.Namjera mi je zapravo bila da vam danas iznesem samo činjenične stvari iz područja antropozofije, nakon što sam prije osam dana rekao ono što treba reći o našem bolnom događaju i o ostalim aktualnostima Antropozofskog društva. Međutim, potrebno je da kažem nešto o temi Antropozofskog društva, barem kao uvod, jer sam jučer bio prisutan na drugom dijelu skupa koji je ovdje održan i vidio kako se lako pogrešno razumiju ideje o stvarima koje se odnose na prirodu Antropozofskog društva, koje sam ovdje opisao prije osam dana, i za koje vjerujem da nije prekasno da se isprave. U određenom smislu, ono što ću večeras reći kao uvod ipak će biti povezano s prirodom antropozofskog pogleda na život i možda sadržavati nešto što za nekoga može biti korisno.
Moja glavna briga je nastaviti jučerašnju raspravu o formiranju prosudbi unutar Antropozofskog društva. Bez obzira na ono što ja sam kažem, od pojedinih članova Antropozofskog društva se traži da daju svoje vlastite prosudbe o raznim stvarima, uključujući i one koji se odnose na Društvo. Sada, naravno, ništa nije više opravdano od ovoga. Ali stvar je u tome kad se postavi takav zahtjev, koji je, kao što rekoh, načelno opravdan koliko god može biti, protiv kojega čak ni u definiciji, kako je jučer iznesena, nemam ni najmanje zamjerke, što samo želim potvrditi – ali onda se ne bavimo samo sadržajem izrečenog, već cijelim kontekstom u kojem se takva stvar iznosi. Nešto može biti istina, ali pitanje je ima li razloga u određenom kontekstu iznositi istinu koja je možda samorazumljiva. Svaku istinu možete predstaviti zasebno, to je prirodno. Ali ako postoji određena veza, onda ta istina dobiva svoju izravnu boju iz te veze i može uzrokovati najgore nesporazume upravo kontekstom u kojem se takva istina iznosi.
Ovo stajalište o formiranju prosudbi izneseno je u vezi s predavanjem koje sam održao u Dornachu 30. prosinca prošle godine o odnosu između Antropozofskog društva i pokreta za religijsku obnovu. I istaknuto je da se članovi trebaju osamostaliti od onoga što ja sam dajem kao takav sud u pogledu njihovog suda. Pa, kao što sam rekao, to je sasvim pošteno. Ali način na koji je izneseno, to u najintenzivnijem smislu vrijeđa taj stav koji zapravo mora proizaći iz shvaćanja srži antropozofskog svjetonazora. Jer s antropozofskim svjetonazorom nije stvar skrenuti pogled s jedne slike svjetonazora koju danas možemo steći kroz vanjsku kulturu, i usmjeriti ga na drugu sliku, koju onda možemo koristiti na isti način, na isti način razmišljanja kao kod prve slike, koja je samo još jedan svjetonazor, već – i to mora biti jasno iz cjelokupnog stava koji antropozofski svjetonazor usvaja – je to pitanje antropozofije, a ne samo imati drugačije mišljenje o mnogim aspektima nego se obično misli, već iznad svega misliti na drugačiji način, osjetiti to u drugačijem stanju uma. Misliti i osjećati drugačije, ono je što je neophodno za antropozofiju, a ne samo imati drugačije mišljenje i osjećanje.
Svatko tko je sklon ispitati stavove ogromne većine mojih predavanja, otkrit će da se strogo držim onoga što sam upravo rekao i da to leži u osobitosti samog antropozofskog svjetonazora da se stvari prikazuju na takav način, da ova vrsta prezentacije ni na koji način ne narušava vlastitu prosudbu. Prođite kroz većinu mojih predavanja, čak i onih koji se bave takvom temom kao ono od 30. prosinca 1922, i vidjet ćete da je glavni sadržaj svih mojih predavanja izjava činjenica, da iznosim činjenice, nadosjetilne činjenice svijeta ili također činjenice koje dolaze iz fizičkog ili svijeta povijesti, te da iznošenje tih činjenica postavim na način da slušatelj ili čitatelj uvijek može na temelju tih činjenica stvoriti vlastiti sud, jer se suzdržavam da ni najmanje ne utječem na ovu prosudbu. Jedan od ciklusa predavanja održanih u Dornachu čak ima podnaslov: 'Iznošenje činjenica radi formiranja suda' – ili tako nešto. Pošto je to tako, stvari često ispadnu sasvim drugačije nego što bi se moglo reći da je ovo ili ono prikazano kao prava stvar. Naprotiv, dogodi se nešto drugo, da jedan dobije ovaj sud, drugi onaj, iz mojih predavanja, i svi misle da su u pravu, možda su u pravu sa svoje točke gledišta, jer ja se nikad ne bavim bilo čijim sudom u određenom smjeru, jer uvijek me zanima pružiti činjenične osnove za formiranje suda. Stoga se namjerno izlažem opasnosti da jedna osoba u mom nizu činjenica može čitati jedno, a druga drugo. Jer ja se zapravo bavim samo priopćavanjem činjenica, a svatko tko ima sklonosti promatrati stvari, vidjet će da ja doista iznosim sudove samo kada se radi o ispravcima ili poricanjima.
