.- DESETO PREDAVANJE, Dornach, 15. rujna 1922.
Duševno iskustvo voljnog dijela duše
Ono što čovjekova duša doživljava u običnoj svijesti tijekom svoje zemaljske egzistencije izražava se u mišljenju, osjećanju i volji. Ali moramo potražiti stvarnu pozadinu ovog mišljenja, osjećanja i volje, u onome što sam ovih dana ovdje opisao kao čovjekov astralni organizam i kao 'Ja' biće. Pokazao sam kako misaoni dio duše ima određeni odnos prema organizaciji glave, a kako osjećajni dio duše ima nešto drugačiji odnos prema ritmičkoj organizaciji čovjeka, prema ritmu disanja, ritmu cirkulacije i drugim ritmičkim procesima u čovjeku. Voljni dio duše je na puno labaviji način povezan s fizičkim i eterskim organizmom.
Ako proučavamo kako je misleći dio duše povezan s organizacijom glave, dolazimo do zaključka da je on, da tako kažemo, u potpunosti posvećen organizaciji glave; u određenoj mjeri transformiran je u organizaciju glave. Organizacija glave formira fizičku i etersku sliku mislećeg dijela duše, tako da kada osoba stvarno misli u budnom dnevnom životu, zapravo se ne može vidjeti proces mišljenja sam po sebi, već u njegovoj slici u fizičkom i eterskom procesu u mozgu i ostatku živčanog sustava. Zato je anatomija i fiziologija mozga prava domena za ovaj fizički dio znanja o duši, jer možete jasno vidjeti slike onoga što se u mišljenju događa u strukturi mozga, a time i u procesima mozga. Osjećajni dio čovjekove duše nije na isti način predan fizičkom i eterskom organizmu niti je postao dio njega. O njemu možemo reći: odmah se potpuno posveti disanju, krvotoku, teče u njega tako da postane nevidljiv imaginativnoj viziji i nadahnuću. - Gledate: osjećajni dio duše sklizne u procese disanja i procese cirkulacije krvi, zatim se opet otrgne od njih, osamostali se i u sebi ima vlastitu formativnu aktivnost. U određenom smislu, osjećajni dio duše sklizne u sustav cirkulacije, povuče se iz njega, uvuče natrag, i tako dalje.
Voljni dio duše ponaša se potpuno drugačije. On niti je stalno posvećen fizičkom i eterskom organizmu, niti pada u naizmjenično izlijevanje i povlačenje, već se zapravo vlastitim snagama suzdržava od fizičkog dijela i eterskog dijela čovjekova organizma. Ima vlastitu neovisnu egzistenciju kroz vlastite moći. Preko tih sila on zapravo ostaje u duši i duhu, i tako bi i ostao da se nešto drugo ne dogodi. Dakle, možemo reći: u ovom voljnom dijelu duše, duša uvijek ostaje duševno-duhovna, čak i za života na Zemlji. A ako se kroz intuiciju stekne uvid u to što se zapravo krije iza ovog voljnog dijela duše, onda se može proučavati što je trajna duhovno-duševna suština čovjeka u ovom voljnom dijelu. Ali postoji i neka vrsta predaje volje fizičkom organizmu, odljev u njega, ali to nije kontinuirano, kao kod mislećeg dijela duše, niti u ritmičkoj izmjeni, kao kod osjećajnog dijela, nego je to kako slijedi. Ako, naprimjer, misaoni dio naše duše, preko organizacije glave, misli misao, koja je sama po sebi, svojim sadržajem, poticaj za volju, onda se ono što jednostavno mislimo ne događa. Kada mislimo o stvarima u svijetu bez ikakve volje, uključena je samo organizacija glave, a organizacija čovjekove glave je demontirana kroz misaonu aktivnost ili barem ima tendenciju da se demontira, da se rastače, da umre, kako sam jučer prikazao. Rezimirajmo misao: želim ovo ili ono - tada se aktivnost koja pripada misaonom dijelu duše širi iz organizacije glave u metabolički sustav i sustav udova čovjeka. Kada osoba ima misao koja predstavlja volju, tada se u intuiciji vidi kako astralna aktivnost pulsira u neki dio čovjekove metaboličke organizacije ili čak u organizaciju udova, i onda, kroz takvu misao koja predstavlja namjeru volje, ne samo da se razbija organizacija glave, već se također razgrađuje u metaboličkim organima i organima udova. Takve misli stvaraju destruktivne procese. Ovi destruktivni procesi uzrokuju da se ono što je stvarno u pozadini voljnog dijela duše ulije u metabolički organizam ili organizam udova, i zauzvrat kompenzira ono što je misao srušila i ponovno izgradi ono što je misao srušila.
Ako se želim jasno izraziti, stvar je sljedeća. Pada mi na pamet podići ruku. Ova misao puca iz organizacije glave, u organizaciju ruke, gdje uzrokuje slom, proces uništenja. Možete to nazvati izgaranjem. Nešto je uništeno u konfiguraciji moje ruke. Onaj dio astralnog organizma koji odgovara voljnom dijelu duše ulazi, obnavlja ono što je razbijeno, i ponovno to gradi. I u ovoj izgradnji događa se podizanje moje ruke. Dakle, ono što je spaljeno ponovno se stvara, i u toj obnovi se zbiva stvarni čin volje.
