.- DEVETO PREDAVANJE, Dornach, 14. rujna 1922.
Sudbina 'Ja' svijesti u vezi s Krist-problemom
Običan zemaljski život duše odvija se kroz unutarnje doživljene fenomene mišljenja, osjećanja i volje. U stvarnosti, osnova svega je da kad se probudimo, čovjekov fizički organizam sadrži - kao što smo vidjeli u prethodnim razmatranjima - eterski organizam, astralni organizam i 'Ja' biće. Sa svojim astralnim organizmom i svojim 'Ja' bićem, čovjek je kod spavanja u određenom odnosu izvan svog fizičkog organizma, jasno izraženo, zapravo samo izvan organizacije glave fizičkog organizma. Ali kada je čovjek u svom budnom stanju na Zemlji, eterski organizam, astralni organizam, i 'Ja' biće, potpuno su unutar fizičkog organizma i povezani su s njim. Oni djeluju u fizičkom organizmu. Dok spava, sustav sila duše nije dovoljno jak da svijesti predstavi ono što iznutra doživljava u astralnom i 'Ja' organizmu. U budnom stanju, međutim, u svijest dolazi samo ono što fizički organizam reflektira kao misli od aktivnosti eterskog, astralnog i 'Ja' bića.
Kada bi čovjek u svom budnom stanju bio u potpunosti sposoban iskusiti aktivnost cijelog svog duševnog bića, u početku bi iskusio ono što je njegov vlastiti životni tijek, odnosno stvarnost tijeka života koja je u podlozi sjećanja. Ali on bi također doživio sve što smo upoznali kao kozmičke svjetove tijekom sna, gdje odgovarajuće kozmičko iskustvo ostaje neopaženo i nesvjesno. Kada bi čovjek ima sposobnost potpuno koristiti svoje astralno tijelo, ono što doživljava noću kao sliku planetarnih kretanja, pojavilo bi se u budnoj svijesti. Osjećao bi replike planetarnih kretanja kojE teku njegovim dišnim i krvožilnim sustavom. Koliko god to običnoj svijesti u početku zvučalo paradoksalno, mogao bi reći: mojim venama teče snaga Sunca, koja je pojačana snagom Marsa, koja je prožeta snagom Jupitera, i tako dalje. - Čovjek bi mogao reći da osjeća planetarne smjerove koji teku njegovim vlastitim bićem. A ako bi osoba iskusila svoje puno 'Ja' biće u sebi tijekom dnevne svijesti, također bi u svom duhovnom biću osjetio nebo sa zvijezdama stajaćicama.
Sve to otpada tijekom obične budne svijesti. U budnoj svijesti ne doživljava se aktivnost eterskog tijela, niti ono što predstavlja stvarne događaje u temelju nečijeg života, niti impulsi planetarnih kretanja koja žive u našim strujama disanja i kao podražaji koji pulsiraju u našem krvotoku, niti cijela aktivnost astralnog organizma, niti ono što je izraženo u sazviježđima zvijezda stajaćica i reproducirano u vječnoj jezgri čovjeka, u njegovom 'Ja' biću, a što bi, ako bi to iskusio, navelo čovjeka da kaže: 'Prožet sam Bogom'. - To se također, ne doživljava u običnoj svijesti, jer aktivnostI eterskog organizma, aktivnost astralnog organizma, aktivnost 'Ja' bića, koje se provode u običnom budnom stanju, imaju takav odnos prema fizičkom organizmu, jer čovjek svako jutro kad se probudi oblači novu odjeću oko sebe. Međutim, sa snagama koje je čovjek akumulirao u spavanju od zvjezdanih svjetova, iz onog što mu je došlo od planetarnih kretanja, oni aktivno prodiru u njegov fizički organizam. I upravo zato jer čovjek aktivno prodire u svoj fizički organizam, što ova aktivnost tri dijela duše - eterskog organizma, astralnog organizma i 'Ja' bića - od buđenja do padanja u san, utječe na fizički organizam, kao rezultat toga, unutar njega se javlja kao čista aktivnost da se sav duševni život može razviti u idejama, u mislima, koje su reflektirane slike koje fizičko tijelo baca natrag u dušu. Čovjek nema svijest o vlastitom tijeku života, o kretanju planeta i o svijetu zvijezda stajaćica, jer se tijekom budnog života sva aktivnost njegova unutarnjeg bića odražava na fizičko tijelo. Ovo fizičko tijelo svojim osjetilima prenosi učinke vanjskog svijeta u fizičku nutrinu: kroz oko struji svjetlost, kroz uho pojave svijeta zvuka, kroz osjetilo topline struji toplina i hladnoća, i tako dalje. Sve se to kroz aktivnost duše odražava kao misli u fizičkom organizmu, a duša taj svijet reflektiranih misli doživljava u svojoj jasnoj, običnoj svijesti.
