ali ako imaginativni mislilac, mislilac na razini egzaktne vidovitosti, koju jednostavno možemo nazvati imaginacijom, izražava svoje znanje jezikom i misaonim formama, onda je stvar postavljena tako da netko tko nema imaginativne predodžbe, ono što filozof kaže može uzeti u svoju običnu svijest, u punu svijest običnog mišljenja. A budući da je to drugačije, drugačije se i percipira, osjeća i doživljava. Ali ta se stvarnost također doživljava u običnoj svijesti kroz jezičnu komunikaciju i kroz recepciju onoga što je jezično priopćeno, imaginativni mislilac svojim riječima može dati stvarnost, crpeći svoje ideje iz stvarnog eterskog svijeta.
Na taj se način može ponovno steći filozofija koja je izvučena iz eterskog svijeta, iz čovjekova eterskog organizma, iz eterskog kozmosa, koja ima takav učinak na slušatelja da, kada je apsorbira obični zdrav razum, on osjeća: ovo je preuzeto iz nadosjetilne, prije svega eterske stvarnosti. - I tako, kada se postigne imaginativno mišljenje, ponovno će svijetu biti vraćena istinska filozofija koja jamči stvarnost.
Za kozmologiju, meditativni život mora biti proširen. To se može dogoditi, ako se duša navikne ne samo počivati cijelim opsegom svoje moći na ideji ili kompleksu ideja, već počiva uvijek iznova kako bi ušla u veću, povećanu aktivnost, koja je na kraju otrgnuta daleko od fizičkog organizma i ulazi u čisto etersko, ali također mora moći ukloniti iz svijesti ideje na kojima počiva. Duša mora dopustiti, na isti voljni način, da ideje na kojima se potpuno usredotočuje budu prisutne u svijesti, a zatim ih ponovno ukloniti iz svijesti, i doći u stanje u kojem postoji puka budnost, puna svijest bez duševnog sadržaja kojeg stječe na isti način kao i osjetilni sadržaj ili misaoni sadržaj. Duša mora biti budna, ali u sebi nema ništa od sveg sadržaja koji se stječe običnom sviješću.
Ako se duša, kada je potpuno budna, dovede do praznog stanja svijesti nakon meditacije, i postigne određeno jačanje, unutarnjom snagom održavajući ovu prazninu duše kada je potpuno budna, tada konačno dolazi do toga da se duhovno-duševni kozmički sadržaj ulijeva u praznu svijest, onaj koji prije nije poznavao, novi duhovni svijet, vanjski duhovni svijet. To je onda stupanj inspiracije, koji slijedi nakon nadosjetilne stupnja spoznaje kroz imaginaciju.
Ako imate ovu sposobnost ubacivanja duhovno-duševnog kozmičkog sadržaja u praznu svijest kroz inspiraciju, tada također dobivate tu organizaciju koju sam jučer nazvao astralnim organizmom, taj astralni organizam koji je živio u duhovnom- duševnom svijetu prije nego što je sišao na Zemlju i obukao se u etersko i fizičko tijelo. Upoznajete duševno-duhovni život vlastitog bića, prije zametka, prije rođenja. Upoznajete astralnu organizaciju, koja napušta fizičkog čovjeka u smrti i živi dalje u duhovnom i duševnom svijetu. U inspiracijskoj spoznaji upoznajemo astralni organizam, koji u običnoj svijesti živi kroz mišljenje, osjećanje i volju.
Istovremeno upoznajete i duhovni kozmos. Baš kao što pred sobom imamo fizički kozmos, kroz svoja osjetila i kroz mišljenje vezano za osjetila, sada pred očima imamo duhovni kozmos; ali ono što se događa u ovom duhovnom kozmosu s fizičkom organizacijom, također i s eterskom organizacijom, mnogo je stvarnije od dojmova osjetilne percepcije koje inače primamo u običnoj svijesti. Može se reći: ono što inspiracijom ulazi u čovjeka, čime dolazi do duševnog života neovisnog o tijelu, može se usporediti s udisanjem pravog kisika. Kroz ovu inspiracijsku spoznaju, sada dobivamo preciznije razumijevanje o tome što je čovjekov proces disanja, i o procesu koji slijedi proces disanja na ritmičan način, naprimjer, kao proces cirkulacije krvi. Stvaran pogled na ritmičkog čovjeka, na sve ritmičke procese u čovjeku, dobiva se kroz inspiracijsku spoznaju. Dobiva se ideja o tome kako astralna organizacija funkcionira u ritmičkom čovjeku. Također se stječe uvid u to kako je astralni organizam, zaodjenuvši se u fizički i eterski organizam, povezan s dišnim sustavom, općenito s cjelokupnom ritmičkom organizacijom, ubacujući se u ritam disanja i krvotoka.