Dio astralnog organizma koji je u osnovi voljnih impulsa duše također sadrži stvarno 'Ja' biće, tako da kada god se razvija volja, razvija se i 'Ja' biće. Gledajući kako čovjek razvija svoju volju, vidi se kako, na određeni poticaj, čovjekov astralni organizam i 'Ja' biće preplavljuju, pretačući se u fizički i eterski organizam. To se također događa kada se razvije volja koja zapravo ne zahtijeva od mene da pomičem svoje udove, već je možda njen dopunski dio, ili možda samo donekle živa želja. Tu se događa nešto slično, samo što su mnogo dublji dijelovi čovjekovog organizma prožeti stvarnom voljnom prirodom duše.
Vidite, možete vrlo precizno proučavati razvijanje volje, ali da biste to učinili potrebno vam je znanje o stvarnoj duševnoj i duhovnoj prirodi čovjeka. Bez tog znanja, ne može se proučavati voljni dio duše i ne može se zapravo doći do suštine 'Ja', jer se u mišljenju pojavljuje samo u blijedoj slici, u osjećaju se pojavljuje samo kao impuls, i samo u volji ima pravu stvarnost za zemaljsku egzistenciju. Osim ovog razvijanja volje na temelju određenog poticaja, tj. ono što odgovara čovjekovoj volji kao nečem stvarnom, u čovjekovom organizmu je stalna želja za fizičkom organizacijom. Čovjek želi, da tako kažemo, voljnim dijelom duše, podsvjesno, biti obučen u čovjekov metabolički i organizam udova. Ako zatim pažljivije pogledate ono što sam upravo opisao u čovjekovoj duši, kroz ovaj dio volje pogledat ćete u dubine, u dubine čovjekovog duševnog života, u procese duše koji su vrlo skriveni običnoj svijesti.
Već sam objasnio kako ono što se u organizmu odvija kao razgradnja i izgradnja, ostaje potpuno nesvjesno za običnu svijest. Ali osim ovih aktivnosti čovjekove duše koji su relevantni za uobičajene impulse volje, postoje i procesi, podsvjesni procesi u čovjeku koji su vrlo stvarni, ali ne bacaju svoje valove u običnu svijest tijekom zemaljske evolucije. To su sljedeći.
Jučer smo vidjeli kako se u osjećajnom dijelu duše nesvjesno odvija stalno vrednovanje moralne i moralno-duhovne osobe. Ono što se tek u slabom odrazu javlja u svijesti kao impulsi savjesti, kao procjene vlastite aktivnosti, u podsvijesti je vrlo značajna, oštra aktivnost. Sve što čovjek čini procjenjuje se i u njegovom podsvjesnom duševnom organizmu. U ovom slučaju postoji samo jedna evaluacija. Ali u onome što odgovara voljnom dijelu duše događa se nešto sasvim drugo. Tijekom zemaljskog života vidimo kako astralno tijelo i 'Ja', koji odgovaraju ovom dijelu volje, zajedno s astralnim i 'Ja' silama kozmosa, izgrađuju unutarnjeg čovjeka, koji vodi tup život. Da, to je ovako: unutarnjom procjenom vlastitih sposobnosti, rađa se astralno biće koje sjedi u nama i sve više raste. Ovo biće sada sadrži te procjene kao činjenice, a osjećajni dio duše samo osigurava da je procjena tu, da tako kažem, kao idealan proces ili - neko vrijeme nakon što se dogodila - kao podsvjesno, idealno sjećanje. Nakon događaja, u dijelu volje nastaje još nešto. Presuda: učinio sam zlo djelo - postaje u nama biće. U ovom biću imamo nešto u sebi što je zapravo ostvarena procjena čovjekovih djela.
Sada, kao što ste upravo vidjeli iz ilustracije, postoji nešto trajno u ovom voljnom dijelu duše, što je već bilo tu prije nego što je čovjek sišao iz duhovno-duševnog svijeta u fizičko-eterski organizam. Rezonancija u ovom duhovnom dijelu duše radi na ponovnoj izgradnji čovjekovog organizma, jer je to bila njegova aktivnost u pred zemaljskoj egzistenciji. Samo je to ometeno jer je tu fizički organizam, jer se ne može razviti aktivnost, jer posvuda nailazi na uglove i zidove fizičkog organizma, ali ostaje tu kao tendencija. I stvarnost koju sam upravo opisao sada je integrirana u tu tendenciju: biće koje predstavlja procjenu moralnog i moralno-duhovnog čovjeka; tako da u sebi nosimo biće u kojem zajedno teku impuls za formiranjem novog organizma, i ostvareno moralno vrednovanje. Ovo biće nosimo kroz vrata smrti kada našoj fizičkoj egzistenciji na Zemlji dođe kraj.
Iz moje prezentacije vidjeli ste da u čovjekovom organizmu postoje stalne sile koje razgrađuju i izgrađuju, donose smrt i oživljavaju, prigušuju i bude. Vidimo paralizirajuće sile u dijelu duše koji misli, i sile buđenja u dijelu volje. Ova borba između smrti i života, prati nas kroz cijelo naše postojanje na Zemlji. Kada završimo ovu zemaljsku egzistenciju, nesvjesno razvijen rezultat naših moralnih kvaliteta prenosimo u duhovni svijet.