To mora biti tako iz razloga što takav pogled na svijet kao što je antropozofski mora ostati vrlo svjestan povijesnog konteksta u koji je smješten. Živimo u doba razvoja duše svijesti, odnosno onog unutarnjeg duševnog stanja u kojem sve ovisi prije svega o ljudima kao pojedincima, koji stvaraju vlastiti sud iz impulsa svoje duše, da ljudi nauče dopustiti da činjenice utječu na njih na nepristran način kako bi mogli iz pune svijesti formirati svoj sud. Stil mojih prezentacija proizlazi iz ove svijesti o ulasku čovječanstva u razvoj duše svijesti. Tako, kao što sam rekao, jedna osoba može formirati ovaj sud, druga onaj sud. Trudim se da činjenice budu što jasnije moguće. Ni u jednom području se ne postavlja pitanje 'treba li' ili 'ne treba' reći. Budući da antropozofija nije tu da agitira, antropozofija je tu da prenese istinu. Često sam to naglašavao za druga područja. Naglasio sam da ne agitiram niti za prehranu mesom niti za vegetarijanstvo. Kada iznosim kako vegetarijanstvo utječe na čovjeka, kako mesna hrana utječe na čovjeka, to je iznošenje istine, iznošenje činjenica. Ako osoba dovoljno poznaje činjenice, tada može formirati vlastitu prosudbu, u dobu razvoja duše svijesti. Dio je suštine antropozofskog pokreta da je po tom pitanju sve jasno.
I tako sam tada, 30. prosinca 1922, u Dornachu, jednostavno pokušao razviti odnos između Antropozofskog društva i pokreta za religijsku obnovu Antropozofskog društva. Htio bih reći da je ovo obraćanje i moj generalni princip da se držim činjenica koliko god je to moguće, temelj ovog predavanja iz tog vremena, i tko god ga pročita, to će osjetiti. Treba li netko učiniti ovo ili ono, u potpunosti je na slobodnom nahođenju svakog pojedinca; to ćete vidjeti iz ovog predavanja, a ja sam o tome ovdje prije osam dana govorio s najvećom jasnoćom.
Stoga je neophodno, kada je netko odgovoran za iznošenje neke tvrdnje na polju antropozofije, da se uzme u obzir kontekst, da se ne daje primjedba u vezi s onim što se u najstrožem smislu želi temeljiti na antropozofiji, da se formira sud neovisno o tome što kaže Steiner. Jer ako Steiner ne pobija nešto ili je na neki drugi način prisiljen ispraviti ovo ili ono, on će uvijek govoriti na takav način da čak i nakon što je govorio, pojedinac je čak prisiljen formirati vlastiti sud, jer mu nije dana mogućnost formiranja zavisne prosudbe. Mnogo je važnije i bitnije to naglasiti kao cjelokupni antropozofski stav, od onoga što su neki jučer ovdje naglašavali i što, upravo zato što nije na mjestu, može dati povoda mnogim klicama nesporazuma. Neobično je važno da ovo ovdje iznosim kao nešto što načelno pripada antropozofiji.