Takvo je stanje stvari za duševna iskustva u običnom životu. Ovaj budni život postavlja nam pitanje: što zapravo duša čini fizičkom organizmu da se misli pojave kao reflektirane? - Ali prvo imajmo na umu ovo: fizički organizam zapravo sprječava dušu da postane svjesna kozmičkih činjenica koje mogu rezonirati i imati naknadni učinak unutar nje. Kako ova budna svijest radi u detalje, tim ćemo se baviti dalje.
Ispitajmo što to trojstvo eterskog organizma, astralnog organizma i 'Ja' bića zapravo postiže u njihovoj interakciji u fizičkoj organizaciji glave čovjeka. Ispostavlja se da je učinak koje ovo trojstvo vrši na organizaciju čovjekove glave, degradirajući. Kad bi samo eterski organizam prodro u fizički organizam, tada bi postojala kontinuirana konstruktivna životna aktivnost u organizmu fizičke glave; aktivnost glave bi takoreći bila potpuno ispunjena životom. Ali u ovom slučaju ne bi se pojavila fizička svijest. Fizička svijest nastaje samo kada astralni organizam intervenira u organizaciju glave. A ovaj astralni organizam usklađen je i organiziran s onim što smo već upoznali: organiziran je prema čovjekovoj pred zemaljskoj egzistenciji. Ako se smijem tako izraziti, astralni organizam mora, u određenoj mjeri, smatrati svojom zadaćom, ne raditi na ovom materijalno ispunjenom fizičkom organizmu, već radije da ispuni ovaj fizički organizam u njegovoj kozmičkoj duhovnoj formaciji svojom aktivnošću, kao što je to bilo u pred zemaljskoj egzistenciji. Ovaj čovjekov astralni organizam je odjek onoga što je duša učinila iz tajni planetarnog kretanja, iz tajni konstelacija zvijezda stajaćica, kako bi oblikovala ono što sam u prethodnim razmatranjima nazvao kozmičkom klicom fizičkog organizma. Djelovanje astralnog organizma, stoga nije usmjereno prema zemaljskoj metamorfozi fizičkog organizma, već prije prema kozmičkoj, duhovnoj metamorfozi fizičkog organizma. Dakle, astralni organizam, djelovanjem u fizičkom organizmu, želi neprestano produhovljivati ovaj fizički organizam, utoliko što je on organizacija mozga, odnosno glave. Da, naš astralni organizam neprestano radi u našoj organizaciji glave kako bi ovu organizaciju glave transformirao u duhovnu. Ne postoji stvarna, izvana vidljiva transformacija, postoji napor da se transformira.
Ali ta je težnja uvijek prisutna. Kroz organizaciju glave astralnog organizma, konstruktivnim snagama čovjekove organizacije glave, koje bi donijele svježi, kipući život, ali i nesvjesni život u organizaciji glave, pridružuju se degradirajuće sile koje pokušavaju uništiti i slomiti fizički organizam, utoliko što je on organizacija glave, kako bi iz njega zasjao duhovni organizam, jer je astralno tijelo naviknuto na to iz pred zemaljske egzistencije. Ali fizički organizam se opire. Ne može se slomiti, a taj otpor provodi tako što svaki put kad bi se dogodio trenutak da se ovaj fizički organizam glave, kroz aktivnost astralnog organizma, raspadne u anorganski, prijeđe u beživotnost, svaki put u ovom trenutku mora nastupiti spavanje i tada snage eterskog tijela moraju ponovno biti aktivne isključivo u organizmu glave.
Izmjena između budnosti i spavanja također se može okarakterizirati riječima: dok su budne, astralne sile čovjekovu glavu neprestano izlažu smrti. U trenutku kada bi - ako se može tako reći - ova aktivnost degradirajućih astralnih sila prešla iz latentnog stanja u stvarno stanje, u tom trenutku nastupa spavanje. Imaginativna svijest modernog inicijacijskog znanja, ovu činjenicu može uočiti u izgledu čovjekovog eterskog organizma dok je budan i dok spava.
