.Goetheanuma u Dornachu, koji se gradio deset godina, više nema. Antropozofsko društvo je izgubilo ovu zgradu. Time je izgubilo mnogo! Treba samo shvatiti što je za Antropozofsko društvo značila izgradnja Goetheanuma, a ako postupno vizualiziramo veličinu gubitka na pravi način, izmjerit ćemo i veličinu boli za koju nema riječi, veličinu boli koju smo osjetili kao rezultat strašnog požara na Silvestrovo 1922/1923 godine. Do trenutka kada smo 1913 godine uspjeli postaviti kamen temeljac Goetheanuma u Dornachu, Antropozofsko društvo, kao čuvar antropozofskog pokreta, bilo je rašireno na svoje ogranke u određenim područjima svijeta. A iz krila ovog društva proizašao je impuls za postavljanje vlastite središnje zgrade. Možda će se moći doživjeti dvostruko snažnije ovaj gubitak antropozofske zgrade. Jer ovdje u Stuttgartu, Antropozofsko društvo je napredovalo sa zgradom u kojoj već dugi niz godina možemo razvijati svoju aktivnost. Stoga će se ovdje znati što znači biti okružen vlastitim građevinskim okvirom, dostojnim antropozofskog pokreta.
Sve dok Antropozofsko društvo nije imalo poticaja da uspostavi središnju zgradu u Dornachu, ovisilo je samo o radu na sastancima – Stuttgart je izuzetak zbog već spomenute činjenice – ovisilo je o tome da ima, da tako kažemo, samo Riječ, koju je evolucija učinila nužnom, kao vezu, za komunikaciju s duhovnim svijetom. Pa svakako da će ovakav način rada kroz Riječ, za antropozofski pokret uvijek biti najvažniji, najznačajniji, najneophodniji na ovom području. No izgradnjom Goetheanuma bilo je moguće nešto drugo. U zgradi Goetheanuma je postalo moguće, mogu reći, govoriti širem svijetu kroz umjetničke forme, kojima je cilj bio čisto umjetnički. Naravno, tko nema smisla i osjećaja za ono što antropozofija može naviještati kroz Riječ, neće imati smisla i osjećaja za umjetničke forme kakve su postale vidljive u Dornachu u zgradi Goetheanuma. Ipak, valja reći da se, u skladu sa sklonostima ljudi, sada oko lakše usmjerava na ono što može vidjeti, nego duša, kroz unutarnju aktivnost, na ono što se može čuti. I tako je upravo zbog zgrade u Dornachu u nemjerljivoj mjeri povećana mogućnost da se govori o duhovnosti koja je danas potrebna čovječanstvu. Kroz Goetheanum su misterije duhovnog svijeta zapravo izrečene beskrajno većem broju ljudi, izrečene kroz vidljive forme i vidljivo djelo, nego što su ikada prije mogle biti izgovorene kroz Riječ. A kroz Goetheanum u Dornachu dokazano je jednom zauvijek svima onima koji su imali samo malo dobre volje da nepristrano gledaju na ovaj Goetheanum i antropozofiju koja iza njega stoji, da antropozofija u svojoj biti nije sektaška, da se želi posvetiti velikoj zadaći sadašnjosti, koja se sastoji u tome, da sada čovječanstvo uhvati zrake novog duhovnog svijetla, koje su postale dostupne, i utisne ih u ljudsku kulturu i civilizaciju. Kada se suoče sa pojedinačnim sastancima na unajmljenim odabranim mjestima, čak bi i nepristrani mogli govoriti o sektaškom pokretu. Ali je postalo nemoguće za ljude dobre volje, kada bi pogledali zgradu u Dornachu, gdje se pokušavalo izbjeći bilo kakvu simboliku, bilo kakvu alegoriju u građevini, i gdje je pušteno da se antropozofski impuls prelije u čistu umjetnost. Trebalo je prepoznati da antropozofija želi nešto apsolutno univerzalno ljudsko, ne želi njegovati nikakvu vrstu izolacije, već želi tražiti ono što je općenito ljudsko u svakom području ljudske misli i kreativnosti. I tako je ovaj Goetheanum, koji sada ostavlja tako užasan razoran dojam kada se na njega gleda kao na ruševinu, postao moćno sredstvo za antropozofski pokret da izrazi ono što zapravo jest njegova prava priroda. I pokušali smo uvesti u svaki pojedinačni oblik, u svaku pojedinu sliku, sve ono što leži u ovom općem impulsu kojeg sam upravo iznio. Pokušali smo dati čistu umjetnost, jer je čista, istinska umjetnost svojstvena prirodi antropozofskog impulsa. I tako su se upravo kroz Goetheanum ljudima koji nisu htjeli imati ništa s Antropozofskim društvom, mogle prenijeti svete stvari ovog Antropozofskog društva.
To se događa već deset godina. U jednoj noći, to je sada postalo nemoguće. Ove dvije rečenice trebate samo izgovoriti jednu iza druge, i biti ćete gurnuti u sve one osjećaje koji se zapravo ne mogu iskazati riječima. U usporedi s time, naravno, sve što se danas može navesti o deset godina rada i deset godina briga, je beznačajno malo; uostalom, to djelo je malo i te su brige male, u usporedbi s nenadoknadivim gubitkom jednog od najvažnijih sredstava otkrivenja za antropozofski pokret.
