.- Predgovor i uvod za četrdeset jednu do osamdeset tisuća
Svatko tko suvremenom socijalnom životu pristupa s idejom neke utopijske vizije, sklon je krivom shvaćanju izazova koje on predstavlja. Može se na temelju određenog pregleda i osjećaja, vjerovati da ova ili ona institucija, zamišljena u njegovim idejama, mora ljudima donijeti sreću; to uvjerenje može posjedovati ogromnu moć uvjerljivosti; međutim, može se potpuno promašiti značenje koje 'socijalno pitanje' zapravo ima ako se tako vjeruje.
Ova tvrdnja se na sljedeći način može dovesti do prividnog apsurda, a da se ipak dođe do ispravnog zaključka. Moglo bi se pretpostaviti da netko posjeduje savršeno teorijsko 'rješenje' za socijalno pitanje, a da se ipak vjeruje u nešto potpuno nepraktično ako bi se čovječanstvu ponudilo ovo 'rješenje' koje je osmišljeno. Jer više ne živimo u vremenu u kojem bi se trebalo vjerovati da je na ovaj način moguće djelovati u javnom životu. Stanje duše ljudi nije takvo da bi ljudi ikada mogli reći, u vezi s javnim životom: gle, netko tko razumije koje su društvene institucije potrebne; učinit ćemo onako kako on misli.
Na ovaj način, čovjekovim idejama o socijalnom životu ne može se pristupiti. Ovaj spis, koji je već postigao znatnu tiražu, uzima u obzir tu činjenicu. Oni koji su mu pripisali utopijski karakter potpuno su krivo shvatili njegove temeljne namjere. U tome su bili najžešći oni koji i sami žele razmišljati utopijski. Oni u drugima vide ono što je najbitnija značajka njihovih vlastitih obrazaca razmišljanja.
Za praktično nastrojenu osobu, uobičajeno je iskustvo iz svakodnevnog života da se čak i najuvjerljivije utopijske ideje pokažu beskorisnim. Ipak, mnogi se osjećaju prisiljenima svojim sugrađanima pristupiti s takvim idejama, naprimjer, u ekonomskoj sferi. Moraju sami sebe uvjeriti da nepotrebno govore. Njihovi sugrađani ne mogu ništa učiniti s onim što predlažu.
Ovo treba tretirati kao iskustvo, jer ukazuje na važnu činjenicu suvremenog javnog života: nepovezanost između našeg razmišljanja i, naprimjer, zahtjeva ekonomske stvarnosti. Možemo li se nadati da ćemo prevladati složenost javnog života pristupajući joj s načinom razmišljanja odvojenim od stvarnosti?
Ovo pitanje vjerojatno neće biti popularno. Sili nas da priznamo da je čovjekovo razmišljanje odvojeno od stvarnosti. Pa ipak, bez ovog priznanja, čovjek će se distancirati od 'socijalnog pitanja'. Jer samo tretiranjem ovog pitanja kao ozbiljnog pitanja za cijelu suvremenu civilizaciju, steći će se jasnoća o tome što je nužno u socijalnom životu.
Ovo pitanje ukazuje na oblikovanje suvremenog duhovnog života. Moderno čovječanstvo razvilo je duhovni život koji je uvelike ovisan o državnim institucijama i ekonomskoj moći. Čak i kao djeca, ljudi su integrirani u obrazovanje i usmjerenje države. Mogu se obrazovati samo u mjeri u kojoj to dopuštaju ekonomski uvjeti okoline u kojoj odrastaju.
Lako je povjerovati da to osigurava da ljudi budu dobro prilagođeni suvremenim životnim uvjetima. Uostalom, država ima moć oblikovati obrazovne i nastavne institucije a time i bitan dio javnog duhovnog života, na način da najbolje služi ljudskoj zajednici. Također je lako povjerovati da ljudi postaju najbolji mogući članovi društva ako su obrazovani u skladu s ekonomskim prilikama iz kojih izrastaju i ako ih to obrazovanje stavlja u položaj koji im te ekonomske prilike dodjeljuju.