Ali tada u obzir dolazi nešto drugo. Pri stvaranju vlastitog suda nije važno samo da je čovjek siguran da je taj sud sam stvorio, nego isto tako da je, prilikom izražavanja tog suda, siguran da je uzeo u obzir sve što je vezano za stvaranje takvog suda. Uostalom, svatko može donijeti sud. Vlastita prosudba mora biti točna, onoliko koliko može biti točna s obzirom na mogućnosti promatranja činjenica na kojima se temelji, ili se također temelji na potrebi isključivanja činjenica koje očito ne mogu biti točne jer nisu ono što bi trebale biti, ako se izriče odgovarajuća prosudba. I zato moramo naglasiti – izričito kažem da ono što ću danas reći u uvodu, govorim samo iz dužnosti, a ne iz naklonosti: kad je jučer rečeno da su svakakve informacije dolazile u Dornach o drugoj strani, naime o religijskom pokretu, ili da je ono što sam govorio moglo biti pod utjecajem ili nijansirano takvim informacijama, to nije točno. Budući da je ovo predavanje potpuno neovisno – to će vidjeti svatko tko nepristrano uđe u materiju – potpuno neovisno o takvim priopćenjima. I treća stvar koja je iznesena u vezi s ovim predavanjima je da je jedna strana imala priliku govoriti o aferama, druga ne. A ako se ne varam, spomenuti su, recimo profesori Waldorfske škole koji su uvijek imali priliku razgovarati sa mnom o tome. Istina je da nisam uopće razgovarao s profesorskim kadrom Waldorfske škole o tome do trenutka kada sam održao ovaj govor. Donesena je još jedna prosudba koja ne odgovara činjenicama. Moglo bi se pomisliti, budući da se s profesorima Waldorfske škole češće susrećem, da bih s njima imao više prilika razgovarati o ovoj temi. Samo na takvim sastancima, kao što je prirodno, sadržaj onoga o čemu se razgovara čine pedagoški i didaktički problemi. I iznad svega, nikakvi antropozofski tračevi nisu nikakav sadržaj u tim razgovorima. Dužnost je, kažem, naglasiti te stvari jer su povezane s prirodom antropozofskog rada i jer trenutno barem žudimo za nečim što može dovesti do određenog oporavka antropozofskog rada unutar Antropozofskog društva. Naravno, mogao bih zahtijevati da potrebna objašnjenja daju oni koji su bili u poziciji da to učine odmah nakon što je unutar Antropozofskog društva utemeljen pokret za religijsku obnovu. To nisam morao napraviti. To je očigledno i najbolje znaju oni koji su dobro čuli moje zaključne riječi izgovorene nakon što je pokrenuta religijska obnova. Uvijek je strašno kada sam prisiljen odstupiti od priopćavanja činjenica i reći takve stvari kao što sam jučer bio prisiljen učiniti. Samo u ovoj stvari sva težina onoga što je povezano s antropozofskim radom kotrlja se na moju dušu. A ako se ne da dovoljan doprinos ispravljanju upravo onih nesporazuma koji se ne uočavaju tako lako kao oni grubi, onda nećemo ići dalje u antropozofskom radu. A u antropozofskom radu moramo napredovati, inače bi morali ostati na tome da je zgrada u Dornachu izgorjela. Nastavak rada u potpunosti zavisi o jačanju Antropozofskog društva u samom sebi, a prije svega o oslobađanju od onih nesporazuma koji zadiru u krvotok. I dolazi u krvotok ako, naprimjer, ne obratite pozornost na načelu stvarno poštenog govorenja o zahtjevima duha vremena u razvoju duše svijesti, u smislu u kojem sam to naznačio govoreći o onome što je istinski etično u našem vremenu u mojoj 'Filozofiji slobode'. U to se vrijeme doista nisam lako izlagao prijekoru, koji prirodno upućuju filistri protiv onoga što sam iznio protiv autoritarne etike. ali svaka moja rečenica – uvijek to nastojim – oblikovana je tako da strogo poštuje ljudsku slobodu, pa i u pogledu oblikovanja misli i osjećaja, prema onome što je u mojoj 'Filozofiji slobode'. Stoga moram istaknuto da nije na mjestu postavljati pitanje utjecaja na prosudbu članova Antropozofskog društva u vezi s predavanjem poput onoga koje sam održao 30. prosinca 1922. Svakako, i u mnogim drugim prigodama, to se može iznijeti. Ali kad se to dogodi u vezi s takvim predavanjem, nastaju nesporazumi jer se prikriva istina za kojom težim kao za svetom istinom: da ničija prosudba neće biti pod utjecajem onoga što imam za reći kao najvažniju stvar unutar Antropozofskog društva. Time sam, također, samo želio izraziti svoje namjere da ono što čini osnovu formulacije onoga što pokušavam dati, ne utječe na ničiju prosudbu. Stoga, u vezi s mojim predavanjem, nikoga ne treba upozoravati, da zadrži slobodu prosudbe.