Pa ako Goetheanuma danas više nema, onda će sigurno svatko tko je volio ovaj Goetheanum, tko je bio vezan za njega s iskrenim razumijevanjem, sigurno htjeti obnoviti ovaj Goetheanum u ovom ili onom obliku. No, kada je riječ o ideju rekonstrukcije, ne smije se zaboraviti da je prošlo deset godina od ove izgradnje i da je u određenom smislu u prirodi antropozofskog pokreta da ima protivnike. To, što to znači suprotstavljanje antropozofskom pokretu, to vidimo ponovno sada u danima naše boli. S jedne strane, mora se reći da je katastrofa pokazala koliko je pravih prijatelja antropozofski pokret stekao kroz Goetheanum. Jer osim manifestacije boli i patnje povodom katastrofe iz krugova antropozofskih prijatelja, koju sam primio s tolikom zahvalnošću, imamo puno toga za zabilježiti od ljudi koji su ostali izvan kruga Antropozofskog društva i koji su sada progovorili u vezi ove strašne katastrofe. Ovom prilikom je iskazano mnogo ljubavi prema našoj stvari.
U osnovi, zgrada Dornacha izgrađena je kroz ljubav. U osnovi, stradala je u znaku ljubavi. Ona se mogla izgraditi samo kroz bezgraničnu spremnost na žrtvu onih osobnosti koje su se već neko vrijeme posvetile antropozofskom pokretu, kada je gradnja poduzeta 1913. godine. Materijalne žrtve, duhovne žrtve, žrtve rada, bile su nemjerljive. I mnogi prijatelji antropozofske stvari okupili su se u Dornachu kako bi na nesebičan način pridonijeli završetku ove zgrade.
A onda je došao strašni rat. Čak i ako je tempo izgradnje Goetheanuma tijekom strašnog rata znatno usporen, to zapravo nije stvorilo prekid u duhu antropozofske suradnje. Gradilište u Dornachu bilo je zapravo mjesto za vrijeme narodnih neprijateljstava i borbe među narodima, gdje su predstavnici velikog broja zaraćenih europskih naroda radili mirno, s ljubavlju, osjećajući se zajedno, zajedno razmišljali i zajedno radili. I možda se bez skromnosti može reći: ljubav koja je ugrađena u ovu građevinu može se pokazati kada u kulturno-povijesnom smislu progovorimo o tome kakvi su se valovi mržnje u civiliziranom čovječanstvu budili između 1914. i 1918. godine. U Dornachu, dok je svuda bjesnila mržnja, vladala je prava ljubav koja je ugrađena u zgradu. Bila je to ta ljubav koja dolazi iz duha. Jer antropozofija nedvojbeno s pravom nosi svoje ima: ona nije samo znanje poput drugih znanja. Predstavljanjem njenih ideja, pristupom njenim riječima, misli se na nešto drugo osim teoretskog, apstraktnog znanja. Ideje se u antropozofiji ne formiraju na način na koji su se ideje u području znanja oblikovale tri, četiri, pet stoljeća; riječi se u njoj ne tvore na način na koji se danas tvore riječi u drugim područjima. Za antropozofiju, ideje su posude napravljene od ljubavi, u koje se čovjek dovodi iz duhovnih svjetova na duhovni način. Okruženo ljubavlju oblikovanim mislima, svijetlo istinske ljudskosti trebalo bi zasjati kroz antropozofiju. A znanje je samo način koji čovjeku treba dati priliku da u ljudskom srcu iz prostranstva svijeta primi istinski duh, kako bi iz čovjekova srca mogao osvijetliti čovjekove misli. A budući da se antropozofija može shvatiti samo ljubavlju, ona i stvara ljubav kada je ljudi shvate na pravi način. Zato se usred bjesne mržnje, u Dornachu moglo izgraditi mjesto ljubavi. A riječi, one u antropozofiji nisu skovane na način na koji se danas kuju riječi. Riječi su oblikovane tako da su zapravo sve molbe. Svaka riječ u antropozofiji, kada se izgovori u pravom smislu, o osnovi je molba, molitveni zahtjev: zahtjev da se duh spusti na ljude.
I upravo je iz takve predanosti izgrađena zgrada u Dornachu. U nju je ugrađena ljubav, a ljubav naših prijatelja opet se manifestirala tijekom plamene noći. Tamo je bio duh koji je preobražen u ljubav.
Sada u ovom trenutku mi nije moguće govoriti o tome što bih želio reći u dubljem duhovnom smislu o katastrofi, požaru u Dornachu. Ne želim to odbiti ako netko iz srca postavi pitanje: što je sa svjetskim moćima, koje nisu pružile nikakvu zaštitu od ove strašne katastrofe? Ne želim odbaciti ni ako netko kaže: nije li ova katastrofa bila predvidljiva? Ali to su pitanja koja vode u najdublju oblast ezoterije i o njima danas nije moguće govoriti, jer više ne postoji mjesto na kojem se može nepristrano govoriti o tako dubokim razlozima, a da to odmah ne prođe kroz zidove koji to propuštaju do onih ljudi koji stvari koriste samo za kovanje oružja protiv antropozofskog pokreta. I tako danas ne mogu govoriti o dubljim duhovnim vezama u ovom slučaju.