Dok je budno, etersko tijelo, koje prožima čovjekovo fizičko tijelo kroz duhovnu aktivnost, postaje sve više nediferencirano za organizaciju glave. Dakle, u budnoj osobi pred sobom imamo eterski organizam koji je snažno iznutra diferenciran i opremljen složenim strukturama u onim dijelovima fizičkog organizma gdje se nalaze pluća, jetra, želudac i gdje se nalaze udovi. Tamo je eterski organizam višestruko strukturiran, unutar budnog života. U organizaciji glave, s druge strane, što dulje traje budni život, to etersko tijelo postaje više nediferencirano. Na kraju jednostavno postaje poput jednoličnog oblaka u glavi, jer konstruktivne snage koje su inače u ovom eterskom organizmu gube svoj značaj, i degradirajuće sile astralnog organizma imaju umirući učinak na organizaciju glave u budnom stanju.
Stvari su potpuno drugačije kada spavamo. Svojom imaginativnom sviješću možete vidjeti kako ta diferencijacija, raznolika organizacija eterskog organizma, upada u etersku organizaciju glave. Eterski organizam glave strukturiran je na isti način kao i ostatak eterskog organizma tijekom budnog stanja. Upravo se tijekom spavanja bude životne snage, kreativne snage eterskog organizma za glavu, a glava postaje nesvjesna, ali vrlo živa organizacija.
Dakle, vidite da čovjek - u svojoj zemaljskoj egzistenciji iz budne svijesti - neprestano nosi latentnu smrt u svojoj organizaciji glave. U organizaciji glave stalno je prisutna tendencija umiranja. Astralni organizam neprestano organizaciju glave želi transformirati u duhovnu. Želi je učiniti organom planetarnog kretanja, želi je učiniti slikom zvjezdanih konstelacija; stalni je razarač fizičke organizacije glave.
Kad bi netko znao ovu činjenicu u današnjoj znanosti, bilo bi potpuno nemoguće pasti u materijalizam. Jer što imaju za reći oni ljudi koji cjelokupnu čovjekovu organizaciju žele interpretirati na materijalistički način. Oni kažu: i u glavi se odvijaju organski procesi; tamo se odvijaju kao organski procesi života, kao što se životni procesi odvijaju u jetri ili želucu, baš kao i u mozgu, i to odvijanje procesa života u mozgu živi kao misao, kao aktivnost duše. - Ali s obzirom na činjenice, to je potpuna besmislica. Jer mi kroz to ne mislimo, ne doživljavamo dušu u običnoj svijesti kroz činjenicu da se odvijaju životni procesi izgradnje, već kroz činjenicu da je naš živčani sustav stalno na rubu uništenja, da smrt neprestano sjedi u nama. Imati budan život duše u običnoj svijesti, ne znači razvijati organske procese, već ih ubijati. Organski procesi prvo moraju u sebi umrijeti; moraju napraviti mjesta za dušu ako se žele razviti u običnoj svijesti. Ako bi se ovo ispravno razumjelo, moralo bi se reći: život duše sigurno ne može nastati iz organskih procesa jer ti organski procesi prvo moraju doći u situaciju smrti. Prvo se moraju povući iz organizacije glave ako duša želi biti aktivna u njoj.
Ovo je pravo stanje stvari s obzirom na interakciju čovjekove duševne organizacije i čovjekove fizičke organizacije. Ali ova istinita činjenica također pokazuje kako osoba, kada se rodi, odmah u svojoj organizaciji glave nosi predispoziciju za smrt, za umiranje. Kroz nadosjetilno znanje učimo razumjeti da se u nama stalno događa umiranje, i da se neprestano prevladava samo kroz spavanje. Jednokratno umiranje, umiranje u fizičkom smislu, samo je suma, jači proces u usporedbi s tekućim, ako mogu reći atomistički malim, procesima umiranja koji se neprestano odvijaju u budnoj svijesti. Sve dok imamo fizički organizam, on se brani od uništenja, koje uzrokuje astralni organizam. Tako je to s organizacijom glave.