Iz izlaganja koja sam držao ovih dana, vidjeli ste da se u trenutku kada čovjek uđe na vrata smrti, njegova svijest, koja je inače bila samo zemaljska svijest, širi u kozmičku. Kao što ljudi ovdje na Zemlji žive u fizičkom organizmu, kao što se osjećaju ograničeno unutar kože ovog fizičkog organizma, kada prođu kroz vrata smrti tako žive u prostranstvu kozmosa. Ono što inače ima oko sebe, sada postaje njegov sadržaj. Njegova svijest postaje kozmička. I postavlja se pitanje: što je s procjenom moralnog čovjeka kada je, nakon što je prošao kroz vrata smrti, čovjek upio ovu kozmičku svijest i teži formiranju novog fizičkog i eterskog organizma? - Odgovor na to dat ćemo u drugom dijelu današnje rasprave.
Prije nego što mogu nastaviti s odgovorom na pitanje koje sam upravo postavio, još moram okarakterizirati nekoliko stvari o čovjekovu životu na Zemlju u opisanim uvjetima.
Vidjeli ste da se u čovjekovom organizmu odvija stalna razgradnja i izgradnja. Ova razgradnja i izgradnja, razaranje i oživljavanje odvija se kroz cijeli život između rođenja i smrti. Budući da smo duševna bića koja misle, moramo se razgrađivati, budući da smo bića volje, moramo se izgrađivati, a budući da smo bića koja osjećaju, dovodimo do interakcije između razgradnje i izgradnje, tako da se ono što se razvija iznutra, duševno u čovjeku, kao mišljenje, osjećaj i volja, predstavljaju uništenje i ponovno pojavljivanje, i međuigru između uništenja i ponovnog pojavljivanja. Ovi procesi u čovjekovu organizmu, koji su izuzetno složeni, različiti su za svaku dob. Različiti su za djecu, a različiti za odrasle. Osobito je važno za odgajatelja i učitelja da, na temelju duhovnog razumijevanja ljudske prirode, razumije ovo međudjelovanje razgradnje i izgradnje, to pretapanje procesa izgradnje procese razgradnje, iz razgradnje u izgradnju, vidjeti kako se to stalno odvija u organizaciji čovjeka i učinke koje ima na organizam. Jer pravilno odgajati i poučavati možete samo ako shvatite kako djeluju konstruktivne i destruktivne sile u djetetovu organizmu i kako se na njih može djelovati odgojem i poučavanjem.
Samo primjer toga. Sasvim je drugačije hoćete li djetetu dopustiti da pamti samo onoliko koliko je za njega dobro ili mu dopustiti da pamti previše te mu pamćenje opteretiti. S obzirom na način na koji se danas promatra međuigra procesa izgradnje i razgradnje, lako bi se moglo povjerovati da je to imalo utjecaja samo na duševnu organizaciju mlade osobe. To nije slučaj. Dopustimo li djetetu da previše uči napamet, ono će na nepravilan način formirati misli sjećanja, koje se uspostavljaju u organizaciji glave, ali koje zatim uzrokuju nepravilnosti nastavljajući se u misli volje, a također i u metabolički i organizam udova. A moguće je doživjeti da smo možda krivo učili i odgajali dijete s obzirom na njegovo pamćenje i da se ta pogreška pokaže tek u tridesetoj, četrdesetoj ili četrdeset petoj godini, u vidu loše probave i poremećaja metabolizma.
Ovo dajem samo kao primjer koji mi je pri ruci. Stvari su vrlo složene, a odgajatelj zapravo shvaća opseg onoga što se događa na temelju duhovne spoznaje čovjeka, i može mjeriti i nadzirati što fizički i duševno radi s djetetom. Stoga se prava istinska pedagogija može graditi samo na spoznaji čovjeka koja gleda na fizički tjelesni organizam, dušu i duh, i prozire i interakciju ova tri člana ukupne čovjekove organizacije. Takva pedagogija je razvijena unutar našeg antropozofskog pokreta. To postaje stvarnost u Waldorfskoj školi; i ovdje ali samo u nekim pokušajima. Ali treba reći da puka znanost o osjetilima, koja je danas općepriznata, nikada ne može uspostaviti istinsku pedagogiju, pa je stoga prava pedagogija moguća samo kroz antropozofsko produbljivanje znanstvenog života. Morat ću detaljnije proširiti temu koja se sada obrađuje na predavanjima sutra i prekosutra.
Nadalje, kada to promatramo, vidimo izvjesnu međuigru razgradnje i izgradnje, razaranja i obnavljanja, potiskivanja jednu u drugu, aktivnosti razaranja ili obnavljanja u cijelom organizmu, u pojedinim organima, na ovaj ili onaj način, ovisno o tome je li osoba više ili manje zdrava ili bolesna. Bolest se može naučiti prepoznati u njezinim pojedinačnim manifestacijama samo prateći način na koji procesi razgradnje preuzimaju prevagu u cijelom organizmu ili nekom organu ili skupini organa, te organizam pritom postaje krhak i otvrdnuo, ili kako pobjeđuju procesi izgradnje i nastaje život nesputanog rasta i množenja. Ili također naučite prepoznati kako se procesi razgradnje ilegalno guraju u procese izgradnje i isprepliću ih s neprobavljenim metaboličkim produktima i slično. Ukratko, kao što je važno da odgajatelj može procijeniti normalan tijek ovih procesa izgradnje i razgradnje u djeteta, tako je i za one koji rade s bolesnom osobom važno da mogu sagledati nenormalne procese izgradnje i razgradnje.