Ali ono što se s jedne strane pokazalo kao, rako bih, pretočeno u ljubav, odmah je snažno prizvalo opoziciju. S obzirom na našu nesreću, ruganje, podsmijeh, mržnja, objektivna neistina, u koju je veliki dio opozicije uvijek bio utopljen, pljuštali su sa svih strana, što je posebno vidljivo sada kada opozicija izlazi iz svih kutova i koristi priliku da i pred nesrećom izađe s objektivnom neistinom. Naši prijatelji pošteno su radili na spašavanju onoga što se nije moglo spasiti. Ali protivnici smatraju da je uputno, naprimjer, reći: ovi antropozofi, mogli ste vidjeti njihov karakter prilikom požara, bili su u blizini i molili da se vatra sama zaustavi! - Želim istaknuti samo ovaj mali uzorak od svih poruga koje čujemo u vezi s ovom katastrofom.
Pa, ja sam godinama isticao da moramo računati na sve veću opoziciju, i da je budnost protiv ove sve veće opozicije naša najsvetija dužnost. Uvijek me boljelo kad bi netko rekao: izgleda da su se u ovom ili onom smjeru protivnici smirili. - Nešto poput ovoga imalo je veze sa sada, nažalost, vrlo raširenom spremnosti ljudi za iluziju, u našim krugovima. Neka ova strašna nesreća koja nas je zadesila barem našim dragim prijateljima otkloni tu spremnost za iluziju, i usadi im vjeru da je potrebno učvrstiti antropozofski pokret prizivanjem svih jakih snaga našeg duha i srca. Jer ako se danas javlja želja da se obnovi nešto poput Goetheanuma, prije svega je potrebno da budemo svjesni: bez snažnog, energičnog Antropozofskog društva iza sebe, takva rekonstrukcija je besmislena. Rekonstrukcija ima smisla samo ako je podržana od snažnog Antropozofskog društva koje je svjesno sebe i svojih dužnosti. S druge strane, ne smije se zaboraviti kakvi su uvjeti za postojanje takvog jakog Antropozofskog društva. I u ovom ozbiljnom, mogao bih reći, ozbiljnom i svečanom trenutku, dodajmo nekoliko riječi onome što je rečeno o tome kako bismo trebali razmišljati o jakom Antropozofskom društvu koje je svjesno svojih dužnosti, posebno sada.
Dragi prijatelji, do 1918. godine Antropozofsko društvo je postojalo, mogu reći, kao posuda za duhovnu struju koja bi, prema mišljenju vodećih antropozofskih članova, trebala stići čovječanstvu u naše doba. Do godina 1918 udruženo je ono što je proizašlo iz središta antropozofije, iz antropozofskog mišljenja, osjećaja i volje. Pa čak i da je zgrada u Dornachu bila sve što sam danas opisao, iako je bila simbol antropozofskog pokreta u mnogo širem smislu nego što Riječ ikada može biti, mora se reći da je sve do zadnjeg detalja proizašlo iz antropozofskih impulsa. Ali antropozofija nije stvar povučene skupine ljudi, ona je u svojoj biti sušta suprotnost svemu sektaškom. I zato je u stanju ono što stvara iz svog središta učiniti plodonosnim u najrazličitijim područjima života. U teškim trenucima koji su uslijedili nakon privremenog završetka europskog rata, bilo je prijatelja antropozofskog pokreta, koji su prvi uvidjeli nesreću u raznim područjima života, i uvidjeli kako su potrebni novi impulsi. A od 1919, mnoge stvari su se događale na drugačiji način nego što bi se dogodile da je antropozofija nastavila s istom vrstom napora, u istom načinu odvijanja, kakav je zadržala do 1918. Nedvojbeno je da je antropozofija pozvana djelovati na najrazličitija područja života, naravno i na onim područjima koja su prijatelji antropozofije kultivirali do 1919. godine. Međutim, vanjski događaji su na određeni način značili da stvari nisu izravno izvučene iz antropozofije, već da su uspostavljene i kultivirane uz antropozofiju, premda nikako u antropozofskom smislu. I tako od 1919. godine viđamo razne stvari koje nisu kultivirane neantropozofski, nego uz antropozofiju, na drugačiji način nego što je to na elementarni način slijedilo iz antropozofskog pokreta do 1918. godine. To je izuzetno važna činjenica i zamolio bih vas da me ne shvatite pogrešno, budući da danas moram govoriti – dužan sam govoriti – upravo o ovim događajima.