Ovaj spis mora preuzeti trenutno nepopularan zadatak pokazivanja da konfuzija našeg javnog života proizlazi iz ovisnosti duhovnog života o državi i gospodarstvu. I mora pokazati da oslobađanje duhovnog života od te ovisnosti, predstavlja jedan od gorućih društvenih pitanja.
Pritom ovaj spis obrađuje raširene zablude. Preuzimanje odgovornosti države za obrazovanje dugo se smatralo korisnim za napredak čovječanstva. A socijalisti teško mogu zamisliti išta drugo osim društva koje obrazuje pojedinca da služi njegovoj svrsi.
Nije lako prihvatiti uvid za ono što je danas apsolutno nužno na ovom području. To je da u povijesnom razvoju čovječanstva, ono što je u ranijem dobu bilo ispravno, u kasnijem razdoblju može postati pogreška. Kod nastanka modernih odnosa u čovječanstvu, bilo je nužno da se obrazovanje, a time i javni duhovni život, oduzme od krugova koji su ga kontrolirali u Srednjem vijeku i povjeri državi. Međutim, održavanje takvog stanja je teška socijalna pogreška.
To je ono što prvi dio ovog spisa želi pokazati. Unutar državne strukture, duhovni život je izrastao u stanje slobode; u toj slobodi ne može istinski napredovati osim ako mu se ne dodijeli puna samouprava. Po svojoj prirodi, duhovni život zahtijeva da bude potpuno neovisan dio socijalnog organizma. Sustav obrazovanja i poučavanja, iz kojeg proizlazi sav duhovni život, mora biti stavljen pod upravu onih koji obrazuju i poučavaju. Ništa u državi ili gospodarstvu ne smije se aktivno petljati ili miješati u ovo upravljanje. Svaki učitelj poučavanju treba posvetiti samo onoliko vremena koliko može upravljati svojim područjem. Stoga će se upravljanjem baviti na isti način na koji se bavi samim obrazovanjem i nastavom. Propise ne izdaje nitko tko nije aktivno uključen u obrazovanje i poučavanje. Nijedan parlament, nijedna osoba koja je možda nekad predavala, ali to više ne čini, nema prava glasa u tome. Ono što se izravno doživi u učionici, također utječe i na upravljanje. Sasvim je prirodno da unutar takve institucije objektivnost i stručnost djeluju u najvećoj mjeri.
Naravno, može se prigovoriti da čak i kod takvog samoupravljivog duhovnog života neće sve biti savršeno. Ali u stvarnom životu to se ne može zahtijevati. Jedino čemu se može težiti jest postizanje najboljeg mogućeg ishoda. Sposobnosti koje se razvijaju kod djeteta istinski će se prenijeti na zajednicu ako su za njihov razvoj odgovorni samo oni koji, na temelju duhovnih načela, mogu formirati svoj autoritativni sud. Koliko dijete treba voditi u jednom ili u drugom smjeru, može se procijeniti samo unutar slobodne duhovne zajednice. A što treba učiniti da taj sud ima svoju dužnu težinu, može se odrediti samo unutar takve zajednice. Iz te zajednice, politički i ekonomski život, mogu dobiti snagu koju ne mogu sami osigurati ako duhovni život oblikuju iz vlastite perspektive.
U skladu je s idejama predstavljenim u ovom spisu, da institucijama te nastavnim planovima i programima ovih institucija, također upravljaju oni koji upravljaju slobodnim duhovnim životom. Pravni fakulteti, komercijalne škole, poljoprivredne i industrijske obrazovne institucije, svoju strukturu će izvesti iz slobodnog duhovnog života. Ovaj spis će nužno izazvati mnoge predrasude, ako se iz njega izvuče ovaj - ispravan - zaključak. Ali odakle potječu te predrasude. Prepoznat ćemo njihov antisocijalni duh kada vidimo da u osnovi proizlaze iz nesvjesnog uvjerenja da odgajatelji moraju biti izolirani, nepraktični ljudi. Jednostavno je od njih nerazumno očekivati da samostalno stvaraju institucije koje istinski služe praktičnim aspektima života. Takve institucije moraju osmišljavati oni koji su uronjeni u praktični život, a odgajatelji moraju djelovati prema smjernicama koje su im dane.