Ali to također omogućuje spoznati ono što je samo nasljeđe u čovjekovom fizičkom i eterskom organizmu, što je podložno zakonima nasljeđivanja koji su zemaljski, i što čovjek donosi sa sobom iz nadosjetilnog, iz kozmičkog, iz izvanzemaljskog svijeta kao duševno i duhovno biće koje dolazi u zemaljski svijet i samo se oblači fizičkim i eterskim organizmom, ili možda bolje rečeno, obučen je u isto. Tada se može razlikovati između naslijeđenih karakteristika ljudi i onoga što su iz duhovnog svijeta donijeli u svoju fizičku egzistenciju.
U onome što sada prepoznajete kroz svoju astralnu organizaciju i kroz njenu sliku u ritmičkim ljudskim procesima, imate nešto što sada možete integrirati u duhovni kozmos oko sebe i što vam je dano kroz inspiraciju: dolazi se do kozmologije koja može obuhvatiti čovjeka. Dolazi se do kozmičke slike koja sadrži način na koji astralni čovjekov organizam s 'Ja' - o kojem ću malo kasnije govoriti - prelazi u fizički organizam na valovima i nadimanjem disanja i drugih ritmičkih procesa. Vidi se kozmos u njegovim stvarnim zakonima koji se nastavljaju u čovjeku kroz ljudske ritmičke procese. Dolazi se do kozmologije kroz koju se razumije astralni organizam, ali kroz koju se također razumiju ritmički procesi u pojedinačnom čovjeku.
Kao rezultat toga, inspiracijska spoznaja postaje izvorom istinski moderne kozmologije, koja se zauzvrat može natjecati sa starom kozmologijom, koja je kroz snažne duševne sile, na sličan način integrirala čovjeka u cijeli kozmos, u duševno-duhovni kozmički svijet. Ali ono što je postignuto inspiracijskom spoznajom, zauzvrat se postiže u punoj svijesti, i tada se može vidjeti u svom odrazu u čovjekovom eterskom tijelu. Slučaj je da se ono što se doživi u inspiraciji projicira u slikama na etersko tijelo. I tako se ono što je u inspiraciji dobiveno iz kozmosa, povezuje s onim što se doživljava kao fantazija u aktivnosti eterskog tijela. Ono što je 'inspirirano' iz kozmosa, koji je na određeni način iznutra pokretljiv, ne može se odmah dovesti u oštre konture, već tek kada se poveže s onim što se kao fantazija doživljava u eterskom tijelu. Ali tada se kozmologija također može dovesti u oštre konture, i to stvara kozmičku filozofiju koja je potpuno prikladna za modernog čovjeka, filozofska kozmologija koja se razvija na ovaj način kroz spajanje inspiracijske spoznaje s onim što se slikovito doživljava u imaginaciji u eterskom tijelu. Takvu kozmologiju sam pokušao dati u svojoj knjizi 'Osnove tajne znanosti', koja je također prevedena na francuski kao 'La Science de l'Occulte'.
Da bi se religiozni život potkrijepio spoznajom, potrebno je daljnje usavršavanje u meditativnom životu i vježbama duše. Samo ovaj meditativni život, ove duševne vježbe, sada se moraju proširiti na čovjekovu volju. Do sada su karakterizirane one duševne vježbe koje posebno karakterizira razvoj života mišljenja. Za duhovnog istraživača, duhovni život, u mjeri u kojoj se otkriva u volji, također mora biti odvojen od života fizičkog organizma, od života eterskog organizma. To se događa primjenom volje na način na koji se inače ne koristi u običnoj svijesti. Želim to okarakterizirati primjerom.