Naravno, ne govorim o unutarnjoj čvrstoći onoga što je nastalo u vezi s antropozofskim pokretom, kao što je 'Kommende Tag' ili nešto slično, koji živi u svojim uvjetima, iako je nastao u vezi s antropozofskim pokretom, ali ima posebne uvjete postojanja. Stoga se ono što imam reći u sljedećim rečenicama ne odnosi na takva opravdanja; stoga se ne treba pogrešno shvatiti kao da to išta govori o vrijednosti ovih temelja na materijalnom polju, koji se svakako žele zadržati u onom duhu koji je potpuno kompatibilan s antropozofskim pokretom. Ovo što govorim treba se odnositi samo na Antropozofsko društvo kao takvo, na rad unutar Antropozofskog društva, i tako dalje. Ovaj antropozofski pokret, koji je dijelom usidren u Antropozofskom društvu, morao je ovdje u Stuttgartu pružiti dokaz da je u biti nešto univerzalno ljudsko, da ne proizlazi iz nekog intelektualnog stranačkog programa ili slično, da izvire iz cjeline ljudske prirode. Oni bez predrasuda će možda vidjeti da je ovaj dokaz ove univerzalne ljudske prirode antropozofije, na jednom području pružen ovdje u Stuttgartu. Ostvaren je na području pedagogije, didaktike kroz Waldorfsku školu. Do toga je došlo činjenicom da Waldorfska škola nije škola antropozofije, već da Waldorfska škola želi riješiti problem: koji je najbolji način da se odgaja i obrazuje ljude iz cjeline, obuhvaćajući sve ljudske sposobnosti? - A antropozofija bi trebala ukazati na način na koji se ovaj problem može riješiti. Jedna sekta, partija, osnovala bi školu antropozofije, a ne opću ljudsku školu. I doista se ne može dovoljno snažno ukazati na ovaj općeljudski karakter, kojem teži waldorfska škola. Ovdje se čini da se može reći: svatko tko doista ispovijeda antropozofiju u pravom duhu, potpuno je ravnodušan prema nazivu antropozofija, on brine o tome o čemu se tu radi. Ali stvar je općeljudska, a približavanjem određenom području može imati učinak samo u smislu opće ljudskosti. Svaka sekta, svaka stranka, ako se može predstaviti osnivanjem škole, bilo da se sekta zove Adventistička ili Monistička liga, svaka sekta ako osnuje školu, osniva školu sekte. Antropozofija to po svojoj prirodi ne može. Antropozofija može opravdati samo nešto univerzalno ljudsko. To joj je u prirodi. A tko god, s obzirom na takve činjenice, još uvijek tretira antropozofski pokret kao sektaški, može to učiniti samo iz nepažnje ili pakosti. U Waldorfskoj školi u Stuttgartu pruženi su dokazi da se antropozofija brine za univerzalno ljudsko.
Ali i na to treba dobro obratiti pažnju unutar kruga Antropozofskog društva. Unutar Antropozofskog društva treba razmišljati o načinu na koji je Waldorfska škola osnovana, o duhu iz kojeg je nastala. A ako nešto osnivate u vezi s antropozofskim pokretom ili društvom, trebali biste se stvarno pobrinuti da se to dogodi u tom duhu. Stoga bi se možda moglo reći da način na koji antropozofija želi djelovati na pojedinim kulturalnim područjima, leži u zgradi Goetheanuma u Dornachu, u osnivanju Waldorfske škole i načinu na koji se Waldorfska škola vodi.
Mogu navesti – želim to ponoviti da ne bih bio krivo shvaćen – naprimjer 'Kommenden Tag' kao nešto na što ove riječi ne utječu, jer ima svoju vrijednost kroz svoje uvjete postojanja. Želim samo govoriti o onome što se događa ili mora dogoditi unutar antropozofskog pokreta kroz antropozofsku aktivnost, a posebno bih želio naglasiti da je antropozofski pokret, sa svoje strane, na Waldorfskoj školi uspio pokazati da nije stranačko-egoistički u užem smislu ili sektaško-egoistički, već kako funkcionira u općeljudskom smislu na način da se više ne gleda na djecu odakle potječu, jer izrastaju u općeljudsko. Waldorfsku školu je suvišno pitati je li ona izrasla iz antropozofije. - Treba se samo zapitati: odgaja li ona i uči djecu onako kako bi ljudska bića trebala biti odgajana i poučena? - Stoga se mora reći da se u njezinu radu , u njezinoj djelatnosti, antropozofija preobrazila u općeljudsko. Ali upravo ako će to biti slučaj, upravo ako antropozofija želi biti konstruktivno učinkovita u najrazličitijim područjima, onda mora imati polje na kojem će se njena čistoća snažno kultivirati, imati polje u kojem je netko, kao antropozof, potpuno svjestan svojih dužnosti prema društvu. Samo na taj način antropozofija može biti prava majka za najrazličitiju djecu u različitim područjima kulture i civilizacije. Antropozofsko društvo mora ujediniti ljude koji su, u najdubljem, najsvetijem smislu, ozbiljni u brizi za antropozofska pitanja. Pa, to je teško. Mnogi misle da je to lako. U određenom je smislu teško, a poteškoće su postale vrlo očite od 1919. godine, posebno ovdje u Stuttgartu. Jer s jedne strane, u Waldorfskoj školi imamo nešto što je, barem do danas, zadržalo upravo spomenuti karakter, koji u potpunosti leži u biti antropozofije, a s druge strane, vidjeli smo upravo ovdje kako je iznimno teško, mogao bih reći, ostati u pravom odnosu s majkom, s Antropozofskim društvom kao takvim. Ovo je možda rečenica koja na prvu zvuči paradoksalno. Ali ako elaboriram što mislim, možda ću i na ovom području biti shvaćen.