Ali čovjekova astralna organizacija nema samo ovaj učinak u budnom životu. Samo dio nje ima ovaj učinak. Drugi dio također živi u zemaljskoj egzistenciji na isti način na koji je bio aktivan u pred zemaljskoj egzistenciji. Ovaj dio čovjekova astralnog organizma nije aktivan u organizaciji glave, nego u svemu što je ritmička organizacija u čovjeku, odnosno u onim organima fizičkog tijela u kojima se odvija disanje, krvotok i drugo, gdje se odvijaju ritmički procesi. Ovaj dio astralnog tijela o kojem sada govorim živi u ritmičkom čovjekovu organizmu, ali nije s ovim ritmičkim organizmom povezan na isti način kao drugi dio, koji je aktivan u organizaciji glave. Ovaj drugi dio, koji je aktivan u organizaciji glave, ima tako snažan utjecaj na ovu organizaciju glave da je stalno čini sklonom smrti, lomi je. Onaj pak dio astralnog tijela, koji se u čovjeku miješa s ritmičkim organizmom, prožima ovaj ritmički organizam; on živi u disanju, živi u krvotoku, ali budući da ne preuzima organizaciju na tako intenzivan način, također je u određenom pogledu ostavlja neometenom. Ne zahvata ga na takav način da ga želi uništiti. Međutim, kroz ovu vezu čovjekovog astralnog organizma s ritmičkom organizacijom, ne nastaje nikakav misaoni život. Ono što živi kao duša odražava se u organizmu fizičke glave, koji neprestano teži smrti. To je ono što čini potpuno svjesno mišljenje. Ali što god se događa u zajedničkom strujanju astralnog i ritmičke organizacije ne odražava se na isti način, da bi postojala jasna svijest poput života misli; izražava se u više neodređenoj prirodi života duše, kao što su osjećaji. Takav je osjećaj. Proizlazi iz činjenice da astralni organizam u budnom životu pulsira kroz disanje i krvotok, ali ga ne razbija, ne uranja tako duboko u njega, već se kroz njegovu interakciju s ritmičkim organizmom zapali ono što je čovjekov život osjećaja.
U ritmičko-organskom sustavu živi nešto od onoga što je čovjek kozmički doživio u svojoj pred zemaljskoj egzistenciji, ali ne nastaje jasna svijest o tome. Ali to ima neke vrlo specifične posljedice. Zbog ove interakcije koju sam opisao između astralne organizacije i fizičko- ritmičke organizacije, dolje u nesvjesnom stalno se nešto događa, što tek u slabom odrazu ulazi u punu, običnu dnevnu svijest. Pogledajmo ovo detaljnije! Recimo da u fizičkoj egzistenciji obavlja svoje aktivnosti, svoje radnje. Te radnje koje ne oživljavaju u njemu kao puke prirodne pojave, već je on prisiljen, iz određenog impulsa koji izbija iz podsvijesti, klasificirati te radnje kao moralne ili nemoralne, kao vrijedne ili nevrijedne, kao mudre ili nerazborite. Moralna procjena, moralna prosudba, miješa se s inače amoralnim - ne anti-moralnim - misaonim životom.
Što je to što sada nesvjesno svijetli iz dubine duševnog iskustva i govori nam: ovo djelo je dobro, ono djelo je zlo, ovo je djelo mudro, ono je djelo ludo? - To je duševna aktivnost, koja je ostala kakva je bila u pred zemaljskoj egzistenciji, koja prodire u ritmove čovjeka, disanja i krvotoka, ali koja se ne može u potpunosti pretočiti u život mišljenja, nego ga samo boji, tako da u našem misaonom životu imamo i refleksije ovog unutarnjeg iskustva, koje imaju vrijednost za aktivnost koju provodimo u fizičkom svijetu. Ne nosimo u sebi samo ono što provodimo kao svjesnu misaonu prosudbu u našoj aktivnosti. Ne, u ritmičkom sustavu čovjeka živi i pulsira astralni duhovni element koji, u obliku sličnom onom koji je imao u pred zemaljskoj egzistenciji, govori da ili ne našim aktivnostima, jasno za sebe, ali tek nejasno za običnu svijest. Postoji procjenitelj vrijednosti naše duše i taj procjenitelj živi kao jednako stvaran, kao što naša duša živi kao misleća duša u našoj organizaciji glave.
U starijim vremenima ljudske evolucije, oni koji su željeli postići više spoznaje na stari način, pokušavali su osvijestiti ritmički sustav, dišni sustav, ali i krvotok. Pogledajte što je proizašlo iz njihova nastojanja da starijom metodom borave u duhovnom svijetu, metodom koja se danas više ne može razviti. Pokazalo se da su ti ljudi, na temelju onoga što je kozmos upisao u njihov život disanja, mogli razabrati vlastitu vrijednost, smatrali je dobrom ili zlom, mudrom ili glupom. Sud o moralno-prirodnom čovjeku, stari indijski jogi, udahnuo je iz ritmičkog sustava u mozak. Neko vrijeme tijekom svog joga- uvida, pretvorio je mozak u dišni organ, i iskusio je što je kozmos rekao o njegovoj aktivnosti.