Pokušavate zamisliti procese u vanjskom svijetu koje inače pratite na način na koji oni slijede jedan za drugim - ono ranije je prvo, kasnije slijedi - koje pratite i mišljenjem, pokušavate te procese zamisliti retrogradno, tako da na prvo mjesto stavljate ono zadnje, pa odmah do ono što prethodi, zatim ono što dalje prethodi, sve do prvog. Na taj se način, naporom volje u duši, provodimo ono što se u običnoj svijesti ne provodi. U običnoj svijesti čovjek prati tijek vanjskih procesa voljom koja živi u mislima. Tim mišljenjem unatrag, mišljenjem drugačijim od tijeka činjenica u prirodi, volja se otkida od fizičkog i eterskog organizma, i time se volja, koja je inače samo odraz astralnog organizma, povezuje s ovim astralnim organizmom. A budući da kroz druge meditacije astralni organizam izlazi iz fizičkog i eterskog organizma, na taj način volja se izvodi iz fizičkog organizma u vanjski duhovni svijet. Istjerujući volju iz vlastitog organizma u astralnom tijelu, također uzmete i ono što je stvarni duhovni čovjek ili 'Ja' iz fizičkog i eterskog organizma, tako da se sada stapa s 'Ja' i s astralnim organizmom može živjeti u duhovnom svijetu s duhovnim bićima. Kao što se u fizičkom svijetu živi sam u vlastitom tijelu, sada se kroz takav razvoj života duše, uči živjeti vani, u vanjskom duhovnom svijetu, sa svim bićima koja su se prvo otkrila u imaginaciji i inspiraciji. To omogućuje da vodimo život u duhovnom svijetu koji je neovisan o našoj vlastitoj tjelesnosti.
Takve vježbe se mogu dodatno pojačati naprezanjem volje na drugačiji način, a što je više truda potrebno za ovu evoluciju volje, to je bolje za doživljavanje duhovnog svijeta izvan fizičkog i eterskog organizma. Navike koje imate, možete promijeniti, ako se svjesno posvetite: ovu ili onu naviku koju imate dugi niz godina, oblikuješ je na drugačiji način kroz energičnu primjenu svoje volje, da se za četiri, pet ili deset godina toliko transformira, da ćete u odnosu na tu naviku biti kao druga osoba. - To mogu biti male, beznačajne navike, možda čak i one kojima ne pridajete toliko pažnje. Ako radite na njima, najučinkovitije su za vrstu znanja koje sada karakteriziram. Naprimjer, postoje određeni načini pisanja. Energično odlučite: usvojit ćete drugačiji stil pisanja od onog na koji ste navikli i koji ste razvili od djetinjstva. - Ako se netko godinama posveti takvim vježbama volje, duša konačno postaje dovoljno jaka da živi u duhovnom vanjskom svijetu, izvan fizičkog i eterskog organizma, s duhovnim bićima vani, živi s ljudskim dušama, bilo prije nego što su ušle u fizičku egzistenciju, ili nakon što su prošle kroz smrt i sada žive u duhovnom svijetu, prije nego što se vrate u fizičku egzistenciju, ili da žive s onim duhovnim bićima koja su samo u duhovnom svijetu i ovaj svijet nastanjuju na način da se, za razliku od ljudi, ne oblače u eterski i fizički organizam.
Na taj se način duševno-duhovno dolazi živjeti u svijetu u kojem se doživljava ono što čini sadržaj religiozne svijesti. U svijet u koji su drevni učitelji religije prenosili ljudima kao božanski svijet, ulazilo se kroz život nalik snu, a sada kroz potpuno svjestan život, na način koji je razvijamo samo u matematici ili egzaktnim prirodnim znanostima modernog doba. Na taj se način dolazi do razvoja treće razine nadosjetilnog znanja, istinske intuicije.
Kroz ovu istinsku intuiciju, kroz koju se uči živjeti u božansko-duhovnom svijetu, može se unijeti iskustva iz ovog božansko- duhovnog svijeta, kako bi ih učinili sadržajem religiozne svijesti. Još jednom se uči prepoznati nešto bitno u ljudskoj prirodi: kako ljudi mogu živjeti sa svojim istinskim 'Ja' i sa svojim astralnim organizmom, u čisto duhovnom, spiritualnom svijetu. Sada stječete predodžbu o tome kakva je osoba kad je budna i kakva je kad spava. Vidi se kako se, tijekom budnog stanja, 'Ja' i astralni organizam oblače u ono što sam prethodno opisao kao procese disanja i cirkulacije, kao ritmičke procese, ali kako su, kada 'Ja' stvara sliku o sebi u fizičkom organizmu, u tu sliku uključeni metabolički procesi koji žive u cirkulaciji krvi. Ono što čovjek u običnoj svijesti naziva svojim 'Ja' samo je blijedi odraz njegovog pravog 'Ja'. Istinsko 'Ja' je ukorijenjeno u upravo okarakteriziranom duhovno- božanskom svijetu. U običnoj svijesti to se 'Ja' percipira činjenicom da je čovjekov krvožilni sustav prožet metaboličkim procesima. U tim metaboličkim procesima koji pulsiraju u samoj cirkulaciji, sluti se, naslućuje i osjeća ono što obična svijest percipira kao 'Ja'. Ali to je samo blijedi odraz pravog 'Ja'.