Sada je to ovako: promotrimo li okolni fizički svijet u njegovim raznim prirodnim carstvima, u carstvu minerala, carstvu biljaka, a djelomično i u carstvu životinja, nalazimo sve prožeto skrivenim duhovnim i duševnim. Naprimjer, u svakoj biljci nalazimo snage izgradnje koje, pripremljene na odgovarajući način i unesene u ljudski organizam, djeluju protiv takvih destruktivnim procesa koji su patološki abnormalni. Ukratko, u prirodi se pronalaze lijekovi za abnormalne procese razgradnje i abnormalnog nakupljanja, a vezu između lijeka i bolesti može se shvatiti samo promatranjem ljudskog organizma na upravo opisani način. Kroz sve što se može učiniti za jedan organizam koji je na određeni način bolestan, bilo da mu se daju vanjski lijekovi, bilo da ga tretirate na način na koji ga inače ne biste tretirali kao zdrav organizam ili se nađu suplementi za ono što tijelo ne može učiniti, bilo da se radi o takvim ispravno primijenjenim mjerama ili učinite ono što sam iznio kao terapijska euritmija - takvom primjenom uvijek se djeluje tako da se u organizmu pokušavaju vratiti u ravnotežu zahuktali procesi izgradnje ili procesi razgradnje koji prelaze normalnu razinu.
Vidite da se medicina, koja se temelji na čisto osjetilnoj znanosti, mora nadopuniti i proširiti onim što može proizaći iz duhovne perspektive, iz znanja o cjelokupnoj ljudskoj organizaciji. Kao što osjetilna znanost u svom fiziološkom i anatomskom dijelu može procijeniti samo vanjske aspekte čovjekove organizacije, tako odnos između lijeka i bolesti može pronaći samo putem vanjskog testiranja. Inspiracija, imaginacija i intuicija, omogućuju uvid u unutarnju povezanost lijeka ili procesa iscjeljenja, s prirodom procesa bolesti, i zamjenu, samo eksperimentalne empirijske terapije, racionalnom terapijom koja razumije čovjeka i proces ozdravljenja. Ovdje se na ovo mogu samo osvrnuti, ali iz ovoga možete vidjeti kako ono što će se uspostaviti kao antropozofsko znanje, također predstavlja polazište za daljnji razvoj i patologije i terapije prema karakteriziranim stajalištima, a te stvari imaju, da, već poprimaju praktičan oblik unutar našeg pokreta. U našim terapijskim institutima u Stuttgartu i ovdje u Arlesheimu nema medicinskog amaterizma. Ono što je medicina danas je potpuno priznato i primijenjeno; ali te stvari su prožete onim što duhovno znanje, duhovni pogled u njih može staviti. Kritičari, koji se žele osloniti samo na osjetilnu znanost i danas kažu da je ono što ova znanost duha, koja djeluje iz antropozofije, ima za reći o bolestima i procesima ozdravljenja, djetinjasto. - Pa, to je sasvim razumljivo za ljude koji žele misliti i raditi samo na temelju osjetilne znanosti. Ali mora se reći da upravo takvi ljudi kada nazivaju stvari 'djetinjastima' nemaju pojma o činjenicama, i da je ono što osjetilna znanost proizvodi anatomski, patološki i terapeutski, samo podstruktura za ono što proizlazi iz duhovnog pogleda, posebno za lijek. I ne želim to reći u pogrdnom smislu, već samo u odnosu na neke kritičare: ako je nešto u nečemu djetinjasto, onda je to medicina, koja želi nadograđivati samo na osjetilno, ovime ne želim zanijekati djetinjasti aspekt, već samo istaknuti kako je on nadopunjen onime što dolazi iz duhovnog znanja u odnosu na cijelog čovjeka. - Ako ovo razmotrite, vidjet ćete kako morate ići u detalje, ako želite razumjeti aktivnosti eterskog, astralno organizma i čovjekovog 'Ja' bića, u fizičkom životu.
U smrti čovjek odbacuje fizički organizam; on više ne postoji. Tada dolazi stanje u kojem čovjek više ne nosi fizički organizam, ali u kojem 'Ja' biće i astralni organizam još uvijek nose eterski organizam. Već sam objasnio kako ono što čini eterski organizam čovjeka, nije strogo odijeljeno čvrstim granicama od opće organizacije etersko- kozmičkog. Postoji stalno strujanje iz kozmičko- eterskog, u, i iz, čovjekova eterskog organizma. Stoga je također slučaj da u trenutku kada osoba prođe kroz vrata smrti, ali još uvijek u sebi ima eterski organizam, njena svijest se širi u eterska prostranstva, ali on i dalje osjeća da je ono što je samo njegovo, izvuklo sebe iz fizičkog organizma kao njegov eterski organizam. Tijekom tog stanja čovjek se potpuno predaje eterskim iskustvima kozmosa, koja se ponekad za njegovu svijest, skupljaju u puko etersko iskustvo vlastitog organizma. Nakon što prođe kroz vrata smrti, čovjek je, da tako kažemo, preplavljen onim što vidi kao kozmičku svijest. Još uvijek nema znakova svjesnog gledanja na ono što sam opisao kao entitet koji se razvija u nama, koji predstavlja aktualizirane procjene moralnog čovjeka. To moralno-duhovno biće, koje se integriralo u astralni organizam, nosimo kroz vrata smrti, ali u samom prvom vremenu nakon smrti ne primjećujemo mnogo od toga, već smo sada predani - iz kozmičkog izlazeći i ulazeći - životnom tijeku koji smo upravo prošli na Zemlji, jer je to sadržaj eterskog tijela. Neko vrijeme se osvrćemo na zemaljski životni tijek, koji je upravo završio. Unutar njega - kao što sam ovih dana već opisao, kako se predstavlja imaginativnoj svijesti - ovaj se životni tijek sada, pojavljuje odmah nakon smrti. Ali ovo stanje traje samo nekoliko dana. Traje približno onoliko dugo, koliko dnevna iskustva potiču stvaranje snova kod pojedinca - to se razlikuje od osobe do osobe.