Ovaj sud kozmosa o našoj aktivnosti vrlo je stvaran u čovjekovoj astralnoj organizaciji. A kada se fizičko tijelo odbaci sa smrću, tada se uklanja prepreka koja uzrokuje da čovjek nije svjestan onoga što živi u njegovom disanju i krvotoku. Fizički organizam je nešto što, kao nešto neprozirno, prekriva ono što se događa u astralnom organizmu na način koji sam upravo opisao. Dakle ono što živi kao astralno iskustvo u disanju i cirkulaciji krvi od rođenja do smrti, nakon smrti nastavlja se u čovjeku. Kako je to tako, vidjet ćemo odmah nakon prijevoda, kada budem opisivao kroz što sve prolazi čovjekova duša koja prolazi kroz vrata smrti.
Ako se fizički organizam čovjeka raspada u smrti, otpada od čovjeka, onda taj čovjek u početku ostaje u eterskom organizmu, u astralnom organizmu, i u svom 'Ja' biću. Budući da fizički organizam više ne predstavlja prepreku otvaranju čovjekove duše kozmičkom, utoliko što dušu više ne vuče natrag u svoju sferu, za dušu se odmah javlja mogućnost kozmičke svijesti. Ova ljudska duša sada u sebi ima eterski organizam, a da ovaj eterski organizam nije vezala za fizički organizam. Ali ovaj eterski organizam, dok s jedne strane predstavlja čovjekov životni tijek, u isto vrijeme i tijek kozmičkih sila, sila kozmičkog života. Dok duša postupno prolazi kroz smrt s eterskim tijelom, u eterskom tijelu doživljava kozmički svjetski eter. Ono što se događa u kozmičkom svjetskom eteru sada teče u eterski organizam, jer je do sada taj dotok zaustavljao samo fizički organizam. Toga zaustavljanja sada nema. Događaji eterskog organizma nisu toliko odvojeni od vanjskih kozmičkih događaja i činjenica kao fizički organizam. Ono što se događa vani u kozmičkom svjetskom eteru teče u čovjekov eterski organizam, a ono što se događa u čovjekovom eterskom organizmu pulsira u svijet kroz etersku organizaciju. Nakon smrti, čovjek ne samo da odmah živi u svom eterskom organizmu, već, oslobodivši svoj eterski organizam od fizičke organizacije, živi u onome što neprestano ulazi i izlazi; proživljava kozmičko- etersko.
Ali budući da je čovjekova duša jedinstvo, astralni element čovjeka i 'Ja' biće uvučeni su u kozmičko- etersko. Kozmičko- eterska svijest sve više svijetli u čovjekovoj duši kao njeno unutarnje biće. Ali u usporedbi s ovom moćnom, velikom kozmičkom sviješću, vlastito etersko tijelo čovjeka je tek vrlo malo, a u ovom vrlo malom eterskom tijelu zapravo živi svjetski eter. Stoga čovjekova vlastita eterska iskustva, koja je fizička organizacija stalno držala zajedno, sada više nemaju nikakvog značenja u velikom oceanu eterskog s kozmičkom sviješću. Ali to ne znači ništa drugo nego: ovaj čovjekov eterski organizam raspada se vrlo brzo nakon smrti. S kozmičkom sviješću koju je postigao, čovjek sada zadržava svoju astralnu organizaciju i svoje 'Ja' biće.
Ali u ovoj astralnoj organizaciji postoji naknadni učinak onoga što je ova astralna organizacija iskusila u zemaljskoj egzistenciji unutar fizičkog tijela. Pokazao sam kako dio astralne organizacije zadržava svoj kozmički karakter do određene mjere, tako što se samo labavo sjedinjuje s ritmom disanja i cirkulacije. Sada, nakon što su fizički organi disanja i ritma cirkulacije izbačeni, ono što se razvilo tijekom fizičke egzistencije na Zemlji s procesom fizičkog disanja i fizičke cirkulacije, čovjekova unutarnja priroda, živi dalje sa svojim moralnim vrednovanjem kvalitete. Dakle, ovo živi nakon smrti, prožeto kozmičkom sviješću. Ono što se tijekom zemaljske egzistencije odražavalo u fizičkom disanju i fizičkom krvotoku, nakon smrti živi u kozmičkom ritmu. Ritam je ponovno tu, ali ritam kroz koji čovjek osjeća da prevladava vrednovanje moralnih kvaliteta koje je sa sobom donio iz ovozemaljske egzistencije. On svoj astralni sadržaj osjeća kao moralne kvalitete koje su postale dobre ili zle, mudre ili lude, u fizičkom zemaljskom životu. Ovo je, da tako kažem, unutarnji puls.