Pa, htio bih reći, nastavljajući u istom duhu iz kojeg sam ovo govorio, da bih danas najprije želio iznijeti nekoliko stvari o oblikovanju duhovno-znanstvenog suda općenito, mislim na takav sud koji želi izraziti duhovno-znanstvenu istinu. Uvijek je vrlo čudno primijetiti koliko malo osjećaja postoji za ozbiljnost s kojom se izražavaju duhovno-znanstvene istine. Da bi se iznio bilo kakav sud unutar svakodnevnog života koji netko promatra kroz svoja osjetila, potrebno je taj sud dobiti kroz promatranje ili logiku u datom trenutku u životu. I potpuno je opravdano kada je netko stekao takav sud o stvarima u fizičkom ili povijesnom vanjskom svijetu, kroz promatranje i logiku. U humanističkim znanostima to doista ne može biti tako. Nije dovoljno sebe jednom podvrgnuti stvaranju suda, već je bitno nešto drugo. Neophodno je ono što bih nazvao 'dvostruko preinačenje' suda. A to se pretapanje obično ne događa nakon kraćih vremenskih razdoblja, već uglavnom nakon dugih vremenskih razdoblja. Neka vrsta suda se donosi prema uobičajenim metodama, koje su vam poznate iz mog izlaganja u 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova' ili iz drugog dijela moje 'Tajne znanosti'; tu kažem da se takvim metodama dolazi do svake prosudbe o duhovnim procesima ili duhovnim bićima. Sada je zapravo obveza taj sud zadržati za sebe, ne izreći ga. Dapače, čovjek čak ima unutarnju obvezu da se s tim sudom pred sobom odnosi tako da ga u početku prihvati kao puku činjenicu i da ga ne primi ni s odobravanjem niti s odbacivanjem. Zatim nakon nekog vremena, možda godinama kasnije, netko će moći poduzeti prvo preinačenje ovog suda u vlastitom duševnom životu, produbiti ga, čak i preobraziti u mnogim pogledima. Ta će prosudba, čak i ako sadržaj ostane isti nakon ovog pretapanja, poprimiti drugačiju nijansu unutarnjeg interesa, unutarnje topline koja mu je, naprimjer, darovana. U svakom slučaju, nakon ovog prvog pretapanja ona će biti uključen u život duše na drugačiji način nego kada je prvi put shvaćena, a nakon ovog prvog pretapanja čovjek će imati osjećaj da se na određeni način odvojio od suda. - Ako su potrebne godine za prvo pretapanje, ne može se taj sud stalno prevrtati u duši. Ovaj sud prirodno se spušta u nesvjesno. Ovaj sud ima vlastiti život neovisno o 'Ja'. To je nužno. Takav sud mora voditi samostalan život neovisan o vlastitom 'Ja'. Takav sud treba pustiti da živi, da tako kažem, da ga nema. To eliminira 'Ja' iz prosuđivanja. Čovjek to predaje onome što je u sebi objektivno, a prvo zapažanje i prvo logično sastavljanje suda uključuje ego, vlastito 'Ja', koji uvijek radi i poigrava se. A onda kada se sud prvi put promijeni – kao što rekoh, možda trebaju godine – tada će se primijetiti: ova prosudba ponovno dolazi, dolazi nam iz dubine duše kao i svaka činjenica vanjskog svijeta. U međuvremenu ste ga izgubili, i opet ste ga pronašli. Čovjek ga opet nađe tako da mu sada kaže: do sada si me imao nesavršenog; ispravio sam se. - Pravi znanstvenik duha tražit će ovaj sud, ovaj sud koji razvija vlastiti život u duši. Potrebno je mnogo strpljenja, za takvo pretapanje suda jer, kao što rekoh, često je to pretapanje moguće postići tek nakon više godina, a savjesnost koja se mora razviti u znanosti duha znači šutjeti i pustiti stvari da govore.
Ali sada, dragi prijatelji, kada je netko tako preinačio sud, i on se približava osnažen iz objektivne oblasti, stječe se snažan osjećaj: ova prosudba zauzima mjesto negdje u njemu, iako je objektivno reproducirana. I još uvijek može biti slučaj da se netko osjeća sasvim nesposobnim donijeti takav sud o duhovno-znanstvenom pitanju. Jer čovjek ima zadatak pustiti stvari da govore, a ne dopustiti sebi da govori. Čeka se dakle, drugo pretapanje suda, do kojeg mogu proći godine. Tako da nakon druge preinake suda, dolazi treći oblik suda. Tu ćete uočiti značajnu razliku između onoga što se događa u razdoblju između prve inačice suda i prve preinake, te između prve i druge preinake. Primijetiti ćete da je bilo relativno lako vratiti sud u sjećanje između prvog shvaćanja i prvog pretapanja. Između prvog pretapanja i drugog pretapanja najveće su poteškoće u donošenju suda u sjećanje, jer on silazi u duboko, duboko podzemlje duše, u podzemlje duše u koje sud koji je u početku malo pristran prema vanjskom svijetu uopće ne silazi. Ovako pretopljena prosudba silazi u dubinu duše, i s njom se upoznaje tek kada se želi takva prosudba prizvati u dušu između prvog i drugog pretapanja, i kako je često potrebna borba za dozvati u svijest takav sud. Pod prosudbom mislim sada na percepciju cijele činjenice, kada se ona odnosi na duhovno-znanstvenu činjenicu. I onda kada dobijete sud u trećem obliku, onda znate da se taj sud odnosio na stvar ili događaj na koji se odnosi. Sud između prvog hvatanja i prvog pretapanja još uvijek je ostao u nama, ali između prvoga i drugoga pretapanja sud se utapa u oblast objektivnih duhovnih činjenica ili objektivnih duhovnih bića, i primjećuje se: sama stvar uzvraća sud, koji je upravo intuicija, s ovim trećim oblikom. I tek sada se čovjek doista osjeća ponukanim priopćiti činjenice znanosti duha o percepciji ili prosudbi. Čovjek daje informacije samo kada je izvršio ovo dvostruko pretapanje i time stekao sigurnost da je ono što je prvi put vidio u prvoj inačici prošlo kroz samu dušu do činjenica, do stvari, i vratilo se od njih. Da, sud koji je valjano donesen u području znanosti duha, takav sud je prvo poslan relevantnim činjenicama ili bićima na koja se odnosi.