Što se tiče formiranja snova, snovi zapravo uvijek imaju izravan odjek iskustava dana koji je upravo prošao, ili drugog dana ili trećeg dana. I baš kao što sanjamo nešto iz proteklog dana, ali to je misaono pridruženo drugim, našim ranijim iskustvima, ta druga iskustva također se pojavljuju u snovima. Naprimjer, sanjamo da smo jučer s nekim razgovarali ovo ili ono. Jučerašnje iskustvo izravno ulazi u život snova. Ali s tom smo osobom na živopisan način razgovarali o nekome koga smo možda vidjeli prije deset godina i od tada ga nismo vidjeli. Dok se ovo iskustvo upleće u razgovor, sanjamo svašta o toj osobi. Snovi se ne proučavaju kako treba; inače bismo znali za ta iskustva života iz snova. Sada to varira od osobe do osobe. Netko sanja samo ono što se dogodilo jučer; drugi ono što je doživio dan ranije; treći ono što se dogodilo tri ili četiri dana ranije. I koliko ova mogućnost postoji za pojedinačnog čovjeka, toliko dugo traje stanje nakon smrti dok je osoba još u eterskom tijelu. Mogao bih to okarakterizirati i reći: duljina ovog vremena poklapa se s vremenom u kojem čovjek nije prisiljen spavati, koliko može izdržati dana i noći bez spavanja. - Neki ljudi zaspu nakon što nisu spavali samo jednu noć. Drugi može tolerirati da bude budan dvije, tri ili četiri noći. Isto toliko traje iskustvo u kojem je nakon smrti, osoba još uvijek u svom eterskom tijelu.
No onda se događa da nas sve više hvata naša svijest koja se smjestila u kozmičko-eterski svijet. I budući da naš eterski organizam sada nije strogo odvojen od kozmičko- eterskog svijeta, on se ulijeva u njega, da tako kažem. I to je tako, kad sebe osjetimo u kozmičko-eterskom, i pogledamo unazad svoje etersko tijelo, onda nam se ono čini većim. I to se nastavlja. Konačno, više nemamo eterski organizam, i sada nalazimo svoj put u kozmos i našu kozmičku svijest, s astralnim organizmom. Tada u čovjeku nastaje ono što sam okarakterizirao kao biće, što predstavlja realizaciju vrednovanja moralne i duhovne kvalitete čovjeka. Osjećate se opterećeni tim bićem. Dakle, vi ste stjecište onoga što iz vas živi u kozmosu, i čemu se uvijek iznova morate vraćati u svojim iskustvima nakon smrti, bića koje zapravo predstavlja naš moralni zaključak.
I sada, budući da u stvarnost kontinuirano iz kozmičke svijest djeluju sile ravnoteže, javlja se neobično snažna tendencija: Onom što ste učinili neispravno i glupo, treba se suprotstaviti ispravnim djelovanjem! - Zato se u daljem tijeku života, koji sam jučer okarakterizirao kao svijet duše, oblikuje život u ritmu između moralno-duhovnih kvaliteta čovjeka i kozmičkih kvaliteta. U tom ritmu pojavljuje se suma tendencija, da se ponovno iskusi mogućnost stvaranja kompenzacije za ono što se smatra moralno inferiornim ili slično. Razvija se tendencija kada ste, naprimjer, osobi učinili nešto što ju je na ovaj ili onaj način pogodilo, da u drugom životu dođe do uravnoteženja. Ukratko, klica sudbine, koja prolazi kroz razne živote na Zemlji, nastaje na ovaj način. Ali u isto vrijeme čisto kozmička svijest postaje prilično tamna, zamagljena činjenicom da tu komponentu nosimo u sebi, i ljudska duša mora ostati u tupom - barem tupljem - stanju svijesti tijekom cijelog prolaska kroz svijet duše, sve dok se ne pojavi potreba za ulaskom u zemlju duha, i osloboditi se onoga što je nastalo kao opisani entitet i neko vrijeme čisto živjeti u kozmosu, koji je amoralan, u koji ne možemo sa sobom unijeti ono što smo doživjeli u svijetu duše kao zaključak našeg moralnog ili nemoralnog duhovnog bića.
Ako se želi opisati ovaj prijelaz iz duševnog iskustva u duhovno iskustvo nakon smrti, može ga se predstaviti sa stajališta ljudskog života na Zemlji govoreći: sve dok čovjek prolazi kroz svijet duše, odnosno doživljava ovo stanje ritma kozmičkog i moralno-duhovnog, koje je bilo u njemu u prošloj zemaljskoj egzistenciji, dok se sudaraju ove dvije suštine, toliko dugo je čovjek kao u nekoj vrsti opčinjenosti prema svom posljednjem životu na Zemlji. - Ono što je donio sa sobom kao entitet koji predstavlja njegove moralne i duhovne kvalitete, taj entitet je ipak proistekao iz njegovog posljednjeg života na Zemlji. On se drži toga svojim duševnim sklonostima i tek kada se iznutra oslobodi ovog privjeska, tih sklonosti, može priječi u čisto iskustvo kozmosa, u kojem duhovna bića mogu živjeti zajedno s njim na takav način, da on iz njihovih snaga dobije snage, koje mogu razviti univerzalni, kozmički duhovni dio za budući ljudski fizički organizam.