Kozmički proces, koji još nije prožet moralom, stalno se ulijeva u ovaj unutarnji puls izvana, i predstavlja čisto kozmički proces u kojem još uvijek pred sobom imamo amoralne - ne nemoralne - događaje, kako se odražavaju ovdje na Zemlji u prirodnim događanjima. Ne pravimo razliku između dobra i zla, sve se događa prema neutralnim prirodnim događajima. Sve što se događa odraz je kozmičkog zbivanja, a to kozmičko zbivanje ima ritmički utjecaj na naknadne učinke ritmičko- moralnog vrednovanja. Čovjek se nakon smrti osjeća u kozmičkom ritmu, udišući kozmos u njegovoj moralnoj nevinosti, da tako kažemo, izdišući u kozmos moralne prosudbe koje je nakupio u sebi. Fizički ritam je zamijenjen kozmičkim ritmom, i u tom kozmičkom ritmu čovjekova duša doživljava kako se u kozmosu, koji je za vanjsku prirodu amoralan, pojavljuje moralni dio, koji se iz čovjekovih iskustava izvodi kroz vrata smrti u kozmos.
Ono što čovjekova duša kroz vrata smrti iznosi u kozmos, u smislu moralnog vrednovanja svojih postupaka, integrirano je u amoralnu prirodu kozmosa. Ono što su moralne posljedice čovjekova života i nose se kroz smrt, sada su spuštene u utrobu kozmosa, i kroz svoju svijest, gdje ga ništa više ne sprječava, čovjek svjedoči kako se u utrobi amoralnog kozmosa formira moralni dio za budući svijet. Naš je svijet, u svom prirodnom odrazu, moralno neutralan. Iz našeg svijeta nastati će budući svijet, koji u svom prirodnom odrazu neće biti moralno neutralan, nego gdje će sve moralno biti prirodno, i sve prirodno moralno. Ljudi svojim moralnim djelima nose sjeme toga u kozmos. I tijekom ovog iskustva, čovjekova duša se svjesno suočava s velikim pitanjem: jesam li i ja dostojan, stečenim moralnim svojstvima sudjelovati u tom budućem kozmosu koji više neće imati samo prirodnu sliku, nego će imati i moralno- prirodnu sliku?
Kakve god senzacije i osjećaje duša doživljava - možemo koristiti ove izraze iako oni zapravo ne predstavljaju nadosjetilno iskustvo - doživljavaju se nakon smrti u opisanom kozmičkom ritmu, to je istina o moralnom utjecaju u fizičkom svijetu. U vremenu nakon smrti, ovo daje iskustvima čovjekove duše vlastitu nijansu. Ta sam iskustva, koja sada opisujem iz druge perspektive, opisao u svojoj 'Teozofiji' i nazvao ih 'svijetom duše'.
Ali kad bi čovjek morao ostati samo u tim iskustvima nakon smrti, ne bi mogao ispravno pripremiti duhovni dio svog budućeg fizičkog organizma. Za ovaj duhovni dio budućeg fizičkog organizma, koji sam opisao u prethodnim prikazima, koje čovjek mora nositi sobom u novi život na Zemlji, ovaj duhovni dio se ne može razviti na zdrav, ispravan način iz života duše, koja je pogođena moralnim nesavršenostima iz prethodnog zemaljskog života. Stoga, određeno vrijeme nakon smrti, čovjekova duša mora ući u svijet u kojem živi samo u pročišćenom kozmosu, gdje su iskustva ritma koji sam upravo opisao prigušena; jer sva moralna vrednovanja djela čovjekove duše, igraju u tom ritmu. Iz toga bi se mogao oblikovati samo dekadentni duhovni dio za budući fizički organizam. Zdrav fizički organizam može se formirati samo ako duša može ući u svijet gdje više nije pod utjecajem posljedica ljudsko-duševnog iskustva iz prošlog života na Zemlji, već gdje djeluju izvanljudski duhovni impulsi kozmosa, kao što sam upravo opisao.
U svojoj knjizi 'Teozofija' opisao sam ta iskustva, koja čovjekova duša mora doživjeti u pročišćenom kozmosu duhova, iz drugačije perspektive nego to činim ovdje. Tamo sam ih nazvao 'zemlja duha'. Čovjek mora ući u tu duhovnu zemlju duše, jer će tek tada moći sudjelovati u univerzalnom sveobuhvatnom oblikovanju duhovnog organizma, koji će se u budućnosti preobraziti u fizički organizam. Nesavršenosti iz prethodne egzistencije moraju biti uklonjene iz čovjeka na neko vrijeme, inače bi morao ući u egzistenciju u pogrešno rođenom fizičkom organizmu u sljedećem životu na Zemlji.