Vidite, nećete biti daleko od ovoga što sam upravo rekao ako pravilno shvatite opise bitnih i značajnih duhovno-znanstvenih činjenica. Naravno, ako netko čita cikluse kao što čita moderne romane, tada iz samog načina predstavljanja neće prepoznati da ono bitno, stvarni dokaz, leži u živom dvostrukom preinačenju prosudbe. I onda će ljudi reći da je to tvrdnja, a ne dokaz. Da, ali za duhovno se ne može dati nijedan drugi dokaz, osim iskustva, ali savjesnog iskustva nakon što je prosudba dvaput preinačena. Jer dokaz duhovnog sastoji se u iskustvu. A ne razumijevajući. Razumijevanje je posvuda dostupno zdravom razumu nakon dovoljnog izlaganja. Ali ova odgovarajuća prezentacija mora omogućiti da se zdrav razum opskrbi svim natuknicama iz načina na koji je stvar postavljena, tako da se iz ove vrste prezentacije može uvjeriti da 'način kako je predstavljena' prosudba, jamči njezinu sigurnost.
Uvijek ostavlja vrlo neobičan dojam kada ljudi dođu i kažu: duhovno-znanstvene istine treba dokazivati na isti način kao i tvrdnje o vanjskim osjetilnim činjenicama. Ljudi koji to zahtijevaju niti ne znaju razliku između onoga što je pogled u duhovnu oblast i onoga što je pogled u običnoj povijesnoj oblasti. Svatko tko se upozna s antropozofijom primijetit će kako je pojedinačna istina koja je predstavljena smještena u kontekst antropozofije kao cjeline. I jednostavno će se pronaći u onome što se naučilo o kontekstu, potvrdu nove istine koju čuje. I opet: nova će istina djelovati retroaktivno na ono što je već čuo. I tako upoznati antropozofiju znači neprestano rasti u uvjerenju o istini antropozofije. U matematičku se istinu trenutno može uvjeriti, ali ona zato nema života. Antropozofska istina je živa, stoga uvjerenje ne može doći trenutno, to jest, živa je, neprestano raste. Mogu reći, antropozofsko je uvjerenje u početku kao beba, kada smo još prilično nesigurni, kada imamo gotovo samo jedno uvjerenje ili imamo to jedno uvjerenje; onda to uvjerenje raste, kako čovjek sve više i više spoznaje, postupno postajući sve sigurniji. Ovaj izdanak antropozofskog uvjerenja svjedočanstvo je njegove unutarnje vitalnosti.
I iz ovoga se također mora prepoznati da se na polju antropozofije ne samo osjeća i misli drugačije nego na drugim poljima koja su danas uobičajena, nego kako se mora drugačije misliti, osjećati drugačije, biti drugačije raspoložen nego na drugim područjima. U tom različitom raspoloženju leži bit razumijevanja antropozofije, a na temelju tog raspoloženja antropozofija može, rekao bih, pronaći svoj put u najrazličitija područja života.