Ovo se govori sa stajališta čovjekovog iskustva na Zemlji. Ali možemo okarakterizirati iste odnose sa stajališta kozmičke svijesti i kozmičkog iskustva i onda moramo reći: nakon što je čovjek odbacio svoje etersko tijelo i dok sklonosti prema zemaljskom životu još uvijek žive u njegovom 'Ja' biću i u njegovom astralnom organizmu na način kako sam opisao, iznutra ga prožimaju duhovne lunarne sile koje preplavljuju kozmos. - O tim lunarnim silama morao sam govoriti prilikom karakterizacije stanja spavanja. Sada smo ponovno suočeni s njima u čovjekovoj post zemaljskoj egzistenciji. Te lunarne sile uvijek su ono što dovodi ili želi dovesti ljude, u određenu vezu sa zemaljskom egzistencijom. Ovdje, nakon smrti, izražavaju se na takav način da, u određenoj mjeri, ne žele pustiti ljude da napuste ovozemaljsku egzistenciju. Čovjek se odrekao svog fizičkog tijela, ali se želi vratiti u zemaljsku egzistenciju. To je zato što ga prožimaju lunarne sile kozmosa. Obično zemaljsko mišljenje prestalo je nakon smrti; ono koje je vezano uz organizaciju glave fizičkog tijela. Pred zemaljski čovjek ušao je u ovu organizaciju glave. Kada odbacimo ljudski fizički organizam, ono što je zapravo samo na materijalan način ostvareno, prestaje funkcionirati. Kao rezultat toga, čovjek izravno, neposredno, više nije biće vezano za Zemlju, ali je indirektno, neizravno, jer lunarne sile još uvijek nastavljaju djelovati u njemu. U određenoj mjeri, dugo vremena nakon smrti, one u njemu proizvode tendenciju da se vrati u zemaljsku egzistenciju, jer je tamo za sebe pripremio biće kakvo je sada u njemu.
Nakon smrti, međutim, potrebno je da se čovjek oslobodi lunarnih sila, da ih nadmaši, da se iznutra oslobodi lunarnih sila koje naviru i dotječu. Te lunarne sile u njemu uvijek održavaju neku vrstu kozmičkog sjećanja na ritmičke sile, to jest one mu uvijek iznova u inspiraciji i imaginaciji pokazuju što se događa u planetarnim kretanjima i u odnosu prema planeta prema zvijezdama stajaćicama. Ali lunarne ga sile koče da iskusi ona duhovna bića koja svoju fizičku sliku imaju u konstelacijama zvijezda stajaćica. I čovjek je sada suočen s nužnošću ulaska u čisto duhovni svijet. Mjesečeve sile ga neće pustiti da uđe sve dok djeluju na njega. No on kozmos koji u određenoj mjeri doživljava, ne bi trebao gledati samo s one strane koja je sklona fizičkoj egzistenciji, nego ga treba gledati i s druge strane. Čovjek to stanje zapravo doseže kada razvije čisto duhovnu, kozmičku svijest. Tada se nađe u situaciji da je, takoreći, na periferiji kozmosa. I baš kao što smo ovdje u središtu i posvuda okolo gledamo u kozmos, tako u ovom duhovnom gledanju u kozmos gledamo s periferije. Ali sada ne vidimo fizičke slike dotičnih duhovnih bića, već vidimo sama ta duhovna bića. U kozmos s periferije ne gledamo na prostorni način. Baš kao što gledamo u kozmos iz jedne točke u oku, unutra gledamo s cijele sferne površine. Ali to je opet nekako prostorno. Gledamo kvalitativno. Gledamo u oblast neba zvijezda stajaćica, i ovo nebo zvijezda stajaćica promatramo izvana.
Moramo doći u ovu neovisnost od fizičkog svijeta, gdje provodimo svoju zemaljsku egzistenciju, u ovu neovisnost između smrti i novog rođenja. Čovjek je došao na ovaj svijet na potpuno drugačiji način, u doba čovjekova razvoja koje se nalazi prije misterija na Golgoti, a na drugačiji način u vremenu koje se nalazi nakon tog događaja. Tijekom čovjekova razvoja na Zemlji dogodila se ogromna metamorfoza u unutarnjem životu čovjeka. Krist događaj, predstavlja prekretnicu u razvoju zemaljskog čovječanstva. Zato danas, kao zaključak večeri, u zadnjoj četvrtini ove rasprave, želim opisati ulazak čovjekove duše i duha u zemlju duha, kakav je od početka kršćanskog razvoja.
Prije nego što čovjek uđe u stvarni duhovni svijet, to jest, dođe do suživota s drugim ljudskim dušama koje nisu utjelovljene, koje su također u sličnom stanju - uzgred, on već ranije živi s tim dušama - ali pogotovo prije nego što može ući živjeti zajedno s onim najvišim duhovnim bićima koja svoju sliku imaju u zvjezdanim konstelacijama, on iza sebe mora ostaviti, u lunarnoj sferi, biće koje čini njegovu moralnu procjenu. Bez njega mora ući u oblast, koja nije lunarna oblast, već zvjezdana oblast, u kojoj sile u njegovoj duši proizlaze iz bivanja zajedno s drugim duhovnim bićima najviše vrste, kroz koje on sada stvarno može pripremiti i razviti duhovni dio budućeg ljudskog fizičkog organizma.