Oni koji tako razmišljaju, ne vide da odgajatelji koji ne mogu postaviti svoje smjernice do najsitnijih detalja i najosnovnijih aspekata, da su u biti odvojeni od stvarnosti i nisu praktični ljudi upravo zbog toga. Tada im se mogu dati principi koji potječu od naizgled praktičnih ljudi, ali oni neće odgojiti istinski praktične pojedince. Antisocijalni uvjeti nastaju jer ljudi koji su socijalno osjetljivi na temelju svog odgoja, nisu smješteni u socijalni život. Društveno osjetljivi ljudi mogu izaći samo iz obrazovnog sustava koji vode i administriraju socijalno osjetljivi pojedinci. Socijalno pitanje nikada neće biti riješeno ako se pitanje obrazovanja i duha ne tretira kao jedna od njegovih bitnih komponenti. Antisocijalni uvjeti ne stvaraju se samo kroz ekonomske institucije, već i kroz antisocijalno ponašanje ljudi unutar tih institucija. I antisocijalno je dopustiti da mlade obrazuju i podučavaju pojedinci koji su odvojeni od stvarnosti time što im se izvana diktira smjer i sadržaj.
Država uspostavlja pravne institucije. Zahtijeva od njih da poučavaju sadržaj jurisprudencije koji je, prema vlastitim načelima, ugradila u svoj ustav i upravljanje. Institucije, koje su u potpunosti proizašle iz slobodnog duhovnog života, sadržaj jurisprudencije će crpiti iz samog tog duhovnog života. Država će morati čekati ono što će joj biti povjereno od tog slobodnog duhovnog života. Obogatiti će je živim idejama koje mogu proizaći samo iz takvog duhovnog života.
Međutim, unutar samog duhovnog života postojat će oni ljudi koji, iz vlastite perspektive, prerastaju u praktični život. Ono što može postati praktični život nije ono što potječe iz obrazovnih institucija koje su osmislili puki 'praktičari' i što podučavaju ljudi odvojeni od stvarnog života, već samo ono što dolazi od edukatora koji, iz vlastite perspektive, razumiju život i praksu. Kako se upravljanje slobodnim duhovnim životom detaljno mora strukturirati bit će opisano, barem u načelima, u ovom spisu.
Oni s utopijskim sklonostima pristupit će ovom spisu sa svakakvim pitanjima. Zabrinuti umjetnici i drugi duhovni radnici pitat će se: hoće li talent doista bolje cvjetati u slobodnom duhovnom životu nego u sadašnjem, koji kontroliraju država i moć ekonomije? Takvi ispitivači trebali bi imati na umu da ovaj spis ni na koji način nije zamišljen kao utopijski. Stoga ne propisuje na čisto teorijski način: tako bi trebalo biti. Naprotiv, potiče zajednice ljudi koji svojim zajedničkim životom mogu ostvariti ono što je društveno poželjno. Svatko tko život ne prosuđuje prema vlastitim teorijskim predrasudama, već prema iskustvu, reći će si: oni koji stvaraju iz vlastitog slobodnog talenta imat će izglede za pravednu procjenu svojih postignuća ako postoji slobodna duhovna zajednica koja može intervenirati u život u potpunosti iz vlastite perspektive.
'Socijalno pitanje' nije nešto što se iznenada pojavilo u modernom dobu, nešto što će sada riješiti pojedinci ili parlamenti, a zatim će se to smatrati riješenim. Ono je sastavni dio života nove civilizacije, i kako je jednom nastalo, ostat će takvo. Morat će se iznova rješavati u svakom trenutku povijesnog razvoja svijeta. Jer je ljudski život u novo doba, ušao u stanje u kojem asocijalno opetovano izranja iz socijalno utemeljenog. Stalno iznova se to mora prevladati. Kao što organizam, nakon što se zasiti, opetovano ulazi u stanje gladi, tako i socijalni organizam prelazi iz reda u nered. Ne postoji univerzalni lijek za uređenje društvenih uvjeta, kao što ne postoji hrana koja zadovoljava u sva vremena. Ali ljudi mogu stupiti u zajednice tako da se, kroz njihovu interakciju, egzistencija neprestano usmjerava prema socijalnom. Takva zajednica je samoupravni duhovni element socijalnog organizma.