U budnom stanju, slika ovog 'Ja' živi u metabolizmu koji cirkulira u ritmičkom čovjeku. To znači, da stvarno 'Ja' živi, ali obična svijest ima samo sliku stvorenu metabolizmom. Ali ako fizički i eterski organizam, ono što se događa u procesima disanja i cirkulacije, prodirući u metabolizam, kada fizički i eterski organizam - kao što je slučaj u stanju spavanja - treba snage samog ovog ritmičkog čovjeka, tada pravo 'Ja' živi s astralnim tijelom u vanjskom duhovnom svijetu. Tada disanje i cirkulacija s pulsirajućim metabolizmom, opskrbljuju fizički i eterski organizam, a pravo 'Ja' i astralna organizacija postoje, odvojeno od fizičkog i eterskog organizma, u duhovnom svijetu. Kroz pravu intuiciju čovjek vidi ta izmjenična stanja, kako fizički i eterski organizam trebaju disanje i cirkulaciju krvi s metabolizmom sadržanim u njima, kako bi obnovili svoju snagu. Tijekom tog vremena, pravo 'Ja' i astralni organizam borave u duhovnom svijetu i tamo postoje. I onda, kada su snage fizičkog i eterskog organizma regenerirane od strane ritmičkog čovjeka do te mjere da daljnji ritmički procesi nisu potrebni, tada se astralno tijelo i 'Ja' vraćaju i pokreću metabolizam, koji pulsira u procesima disanja i cirkulacije krvi, i čovjek je tada ponovno budan.
Dakle, gledate kako istinsko 'Ja' i astralni organizam pulsiraju u metabolizmu. Na taj se način uči prepoznati svijet koji su stare religije nazivale božanskim svijetom, u kojem ljudsko 'Ja', pravo 'Ja', ima svoj vlastiti dom. A budući da ono što netko shvati intuicijom rezultira zrcalnim slikama - na fizičkom, na eterskom tijelu, kao u zrcalu, na taj način, ono što je doživljeno u čisto duhovnom svijetu, neovisno o cjelokupnoj čovjekovoj tjelesnosti, može se vratiti u riječi, može se izraziti u slikama, u konceptima. Onda se opet može razumjeti zdravim razumom, može se ćutiti i osjetiti, može se doživjeti u ljudskom umu i tada tvori sadržaj religiozne svijesti, koji je stoga kognitivno utemeljen.
Nije nužno da svaka osoba pronađe svoj put u božanski- duhovni svijet kroz intuiciju. To mora učiniti netko tko postane duhovni istraživač. Ali ako duhovni istraživač izrazi riječima ono što doživljava u božanskom duhovnom svijetu na upravo opisani način, tada to ima takav oblik da ono što dolazi kao otkrivenje na ovaj način, u običnom čovjeku postaje svjesno iskustvo: izgovaraju se riječi koje se ne odnose na ovaj svijet, ali u ljudskom umu žive sa snagom stvarnosti koja im je svojstvena. - I to je snaga, kojom ono što je izneseno iz duhovnog svijeta duhovnim istraživanjem, kroz intuitivni doživljaj ovog duhovno-božanskog svijeta, religiozno djeluje na svijest.
Ako čovječanstvo želi doći do izvornog religijskog života utemeljenog na znanju, onda mora prihvatiti ono što duhovni istraživač kroz istinsku intuiciju, može objaviti kao svoja iskustva u božansko-duhovnom svijetu. Tada će se religija vratiti na ono što je nekad bila. U svom polazištu svaka je religija bila objava iz božanskog duhovnog svijeta, objava onih iskustava koja se mogu doživjeti s bićima u duhovnom svijetu, s onim bićima koja su se prethodno otkrila imaginativnoj i inspiracijskoj spoznaji, ali s kojima se spaja samo u intuiciji.