Ako su, u vrijeme prije misterija na Golgoti, drevni posvećenici željeli okarakterizirati način na koji se taj prijelaz u zemlju duha odvijao za čovječanstvo u to vrijeme, morali su reći, onima koji su to htjeli čuti: Ako želite prijeći iz svijeta duša u zemlju duha nakon smrti, morate iza sebe, u sferi Mjeseca, ostaviti ono što određuje vašu sudbinu kroz vaša dobra i zla djela. Ali vi nemate moć ostvariti prijelaz iz lunarne sfere u zvjezdanu sferu samo pomoću vlastitih snaga iz svoje organizacije. Stoga se solarno biće, koje ima svoj fizički odraz u fizičkom Suncu, zauzima za vas. I kao što se vaš vanjski život odvija pod utjecajem fizičke sunčeve svjetlosti i fizičke topline Sunca, tako nakon smrti vaše biće preuzima visoko solarno biće, oslobađa vas vaše sudbine i odvodi u zvjezdanu sferu, tako da uz pomoć svog sunčevog vodiča možete razraditi duhovni dio vašeg budućeg fizičkog organizma. Zatim, nakon što ste u duhovnom pod vodstvom svog sunčevog vodiča dovoljno radili da oblikujete svoj fizički organizam, možete se vratiti u zemaljski život. Pri ovom povratku u zemaljski život, mjesečeva sfera će vam ponovno poželjeti dobrodošlicu. U njoj nalazite biće sudbine koje ste pronijeli kroz vrata smrti iz svog prethodnog zemaljskog života. Ujedinjujete se s njim i sada ga možete kontrolirati na potpuno drugačiji način, nakon što ste pripremili duhovni dio vašeg budućeg fizičkog organizma zajedno s visokim solarnim bićem. Ovu jezgru sudbine možete ujediniti sa snagama unutar vas, privučene prema fizičkom zemaljskom organizmu. Još jednom prolazite kroz lunarnu sferu. - I tada se odvija ulazak u zemaljski život kako sam prethodno opisao.
Posvećenici koji su bili suvremenici misterija na Golgoti, ili koji su živjeli u sljedećim stoljećima, do 3. i 4. stoljeća, mogli su reći svojim sljedbenicima: Oblik koji ljudski fizički organizam poprima u zemaljskom životu sve više razvija 'Ja'. Ali čovjek gubi snagu da uđe u to područje u kojem bi mu visoko solarno biće moglo biti vodič u zvjezdanim oblastima duha. Stoga je Krist sišao na Zemlju i izvršio misterij na Golgoti. A moć koju čovjekova duša stječe činjenicom da ima osjećajnu vezu s misterijem Golgote, ta moć nastavlja djelovati i nakon smrti i odvodi dušu od bića sudbine i lunarne sfere, i kroz naknadno djelovanje Krista, duša oblikuje svoj budući fizički organizam u suradnji s ostalim bićima zvjezdanog svijeta i zatim ponovno pronalazi jezgru sudbine, u kojoj je tendencija da oblikuje sudbinu budućih života na Zemlji. Ono što je čovjekova duša upila kao snagu iz Kristova impulsa, omogućuje joj da prođe kroz zemlju duha na pravi način i da apsorbira jezgru sudbine na pravi način.
Svatko tko danas govori o znanosti o inicijaciji također mora reći sljedeće: da, to je Kristov impuls koji nastavlja imati učinak nakon smrti, pod čijim utjecajem se čovjek otima lunarnoj sferi, prodire u zvjezdanu- sunčevu sferu i tamo može djelovati na temelju impulsa koje mu daju bića zvjezdanog svijeta, može raditi na oblikovanju fizičkog organizma za svoj sljedeći život na Zemlji. Ali on se lunarne sfere oslobađa pomoću sila koje je pohranio u svom 'Ja' kroz privučenost biću Krista i misteriju Golgote. Oslobađa se lunarne sfere tako da sada može raditi i u zvjezdanoj sferi na takav način da kada se vrati u lunarnu sferu i susretne svoju jezgru sudbine, tu jezgru sudbine priprema na slobodan način kao slobodan duhovni čin, jer mora sebi reći: razvoj svijeta može teći na pravi način samo ako čovjek integrira jezgru svoje sudbine i ono što je pripremio kao svoju sudbinu dovede u ravnotežu u budućim životima na Zemlji.
Ovo je bit ponovnog doživljavanja iskustva lunarne sfere nakon smrti, da postoji trenutak u kozmičkoj egzistenciji kada čovjek svoju sudbinu, svoju karmu, neovisno dovodi u vezu sa svojim bićem koje napreduje. A zemaljska slika ovoga djela ostvarenog, u kasnijem zemaljskom životu jest čovjekova sloboda, osjećaj slobode tijekom zemaljske egzistencije. Ispravno razumijevanje ideje sudbine i njene težnje do duhovnih svjetova, ne utemeljuje filozofiju determinacije, već pravu filozofiju slobode, kakvu sam mogao dati devedesetih u knjizi 'Filozofija slobode'.
Dakle, kada osoba nakon smrti pronađe put u duhovne oblasti - integrirana u svoj organizam i povezana sa svojom svjetskom sudbinom - ona sa sobom donosi posljedice prodora duhovnih svjetova koje je iskusila u zemlji duha. I suvremeni čovjek može doživjeti, doživljavajući Krista u sebi, slobodu, a u vezi sa slobodom i osjećaj prožetosti Bogom, onu prožetost Bogom koja na Zemlji može biti odraz onoga što se doživljava pri prolasku kroz zvjezdani svijet u lunarnu sferu, i u lunarnoj sferi.