Kao što se slobodna samouprava pojavljuje kao socijalni imperativ duhovnog života iz suvremenih iskustava, tako se i udruženi rad pojavljuje za ekonomski život. U modernom ljudskom životu, ekonomski život obuhvaća proizvodnju roba, promet roba i potrošnju roba. Kroz njega se zadovoljavaju ljudske potrebe; unutar njega ljudi djeluju kroz svoje aktivnosti. Svatko u njemu ima svoje interese; svatko mora doprinijeti u mjeri svojih mogućnosti. Svatko može istinski znati i osjetiti što mu je potrebno; trebao bi procijeniti što bi mogao doprinijeti na temelju svog razumijevanja ukupnosti životnih uvjeta. Nije uvijek bilo tako, i to još nije slučaj svugdje na Zemlji; ali unutar trenutno civiliziranog dijela svjetske populacije, u biti je tako.
Ekonomska sfera se proširila tijekom ljudskog razvoja. Iz zatvorene kućne ekonomije razvila se urbana ekonomija, a iz nje državna ekonomija. Danas se suočavamo s globalnom ekonomijom. Dok znatan dio starog ostaje u novom, a mnogo novog već je bilo prisutno u starom, iako na rudimentaran način, sudbina čovječanstva ovisi o tome hoće li spomenuti niz razvoja pretežno postati učinkovit unutar određenih životnih uvjeta.
Pogrešna je ideja pokušavati organizirati ekonomske snage u apstraktnu globalnu zajednicu. Pojedinačna gospodarstva su se tijekom razvoja uglavnom stopila u nacionalna gospodarstva. Međutim, nacionalne zajednice nastale su iz sila koje nisu isključivo ekonomske. Pokušaj njihove transformacije u ekonomske zajednice, doveo je do društvenog kaosa novijeg doba. Gospodarski život nastoji se organizirati neovisno o državnim institucijama, a također i o državnom razmišljanju, na temelju vlastitih resursa. To će moći učiniti samo ako se, prema isključivo ekonomskim načelima, formiraju udruženja sastavljena od potrošača, trgovaca i proizvođača. Opseg takvih udruženja regulirat će se sam kroz životne okolnosti. Premala udruženja bila bi preskupa, dok bi ona prevelika bila ekonomski nezgrapna. Svako udruženje pronaći će put do regulirane razmjene s drugima na temelju osnovnih potreba. Nema potrebe za brigom da će netko čiji život uključuje česte promjene lokacije, biti ograničen takvim udruženjima. Lako je pronaći prijelaz iz jednog u drugo ako su za prijelaz odgovorni ekonomski interesi, a ne državna organizacija. Unutar takvog sustava udruživanja zamislive su institucije koje funkcioniraju s lakoćom monetarnih transakcija.