Na taj način od unutarnjeg pogleda dolazimo do opisa onoga što čovjek doživljava kroz svoje duševne sile nakon smrti u duhovnom kozmosu. Sa astralnim tijelom čovjek, ono što je sada također u njegovom 'Ja' biću, prirodno nosi u kozmički duhovni svijet. Ali ovo 'Ja' biće mora biti pripremljeno na drugačiji način. To onda može biti tema sutrašnjeg predavanja. Danas ću u posljednjem dijelu morati opisati kako je oblik koji čovjek poprima nakon smrti, povezan s kršćanskim razvojem i misterijem Golgote.
Vidjet ćete da prava kozmologija može nastati samo uključivanjem u nju onoga što inspiracija može znati o ugradnji moralne kozmičke klice kakvu sam opisao. Svaka kozmologija ostala bi nepotpuna kada ne bi znala kako će sadašnji kozmos, koji ima neutralan, amoralan odraz u prirodi, jednog dana kroz ljudski život postati jedno, gdje je prirodno ujedno i moralno, a moralno prirodno. Iz tog razloga, istinska kozmologija može nastati samo iz obogaćivanja običnog znanja putem inspiracije, baš kao što prava filozofija može primiti živi sadržaj samo upijanjem rezultata imaginacije, kao što sam jučer objasnio. Ali takvu kozmologiju treba i kršćanstvo.
U razdoblju koje je prethodilo misteriju na Golgoti, bilo je inicijata koji su radili prema drugačijim metodama nego što mora raditi današnja inicijacija. Ovi drevni posvećenici koji su živjeli prije misterija na Golgoti, i koji su znali što se događa u duhovnim svjetovima u koje čovjek ulazi nakon smrti, ovi su posvećenici već bili u stanju reći svojim sljedbenicima: Nakon smrti ulazite u svijet duša u kojem morate osjetiti rezonanciju svojih moralnih kvaliteta i kvaliteta slične prirode. Ali ne možete u zemlju duha ući s istim silama duše koje se razvijaju u svijetu duša, jer čak i da uđete, ono što je u vašoj svijesti prisutno kao naknadni učinak moralne procjene u astralnom organizmu, otupilo bi i ugasilo vašu 'Ja' svijest, svijest o vašem jastvu, koju biste inače nakon smrti postigli u zemlji duha.
U fizičkom svijetu, kao što sam rekao, razvila se 'Ja' svijest na temelju fizičkog organizma. Ali upravo je za razradu duhovne klice čovjeka morala biti prisutna 'Ja' svijest, čak i u drevnim vremenima evolucije, dok se živi u zemlji duha.
Čovjek to ne može imati vlastitom snagom - tako su stari posvećenici govorili svojim sljedbenicima koji su ih željeli čuti - čovjek to može imati samo ako u određenom trenutku, nakon što je prošao kroz svijet duše, to visoko duhovno biće, čiji je odraz u fizičkom Suncu, dolazi uz čovjeka i vodi ga iz svijeta duše u zemlju duha, i od tada je njegov vodič. Baš kao što čovjek u fizičkom svijetu pod utjecajem fizičkog Sunca doživljava svoje najbolje fizičke snage - tako su govorili drevni posvećeni - tako čovjeka treba voditi za ruku, slikovito govoreći, pri prijelazi iz svijeta duša u svijet duha, tako da tamo može izvući svoje najbolje snage iz impulsa tog sunčanog bića, koje svoj fizički odraz ima ovdje u fizičkom Suncu. - Dakle, drevni posvećenici predstavljali su duhovno sunčevo biće kao uzvišenog pratioca čovjekove duše kroz zemlju duha.
A posvećenici koji su živjeli u vrijeme misterija na Golgoti i tri ili četiri stoljeća poslije, govorili su onima koji su htjeli biti sljedbenici i koji su ih htjeli čuti: zbog načina na koji je prošao fizički razvoj, fizički organizam čovjeka, čovjek je, nakon što je prošao kroz svijet duše, svojim unutarnjim bićem toliko zapetljan u rezonanciju moralnosti, da ako ostane ovisan o vlastitim moćima, njegova svijest bi bila pomračena, i ne bi mogao primiti utjecaj tog sunčevog bića. U tu je svrhu, samo biće Sunca sišlo na Zemlju, preuzelo ljudsku prirodu u tijelu Isusa iz Nazareta, i izvršilo djelo misterija na Golgoti.