Mišljenje koje može živjeti u apstrakcijama i koje danas primarno koristimo u znanstvenim istraživanjima, na kojem temeljimo svoja opažanja i pokuse, stečeno je tek tijekom evolucije. Nije ga bilo u ljudima koji su iznjedrili stare filozofe i religijske učitelje, koji su utemeljili staru filozofiju, staru kozmologiju, stari religijski život, i od kojih je mnogo toga sačuvano u nekoj vrsti tradicije. U to su vrijeme postojali polusvjesni, snoliki imaginativni, inspiracijski, intuitivni doživljaji. Iz njih je stečeno drevno znanje u najrazličitijim područjima, a zapravo tek od pojave moderne prirodne znanosti imamo ono što danas doživljavamo kao apstraktno mišljenje. Ne smije se vjerovati da je to apstraktno mišljenje prisutno samo među znanstvenim radnicima. Danas ga apsorbiraju obične škole i najjednostavniji, najprimitivniji ljudi koji još uvijek žive na selu, daleko od urbanog obrazovanja.
Dakle, kakva je ljudska svijest u čitavom civiliziranom svijetu kroz ovo apstraktno mišljenje, takva nije bila ni u jednom dijelu čovječanstva u 8. i 9. stoljeću nove ere. Ono što je dobiveno od tri druga stanja svijesti živjelo je posvuda. Ali ta puna svijest, koju danas moramo shvatiti kao istinski izraz čovječnosti, mogla se postići samo time što se apstraktno mišljenje, koje danas krasi znanstveni život, integriralo u ljudski život. Drugim riječima: misliti na način da se koristi fizička organizacija, i da se treba ta fizička organizacija da bi se mislilo, kao što je to slučaj danas, takvo mišljenje nije postojalo u starim vremenima. Čovjek je mislio samo s onim u svojoj organizaciji, što je eterska, što je astralna, i što je 'Ja' organizacija. Misli su mu dane kroz ono što se otkriva kroz imaginaciju, inspiraciju i intuiciju. To je i danas slučaj s ljudima koji, kroz neke okolnosti koje ćemo kasnije spomenuti, imaju neku vrstu vidovitosti, koja nije moderna egzaktna vidovitost, već snolika vidovitost naslijeđena iz davnih vremena. Takvi ljudi nikada ne mogu kontrolirati svoja duševna iskustva, ali ih mogu imati, kao što su ih imali ljudi starijih vremena. Čovjek se ponekad zaprepasti kakve oštre misli se mogu dati takvim ljudima u snolikim vizijama, misli koje se ponekad temelje na puno genijalnijoj logici nego je suvremeni filozof može smisliti. To su misli koje se otkrivaju iz duhovnog svijeta. Samo su takve misli postojale u starijim vremenima evolucije, misli otkrivenja.
Apstraktno mišljenje koje je danas poznato, razvijeno je uz pomoć fizičkog tijela. Doživljava se instrumentom fizičkog tijela i to je karakteristika onoga što je čovječanstvo postiglo u svom modernom dobu, kada se uzdiglo do svoje pune svijesti. Način mišljenja postignut fizičkim tijelom zapravo je pogrešan način mišljenja u odnosu na duhovni svijet. Jer upravo kroz ono što sam upravo opisao, mišljenje pokazuje da pripada duhovnom svijetu. Sada nije na pravom mjestu, kada ljudi koriste fizičku organizaciju u svom mišljenju. Kao rezultat toga, mišljenje živi u elementu koji nije njegov vlastiti element. Ali na taj način, ljudi u tom mišljenju također postižu nešto što nikada ne bi mogli postići da miljenje može nastati samo kao otkrivenje iz imaginacije, inspiracije i intuicije. Budući da se mišljenje razvija kroz fizički organizam, ono suštinski ne sadrži ništa od duhovnog svijeta. U osnovi je to aktivnost koja se odvija samo u fizičkom organizmu. Drugim riječima: ovo apstraktno mišljenje ne doživljava ništa stvarno; kao da je istisnuto, filtrirano iz imaginacije. Ono što se doživljava je iluzija. Ono što doživljavamo u apstraktnom mišljenju prividno je iskustvo, upravo zato što u tom mišljenju postajemo potpuno svjesni.