Unutar udruženja može prevladavati visok stupanj sklada interesa, temeljen na stručnosti i objektivnosti. Proizvodnja, cirkulacija i potrošnja robe nisu regulirani zakonima, već ljudima na temelju njihovog neposrednog razumijevanja i njihovog interesa. Sudjelovanjem u udruživanju, ljudi mogu posjedovati to potrebno razumijevanje; budući da se interes mora ugovorno uravnotežiti s interesom, roba će cirkulirati po odgovarajućim vrijednostima. Takvo udruživanje temeljeno na ekonomskim načelima razlikuje se, naprimjer, od onog u modernim sindikatima. Oni utječu na ekonomski život, ali to ne proizlazi iz ekonomskih razmatranja. Oni su oblikovani prema načelima koja su se u novije vrijeme pojavila iz primjene državnih i političkih gledišta. Djeluju po parlamentarnom modelu; dogovori o tome što jedna osoba duguje drugoj ne postižu se na temelju ekonomskih razmatranja. Udruženja se neće sastojati od 'nadničara' koji svojom moći zahtijevaju najviše moguće plaće od poslodavca, već od manualnih radnika, proizvodnih menadžera i potrošača proizvedene robe, koji će zajedno raditi na regulaciji cijena i osigurati da su sukladne pruženim uslugama. To se ne može postići putem parlamentarnih skupova. Oko takvih skupova treba biti zabrinut. Jer tko bi radio kada bi nebrojeni ljudi morali trošiti vrijeme pregovarajući o poslu? Sve se događa uz rad, kroz sporazume između pojedinaca, između udruga. Da bi se to dogodilo, potrebno je da samo udruga ima uvid u radnike i interese potrošača.
Ovime nije prikazana utopija. Ne tvrdi se: ovo bi trebalo biti uređeno na određeni način. Samo se sugerira kako će ljudi sami za sebe urediti stvari ako žele sudjelovati u zajednicama koje odražavaju njihove uvide i interese.
To što ljudi formiraju takve zajednice osigurano je, s jedne strane, ljudskom prirodom, pod uvjetom da to nije ometano državnom intervencijom; jer sama priroda stvara potrebe. S druge strane, to se može osigurati slobodnim duhovnim životom, jer on donosi uvide koji bi trebali imati učinka u zajednici. Svatko tko promišlja iz iskustva, mora priznati da takve zajednice mogu nastati u bilo kojem trenutku, da u sebi ne sadrže ništa utopijsko. Ništa ne stoji na putu njihovom nastanku, osim što moderni čovjek ekonomski život želi 'organizirati' izvana, u smislu da mu je misao o organizaciji postala sugestivna. Ovo organiziranje, koje ljude u proizvodnji nastoji ujediniti izvana, stoji u oštroj suprotnosti s ekonomskom organizacijom temeljenom na slobodnom udruživanju. Udruživanjem se ljudi međusobno povezuju; a priroda cjeline proizlazi iz razuma pojedinca. - Moglo bi se pitati: kakva je korist od udruživanja onih bez imovine sa vlasnicima? Netko bi mogao smatrati poželjnim kada bi sva proizvodnja i potrošnja bile 'pravedno' regulirane izvana. Ali ova organizacijska regulacija guši slobodnu kreativnu moć pojedinca, i ekonomski život lišava ponude onoga što može proizaći samo iz te kreativne moći. I samo pokušajte, unatoč svim predrasudama, povezati one koji su trenutno bez imovine s onima koji posjeduju imovinu. Ako ne interveniraju nikakve druge sile osim onih ekonomskih, tada će vlasnik imovine nužno morati obeštetiti one bez imovine za uslugu s protuuslugom. Danas se o takvim pitanjima ne raspravlja na temelju instinkta rođenih iz iskustva, već na temelju osjećaja koji se nisu razvili iz ekonomskih interesa, već iz klasnih i drugih razmatranja. Ti su se osjećaji mogli razviti jer se u moderno doba, u kojem je ekonomski život postao sve složeniji, čisto ekonomske ideje više nisu mogle baviti njime. Nedostatak duhovne slobode to je spriječio. Ljudi koji se bave ekonomskom aktivnošću zarobljeni su u rutinama svakodnevnog života; sile koje oblikuju gospodarstvo nisu im transparentne. Djeluju bez uvida u ukupnost ljudskog života. Kroz udruživanja pojedinci uče jedni od drugih ono što nužno trebaju znati. Ekonomsko razumijevanje onoga što je moguće, pojavit će se jer će ljudi, svaki s uvidom i iskustvom na svom području, formirati zajednički sud.