Sada o ovim stvarima mogu raspravljati, a da ni najmanje ne govorim o vrijednosti ovih raznih pokreta koji su nastali u vezi s antropozofijom od 1919. godine, jer govorim samo o retrospektivnom učinku na Antropozofsko društvo. Dakle, nitko ne smije izvrtati ili krivo tumačiti moje riječi, kao da govorim o vrijednosti pojedinačnih stvari, ja samo govorim o reperkusijama na Antropozofsko društvo. Ova osnivanja koja su se pojavila nisu uvijek bila shvaćana od strane onih koji ih zastupaju na način da se, rekao bih, riječ osjeti u modernom duhovnom smislu: trebaš poštovati svoju majku i oca da bi mogao napredovati na Zemlji. - Jer unutar takvih osnivanja zasigurno su aktivni i članovi Antropozofskog društva. Sada se postavlja pitanje: da li ovi članovi Antropozofskog društva, koji djeluju na polju nastalom u vezi s njim, iako su najistaknutiji ljudi na tom području, uvijek na pravi način razmišljaju o majci? Imaju li iz svog područja pravi učinak na Antropozofsko društvo? - Ovo pitanje je sasvim drugačije od pitanja jesu li dotični ljudi izvrsni u svojim područjima. Ako bi se želio izraziti na posebno radikalan način, morao bih reći sljedeće: naprimjer, netko može biti izvrstan učitelj waldorfske škole, u duhu u kojem je waldorfska škola nastala iz osjećaja antropozofskog pokreta kao opće brige za čovječanstvo, on iz tog duha može izvrsno ispuniti svoj položaj učitelja waldorfske škole; upravo zato što waldorfska škola nije antropozofska škola, može se osmisliti i raditi u duhu antropozofije. Pojedinačni waldorfski učitelj može biti izvrstan na svom mjestu, bez da dovoljno radi kao antropozof za Antropozofsko društvo. Ne kažem da je to tako u ovom ili onom slučaju, samo želim pojasniti da to može biti tako. Pojedinac, recimo oni koji su aktivni u 'Kommende Tag', može izvrsno raditi u 'Kommende Tag', može 'Kommende Tag' dovesti do procvata, a može – da tako kažem – donijeti nešto potpuno neadekvatno u oblasti Antropozofskog društva! Međutim, ako se majci ne da ono što bi majka trebala biti, da se sva djeca mogu zbrinuti na pravi način, to je uzrok najveće brige za antropozofski pokret, zaista najveće brige.
Dragi prijatelji, to je ono što je izvuklo riječ iz mojih usta tijekom mog pretposljednjeg predavanja o pokretu za vjersku obnovu, kojeg sam održao u Goetheanumu. Svakako ne želim ni na koji način kritizirati ovaj pokret za vjersku obnovu, jer je nastao prije tri i pol mjeseca na temelji mog vlastitog savjeta i sasvim je prirodno da i sam ovaj pokret moram gledati na takav način da imam najdublje zadovoljstvo kada procvjeta. Mislim, u to ne može biti sumnje. Ipak, nakon ova tri i pol mjeseca aktivnosti morao sam progovoriti, što nije bilo upućeno pokretu za vjersku obnovu u Dornachu, nego antropozofima, naravno i antropozofima koji su dio pokreta za vjersku obnovu. A ova je riječ mogla značiti samo da se, parafrazirano: čovjek se raduje kćeri, ali ne zaboravlja majku, ne zaboravlja da se i majka mora njegovati i zbrinuti. - I pokret za vjersku obnovu i antropozofi koji žive unutar Antropozofskog društva moraju imati na umu ovo njegovanje i zbrinjavanje majke, ali posebno antropozofi koji žive unutar Antropozofskog društva.
Jer, može li se i izdaleka reći da Antropozofsko društvo dobiva svoje zasluge kad se antropozofi okreću od njega – ne mislim na zasluge u pravnom smislu, naravno – prema nekom supsidijarnom pokretu, ne u smislu da kažu: rasli smo zajedno s antropozofskim pokretom, tako da možemo dati najbolji savjet kada se radi o supsidijarnom pokretu, možemo najbolje podržati taj pokret – već kada se antropozofi okrenu od antropozofskog pokreta da kažu: sada imamo istinu koju nikada nismo mogli pronaći unutar antropozofije! - U tom trenutku to je zapravo stvar stava, emocija, stvar osjećaja. I koliko god treba biti sretan kada majka brine o kćeri, treba skrenuti pozornost i na činjenicu da kćer ne napreduje ako se majka ne njeguje i pazi. Kad bi, dakle, negdje postalo vidljivo da će oni koji stoje kao antropozofi unutar pokreta za religijsku obnovu postati neadekvatni članovi Antropozofskog društva, to bi bio isti slučaj kao da netko tko radi kao vrsni učitelj unutar Waldorfske škole, unutar Antropozofskog društva djeluje u neadekvatnom smislu. No tu smo sudbinu, iako se ne primjećuje tako često, doživjeli od 1919. godine.