Prije svega, o tome će morati voditi računa oni koji su u antropozofski pokret ušli kao znanstvenici. Kao znanstvenici, ne samo da bi trebali težiti stvaranju drukčije slike svijeta od one kojoj teži takozvana vanjska znanost, već bi im trebalo biti jasno da prije svega moraju unijeti antropozofsko raspoloženje i unutarnju vitalnost u razne znanosti. Tada bi mnogo manje ulazili u polemike protiv drugih znanosti, nego pomoći im da se razviju oni dijelovi vanjske znanosti koji se ne mogu razviti bez antropozofije. Moram to naglasiti u trenutku kada živimo u krizi Antropozofskog društva, krizi koja je u ne maloj mjeri uzrokovana ponašanjem znanstvenih krugova unutar Antropozofskog društva. Na ovom mjestu također moram naglasiti da je kontroverza o atomizmu u 'Die Drei' odvela raspravu o prirodnoj znanosti u slijepu stazu. Jer ova svađa, ta debata nikako se ne bi smjela voditi tako da se, mogu reći, iste forme razmišljanja bacaju naprijed-natrag i da pod određenim okolnostima čak i tzv. oponent je još uvijek u pravu oko najvažnije stvari. Ono što je danas na kocki jest to da fizička znanost, naprimjer, u svojim činjenicama – ako je uzmemo kakva jest, bez polemiziranja protiv nje – pruža najvažniju osnovu za antropozofsko gledište, dok polemiziranje, bez unošenja antropozofskog raspoloženja, vodi na slijepu stazu, kao što je odvelo i moralo odvesti u polemikama koje su se odvijale u 'Die Drei'.
Ovo bih želio naglasiti i zbog drugog temeljnog razloga, kako bi postalo jasno da i tom pogledu mogu reći: ne treba me kriviti za sve što se radi na antropozofskom polju! Zato što poštujem slobodu ljudi – ali ako nešto dovodi do štete, onda moram imati i svoju slobodu prosudbe da to mogu izraziti. U oblasti antropozofije mora prevladati potpuna neovisnost, a ne nekakav oportunizam, a ponajmanje drugarstvo u onom smislu kako je to često slučaj u bavljenju znanstvenim pitanjima.
Pa, dragi prijatelji, rekao sam da kada se govori o antropozofskim stvarima uvijek mora biti jasna činjenica da trenutno živimo u razvoju duše svijesti, ali to znači: racionalne, intelektualne, sposobnosti, postale su izvanredni aspekti čovjekova stanja duše. U moderno doba zapravo prosuđujemo – počeci toga leže kod Anaksagore u antičkoj Grčkoj – na način da sve, pa tako i rezultate promatranja, propuštamo kroz intelektualnost. I uzmite ono što danas imate kao racionalnu znanost, uzmite najracionalnije znanosti, matematičke, ali također uzmite ono što je dostupno u drugim znanostima kao racionalizam, koji radi na empirizmu, onda možete dobiti neku ideju o stvarnom misaonom sadržaju našeg vremena. Ali ovaj misaoni sadržaj našeg vremena, kako ga i najmanja djeca upijaju u školi – jer to je tako – taj misaoni sadržaj našeg vremena, približno uzet, ušao je u određenom trenutku razvoja čovječanstva. Jasno se možemo pozvati na prvu trećinu 15. stoljeća: tada se ovaj intelektualizam prvi puta jasno pojavio. U prošlosti su ljudi mnogo više razmišljali u okvirima slika koje su predstavljale sile rasta samih stvari, čak i ako su razmišljali o takozvanim znanstvenim stvarima, a ne u apstraktnim konceptima, kao što prirodno moramo činiti danas. Pa, ovi apstraktnu pojmovi, koji nas iznutra obrazuju da čisto razmišljamo, upravo o čemu sam govorio u mojoj 'Filozofiji slobode', ti apstraktni pojmovi omogućuju nam da postanemo slobodna bića. Kad ljudi još nisu bili u stanju razmišljati apstraktno, njihovo je cjelokupno duševno stanje bilo određeno, ovisno. Ljudi se mogu slobodno razvijati tek nakon što iznutra nisu ničim određeni, nakon što se moralni porivi – o tome možete čitati u mojoj 'Filozofiji slobode' – mogu dokučiti u čistom mišljenju. Ali čiste misli nisu stvarnost, one su slike. Slike nas ne mogu prisiliti, mi sami moramo odrediti svoje postupke; slike nemaju ništa uvjerljivo. Čovječanstvo se s jedne strane razvilo do apstraktnog mišljenja, i slobode s druge strane. Često sam to predstavljao s drugih točki gledišta.
Ali sada, prije nego što je čovječanstvo napredovalo do shvaćanja apstraktne misli u zemaljskom životu, da bi u zemaljskom životu došlo do slobode kroz istu sposobnost kojom se može shvatiti apstraktna misao, kako je to nekad bilo? U životu na Zemlji između rođenja i smrti čovječanstvo nije formiralo apstraktne misli; čak ni u staroj Grčkoj to još nije bilo moguće, a kamoli u ranijim vremenima. Čovječanstvo je mislilo u slikama i prema tome nije bilo obdareno unutarnjom sviješću slobode koja je proizašla iz čistih, odnosno apstraktnih misli. Apstraktna misao ostavlja nas hladnima. Ali moralne sposobnosti koje nam daje apstraktna ideja, to nas grije u najintenzivnijem smislu, jer u najvišem smislu predstavlja naše ljudsko dostojanstvo.