U ovom mišljenju možemo doživjeti dvije stvari. S jedne strane, ono što imamo kao očito iskustvo u ovom apstraktnom mišljenju, i što smo po sebi ne tvrdi da izražava bilo što, može postati slika objektivne prirode. Samo time je čovjek postigao ono čime se danas toliko ponosi: objektivnu prirodnu znanost. Vanjski prirodni procesi ne mogu se objektivno prikazati vlastitim mišljenjem ispunjenim vlastitom supstancom. Takve opise prirodnih procesa kakvi su davani u antičko doba ne možemo prepoznati kao objektivnu prirodnu znanost. Upravo zato jer mišljenje ima samo iluzorni život, vanjski svijet se odražava u iluzornom životu. U mišljenju koje nema svoju supstancu, slikovito se pojavljuje supstanca vanjskih prirodnih procesa. Na taj način čovječanstvo napredak duguje okolnostima, da je objektivna prirodna znanost postigla svoju punu svijest u misaonom, iluzornom iskustvu. Razdoblje u kojem se pojavilo apstraktno mišljenje, bilo je i vrijeme kada je dosegnuta objektivna prirodna znanost.
Druga stvar koju čovjek duguje ovom usponu prema apstraktnom mišljenju je njegovo iskustvo slobode. Ono što se kroz imaginaciju, inspiraciju i intuiciju, doživljava kao moralni impuls, čak i ako se doživljava kao u davnim vremenima, sneno - gdje se uvijek doživljava kroz snove, instinkte i emocije, i tako postaje poticaj za djelovanje, uvijek vrši prisilu na ljude. Sve na čemu morate temeljiti svoje djelovanje kao impuls u vašem organizmu, to vas pokreće, tjera ovamo i onamo. Ono što je iz stvarnog eterskog svijeta izvučeno u imaginaciji me tjera; ne možete to ne slijediti. Isto je i s onim što dolazi iz inspiracije i intuicije. Ali ako osoba iskusi prividni život apstraktnog mišljenja između rođenja i smrti - čistog mišljenja, koje je samo mišljenje, ali koje provodi fizički organizam - u to mišljenje uzima moralne impulse, tako da to živi u čistom mišljenju, koje ima samo iluzorni život i ne može na ništa prisiliti, koje ne može na nešto prisiliti više nego može zrcalna slika na nešto prisiliti. Što god se događa u stvarnosti me tjera; ali nešto što ima samo prividni život poput onoga što doživljavamo u čistom mišljenju ne može prisiliti osobu. Moram sam odlučiti želim li to slijediti. Istodobno, u ovom iskustvu sjenovitog mišljenja dana je mogućnost čovjekove slobode. A kada moralni impulsi koji su ukorijenjeni u duhovnom svijetu, uđu i ispune ljude u ovom sjenovitom mišljenju, oni postaju slobodni impulsi.
Čovjek duguje dvije stvari svom usponu do iluzornog mišljenja: doba objektivne prirodne znanosti i postizanje stvarne slobode. Baš kao što sam uzdizanje u nadosjetilne svjetove prikazao u knjizi 'Kako se stječe uvid u više svjetove', u mojoj 'Tajnoj znanosti' i u mojoj 'Teozofiji', tako sam u svojoj 'Filozofiji slobode' pokušao prikazati dostignuće svijesti o slobodi u moderno doba, na njezinim temeljima. Dakle, možemo reći: u dobu u kojem je čovjek dostigao punu svijest kroz mišljenje koje je strujalo do fizičkog organizma i njime se služilo, u tom je dobu to mišljenje odbacilo staru snolikost kroz koju je utemeljena stara filozofija, stara kozmologija i stari religijski život. Čovjek je time stekao mogućnost razvoja objektivne prirodne znanosti u fizičkoj organizaciji, između rođenja i smrti. I dalje je dobio mogućnost razvijanja slobode. Ali danas je na točki gdje mora ponovno krenuti stazom gore u nadosjetilni svijet - zadržavajući svoju punu svijest - u potpuno svjesnoj imaginaciji, inspiraciji i intuiciji, kako bi dodao onome što može iskusiti u objektivnoj prirodnoj znanosti, i u slobodi postići novu filozofiju utemeljenu na spoznaji nadosjetilnog svijeta, novu kozmologiju i novi religiozni život. Oni suvremenog čovjeka zadovoljavaju kao objava nadosjetilnog svijeta, na isti način na koji ga zadovoljava kada svojom punom sviješću unutar osjetilnog svijeta postigne objektivnu prirodnu znanost i slobodu.
S jedne strane, karakterizacija slobode i objektivne prirodne znanosti, a s druge strane karakterizacija moderne znanosti duha, karakterizira kako čovječanstvo mora napredovati iz sadašnjeg doba u budućnost, kako bi se postizanjem nadosjetilnog znanja moglo uklopiti u pravi napredak koji zahtijeva poredak svijeta.