Kao što su u slobodnom duhovnom životu učinkovite samo one sile koje u mu inherentne, tako su i u udruženom strukturiranom ekonomskom sustavu učinkovite samo one ekonomske vrijednosti koje proizlaze iz udruženja. Ono što pojedinac mora učiniti u ekonomskom životu proizlazi iz njegovih interakcija s onima s kojima je ekonomski povezan. Kroz to, imati će točno onoliko utjecaja na cjelokupno gospodarstvo koliko odgovara njegovom doprinosu. Ovaj spis istražuje kako se oni koji nisu produktivni integriraju u gospodarski život. Gospodarski sustav koji se temelji isključivo na vlastitim resursima, može zaštititi slabe od jakih.
Dakle, socijalni organizam može se podijeliti na dva neovisna člana, koji se međusobno podržavaju upravo zato što svaki ima svoju zasebnu administraciju, koja proizlazi iz njegovih posebnih snaga. Između ta dva, međutim, mora postojati treći. To je pravi državni član socijalnog organizma. Unutar njega, sve što mora ovisiti o prosudbi i osjećaju svakog zrelog ljudskog bića pronalazi svoj izraz. U slobodnom duhovnom životu svatko djeluje prema svojim posebnim sposobnostima; u ekonomskom životu svatko ispunjava svoje mjesto kao rezultat njegove povezanosti s udruženjem. U političkom i pravnom životu države, svaki pojedinac postiže svoju čisto ljudsku vrijednost, ukoliko je ona neovisna o sposobnostima koje mu omogućuju djelovanje u slobodnoj sferi duhovnog života i neovisna o vrijednosti koju dobra koja proizvodi stječu kroz udruženi ekonomski život.
Ova knjiga pokazuje kako je rad, u smislu vremena i vrste, stvar unutar političkog i pravnog života države. Unutar ovog sustava, svi su ravnopravni, jer se pregovori i upravljanje odvijaju samo u onim područjima gdje svaka osoba posjeduje jednaku sposobnost rasuđivanja. Prava i dužnosti pojedinaca nalaze svoju regulaciju unutar ovog člana socijalnog organizma.
Jedinstvo cijelog socijalnog organizma proizaći će iz neovisnog razvoja njegova tri člana. Ova će knjiga pokazati kako se učinkovitost pokretnog kapitala, sredstava za proizvodnju i korištenja zemljišta može oblikovati interakcijom ova tri člana. Oni koji socijalno pitanje nastoje 'riješiti' putem zamišljenog ili na neki drugi način umjetno stvorenog ekonomskog sustava, ovaj spis neće smatrati praktičnim; oni koji, na temelju životnog iskustva, žele ljude potaknuti na formiranje udruženja u kojima mogu najbolje prepoznati i riješiti društvene izazove, ne mogu poreći autorovu težnju za istinskim praktičnim iskustvom.
Knjiga je prvi put objavljena u travnju 1919. godine. Dodao sam ono što sam tada rekao u člancima koji su se pojavili u časopisu 'Trostruki socijalni organizam', a koji su sakupljeni i objavljeni kao spis 'U provedbi trostrukog socijalnog poretka'.
Vidjet ćemo da oba spisa manje govore o 'ciljevima' socijalnog poretka nego o putovima kojima bi trebalo ići u socijalnom životu. Svatko tko razmišlja iz perspektive životnog iskustva zna da se pojedinačni ciljevi, konkretno, mogu pojaviti u raznim oblicima. Samo oni koji žive u apstraktnom mišljenju, sve vide u jasnim obrisima. Takvi ljudi često kritiziraju praktični život jer ga smatraju nedefiniranim, nedovoljno 'jasno' predstavljenim. Mnogi koji sebe smatraju pragmatičarima upravo su takvi apstraktni mislioci. Oni ne uzimaju u obzir da život može poprimiti najrazličitije oblike. To je fluidan element. I oni koji se žele kretati s njim, svoje misli i osjećaje moraju prilagoditi toj fluidnoj prirodi. Društveni zadaci mogu se rješavati samo takvim razmišljanjem.
Ideje u ovom spisu razvijene su promatranjem života; također su namijenjene i razumijevanju iz te perspektive.