Kako je bilo prije nego je apstraktna ideja slobode zavladala čovječanstvom? Pa, znate da kada osoba prođe kroz vrata smrti, prvih nekoliko dana nakon što je napustila svoje fizičko tijelo, još uvijek ima etersko tijelo na sebi, i vidi cijeli svoj život u sveobuhvatnoj retrospektivi, ne u detaljnim slikama, već u uravnoteženju univerzalnih slika čitavog života kroz koji je prošao, koliko se sjeća. Nedavno preminuli, nekoliko dana ima ovu ploču života red sobom. Da, dragi prijatelji, tako je to danas. U vrijeme kad su ljudi na Zemlji imali slikovni sadržaj, pred njima je u retrospektivi nakon smrti bilo ono što doživljava moderni čovjek, racionalno, logično shvaćanje svijeta, kakvog nije bilo između rođenja i smrti. To je nešto što nas u najeminentnijem smislu vodi u razumijevanje ljudskog bića. Ono što je čovjek u starijoj povijesnoj epohi, ne samo u praiskonu, imao odmah nakon smrti: kratka retrospektiva u apstraktnim terminima i impuls slobode koji mu je ostao za života između smrti i novog rođenja, koji je tijekom evolucije potisnut u život na Zemlji. Jedna od misterija egzistencije je da se nadosjetilno neprestano gura u osjetilno. Ono što je danas rašireno u životu na Zemlji, sposobnost apstrakcije i slobode, bilo je nešto što je starije čovječanstvo steklo nakon smrti ovom retrospekcijom, dok je današnji čovjek tijekom života na Zemlji između rođenja i smrti ima racionalnost, intelektualnost i slobodu, i stoga puki slikovni pregled nakon smrti. Tako se stvari mijenjaju. Stvarne, konkretne, nadosjetilne stvari, neprestano se guraju u osjetilno.
Iz ovoga možete vidjeti kako antropozofija, čisto objektivno iz promatranja duhovnog, dolazi do činjenica o kojima govori, kako od početka ništa od subjektivne proizvoljnosti ne ulazi u tretiranje tih činjenica. Ali kada imamo ove činjenice, ne utječu li one na naše osjećaje, ne utječu li na naše impulse volje? Možemo li za antropozofiju reći da je puka teorija? Koliko to teoretski izgleda kada jednostavno kažemo da je suvremeni čovjek, čovjek apstrakcije i slobode! Koliko postaje prožeto umjetničkim osjećajem i religioznom intimnošću kada naučimo: ono što nama današnjim ljudskim bićima daje slobodu i mogućnost za apstrakcije u ovom životu na Zemlji, ono je što prolazi kroz vrata smrti u suprotnom smjeru od onoga u kojem mi sami idemo kada prolazimo kroz ova vrata smrti. Kroz vrata smrti prolazimo u duhovne svjetove. Naša sloboda i naša sposobnost apstrahiranja je nebeski dar koji se iz nadosjetilnih svjetova preselio u zemaljski svijet. To nas prožima osjećajem onoga što jesmo kao ljudska bića, utoliko što nas može prožeti sviješću ne samo da nosimo nešto duhovno u sebi, već i odakle smo to duhovno dobili. Gledamo smrt i kažemo: ono što leži iza ove smrti, starije čovječanstvo je upoznalo na vrlo specifičan način nakon smrti; to se sada uselilo, i sadašnji čovjek to upoznaje između rođenja i smrti. - A budući da je ovaj nebeski element, intelektualnost i sloboda, ušao u zemaljski život, postalo je neophodno da čovječanstvo gleda na božanstvo na drugačiji način nego što je to bio slučaj prije. I ovaj drugi način gledanja na božanstvo postao je moguć kroz otajstvo Golgote. Budući da je Krist ušao u zemaljski život, On može posvetiti ono što je ušlo iz nadosjetilnih svjetova i što bi inače ljude dovodilo do oholosti i slično. Živimo u vremenu kada moramo shvatiti da ono što nam je najsvetije u ovom dobu mora biti prožeto Kristovim impulsom: sposobnost shvaćanja čistih pojmova i sposobnost da budemo slobodni. Kršćanstvo nije savršeno, kršćanstvo je veliko samo zato što se individualni razvojni impulsi moraju postupno prožeti ovim Kristovim impulsom. Čovjek mora naučiti čisto misliti s Kristom, biti slobodno biće s Kristom, jer inače neće u vezi s nadosjetilnim svijetom, na pravi način spoznati ono što je za njega iz nadosjetilnog svijeta prešlo u fizički. Tu stojimo mi kao ljudska bića kada pogledamo sebe, a kao moderna ljudska bića znamo: nadosjetilno je ušlo u zemaljski život kroz vrata smrti u suprotnom smjeru od onoga u kojem mi sami idemo kada prolazimo kroz vrata smrti. To je ono što se događa u nama ljudima. Ono što se događa u svijetu jest da je Krist, duhovno Sunce, sišao s duhovnih visina u zemaljske svjetove, kako bi se ono što je ljudsko i uvučeno iz nadosjetilnog u osjetilno, moglo naći s onim što je kozmički uvučeno iz nadosjetilnog u osjetilno, tako da se na pravi način nađe s duhom kozmosa. Jer jedino tada čovjek može biti na pravom putu u svijetu, kada duh u njemu, ispravno pronađe duh izvan njega. Duh koji je za drevno čovječanstvo živio nakon smrti, čovječanstvo može ispravno preuzeti sada u zemaljskom životu, samo kada je čovjek istovremeno ozračen i osvijetljen onim što je sišlo na Zemlju kao Krist, iz onih svjetova, iz kojih su racionalnost i intelektualnost i sloboda, sišli u ljudski život između rođenja i smrti.