U dobroj smo namjeri osnovali 'Ligu za tročlanstvo socijalnog organizma'. Time je dan dobar doprinos da se poticaj za trostrukost ne širi na druge krugove koji nisu antropozofski, nego da se kao klin zabije u antropozofski pokret, koji je u osnovi, iz mnogo dubljeg bića, već imao sve što leži u trostrukosti na potpuno egzoterni, vanjski način. I morali smo doživjeti da su antropozofi revno i intenzivno radeći na području trostrukosti, postali manje vrijedni članovi Antropozofskog društva nego što su bili prije. I to nam je sudbina, rekao bih, četiri godine. Ova se sudbina mora okarakterizirati, jer mora postojati snažno i energično Antropozofsko društvo ako se uopće želi razmatrati rekonstrukcija Goetheanuma. Moramo imati na umu da je, mogu reći, fenomenalno značajan, izvrstan rad započeo ovdje u Stuttgartu na raznim područjima. No, ako stvari shvatimo realno, možemo si postaviti sljedeće pitanje – molim vas, nemojte me krivo shvatiti, jer nema koristi ako danas neću govoriti na temelju, mogu reći, pred licem svetog, tužnog trenutaka – da ne bismo krivo shvatili, uzmimo primjer Waldorfske škole. Moramo sebi reći sljedeće: mora nam biti jasna razlika između širenja antropozofije putem riječi i pisma, kroz predavanja i knjige – i njegovanja Antropozofskog društva. Za širenje antropozofije riječju i pismom, Antropozofsko društvo teoretski uopće nije potrebno, i antropozofija se često šiti riječju i pismom bez pomoći Antropozofskog društva. Ali sve što je danas povezano s antropozofijom ne može postojati bez Antropozofskog društva, ona treba Antropozofsko društvo kao svoju posudu. Netko može biti izvrstan učitelj u Waldorfskoj školi, izvrstan edukator tamo u Waldorfskoj školi, može također biti izvrstan širitelj antropozofije riječju i pismom, ali može povući svoju aktivnost iz njegovanja Antropozofskog društva ili općenito od rada, 'od osobe prema osobi', iz antropozofije. I zar ne treba reći: imamo izvrsnu Waldorfsku školu, imamo izvrsne osobnosti u ovoj Waldorfskoj školi koje rade, na briljantniji način nego bi se to očekivalo, ali koji su za brigu i njegovanje Antropozofskog društva povukli svoju moć. Oni su došli u Stuttgart i briljantno obavili svoju službu prema ova dva aspekta, koje sam opisao, ali se nisu stavili u službu Antropozofskog društva, nisu sudjelovali u brizi i njegovanju Antropozofskog društva.
Molim vas da pažljivo uzmete moje riječi, posebno danas. Imali smo energične, entuzijastične ljude na polju pokreta za tročlanstvo; budući da su bili aktivni na polju pokreta za tročlanstvo, sve su više povlačili svoju aktivnost iz stvarnog Antropozofskog društva. I sada nam prijeti da bi na području religijske obnove mogle djelovati izvanredne ličnosti možda na briljantan način, a opet bi se moglo dogoditi, i to sada na posebno važnom polju, da bi se ponovno moglo povući resurse iz Antropozofskog društva. To je ono što zabrinjava, posebno s obzirom na nemjerljivu nesreću koja nas je zadesila, i zbog čega se danas mora jasno govoriti o tim stvarima.