I ako čovjek na Zemlji, onome što može razviti kroz osjetilnu percepciju i kroz razvoj 'Ja' svijesti, u svojim osjećajima doda viziju Kristovog bića, kakvu može imati ovdje između rođenja i smrti, kada ulazi u ovaj osjećaj, koji je vezan za astralni organizam, ako se uzme u obzir misterij Golgote, onda to također ima isti učinak na ovaj astralni dio čovjeka - koji nakon smrti živi kako sam opisao - što je naknadni učinak odnosa prema Kristu i misteriju Golgote, iz zemaljske egzistencije. I kroz ovaj naknadni učinak, inače zamućena i mračna svijest u zemlji duha, tijekom prijelaza iz svijeta duše u ovu zemlju duha nakon smrti, ojačana je i osposobljena za gledanje onoga što je u duhovnom svijetu, onoga što omogućuje čovjekovoj duši između smrti i novog rođenja, da svojim duhovnim djelom pripremi fizički organizam.
Tako su posvećenici, koji su bili suvremenici misterija na Golgoti, ili su živjeli nekoliko stoljeća kasnije, govorili svojim sljedbenicima: Ako se čovjek razvio do točke gdje, kroz smrt, nema moći koje ga mogu odvesti iz svijeta duše u zemlju duha, onda je Krist sišao na Zemlju, izvršio djelo Golgote, i kroz učinak ovog djela na čovjekovu dušu, moći ove čovjekove duše mogu biti ojačane na takav način, da nakon smrti, pri prijelazu iz svijeta duše u zemlju duha, čovjek kozmički svijet doživljava tako bogato da može koristiti njegove impulse za formiranje fizičkog organizma za svoj sljedeći zemaljski život. Kroz djelo Krista, tijekom prijelaza iz svijeta duše u zemlju duha, čovjekova duša se čisti.
Tako su govorili inicirani suvremenici misterija Golgote, kao što su i stari inicirani rekli: kroz vodstvo visokog sunčeva bića, tijekom prijelaza iz svijeta duša u zemlju duha, čovjekova duša se pročišćava.
Iz ovoga vidite kako je ono što se mora osloviti kao misterij smrti, povezano s kršćanskom evolucijom na Zemlji. Nakon 4. stoljeća, međutim - kao što sam već objasnio - zamračilo se znanje inicijacije koje je moglo govoriti na način koji sam upravo naveo, ljudima koji su htjeli postati njihovi sljedbenici. Ali sada je ponovno došlo vrijeme, kada nova znanost inicijacije može ponovno otkriti vezu između ljudi i Krista Isusa. I ova nova znanost inicijacije mora ponovno reći: osoba koja upija tajnu misterija Golgote u svoj život osjećaja, tijekom života na Zemlji, jača i svoje unutarnje duševno biće, kako bi ono postalo moćno tijekom prijelaza iz svijeta duše u zemlju duha, a ne da oblikuje fizički organizam kakav bi inače morao nastati da takav impuls nije došao iz obnovljenog kršćanstva. Zato jer bi bez ovog impulsa, u budućoj zemljinoj organizaciji, morali nastati takvi organizmi koji su patološki. Obnovljenim kršćanstvom uranjamo u impuls kroz koji mogu nastati zdravi, moćni organizmi.
Dakle, čovjekov razvoj kroz smrt duboko je povezan s Kristovim bićem, a u pravoj kozmologiji Krist stoji unutar toga kao svjetska moć, kao kozmička sila, i ta sila se može vidjeti nakon smrti pri prijelazu čovjeka iz svijeta duše u zemlju duha.
Kako ono što je također u čovjekovoj duši i u običnoj svijesti izraženo kao element volje, prolazi kroz smrt, i između smrti i novog rođenja iz sustava klice mogu nastati sile koje do izražaja dolaze tek u sljedećem životu na Zemlji, kako čovjekova sudbina, koja se prije zvala karma, živi od zemaljskog života do zemaljskog života, to će biti razmatranje sljedećeg predavanja, koje će današnjem razmatranju svijeta čovjekovih misli i svijeta čovjekovih osjećaja, dodati razmatranje svijeta čovjekove volje. No opet će se pokazati kako, s obzirom na voljni dio, čovjek mora razviti značajan odnos prema biću Krista, i prema misteriju Golgote, prema cjelokupnom kršćanskom razvoju. I kao što smo danas Krista smjestili u kozmološki razvoj, u istinsku kozmološku spoznaju, tako će nam na sutrašnjem predavanju pak biti dužnost Krista smjestiti u obnovljenu religijsku spoznaju.