Znanost duha bori se za spoznaju svih ovih odnosa, kroz duševne vježbe volje i uspostavljanjem intuicije. Ta je intuicija u starija vremena uspostavljena prema uputama tadašnjih posvećenika na način da je čovjek svoj vanjski fizički organizam ubijao, prvenstveno asketizmom. Ubijajući i paralizirajući svoj vanjski fizički organizam, neovisna volja, koja inače izražava samo žudnju za fizičkim organizmom, javlja se s još većom energijom. Askeza ubija fizički organizam na način da volji postaje teško ući u ovaj fizički organizam i izraziti se. Volja je, takoreći, potisnuta, i što joj je teže uroniti u fizički organizam, to više živi u duhovnom svijetu i razvija intuiciju. To je ono što je donio asketizam. Ali pogrešno je s ovim asketizmom nastaviti u moderno doba. Nakon misterija na Golgoti, čovjekovo fizičko tijelo poprimilo je oblik u kojem više nije moglo tolerirati asketizam koji bi bio uspješan. Takvim bi asketizmom moderni čovjek istovremeno paralizirao svoj fizički organizam do te mjere da se 'Ja' svijest, koja se mora razvijati, ne bi mogla razvijati na ispravan način. Čovjek tada nikada ne bi došao do svijesti o slobodi. Također se ne bi mogao povezati s Kristovim impulsom na ispravan način, na slobodan način.
Stoga se te vježbe volje moraju provoditi na takav način da se fizičko tijelo ne degradira, kao što se događalo u davnim vremenima, nego da se čisto duhovno- duševne sposobnosti čovjeka ojačaju kroz vježbe volje, tako da nije tijelo ono koje se povlači od duše, nego duša živi u duhovnim svjetovima. Ne samo ono što su stari posvećeni imali reći svojim sljedbenicima kao podatak o iskustvu između smrti i novog rođenja, već i ono što su imali reći o vježbama koje se moraju poduzeti da bi se došlo do takve spoznaje, koja vodi u nadosjetilne svjetove, već su te vježbe također postale drugačije u smislu daljnjeg čovjekova razvoja. Drevni asket nije mogao doći do kraljevske svijesti o slobodi do koje moderni čovjek mora doći svojom sadašnjom organizacijom. Ali stari asket se između smrti i rođenja nije mogao susresti sa solarnim bićem, koje je s njim izvršilo radnje koje sada može sam izvršiti, nakon što je Krist izvršio misterij na Golgoti, kroz koji čovjek može pronaći snagu da nakon smrti izvrši odgovarajuće djelo.
Ulaskom kršćanstva u čovjekov razvoj promijenila se religiozna svijest, jer je ova religiozna svijest zemaljski odjek onoga što čovjek, prožet Bogom, mora iskusiti u duhovnom svijetu između smrti i novog rođenja. Svugdje nas vodi, moderna inicijacijska znanost, osobito do dubljeg razumijevanja kristologije. Može se, dakle govoriti o obnovi religiozne svijesti kroz antropozofsko produbljivanje, kao što se proteklih dana ovdje govorilo o obnovi filozofije kroz živo filozofsko znanje, i kao što se govorilo o produbljivanju kozmologije kroz upijanje onoga što se može dokučiti samo intuicijom i inspiracijom iz viših svjetova. Ovo antropozofsko produbljivanje može cijelom čovječanstvu pomoći u obnovi religiozne svijesti, koja tek tada postaje potpuno svjesna kršćanska svijest. Antropozofija želi pridonijeti pravilnom daljnjem razvoju kršćanstva u smislu da ne želi postati nova religija, već želi pomoći u oblikovanju kršćanske religije koja je na svijet došla misterijem Golgote. Ona ima moć daljnjeg razvoja, a antropozofija to želi shvatiti na pravi način i biti prava pomoć u daljnjem razvoju.
Stoga sam vam u ovim predavanjima pokušao opisati kako se filozofija, kozmologija i religijsko znanje trebaju oploditi iz antropozofije. Naravno, religijska spoznaja nije religija. Religija se također može iskusiti ako se jednostavnim umom na nepristran način predamo onome što intuitivno znanje pruža, ali to možemo razumjeti u svom umu. I tako obnova religijskog znanja može rezultirati novim produbljivanjem religioznog života.
Ovih dana sve to sam mogao samo skicirati. Naravno, te stvari u potpunosti razumijete tek kada se upoznate s detaljima. Tada bi se mnogo toga što je ovih dana moralo ostati nedorečeno prikazalo u svojim punim bojama, sa svim mogućim nijansama. To bi dalo potpunu sliku.
Dragi gosti! Dok sada završavam ova predavanja, ispunjen sam dubokim zadovoljstvom kada pomislim da ste vi, zapravo, pratili ova predavanja dolazeći izvana. Ovaj osjećaj zadovoljstva navodi me da se zahvalim na pozornosti, posebno dr. Sauerwein-u se zahvaljujem na trudu, vjernom prijevodu, i zamolit ću ga da mi ispuni ovu želju: da prevede i ovu zahvalu, kao što je drugo preveo. Smatrat ću se sretnim ako kući ponesete osjećaj da vrijeme koje ste proveli ovdje nije izgubljeno. Imajući ovo na umu, želio bih se oprostiti od vas.