Da ne bude nejasnoća, da bi dovoljno jasno okarakterizirao prirodu rada u Antropozofskom društvu, želio bih istaknuti još nešto što moram okarakterizirati na sasvim drugačiji način od dosad navedenog. U posljednje četiri godine, tijekom kojih je sudbina Antropozofskog društva bila tako raznolika, vidjeli smo kako se određeni pokret razvija na dva načina. I upravo taj dvojak način na koji se on razvio izvanredno je karakterističan za ovaj pokret i karakterističan za Antropozofsko društvo: radi se o pokretu studentske mladeži. Prisjetimo se kako je prije nekog vremena nastao pokret studentske mladeži. U to se vrijeme nazivao Antropozofsko sveučilišno udruženje. Takve se stvari, naravno, jer su dio života, ne mogu staviti u fiksne, oštro definirane koncepte bez neke prisile, ali se to mora pokušati do određene mjere. Na što su ciljali više ili manje svjesno sudionici ove Antropozofske sveučilište udruge, naime kroz osobnost koja je tako snažno stajala kao kum njena osnivanja, preko Romana Boosa, što je bio cilj? S antropozofske strane, pokušavalo se utjecati, oblikovati i preoblikovati proučavanje pojedinačnih znanosti, usprkos određenim zloporabama koje su osjećali pristaše pokreta. Pokret je bio zamišljen tako da treba djelovati, moglo bi se reći, u predavaonicama, da se u predavaonicama, kroz djelatnost studentske mladeži, afirmira duh koji djeluje u predavaonicama. Samo se tako moglo razumjeti ono što je tada programski nastalo. Sada, kasnije, zapravo tek nedavno, ne želim reći protu-pokret, već drugačija vrsta pokreta, posebno se pojavio kada se niz mladih studenata okupio ovdje u Stuttgartu kako bi učinili nešto u opće ljudskom, sa svojevrsnim duhovnim, pedagoško- didaktičkim prizvukom. Nije bilo tendencije programskog prenošenja utjecaja antropozofije izravno u predavaonice, bio je predviđen drugačiji ambijent; tamo nije bila predavaonica, tamo je bila unutrašnjost ljudskog bića, ljudsko srce, ljudski duh, ljudski način osjećanja. Nije rečeno: kroz riječ bi trebalo nešto nastati, mislim da ta riječ, radikalno rečeno, drugačije zvuči u predavaonici, ali cilj je bio: trebalo bi biti nekih mladih ljudi, koji svoju mladost i svoje starenje doživljavaju drugačijeg srca, jer to je u njihovoj prirodi. I pošto su kao studenti također i ljudska bića i odrastaju kao ljudska bića, to će također biti prisutno u predavaonici iz duha antropozofije, koji je prilično općeljudski. Ovi mladi studenti nisu računali s akademskim problemima u predavaonicama, računali su s mladima u njima. Mjesto je isto u oba slučaja, ali problem je različit. Ali ako antropozofsko društvo radi na pravi način, ono mora biti dovoljno širokogrudno da ljude nađe posvuda, sve do najdubljeg ljudskog bića, kada dođe k antropozofiji i želi je imati kao pomoćnicu za njegovo traženje, njegovo stremljenje.
Ako pročitate moju knjigu 'Kako se stječu spoznaje o višim svjetovima', naći ćete, među raznim vježbama za dušu koje su tamo navedene, šest vježbi koje treba raditi u određenim razdobljima. Jedna od tih praksi je njegovanje potpune nepristranosti u područjima života. Da, dragi moji prijatelji, samo Antropozofsko društvo treba njegovati ovih šest vrlina u cijelosti i moraju se uložiti napori da Antropozofsko društvo kao takvo posjeduje te vrline. Mora biti dovoljno nepristrano da potraži ljudskost onih koji prilaze, dovoljno snažno da se s njima u potpunosti suoči. A jedna od poteškoća Antropozofskog društva bila je ta, da kada sam došao ovamo i prije kratkog vremena zatekao te mlade ljude, Antropozofsko društvo se potpuno povuklo od njih, i morala se ponovno uspostaviti improvizirana veza. Govorim pomalo radikalno, ali možda to olakšava razumijevanje stvari. Ovo samo želim navesti kao primjer kako Antropozofsko društvo mora biti u stanju nepristrano se suočiti s pojavama života.
I opet idemo na drugo područje. Nedavno, izvanredne ličnosti iz Antropozofskog društva ulaze u polje znanosti u najrazličitijim granama. Mi doista imamo – ja sam ne samo izvana, nego iznutra prilično suzdržan u svojim prosudbama – izvrsnih znanstvenika koji u našem krugu nisu dovoljno cijenjeni. Postavili su si zadatak njegovanja znanosti u Antropozofskom društvu, znanosti u pojedinim područjima. U prvim godinama postojanja Antropozofsko društvo nije moglo drugačije nego obraćati se ljudima kao ljudima; nije se moglo odmah granati u razna područja, prvo se moralo obraćati jednoj i drugoj osobi iz svog središta. Htio bih reći da je prvo trebalo osvojiti određeni teren u svijetu, naime u svijetu ljudskih srca, prije nego što se bilo što moglo njegovati na nekom području. Zatim, budući da je antropozofija nešto što može plodonosno djelovati na svim područjima kulture i civilizacije, bilo je normalno da se u njoj pojavljuju i znanstvenici koji rade u znanosti. Ali opet, dragi prijatelji, može se biti izvrstan znanstvenik unutar Antropozofskog društva i potpuno ignorirati osnovne uvjete Antropozofskog društva kao takvog. Kao znanstvenik čovjek može izvrsno prenijeti antropozofska učenja na kemiju, fiziku i tako dalje, i može se biti loš antropozof. I upravo na tom području vidjeli smo da su vrhunski znanstvenici povukli sve svoje ovlasti od nas, od majke, povukli sve njene ovlasti djelovanja i nisu sudjelovali u brizi i njegovanju Antropozofskog društva kao takvog. Oni koji onda traže antropozofiju unutar Antropozofskog društva iz jednostavnih ljudskih srca, ponekad im nije simpatično čuti, da ti znanstvenici još govore s prizvukom kojeg izvlače iz kemije, iz fizike, gdje, iako u tome još postoji nešto općeljudsko, ono što je kemijsko, fizikalno, biološko ili pravno, to je vrlo daleko od općeljudskog. Ono što nam treba je da majke ne bude zaboravljena. Jer da Antropozofsko društvo nije desetljeće i pol iz svog središta njegovalo antropozofiju, antropozofiju kao takvu – znanstvenici ne bi našli mjesta za nju na svom tlu. Antropozofija im je dala ono što su trebali. Sada bi trebali razmotriti da kroz svoju suradnju s Antropozofskim društvom moraju vratiti ono što su za znanost pronašli iz antropozofije.