Antropozofija posvuda počinje znanošću, umjetnički oživljava svoje ideje i završava religioznim produbljivanjem; počinje s onim što glava može pojmiti, približava se onome što u najširem smislu riječ može oblikovati, a završava s onim što prožima srce toplinom i vodi srce u sigurnost kako bi se ljudska duša u svakom trenutku mogla naći u svom stvarnom domu, u duhovnoj oblasti. Dakle, trebali bismo naučiti krenuti putem antropozofije sa znanjem, uzdići se do umjetnosti i završiti u religioznoj intimi.
To što ljudi danas to ne žele, stvara protivnike antropozofije. Ovi protivnici imaju neke osobitosti. Pokazao sam vam nešto ozbiljno, i ne mogu završiti u ozbiljnom tonu, iako su stvari ozbiljnije nego što se obično misli. Ali kontrast između ozbiljnosti istinskog antropozofskog stremljenja i onoga kakve ideje naši suvremenici imaju o tom stremljenju, trebao bi se češće pojaviti pred našim dušama. Ponekad, međutim, iz toga ispadne nešto groteskno, da se ne moramo protiv toga boriti, smatrali bi to nečim smiješnim. Ponekad sam prisiljen baciti malo svijetla na vanjski svijet, o kojem onda svatko može imati vlastita razmišljanja, pa današnje vrlo ozbiljno razmatranje želim zaključiti jednom, ne posve ozbiljnom primjedbom.
Prije nekog vremena mi je naš dragi prijatelj Wachsmuth donio u Dornach grubi pamflet protiv antropozofije, a posebno protiv mene i nekih meni bliskih ličnosti, i tada je rekao da mi ne želi dati ovu knjigu jer me nije htio povrijediti tražeći da je pročitam, jer je grublja od nekih drugih. Pa, nisam vidio knjigu. Doktor Wachsmuth je ponio sa sobom i nisam se više time zamarao. S druge strane, jučer sam se vozio u pratnji gospođe Steiner i gospodina Leinhas kroz Freiburg; tu smo se malo zadržali, sjeli za stol. Za susjednim stolom sjedila su dva gospodina, od kojih je jedan [nejasno je, točkice u stenogramu]. Nisu nas posebno zanimali, otišli su nešto ranije od nas, a nakon što su otišli, konobar mi je donio knjigu govoreći da je jedan od ta dva gospodina koja su sjedila to tražio. Gospodin Leinhas je pitao tko su ta gospoda i saznao da je jedan bio Herr Werner von der Schulenburg. Prije naslovne stranice, na praznom listu stajalo je: 'Najbolje preporuke, autor'.
Vidite, dragi prijatelji, što se može dogoditi. Iz ovoga se možda može steći predodžba o tome kakvi koncepti osjećaja mjere trenutno prevladavaju – osim svega ostalog – među onima koji nam se predstavljaju kao protivnici. U posljednje vrijeme stvarno nisam imao priliku puno se baviti svojim protivnicima; jer onaj tko je malo pratio moju aktivnost u posljednje vrijeme vidjet će koliko sam bio zauzet dodavanjem nekih novih istina starima. A za to je potrebno vrijeme koje ne možete ispustiti, koliko god oporba divljala. Jer postizanje antropozofskih istina je ono što sam danas opisao tijekom predavanja. Ako se Antropozofsko društvo prožme s ovom sviješću, tada će dobiti nešto od snage koja će sada biti potrebna za reorganizaciju ovog Društva. A to je, dragi prijatelji, prijeko potrebno. Neka vam ne bude krivo ako vam to danas ponovim.