I tako možemo promatrati različita područja i moramo si priznati: antropozofija je – oprostite na naizgled trivijalnoj riječi, ali nije trivijalna ni u stvarnom životu – imala mnogo djece od 1919. godine, ali su djeca malo obraćala pozornost na svoju majku.
A danas se suočavamo s našom strašnom nesrećom, pred nama su potresne ruševine Goetheanuma u Dornachu, a pred nama je i Antropozofsko društvo; iako se broj članova u posljednje vrijeme beskrajno povećao, imamo Antropozofsko društvo bez unutarnje stabilnosti, čak s nečim u ruševinama unutar njega. Naravno, još se možemo okupljati u antropozofskim ograncima, još možemo slušati antropozofiju, ali ono što danas postoji, protivnici mogu za tren obrisati ako o tome ne razmišljamo u svijetlu današnje nesreće, o kojoj sam morao danas govoriti.
Dakle, to je bila riječ tuge, riječ boli koju sam danas morao izgovoriti. Morao sam razgovarati na drugačiji način nego što sam vam se nedavno obratio s ovoga mjesta. Ali ono što se dogodilo i sve ono što je otišlo, tjera me da ovo što sam rekao završim riječima boli i žalosti, koje su uistinu duboko ukorijenjene, jednako duboko ukorijenjene kao i riječi zahvale svima koji su pomogli izgradnju Goetheanuma i pomogli kod požara, bilo kroz njihovu ljubav ili rad. Jednako duboko utemeljenu kao što je danas utemeljena riječ priznanja za sve što se nedavno na dirljiv način pokazalo u širokom krugu antropozofa, tako je i danas duboko utemeljena riječ u kojoj je bol morala prestati, a koja nije riječ kritike ili predbacivanja u bilo kojem smjeru, već riječ za ispitivanje savjesti, riječ za osvještavanje odgovornosti. Niti bi to trebala biti riječ koja deprimira, nego da podigne snage u našim srcima, u našim duhovima, koja nas može održati kao Antropozofsko društvo, doista kao Antropozofsko društvo. Jer ne smijemo postati krug edukatora, krug vjerskih reformatora, krug znanstvenika, krug mladih i starih i sredovječnih, moramo biti antropozofska zajednica koja je svjesna iz čega crpi, i čime u stvari hrane svoje pokrete kćeri. Toga moramo biti itekako svjesni! I ako plamen Dornacha doista gori duboko u našim srcima, onda bi ova vatra u našim srcima – dopustite mi da danas izrazim tu želju, dragi prijatelji – htjela u nama ojačati snagu da postignemo svijest da prije svega moramo svi zajedno antropozofski djelovati. Jer i neki posebni pokreti izgubili bi snagu kad ne bi vodili računa o majci. Svakako, mora se priznati da je zbog teškoća majka često bila zaboravljena od onih koji su najviše njena djeca. Ali ako u pravo vrijeme, koje možda još postoji, ali ga uskoro neće biti, dođe do obrata, kad se javi svijest da se antropozofski rad mora odvijati unutar Antropozofskog društva, da je prije svega opća zadaća zbližavanja ljudi sa zrakama duha koje se žele s božansko-duhovnih visina spustiti na nas, ako u ovoj svijesti, u ovom zadatku u pravo vrijeme snage ljudi budu ojačane plamenom Dornacha koji gori u našim srcima, tada će se nešto postići unatoč svim strašnim protivljenjima.
Neka bude tako, dragi moji prijatelji! Ali neka također s pravom ozbiljnošću čujete ono što sam vam danas, duboko bolnog srca, želio reći. Neka to u vama bude snaga za rad, volja za rad, volja da se držite zajedno, posebno u području antropozofskog pokreta. Nitko se ne bi smio uvrijediti ako mu se kaže da je izvanredan član 'Kommende Tag', u Waldorfskoj školi, ili izvanredan djelatnik na polju vjerske obnove ili na bilo kojem drugom području. Ali svi oni zajedno, zajedno s onima koji nisu zašli u posebno područje, kao i stari i mladi i sredovječni, svi moraju postati svjesni majke, naime samog Antropozofskog društva, iz kojeg sve to mora izvirati i u kojem svi pojedinačni stručnjaci moraju raditi zajedno. Previše je specijalizacije izraslo među nama, a da se ne bi primijetilo; neki su toliko veliki da su opet mali jer su previše zaboravili majku. Neka požar u Dornachu bude simbol volje da ojačamo svoje snage u smislu Antropozofskog društva, da ojačamo za iskrenu, poštenu suradnju.